Lipanj 2018.

O jastvu – jesmo li netko ili nitko? (ničeancije xvii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Zora tagged , , u 9:08 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: ZORA (OSVIT)

103.

Jesam li NETKO ili (sam) NITKO? Iza ovih očiju i misli koje razmišljaju o svijetu je li baš mora stajati NETKO? Recimo, u slučaju normalno funkcionirajuće ‘ljudske životinje’ uvijek stoji NETKO. No što ako je riječ o jednoj od najvećih zabluda u svemiru, onoj, životu prirođenoj zabludi, za koju često tvrde da je čak i nužna? Jer, u principu, može se živjeti ne obraćajući pažnju na nju. Može se biti NITKO.

104.

Ali ne možemo tek tako prijeći preko postojanja ‘tog nekog’ u nama koji se na kraju počeo izdavati za JA. Jastvo je, na koncu, nešto što smo putem-i-u svijesti naknadno stvorili. Drugim riječima, neku vrst zagonetne nakupine svjesne oživotvorene energije prozvali smo jastvom ili ‘mislećim JA’. Povrh svega toga, njemu smo i prepustili važno mjesto u društvenim odnosima. Onom čovjeku čiji je smisao života čvrsto vezan uz druge ljude – JA je u tom pogledu sve što ima.

Međutim, osim što je JA i na taj način poseban (u odnosu na druge JA), svaki čovjek je i dio SVIJETA koji ga okružuje, pa se može reći i da je, u neku ruku – njegova posebnost, POSEBNOST SVIJETA. Upravo osjećaj da smo dio svijeta a ne bačeni u njega, a koji je posebice razvijen u umjetnicima, u čovjeku otvara svojevrstan ‘kanal’ koji vodi prema svemu drugome, prema Bogu i svakoj drugoj odjelitoj posebnosti u cjelini. Kada se ta jednostavna činjenica privede u svijest može se reći da smo transcendirali naše postojanje… Transcendencija u ovom smislu, stoga, nije ništa mistično; zapravo, radi se samo o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive gledanja na stvari ovog svijeta, uključujući tu i nas same. Tko više dopusti transcendenciji (novoj perspektivi gledanja na svijet) da naseli njegovu svijest taj je veći umjetnik života! Taj više crpe od života, i opušten je; k tomu, na svoje iznenađenje, otkrit će i kako je postao skloniji praštanju raznoraznih nepodopština jastava drugih ljudi.

105.

Zabluda je misliti da mi imamo primarnu ulogu u bilo čemu, pogotovo, stvaranju umjetničkog djela. Ono, svjetsko, neljudsko, holističko – ‘piše’ roman kroz nas, a ne mi. Potrebno je samo osjetiti svijet u sebi i umjetnost će se (kroz nas) sama od sebe razviti… Tako stoji i sa svim drugim stvarima, uključujući i one, nama osobito mrske, praktične! Ako se netko dovoljno dugo bavi nekim praktičnim poslom – ta, bolje će ga obavljati! Ali ne on – nego ‘svijet te praktikalije’ koji je ušao u njega! On je samo dopustio da konkretna  praktična stvar ovlada njime, a ne, primjerice, neka druga. Ne radi li se ovdje, doista, o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive!? Ali tko će to shvatiti, moji učenici?! Svi će i dalje tvrditi da jastvo čini to što čini, da ono oblikuje prirodu i dovodi je u red, a ne da to čini ‘svijet’, odnosno sâma priroda kroz njega! No, nakon ovakva uvida, mi znamo da bi jastvo trebalo biti to koje iskazuje zahvalnost svijetu u kojemu boravi na mogućnostima koje mu nudi, a ne obrnuto.

106.

Sve “stvari”, na neki način “žive”, su-postoje. Sve “stvari” su u izvornom obliku, zapravo, procesi, jer sve što postoji – postoji u vremenu, i zbog toga kažemo da ima svoj početak i kraj. Međutim, zbog – recimo to tako – presporog protjecanja vremena, “stvari” ne doživljavamo kao procese nego baš kao stvari. Međutim, ako ćemo pravo, stvari mogu biti (jedino) ideje u umu dok o njima razmišljamo kao o stvarima. Kada ideju iz uma poistovjetimo s nekim procesom u stvarnom svijetu, mi ga falsificiramo, i postvarujemo svijet. Učinke bilo kojeg procesa u ‘prirodi’ mi nazivamo stvarima. Vjerujemo da planet Zemlja postoji, a ne postoji, postoji proces koji kao svoj učinak ima nešto što se u vremenu mijenja i što mi u trenutačnom obliku nazivamo planet Zemlja…. Na isti način vjerujemo i da svemir postoji a ne postoji itd.

107.

Ali ako bacimo pogled na oblake na nebu, u jednome eshatološkome, ali dakako, više simboličkom smislu, na najbolji mogući način suočit ćemo se s ‘pravim redom stvari na ovom svijetu’, kako od milja volim nazivati ovaj pogled. Oblaci se, praktički, stvaraju iz ničega, povećavaju i mijenjaju svoj oblik, miješaju s drugim oblacima i konačno nestaju bez traga. Je li, onda, moguće govoriti o jednom oblaku kao o jednoj konkretnoj stvari?

Što više promatramo oblake na nebu to će nam postajati sve jasnije o čemu se tu od iskona radi! Oblaci na nebu na najeklatantniji način demonstriraju prirodu CJELINE. U jednom, kratkom trenutku, doista, možemo govoriti o ovom i onom oblaku, no već u sljedećem oni postaju dijelovi drugih oblaka, kao što drugi oblaci postaju njihovi dijelovi. Ispreplitanje je sâma bit oblaka kao takvih. Moć da razmišljamo o ideji oblaka  – koja se ne mijenja u umu – omogućuje nam da ono što se događa iznad naših glava, jedan iskonski proces, neprestano postvarujemo.

[Zbog ove misli o oblacima u stanju sam u sebi osjetiti jednog Nietzschea, Kafku i Dostojevskog. Oni danas ‘borave’ u meni poput (drugih) oblaka; štoviše, svi drugi pisci mogu ih osjetiti na jednak način. (Pa tako, otkrio sam da se dobar dio ‘oblaka Kafka‘, neznano kako, ponovno povezao, i završio u jednom drugom ‘spisateljskom oblaku’ koji se izdaje pod oznakom i imenom australskog pisca Geralda Murnanea!). Nakon što su završili sa svojim ‘životom’ ‘spisateljskog oblaka’, jedan dio njihovih oblika i manifestacija u svijetu morao je, uvjeren sam, završiti u drugim istim takvim oblacima, a barem jedan, sasvim mali, i u meni – jednoj, također neprestano-mijenjajućoj, sumračnoj ‘spisateljskoj nakupini vodene pare’!]

108.

Nikada ne smijemo smetnuti s uma da je sve što u ovom trenutku vidimo oko sebe – oblak, kamen, drvo, vlastiti nokat – nastalo spontanim zgušnjavanjem jednostavnog plina u međuzvjezdanom prostoru!

109.

Može li čovjek biti sâm na svijetu? Ako se sjećate, to sam si pitanje postavio prije dvije godine. Ako svome jastvu podari preimućstvo u svojoj posebnosti – ne može; ali ako nauči transcendirati, odnosno održavati transcendenciju u svojoj svijesti i prihvati biti posebnost CJELINE – može! Kada bi ostali sami na svijetu, naša bi svijest u potpunosti transcendirala. Jastvo nam više ne bi trebalo, jer više ne bi bilo drugih ljudi. Jastvo bi se poput oblaka istopilo na suncu i više se ne bismo razlikovali od mora, kamena, neba i zemlje. U tome je sva tajna odolijevanja svih asketa i mudraca po pustinjama… I tajna odolijevanja jednog Nietzschea… Uostalom, zašto se ne bi radilo i o možda najvišoj mogućnosti jedne svijesti…

Mi smo JA samo zbog drugih JA. Kad bismo bili sami na svijetu ne bismo morali biti JA.

110.

Za kraj ovog posta, donosim na ovoj intuiciji položenu misao pretočenu u aforizam iz Nietzscheove knjige Zora (Osvit u crvenkastom izdanju beogradskog Rada iz 1979). U njemu učiteljeva misao transcendira u ovdje naznačenom smislu kroz vrhunski umjetnički izričaj… Dugo mi je trebalo da je provučem kroz svoja nestalna i katkad pretenciozna značenja, ali, čini mi se, da sam napokon u tome uspio… 🙂

U velikom ćutanju. – Tu je more, tu možemo zaboraviti na grad. Istina, upravo sad zvona zvone Ave Maria – to je onaj sumorni i glupi, ali sladak jek na raskršću dana i noći, no potrajaće samo još trenutak! Sada sve ćuti! More se pruža, bledo i sjajno; ono nije kadro da govori. Nebo igra svoju večitu, nemu sutonsku igru sa crvenim, žutim i zelenim bojama; ono ne može govoriti. Male stene i hridine što se strovaljuju u more ne bi li našle mesto najveće usamljenosti – sve one nisu kadre da govore. Ta ogromna ćutljivost što nas nenadno obuzima lepa je i jeziva, duša se pri tom nadima. – O pritvorstvo te neme lepote! Kako bi dobro, a i zlo mogla govoriti, kad bi htela! Njen svezani jezik i mučna sreća na licu jeste pakost, kako bi se podsmehnula tvom saosećanju! Pa dobro! – Ne stidim se da budem poruga takvih moći. Ali sažaljevam te, prirodo, jer moraš ćutati, premda je samo tvoja pakost ta što ti veže jezik: da, sažaljevam te zbog tvoje pakosti! – Ah, biva još tiše i još jednom mi se nadima srce: ono strepi od nove istine, ni ono nije kadro da govori, i sâmo se podruguje kad usta uzvikuju nešto prema toj lepoti; ono sâmo uživa u svojoj slatkoj pakosti ćutanja. Govorenje, čak mišljenje biva mi omraženo: zar iza svake reči ne čujem gde se smeju zabluda, uobrazilja i duh iluzije? Ne moram li se rugati svojoj sapatnji? Svojoj poruzi? – O more! O sutonu! Vi ste loši učitelji! Učite čoveka da prestane biti čovek! Treba li on da vam se preda? Treba li da postane onakav kakvi ste sada vi, bled, sjajan, nem, ogroman, počivajući nad samim sobom? Uzvišen nad samim sobom?

Travanj 2012.

Poziv Ništavilu

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Zora tagged u 1:49 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: ZORA/OSVIT

U jednom trenutku odlučim nazvati starog prijatelja  – Ništavilo. Nervira me što je njegov broj beskonačno dugačak, pa mi treba čitava mala vječnost da ga utipkam i dobijem poznat hrapav glas s druge strane.
– Pozdrav prijatelju! Šta ima? – upitao sam ga preko telefonske linije koja je prolazila kroz tko zna koliko svjetova.
– Niš’ – drugačije nije ni mogao odgovoriti moj prijatelj. – Sjedim i čamim, a što bi drugo. Iako čujem da mi popularnost ponovno raste, i ne mogu se pohvalit nekim posjetima.
– Nema čovjeka koji se barem jednom u životu nije susreo oči u oči s tobom – trudio sam se ohrabrit ga.
– Imaš pravo – reče odsutno. – Ja, Ništavilo, ipak sam važan.
–  Tu je i Nietzsche… – nemarno pridoda –  … pa igramo šah.
– Oho-ho, nije li to malo predaleko od mjesta u kojem obitavaju ljudske duše nakon smrti?
– Nije, svaki dan dolazi na šah, pa utrnemo misli; nema se bog zna o čemu misliti ako si u Ništavilu da ne kažem da si sam Ništavilo. I lijepo se osjećamo. Šah je jedna od rijetkih stvari koja ovdje začudo ima smisla.
– Što priča Nietzsche?
– Ma ništa, samo šuti. Nekad mi se učini da bi nešto htio reći, ali u posljednji tren odustane. Misli mu vjerojatno stvaraju galamu a meni se ne da prespajat na njih. Što bih mogao čuti? Odu o smislenosti, vjerojatno sada, naspram one o besmislenosti koju je ponavljao za života…

Tišina potraja nekoliko stoljeća prije nego li će me prijatelj upitati za razlog mog poziva. Moram priznati da sam se zbunio. Kroz telefonsku slušalicu dopiralo je nešto što bi čovjeka ostavljalo u vječnoj šutnji. I pretvorena u elektromagnetske valove, praznina je ostavljala upečatljiv dojam beznađa.
– Zapravo, zovem te zbog novog posta na blogu, trebala mi je neka tema  a ti mi se neprestano vrzmaš po mislima. Odlučio sam te nazvati i vidjeti imaš li što za mene.
– Vidiš da nemam. – suvo je odgovorio.
– Da, ali od tebe je i to puna kapa. – našalio sam se.
– Hej, ipak imam nešto… – iznenada se oglasi stari prijatelj preko telefonske slušalice. – Nietzsche te hoće na telefon!

Nietzsche!? Trenutak kasnije hrapav glas njemačkog filozofa poljskih korijena začuo se u slušalici. Teško da sam ga mogao razumjeti. Glasovi više nepostojećih ljudi u sebi zadržavaju i nešto od zadaha ništavila koje ih prožima. Dovoljno da omete jasno razumijevanje. Nekako sam uspio razabrati da zapravo izgovara rečenice iz svojih knjiga kao da sam sa sobom razgovara. U ništavilu čovjek očito ne napreduje, ne evoluira, jer nisam mogao čuti ni jednu novu misao kontroverznog mislioca. Ali to što sam čuo, bilo je nesumnjivo upućeno meni i samo meni. Kako li je samo znao da mi u ovom trenutku mog života treba upravo podrška rečenica iz njegove knjige Zora koja je predstavljala i prijelomni trenutak njegova filozofskog puta? Dadem znak Kolu da započne s dešifriranjem Nietzscheova glasa s onog svijeta a zatim se i sam prepustim opojnim rečenicama Dionizova apologeta.

Mudrost bez ušiju
Svakodnevno slušati šta/što se o nama govori, ili čak dokučivati što se o nama misli – to satire najjačeg čovjeka. Drugi nas ostavljaju da živimo zato da bi svakodnevno zadržavali pravo nad nama! Oni nas ne bi izdržali ako bismo poželjeli da smo protiv njih imali ili čak imamo pravo! Ukratko, prinesimo žrtvu općoj miroljubivosti, ne osluškujmo, ako se o nama govori, ako nas hvale ili kude, žele i nadaju nam se – i nijednom na to ne pomišljajmo!

Sopstveni/vlastiti put
Ako načinimo odlučujući korak i stupimo na put što se naziva „sopstveni/vlastiti put“: onda se nenadano raskriljuje tajna: ma ko sve da nam je bio prijatelj i prisan – svi su oni uobražavali kako su nadmoćni prema nama i uvrijeđeni su tom našom odlukom. Najbolji od njih su popustljivi i strpljivo čekaju da nađemo „pravi put“ – oni ga dobro poznaju! Drugi se podruguju i ponašaju se kao da smo prolazno pobudalili, ili zlurado ukazuju na zavodnika. Oni gori nas proglašavaju taštim budalama i pokušavaju ocrniti naše motive, a najgori vidi u nama najljućeg neprijatelja što žudi da se osveti za dugu zavisnost, te zazire od nas. – Šta/što, dakle, činiti? Savjetujem: svoju nezavisnost započeti time što ćemo za neku godinu unaprijed svim svojim poznanicima obezbijediti/osigurati pomilovanje za grijehe svake vrste.

Ponavljam, ovoga puta Nietzscheove riječi upućene su samo meni, i očigledno nekomu tko se ujedno odlučuje za vlastiti put… Zbog toga sam, dakle, nazvao Ništavilo. Zbog toga se vratio na izvor bića kako bih uzeo zalet – za skok. Kuda? U svoju vedrinu, kazao bi stari njemački filozof!

%d bloggers like this: