Travanj 2016.

Crtice iz ‘nadreligioznog’ i ‘nadznanstvenog’ (ne bojte se! sve ste to vi!)

Posted in HAMVAS, RELIGIOZNOST, Scientia Sacra tagged , , at 12:08 am autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Kada bih bio istinski religiozan molio bih ovako: Molim te, Bože, ti koji, kad otvorim oči, kroz mene svijet stvoriš, poštedi me moga ja i njegove potrebe da bude značajan u tvome svijetu. Ako mi ne bi uslišio želju, pokušao bih s drugom molitvom: Molim te Bože, ti koji, kad otvorim oči, kroz mene svijet stvoriš, učini da moje Ja bude u tvojoj službi dok smo živi – ja u tebi ili ti u meni. Možda bih, a možda i ne bih, uspio otkloniti patnju koju zbog Ega osjećam. Podsjećam, naš Ego nije ništa drugo doli najizravniji osjećaj upojedinačenja u okrilju prirode. Svijet/zbilju ne doživljavamo u svojoj sveukupnosti, iz takoreći više njegovih točaka, nego iz jedne jedine točke, a prema mom mišljenju, činimo to pomoću osobitih ‘umnih valova’ – ‘valova prostorvremena’, koje smo, na još nepoznat način, stvorili iz te točke. U najvećoj mjeri, dakle, uvjeren sam da smo mi ti – stvaratelji svijeta. I zbog toga na jednom drugom mjestu tvrdim – istina je uvijek subjektivna! Ipak, kada bih bio istinski religiozan, kao što nisam (jer u meni oduvijek ćubi jedno dobro odgojeno socijalističko dijete!), to stvaranje svijeta ‘kroz moje tijelo’ prepustio bih Bogu. Ipak, da u svemu tome ‘ima neke (religiozne) vatre’ navješćuje mi moj stari poznanik, usamljenik ‘naše vrste’, Bela Hamvas:

Nije važan temelj na kojem [čovjek] stoji nego duhovna nit o koju visi.

I dalje:

Duša u otvorenom bitku… doznaje da su i slike bogova bile opsjene… U nečuvenoj budnosti preko vremena i prostora, u vječnoj svjetlosti, u tišini, u skrovištu šutljivog srca kaže: “Ja sam jučer, ja sam danas, ja sam sutra, imam moć da se drugi put rodim. Ja sam skrivena božanska duša koja je stvorila bogove”… [I] već zna da postoji samo jedna zbilja: DUŠA.

Kada čini posljednji korak, inicirani, prepoznaje da je pod bogovima podrazumijevao najviše snage vlastite duše, njezine sposobnosti, najsjajnije zrake svoga duha i blistave slike svoje opsjene. Stigao je u nadreligijsko stanje, u Jedinstvo Bitka.

Iz znanstvene perspektive, s primjesama spekulacije, to izgleda malčice drugačije. Ovdje smo ograničeni, u krajnjem slučaju možemo biti samo stvaratelji značenja, a ostatak otpada na informaciju, taj začudni fenomen koji se razaznaje kao dihotomijski znamen objektivnosti i subjektivnosti svijeta koji nas okružuje. S obzirom na moje pozadinsko znanje, informacija može biti samo subjektivna. Ispada da među sve te silne subjektivne aspekte stvarnosti, kao što su bol, osjećaj i nada – moramo, eto, ugurati i informaciju. Ali ako je išta na svijetu objektivno, onda je to opet informacija. Ako išta potvrđuje postojanje sličnih duša poput moje na ovom svijetu, onda je to informacija. One – duše drugih ljudi, kao i svaka druga stvar – prilaze mi u mom prostorvremenu, ali njihovo prostorvrijeme dolazi mi samo kao informacija, čak i u onom ekstremnom slučaju ‘susreta prostornih točaka’ preko kojih je Einstein dokazivao objektivnost svijeta. Čak i u tom slučaju, u kojem se moje tijelo dotiče drugo tijelo na stvari je samo ‘taktilna informacija’… Ako ću do kraja biti lud, usudit ću se reći da je prostor druge duše za moju vrijeme, a vrijeme druge duše za moju dušu – informacija. Sve što, u neku ruku, nije moje je informacija…

*

*  *

– Opet si zajozio… de malo stani na loptu; tko će to čitati? – oglasi se Tetka iz svog kutka Prostorije s Kolom.

– Tetka… zar si budna?

– Budna / nebudna, svejedno, ionako više nisam čovjek… iliti žena; u međuvremenu, dok ti tako trabunjaš, postala sam Gledatelj Televizije! Sapunica u šest, kviz u sedam… I pazi ovo: i Dnevnik je u sedam, a htjedoh reći ‘Dnevnik u pola osam’… i kako ću sad gledati i kviz i Dnevnik u isto vrijeme…?

– Da, moj Magičaru, jednoga dana, i to vrlo brzo, čovječanstvo će biti prisiljeno podijeliti se na dvije vrste ljudi: Nadljude i Gledatelje Televizije… one koji u životu više neće htjeti dalje sudjelovati… I ti ćeš biti Gledatelj Televizije! Nemoj se nadati ničemu drugomu. Ta te sudbina čeka… jer, eto, nemaš zubi… Gdje su ti zubi? – derala se Tetka dok sam napuštao Prostoriju s Kolom kako bih dovršio ovaj tekst… Što sam drugo mogao učiniti? Uskoro me čeka povratak u stvarnost, i Tetka je bila u pravu… Doista, muče me zubi… Uh, kako je život težak!

*

*  *

Zašto se u ovom svijetu danas osjećam tako osamljeno? Recimo, da jedan dio odgovora odlazi na priznanje da se zapravo u njemu osjećam beznačajan… Sve moje, da tako kažem, kompetencije – gotovo pa da nikome nisu potrebne. Osim što ‘nemam zube’, truli sam mudrac čije istine, ne samo da nisu za svačije uši, nego su i današnjim ljudima potpunoma bespotrebne. Oni su se zaputili u drugom pravcu, i napadni i ambiciozni kakvi već jesu, zainteresirani su isključivo da ukrase sebe, svoju točku, jer oni svoj život žive baš kao točke, bačene na pozornicu apsolutnog prostora i vremena, s drugim točkama… Polako shvaćam zašto mi sve odbojnijim postaju Newton i Heidegger… Newton zbog onog svog ‘apsolutnog prostora’ i istog takvog vremena, a Heidegger zbog one svoje nesretne ‘bačenosti u svijet’… Kako netko, istinski religiozan, može trubiti o nekakvoj ‘bačenosti u svijet’…? Zar ga ja ovakav, podozriv, strašljiv, apriori areligiozan (ili nadreligiozan), i uvučen u sebe, trebam podsjećati da smo svi mi dio ove zbilje, dio svijeta, i da se na osnovi tog pogleda sasvim lijepo može izgraditi jedna prekrasna religija u kojoj bi mogli participirati, uvjeren sam, svi homo sapiensi uključujući tu čak i one koji se osjećaju kao ‘dobro odgojena socijalistička djeca’… Ne bi nam bio potreban ni kreacionizam ni judaizam, ni islam, ni kršćanstvo, pa čak ni hinduizam ni budizam; nikakva temporalna istina, koja bi se oslanjala na točan vremenski slijed događaja religiozne predaje… Bila bi potrebna samo vjera da nismo bitni mi nego zbilja koja nas okružuje, Duh-Bog, koji nas okružuje, i koji ulazi u nas da bi nam omogućio vidjeti i doživjeti tu ‘čaroliju svijeta’…

Međutim, ovakav pogled na svijet, kad bi kojim slučajem zaživio, momentalno bi mnogim ljudima svijet učinio dosadnim mjestom. To je zato što mnoge ljude na djelovanje pokreće ideja ‘volje za moć’, prema mom mišljenju – samo ideja, i to iz arsenala našeg dragog učitelja, ‘engadinskog delije’… Poznato je da je Nietzsche tvrdio kako svi mi dolazimo na svijet sa stanovitim ‘eksplozivnim materijalom’ koji obitava u nama kao određena psihička energija ili predispozicija, drugim riječima, da nismo ‘tabule rase’ u svojim htjenjima! Sanjam o danu kad ću se uspeti na južne Alpe i posjetit mjesto u kojem je stvarao svoja najveća djela, kako bih njegovom zamišljenom duhu, na onim stazicama, uz koje i danas pasu dobroćudne kravice sa zvončićima oko vrata, prišapnuo, obznanio, kako god hoćete, tu novu mogućnost svijeta. Ne, dragi, i ‘utjelovljeni Dionise’, tvoja ‘volja za moć’ samo je ideja koja se razvila iz nagona za preživljavanjem! To ću mu reći i onda se spustiti do danas preuređenog ljetnikovca kako bih dospio u njegovu sobicu u kojoj je ‘zapisivao svoju samoću’.

Pokušat ću biti posve jasan: znanje i samo znanje bilo koje vrste razgrađuje psihičke ‘eksplozivne materijale’ u nama. I što više budemo tonuli u zbilju koja nas okružuje, to ćemo manje biti ratoborni i nepovjerljivi, manje ćemo se odavati kultu ličnosti, predsjednika države, slavnog nogometaša, pop zvijezde ili samog Boga. Ali ono što je možda najvažnije odnosi se na činjenicu da pritom nećemo morati biti manje religiozni… manje dostojanstveni u svom ‘točkastom postojanju’. Ne moramo isključiti religiju iz naših života ako se odamo nagonu (ili možda također samo ideji) za saznanjem. Drvo spoznaje može nastaviti rasti u Rajskom vrtu, samo nam valja otjerati zmiju, onu primordijalnu ideju u nama koja znanost proglašava svemoćnom i svemogućom. Osim u ‘nadreligiozno’, dospjet ćemo i u ‘nadznanstveno’… I zato vam kažem: niti je svemoćna i svemoguća religija, niti je to znanost, ni filozofija, ni umjetnost. Sve su to samo oblici ljudskog duhovnog postojanja… Sve izvan toga je bezduhovno, sâm život, životinjska vrsta, ‘stvarnost’, o kojima nam ne valja trošiti riječi, jer riječi ni ne trebaju… u takvoj okolini prije će nam trebati zubi, ali ne oni ‘volje za moći’, nego ‘obični zubi’ za puko preživljavanje…

15 komentara »

  1. Mirjana said,

    ” ….Sve moje, da tako kažem, kompetencije – gotovo pa da nikome nisu potrebne. Osim što ‘nemam zube’, truli sam mudrac čije istine, ne samo da nisu za svačije uši, nego su i današnjim ljudima potpunoma bespotrebne. Oni su se zaputili u drugom pravcu, i napadni i ambiciozni kakvi već jesu, zainteresirani su isključivo da ukrase sebe, svoju točku, jer oni svoj život žive baš kao točke, bačene na pozornicu apsolutnog prostora i vremena, s drugim točkama…”

    Ima , ima potrebe za istinama!

    • Magičar said,

      Eh da, draga Mirjana, taman kad pomislim da sam istinu uhvatio i da je držim svojom ‘umnom miškom’, ona mi izmigolji te se opet čini ne samo mojom – nego svačijom – drugim riječima i dakle, objektivnom… 🙂

  2. caninho said,

    Magičaru, mogu ti reći da mi je sve više kul čitati te, jer je vrlo nadahnjujuće vidjeti kako uvijek spominješ i citiraš svog velikog uzora Ničea, a opet sve više se udaljavaš od njega i pronalaziš sve više rupa u njegovim teorijama. 😀 Inače imam problema s ovim rastajanjem od ega, iako ga nikad nisam previše ni ložio, ali jednostavno još nisam na toj razini da vidim način postojanja i djelovanja bez njega. Koliko god se trudio,osjećaj bačenosti u svijet me ne napušta. No tvoje pisanje me ipak iznova oduševljava. I pripazi na tetku, sada kada počinje Big Brother.

    • Magičar said,

      hvala ti @caninho, kao ‘bratu po mlijeku’, jer i mene tvoje pisanje oduševljava, a tek si s njim krenuo, za razliku od mene, koji sam možda i na njegovu kraju, iako nikad se ne zna! A što se tiče ega, naravno da ne možemo bez njega, samo je pitanje u čiju ga službu stavljamo. On sam najviše će dobiti ako se odluči za bezgranične mogućnosti, a što sam ja u duhu tradicije označio rječicom – duh! Međutim, ‘Bačenost u svijet’ je, po meni, u svojoj biti turbo-ja-osjećaj, ego pojačan do maksimuma… kao da smo prije toga negdje drugdje bili, a onda nas je netko hitnuo u svijet… ako me razumiješ… 🙂

  3. saschaein said,

    ,,Kako netko, istinski religiozan, može trubiti o nekakvoj ‘bačenosti u svijet’…?

    I nije to baš NEreligiozno stanovište u mišljenju, ta bačenost. RE-Logein je ponovno uspostavljanje veze koja je nestala, vraćanje po Logosu ili u Logos, ne u logiku suda, naravno. Religija je život, baš kao i filosofija. Dakle, vraćanje iz nekog palog stanja u prethodnu Savršenost jeste RE-Logein. Logos je Vječna vatra … znamo i po Heraklitu, koji je prvi spomenuo ovaj pojam Logosa. Aristotel je već sa svojim organonom početak kraja, početak modernog mišljenja.

    Bačen je čovjek ili pao, slično je, to kaže religija. Ima smisla. Čovjekovo porijeklo je po religioznim misliocima Božansko, a i sti čovjek se ponaša sad samo kao tjelesni biološko-hemijski mehanizam ili nešto tek malo više od toga. Traži se Povratak u viši kvalitet, u prethodno stanje koje nije ništavilo već je Vječnost i Punoća postojanja, Duhovna sfera. Hajdegerova egzistencija je zato i prije kategorijalnih određenja, sakrivena vremensko-prostornom gledanju.

    Hajdeger nije baš suprotan religioznom jer bačenost govori da se radi o neželjenu stanju, jer došlo se iz Savršenog, i šta bi sad ovo ovdje bilo u ograničenosti nego stanje koje je falično prema onom savršenom Bitku ili još i prije – Bytku. To prije ne znači da je vremensko, već je Bezvremeno ,,prije“ bilo kojeg vremenskog.

    Adam kao idealni čovjek je zagrizao jabuku … PAO, a nagovorila ga Ona, misleća Duša. Postoji Um i prije toga, ali taj Um nije misleći već Božanski pa stvari jednostavno ,,rade“.

    Ja još nisam … reći će E. Bloh, i tu je sad njegov pojam nade kao utopije nekog boljeg života, a utopija nije mjesto, čak je mi mjesnom zamišljamo – kontra od tog smo, utopija je bezmjesna ili čak Bezvremena, nadbivstvena kao pojam ,,tačke“, ne tačke u smislu kojem je sad Magičar o tom besjedio, već filosofiranje o matematičkom pojmu.

    Da je čovjek bačen u postojanje … reći će Hajdeger … znači da se čovjeku prethodno, ukoliko je i tada on bio čovjek, nešto otelo. Kako i zašto? – to malo ko objašnjava.
    Da čovjek fali, to govori mnogi, i da je pao, da je čak iluzija u pitanju kod ovog pojavnog svijeta, to je potvrdila već davno i kvantna fizika. Dakle, nauka. No, paradigme se naučne održavaju vještački, takav je dogovor, sve dok se nova paradigma u svojoj cjelini ne uobliči.

    Religijski čovjek zna o padu, on svoju ličnu volju u molitvi predaje Božanskoj koja je takođe dio njegove dvojne prirode, i nije da takav čovjek više ne zna šta radi već radi bolje nego prethodno sa ličnom subjektivnom voljom proslavljenom u prosvjetiteljstvu. Zdrav razum je stavljen na tron, a da taj isti zdrav razum nije u stanju ništa značajno stvoriti za svijet i za čovjeka osim sukob i rat.

    Pozdrav.

  4. Magičar said,

    I eto, naiđe @saschaein, i odmah mi malo olabavi stav prema Heideggeru…:) “bačenost govori da se radi o neželjenu stanju”, jest, radi se o neželjenom stanju i može bit shvaćena i kao religiozna ideja… Jako lijepo zboriš @saschaein, jezik ti je dostojanstven, gotovo posvećen kad pričaš o tim stvarima, i moram mu se ukloniti sa svojim profanim i poslovično spekulativnim diskursom… ‘Moja religija’ nikada nije dubokog izraza i gotovo pa da imam stvarni problem zamišljati ili samo kontemplirati nad božanskim. Ali držim da imam fantastičan njuh kad se u prekrasne i posvećene stvari Duha uvuče čovjekov ego… Kad ispadne da je duh tu zbog čovjeka, a ne obrnuto… Nešto slično sam odgovorio i @caninhu. Meni je jedina istinska duhovnost kad ne govorimo o osobama nego o onome što kroz njih govori…

  5. sascha ein said,

    nadam se da neću biti dosadan Magičaru, i želio bih da ego ne proviri tako snažno kroz ove moje riječi dodatne …

    Pokušat ću shvatiti tvoj odgovor @caninho-u:

    ,,…. Međutim, ‘Bačenost u svijet’ je, po meni, u svojoj biti turbo-ja-osjećaj, ego pojačan do maksimuma… kao da smo prije toga negdje drugdje bili, a onda nas je netko hitnuo u svijet… ako me razumiješ…”

    ja, odnosno, moj ego, kad smo već kod tog umišljenog pametnjakovića, pomišlja ovo, iako nereligiozan u zvaničnom smislu, ali osjećam Božanske stvari, interno, nekom su i iluzije, ljepotu osjećam, dobrotu, iskrenost ili istinitost, čestitost i drugo, mislim da od toga dosta čuvstvujem i u strukturi ovog sajta. Taj osjećaj Dublje veze sa Životom ne dozvoljava mi da se odreknem religijskog mišljenja, iako sam filosofski nastrojen i Ljubim tu Božansku Mudrost Sofiiju ili prijateljujem s Njom, a reći možemo i Djevicu Mariju, kao za Logos što velimo da je bogočovjek ili Hrist, itd. Platonski vidim Um nad svime, Um što nije k’o razum ega ni mišljenje već posebna moć i kvalitet …

    da skratim, a neda se skratiti: Hajdeger nije bio Hajdeger prije nego je bačen u svijet, tj. nije bačen Hajdeger već je Hajdeger ,,ono već bačeno”, samo djelić nebačenog ,,materijala” ili pak supstancije. U Duhu filosofske Zapadne tradicije, u Duhu Istočne tradicije, ali i u Duhu filosofske antropologije i kvantne fizike, u Duhu najvećih svjetskih Bajki i mitova, u Duhu najbolje poezije, pa i grčke tragedije, TRAGA čovjek za prethodnim stanjem u kojem je bio ili još uvijek je, pomalo osjeća, ali, kako to mnogi kažu, spava ili distanca je, nije Centar. Buđenje i prosvjetljenje govore o tom da smo Dubinom Savršeni. I ovo je ,,palo stanje” po takvomu stanovištu. Hajdeger je imao taj ego, a i ostali možda i više no, nisu imali njegovu snagu ali, nebitan je i Hajdeger i bilo ko sem … istinskog.

    takođe mislim da je naše porijeklo Dublje skriveno, poput priče o Umu, Duši, najvećem Dobru, Bogu i bogovima (silama), da smo već negdje prethodno bili, a to je bilo, ne neko početno i slabo stanje već nasuprot – Savršeno. Otud težnja, i sjećanje, ljubav i ljepota, hrabrost, žrtvovanje ovog ovdje za nešto tamo, itd. otud sjaj u očima, snaga otud u grudima, itd. Za ego se slažem, to jeste problem koji nas drži prikovane, sidro, teg, bez toga bi odletjeli ili rastvorili se u Duhovan ,,svijet”.

    ,,ko nas je hitnuo?”, možda sami sebe ili nešto drugo. Sve govori da smo negdje prije bili, a to prije nije ništa baš slabašno, prazno niti je naivno. ,,Eksplodirali” smo u oblik, ali obratnim smijerom, skupljanjem, jer iz Beskonačnog dolazimo u konačno, oblik, smanjujemo se. I to je ego, a bio bi najveći on, a ne može.

    Umjetnik i djelo nisu bitni, bitna je Umjetnost. Filosof, Hajdeger, ja i bilo koji, nebitni su (smo), bitno je ono što pogodi nas.

    • Magičar said,

      “Hajdeger nije bio Hajdeger prije nego je bačen u svijet, tj. nije bačen Hajdeger već je Hajdeger ,,ono već bačeno”,”
      naravno, s ovim se slažem, @saschaein, i u tome je bit čitave priče, ali po meni ono što je bačeno jest upravo ego, koji je vjerojatno bio nešto drugo prije nego što se u bacanju pretvorio u ego… Biti upojedinačen je isto što i biti bačen u Heideggerovom smislu. Da ne duljim, zapravo sam želio naglasiti kako mnogi taj osjećaj upojedinačenja doživljavaju kao nešto što se ponavlja, kako veli @caninho, možda bi nam odgovarao budizam, ali ne – prema budizmu, mi živimo više života, danas sam ja, u narednom životu bit ću britanska srednjoškolka, a u onom tamo kišna glista itd. Ali upravo to želim izbjeći. Prije našeg upojedinačenja, mogli smo lijepo i ti i ja i caninho biti nešto isto, i upravo o tome govori Hamvas kad Dušu piše velikim slovom. Prem Hamvasu svi smo mi proizišli iz jedne te iste Duša (za koju ja koristim riječ Duh), sve drugo samo su simboli. I zato ne trebamo stajati do Ega, nego do onoga što proizlazi iz njega, jer iz njega može proizići samo Duša… Mislim da si i ti upravo na tom tragu mišljenja…

  6. caninho said,

    Možda se varam, ali ne vidim neku suprotstavljenost u osnovi onoga o čemu raspravljate,između vas. Jedino što, iako, obojica bježite od klasične i konkretne religioznosti, mislim da ipak korijen onoga o čemu pričate, se nalazi u konkretnoj religiji – budizmu. Ispravite me ako griješim. Što se tiče “…Otud težnja, i sjećanje, ljubav i ljepota, hrabrost, žrtvovanje ovog ovdje za nešto tamo, itd. otud sjaj u očima, snaga otud u grudima…” , moguće je da su sve to ostaci u nama od tog božanskog izvora , ali je li moguće i to da je to samo ona slijepa sila, onaj nagon ili iskra o kojoj priča Schopenhauer. Volja za životom koja pokreće sve, a ne znači ništa ?

    • Magičar said,

      Kako god je nazvali, @caninho, ona je primarna, ali ako si pročitao moj komentar @saschieinu, ipak se ne slažem s tobom u vezi budizma… Mislim da nijedna religija nije bila na tom izričitom tragu o kojem piše Hamvas… On sam se kao poziva na tradiciju, jako puno spominje hinduizam, tu je i popriličan broj kršćanskih mistika, ali ipak držim da je i stvorio jedan osobit, originalan duhovni pogled na zbilju koji bi se, pa gotovo mogao smatrati začetkom neke nove religije… Hamvasu mogu biti za puno toga zahvalan!

    • sascha ein said,

      Poprilično mi je drag i taj Bela Hamvaš, ali i to je ego kao i Hajdeger, kao i ja sad. I altruizam je egoizam. I aktivista ili tamo neki ideolog ili soc. je poprilično egoista. No, mi ovdje pratimo filosofski trag i ne ide igdje skretati, ne padati više nego smo već pali. Ovo ili ono, jaka stvar. Stara Mudrost krijepi.

      Ego je naša umotanost u sve deblji veo nekakve određenosti. ,,Prođi se sinko”, rekao je Saint Basilis. Ako si umjetnik i naiđeš na zid, nacrtaj vrata i prođi. I Šopenhauer je, možda, bio u pravu, ali to naginje nagovoru na samoubistva pa ne privlači me, privlače me Junaci iz Bajke, preobražaj, Ljepota, Um, ples, Ljubav, Pravda, sreća unutrašnja, itd.

      za moderne, ne usuđujem se ni nazvati ih filosofima, jer dovode u pitanje postojanje najdivnijih stvari Života, nema čak ni Sofije Mudrosti Božanske, pa ni Mudrosti. Nema poezije, nema Ljubavi, ništa nema sem pustinje … ne dopada mi se takva priča i takvo društvo, takve teme, to su moji argumenti. I Šopnenhauer je, možda, u pravu, ali ja tako ne osjećam.

      Slažem se za Ego, on je bitan koliko i neko pojedinačno drvo, oblak i slično, kao i umjetničko djelo manje više, TO djelo nije bitno, ali bacimo pogled i oslušnimo da li nas od tog nešto prebacuje u Beskonačno, transcendentno, lijepo nam je, ne glumimo, nije bitan tu autor (ni Hajdeger), ni ja sad, već je bitna sama Umjetnost kao bitno događanje. Nekome za to služi i Bela Hamvaš, koji kaže: ,,Ne znaju da je tijelo zgusnuti Duh …” i to mi se sviđa.

      ,,… korijen onoga o čemu pričate, se nalazi u konkretnoj religiji – budizmu.” Odgovor: čini mi se da budizam nije religija (a i da je), a budastvo stanje prosvjetljenog ili oboženog čovjeka. Svaki je Buda koji to dostigne. To je prije, rekao bih, filosofija, i pripada svim kulturama ili civilizacijama, pa i najzaostalijim indijancima, šamanima. Došli smo od istog. Nije se problem pronaći ni u tzv. budizmu, ni u bilo kojoj religiji svijeta ili u klasičnoj i antičkoj filosofiji, može i bez njih, i nije bitno kako se ono zove, bitno je da radi, ako radi. Često se pronađem i u bajkama i u fantaziji i naučnoj fantastici. I u poeziji. Tu nisam ničiji sljedbenik, osim što sam tragalac individualan, tragam za sobom i ko zna šta sve fali čovjeku – Beskonačno fali. Na tom Putu klonim se onih koji mi dotrče i ponude nešto, bio filosof, vjernik ili ideolog. Ovaj sajt je dobro mjesto za reći nešto i hvala autoru koji me još nije izbrisao. Još nešto, ako bih se trebao predstaviti nekom narodu i nekako, rekao bih im da sam filosof. To mi je opet nekako najbliže. Pozdrav.

      • Magičar said,

        Pozdrav i tebi @sascha… Svaki tvoj posjet je pravi blagoslov i povlači sa sobom kontemplaciju o vrlo zanimljivim uvidima… “Ego je naša umotanost u sve deblji veo nekakve određenosti.” Ovo ću u mislima ‘doručkovati’ nekoliko dana… 🙂 I doista, riječi su važne, ali nije važno kako ćemo nešto nazvati… to je ta neobična protivnost svijeta, a možda se radi i o samom logosu, o kojem filozofi pričaju…? Sve je u riječima, a opet svaka konkretna riječ je ništa. Ne podsjećali te to na nešto? Vječnu igru Duha i Ega…? Šta mogu kad je to moja tema!

      • sascha ein said,

        To je To. Istina je jednostavna, ukoliko osjećamo.

  7. Livia Less said,

    Tvoje istine nisu besporebne, jedino nisu unovčljive što ti uostalom nije ni važno. Ima nas drugih koji osjećaju jednaku količinu osamljenosti, rekla bih otuđenosti od većine upravo zbog te divne, slatke spoznaje do koje dođemo, a nemamo je s kim podijeliti, dalje umnožiti. No, danas sam ovdje da ti preporučim emisiju Andromeda, Hr 2 uto u 8 h. Možeš slušati na internetu koja ti se svidi. Također, imamo slične poglede na svijet u vezi Boga. Toliko ga je u literaturi koju smo pročitali da smo gotovo sigurni u njegovo prisustvo, dok ono dijete u nama ne vikne: Sve su to gluposti. Nema Boga. Mene u posljednje vrijeme zaokupljaju misli o postojanju i indoktrinaciji kojom smo bili bez izbora okruženi. To i dalje ne znači da nisam socijalist jer ću uvijek biti.

    • Magičar said,

      Hvala za preporuku, Livia, ponekad još stignem poslušati Andromedu (nekad sam je slušao puno češće), znaš i sama da mahnito kupujem svaki Scientific American Collector’s Edition u vezi svemira, fizike malog i velikog i slično… i vjerojatno ću ostati čovjek koji nikada nije odrastao, ali i nije prestajao odrastati, kako je sebi na grob dao urezati Arthur C. Clarke… 🙂 Naš stalni napor ostaje – pomagati drugome u ovome što god to bilo – kako se jednom prilikom sjajno izrazio sin Kurta Wonneguta…
      A kad kažem moje istine, mislim upravo na naše isitine, i tu sebe doživljavam isključivo poput kanala kojim one dospjevaju na svijet… 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: