U Zemlji Plavog Noja [roman Prostora Uma]

Roman (2. elek. izdanje) možete preuzeti u PDF formatu >> ovdje!

Roman U zemlji Plavog Noja književno-filozofska je satira na temu polaganog odumiranja čovjekova duha u zapadnoj civilizaciji, ali i ostatku svijeta… Radnja romana tiče se uzaludnih pokušaja poznatog pisca (Veliki Pisac) da dovrši jednu svoju priču koju je počeo pisati na pragu spisateljske karijere. U međuvremenu, spisateljsku slavu doseže pisanjem novinskih kolumni i sličnom kvaziknjiževnom angažmanu, sve dok ga potkraj života neobičan slijed događaja u njegovu umu ne potakne da priču ipak pokuša privesti kraju. Međutim, upravo taj 'neobičan slijed događaja u njegovu umu' čini okosnicu romana jer se tiče jednoga zasebnog svijeta duha u kojem se radnja romana uglavnom događa - svijeta Pustopoljine - mjesta u ljudskom umu u kojem se proizvodi umjetnost - i u kojem 'caruju' uvrnuti likovi Magičara/Mađioničara i njegove Jean, Doktora Prošlost, čarobnice Ghete i drugih... Ispostavit će se da je upravo u Pustopoljini nešto pošlo po krivu za umjetničku, književnu i svaku drugu čovjekovu duhovnu djelatnost...

U zemlji Plavog Noja roman je 'prostora uma', ne prvi takve vrste, premda vjerojatno prvi kojeg njegov autor naziva tim imenom. Roman 'prostora uma' nije roman znanstvene fantastike, u njemu se propituju granice apstraktnoga mišljenja te pokušava dati odgovor na pitanje: što je sve moguće zamisliti i koje sve odnose između zamišljenog uspostaviti. Pustopoljina je mjesto u umu svakog čovjeka u kojem misli oživljuju, poprimaju ljudski lik te prolaze sebi svojstvenu dramu u analogiji s ljudskom životnom dramom u stvarnosti. U 'prostoru uma' nazvanom Pustopoljina nesvjesnom pružamo priliku govoriti. 

[Naklada Breza, Zagreb, 2015, 1. izd.]

CITATI

Tko je, uostalom, obnašao vlast na otoku? Započeo ju je tražiti još na brodu, dok se približavao otoku, među otočnim gudurama i plavetnim vrhovima, kamenjarom i gustišima, niskim raslinjem i makijom. Očekivao je da nijednog trenutka ne dospije na slobodu, da se za vrijeme njegova koraka, koji će napraviti, dok mu je jedna noga na tlu, a druga na brodu, neprimjetno izmijeni vlast. Tako je njen izostanak na početku misije ostavio na Ki.-ja dubok i nejasan dojam. I ma koliko sada bio slobodan – hodao je po pustoj zemlji.

PRAZNINA JE NALIK KRUGU BEZ OBRISA
BOG JE SADRŽAN U KRUGU
VRATA ŠTO VODE DO NJEGA SU PRAVOKUTNA
ZA SVE ODGOVORE POTRAŽITI NAJPRIJE PITANJA

Ponekad sam obožavao ovakve trenutke bezobzirnosti. Nikome ne podaruj utjehu, jer si sâm u svemu bezutješan.

…krajoliku, toj tamnoj i neuglednoj pozadini iza nas, kao da je nešto nedostajalo. Čudesnost? Neizvjesnost? Opasnost? Sve pomalo, zaista. Bio je taman i neuzbudljiv, bez boje i mirisa, neka zatvorenost što jest, bez nade da postane nešto drugo; krajolik u ogledalu, ukratko, bio je mrtav krajolik. A pogledaj samo ovu stvarnost, s ove strane ogledala, ovo modro nebo i zrnca pijeska koja samo što ne progovore. S ove strane ogledala imali smo i čudesnost i opasnost i neizvjesnost, nešto što ni u kojem slučaju nismo smjeli prokockati.

Svjetovi su lebdjeli pred našim očima, stvarnosti su se lomile i ponovno projicirale; prošlost, budućnost, sadašnjost na dlanu, ali samo kao mrtve mogućnosti koje su se ovim putem po volji mogle izabrati. Čitav svijet nalikovao je na nešto davno odigrano, pospremljeno i odloženo. Nikakve nove mogućnosti; nikakve nove izmišljotine.

I dan-danas, eto, postoji teorija koja tvrdi kako se sve u Pustopoljini, u makro i mikro obliku, može svesti na oblik te drevne životinje. Pa tako, ako bi se čovjek zagledao dovoljno dugo u dlan svoje ruke ili u nekakvu planinu na horizontu, vidio bi jedno te isto, tu plavu duhovitu spodobu kako nam se svima smiješi i sve tjera na šalu i zezanciju.

„SAMO UTVARE IZAZIVAJU VELIKO UZBUĐENJE“

U tom trenutku čarolije kao da je nestalo ili je možda bilo više nego ikad.

Sudbina nam je bila upojedničenje, perspektiva i moć trikova.

Valjalo mi je dalje samom kroz Pustopoljinu – u ništavilo. Ne kao učitelj u pustinju pa natrag učenicima, kako se dogodilo u nekoj drugoj legendi poput ove, već ravno naprijed gdje više nije bilo ničeg.

Međusvijet!? Kakav MeđuSvijet? Ubrzo sam dobio odgovor: MeđuSvijet je predstavljao repliciran krajolik između svjetova, u ovom slučaju između Pustopoljine i nekakve Zemlje Snova – ujedno i odredišta našeg putovanja. Nebo i Čarobna Magla, dobre, stare prijateljice, dobrovoljno su ga nastanjivale za razliku od MeđuSvjetskog mora ili Mora MeđuSvijeta koje je poricalo bilo kakvu vezu s MeđuSvijetom a usput izbjegavalo i svako druženje. Smatralo se po svemu posebnim i sebi dovoljnim. Uzalud je Nebo Moru objašnjavalo da su zapravo njih troje istinski praelementi svakog postojećeg svijeta: Nebo, Magla i More, a ne tamo neki Nebo, Zemlja i što ti ja znam. Isto tako, nikada nisu postojali nekakav Bezdan, ni Tama nad njim, već uvijek samo More, vječno More. Međutim, More Međusvijeta u te „dječje priče“, kako je kazalo, nimalo nije bilo uvjereno. Zapravo, neprestano se događalo da je gubilo i vraćalo samopouzdanje razvivši pritom neugodnu krizu identiteta. U takvim šiframa Nebo mi ukratko izloži priču o Međusvijetu.

Imao sam što i vidjeti! Balon se približio, koliko se moglo kroz Maglu nazrijeti, tom MeđuSvjetskom Moru, Moru MeđuSvijeta koje je, eto, u cijeloj priči imalo nekakav problem s identitetom. Tako je to u Međusvijetu, bez jasnih granica, čovjek se nema za što uhvatiti te počne sumnjati u samog sebe. Ali osim svjetala u Magli, ovdje kao da je postojalo još čudesnije svjetlo iza ili oko magle; u isto vrijeme, predivna tišina MeđuSvijeta gotovo da je boljela u ušima. Svuda oko nas vladali su mir i svjetlo. Prisustvovali smo, uistinu, prekrasnom prizoru MeđuSvijeta! Nakratko pomislim: „Ako ijedno drugo biće ovdje obitava, nije li sebi prekrasno uredilo život? Lebdjeti ovako nad vodama i biti osamljeno?“

Da ponovim: nekakav Naručitelj, entitet puno moćniji od nas, suprotno svakom predviđanju, bio je ovisan kako o likovima iz Zemlje Snova tako i o nama, vucibatinama stare Pustopoljine. Mogao je predstavljati bilo što, čak i nekog zajedničkog boga, ali je, eto, bio ovisan o našim moćima. U Zemlji Snova nije izazivao nikakvu jezu, dok se u Pustopoljini čak nije ni znalo za njega…
– Zapravo, Naručitelj i nije bog u pravom smislu riječi.
– Eto ti ga sada na! Kako nije? – upitao sam iznenađeno.
– Zapravo, mi njemu isporučujemo njegova Boga.

Ali ako ćemo iskreno, u pogledu Plavog Noja nikada nisam dvojio, čak ni onda kada me nezasluženo pobijedio na jednom od mađioničarskih natjecanja koja su se svojevremeno održavala u Pustopoljinskoj Udolini davno, prije cijele ove avanture. Zbilo se da je Plavi Noj, nakon što sam ja iz svog šešira izvukao sasvim običnog zeca, on iz svoga, na opće divljenje, izvukao – još jednog Plavog Noja. Na moje iznenađenje, suci natjecanja to su mu priznali, a riječ je bila o jednoj radoholičarskoj skupini Pustopoljinskih Grmova koja nije znala kud bi sa sobom te je gmizala po Pustopoljini od jednog mađioničarskih natjecanja do drugog. I ti i takvi suci sada su od mene tražili da iz svog šešira izvučem samog sebe, što je, naravno, bila besmislica. Protestirao sam, ali uzalud. Tvrdio sam da Plavi Noj nije izvukao samog sebe već svoju prirodnu repliku, nasljednika, kako je uostalom i stajalo zapisano u Pustopoljinskim Knjigama, i to iz jednog sasvim jednostavnog razloga – kako nikada ne bi izumro, ali nisu mi vjerovali. Istina u cijeloj priči je bila ta da je i u to doba, a govorim o vremenu zaista davnom u odnosu na ovo današnje, Plavi Noj izazivao sažaljenje na svakom koraku jer se i tada, baš kao i danas, pričalo da mu je odzvonilo, da su se uloge promijenile i da ga više nitko u Pustopoljini neće trebati. Zbog toga su ga na svakom koraku štedjeli. Međutim, znao sam da to ne odgovara istini i da je ova zemlja samo njegova – zemlja Plavog Noja –  te da će tako ostati dok je same Pustopoljine.
Što se tiče natjecanja, nismo se posvađali kako su mnogi očekivali, jer mi je prišao i predložio da više ne sudjelujemo u takvim glupim igrama. Odmah sam se složio i stisnuo mu ruku.
– Svatko ima svoju sudbinu, Mađioničaru, nije li tako? I tvoja i moja su jedinstvene i to je jedino važno u cijeloj stvari.
Nakon toga kazao mi je da će mi pomoći u svezi čitave ove avanture s djecom o kojoj tada nisam imao pojma, a što mu, kao pravi džentlmen, nisam mogao odbiti.

– Čovjek će uvijek htjeti više i to više – samo za sebe. Tu se ne može ništa promijeniti. Smisao svakog upojedinačenja u okviru prirode može biti samo sebičnost. Inače, zašto smo, uopće, upojedinačeni?
– Ako je kapitalizam idealno društveno uređenje, onda će svijet vrlo brzo propasti.
– Evolucijski možemo koliko god napredovati, imati veće glave, a manja tijela, pariti se preko misli, ali svoju prirodu ćemo zadržati. Slažem se s tobom: „Čovjek će uvijek htjeti više i to više – za sebe“. Međutim, objekti našeg djelovanja ne moraju uvijek biti jebena materijalna dobra. Možemo se okrenuti bilo čemu drugom. Svijet je obnovljiv, sve su mogućnosti u njemu otvorene i zbog toga ga smatram čudesnim.

Čovjekov bitak teži ustoličenju vječnosti. Svi naši trenuci koje proživimo u životu imaju težnju postati vječni. Pa ipak, zbroj svih tih težnji vječnosti na nevjerojatno tužan način iznosi ovaj jadan i prolazan život.

Često mi je trebala samoća, onaj vid samoće od koje normalni ljudi obično zaziru, s neizdrživom prazninom i osjećajem potpune napuštenosti od ljudi. Zašto? Zato što bi nakon nje obično nailazili trenuci u kojima sam mogao nešto naslikati…

Nisam mogao govoriti, drugi su mogli; nisam mogao zapamtiti imena, drugi su mogli. Ponekad je to bilo tako stvarno i izbezumljujuće iskustvo, da se teško moglo usporediti s bilo kojom drugom razlikom među ljudima. Valjda je to bio razlog što sam prema bilo kakvim svrstavanjima, pogotovo ljudi, bio u potpunosti ravnodušan. Kad bi me češće podsjećali kojoj naciji pripadam i spominjali državu u kojoj živim, kao što je to bilo za vrijeme rata, nakon svega, počeo bih se osjećati nelagodno. Osim što mi bolest nije dopuštala zapamtiti imena država i naroda, morao sam priznati kako prema njima i doista nisam ništa osjećao. Mogao sam se roditi bilo gdje na planeti i ista igra bi se ponovila, samo što bi tada upotrjebljavao druge nazive, druge riječi za isti fenomen pripadnosti određenoj grupi pojedinaca.

…zašto se prošlost, u mojem slučaju, uvijek čini primamljivijom od sadašnjosti? Zašto je postala neizostavna droga moga života? Netko se drogira ovom, netko onom drogom, a ja, eto, vlastitom prošlošću! Osim toga, postoji i opravdana sumnja da sve što ovog trenutka mislim možda i ne mislim ja, već to čine druga bića kroz mene, kao što su već činila s mojim govorom, a što je lijepo ustvrdio moj psiholog. Nekada mi se učini da kroz mene misli cijeli jedan narod ili kultura, ili čak doba. Sve u svemu, bio sam vječito nezadovoljan tip. Kao da je moj osjećaj napuštenosti od ljudi bio toliko jak da jednostavno nije mogao odoljeti takvim apokaliptičnim mislima i tom porivu za sjećanjem na prošlo koje je za mene uvijek bilo bolje od ovog sadašnjeg. Sjećao sam se svega – umjetnosti, Boga, svog bijednog života, a ponajviše svog kratkotrajnoga, djetinjeg govora. Kako bih sada zvučao da mogu govoriti? Snažno, grleno, samouvjereno. Ne, onaj glas iz mene, to nisam bio ja. Nikako nisam bio ja!

Čitavo to doba s uvrnutim smislom za humor, otkačenim umjetnostima i alternativnim pogledima na život, na kraju krajeva, nije mi se u tolikoj mjeri činilo besperspektivnim i dosadnim kao ovo današnje. Možda je razlog tomu ležao u činjenici što je u to vrijeme glavni pogon većine društava u svijetu – kapitalizam – ostajao u sjeni ili se više brinuo za svog konkurenta – socijalizam. I čitava ta situacija u svezi s ‘hladnim ratom’, koji se vodio isključivo putem medijskih sredstava priopćavanja, u meni nije ulijevala nepovjerenje i neizvjesnost. Dapače, ‘hladni rat’ me je, na neki uvrnut način, podsjećao na onog termodinamičkog demona kojeg je neki fizičar zamislio u pokusu s kutijom s plinom, podijeljenom na dva dijela, dva svijeta, i pregradom kojom je upravljao upravo on – ‘hladni rat’, u ulozi demona. Razdvajajući različite svjetove, sprječavao je svijetu prirođen kaos – ono najgore što se nakon toga doba i dogodilo. Kad je kapitalizam na svjetskoj pozornici ostao sâm, preuzeo je ulogu demona. Ovoga puta, odgovaralo mu je pregradu između dva dijela iste kutije/svijeta ostaviti otvorenom, pa je kaos u životima ljudima mogao zavladati. Ako je jedna od vrednota ljudskog života slobodna volja, onda sam za to da se svijet učini što raznolikijim; drugim riječima, ako je potrebno, ja sam za to da ga se ponovno pregradi, samo iz jednog razloga – kako bi se čovjeku omogućio izbor. S kapitalizmom za vratom, čovjeku je to do daljnjeg onemogućeno.

„Sjećanje na staroga Bogadaje nam snagu preživjeti vrijeme praznine do rođenja novog Boga.“

– Vidite, sve češće mi se događa da kod pregledavanja kakve mrežne stranice, čitanja nekog članka u novinama, slušanja neke govorne radio-emisije, pa i zurenja u nasumično odabran televizijski kanal, priupitam sebe: „A je li uistinu važno ovo čemu sada poklanjam svoju pažnju? Možda baš u ovom trenutku nešto drugo propuštam, možda sam, šta ti ja znam, trebao čitati/gledati/slušati nešto drugo, a ne ovo za što sam se mahom odlučio?“ I vidite, nisam siguran da je baš to – ‘to’ što je bilo nužno da pročitam/pogledam/poslušam.
– Znati odvojiti bitno od nebitnog postalo je prijeko potrebno za današnjeg čovjeka.
– Međutim, prema bitnom i nebitnom društvo se danas ponaša potpuno ravnodušno… Dovoljno je zamijetiti da ih ne želi razlikovati, jer mu je stalo samo do toga da se taj stampedo informacija nastavi unedogled. Događa se i da ono što je uistinu bitno ostane nezamijećeno, ne zato što nije dobilo priliku, već zato što je potrošilo svoje vrijeme u kojem se tretiralo kao bitno. Važnost zapravo počinje određivati aktualnost, a ne stvarna važnost odnosno kvaliteta sadržana u njemu. Aktualnost postaje puno važnija i od bitnog i od nebitnog. Aktualnost je uvjetovana vremenskim rokovima. Možete biti bitni samo u određenom vremenskom rasponu, a onda postajete nebitni, nema vas više, vašu pažnju kao i pažnju društva zaokuplja nešto drugo. Duh vremena takav je da vas tjera da sve što percipirate oko sebe već u narednom trenutku zaboravite i bacite se na nešto drugo. Traži od vas promjenu, nestalnost, radoznalost. Možda ove osobine i ne zvuče tako loše da iz njih ne zaudara praznoglavost, površnost i hirovitost.

– Znate, jedno vrijeme nisam se mogao odlučiti o čemu bih pisao. U meni je postojala samo ta glad za pisanjem, nezasitna glad, koja mi je kao uteg stajala za vratom. A opet, stalno sam se pitao: imam li baš ja nešto važno za reći? I eto, svoj život protratih razmišljajući o tom pitanju.

Postojao je pjesnik, sjećam se da sam to negdje pročitao, koji je godinama radio na jednoj pjesmi/poemi. Nakon što ju je dovršio, vrlo brzo je umro. Zadnji dio pjesme spominjao je vrata, vrata prema drugom svijetu. Ispalo je da ih je najprije u duhu, riječima, stvorio da bi potom prošao kroz nj. Bolest od koje je umro nikad nije otkrivena. Misteriozna smrt pjesnika ostala je obavijena velom tajne.

„Uzalud nam sve bilo…i filozofija i znanost svršit će sa svojim postojanjem, kao što se to već dogodilo s religioznim osjećajem i umjetničkim stvaranjem. Za koje stoljeće čovječanstvo će počivati na drugim zasadama. Promjena se već sada događa. Neće mu trebati religija, filozofija, umjetnost i znanost, vjerojatno, čak ni književnost. Postojat će na druge zanimljive ili nezanimljive načine. Na osnovu nečeg drugog, nama u potpunosti nezamislivog, uvjerit će sebe da život vrijedi živjeti. Ili ga u to doba neće trebati uvjeravati u bilo što.“

Bilo je to davno, još dok je Stari Plavi Noj bio živ. Sjedili smo u dvorištu naše kuće u predvečerje kad je svečano najavio:
– Vidite djeco, uskoro će se pojaviti Čovjek. Trebamo se pripremiti za njegov dolazak.
– A koliko će ostati? – bezazleno sam upitao. Bio sam još mali Mađioničar, nerazvijenih trikova i moći zamišljanja.
– Dovoljno dugo kako bismo mu ukazali naše gostoprimstvo. – odgovorio je Stari Plavi Noj – Ne možemo tek tako prijeći preko činjenice da će se pojaviti.
– A što će taj Čovjek raditi kada se ovdje pojavi? – upitao je preko jednog od svojih ekrana maleni Moćni Mehanizam.
– Vjerojatno što i mi – kazao je Stari Plavi Noj – Ali ne zaboravite djeco, on je samo naš gost, a gosti dolaze i odlaze.
Djevojčica Gheta, u koju sam bio potajno zaljubljen, samo se smijuljila i nije ništa rekla.
Potom je Stari Plavi Noj podijelio zadatke, nama, djeci Prvog pustopoljinskog kruga, koji će se ticati Čovjeka i njegova života u našoj kući. Mene je dopalo biti to što jesam, Mađioničar Velikog Zadatka, čarobnicu Ghetu da bude moja vječna, neuslišana želja, a Moćni Mehanizam izvršnu vlast u svakom pogledu, što god to značilo. Ne spomenuh, ali s nama je bilo još jedno dijete, uvijek plačljivo dijete koje je neobično podsjećalo na mene i koje smo zbog njegova užasnog jaukanja „aaaaa“ pogrdno nazvali – JA. Ali upravo je Veliki Zadatak tog djeteta bio, prema riječima Starog Plavog Noja, brinuti se za Čovjeka; većinu vremena provodit će s njim, uključujući i redovite šetnje izvan kuće, surovim okolnim krajem, sve samo kako bi noću mogao mirno počinuti u krevetu koji smo za njega spremili.
Trilijuntni sat zazvonio je na kuli. Netko je bio pred vratima. Zasigurno – Čovjek. Kakav uzbudljiv trenutak! Odškrinuo sam dvorišna vrata i zaustavio dah. Lanac zasuna još uvijek je pridržavao vrata i sprječavao ulazak pridošlice, dok ga Stari Plavi Noj bez razmišljanja nije u potpunosti otklonio.
– Nema razloga za strah, dijete. – reče i rukom dohvati kvaku.
U trenutku otvaranja vrata i JA se nekako smirilo, sluteći da je Čovjek upravo ono biće koje je tako dugo i željno iščekivalo…

Zagonetna neobjašnjivost Velike Bjeline stoljećima je mučila i znanstvenike Prvog pustopoljinskog kruga. Svaki put, kad bi se doba Velike Bjeline približilo, a to se događalo u relativno kratkim i pravilnim vremenskim razmacima, znanstvenici bi palili svoje mjerne uređaje i nastojali izmjeriti bilo koje njezino svojstvo poput brzine ili trajanja, međutim, do sada, nijedan od ovih pokušaja nije polučio uspjehom. Ne bi prošao ni trenutak u kojem bi Velika Bjelina dotakla detektore mjernih naprava i svi mi, pustopoljinski entiteti zajedno s mjernim napravama, našli bi se u nekoj novoj, obnovljenoj Pustopoljini na nekom novom Zadatku, a od Velike Bjeline ne bi preostalo ni traga ni glasa. Nezadovoljni znanstvenici ponovno bi se raspršili svijetom do neke druge prilike, do neke nove Velike Bjeline.

– Zašto to činiš Mađioničaru? Pa ti si koprena Stvarnosti, tvoje je samo čuvati Tajnu i ništa više – reče mi kroz tamu koju je svojom transmaterijalizacijom ponovno prizvala. – Tvoja je uloga biti Čarolija, zid radoznalim očima i ništa više!

…povratak u prošlost budio je u meni samo lijepe uspomene, na vrijeme i događaje iz mog djetinjstva, doba u kojem je nastala prva replika Plavog Noja, pa moja replika, pa replika Moćnog Mehanizma… hm, ili je to možda bilo obrnutim redoslijedom? Stoga, zamolim Svjetlost da me prebaci u naše prve dane u pustopoljinskom vrtiću i događaj kad sam malenom Moćnom Mehanizmu ukrao jednu njegovu igračku. Uskoro sam se ponovno mogao naslađivati prizorom u kojem je Moćnom Mehanizmu od tuge i žalosti iscurila cijela jedna kantica ulja s jedne od njegovih malih rampi. Tako je zamastio Pustopoljinu da su je morali čistiti tri dana. A ja, ja sam zbog svega dobio grdne batine od Staroga Plavog Noja.

…„Stvaratelj“ je morao biti iznimno vješt lik pokrećući u prvom i istom trenutku vremena samo Dogovorno Vrijeme, život Prvobitnih Znanstvenika te nastanak Pustopoljine. Neke duhovite anegdote prepričavaju da je „Stvaratelj“ čak četiri puta ponavljao cijeli postupak ne bi li znanstvenici ipak u tom činu nešto izmjerili te došli do konačnog zakona stvaranja svijeta. Ali nije išlo! Zamislite četiri puta pokretati stvaranje svijeta, a između toga, čak ga tri puta obustavljati! Nešto bi se izmjerilo ali i to što bi se izmjerilo u načelu nikome i ničemu nije moglo poslužiti. Jedan je znanstvenik konačno objavio da znanost nije relevantna za trenutak stvaranja svijeta jer da sve njihove spoznaje i sve njihove naprave ostaju nemoćne pred jednim takvim, po svemu sudeći, kontroverznim činom. Ali drugi se nisu složili. Kad bi se nekako našli izvan Dogovornog Vremena, mozgali su, možda bi im čin njegova stvaranja postao jasniji. Na koncu, netko se dosjetio ideje da samog „Stvaratelja“ osobno prime u znanstveno društvo. On će stvoriti svijet i istovremeno u njega ugraditi zakone, kao svaki dobar znanstvenik. Stvaratelj se tome nije opirao. Međutim, stvoreni svijet, po takvom naputku, blago rečeno, nije služio ničemu. U njemu se, jednostavno, nije dalo živjeti. 2+2 ostajalo je 4 u svim njegovim prostorima i vremenima. Takav svijet bio je i suviše predvidljiv i dosadan. Čitava zavrzlama dogodila se nakon drugog obustavljanja stvaranja. U četvrtom pokušaju, naljućeni Stvaratelj namjerno je prikrio neke varijable stvaranja te su prvobitni znanstvenici mogli samo slutiti što se zapravo dogodilo. Svijet koji danas gledamo, svijet je nastao iz četvrtog pokušaja stvaranja. I u njemu je, na čudo znanstvenika, 2+2 jednako 5.

– Kako je Bog? – upitam.
– Ma, dobro je. Eno ga, čami iza ploča. Njega sve ovo pretjerano ne zanima, mislim, ti tehnički detalji stvaranja svijeta. On je odlučio stvoriti jedan zajednički, dogovorni svijet te je svima podijelio zadatke. Mislio je da će ga zanimati, ali ga ipak ne zanima. Vječno je rastresen. Kod njega je postojao samo jedan trenutak lucidnosti, kad je podijelio zadatke u vezi stvaranja svijeta, i taj je trenutak prošao. Iza toga, opet ne zna kud bi sa sobom!

…tako stoje stvari u pogledu prvih pitanja. Poneki put lik Zašto otprhne u svijet i pronađe se u nekom pojedincu kao pitanje bez odgovora. Sa Zašto pitanjem u glavi čovjek se počne baviti stvarima na koje ne može utjecati. Druga situacija nastupa s Kako. S pitanjem Kako u glavi vladate prostorom i vremenom i ništa vas ne muči. Ali zašto je Zašto potreban odnosno kako se dogodilo da Kako nije dovoljan?
Kao da je oslušnuo moje misli Zašto prozbori:
– Znate, ja sam jedino pitanje bez odgovora i zbog toga sam valjda Bogu zanimljiv. Neprestano mi govori: „Dugo sam bio ništavilo dok nisam otvorio oči. Reci mi Zašto, zašto sam otvorio oči?“ A ja se vrpoljim na svojoj maloj stolici, ne govorim ništa, jedino i dalje zavodim Boga. To je sav moj zadatak. Biti Bogu zavodljiv.

Nismo trebali dugo čekati, kulise stvaranja svijeta se razmakoše i na scenu stupi, glavom i bradom, on, Bog, u svom kućnom ogrtaču prošaranom čudnim, svjetlucavim šarama. Transmaterijalizacija u ljudsko biće bila je savršena, kako i doliči jednom božanskom biću. Zaista, imao je stila, taj Bog. Čitava drama svijeta kao da se odigravala na tom njegovom kućnom ogrtaču. Sve što su pričali za Boga, odgovaralo je istini. I kad je postojao i kad nije postojao u ljudskom srcu, bio je i ostao jedno i suviše neodoljivo biće za duhom, u pravilu, siromašna čovjeka.

“…umjesto da se valjate u smislenosti svojih priča, vi ste ih napustili i krećete se sjeverozapadnom cestom uobičajene besmislenosti kojom svijet odiše. Ali nažalost, imate nesreću da se tom cestom i ja krećem na svom vrancu.”

– Ah, Velika Bjelina, ta Velika Bjelina… – promrmljao je Konjanik Drago. –  Nekada mi iskreno bude žao što ti trenuci Velike Bjeline ne potraju, ne produlje se. Zar nije nekako svečanije, i ne osjećate li se i vi tako, kad je Velika Bjelina u nastupanju? Naručiteljima kosa pobijeli, lice se razvedri, dosegnu ono što nikada nisu za svog postojanja, jasnu mudrost tko su bili i što su trebali raditi u životu. Ali ta mudrost potraje samo tren, jer nakon toga već su mrtvi i predani meni i mom vrancu. A, eto, mi bismo ih, onda, trebali kao povesti na nekakav dug put, u „carstvo nebesko“ ili gdje već, međutim, prava je istina puno surovija – već na prvom zavoju naprosto ih izbacimo u jarak. Nije li to, ipak, dirljivo?

– Nisam se slučajno zatekao na onom mjestu izvan Pustopoljine – počeo je. – Moja je uloga, zapravo, biti u blizini Velike Bjeline. U tim trenucima sva prošlost dolazi do izražaja, a ja kao Doktor Prošlost postajem jedina izvjesna realnost i time ostvarujem ono što sam oduvijek želio. U trenutku u kojem budućnost postaje nemoguća, prošlost nam postaje sve. To mi nude ti trenuci u kojima nastupa Velika Bjelina i zbog njih svaki Doktor Prošlost živi. Moram se vratiti.

Područje Crvenog Potoka oduvijek je izazivalo jezu u nama, entitetima stare Pustopoljine. Svatko normalan zaobilazio je Crveni Potok u najvećem luku… […] … Govorilo se kako je on sâm nekakva granica; na neki način i sâm sam to slutio. Iako ga se moglo preskočiti i otići dalje, ipak je, u nekom neodredivom smislu, ostajao granicom prema nečemu što nisam bio u stanju objasniti. A da je to nešto bilo toliko različito od svijeta koji sam poznavao, u to sam bio siguran kao u postojanje jednog takvog čudesnog kraja kao što je to bila naša Pustopoljina… Zagledan u njegovu prozirnu vodu, na prvi pogled, u njoj ne bih vidio ništa posebno. Ni traga nekakvom crvenilu koje je baštinio u imenu. Ali u trenutku popuštanja pažnje, nenamjernog skretanja pogleda, dakle, u jednom vrlo osobitom trenutku, njegova voda postajala bi crvenom, crvenijom od bilo čega što sam mogao zamisliti. I ne samo to, u djeliću sekunde, čitava Pustopoljina pretvorila bi se u krajolik ispresijecan malenim crvenim potočićima, do kud bi mi pogled sezao. Kao da je zaprimala dvostruku prirodu, ta moja Pustopoljina: osim što je zauzimala oblik svima dobro poznate i drage, vjetrovito-pjeskovite zamišljaonice, u nekoj drugoj dimenziji ovremenjavanja svijeta postajala bi nekakva ružičasto-mlohava želatina ispresijecana tim jezovitim, čudovišnim crvenim potočićima. To je bila ta tajna Crvenog Potoka zbog koje se vjerojatno i držao tako nadutim i nepristupačnim.

Ali ono što je uslijedilo dočekao sam potpuno nespreman. Crveni Potok nametnuo mi je viziju u koju sam s lakoćom propao, ali koja se pokazala krajnje nepodnošljivom. Prostor Pustopoljine se u njoj začudnom lakoćom izobliči pretvarajući se u tu sluzavu mlohavo–ružičastu želatinu ispresijecanu čudovišnim, crvenim kanalima. Do kud je pogled sezao sve je bilo ispresijecano tim crvenim potočićima. Ali ono što je za mene predstavljao pravi šok odnosilo se na spoznaju da su me čitavo vrijeme po licu udarale nekakve životinjice u obliku bičeva – i to svom snagom. Svaka bič-životinjica, svojim udarcem u moje lice, dozvala bi u mojoj percepciji svijeta sliku Pustopoljine u različitom segmentu. Jedna je bila zadužena za Krajolik, druga za Nebo, treća za Pijesak i tako dalje. Nisam mogao vjerovati svojim očima. U svom najvećem naporu, izložen bičevanju neobičnih bjelkastih napasti, stvarala se slika Pustopoljine u mom umu, mog svijeta, zemlje Plavog Noja. Eto, to je bila ta posljednja tajna koju sam sada trebao čuvati! Crveni Potok se nije šalio. Ubrzo sam shvatio da udarci bičeva-životinjica prenose i jednu vrlo važnu poruku: „POŽURI SE! KRAJ JE BLIZU!“

Svijet bez Plavog Noja nezamisliv je svijet. Ako bih se usudio pažljivo odabrati riječi kako bih ga opisao onda bi to bio bezobzirni, gledaj-svoja-posla, rušilački svijet u kojem bi carevale gluposti. Ali bolje bi bilo da o tome ne razmišljam. Tko bi se usudio uskratiti egzistenciju jednom, tako nužnom biću?

– Čekaj, a što će se dogoditi s mojim prijateljem? – upitah.
– Plavog Noja nazivaš svojim prijateljem?
– Tako je.
– Da vidimo… – svojim pačjim pogledom počeo je tražiti po tekstu Proglasa. – Aha, evo ga! Kako ovdje piše, na početku će se pojaviti, ali će ubrzo umrijeti. Pojavit će se kratko, za ‘pozdrav publici’, i onda umrijeti, kako bi se od njegove smrti, valjda, za ljude opet nešto moglo urediti…
– Bolje mrtav, nego živ, kažem ti! Zar se ne sjećaš vremena u kojem je neki njegov rođak također skončao odmah na početku jednog doba i da su od tog događaja neki ljudi sebi uredili smisao za narednih nekoliko tisućljeća. Možda se Čovječanstvo više ne može napiti iz tog izvora, možda potrebuje nešto drugo.

Slično viziji Crvenog Potoka uskoro sam mogao doživjeti i viziju pustoši i praznine vanjskog svijeta, svijeta Nadstvarnosti u kojem su započele carevati gluposti. Viziju pustoši i praznine na neobičan način potpomagala je tehnika. Svijet Nadstvarnosti danas je postao svijet naseljen strojevima svih vrsta; neki su bili sićušni, neki ogromni; neke su ljudi nosili na rukama ili držali za vratom ili ušima, neke su, čak, imali u sebi, a u nekima putovali zrakom… Sve te slike imao sam prilike susresti još u Zemlji Snova, ali opet, ove su bile stvarnije i nekako turobnije. Sada sam shvatio zašto je plavonojevski posjed doživio smanjivanje. Možda će u jednoj od narednih inkarnacija i potpuno nestati.

Međutim, ne možemo se danas ne zapitati, je li moguće pa da se kroz Tea G. javljao glasnik Prvog postmedijskog doba, čudesni Žuti Rak, kako je to nedavno natuknuo jedan naš kolega, medijski arheolog specijaliziran za ostavštinu audio materijala postmedijskih glasnika? Ili što, ako se ustvrdi da se kroz Tea G. javljao glasnik Drugog postmedijskog doba, prekrasna Penecelijanska Crvena Mačka, a kako je to predložio medijski arheolog specijaliziran za ostavštinu video materijala postmedijskih glasnika?  Naposljetku, neki ekstremni scenariji izloženi na nedavnoj konferenciji o medijskoj arheologiji idu tako daleko da pretpostavljaju, ne bez razloga,  da se u Teu možda prvi put objavio i glasnik našeg doba – Trećeg  Postmedijskog doba – svima dobro znani Plavi Noj, a u što je ipak, još  uvijek, teško povjerovati…

– Deklarativno, ljudi još uvijek vjeruju u Boga. Ali čak i deklarativno
vjerovanje posjeduje snagu da čovjeka privede zadrtosti. Teško je s
ljudima. Čovjek u ono što vjeruje, ma koliko to na klimavim nogama
stajalo, tako duboko u sebe posadi da nikakva sila to iz njega kasnije ne može iščupati. Ja, eto, moje dame, vjerujem da ne vjerujem više u postojanje božje providnosti na nebesima i nikakva sila to iz mene ne može iščupati. Izigravam posljednjeg proroka kojem je pošlo za rukom sve ideje svijeta jednom, priznajem, ne osobito mudrom idejom raskrinkati i sada je konačno došao red i na samu ideju raskrinkavanja kako bi bila raskrinkana. Iza toga neće ostati ništa za raskrinkavanje. U osvojenom prostoru slobode kraljevat će praznina i tupost, a naše  uljuškavajuće misli u pustopoljini duha odsada će nam se činiti poput  toplih lokvica vode koje su preostale nakon duge i blagotvorne kiše…

– Uglavnom sva znanost – nastavila je prva djevojka – vremenom je
prešla u jednu, s našeg stajališta, jedino opravdanu znanstvenu disciplinu
– medijsku arheologiju – koja se bavi prekopavanjem medijske prošlosti
i ničim više! Moraš shvatiti Maks da ste vi, ljudi Medijskog doba, generirali toliko informacija da se i jedan svemir sa svojim poslom stvaranja zvijezda morao na kraju posramiti. Medijsko doba, u kojem si živio, stvorilo je svemir informacija, koji je u kvantitativnom smislu baratao daleko većim brojevima od fi zičkog svemira. Najveći broj iz prirodnog skupa brojeva, kad se u praktičnom smislu pojavio, pojavio se u vašem svijetu informacija, a ne u stvarnom svijetu. Beskrajnost svemira na kraju je odustala i svela se na razumnu mjeru. Ali vaš svijet informacija to nije želio, bio je i ostao jedan nepatvoren kaos, a za naše medijske arheologe kao i medijske arheologe prethodnih Postmedijskih doba – jedno nepresušno vrelo činjenica… Nekada se šalimo da ste u konačnom vremenu nekako uspjeli proizvesti beskonačan priliv informacija… To je naš vic, ako ga razumijete… – i djevojke su se nelagodno osmjehnule.

– Zabranu saznavanja uzroka svršetka svemira koju je još u Trećem
Postmedijskom dobu postavio Plavi Noj odavno smo prekršili. Naravno
da možemo putovati kroz vrijeme, vrijeme je, kako se duhovito izrazio
jedan glasnik iz Predglasničkog razdoblja, jedna obična budalaština, ali
ga ne možemo mijenjati. Predvidivost je ubitačna, stvari se iz dana u dan odigravaju na isti način. Glasnička razdoblja davno su završila, a od četvrtog Postmedijskog doba i Plavi Noj u nama šuti. Zapravo, međusobno smo se posvađali i komunikaciju s njim sveli na minimum.  Odlučili smo stvar preuzeti u svoje ruke. Odlučili smo spriječiti kraj  svemira! Zašto ne bi mogao… trajati unedogled? A i ta misaona napast – Plavi Noj – možda nam u posljednji trenutak ipak odluči pomoći… kao što to sada očekujemo od tebe, Maks…

Svi mi vrlo dobro znamo tko smo, odakle smo i kamo idemo – Nitko
iz Ništavila u Ništavilo. Ali eto, čitava ova bajka s čovječanstvom,
ta više neizdrživa svijest o vlastitom postojanju, možda se ponavlja
milijunima godina. Jedno vrijeme na nekoj planeti u svemiru
proklija život, relativno dugom evolucijom razvije se ljudska vrsta,
dospije se do faze svijesti te se iz protivnih snaga u samoj svijesti –
jednostavno propadne, nestane. I tako unedogled…
…Sveta tuga kraja života zahvaća mnoge umjetnike i romanopisce.
Mi nismo nekada lijepo živjeli pa da sada imamo problem. Ne, mi,
čim smo se pojavili, najavili smo kraj živućeg svijeta, mi smo ti
pogrebnici životne alijanse koja je imala sreću jedno vrijeme egzistirati
na jednoj planeti. Svijest je samo oružje koje će okončati muku
umornog i dotrajalog života. Dovoljno je samo da se dovoljno dugo
pita, da ima nemjerljiv apetit prema znanju… Davno smo zagrizli
jabuku s drveta znanja te ćemo konačno, u paroksizmu ironije, saznati
zašto je to bio grijeh. Tako mora biti jer tako hoće naša svijest.

Kroz napuknute dimenzije prostora i vremena, poput tihe lomljave provlačio se zvuk. Mogao je dolaziti od bilo kud – iz strašno daleke prošlosti ili strašno daleke budućnosti – jer zaboga, mi i jesmo u procjepu prostora i vremena i još u nikakvo konkretno vrijeme nismo skliznuli – međutim, taj zvuk kao da se namjerio upravo to učiniti, oblikovati neko vrijeme i neminovno nas probuditi iz dugog kozmičkog sna. Ništa nisam mogao učiniti kad bi se tako dogodilo. Postajao bih opet, po tko zna koji put, ono što zovu jednom točkom, točkom prostorvremena. Zvuk je sada postao dovoljno snažan te započeo stvarati vrijeme u kojem se događao. Kako je konkretno vrijeme izviralo iz čuda bezvremenosti sam zvuk je postajao jasniji; sada sam ga mogao i pojmiti: bila je riječ o glasovima, snažnom zborskom mrmoljenju koje se obraćalo ovom meni ovdje kao kakvom duhu iz lampe.

– Magičar sam stare Pustopoljine, otkad znam za sebe. Nijedan
drugi posao ne znam. Prihvatio sam se ovog nezahvalnog zadatka ne
zato što ja to hoću već zato što nisam imao izbora. Nikada nisam trošio vrijeme mozgajući o svom konačnom smislu u Pustopoljini. Okolnosti su neumoljive. Neki mlađi mađioničari još bi razbijali glavu o svemu ovome, ali ja ne i ponavljam – okolnosti su neumoljive – za avanturu se trebalo pripremiti!–CITATI

4 komentara »

  1. aleksandranm said,

    nema price bez price. ni punine bez praznine.

    • Magičar said,

      Kako vidim, moj Naručitelj (nekakav Boris Bosančić) odlučio je u Nadstvarnosti objaviti djelo koje je od mene davno naručio… Stoga, čitatelje upozoravam da je to djelo isključivi proizvod univerzalne magičarske tvornice kojoj sam ja, vaš Magičar, namjesnik (kao što su Majstor i Margarita proizvod magičarske tvornice jednog istog ovakvog Magičara u tijelu Mihaila Bulgakova); nadam se da shvaćate – radi se o stvarima duha koje nikome ne mogu pripadati, ali koje jedino naš ego može učiniti vidljivim. Kao čista mogućnost svijeta i najbliži izraz njegove nesvodive biti, ‘stvari duha’ plutaju oko vas i samo o vama (zapravo, vašem egu) ovisi hoćete li se zanimati za njih ili ne…

      • aleksandranm said,

        hm…lepo je imati izdavaca, ako nije rec o alteregu samog tvorca (ili Tvorca)

  2. Boris said,

    Draga @aleksandranm, izdavač nema ništa s tim. Istina je da se ovdje radi o mom (jakom) alteregu (Magičar), koji stoji iza većine tekstova ovog bloga kao i iza samog romana, dok se ja (Boris) uglavnom javljam u komentarima. Ne znam kako se dogodilo pa da se i Magičar pojavi u komentaru! 🙂 Cijela zavrzlama je tu kako se Ego ne bi kitio tuđim perjem. Ako tražim i želim čitatelje, onda su to duhovi u drugim ljudima poput ovog mojeg Magičara! 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: