Svibanj 2015.

Hrvatska znanstvena priča

Posted in LARGE HADRON COLLIDER, ZNANOST tagged , at 9:20 am autora/ice Magičar

control_room_CERN– Hd-zz! hd-zz! – čulo se pucketanje u Pra-Vremenskoj kapsuli.
– Hd-zz! Hd-zz! – sasvim dovoljno da se i Pra-Vremensko Biće probudi.
Bunovno i nevoljko, kakvo je već bilo, podiglo je svoju glavu s drevnog stola i protrljalo oči… Pucketanje se nastavilo. Definitivno, nešto se događalo u sobici u kojoj je Pra-Vremensko biće drijemalo… Podigavši svoje mršavo tijelo sa stolice uputilo se u pravcu pucketanja. Razmaknuvši grančice nevjerojatno gustog granja koje je opasavalo ovu neobičnu prostoriju, neko vrijeme samo je promatralo nešto  u njihovoj dubini…
– Hmm… hmmmm… – promrmljalo je.

U isto je vrijeme, ako u vremenskim skalama uopće možemo govoriti, u kontrolnoj sali detektora ATLAS u CERN-u bilo je vruće kao u košnici. U tijeku je bio laboratorijski pokus hrvatskih znanstvenika. Dotada skeptični promatrači ovog hrabrog pokusa – ostatak znanstvenog osoblja ženevskog instituta, pozatvarali su svoje fejsbuk stranice ne bi li se posvetili događanju na glavnom ekranu kontrolne sale koji je upravo u ovom trenutku započeo proizvoditi neobične krivulje praćene još neobičnijim zvukovima.
– Hd-zz! Hd-zz!
– Je li se to LHC glasa, ako me uši ne varaju? – upitao se, onako više za sebe prof. Josipović s Instituta Ruđer Bošković iz Zagreba.
– Lächerlich! – odgovorio mu je njemački fizičar Rolf-Dieter Juncker s Instituta Max Planck iz Heidelberga –  U vakuumu nije moguće prenijeti zvuk… svi to znamo… ili bi to trebali znati…
– Profesore Josipoviću! – pogledajte ovo! – oglasila se mlada asistentica Mirela, profesorova desna ruka, od kako je ovdje u CERN-u posljednja tri tjedna.
Dijagram je ‘poskakivao’ prateći kretnje ubrzanih protona u cijevima hadronskog sudarača proizvodeći doista urnebesnu sinusoidu.
– Ovo nikada prije nismo vidjeli! Nešto se uistinu događa…

Negdje na drugom kraju svemira, Pra-Vremensko biće se nakašljalo razotkrivši da se doista radi o starom biću. Pra-Vremensko ‘štogod’ – bilo je zapravo krezavi starčić. Da ga se kojim slučajem može priupitati gdje je izgubilo zube, kazalo bi nam da se to dogodilo pri stvaranju svemira; zapravo, nekoliko zubi moralo mu je ispasti kako bi se mogao stvoriti svemir kakav znamo… Da! Ovaj naš svemir! S bezgraničnim morem tih dosadnih zvijezda i bića opsjednutih politikom! Ali naravno, nikoga nije bilo u blizini, pa se Pra-Vremensko ‘što-god’ moglo usredotočiti na pucketanje grančica u Pra-Vremenskoj kapsuli koje je, naočigled, postojalo sve učestalije.

– ‘Stvar po sebi’ nije matematičke prirode. Prostor i vrijeme to jesu… – šaputao je sebi u bradu doktor Milanović, znanstvenik sa splitskog sveučilišta, kako ne bi poludio, promatrajući neobične dijagrame na ekranu kontrolne sale…
– Jesmo li stvarno došli do kraja? Do posljednje slagalice Prirode?
– Hd-zz! Hd-zz! – čulo se s ekrana.
Hrvatski znanstvenici u CERN-u, na energijama višima nego ikada dosad, proizveli su jedan doista čudnovat sudar koji se sada neprestano ponavljao i koji je, mimo svih očekivanja, proizvodio neobičan zvuk… Hd-zz! Hd-zz! … Što se događalo, svi su se pitali… Kalorimetar detektora uskoro obznani kako je u sudaru protona nastala dosada najlakša čestica od svih ikada ‘viđenih’ iz porodice bozona… Netko u prolazu spomenu riječ ‘graviton’, ali se doktor Milanović obrecnu:
– Nemoguće da je graviton! On je samo koncept naših teorija…
U tom trenutku, u njegovu lijevu džepu zazvoni mobitel. Vidje da je Mirela. Podigao je glavu. Rukama mu je mahala s druge strane prostorije da dođe do njih, do onog dosadnjakovića Josipovića. Sigurno ga hoće uvjeriti da ovo jest graviton! Pih! Teškom mukom ustade se od svog kompjutora i nevoljko produži do zagrebačke ekipe…

Pra-Vremensko biće sada je vidno bilo u poslu. Nešto je mjerilo, zagledalo se i žmirkalo. A onda kao da se nečega dosjetilo. Vratilo se do drevnog stola i iz jedne od njegovih drevnih ladica pobjedonosno izvadilo šibicu.
– Sadh che onhi vidhjeti shvoga Bogha! – promrmljalo je.
Prišlo je grančicama odakle je dopiralo najveće pucketanje i svojim dahom upalilo šibicu. Malo zatim, slobodnom je rukom razmaknulo grančice nevjerojatno gusto isprepletenog granja i upaljenu šibicu ubacilo u njegovu nutrinu…

– ‘Ajme, evo je, profesore Josipovich! – povikao je profesor Juncker s Instituta Max Planck iz Heidelberga. – Bili ste u pravu!
– Crna rupa? – zbunjeno se oglasi profesor pred penzijom.
– Ne, ipak je samo Bijela… pogledajte!
Zbog svog slabog vida profesor Josipović nije mogao pratiti događanja na glavnom ekranu kontrolne sale te se u svojoj nemoći okrenu svojoj asistentici…
– Recite mi, Mirela, brzo: što se događa?
– Profesore, izgleda da smo upravo stvorili Bijelu rupu!
– Bijelu rupu…? – čudom se čudio profesor pred zasluženom mirovinom kojemu jedino još moždane vijuge nisu bile za penziju.
– Tako je, profesore! – slavodobitno je potvrdio i pristigli doktor Milanović sa splitskog sveučilišta. – Pokus je kao mogućnost, premda izuzetno malu, predvidio i stvaranje Bijele rupe… I ne brinite, antigravitacijski učinci ubrzo će je poništiti… Uostalom, i naš atmosferski tlak sprječava ju u daljnjem rastu kako je to već predvidio… onaj fizičar s Yalea… zaboravio sam mu ime…
– Sada to nije važno! Samo gledajte!  – vikao je s druge strane profesor Juncker i sâm iznenađen dostignućem hrvatskih znanstvenika.

S druge strane svemira, iako je ova priča trebala otkriti da je svemir manji nego što se misli, u Pra-Vremenskoj Kapsuli Pra-Vremensko biće vodilo je borbu s vatrom. Gorjelo je na sve strane, ali začudo, vatra se brzo smiri, nakon čega, ovaj naočiti krezavi starčić pažljivo slomi nekoliko grančica oko zgarišta koje je preostalo i to bi bilo to. Zvuk je nestao. Mogao je ponovno počinuti…

– Hej, nema je više! A i zvuk je nestao! – povikali su fizičari u kontrolnoj sali najvećeg instituta na svijetu – Doista, Bijela rupa je nestala iz podataka istraživanja koji su se i dalje bjesomučno generirali na ekranu… jedan petabyte podataka na dnevnoj bazi… ali ponovo, jedan petabyte predvidljivih, očekivanih podataka koji nisu mnogo vrijedili… Postalo je očigledno da se pokus završio.
– Nema je više… – ustvrdio je i doktor Milanović  – … kao što sam to uostalom i predvidio… jedino, moram priznati, ne na ovaj način! –  Počešao se po zatiljku. – Ovo je malo čudno… Kao da ju je netko drugi poništio, a ne prirodni zakoni kao takvi… – kazao je.
Prof. Josipović i dalje je bio u neprestanom čudu. Vidjelo se da nije mogao pohvatati konce onoga što se oko njega događalo. I Rolf-Dieter Juncker je zašutio, ne podižući svoj nos od ekrana na stolu. Jedino je asistentica Mirela u svemu ostala pribrana:
– Ma tko mari! – kazala je i primakla svoje usne uhu doktora Milanovića, mazno mu šapnuvši:
– Može i večeras oko devet, u mojoj sobi, ako želiš?

Za to vrijeme, ako se uopće može govoriti o vremenu u ovoj priči, Pra-Vremensko što-god već je ponovno utonulo u san, s glavom položenom na stolu, u sobi opasanoj neobičnim grančicama iz kojih više nije dopirao nikakav zvuk…
Ali zato, iz perspektive pripovjedača, nimalo neće čuditi informacija da su hrvatski znanstvenici, nedugo potom u mjesecima koji su uslijedili, otkrili važne promjene u zakonima koji su tumačili svijet u kojem su živjeli.

NAPOMENA: imena likova znanstvene priče zamjenjiva su u kontekstu bilo koje od tranzicijskih zemalja. UPUTA: imena likova priče formirati od prezimena i imena sadašnjih i bivših političkih funkcionera pojedine tranzicijske zemlje, a zvuk pucketanja učiniti sličnim kratici trenutno najveće oporbene stranke u zemlji. U naredne četiri godine ne mijenjati jedino ime prof. Junckera! I dakako umjesto pridjeva ‘hrvatska’ upotrijebiti takav koji upućuje da se radi o nekoj drugoj (po želji, odabranoj) tranzicijskoj zemlji.

6 komentara »

  1. livia less said,

    Dođoh tek da te pozdravim! 🙂

  2. bornaija said,

    Mogli bismo osnovati stranku HZP. Nakon što dođemo na vlast (što je neupitno) Agenciju za kontrolu hzpa. U obrazovnom sustavu novi predmet – pisanje hzpa… Ili to već imamo, a živim u nekoj nadstvarnosti?
    Nego, iz ovog bi mogao nastati i neki roman, npr. U zemlji Bijele rupe. A?
    🙂

    • Magičar said,

      Razmišljao sam, bornaija, da li da krckanje bude u obliku Hd-zz-a! ili Sd-pp-a! pa sam se ipak odlučio za prvu opciju… premda cijela je priča – s ovakvim krckanjem i imenima likova – samo odraz moje najlošije osobine – sarkazma na uobičajenu situaciju kod nas koja se ogleda u pretjeranoj opsjednutosti politikom. Da imamo jaku nogometnu liku kao Španjolci, vjerojatno bi narodu pogled s problema skretali nogometom… kao što to i čine u Španjolskoj… 🙂 ali nismo te sreće…
      U originalu likovi su bili houellebecqovski stvarni – Vuko Brigljević s Ruđera i Ivica Puljak sa splitskog sveučilišta koji su u stvarnosti sudjelovali (i još uvijek sudjeluju) u projektima CERN-a, a krckanje je bilo normalno – Krc-Krrc, a onda me je moj nesretni sarkazam zahvatio… Vjerojatno ću na kraju ipak ubaciti izmišljene likove i ukinuti poveznicu na Hr…

  3. bornaija said,

    Skoro pa sam pogodio likove 🙂
    Nisam te doživio kao loše-sarkastičnog pisca. Ja sam tvoju priču shvatio kao dobro usmjerenu satiru koja bi se mogla prilagoditi za neke Dane satire 🙂

    • Magičar said,

      Pa jest, ali nekako mi izgleda nevjerojatno da bi do toga ikad više moglo doći… Kao da su dani satire davno iza nas… Ali naravno, volio bih da me vrijeme demantira! 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: