Listopad 2012.

Tetkin odlazak

Posted in (gledati) TREĆI PROGRAM HRVATSKE TELEVIZIJE, STIL ŽIVOTA U PROSTORU UMA tagged , at 11:58 am autora/ice Magičar

TREĆI PROGRAM HRVATSKE TELEVIZIJE

Nakon tetkine odluke da nastavi živjeti u obližnjem ljetnikovcu, sagrađenim prema njezinim željama, osjećam se pomalo napušteno. Nije da mi ne nedostaje; nedostaje mi. Nedostaju mi njeni zubi i smijeh kojim se znala histerično smijati kad bi u Prostoriju nahrupili svi ti neobični i uvrnuti likovi, nedostaje mi njena primitivna zajebancija, iritantno šuškanje novinama u kutu, izluđujući ton vječito upaljene televizije. Uostalom, ne mogu neprestano živjeti isključivo sa svojim opsjenama. Davno sam shvatio da sam preko tetke održavao kakvu takvu poveznicu na stvarni život. I što mi je činiti sad?

Najprije i pomalo iznenađeno ustanovim da televizor još nije odnijela. Automatskom kretnjom uzmem mali daljinski upravljač u ruku i stisnem crveni gumb. Evo ga opet, tog izluđujućeg tona. Slika na televizoru pojavljuje se kao ubrzana zora digitalnog svijeta. Ali na ekranu, na moje iznenađenje, iskrsava prostorija vrlo slična mojoj. U njoj, na trošnim foteljama jarko crvene boje, sjede i razgovaraju neki ljudi. Pojačavam ton. Razgovaraju o nekom filmu, razabirem. Vode razgovore kao što ih i ja vodim dok obitavam u Prostoriji s Kolom. Je li ovo neka tetkina šala? Otvaram prozor odlučan da je dozovem. No, ljetnikovac je predaleko, vjerojatno me neće čuti. Sjedam na njezinu fotelju koju iz nekog razloga također još nije prenijela k sebi i hipnotički svu svoju pažnju usmjeravam prema televizoru. U tom trenutku evo je, pojavljuje se na vratima.

– A-ha, napokon si ga otkrio! – reče mi.
– Što da sam otkrio? – upitah, ne odvajajući pogled s televizora.
– Pa Treći! – reče nervozno i zaronda svojim štiklama po Prostoriji. A mene neka blagost obuze cijeloga, valjda zbog zvuka njenih štikli. Njena prisutnost me prožima kao nekog tko je smjesta i bez odlaganja odlučio prionuti uz sadašnjost.
– Treći program državne televizije! – zagrmjela je.
– Treći… – uspio sam protisnuti.
– Prije neki dan započeo je sa svojim emitiranjem. Namjeravala sam ti to reći, ali znaš kako to ide, danas ću, sutra ću i nikad… Nego, mogao bi se maknuti s te fotelje i pomoći mi prenijeti je u moj novi dom.
– Tetka… – zamucao sam – …ti, doista, odlaziš?
Zakratko, zaustavila se i pogledala me ravno u oči. Njezina plava kosa, boja lica, sve na njoj bilo je gotovo bolno ispunjeno njezinim karakterom. Nije ništa rekla, samo je okrenula leđa.

Pomogao sam joj prenijeti fotelju. Nisam bio siguran da sam ikada koristio stepenice koje su se spuštale u dvorište zgrade u kojoj se nalazila Prostorija s Kolom. To je značilo da sam imao samo maglovitu predstavu gdje zapravo živim. Prvo otpalo lišće zašuškalo je pod našim nogama.
– Zašto prelaziš živjeti u ljetnikovac kad nastupa jesen? – ohrabrio sam se za još jedno pitanje.
Iznenađeno me je pogledala.
– Ti kao da ne kužiš kako ovdje stoje stvari! Mi smo u Prostoru Uma! Pogledaj!
Ubrzo sam shvatio što mi je željela poručiti. Jedno malo i posebno sunce dala si je postaviti iznad ljetnikovca. Premda je bilo malo i nejako, i svako malo izbacivalo užarenu slinu u jezerce u vrtu, opet je bilo dovoljno veliko i snažno da krajolik oko sebe zadrži u iluziji najtoplijeg godišnjeg doba. Za to vrijeme, samo par koraka iza, ja i moja Prostorija s Kolom tonuli smo u blijedožutu jesen u ravnanju s vremenom Nadstvarnosti. Samo, kako joj je pošlo za rukom toliko svjetla sakupiti u svom životu?
– Žena sam koja čvrsto stoji na svojim nogama, to znaš, živim u sadašnjosti, zar ti to nije dovoljno?
Oborio sam glavu. Nisam bio raspoložen. Za trenutak, i ona je spustila svoju.
– Znaš, ovo što sada činim možda i ne sliči meni. Ali u tebi očito nema snage za to.
– Za što? – zbunjeno sam upitao poput pravog dječaka.
– Uronit ću u stvarnost, u život koji se oko nas dešava. Iskreno ću započeti pričati o životu koji vodimo, jel’te, ti i ja, u onoj Osobi gore – pritom je i prstom pokazala u tom pravcu.
– Misliš na život našeg Naručitelja…
– Da, upravo mislim na život našeg Naručitelja. Dosta mi je više njegovog prenemaganja, izvlačenja na činjenicu da je ubogi umjetnik. Potrudit ću se da ga život zbog toga više ne štedi.
– Kako to misliš?
– Ne želim dalje o tome pričati. Vidjet ćeš sam.

Ipak, morao sam tetku još nešto priupitati.
– Možeš li mi neko vrijeme…
– Što?
– … ostaviti televizor?
– Ha, znala sam! – povikala je – Hajde de, eno ti ga, ionako me čeka puno posla… Imam na tone časopisa koje moram iščitati…

Brzim koracima vratio sam se istim putem kojim sam i došao. Pogled na zgradu u kojoj je obitavalo moje Kolo učinio mi se, ne znam zbog čega, odurnim. Sa svim tim mislima o pročitanim knjigama počeo sam sâm sebi izgledati kao netko tko više ne pripada ovom svijetu. Na Trećem, davali su dokumentarac o Gorgoni. Okrenuo sam televizor prema Kolu i uzaludno nastojao fiksirati svoj pogled na pokretne slike televizora. Nakon ne znam koliko vremena, bio sam tužan.

5 komentara »

  1. bornaija said,

    Da. Bit ću malo tužan s tobom, ali ne zadugo. Na kraju, ja ipak imam razlog za veselje. Tetka se doselila u moje susjedstvo, imat ću od koga posuđivati časopis ‘Svijet oko nas’ 😀
    Malo brinem zbog Naručitelja, možda poludi kad osvijesti da mu likovi sve više spoznavaju same sebe, trebalo bi ga možda obavijestiti da to nije ništa opasno budući da je i on jedan od Naručenih. 🙂

  2. Magičar said,

    Baš tako, ta ‘čita’ sve u šesnaest, ali nisam siguran da ćete baš zanimati časopisi koje ona bude ‘čitala’… 🙂 bit će zanimljivo vidjeti i koga će sve ugostiti u svojem ljetnikovcu… 🙂

  3. bornaija said,

    Tri sam puta pokušavao zaspati noćas s idejom da isprintam taj test HRT i nalijepim ga na stari tv koji čuči u nekom uglu stana (ne radi, nemam tv i ne gledam tv), a na mjesto broja stavim digitalni brojač koji bi dobrojavao preostale dane života, kako vizualno tako i zvučno, s tim da bi kratica HRT dobila sasvim drugo značenje…
    Ok, možda sam ti ukrao ideju. ‘Malo’ sam i od On Kaware ukrao…
    a da me ubiješ, ne mogu se sjetiti tko je od naših izložio televizor/e na kojima se neprekidno prikazuje taj ‘test pattern’… i tko je rekao: ‘ja nisam umjetnik, ali cijelog se života to trudim postati’?

  4. Magičar said,

    Počeo si razmišljati kao Ladislav Galeta koji u Zarezu kaže (citiram): “Ako nešto trenutno spoznamo i nismo u stanju to istodobno i primijeniti, kreacija je nepovratno izgubljena”. Jesmo li se to mi zahvaljujući prostorumnoj povezanosti počeli usklađivati i s nekim radnjama u stvarnosti, s obzirom na točno usklađeno vrijeme naših zadnjih komentara? 🙂

  5. bornaija said,

    Sad me to tvoje pitanje asocira na Stilinovića i fotografiju njega samog kako leži i spava, a ispod izloška piše ‘Umjetnik pri radu’ 🙂 😀 B-)


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: