Kolovoz 2018.

Je li prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju?

Posted in FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, PINKER, Prosvjetiteljstvo danas, SLOTERDIJK tagged Peter Sloterdijk, prosvjetiteljstvo, Steven Pinker, umjetnost, ZNANOST u 1:15 pm autora/ice Magičar

STEVEN PINKER: Prosvjetiteljstvo danas
PETER SLOTERDIJK: Kritika ciničkog uma

U svojoj knjizi “Prosvjetiteljstvo danas” – čiji prikaz nedavno poslušah na Trećem programu Hrvatskog radija – ugledni eksperimentalni psiholog Steven Pinker iznio je, prema mojem uvjerenju, pomalo sumanutu tvrdnju da je prosvjetiteljstvo danas ne samo živo, nego i vrlo dobrog zdravlja, potkrijepivši to tvrdnjom da se njegove pozitivne posljedice na ljudsko društvo mogu sagledati kroz niz statističkih pokazatelja koji se, više-manje, odnose na usporedbu ovoga današnjeg i prijašnjih doba.

Nakon već nekoliko minuta radio-emisije, doista sam se uvjerio da čovjek stvarno misli na ono prosvjetiteljstvo, prosvjetiteljstvo koje je kao kulturni pokret nastalo krajem sedamnaestog ili početkom osamnaestog stoljeća te postalo ‘dobri očuh’ racionalnoga uma i ‘otac’ moderne znanosti, prosvjetiteljstvo kojemu su put prokrčili najveći europski umovi poput Voltairea, Jean-Jacques Rousseaua, Denisa Diderota, i naravno, Immanuela Kanta. U ovim trenucima da postoji pokret analogan onomu trljanja očiju nakon što se ugledalo nešto što se nije očekivalo, ja bih ga učinio na/sa svojim ušima. Doista, misli li on to doista na prosvjetiteljstvo koje je svoje posljednje hvalospjeve doživjelo u onoj prekrasnoj knjizi mladoga Sloterdijka Kritika ciničkog uma? Da, misli. Upravo to prosvjetiteljstvo, prema Pinkeru, još i danas drži lampu razuma nad napretkom čovječanstva i on to može dokazati.

No čime? Pokazalo se da je Pinkerov dokaz mahom kvantitativne a ne kvalitativne prirode odnosno da se odnosi na niz statističkih pokazatelja koje je, zatim, započeo revno iznositi podupirući svoj generalni stav. Radi se dakako o podacima o rođenima i umrlima, bogatima i siromašnima, obrazovanima i neobrazovanima, područjima pogođenim ratom i područjima bez rata i tako dalje. Drugim riječima, Pinker je vjerodostojno pokazao da je prema svim pokazateljima situacija u svijetu znatno povoljnija nego što je to bila u prijašnja vremena. Više je rođenih nego umrlih, više sitih nego gladnih, više obrazovanih nego neobrazovanih i naposljetku, više je područja u kojima vlada svjetski mir nego onih pogođenih ratom. U ovim trenucima, prema Pinkeru, čovječanstvo je najbrojnije, najsitije, najobrazovanije i najmirnodopskije nego što je to ikada bilo u svojoj povijesti! I da na toj činjenici trebamo zahvaliti upravo prosvjetiteljstvu! Mora biti da je tako, pa i standard nam je značajno porastao!

No ne radi li se tu o nečemu drugom, nečemu usporedivom s onim statističkim fenomenom po kojemu se u svijetu iz godine u godinu objavljuje sve više rock pjesama, dok je sam rock – kao glazbeni pravac – već poodavno završio sa svojim životom a s čim bi se, vjerujem, složila velika većina glazbenih kritičara…? Svaki glazbeni pravac, kao i sam život, kao i štošta drugo na ovom svijetu, ima svoj početak i kraj. Zbog toga, danas možemo slušati na tisuće prosječnih glazbenih rock brojeva, ali više ne možemo poslušati onu jednu, stvarno dobru, novu rock pjesmu.

Čini se da upravo u tome i jest kvaka. Gospodin Pinker dao je prednost kvantitativnoj ocjeni današnjih posljedica razvoja prosvjetiteljstva, a zanemario onu, po meni, puno važniju – kvalitativnu.

Što bi, prema mom mišljenju, bilo pravo prosvjetiteljstvo na djelu demonstrirat ću na banalnom primjeru zadržavajući se u, meni bliskom kontekstu, rock glazbe. Prije neki dan ruka mi je valjda greškom (ili je to bila ruka moje žene) na daljinskom upravljaču pronašla kanal specijaliziran za rock i pop glazbu, na kojem su se preko cijelog dana vrtjeli glazbeni spotovi. U jednom od njih simpatični momak evidentno dobrog glasa pjevao je u očajno prosječnoj pjesmi. Iako se njegovu glasu, motivaciji, i ako baš hoćete, ljubavi spram glazbe nije imalo što prigovoriti, pjesma je bila ispod svake razine. Kako je bilo moguće da on to nije primijetio, zapitao sam se. Još pod utjecajem radio emisije o knjizi Stevena Pinkera, odgovor je stigao u trenu: prosvjetiteljstvo u njemu je ‘zakazalo’! Ako ga je i bilo, utopilo se u sivilo samo još jedne vrste kapitalističkog tržišta. Pod prosvjetiteljstvom u ovom slučaju mislim na razvijenu kvalitativnu prosudbu pojedinca da je nešto dobro ili nije dobro, odnosno da je po njegovu ukusu ili to nije. Vrhunska racionalnost u pojedincu, a onda i u čitavom društvu, osim kroz nezaobilazne kvantitativne pokazatelje, morala bi se očitovati i na kvalitativan način, majku mu staru, recimo, kroz najkvalitetniji svjesni život koji pojedinac u danom trenutku može voditi.

Nakon [posljednje kritike koju prosvjetiteljstvo može izreći] logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život…

U našem primjeru ta “praksa” je život posvećen izvođenju stvarno kvalitetne, a ne šund glazbe, one koja proizlazi iz dubina duše samog glazbenika, a ne koju traži tržište, one koja, na kraju krajeva, ne mora biti čak ni rock glazba! Međutim, ovaj jadni, nadareni glazbenik, kojeg je, kao i sve ostale, odgojio ubitačni logaritam YouTube-a, nije više u stanju razlikovati dobro od lošega u području u kojemu je istinski talentiran. Razlog tomu je, po mišljenju prosvjetiteljstva moga uma, kvalitativno stanje prosvjetiteljstva u njegovu umu, a koje je, za razliku od Pinkerovih statisitičkih pokazatelja kvantitativnih odlika istog, bilo u prilično lošem stanju.

Stoga, čak i na osnovi ovog banalnog primjera, usuđujem se suprotstaviti mišljenju da je prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju. Ako je razorilo religiju i religijsko u čovjeku, kao kolateralna žrtva pala je umjetnost. Ako je neprimjereno u nekoliko posljednjih stoljeća uzdiglo znanost, kao nus-pojava tog uzdizanja javila se neprimjerena degradacija filozofije i tako dalje. (Je li umjetnost danas u dobrom stanju saznali smo prije nekoliko godina također na ovom blogu u tekstu posvećenom eseju Jeana Claira Razmišljanja o stanju umjetnosti).

Tko je, onda, odgovoran za to što je prosvjetiteljstvo u takvom stanju kakvom već jest? Tu se bolno po moj um ocrtavaju konture dva odgovora. Prema jednom, moguće je da je Steven Pinker u pravu, odnosno da se prosvjetiteljstvo prometnulo upravo u ono koje on zagovara, a zahvaljujući spomenutom razaranju religioznog i filozofskog u čovjeku, i da je zbog te činjenice to bio njegov nužan put. U tom slučaju, on, Steven Pinker, danas mu je s pravom postao najvećim zastupnikom. Prosvjetiteljstvo se svelo na čisti znanstveni pogled, bez Nietzscheovih “samoopsjena koje podaruju snagu”, ono je ono koje odsada samo računa, u svojoj srži matematičko, no kao takvo izigralo je svoje vlastite ideale jer je stalo pored čovjeka i više nije u mogućnosti ‘ući’ u njega a kamoli dospjeti do njegova središta.

Drugi odgovor je u jednakoj mjeri poražavajući, no meni puno prihvatljiviji. Prosvjetiteljstvo se, kao i sve drugo, ispeklo na dvadesetprvostoljetnoj vatri kapitalizma i ljudskog egoizma – kapitoegoizma! Drugim riječima, nestalo je u ponoru ponude i potražnje i akcijskih prodaja… Prema ovom odgovoru, Pinkerovi dosezi prosvjetiteljstva danas, stoga, nisu dosezi prosvjetiteljstva nego dosezi kapitoegoizma, koji je u ovom stoljeću ušao u jedan od svojih najprofinjenijih stadija. Iako obojan neoliberalnim bojama, nijedan trenutak ne propušta brinuti se o potrošaču, kupcu, konzumentu i u svim prigodama upravo njega stavljati na prvo mjesto.  A potrošač – tko bi bio taj potrošač u današnjem društvu – pa onaj koji je prije svega brojan, sit, obrazovan i neratoboran. Pinker je jednostavno zamijenio teze. Ljudsko društvo se razvilo u smjeru u kojemu se razvilo zahvaljujući kapitoegoizmu, a ne prosvjetiteljstvu!

Možda se to čini neizvjesnim, ali predviđam da ćemo u najskorije vrijeme ući u doba koje bismo mrtvo-hladno mogli nazvati… kapitalizam s ljudskim licem. To znači da će čak i kapitoegoizam evoluirati nama u prilog, ali samo kao potrošačima…

No ono što najviše plaši je činjenica da je znanstvenika poput Stevena Pinkera danas sve više, trebamo li ih nabrajati…? To su oni koji će bez krzmanja izjavit da su religija i znanost nespojive, a u svojim odgovorima na znanstvena pitanja uvijek navoditi postotke. 10% je turista više nego lani, bruto-proizvod je porastao 2,1%, broj prometnih nesreća se smanjio za 0,5%  itd. Najparadoksalnijim se čini to da se najzagriženiji znanstvenici koji se drže prosvjetiteljima danas najviše oslanjaju na znanstvenu disciplinu koja u svom nazivu i doslovno ima riječ… vjerojatnost.

No, čini se kako nitko od njih nije pročitao, ili možda zapamtio, a možda i razumio, osmu kritiku prosvjetiteljstva koju je u Kritici ciničkog uma naveo suvremeni njemački filozof ( i još jedan moj dobri učitelj) Peter Sloterdijk, onu koja se odnosi na kritiku egoizma odnosno kritiku privatnog privida… Upravo egoizam, i s njim usko povezano jastvo, ono je čega se u posljednjoj ravni prosvjetiteljstva, prosvjetiteljski um mora otarasiti! Ako postoji nešto čemu sam posvetio svoj život, to je, onda, toj “praksi”, implementaciji Sloterdijkove posljednje osme kritike prosvjetiteljstva u stvarnom životu:

KRITIKA PRIVATNOG PRIVIDA. Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

Već i pri prvom čitanju ovog fenomenalnoga, zavjetnog pasusa upada nam u oči fraza ‘racionalna mistika’ kojom njemački filozof, a za kojeg mi se nažalost čini da je danas pomalo odustao od svojih teza, na svoj način dopušta koegzistenciju religioznog i znanstvenog u čovjeku. Daljnje rečenice nisu ništa drugo doli inicijalna elaboracija ‘moje’ ‘sopstvenosti cjeline’, a njegovog yesbodyja koji stoje naspram nobodyja, ali i jastva, o čemu sam naveliko pisao u prošlom postu…

Stoga, za razliku od Pinkera, držim da je prosvjetiteljstvo danas u očajnom stanju, ako je uopće na životu. Ne vjerujem da je nasjelo prejarkom “svjetlu razuma” i preko noći postalo statističar. A to mislim zato što do dan danas, prema mom mišljenju, nije ništa poduzelo u svezi kritike ljudskog egoizma koji se danas čini na svom vrhuncu…

U konačnici, zašto mislim da je znanost samo jedna malo ‘posebnija’ vrsta umjetnosti? Zato što znanje, koje gradi i na kojem počiva, prema zbilji stoji u istom odnosu kao umjetničko djelo spram života! Znanje o zbilji nije sama zbilja, ono je njen dodatak. Analogno tomu, umjetničko djelo je uvijek dodatak životu, nikada sâm život. Znanost je odatle, baš kao i umjetnost, ljudska po sebi, ali je u stanju stvoriti objektivno znanje. To je kao da na svijet gledamo kroz naočale određene ‘pojmovne boje’, u ovom slučaju kroz naočale ‘obojane’ ljudskim znanstvenim pojmovima… No zbilja ‘po sebi’, u kantovskom i/ili nekantovskom maniru, ostaje neljudska i izvan jezika.

S druge strane, umjetnost je istinska samo ako govori istinu života… (ili kako bi Heidegger prispodobio: umjetnost je “način kako istina kao neskrivenost biva povijesnom”). Umjetnost nam putem svoji ‘naočala’ (osobitih umjetničkih sredstava, slikarstva, glazbe, književnosti itd.) otkriva kakav život zapravo jest, ali se ne može svesti na sâm život. Tako se i znanje o zbilji ne može svesti na zbilju. To su protivnosti na kojima počiva sve duhovno, sve stvaralačko!

Filozofija nije ništa drugo doli stvarateljica pojmova (Deleuze & Guattari) kojima se znanost služi i dospijeva do objektivnog znanja, dok je religija tu da nas podsjeća da su zbilja i život jedno, dijelovi jedne te iste cjeline… u tim zasadama vidim pravo prosvjetiteljstvo koje uzgajam i poput vrta uređujem u sebi!

Vjerojatno nikada nećemo saznati je li se kapitalizam zasnovao na egoizmu, vjeri u ‘ja’ ili je egoizam prolazna faza kapitalizma. Međutim, sve mi se više čini da kapitalizam možda trebamo ostaviti na miru, a sve snage usmjeriti na borbu protiv ljudskog egoizma… Ako ‘sopstvenosti cjeline’ ‘zavladaju’ svijetom, sasvim je moguće da će se kapitalizam sasušiti sâm od sebe. A kako će se novo društveno uređenje zvati možda u tim trenucima više neće biti važno…

Permalink