Studeni 2016.

‘Dobra samoća’ (uz kratki naputak kako prevladati osjećaj bačenosti u svijet)

Posted in Bitak i vrijeme, Dnevnik, FILOZOFIJA, HEIDEGGER, KAFKA, Knjiga nemira, KNJIŽEVNOST - PROZA, PESSOA tagged , , at 2:00 pm autora/ice Magičar

Franz Kafka: DNEVNIK
Fernando Pessoa: KNJIGA NEMIRA
Martin Heidegger: BITAK I VRIJEME

kafka_pessoa‘Dobra samoća’ samoća je čovjeka posvećenog stvarima Duha. U njoj, čovjek nikada nije sâm, iako se neprestano osamljuje. Okružen knjigama, on je u isto vrijeme okružen mislima drugih duhova od kojih su mnogi već odavno završili sa svojim fizičkim postojanjem. Upijajući knjige koje su napisali, njegov Duh postaje pripravan započeti razgovor s njima. A kad ga započne, paradoksalno, počinje se očitovati duhovima od kojih mnogi još nisu ni rođeni. Kako je to moguće?

Potreba duha je očitovati se, zbog koje nikada ne može biti sâm. Ali kako mu polazi za rukom jedne Duhove slušati, a drugima Pisati/Govoriti i kazati da je to dijalog, dakle, jedan uzajaman razgovor? Odgovor na ovo pitanje proizlazi iz mog dubokog uvjerenja da svi duhovi dijele istu srodnost, isto porijeklo, pa odatle, i ista pitanja i iste odgovore, izražene na različite načine, jer nisu pokidali vezu s Cjelinom iz koje su proizišli, kao što je to bolno i nepromišljeno učinilo ‘Ja’.

Stoga mi danas ne predstavlja veći problem poistovjetiti se sa životima jednog Franza Kafke ili Fernanda Pessoe. Upravo njihovi dnevnički zapisi – Kafkini u formalnom (izraženi u Dnevniku), a Pessoini u neformalnom obliku (kroz Knjigu nemira) – dovoljna su mi potvrda da vodim svoj život sličan njihovom, i da vjerojatno nisam jedini u tome. Ima nas mnogo koji vodimo svoj život na način na koji su ga vodila ova dva književnika, ali u prvom redu samo čovjeka sklona Duhu; u tom smislu, važna je naša srodnost s njima, a ne usporedba. Iza mene je na desetke ispisanih džepnih notesa koji se redovito vuku neurednim ladicama u prostorima u kojima sam nekoć živio ili danas živim, nekoliko dnevnika koje sam započinjao u različitim periodima svog života; sve to činio sam samo iz jedne potrebe: da očitujem Duh koji nosim u sebi.

Druga stvar je što sam prema toj radnji često pristupao nepošteno, kukavički, hineći da na papir stavim stvarnu istinu koju je Duh osjećao kroz moje tijelo. Ni sad nisam siguran jesam li stigao dotle da se ne libim prenijeti na papir ono što mi on redovito došaptava, jer to što mi došaptava nekad je suviše mračno, suviše tjeskobno, u svakom slučaju, ‘suviše nešto’ što i nije za objavu… Uostalom, može se i postaviti pitanje, zašto bih baš ‘Ja’ (tijelo i duh koji ga zaprima) morao izreći istinu naglas? Zašto to netko drugi ne učini umjesto ‘mene’? Ali i to ‘moje’ ‘Ja’, danas polako blijedi, nužno blijedi kako se udaljavam od godina mladosti, nestaje u ponoru neudovoljenih želja kao i svako ‘Ja’, držeći se za ruku s bratom Egom, jednoj samo personificiranoj želji za dopadanjem kojoj smo na ovom mjestu, čini mi se, posvetili i previše prostora. Kad njih dvojica u potpunosti nestanu sa scene, tko preostaje? Očigledno, Duh, gordiji nego ikad, odlučan da me natjera da se očitujem pod svaku cijenu i ostatak životne energije posvetim jedino tome poslu!

Napokon, čovjeku postaje jasno da nije važno koliko živi na Zemlji nego kako.

Moguće je da sam to već negdje napisao, ali opet ću, ako ni zbog čeg drugog a ono zbog delikatnosti situacije u kojoj smo se našli: duh ne stremi ničemu. Samo tijelo, ego ima želja! Duh je tu samo kako bi se očitovao, izrekao istinu tog istog tijela. Štoviše, duh je prisiljen očitovati se o svemu, ali pošto nužno rabi znakove za tu zadaću on je uvijek i najprije umjetnički… Zagonetka jednoga Duha: smije li se pozvati na nešto iznad sebe…? Jer, kakva je to sposobnost, kakvo umijeće, koje proizlazi iz samoga sebe, nigdje ne vodi, i k tomu se urušava u sama sebe …

Stoga, na vlastito tijelo, pojavu u prostorvremenu, nikada nisam gledao kao na nešto što ne pripada samoj Prirodi kao takvoj, Pra-Jednom, Bogu. Naš izgled, naše misli, boja naše kože i boja naših misli, “na diku su i sramotu” isključivo tih istih Prirode, Pra-Jednog ili Boga; odnosno onoga tko je inicirao njihovo “buđenje”. Ne možemo se osjećati stranci u onome iz čega smo proizišli, i što nas je oblikovalo. Po meni, to je možda jedini ‘predreligiozan’ osjećaj na kojemu se pošteno mogu podizati religije. A zanimljivo, Martin Heidegger je baš na tom problemu, prema mojemu mišljenju, počinio jednu od svojih najvećih intuitivnih pogrešaka! Kao početnu točku razmatranja uzeo je svijest, dakle, u startu nešto “mislivo po sebi”, a ne razliku između mislivog i nemislivog (odnosno razliku između onoga što misli i onoga ili nečega što ne misli). ‘Onaj koji misli’ u tom smislu ne bi bio poseban u odnosu na ‘nešto što ne misli’ da to jezik neoprezno i zavodnički ne prenaglašava. Nesvjesni jezičnog uplitanja odnosno gramatike, ‘onaj’ će nam se uvijek činiti vrjednijim, posebnijim u odnosu na ‘nešto’. Pritom, zaboravlja se da smo slobodno mogli govoriti ‘onaj koji misli’ i ‘onaj koji ne misli’ ili pak ‘nešto što misli’ i ‘nešto što ne misli’, ali da, eto, nismo, kako bi “gramatobojazni” lektori i korektori pronašli svoj kruh lektorirajući i korigirajući naše tekstove… Drugim riječima, razlika između pojmova ‘onaj’ i ‘onoga’ i ‘nešto’ ili ‘nečega’ samo je stvar naše gramatike.

Na osjećaju vlastite svijesti koja misli, osjeća, pamti, predviđa i šta sve ne, dakle, ‘onoga koje misli’, Martin Heidegger nastojao je izgraditi vlastitu filozofiju, slijedeći u tome svog prethodnika i, usudio bih se reći, prediktora René Descartesa. To ga je, na koncu, odvelo do fenomenologije, a ova napose i do toga pogubnog osjećaja ili ideje o pogubnoj bačenosti u svijet… (Izvedena tjeskoba je nešto drugo i dijelove u Bitku i vremenu posvećene njoj i dalje držim jednim od najljepših filozofskih tekstova uopće!)

Po ovom naputku, a mnogo prije Heideggera, porušili su se i (oni) Zlatni mostovi prema mogućnostima pravoga, istinskog postojanja kojih se s otvorenom empatijom u Scientii Sacri prisjeća Béla Hamvas.

S pozicija poststrukturalizma i nastajućeg postidealizma moga misaonog svijeta, na osjećaj bačenosti u svijet ne gledam drugačije osim kao na još jedan znak u duhu gramatologije našeg francuskog učitelja, pored mnogih. ‘Nešto što misli’ našlo se u okruženju ‘nečega što ne misli’. To je činjenica; ali ona nikako ne može voditi zaključku da je ‘(neš)to što misli’  – protivno svojoj volji, a upravo takav se dojam zadobiva čitanjem izvorna Heideggerova teksta  – bilo bačeno u svijet ‘nečega što ne misli’! Po mom sudu, ono je to moglo tek naknadno domisliti! U suprotnom, to prejudicira da je ‘nešto što misli’ ‘prije’ samog postojanja i nezgodne bačenosti u svijet obitavalo u nekom obliku negdje drugdje, predmnijevamo, u nekoj vrsti limba, što bi nam vjerojatno dobacio kakav teolog u prolazu. Ali to jednostavno ne možemo znati. Zašto, onda, takve stvari izmišljati? Ono, dok nije počelo misliti, bilo je samo ‘ono koje ne misli‘. Ali samim time što je počelo misliti i što sada misli, ne odjeljuje ga nužno i dramatično od svoje nemisleće okoline, a pogotovo ga ne sprječava da ne misli i u ime ‘onoga što ne misli’, odnosno da preuzme odgovornost za svijet u kojemu živi, i postane neka vrst mislećeg zastupnika cjeline koja ga okružuje (ovo je vrlo važno shvatiti zbog ekološke katastrofe koja nam se možebitno, ali ne i nužno, približava). Upravo ovakvo mišljenje, mišljenja sam, njeguje izvorni Duh kroz nas.

‘Ja’ je samo nusprodukt razvoja materije. Izgubljeni osjećaj pripadnosti cjelini iz koje smo proizišli koji vodi lošem ateizmu i cinizmu. Ovim tekstom valjda sam htio pokazati da je ‘Ja’ u nama uzelo toliko maha da su ga morale prigrliti i pod njim, na kraju, pokleknuti i najotmjenije filozofije!

15 komentara »

  1. lamce08 said,

    S obzirom na zaključak teksta, čini mi se da se slažeš s Lacanom? Mislim da je Heidegger naslutio moć jezika, jer “tjeskoba” dovodi biće do onog što je bilo prije njega, do njegove podloge, do ne-bića, do onog što Heidegger naziva “Ništa” ( ovo je konkretno dato u eseju ‘Šta je filozofija?”). On se pita: šta je to jezik pa mi omogućava da kažem “Ništa”? Ta riječ na referenciju, fichteovski, ona nema značenje, samo smisao. Šta je to jezik (općenito uzevši, šta je to znak) pa ne možemo izaći iz njega?

    • Magičar said,

      Draga @lamce08, tog “Ništa”, čini mi se i ne bi bilo da nema tog Heideggorovog bića koje je svjesno toga da kao takvo biće nije bilo oduvijek. Dakle, “Ništa” je isprazna riječ, ‘događaj u jeziku’ koja u stvarnosti ne postoji. Po meni, postoji, ako možemo to tako reći, jedino nekakvo “Sve” koje se, na nama nepoznat način, može podijeliti u bića. Svijet nije započeo stvaranjem nego dijeljenjem. Otprilike, to je na tragu mišljenja i Bele Hamvasa… Kada tako počnemo razmišljati, kod kuće smo bilo gdje i nema nikakvog osjećaja bačenosti… Da, vjerojatno se slažem s Lacanom, ali njega sam daleko manje čitao (pardon, slušao!) od Derride…
      A što se tiče tjeskobe, ja mislim da mi prije patimo od upojedinačenja, a ne što se prisjećamo svoje podloge… zašto? jer kad prigrlimo ja i tjeskoba nestaje, to što nastavljamo živjeti u iluziji to je drugi par rukava… 🙂 dakako o tome bi se moglo još pričati, jer i Heidegger tu ima svoje argumente… 🙂

      • lamce08 said,

        Definicija tog “Ništa” je da ono ne postoji, a znamo da negacija postoji samo u jeziku. “Sve” je jednako tako riječ, ali kakva riječ? Kad kažeš “sve” na šta referiraš? Moja poenta je: sve su to riječi i svoje mišljenje si sada izrazio putem riječi i sve što radiš je jezično prožeto. Prema tome, ostaje pitanje: šta je jezik? Zar on nije čudan i nepoznat? Nužan nam je za život, čak i kada govoriš o tom “sve” kom bismo se vratili kad bismo se oslobodili jezika, tu svoju ideju objašnjavaš putem jezika. Ako nismo bačeni i ako smo kod kuće, otkud nam riječ “bačenost” i kako ona može imati bilo kakvo značenje?

  2. lamce08 said,

    Ta riječ nema* referenciju

    • Magičar said,

      Da, trebao sam za “sve” napisati – uvjetno rečeno, jer je i ono samo oznaka, kao i “Ništa”… Lijepo ako je H. kazao da Ništa ne postoji, još ljepše ako si ti to rekla, ali naravno da nije da “baš ništa ne postoji”… 🙂
      Stvarnost je tu oko nas, a jezik je samo jedan od naših posrednika da se izrazimo o njoj. I kako kaže Derrida: mi to činimo samo putem nadomjestaka. Pritom, s jezikom smo se toliko srodili da nam je on u stanju izazvati i emocije, pa sve te nadomjestke započnemo doživljavati kao stvarne…
      Ali ovo što sam kao zamjerio Heideggeru više je vezano uz veličanje svijesti i njenog nositelja – ja, a ne toliko jezik. Shvatio sam da je ta njegova bačenost zapravo brana koja nas tjera da se u svijetu osjećamo kao stranci, a da to nismo. Svi smo potekli od majčice Zemlje i to u doslovnom smislu… Svijest može nastaviti trabunjati o svojoj bačenosti, samo ako nije svjesna svog porijekla. To što se dvije svijesti između sebe bolje razumiju, i što uočavaju svoju superirornost u odnosu na nešto što je bez svijesti, to samo upućuje na njihovu srodnost, a ne na nekakvo vječno nesretno privilegirano porijeklo…
      Čuj, u ovom trenutku, to mi se nekako čini ključnim za čak i za opstanak ljudske vrste, ali ti još ne znam točno reći zašto… 🙂

      • lamce08 said,

        Hmm, ne slažem se, ali hvala ti na na ovoj kratkoj raspravi. 🙂

      • Magičar said,

        No problem, spreman sam prihvatiti da moja istina ne mora vrijediti za svakoga… jedino, ostaje mi sumnja da se nismo razumjeli “samo u jeziku”… 🙂

  3. letindor said,

    Da budem malo dosadan među filosofima:

    Čini mi se da je kod Hajdegera Ništa najveća Punina, kod Hegela je Čisto ništa ujedno i Čisto Biće kao ništa konkretno i prazno na takav jedan čudan ili mističan način (u Logici 1: O Biću)

    ,,Svijet nije započeo stvaranjem nego dijeljenjem.” /

    Slažem se, a i zar stvaranje nije upravo što i dijeljenje, jedno te isto? Stvaranje već javlja problem i nedostajanje, kolektivno i pojedinačno ujedno, a ne mora biti.

    ,,Svijet nije započeo stvaranjem nego dijeljenjem … Kada tako počnemo razmišljati, kod kuće smo bilo gdje i nema nikakvog osjećaja bačenosti…” /

    To što smo kod kuće ne znači da nismo u mraku ili negdje na terenu u daljini u Pustopoljini, pa Povratak i dalje postoji. Ne bih rekao da smo potpuno kod kuće ni mi ostali. Bačenost se prevladati može da odemo tamo ili ovamo na teren i pokupimo odnosno sakupimo ili saberemo svoje razbacano biće, u svakoj Tački da budemo opet Cijeli, kao što smo bili nekad u Sadašnjosti. Još je budućnost po Hajdegeru.

    Što se jezika tiče on je i npr. gest, i pojava samo, sve. I Tišina.

  4. Magičar said,

    Hvala ti, @letindor, na krasnim opservacijama, unio si nedostatne filozofske ozbiljnosti na ovu temu, dok ja pišem doista samo ono što mi se stvarno piše, nekad i po raspoloženju, pa sam nekad na strani Heideggera, a nekad ne. Bitak i vrijeme me je svojedobno (u šestmjesečnom čitanju) znao nevjerojatno oduševiti, i moguće je da ću mu se ovdje vraćati citirajući ga u pozitivnom smislu (primjerice, dio o zovu savjesti), ali, eto, dogodilo se da mi se preko utjecaja poststrukturalističke misli (koja je opet na svoj način pogubna i može trpjeti kritiku) ta bačenost učinila nekako pretencioznom… Jesmo, posebni smo, ali to nas ne stavlja u položaj da na svijet gledamo kao na nama nešto nepoznato… Prema mom mišljenju, mi prije patimo od svjesnog upojedinačenja nego od neke bačenosti, ali naravno da ova misao ne može biti po svačijem ukusu, čak bih rekao da se filozofima može činiti prilično provokativna…
    Po ovim pitanjima izražavaš se u svom diskursu, i teško da bih tu mogao što dodati, stvaranje je i dijeljenje, a ovo “kod kuće” sam, priznajem, “prefamijalizirao! 🙂

  5. arnela said,

    …nadovezat ću se samo na ova dva spomenuta autora Kafku i Pessou..
    Obojica su vjerovali da ljudi trpe jer ih svijet proganja smislom koji ne oni ne mogu podnijeti, pa je stoga Pessoa razvio cijelu paletu pjesničkih osobnosti, razbijajući tako paradigmu jedinstvene osobe i sljedeći sve glasove u sebi kao samostaalne osobe. Samo tako možeš kanalizirati pretjeranu prisutnost koja nas bobardira sa svih strana…

    • Magičar said,

      “jer ih svijet proganja smislom koji ne oni ne mogu podnijeti”, kako lijepo rečeno, draga arnela, ako si ti dobar poznavatelj Pessoe, onda ja stavljam svoju ruku na Kafku! 🙂 Kafka je bio prilično nesamopouzdan tip što se za Pessou ne bi moglo reći… Ali kod obojice duh kao da je bio isti.
      A ova “pretjerena prisutnost” već me plaši vraćajući me u ovo današnje vrijeme i podsjećajući na proročanske riječi jednog Roška ili Baudrillarda…

  6. arnela said,

    “pretjerana prisutnost” to su riječi Roška ili Baudrillarda… jednoga dobro poznajem, pa sam si prisvojila tu sintagmu…:)
    Da, Kafka je bio nesamopouzdan, a znamo i zašto…Ono što ih povezuje je taj usamljenički duh, dok Pessoa odnosno njegovi heteronimi promišljaju sami tu metafizičku izdvojenost od svega i svakoga, Kafka ih promišlja pomoću parabole, još uvijek u okviru priče.
    Možda je Pessoa tu bio radikalniji…”s vlastitim životom nikad nismo u sebi, nego izvan sebe…”:)

    • Magičar said,

      Definitivno je Pessoa bio radikalniji, a time i dublji i neshvaćeniji. Kad k tomu uzmemo da nije imao svog Max Broda, pravo je čudo da je isplivao na površinu… Ali mislim da se to dogodilo i zahvaljujući nama takvima koji na njegov način osjećamo svijet oko sebe… ali to već zvuči pretenciozno! 🙂 Htio sam reći: nije ni znao da nije bio toliko usamljen koliko je mislio!

  7. arnela said,

    nije, nije pretenciozno..:) zahvaljujući nama Pessoa je još tu…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: