Rujan 2011.

Kontingencija jezika

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, O gramatologiji tagged at 11:26 am autora/ice Magičar

Jacques Derrida: O GRAMATOLOGIJI

Uobičajeno, kad se odnekud vratim kući, barem jedno kratko vrijeme, izvalim se u naslonjač i razmišljam. Ne znam na koji način to vi činite, ali moje razmišljanje ubrzo prijeđe u, ako ne već razgovor, a ono mrmljanje sa samim sobom. Moje razmišljanje ne odvija se bez jezika. A baš se jezik, eto, pokazao pravim mačkom u vreći na kraju tog toliko obećavajućeg prosvjetiteljskog puta.

Ne znam zašto cijenim Jacquesa Derridu i ono što je na kraju kazao o tom jeziku, ali makar intuitivno, čini mi se da je bio u pravu. Ta intuicija može imati svoj temelj i mimo Derride, u jednoj posebnoj vrsti filozofske nastranosti da svemu o čemu mislimo odričemo dati za pravo u bilo čemu. Samo trljamo bradu i negiramo baš sve što nam dođe pod lupu. Tako je najlakše, a odatle je najlakše, čini se, i biti filozof.

Međutim, Derrida nije negirao stvari na jednostavan način. Učinio je to tako da je tek rijetkima ostao razumljiv. U nekakvom filozofski „teškom“ razgovoru s prijateljima, najlakše nam se čini Derridu anticipirati, ako se pozovemo na njegov izraz „dekonsrukciju“ koji – kud’ u sebi nosi bogom danu dvosmislenost, kud’ dobro zvuči. Jedino što u ovom vremenu, u nekom drugom društvu,  recimo, društvu lijepih žena, takve anticipacije više ne prolaze, te će prije izazvati, ne toliko prijezir, koliko sažaljenje lijepih dama… Ali to znači da s filozofijom danas ne možemo ostvarivati vlastite probitke, filozofira se iz čisto „filozofskih“ razloga, a to je, prema mojem mišljenju, ipak velika stvar za filozofiju.

Knjigu O gramatologiji koju navodim u zaglavlju posta, naravno, nisam pročitao. Stigao sam negdje do 60 str. i onda odustao. I danas se ona čini poput knjige-beskućnika pred vratima sveučilišne ropotarnice na kojoj stoji okačena ceduljica „samo za akademske filozofe“ koji i kad je pročitaju – neće je razumjeti. U rijetkim slučajevima pažnju joj posvećuju nastrani eruditi koji joj ipak podaruju neki svoj, samo njima, shvatljiv smisao.

Nekad pomislim da je ta nemogućnost razumijevanja Derridinih ideja u samoj srži našeg nagona za opstankom. Nikome nije lijepo čuti tako otužnu konstataciju da se s jezikom možemo samo šaliti, daleko od uspostave bilo kakve veze sa svijetom, da smo se pišući sve te silne knjige kroz stoljeća samo igrali s jezikom i da u našim tekstovima nimalo ne stanuje značenje. Ipak, prihvaćajući takvu istinu, književnost se uzdiže u mojim očima. Sukladno tomu, književna istina je onaj pojam koji mi se čini još nedovoljno istraženim i koji će, u ovom stoljeću, doživjeti svoje blistave trenutke… jedino, ako je ne sustigne drugi fenomen – dosada čitanja – koja usporedo troši sekunde 21. stoljeća za isti naum…

3 komentara »

  1. 50eura said,

    “Proces preobrazbe cjelokupnog izravnog životnog iskustva u najviši simbolički izraz-jezik-monopolizira život.Poput ideologije,jezik skriva i opravdava,prisiljavajući nas da zaustavimo dvojbe o njegovoj pretenziji na valjanost.On je u korijenu civilizacije,dinamički kod njezine otuđene naravi.Kao paradigma ideologije,jezik stoji iza cjelokupne legitimacije nužne da se održi civilizacija.Nama preostaje da razjasnimo koji su oblici dominacije potaknuli to opravdavanje i učinili jezik nužnim kao osnovnim sredstvom represije.Prije svega,trebalo bi biti jasno da proizvoljno i zaključno povezivanje nekog zvuka s određenom stvari nije ni neizbježno ni slučajno.Jezik je izum zato što misaoni procesi moraju prethoditi svojem izrazu u jeziku.Tvrditi da je čovjek čovjek samo zahvaljujući jeziku znači previdjeti činjenicu da jezik možeš izumiti samo ako si već čovjek.”

    John Zerzan:”Anarhoprimitivizam protiv civilizacije”

  2. Magičar said,

    Teške riječi za same riječi. Kako riječi mogu govoriti protiv samih sebe? Jezik koji podriva jezik, kako je to moguće? Treba pitati Zerzana… I Derrida su našao u sličnoj situaciji. Njegovu istinu o jezičnim igrama morao je izreći opet – starim konjem – jezikom, a ne znači li to onda da je i sama njegova tvrdnja o jezičnim igrama isto tako samo jedna jezična igra. Ovaj problem je, koliko je meni poznato, prvi uočio Richard Rorthy i nazvao ga autoreferencijalnom nekonsistencijom. Sad mi čini da sam prilično neopravdano skratio ovaj post…

    • 50eura said,

      Naravno,ni ja kao ni ti se ne odričem “napetosti” iliti “tekstura” koje ispisujemo na našoj “egzistencijalnoj ravnini”.Što više razmišljam o riječima (i govorenju i pisanju istih!) sve sam uvjereniji da su najveći umovi najveći jer su mogli ili barem su naslućivali da je život kao nekakva ploča na kojoj ono što ispisujem uvijek trebam dovesti u stanje ravnoteže što sam već ispisao.Nehotice sam prepoznao da je i slikar Paul Klee je to stanje nazvao(iako u nekom sasvim drugom kontekstu dok je predavao svojim studentima na Bauhausu)- linijom koja opisuje samu sebe(spirala-linija koja se kreće,ali tako da se uvijek vraća,zaokružujući ono što je bilo i ono što je sada)


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: