Ožujak 2012.
Noć neizdrživih misli (ili zašto se umjetnost i kapitalizam ne vole?)
Thomas Mann: SMRT U VENECIJI
U sobi sam visokog stropa s crvenim zastorima na prozorima i vjerojatno ću uskoro umrijeti. Četiri sata su popodne i kroz otvoren prozor čuje se zvonik s obližnje crkvice. Mjesec je studeni, a ja sam došao na more kako bih završio sa svojim životom. Zadnjih dana bolovi su se pojačali do nesnosnosti. Odlučio sam se spakirati i doći ovdje, u sobu s crvenim zastorima na prozorima. Zašto? Možda zato što sam sanjao da ću u jednoj ovakvoj sobi jednoga dana umrijeti.
Nakon nekoliko dana ispostavilo da sam bio samo iscrpljen. Smrt je odgodila svoj dolazak. No u mojim mislima ona je sada postala izvjesnija i neizostavnija. Od sada na nju u svakoj prilici moram računati. I ispod šarenila i blesavoće postmodernog doba u koji je svijet dospio, i dalje se nalazi strah od smrti kao pokretač svih viših stvari čovječanstva. Mi ga možda na prvi pogled nismo svjesni, ali on je neprestano tu i bdije nad nama poput Mjeseca.
Obukao sam tamnoplavi pulover i hlače od crnog samta. Okrenuo sam ključ u bravi i nestao iz sobe s visokim stropom i crvenim zastorima na prozorima. Spustio sam se u aulu hotela, ostavio ključ sobe na recepciji i izišao u prohladnu noć. Sada sam mogao dobro promotriti i crkvicu pored hotela. Bila je dražesna, u turističkom smislu, pravi mali religiozni ukras u turističkoj ponudi mjesta. Odjednom, opet me spopala misao o kapitalizmu. Zašto se umjetnost i kapitalizam ne vole?
Već sasvim uživljen u ulogu Gustava Von Aschenbacha, koji je, umjesto u Veneciju, došao umrijeti u Opatiju, pružio sam svoj korak po prekrasnoj stazici uz more. Noć je bila tamna, bez mjeseca i čuo se samo šum valova uz umjetnu obalu. Poput Gustava Von Aschenbacha sada bih se trebao i zaljubiti, možda u kakvu zgodnu usamljenu damu na koju ću sada naići. Možda je i ona odlučila svršiti sa svojim životom. Tim bolje, kratkotrajna ljubav će biti tim strasnija. Ali ne mogu i neću se zaljubiti iz jednostavnog razloga – jer o tome mislim. Mislim kako ću se zaljubiti i kako je to poželjno. Takvi se ljudi nikad ne zaljubljuju. Na takve ljude Bog baca prokletstvo emocionalne hladnoće.
U mrklini noći prema moru naziru se slaba svjetla udaljena otoka. Prostor između podsjeća me na prazninu koju sam udomio u sebi, poput kakve bolesti uz odgodu kraja. Na kraju, moram sebi priznati da je ovo bila samo noć neizdrživih misli koje svakog čovjeka (duha) s vremena na vrijeme spopadne…
O Duhu i njegovim Moćima 