Srpanj 2017.
Genij – u znanstvenom i moralnom smislu!
Werner Heisenberg: FIZIKA I FILOZOFIJA
Načelo ili princip neodređenosti Wernera Heisenberga, njemačkog znanstvenika, pripadnika one struje fizičara koja je stvarala kvantnu teoriju te bila vezana uz poznatu (i tako čudnu) Kopenhagensku interpretaciju iste – o stvarnosti izriče doista nešto neobično. Princip ‘kaže’ da postoji prirodna granica preko koje ljudska spoznaja ne može prijeći. Pa tako, u strogom fizikalnom smislu, ako želimo saznati položaj neke čestice u prostoru, nećemo moći na isti način precizno izmjeriti njezinu brzinu i obrnuto. Pogledajmo kako se o istom problemu izjašnjava i sâm Heisenberg:
Moglo se doduše govoriti o mjestu i brzini elektrona kao u Newtonovoj mehanici, mogle su se, također, promatrati i mjeriti veličine. Ali se obje veličine nisu mogle istodobno odrediti s proizvoljnom točnošću. Utvrdilo se da se umnožak obje te netočnosti ne može učiniti manjim od Planckove konstante podijeljene s masom čestice o kojoj se pri tome radi. Slične su se veze mogle formulirati za druge eksperimentalne situacije. One su se nazvale relacije nesigurnosti ili princip neodređenosti…
Ali po čemu se Werner Heisenberg među drugim fizičarima ‘kvantne generacije’ posebno isticao bilo je tumačenje kvantne teorije u odnosu na filozofska promišljanja o svijetu u kojemu živimo. Pod fizičarima ‘kvantne generacije’ koji se nisu u tolikoj mjeri zanimali za posljedice kvantne teorije na filozofsku misao o prirodi u cjelini mislim na Maxa Plancka, Nielsa Bohra, Louisa de Brogliea, Maxa Borna, Paula Diraca, Wolfganga Paulija i dr. uz možda iznimku Erwina Schrödingera koji je o posljedicama kvantne teorije na prirodu i cjelokupnu ljudsku misao volio mozgati možda istim žarom kao i Heisenberg (primjerice, vidi njegovu knjigu What is Life).
Tako je, među prvima, Heisenberg shvatio da kvantna teorija posjeduje implikacije koje će se strahovito odraziti na naše dosadašnje poimanje prirode, a poglavito, prirodnih znanosti u cjelini. Pogledajte samo nazive njegovih predavanja koja je u godinama nakon 2. svjetskog rata držao po cijelom svijetu uključujući tu i našu, bivšu državu: Promjene u osnovama prirodne znanosti, Slika svijeta suvremene fizike, Uloga suvremene fizike u sadašnjem razvitku ljudskog mišljenja… Poglavito, predavanja koja je održao na škotskom sveučilištu St. Andrews u zimskom semestru 1955/56 – poznata kao Gifford-Lectures, i kasnije objavljena u knjizi Fizika i filozofija, čini se da su Heisenberga odvela najdalje u tom smjeru.
Posebice jedna Heisenbergova postavka isticala se među drugima, prkoseći metafizičkim pretpostavkama ontološke realnosti svijeta, i kao takva, bila trn u oku čak i jednom Albertu Einsteinu. Na uvijen način, tvrdila je da su promatrač i promatrano, u fizikalnom eksperimentu, neodvojivi jedno od drugoga. Drugim riječima, bilo koja opažena pojava, čak i u Kantovu smislu, ne postoji, dok ju u samom eksperimentu promatrač ne opazi. Vrlo brzo postalo je jasno da je ovim nalazom poljuljana vjera u staru Kantovu ideju ‘stvari po sebi’ i nadu o postojanju nekakve objektivne, ontološke realnosti koja se jednoga dana može u potpunosti spoznati. Nama, naviklima na realnost vanjskog svijeta, ili bolje rečeno, na vjeru u realnost vanjskog svijeta, koju mislimo da uvijek možemo neposredno iskusiti – ovo se nimalo ne može svidjeti! Priroda stvarnosti koja nas okružuje naprosto nije takva, ustvrdili su Bohr i Heisenberg u Kopenhagenskoj interpretaciji kvantne teorije. Pogledajmo samo s koliko obzira (prema starim metafizičarima) Heisenberg piše rečenice koje se tiču navedene problematike:
Kad hoćemo opisati što se događa u atomskom procesu [fizikalnom eksperimentu na mikroskopskoj razini], moramo poći od toga da se riječi “događa se” mogu odnositi samo na motrenje, a ne na situaciju između dva motrenja… Ne možemo opisati što se “događa” između tog motrenja i sljedećeg… [Kvantna teorija] ne dopušta prostorno-vremenski opis onoga što se događa između dva motrenja. Svaki pokušaj da se nađe takav opis vodio bi do protuslovlja. To znači da se već pojam “događanja” mora ograničiti na motrenje. To je svakako značajan rezultat za koji se čini kako pokazuje da motrenje igra odlučujuću ulogu kod događaja i da je stvarnost različita prema tome motrimo li je ili ne… [i ne samo to!] … ono što motrimo nije priroda sama, nego priroda koja je izložena našem načinu postavljanja pitanja.
Čast da mu bude bliski suradnik i prijatelj pripala je našem znamenitom fizičaru Ivanu Supeku. Na više mjesta u svojim knjigama, predgovorima i pogovorima drugih knjiga, člancima i osvrtima, Ivan Supek piše o Werneru Heisenbergu s iskrenim štovanjem i divljenjem. I ne samo zbog dosega u kvantnoj mehanici!
Bio je tako skroman da bi u sveučilišnoj nastavi govorio impersonalno (učinilo se), gdje je trebalo iznijeti vlastita otkrića. Više je isticao Bohra u Kopenhagenskoj interpretaciji [kvantne teorije], premda je njegov udio bio veći. Njegovo ponašanje može bit uzor znanstvenicima koji sebi pripremaju proslave sa stotinama publiciranih radova, a koji sve skupa ne vrijede jednog njegova. On ih, naime, ima svega desetak, protivan onoj američkoj devizi publish or perish.
Na ovom mjestu, netko se ipak mora zapitati: nastranu njegovi iznimni dosezi vezani uz kvantnu teoriju; čemu svi ovi hvalospjevi kada se vrlo dobro zna da je Werner Heisenberg bio jedan od rijetkih velikih njemačkih znanstvenika koji je za vrijeme 2. svjetskog rata ostao u Njemačkoj i pod patronatom nacističkog režima vodio tim znanstvenika koji je trebao izgraditi atomsku bombu?
Tu, manje poznatu, biografsku crticu Heisenbergova života dobio sam priliku rasvijetliti gledanjem, prilično razvikane i izreklamirane, ali nepobitno, izvanredne visokobudžetne serije Genij (u produkciji kanala National & Geographic) o jednom drugom genijalnom fizičaru; naravno, radi se o Albertu Einsteinu. Serija se temelji na cijenjenoj, romansiranoj, Einsteinovoj biografiji Einstein: his life and universe pisca Waltera Isaacsona, zbog čega nimalo nisam sumnjao u autentičnost prikazanog. Dakako, mnogi događaji prikazani u seriji vjerojatno se nisu dogodili na isti način u stvarnosti, ali nekako odaju dojam da odražavaju uvjerenja glavnih protagonista.
Serija Genij tako otkriva da je po pitanju znanstveno-moralnog stava spram izgradnje atomske bombe, Werner Heisenberg nadvisio Alberta Einsteina u barem dvije stvari! Ali idemo redom! Prvo, obojica su se slagala u tome da atomska bomba u rukama luđaka nije dobra opcija za čovječanstvo; drugo, obojica su bila složna i u sumnji da atomsku bombu uopće treba razvijati, s tim da svoje stavove Heisenberg, dakako, nije mogao iznositi javno za vrijeme rata. S druge strane, sam Einstein bio je zgranut činjenicom da je njegova čudesna formula (E=mc2) uopće mogla iznjedriti jednu takvu mogućnost! (Podsjetimo da ona nevino izriče kako čak i mirujuća čestica posjeduje ogromnu energiju!)
Ali u čemu je to, onda, Heisenberg u moralnom smislu nadvisio Einsteina?
Ovaj dodatni aspekt razotkriva se u izvanrednoj sceni u kojoj Heisenberg i njegov tim, na kraju rata, kao već ratni zarobljenici, od čuvara doznaju da su Amerikanci na kraju ipak bacili atomsku bombu na Hiroshimu. Čuvar im lakonski dobacuje: “Opet su vas Amerikanci prestigli!”, a na unezvijereno pitanje jednog zarobljenog njemačkog znanstvenika “Kako su je uspjeli napraviti?” Heisenberg, s vidnim olakšanjem, odgovara: “Dođite, pokazat ću vam, prilično je jednostavno!”
Ako se za vrijeme gledanja te scene niste naježili od nekakvih moralnih trnaca i neopisive tuge koja razara vaše srce – nećete nikada!
Osim što nije želio stvarnim radom i naporom sudjelovati u izgradnji atomske bombe – Heisenberg nije želio da u povijesti ostane zapisano kako je njegova zemlja bila ta koja je atomsku bombu prva izgradila i upotrijebila! “Prilično je jednostavno”, ali nikada to nisam kanio učiniti! To je strahotno moralan odgovor čuvaru koji mu se htio narugati! I ne samo to! Heisenberg se usrdno trudio ostati na čelu jalovog tima stručnjaka koji je, kao bio, posvećen njenoj izgradnji, riskirajući čak i vlastiti život, samo kako bi spriječio nekoga drugog da dođe na njegovo mjesto i da ju ipak konstruira! I sad recite, nije li to doista najviše u moralnom smislu što je jedan znanstvenik mogao učiniti po pitanju opstanka čovječanstva?
Znam, ostario sam; sve više moraliziram, ali ne mogu si pomoći. Društvo ne mogu popraviti, ali barem se povremeno mogu diviti onim pojedincima koji nekom svojom gestom podsjete da čovječanstvo ipak nečemu vrijedi, i da se njegova vrijednost ne može svesti na onih nekoliko Bachovih djela koja, prema onom ‘moralnom čistuncu’ Emilu Cioranu, jedini opravdavaju njegovo postojanje na zemlji… Ovaj post bio je prilog tom uvjerenju.
Kolovoz 2014.
Bezumna genijalnost (književna crtica, a možda i ne?)
Albert Einstein: MOJA TEORIJA
Ovih dana uzdrman sam poprilično čudnim mislima. I Albert Einstein mi je ponovno u njima… on i njegove savršene teorije… I zamislite, potakle su me da i ja smislim svoje! Pa tako sam, uslijed očaranosti teorijama relativnosti, njihovom neusporedivom elegancijom i dubinom, i ja osmislio svoje teorije o prirodi svijeta koji nas okružuje. Naravno da su na tragu Einsteinovih, ali bojim se da će me zbog njih ovdje, u Institutu pokraj prekrasna jezera (premda malo dalje od tog prekrasnog jezera), najvjerojatnije pokopati i ismijati… A možda me poneki blagonaklon duh i uzdigne? Pa što? Ako sam sve stvorio u svojoj glavi, neka me, onda, znanstveno pokopaju i umjetnički uzdignu! Jako mi se dopala misao koja mi je pala na pamet prije neki dan, dok sam u svojoj sobici na petom katu staklenog institutskog zdanja backupirao podatke jednog od detektora – da, ako ništa, barem pomičem granice ljudske mašte… Nije li i to, u neku ruku, dovoljno…? Ne opravdava li i ‘samo to’ bilo kakav duhovni napor…?
[stanka]
Zašto sam baš ja stvorio teoriju relativnosti? … Čini mi se da je razlog sljedeći: Normalno odrastao čovjek uopće ne razmišlja o prostoru i vremenu. Po njegovom mišljenju, on je s tim pitanjima raščistio još u djetinjstvu. Ja sam se, međutim, razvijao tako sporo da su prostor i vrijeme zaokupljali moje misli kad sam bio već odrastao…”
Čini se, eto, da sam baš ja pozvan biti Einsteinovim nastavljačem. Mo’š se mislit’! Ja, momak iz nekog kutka neta koji pošteno u ruke nije uzeo nijednu knjigu do svoje dvadeset i pete godine! Osim toga, backup administrator podataka znanstvenih istraživanja u ovom staklenom zdanju s kojeg ipak ne seže pogled do prekrasna jezera u njegovoj blizini! Ali, tako je to. Osjećam se poput Kung-Fu Pande na kojeg je – ne njegovom voljom – pao prst Velike Kornjače (Oogwaya), koja je baš u njemu prepoznala, dugo očekivanoga, Zmajskog Borca. Vjerojatno ludim, ali teorije, i usprkos tomu, iz mene hoće van… Ja ih jednostavno moram staviti na papir! Malo je reći da su nadobudne u svojoj srži, i da najradije ne bih o njima… svejedno, nekakav glas unutar mene nalaže mi da ih moram obznaniti… Jedna govori o izviranju prostorvremena iz nas samih (i, u malo kompliciranijem smislu, iz drugih stvari), a druga o tome da je materija zgusnuta svjetlost. Bezobrazno drsko stanu u jednu rečenicu, toliko su jasne, toliko elegantne… upravo onakve, kakve bi poželio svaki znanstvenik… I ne znam što činiti, osim, do kraja ih formulirati, onako kako to želi moj unutarnji glas.
Nikada se ne može stvoriti predstava o tome da ne postoji prostor, premda se sasvim lijepo može zamisliti da se u njemu ne nalaze nikakvi predmeti. Prostor nikako nije neki empirički pojam koji je apstrahovan iz spoljašnih iskustava… Jer, da bi se izvesni osjećaji odnosili na nešto izvan mene (tj. na nešto na drugome mjestu prostora, izvan onoga na kome se ja nalazim), isto tako, da bi ih ja mogao predstaviti kao jedne izvan drugih i jedne pored drugih, to jest ne samo kao različne već i na različitim mjestima, toga radi predstava prostora mora da leži već u osnovi… Prostor se predstavlja kao jedna dana beskonačna veličina… nijedan pojam kao takav ne može se zamisliti kao da u sebi sadrži beskonačnu množinu predstava… Prostor nije ništa drugo doli samo forma svih spoljašnih čula, to jest subjektivni uslov čulnosti pod kojim je spoljašnje opažanje za nas jedino moguće. (Immanuel Kant, Kritika čistog uma)
To drsko pojednostavljivanje ukida sve antinomije, gospodine Kant. Imali ste vraški dobru intuiciju, prostor i vrijeme su naš private look… ovime se sve lijepo može objasniti… ali možda to objašnjenje ne žele čuti, neki osobit znanstveni lobi koji djeluje u tajnosti; no, znate kako to ide – kako ne bi izgubio posao… Možda saopćenje tih jednostavnih činjenica odgađaju kako bi zadržali izdašno financiranje vlastitih projekata… Jer, ako ćemo pravo, što bi radila znanost nakon njihove objave? Što bi od znanosti ostalo kad bi se saznalo da je sve svjetlost koju se može oblikovati kako vam padne na pamet, i da mi, kao zgusnuta ‘živa’ svjetlost, možemo biti samo umjetnici, nikako znanstvenici…?
[stanka]
A da nisam možda neki pseudo-…tip? Definitivno sam pseudo-, jer – nije li sve ovo… samo jezik? Ovo je samo jedna igra u jeziku – jezična igra, kako bi kazao Jacques Derrida, moje zadnje svjetlo u tunelu filozofije nakon kojeg, ako želite ići dalje, prevladava samo tama… Jer, što nam, nakon tog namćorastog filozofa (valjda je namćorastiji jedino bio Cioran?), može još pasti na pamet u jeziku, a da nije pseudo- po sebi…? Imam dvije pseudo-teorije pod miškom i to je sve! U redu je, dragi ljudi – ne morate ih uzimati zaozbiljno… naravno, sve do… sve do trenutka… dok se eksperimentima ne potvrde…he, he, he! Kada naš, dragi Veliki Hadronski C, na kraju priče o sudaračima čestica (možda već do sredine stoljeća?), pri najvišim energijama ikad postignutim, recimo oko 100 ili 1000 TeV (zasada je sposoban dosegnuti mizernih 14 TeV), u čudesnom raspadu elektrona ‘izbaci’ samo fotone… što ćete, onda, na to reći? I dalje nećete vjerovati da je materija samo ‘dobro zgusnuta’ svjetlost?
A što će se tek dogoditi kada napokon dobijete pristanak četiri milijarde ljudi na jednoj strani Zemljine polutke da sudjeluju u nesvakidašnjem eksperimentu promatranja Mjeseca… kako bi njih i sebe uvjerili da se, u ovisnosti o našoj pažnji, našim prostorvremenima, on [Mjesec] neznantno mijenja… kada napokon shvatite da je objektivnost ovoga svijeta samo suma sumarum naših ispreplićućih subjektivnih svjetova… ispreplićućih prostorvremena… U svojim poznim godinama, imali ste vraški dobru kontra-intuiciju, gospodine Einstein, onu koja se izokrenula u svoju suprotnost… jer, doista, Mjeseca ne bi bilo, barem ne u ovom obliku, kad ga nitko ne bi gledao… a upravo to moja teorija tvrdi…
Ili kad shvatite da sva ta silna ‘tamna energija’ sa svojim tobožnjim antigravitacijskim poljem i nije ništa drugo doli praznina u kojoj se i samo prostorvrijeme slomilo, jer u blizini jednostavno nema nikoga i ničega da ga stvara… Kad shvatite da je svemir izbušen poput sira tim džepovima ništavila tobožnje ‘tamne energije’…? Hej, a prema vašim proračunima na ‘tamnu energiju’ otpada gotovo sedamdeset posto ukupne mase svemira…
[stanka]
Čitatelj bi mogao pomisliti da je ovakvo opisivanje svijeta posve neprikladno. Što to znači ako ja nekom događaju pripišem određene koordinate x1, x2, x3, x4, ako te koordinate same po sebi ništa ne znače? … Jedine izjave koje se tiču ovih točaka, a koje mogu isticati pravo na fizičku stvarnost su, ustvari, izjave o susretima ovih točaka… [gdje] …promatrane… točke imaju neki sklop koordinatnih vrijednosti x1, x2, x3, x4 za zajednički. Čitatelj će nakon zrelijeg razmišljanja bez sumnje priznati da su takvi susreti zapravo jedini stvarni dokazi prostorno-vremenske zbilje koju susrećemo u fizikalnim izjavama.
A možda se i samo dobro zabavljam, a da toga nisam svjestan… Ipak, odlučio sam, poslat ću ih [svoje teorije] u Science ili Scientific American (čini mi se da bi potonjeg mogalo više zanimati s obzirom da dobro zarađuje na svojim Special Collector’s Editions-ima), pa ćemo vidjeti… Nakon njihove objave, tko zna, možda primim poziv i jednog Googlea te se prebacim u njegove, velom tajne prekrivene, urede (koji se nalaze možda pod zemljom ili negdje na dnu oceana) i u kojima se, definitivno, danas događaju najuzbudljivije stvari u znanosti i oko nje… Možda ću tamo surađivati s još jednim luđakom, naravno – onim Ray Kurzweilom, na razvoju umjetne inteligencije; doista, tko zna!? Ray ne zna pošteno skuhati ni šalicu kave, ali zato ubitačno dobro predviđa razvoj umjetne inteligencije… Predvidio je da će računalo pobijediti čovjeka u šahu do 1998, a do 2029 proći Turingov test… Što da vam dalje pričam… Hi Ray, I’m a Magicians of Old Wasteland and would like… Ili me ova moja gospoda iz Instituta, u blizini prekrasna jezera, ipak unaprijede od običnog administratora podataka znanstvenih istraživanja u nešto mnogo bliže njima…?
[stanka]
Nemojte mi vjerovati… ili mi vjerujte, ali na neki svoj, otkačeni način… Znam da ste u biti takvi, slutim to, jer zašto biste bili ovdje, zašto biste sve ove notorne gluposti preturali po svojoj glavi…? Zato imam prijedlog za vas: sjednite za stol i sami pokušajte smisliti neku svoju interpretaciju svijeta! Neku svoju teoriju! Vjerujte mi, dobro ćete se osjećati! Nakon stvaranja teorija o materiji kao zgusnutoj svjetlosti, koja, dakako, predstavlja nastavak Einsteinove specijalne teorije relativnosti te izviranju prostorvremena iz nas samih, koja je teorija-sljednik opće teorije relativnosti – ja se sjajno osjećam! Osjećam se kao da sam uhvatio konce svemira svojim rukama i potežem ih kad mi je volja! Jedino što tražim od vas je da svoje teorije ne namećete drugima, protivno njihovoj volji; ali zato, budite dosljedni u njihovu stvaranju… Stvorite ih jednostavne i elegantne. Ne pretjerujte! I ne ostavljajte mogućnost da budu krivo shvaćene, trudite se da ih takvima ne učinite. Korijen želje za krivim shvaćanjem nalazi se u vašoj taštini… to je ona Nietzscheova taština… Pogledajte do čega je dovelo krivo shvaćanje jednog marksizma ili ničeazima! Razmislite malo, kad-tad vaše će teorije pokušati iskoristiti za svoje potrebe… Možda ih zato i ne trebamo objavljivati…? Možda ih zato trebamo ostaviti da čuče u nama…? Priznajem, u pogledu takvih pitanja, više nisam siguran što činiti…
…specijalna teorija relativnosti ne može polagati pravo na neograničeno područje važenja; njeni rezultati važe samo tako dugo dok se ne obaziremo na utjecaj gravitacijskog polja na pojave (na primjer na svjetlost)… protivnici teorije relativnosti [često su] tvrdili da je opća teorija relativnosti srušila specijalnu teoriju relativnosti… [Ali] …da li je… elektrostatika bila srušena Maxvellovim jednadžbama polja elektrodinamike? Nipošto! Elektrostatika je sadržana u elektrodinamici kao granični slučaj… Najljepša je sudbina neke fizikalne teorije ako utre put za stvaranje jedne općenitije teorije u kojoj ona i dalje živi kao granični slučaj.
Dakle, bez straha! Zapamtite, ukoliko mogućnostima ostavite prostora da žive u vama, dobili ste život najačeg intenziteta. Proživjet će te ga poput Dioniza! Ničeg se libiti: ni riječi, ni matematike, ni tobože nespoznatljivih stvari ovoga svijeta! Nakon svega, nastavljam ispijati svoj Cherry Brandy ispod zelenog suncobrana u kafiću ispred Instituta, polako dovršavajući ovaj tekst… Nakon što ga dovršim, preostaje mi nazvati jednog matematičara kako bih od njega zatražio da postane ‘moj Maxwell‘ – da za moje teorije stvori matematičke formule… Čini mi se da mi u mojoj bezumnoj genijalnosti jedino još to nedostaje!
Kolovoz 2011.
Prikopčati se na Stvarnost – isključiti Misleće ‘ja’
Anthony de Mello: BUĐENJE SVIJESTI
Nekada mi se čini da je uvid u stvarnost, realnost, zbilju – kako god to nazvali, glavna preokupacija mog duha i ušće u koje se ulijevaju sve moje misli. Ali kako ga steći? Kako postaviti pitanje? I da li ga uopće postaviti…? Što je stvarnost? Ili možda, što želim sa stvarnošću: spoznati je, osjetiti ili nešto treće? Želim živjeti najviši život koji mi svojom naravi dopušta. Ali kako? Misli kao da mi se odbijaju o stranice hermetičke kutije u kojoj su zatvorene. Priroda stvarnosti čini se da je i u srži svih ljudskih duhovnih nastojanja počev od religije pa do znanosti. Na kraju krajeva, slutim da možemo misliti samo to što možemo misliti i da postoje područja o kojima jednostavno ne možemo misliti, ma kako primamljiva bila. Možda je stvarnost upravo jedno takvo područje…
No uobičajeno mišljenje svodi se na nešto drugo, jednu posebnu točku svijeta – naše jastvo i njegove prilike. Sve što mislimo ide na uštrb ili niz vjetar tog našeg jastva. Krajnji smisao dobrih ili loših misli jest ono – malo, bijedno i ograničeno – jastvo. I što, onda, činiti? Kako izmaći toj neumitnoj sudbini upojedničenja?
Albert Einstein na samom početku knjige Moj pogled na svijet, magičnom štivu per se, daje svoj sud o vrijednosti nečijeg života. Einstein tvrdi da se on sastoji u tome koliko se pojedinac udaljio od svojeg vlastitog ‘ja’. Čudesno bezazlena izjava velikog znanstvenika koji je porodio jednu takvu magičnu teoriju poput teorije relativnosti. No kakve veze ona ima sa stvarnošću?
Anthony de Mello, jezuitski svećenik koji je većinu svog života proveo u Indiji, pod jakim utjecajem budizma, u svojoj knjizi Buđenje svijesti izlaže sasvim jednostavnu ideju načina života. Kaže nam da se probudimo i time učinimo najveću moguću stvar koja se može učiniti u životu. Ako se probudimo, ostvarujemo kontakt sa stvarnošću, a stvarnost, osim što je Bog, čudesna je. Nikada više nećemo poželjeti vratiti se u isti, refleksivni žrvanj uma. Što moramo žrtvovati? Prije svega to ‘ja’ – a to znači da od drugih ne očekujmo ništa, kao što ni Drugi od nas ne trebaju ništa očekivati . Drugim riječima, trebamo se riješiti ovisnosti o drugim ljudima. To nas privodi sebi te predstavlja najjaču duhovnu sedaciju. Zatim slijedi samopromatranje kako bi se „osvijestila“ svijest, onaj dobro poznati postupak „izdvajanja iz sebe“ koji se već poslovično spominje u literaturi popularne psihologije. Ali što god mislili o njemu – on uistinu pogađa! Naravno da nismo nikud izišli iz sebe, pogotovo ne umakli iz vlastite kože; sve to činimo samo „u duhu“, zamisli.
Sastavni dio buđenja je da vi živite svoj život onako kako vama odgovara. I shvatite da to nije sebično. Sebično je zahtijevati da netko drugi živi svoj život onako kako vama odgovara.
Ako želimo istu stvar zahvatiti filozofskim diskursom, pronalazimo ga kod Sloterdijka:
Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… … Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu…Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Tu je i Nietzsche sa svojom prekrasnom izjavom da smo „za stvari samo oranica“:
Pustiti da nas posjeduju stvari (ne osobe) i to što je moguće veći obujam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo takvi biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.
Kontakt sa Stvarnošću omogućuje nam da zaobiđemo nastojanje oko njene spoznaje. Cilj nam nije spoznati stvarnost, cilj nam je postati je svjestan, drugim riječima, samo bivstvovati u njoj, a vjerujte mi, to je dovoljno da bi se život ispunio ili rječnikom većine ljudi – bude sretan. Promjena nastupa sama od sebe. Ne morate ništa činiti osim biti svjesni.
Vi ne mijenjate sebe: promjena se događa kroz vas, u vama. Ne mogu vam to bolje objasniti. Vidite da se u vama događa promjena; ona ide kroz vas, događa se u vašoj svijesti. Vi ne stvarate promjenu; kada vi unosite promjenu, onda je to loš znak jer promjena nije trajna. A ako traje, neka se Bog smiluje ljudima u vašoj blizini jer ćete postati nemilosrdni. S ljudima koji se preobražavaju iz mržnje prema samima sebi ili iz vlastitog zadovoljstva, nemoguće je živjeti.
Tako se na neobičan način otkriva kako je “prikopčavanje” na Stvarnost povezano s isključivanjem Ega, onog našeg, taštog „mislećeg“ Ja kojeg nam je itekako „pun kufer“. Vi nikad niste to “ja”, shvatite to i počet će te živjeti u Stvarnosti. Za početak, vrlo sažet i dovoljan naputak za sve slobodne duhove!
O Duhu i njegovim Moćima 