Svibanj 2014.

Pyramind vs. Speheremind – ili o razmiricama ‘piramidalnog’ i ‘sfernog’ uma

Posted in FILOZOFIJA, Sfere, SLOTERDIJK tagged dekonstrukcija, Jacques Derrida, Peter Sloterdijk, teorija sfera u 2:38 pm autora/ice Admin

Peter Sloterdijk: SFERE

Da sam samo tekst, ‘pretočen-tok-misli-u-znakove‘, neobvezujući prema bilo kome i bilo čemu, bez ikakvih ambicija i stremljenja – ‘to je ono što se oduvijek provlačilo mojim spisima’, uzviknuo bi možda Derrida da je želio oponašati Nietzschea. Međutim, nije, i to je možda zato što je svoj uvid, svoju misao, od početka želio uviti u celofan ‘pogrešnog’ ili barem ‘odgođenog’ razumijevanja, kao što je to žarko želio Nietzsche. Nijednom misliocu nije toliko stalo do nečega koliko do toga da ga pogrešno razumiju, napisao je njemački filozof. Ali i da tomu nije tako, a vjerojatno nije, jer se Derrida samo izražavao dostupnim, na tom stupnju, izuzetno zahtjevnim i kompliciranim filozofskim diskursom, ostaje činjenica nemogućnosti življenja u njegovoj ‘dekonstruiranoj duhovnoj stvarnosti’. Duh čovječanstva nije ga mogao slijediti.

Postavlja se pitanje, koliko naša ‘duhovna stvarnost’ uopće može utjecati na naš život? Svodi li se danas, kako mnogi misle, na puku zabavu, opuštanje u dokolici, kako bi to gorljivo želio kapitalizam? Tog pitanja itekako moramo biti svjesni. U konačnici, ono može postati (i ostati) pitanje bez odgovora, ali dok god postoji – i filozofija u nama opstaje.

Nešto je pošlo krivo sa zapadnoeuropskom misli koju, svjesno ili ne, mnogi danas slijede. Čak i druge kulture koje se čine uronjene u svoj vlastiti svijet to čine. Ali ako negdje još ima duhovnog žara onda je to u zapadnoeuropskim gradovima koji se postupno, jedan za drugim, duhovno iščezavaju, pretvarajući se na koban i trajan način, u velike poslovne igraonice i ‘poželjne’ turističke destinacije.

Još malo, i ‘Tetkin led’ otopit će se do kraja. Zaboravio sam reći da mi je došao u obliku piramide, podsjetivši me na Petera Sloterdijka koji je za samu piramidu kazao da mu sliči na “the cumbersome objects that cannot be taken along by the spirit on its return to itself“. Ako je Tetkin duh sada unutra, zaleđen je. No činjenica je da se led sada topi, da nestaje i da se piramida smanjuje – iako oblik piramide ostaje! – zahvaljujući toplini savršene klimatizacije Prostorije s Kolom, osobitog ‘imunološkog sustava’ moje nutrine. I upravo koncept ‘imunološkog sustava’ Peter Sloterdijk najviše spominje u svojim Sferama, trotomnom filozofskom štivu ‘naputaka za življenje za 21. stoljeće’…

Siguran sam da bi se Derrida poradovao Sferama (poput mene), ali nekako uopće nisam siguran jesu li njih dvojica komunicirali međusobno. Jedino što sam pronašao na internetu u vezi njihova odnosa je Sloterdijkova knjiga posvećena Derridi – što, po mom mišljenju, predstavlja njegov pomalo sarkastičan, posthuman osvrt na Derridino djelo; zamislite, knjigu je nazvao – “Derrida, Egipćanin” (Derrida, an Egyptian). Ipak, prema autoru komentatora knjige, to se ne čini tako, nego Sloterdijk u njoj “makes a contribution of its own to the preservation and continuation of Derrida’s unique and powerful work.” Mogu samo pretpostaviti da se u knjizi, na neki način, Derridino djelo uspoređuje s egipatskim piramidama koje su za Sloterdijka osobite ‘cumbersome’ građevine, štićenice faraonove nutrine (na ovaj izraz Sloterdijk kasnije ‘stavlja’ svoju ruku/misao), duha odnosno zagrobnog života, a koje se zapravo ne mogu dekonstruirati jer same izgledaju kao da su već doživjele kolaps, dekonstrukciju! Lijepo rečeno – iako dvosmisleno. Ili sam trebao napisati: iako dvosmisleno, lijepo rečeno! Nažalost, kako do knjige zasada nisam u prilici doći, tako vam jedino mogu prenijeti čudesnu insinuaciju moga uma, koja se oslanja na ovdje već više puta demonstriranu besmislenu ili pak smislenu intuiciju, što je zapravo Sloterdijk htio poručiti ovom knjigom. S jedne strane, doista se čini da je pohvalio Derridino učenje; ono samo – (učenje) – čini se poput piramide koju nitko više ne može razoriti jer se nalazi u obliku koji je ‘nerazoriv’ ‘nedekonstruktivan’ (undeconstructible), međutim, s druge strane, kao da nam je želio poručiti da postoje oblici, ili bilo što drugo, što ostaje imuno na njegovu metodu dekonstrukcije koju je inaugurirao u tokove zapadnog mišljenja. Piramida je jedan takav oblik, u koji se povlači faraonov duh, a koji krije ono ‘nutarnje’ u svakom čovjeku, naš unutarnji život, i na kojem će upravo on, Sloterdijk, i započeti graditi svoju teoriju sfera. (I previše digresija ovdje mi pada na pamet. Zbog toga, zaobilazim osvrt na aluziju usporedbe ‘nerazorivosti’ oblika piramide s ‘nerazorivošću’ judeo-kršćanske hijerarhije, ali moram spomenuti barem jednu mogućnost njezine dekonstrukcije: mogućnost da se piramida pravilnim i rezolutnim, poglavito tehničkim postupcima, sreže u visini i pretvori u mastabu. Moram priznati da mi se mastaba intimno čini najboljim simbolom mjesta u koje se danas smjestio čovjekov duh, a možda, ironično i upravo, zahvaljujući metodi dekonstrukcije). Jesam li u pravu, pokazat će mi upravo iščitavanje ovog trotomnoga, iznimnoga, filozofskog štiva!

Ima jedna zanimljiva stvar u vezi Petera Sloterdijka: on je još živ, i bez obzira na sve izrečeno o njemu prije i poslije na ovom blogu, i dalje ga držim najvećim živućim filozofom koji, za razliku od ostalih ‘portretlija’ Prostorije s Kolom, još uvijek može promišljati o ovome ‘danas i ovdje’, a čini se, kako nikada nije bilo teže promišljati današnjicu, to ‘danas i ovdje’! U vrijeme Heideggerova intervjua Spieglu (1966) također je bilo teško, ali danas je, vjerujte mi, daleko teže! Već nakon šezdesetak stranica Sfera, zadobivam uvjerenje da se Sloterdijk hrabro odlučio suprotstaviti toj kriptiranoj, neuhvatljivoj, do boli složenoj i kompliciranoj, stvarnosti kojom smo okruženi. ‘Tko tu više koga…’, nemoguće je proniknuti. Naravno, da u takvu ozračju najviše cvjetaju egocentrizmi, hedonizmi i ‘interesizmi’ svake vrste kao i sve ostale slične kvazi-emotivne i kvazi-razumske akrobacije uma (poput, recimo, teorija zavjere).

Ipak, dojma sam da Sloterdijkove Sfere ozbiljno nastoje pročitati kôd kojom je današnja stvarnost (navodno) kriptirana. Je li mu to pošlo za rukom, više-manje, ovisi o tome jeste li tip koji vjeruje da se stvarnost još može dešifrirati nekom teorijom. Naravno, ja nisam taj tip. Bez obzira na to, Sfere čitam s takvim guštom s kakvim sam čitao, recimo, Propast zapada ili Bitak i vrijeme, a pogotovo njegovo najpoznatije djelo Kritiku ciničkog uma (dao sam si truda te osvježio stranicu s novim citatima iz tog neprikosnovenoga filozofskog štiva; bacite pogled!), jer se i danas nalazim oči u oči s vrhunskom filozofskom prozom, možda i jedinom vrijednom napisanom (barem dijelom) u ovom stoljeću.

Stoga ozbiljno (premda sa zadrškom) pomišljam na ispriku velikom filozofu (kojeg sam kritički stigao ‘zahvatiti’ u prošlom i ovom postu) jer je našu stvarnost, ono naše ‘što danas znači živjeti’ već u uvodu svog djela, iz svoje perspektive, rekli bi, ‘spasonosnih sfera’ (premda to značenje tajnovito i zamagljeno odgađamo za buduća čitanja) u potpunosti razgolitio ovim riječima (citati preuzeti iz izdanja: Sfere / Mehurovi. Beograd: Fedon, 2010):

Sferno oslabljene privatne osobe život provode u samici koju su same napravile; neprotežno, slabo aktivno i, što se učestvovanja tiče, veoma siromašno Ja, provodi vreme posmatrajući, kroz medijske prozore, pejzaže pokretnih slika.

I dalje:

Nema institucije… a još manje pojedinca, i dalje hrabro udubljenog u čitanje, koji još mogu da umišljaju kako su dovoljno otvoreni za sve što prodire, oglašava se, nailazi… spoljašnost predstavlja, nužno i zauvek, ogromno mnoštvo individua, jezika, umetničkih dela, roba, galaksija, koji se nikada ne mogu asimilovati… osuđeni [ste] na svoju specifičnu ekskluzivnost; duh vremena… slavi to što, bez odgovornosti, poznaje mnogostruke spoljašnosti. Današnja istorija duha: završnica u igri koja je posvećena opažanju spoljašnjeg.

A kada kaže:

Virtuelni prostor kibernetičkih medija jeste modernizovana spoljašnost koja se ni na koji način više ne može zamisliti u formi božanskog enterijera; ona je dostupna kao tehnološki eksterijer – kao spoljašnost kojoj od samog početka ne odgovara nikakvo unutra. Kibernetskoj virtuelnosti prethodi filozofska virtuelnost koju je zasnovala platonska predstava o svetu ideja.

… on, po mom mišljenju, već u potpunosti piše jednu prolegomenu za nadolazeća pseudo-doba. Iz danog odlomka, u načelu, daju se iščitati barem dva zahtjeva za revitalizacijom, a radi se o zahtjevima za revitalizacijom dvije ‘sestre duha’ – ili majke i kćeri (kako vam više odgovara) – religijom i filozofijom. Doista, ono što je novo u ‘novom Sloterdijku‘ (iako su Mjehuri, prvi tom Sfera, prvi put objavljeni još 1998. što čini razliku od tek nekih petnaestak godina od objave Kritike ciničkog uma) jest povratak korijenima – ‘božanskom enterijeru’ i ‘filozofskoj žovijalnosti’. Iako se Kritika ciničkog uma dade iščitati kao ekskluzivna kritika prosvjetiteljstva, u njoj još nije bilo mjesta za bilo kakvu primisao na revitalizaciju religioznog prostora u čovjeku. Međutim, stjeran u ćorskokak, bezizlazje, slijedeći ideje prosvjetiteljstva, poput ‘ideje napretka’, i premda nas uvjeravajući da i dalje kroči ‘nekatoličkim stazama’, Sloterdijk nije mogao ne vratiti se unatrag. Jedna činjenica mi ipak bode oči: nije li to njegovo ‘šepurenje’ u narančastim mantijama u kojima je držao svoja predavanja 1980-ih, kako bi otvoreno naglasio svoju simpatiju spram ‘istočnjačke filozofije’, upravo skrenulo pogled s onih ključnih ‘događaja u jeziku’ koji su se netom prije odvijali na onoj pozornici zapadnoeuropske misli koju danas zovemo post-strukturalizmom? Ako i jest, definitivno, na takav razvoj događaja više ne smijemo gledati kao na propust. Nasuprot tomu, moramo reći: takav razvoj događaja bio je tipičan za Sloterdijka, bio je ‘sloterdijovski’, ‘donio’ nam je Sloterdijka u točno onom obliku u kojem ga imamo i čitamo danas. Međutim, to nas ne sprečava misliti kao netko drugi – bilo njemu suprotstavljen, bilo ‘ići mu niz vjetar’.

U jednom drugom postu već sam pisao o Pjeni, trećem tomu Sfera, u kojem je karlsrueski profesor na briljantan način (a i to samo slutim) ‘uzeo mjeru’ dobu u kojemu živimo. U Mjehurima, ‘doba pjene’ izlaže se tek u kratkim crtama:

…u peni su neophodne diskretne i polivalentne umske igre koje nas uče da živimo s mnoštvom zbunjujuće napadnih perspektiva i da se odreknemo lažne slike o tome da postoji tačka iz koje kreće vladarski pogled. Većina puteva ne vodi u Rim – stvari tako stoje, Evropljani, priznajte to.

Za što god da se tvrdi da je unutrašnje, to će se uvek, i svaki put sa sve više dokaza, razotkriti kao unutrašnjost neke spoljašnosti. Nijedna sreća nije bezbedna od endoskopije; oko svake blažene, intimne, vibrirajuće ćelije okuplja se mnoštvo profesionalnih deziluzionista, i mi sami smo među njima – među tim paparacima misli, dekonstruktivistima, poricateljima unutrašnjeg prostora, kognitivnim naučnicima, saučesnicima bez granica u pljačkanju na obalama Lete.

I tako stigosmo do već spomenutog otvorenog napada na Derridu i njegovu filozofsku ostavštinu, dok je ovaj tekst već ‘poslužio’ kao obrana protiv tog napada.

Permalink