Rujan 2016.

O privatnoj borbi s demonima vlastite nutrine (ili kako je to kad vam prostor uma obuzme pohlepa za spoznajom)

Posted in LARS VON TRIER, Melankolija, UMJETNOST - FILM tagged , , , , , at 12:21 pm autora/ice Magičar

LARS VON TRIER: Melankolija
BORIS BOSANČIĆ: Ključ u bravi

Na jednome drugom mjestu blogosfere, relativno udaljenom od ovoga ovdje, ako se udaljenost u svijetu duha može mjeriti različitošću teme, ali i načina na koji se o njoj diskutira, svoju depresiju liječim eshatologijom – pisanjem o prvim i posljednjim stvarima. A zašto mi je to potrebno odlučio sam razotkriti ovdje. Moja malenkost, koja se u osnovnoj i srednjoj školi nikada nije zanimala za fiziku, matematiku i općenito prirodne znanosti, odjednom je grčevito prionula uz rješavanje ključnih problema jedne fizike: što je to prostor, što vrijeme, a što materija… Bilo kako bilo, počeo sam se osjećati kao junak jedne moje davne priče (Ključ u bravi) – stanoviti I. (koji se još nije stigao proburaziti u Ki.-ja) a čija namjera je bila slična mojoj (današnjoj): proniknuti u tajnu postojanja, staviti ‘ključ u bravu’ i odškrinuti vrata odgovora na pitanje ‘zašto smo ovdje’… Priča je počinjala ovako:

U suton jednog zalutalog zimskog dana u proljeću, čovjek u izblijedjelo crnom kaputu stajao je u mraku sobe vlažnih zidova svog samotnog boravišta, spreman za polazak. Pogledom je prelazio po siluetama stvari na stolu pored prozora kao da se od njih oprašta ili kao da nešto traži, dok mu je slaba svjetlost umirućeg dana, koja je dopirala izvana, u tome pokušavala uzaludno pomoći. Napokon duboko uzdahnu i pođe vratima. Bezdan noći, negdje vani čekao je da ga proguta. I. izlazi mada nema nekog razloga. Vuče se mračnim labirintom uličica, silovan bukom automobila ljudi što se vraćaju s posla, nijem na njihove sudbine, zatvoren u melankolični svijet nervoznih misli…

Nakon tolikih dana provedenih u anekumeni zagušljive sobe, napokon, udisao je svjež zrak, uživajući u gasnuću dana i blijedoj mjesečevoj svjetlosti u dnu noći. Kandelabri gradske rasvjete stvarali su atmosferu sličnu onoj na slikama clairobscura na kojima svaka pojedinost u sebi zna kriti proturječnost. U takvom plastičnom, ali ipak stvarnom svijetu, dvodimenzionalni svijet sjena dominirao je po zidovima oronulih zgrada, pomalo plašeći ljude.

I upravo ovo “…izlazi mada nema nekog razloga”, zajedno u paketu s ‘kandelabrima gradske rasvjete’, kao da su me ‘stigli’ u stvarnom životu… Kad sam objavio post o tamnoj energiji kao praznini bez prostorvremena otišao sam u osječku Tvrđu – okoliš moje davne priče koji sam počeo prepoznavati prije nekog vremena… Dospjevši u ‘svijet kandelabara’ iz I.-jeve priče, započeo sam osjećati istu beznadnost postojanja koju sam zamišljao da ju i on osjeća. Na neki način, postao sam on, junak moje davne priče… Danas, više nego ikad prije u svom životu, bavim se stvarima kojima se i on bavio… Pišem o izviranju prostorvremena iz materije, o stvaranju objektivnosti ispreplitanjem naših subjektivnih svjetova (prostorvremena), zamišljam ‘stvar po sebi’ kao niskoenergetsko izvorište /stanište iste te materije… povrh svega toga, sve to dokazujem osmišljavanjem čak i donekle izvodivih eksperimenata… Što mi se to događa? S jedne strane, strahovito sam zainteresiran za stvari koje još zanimaju vrlo mali broj ljudi, a s druge, postajem sve sumnjičavijiji prema vlastitoj kompetenciji za bavljenje njima…

U isto vrijeme, u nekoliko navrata potonuo sam u depresiju, činilo mi se, nikad dublju. Shvatio sam kako svijet funkcionira i da zapravo ovakav, okrenut sadržaju, a ne egu, nemam što tražiti u njemu. Moje teme nisu teme kojima se bavi doba u kojem živim, ali eto, iz nekog razloga ipak ustrajavam u njima… A što ako čovjeka određuje samo priroda njegove vlastite psihe, kao što je u to bio uvjeren pionir toga stava Sigmund Freud? Znate tu priču, neki davni događaj iz djetinjstva, ili više njih, u konačnici oblikuje ono što nazivamo vlastitom psihom, nutrinom, ili čak duhom. To što smo u životu ‘odlučili’ postati teorijski fizičari, ateisti ili tipovi skloni istospolnim partnerima po svojoj seksualnoj orijentaciji, uglavnom možemo zahvaliti samo davnim događajima iz djetinjstva (naravno, dio otpada i na ‘genetiku’). Drugim riječima, nije li u životu na djelu je uvijek privatna borba s demonima vlastite nutrine (psihe)? Stoga, možda na raskrižju mojih raspoloženja trebam potražiti odgovore zašto sam tu gdje jesam…

Danas sam shvatio da se i u slučaju I.-ja također radilo o nekoj vrsti njegove privatne borbe, ali da taj aspekt priče nije bio dovoljno naglašen. Ako se u životu oduvijek radi o privatnim borbama s demonima vlastite nutrine (psihe), onda, nikakvih tajni postojanja nije bilo niti će ih biti, čovjek ih neprestano izmišlja, dočarava, kako bi preživio, ili pobjegao od nečega što je puno očitije – samog života. I spoznaja se tako može uzeti samo kao sredstava preživljavanja i bijega, jedino što se radi o umjetničkom sredstvu koje nije svjesno toga da je umjetnost, da je obično izmišljanje. Nikakav viši smisao ne čeka nas na ‘dnu lampe vremena’.

S druge strane, postavlja se pitanje kakav je to život od kojega pokušavamo pobjeći? U tome i jest kvaka; on je, za sve blage i zanesene duhove, nažalost, neizdrživ, grozan… Prema Monty Pythonuživot je borba‘, po Nietzscheu svaki ‘život uvijek živi na račun drugoga života‘, a za Von Trierovu Justine koja ‘zna stvari’ iz filma Melankolija – “život na zemlji je zlo“… Da nije, živjeli bi sretno, sporo, bezazleno, imuni kako na rast BDP-a tako i na demone vlastite psihe… Izmišljanjem samo nastojimo pobjeći od njega… i zbog toga smo natjerani na pisanje, naš jedini način da istinu kažemo naglas…

Na koncu, sjetio sam se i tužna I.-jeva kraja:

Ništa više nije ometalo njegove misli, ni buka automobila, ni nervozni pogledi ljudi. Napokon, bio je prepušten sam sebi. Ali što reći tom “sebi” nakon svega? Već dulje vrijeme u njemu je sve utihnulo. Neka nevidljiva snaga zapriječila je put mislima… Postao je ravnodušan kao krug horizonta koji se oko njega rođenjem zatvorio.

U zadnjem dijelu priče, I. sve češće odlazi na duge šetnje u snježna polja (aluzija na baranjska polja postaje očita, ali ponavljam, dok sam pisao priču, prije nekih dvadesetak godina, zasigurno ih nisam imao u vidu); na jednoj, napokon gubi svijest i ruši se u snijeg. U zoru će ga pokupiti seljaci i odvesti u selo. Kafkijanski ugođaj postaje sve očitiji… U selu svojom pojavom plaši seljane koji ubrzo otkrivaju da je sišao s uma… Zovu župnika, a ovaj liječnika… Za to vrijeme, polazi mu za rukom odnekud dohvatiti skinutu dotrajalu bravu zajedno s ključem i započeti fizičku simulaciju svojih duhovnih napora… umećući i izmećući ključ u/iz brave bez prestanka… U ustanovi za umobolne, kamo ga ubrzo prebacuju, liječnici će u tom činu prepoznati ‘simulaciju života’, spolni čin, ‘nedvojbeno pozitivan’ koji bi trebao voditi njegovu ozdravljenju… Ali mi znamo da neće. I. će zauvijek ostati zatočen u svojoj tapeciranoj sobici… međutim, to nam se iz ove perspektive čini tek manjim problemom. Puno gore je to što će ostati zatočen i u svom prostoru uma kojeg je izgradio takvog kakvog je izgradio… odnosno kakvog je izgradio neki događaj iz njegova djetinjstva… prostoru uma pohlepno obuzetim spoznajom… spoznajom, koja se sama razotkriva kao nadomjestak za izgubljenom mogućnošću stvarne sreće u životu. Baš iz razloga što taj psihoanalitički moment izostaje u priči, shvatio sam da je priča ostala nedorečena, da je mladenačka, i zbog toga, možda čak i ‘loša’.

Hoću li se dogoditi da se jednoga dana u svom stvarnom životu doista preselim u ‘svijet kandelabara’ i do kraja odigram prizore svoje priče… “…predano se prepuštajući radu … smjelo se poigravajući sa sudbinom… dok me …bol u sljepoočnicama i zora koja se bude caklila kroz prozorska okna… ne prekinu tome…” – ne znam… Možda je ipak važnije da prije toga zavirim u psihoanalitički segment svog života…i pokušam umaknuti sudbini… 🙂

9 komentara »

  1. horheakimov said,

    Takođe se nekada plašim da ne završim kao jedan od likova koje sam stvorio. Prirodno, svakome sam dao malo sebe što bojazan samo opravdava…
    Pa opet, kakav je to život bez straha.
    (odličan tekst)

    • Magičar said,

      Da, @horheakimov, ti naši likovi možda će nas progoniti čitav život, sudbina pisca je vjerojatno takva, ali naravno da nikada nećemo biti kao oni… Isto tako, možda ne trebamo čačakati po tom razlogu – zbog čega pišemo… i Houellebecqe je nešto slično savjetovao… Pustimo stvari da se odvijaju kako odvijaju – sa strahom da će se stvarno nešto dogoditi… 🙂

  2. caninho said,

    znam da ovaj citat kojeg sam se sjetio zapravo ne ubada u temu koju si razložio s ovim tekstom, ali mi je pao na pamet nakon pročitanih ovih dijelova: ” Drugim riječima, nije li u životu na djelu je uvijek privatna borba s demonima vlastite nutrine (psihe)?..Ako se u životu oduvijek radi o privatnim borbama s demonima vlastite nutrine (psihe), onda, nikakvih tajni postojanja nije bilo niti će ih biti…” – a citat je iz jednog davnog intervjua Zuke Džumhura koji na novinarevu konstataciju: „Za vas svi kažu da ste dobar čovjek.“ odgovara „Nije tačno. Apsolutno nije tačno. U meni ima zla makar koliko i u drugim ljudima. Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje, to je rigorozna odluka, odnosno sposobnost da kontrolišem sebe i sopstveno zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mržnje. Da ih ne kontrolišem, imali biste posla s jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola, to je ključna riječ.“ …kriju li se i ovdje neki razlozi zašto bježimo od otvorenog življenja i pokušavamo biti “dobri ljudi”, iako barem po Zuki takvi ne postoje ?

  3. Magičar said,

    Ovdje se sjajno nadovezuješ brate @caninho, i ti i Zuko Džumhur! I mislim da ću i ovu temu sam dalje nastavit istraživati… Sad je već postalo očevidno da teme koje ti načneš na svom blogu, ja ovdje nesvjesno nastavim obrađivati, samo na svoj način… I čini mi se da smo tako došli do srži onoga ‘ljudskog odviše ljudskog’… Dakle, prema Zuki, nije problem što smo takvi kakvi smo, više ili manje dobri ili zli, nego što smo toga bolno malo svjesni. Zbog toga, pored dobra i zla, i istina postaje izrazito ljudska kategorija… Ako igdje (istina) postoji, vezana je uz čovjeka i njegove prilike… A naše je da ju bez okolišanja glasno kažemo i ništa više…

  4. SEin said,

    Ti neki likovi, čak i životinje, biljke, alge, možda mašine, logičke ili pak logosne funkcije i ko zna šta, već postoje u nama pa ko ih iznese mogao bi biti i slobodan na koncu od njih, ako ih baš istinski iznese i otrese od pod. Kao prava domaćica treba dobro počistiti prostorije, čak plafon i zid. Čini mi se da je prednost pisca što se oslobađa efikasno, osvjetljava unutrašnjost i dovodi sebi novi svijet kao sliku u ogledalu jer je i on sam, taj koji gleda, sad neki novi. Sjenke su tamo gdje nema svjetla, i zidovi. Dubok mislioc, valjda, isto to radi, čisti, al’ s manjom mjerom jer gradi konstrukt razumom il’ umom, pomalo veže svoje konje, a piščevi više trče po livadi il’ u pustopoljini. I onda takav kad se oslobodi svih svojih domaćih likova (bolje reći oblika i funkcija) ili zvijeri, biva Slobodan, samim tim i Dobar, jer on nema na kraju o čem da misli osim o onom u čemu je uronjen u čistu Dušu koje nema objektivno, a sadržaj oblikovni je nestao. Nije prazno – Uma ima i te kako mnogo više, al’ drukčije, kažu oni što su bili nekad tamo. Al’ baš toga nikad neće zvanično proglasit dobrim, nit’ ga briga. Nije lako ni pećini.

    Što se Sudbe tiče, nije ona baš opaka, ali traži da joj priđeš i kad priđeš pomjeri se. Sa Sudbinom, čini mi se nema igre nadugačko. Ko NE priđe, Ona priće. Naš prilazak pomjeri je. Udaljenje je razljuti, čini mi se. Ne uzmi me zaozbiljno.

    • Magičar said,

      Eh, razigrani @SEin, saschaein, čini mi se kao da si dosegao stupanj na kojemu slijediš onaj Heraklitov impuls kad je govorio o istini… da ona šuti i samo znake daje… u tvojim riječima nalazi se ta magija izricanja i neizricanja… I kao po nekoj mudračevoj poslovičnosti metafora je sve više…
      “Dubok mislioc, …gradi konstrukt razumom il’ umom, pomalo veže svoje konje, a piščevi više trče po livadi il’ u pustopoljini.”
      Sjajno sročeno, a pogotovo ovo na kraju što si kazao za sudbinu: priđeš joj, a ona se pomjeri i ne trpi udaljavanje! I hoću i neću te uzeti zaozbiljno! 🙂 Meni ionako ostaju moje privatne borbe s vlastitom nutrinom, opisivao ih u nekom tekstu ili ne…

  5. Livia Less said,

    Izvrstan post. Uživala sam čitajući ga, iako je turoban, ipak ga doživljavam kao svjetiljku ili putokaz. Hoćeš li ti izvući pouku iz života svog lika i izbjeći praznini u koju je on upao? I da, baviš se pitanjima koja zanimaju uski krug ljudi. Nisi dio svjetine. Malo da se našalim. 🙂

    • Magičar said,

      Hvala, Livia, ne znam zašto, ali nešto me vuče da sve više pišem o svom životnom iskustvu. Ego se eto ugurao u pisanje i pored sveg Duha kojeg hvalim! 🙂 Ali tako to ide, čovjeku nakon puno godina neke stvari ipak postanu jasnije… Psihički moment je tu nezaobilazan…

  6. blarcsy said,

    Što više čitam (ne samo sada tvoj post Borise,nego inače i sve drugo što mi padne šaka) više želim parafrazirati Wittgensteina pa reći:Ti kapitalistički problemi nisu stvarni problemi,nego proizlaze iz upotrebe jezika..


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: