Kolovoz 2016.
Bajka svih bajki (ili kako je O gramatologiji ‘postala’ Crvenkapica)
Zamislite, za mog sinčića knjiga O gramatologiji postala je Crvenkapica! Jednom prilikom, kad sam ga teškom mukom pustio u sobu Plavog noja, moju oazu mira (od svijeta i ljudi), nekako ju je uspio dohvatiti svojim ručicama i odnijeti do mog stola:
– To Clvenkapica – citaj!
I što sam mogao učiniti – osim čitati. ‘Stara metafizika’ zauzela je mjesto Crvenkapice, rečenice “sve počinje od sredine”, ‘neposrednost je izvedena’ i ‘izvantekstualno ne postoji’ nekako su uobličile vuka, dok je ulogu bake mogla preuzeti bilo koja od ‘teških riječi’ koje redovito izazivaju empatiju kod ljudi sklonih filozofiranju poput istine, ljubavi ili prirode. Dakako, zna se što se dogodilo; i baku i Crvenkapicu progutao je vuk. Mogle su biti 1970-e. Međutim, negdje početkom 21. stoljeća na sceni se pojavljuje lovac – isprazna nova retorika koja je na prijelazu stoljeća zavladala u znanosti – te čini nemoguće – iz vučjeg trbuha žive i zdrave izvadi i baku i Crvenkapicu, a vučju utrobu zatrpava kamenjem. Pažljiviji čitatelj primijetit će da se tek ovim činom priča pretvara u bajku (izuzev vučjeg govora koji to čini ranije, ali koji je pandan tomu da je i ‘Derridina istina’ izražena ‘bajkovitim sredstvima’).
Kad malo bolje razmislim, možda moj sin ima pravo! Možda se knjigu O gramatologiji, doista, treba tretirati kao ‘jednu od najčitanijih i/ili najpričanijih bajki pred spavanje’? Ovdje valja imati na umu dvostruku igru riječi. Najprije to da je ona bajka, dakle, neistina, a onda, i da je jedna od najpopularnijih, djeci dragih, priča pred spavanje… Naravno, nijedna interpretacija ne pogađa ili pak pogađa, pa makar u jednom uvrnutom smislu. Što je moj sin zapravo htio ‘reći’ u očevoj interpretaciji? To da, prvo, O gramatologiji treba biti knjiga koja se nalazi u ‘obveznoj lektiri’ svakog imalo ozbiljnijeg duha, i drugo: ona je ‘bajka koja razotkriva bajku’, svojevrsna metabajka, ‘bajka svih bajki’, jer istinu kazuje pomoću onoga (jezika, riječi) što negira. Ali i to da sretno završava, jer istinu, na kraju, ponovno i uspješno prikriva (odnosno, istina biva zaboravljena)…
Nakon ovako ‘vesela uvoda’, kako bi kazao Nietzsche, i nakon što sam svom sinu, ponašajući se poput pravog vuka, oteo knjigu iz ruku i pokazao put njegovoj pravoj baki, u kuću na čuvanje, dohvatio sam se toga da u ‘svom tekstu’ napokon pokušam razotkriti ‘vrhunaravnu’ tajnu tog štiva. I Crvenkapica je, na prvi pogled, teško razumljiva, a što reći tek za knjigu O gramatologiji čiji autor, definitivno, ima problem s riječima i to u dvostrukom smislu: osim što je ‘težak za čitanje’ jer riječi rabi kroz rijetko viđenu ‘akrobatiku stila’, on im, k tomu, pokušava oduzeti i vjekovnu moć (davanja značenja svijetu koji nas okružuje)…
Na svu sreću, naiđoh na kraći tekst Jonathana Cullera posvećenog Derridi u njegovoj knjizi Književna teorija: vrlo kratak uvod koji je tu istu zadaću izvršio na tako maestralno jednostavan način da bi ju mogla razumjeti, čini mi se, čak i baka i Crvenkapica, kad bi postojale. Ono esencijalno o nadomjesku odnosno suplementu što je francuski filozof kazao u O gramatologiji, Culler je sažeo na jedva dvije stranice svoje knjige objavljene u A5 formatu. Može se činiti zapanjujućim što je ‘opasni nadomjestak’ odlučio pojasniti analizirajući, ili, ako baš hoćete – dekonstruirajući, tekst koji govori o jednoj naočitoj ljubavnoj epizodi mladoga Jean Jacquesa Rousseaoua iz njegovih Ispovijesti. Gotovo se čini nezamislivim da na prostodušnom izlaganju ljubavnih osjećaja jednoga mladog književnika i filozofa, Derrida izgrađuje okosnicu vlastite teorije. Da se u onom najintimnijem, i rekli bi, najudaljenijem od svakog filozofskog diskursa, nalazi baš tajna, tajna kako tog istog diskursa (filozofije u cjelini) tako i tajna ljubavi (pojedinačnog pojma koji smo oplemenili nama najdražim značenjima), to je ono što zapanjuje i ostavlja bez riječi. Ne želim preuzimati slavu drugog pisca, pa te dvije stranice u cijelosti donosim u nastavku!
U svojim Ispovijestima Rousseau opisuje svoju mladenačku ljubav prema Madame de Warens u čijoj je kući [neko vrijeme] živio i koju je zvao ‘Mama’ [ovim riječima]:
Dugo bi trajalo da potanko opisujem na kakve me je sve ludosti navodilo sjećanje na ovu dragu Mamu onda kad joj više nisam bio pred očima. Koliko sam puta poljubio svoj krevet kada bih pomislio da je ona u njemu spavala, zavjese i pokućstvo u svojoj sobi, kada bih pomislio da su njezini i da ih je doticala njezina lijepa ruka, pa čak i pod, na koji sam ničice padao, kada bih se sjetio da je ona po njemu hodala!
Koliko je samo senzibilnosti, koliko tankoćutnosti, u Rousseauvim riječima! A k tomu, još jedna čista ‘filozofska istina’ ‘valja’ se u pozadini. Ali dosta s upadicama! Ponovno Culler:
Različiti predmeti imaju u [Maminoj] odsutnosti ulogu suplementa ili zamjene za njenu prisutnost. Međutim, pokazuje se kako ista struktura, ista potreba za suplementom ustrajava čak i u njezinoj prisutnosti. Rousseau nastavlja:
kojiput su mi i u njezinoj prisutnosti izmakle neke ludosti, koje je, kako se činilo, moglo izazvati samo najvatrenija ljubav. Jednog sam dana, u jednom trenutku u kojem je ona stavila zalogaj u usta, počeo vikati da na njemu vidim vlas; ona je taj zalogaj bacila na tanjur, a ja sam ga pohlepno dohvatio i progutao.
… [dakle] i u njezinoj prisutnosti struktura, potreba za suplementom ostaje istom… I lanac zamjena se može nastaviti. Čak i da ju je Rousseau, kako se kaže, mogao ‘imati’, opet bi osjećao da mu je izmakla i da se samo može prisjećati ili očekivati je…
“Iz ovoga niza suplemenata” piše Derrida, “uočavamo jednu zakonitost: zakonitost beskonačnog lanca koji neizbježno umnožava suplementarna posredovanja koja proizvode smisao upravo one stvari od koje se otklanjaju; iluziju same stvari, neposredne prisutnosti, prvotnog zapažanja. Neposrednost je izvedena. Sve počinje posrednikom“. Što nam više ovi tekstovi pokušavaju ukazati na važnost prisutnosti same stvari, to se više otkriva nužnost posrednika. Ti znakovi ili suplementi zapravo su odgovorni za osjećaj da postoji nešto (poput Mame) za čime možemo posegnuti. Iz tekstova možemo naučiti da je pojam izvornika stvoren pomoću preslika i da nam izvornik uvijek izmiče, ostajući izvan dohvata. Iz toga se može izvesti zaključak kako se naše zdravorazumsko poimanje zbilje kao nečega prisutnog te izvornika kao nečega što je nekada bilo prisutno pokazuje neodrživim – iskustvo je uvijek posredovano znakovima, a “izvornik” je proizvod znakova ili suplemenata… Kada pomislite da ste stigli s onu stranu znakova i teksta, u “samu zbilju”, naići ćete na samo još teksta, još znakova i lanaca suplemenata.
Nakon sjajnih Cullerovih komentara, evo i Derride, u originalu, iz možda najglasovitijeg dijela ‘Gramatologije’ koji je pandan trenutku bajke o Crvenkapici, u kojemu Vuk na njeno pitanje “Zašto su ti velika usta?” odgovara:
Ono što smo htjeli pokazati… jest to da u onom što se zove stvarni život ovih stvorenja “od krvi i mesa”… nikada nije ništa postojalo osim pisma, suplemenata i zamjenskih označavanja, a koja su mogla izbiti samo u lancu razlikovnih odnosa… I tako u beskonačnost, jer… Priroda, ono što riječi imenuju kao ‘pravu majku’, itd., [jest] svagda već izvan dohvata i da [nije] nikad [postojala]; [i] da ono što stvara značenje i jezik jest [samo] pismo…
Ima li se ovomu što pridodati? Mislim da ne!
Postoje stvari koje većinu ljudi zanimaju i postoje stvari koje su zanimljive tek nekolicini. Pitanje ‘opasnog suplementa’, nastanka jezika itd. definitivno je nešto što može zanimati samo određen broj ‘duhovnih nomada’ poput nas. Stoga, neovisno od snage umjetnika, njegove moći izražavanja, mnoge istine će potonuti na dno ‘jezera zaborava’ i samo uslijed nezanimanja gomile. Tko bi još volio čuti da je u ‘iskustvu drugoga’ samo znak, i ništa stvarno?… I zato, bez obzira na to koliko ste suglasni s ovdje napisanim, barem nikada ne mozgajte o tome da vi imate nešto s tim što je određenu misao (ili stvar) narod, establishment, tko god, prihvatio ili odlučio ignorirati. Ako hoćete prihvaćanje, pišite o temama koje zanimaju većinu, vaša moć izražavanja je neupitna, i u tom slučaju, jedina razlika između vas i nas bila bi što smo mi davno odlučili suprotno… Isto tako, nemojte smetnuti s uma da o mnogim stvarima odlučuje gomila; a ona je takva da će, na kraju, uvijek proizvesti i pozvati lovca! Po meni, to i ne bi bio neki problem kad biste mu postali meta, koliko to da, iz stvarne potrebe, za njim kličete.
Kolovoz 2016.
Povratak gramatologiji (ili kako izbjeći da nam ‘episteme’ završi u raljama retorike)
JACQUES DERRIDA: O gramatologiji
Derrida mi se ponovno nalazi u rukama; on i njegova O gramatologiji. Jedna teška knjiga. Tko ju još čita 2016-e? Ako se i čita, onda se to čini iz ‘povijesnih razloga’ ili u ‘obrazovne svrhe’ kako bi se istaknula samo jedna faza u razvoju književne teorije kojoj je zabranjeno ponoviti se. “Znate, jedan krug književnih kritičara i filozofa 1960-ih i 1970-ih tako je razmišljao… nazivali su se poststrukturalistima… dok mi današnji (i)pak drugačije razmišljamo!” Kako to ‘drugačije’? U Akademskom pismu Dubravke Oraić Tolić čitam da smo postali retoričari, da smo svoje probleme (uključivo i onaj jezika) riješili na način da smo naučili o njima lijepo pričati (i diskutirati). Nakon proglašavanja ‘kraja znanosti’ (Horgan), ‘kraja povijesti’ (Fukuyama), i još nekolicine drugih ‘krajeva’, uplovili smo u novo doba u kojemu je naše novo ‘oruđe’ mišljenja postala retorika…
Bez daljnjega da knjigu Dubravke Oraić Tolić držim sjajnim štivom koje osim što mladog znanstvenika uči kako napisati znanstveno djelo, izlaže i vrlo jezgrovit i poučan pregled povijesti znanosti… Međutim, ostaviti znanost u raljama retorike, čitaj ispraznog blebetanja makar i o uvjetima episteme, i deklamirati da se problem time riješio, e preko toga ipak nisam mogao prijeći… Ako je istina grozna, a čini se da jest, pogotovo po tu našu episteme, treba joj ili hrabro pogledati u oči ili se zaogrnuti nekim onto-teološkim šalom koji ćemo uvijek naći pri ruci, u blizini.
Preko djela Jacquesa Derride ne možemo tek tako prijeći. Međutim, sve upućuje na to da se je već prešlo. Ne samo Dubravka Oraić Tolić, nego i mnogi drugi znanstvenici koji su svoju zrelost (a u nekim slučajevima i genijalnost) zadržali ili (su je) dosegli u prvim godinama novog milenija, na neki svoj način šutke prelaze preko djela francuskog mislioca koje oduzima svaku riječ. Ako, primjerice, jedan Peter Sloterdijk grmi da mu je dosta rasprave u jeziku, jer smo čitavo 20. stoljeće potrošili na nju – što više reći… Ne bih se iznenadio da mu njegov doživotni oponent u mišljenju, Jurgen Habermas, na toj odluci stisne ruku. S druge strane, sâm Derrida u O gramatologiji napominje da znanost, a pogotovo filozofija, još nisu spremni za njegovu misao, za to ‘znanstveno ustanovljavanje gramatologije’, ako je ono uopće moguće… I čini se da to nisu ni danas.
Podsjetimo, francuski filozof Jacques Derrida na vrlo je suptilan način ukazao na granice našeg mišljenja i jezika, koji su uvijek i nekako uvjetovani pismom, običnim znakom, a ne ‘živom riječi’, govorom, idejom, i čija se vjerodostojnost opravdavala njihovom, naoko očevidnom, prisutnošću u zbilji (pa odatle i imamo izraz ‘metafizika prisutnosti’). ‘Metafiziku prisutnosti’ ili logocentrizam, kao što znamo, zagovarala je velika većina filozofa Zapadnog kruga, a njezin najveći zagovaratelj bio je, dakako, Martin Heidegger. Međutim, to nije tako, tvrdi Derrida. Naše iskustvo započinje iz sredine, uvijek putem posrednika. Taj je posrednik znak (a nikako logos ili bitak) koji postaje nadomjestak za zbilju. Čista neposrednost ne postoji; ona je uvijek izvedena. Ključni pojmovi Derridina diskursa su, pored pisma, znaka i nadomjestka – i razlika i trag:
Ovaj zajednički korijen, koji i nije korijen, već zakrivanje izvorišta [podsjetimo, polazi se od sredine], i nije zajednički, jer se vraća samo dosadnom upornošću razlike, ovo neopisivo kretanje same razlike koju smo strateški nazvali tragom, granicom, ili razlikom, može se nazvati pismom samo u povijesnoj ograničenosti, tj. u granicama znanosti i filozofije.
Derridi nikako nije bila namjera stvoriti neku novu metafiziku, a onima koji mu spočitavaju da se i njegov tekst može na isti način ‘dekonstruirati’ kao što on to čini čitanjem drugih tekstova (ponajviše Heideggera, Rousseaua, Levi-Straussa i dr.) valjda postaje jasno da on ovdje vrlo pažljivo rabi jezik kako bi samo ‘strateški’ opisao nešto što je samo ‘neopisivo’, ili samo trag… ili razlika ili i jedno i drugo! Kad dođemo do pisma, mi smo već u omčama znanosti i filozofije! Naravno, da se takav način razmišljenja nije nailazio na veliki broj pristalica među filozofima i znanstvenicima Zapadnog kruga. Pa tako, u sarajevskom izdanju knjige O gramatologiji, u okviru biblioteke Logos čitamo:
Tu je odista potrebno razumjeti ovu neovlaštenost znanosti koja je i također inkompetencija filozofije, zatvorenost episteme. [Jer] posebno one ne žele vraćanje predznanstvenom ili nižem filozofskom obliku govora…
Kada se nastoji raspravljati o razlici, tragu, uvjetima samog pisma, a onda i same znanosti i filozofije, paradoksalno, prisiljeni smo izići iz tradicionalne znanosti i filozofije, a što nijednom znanstveniku i filozofu koji je čvrsto ukorijenjen u njoj, zasigurno nije milo, barem u početku. Čak ni Derrida nije siguran što je to što bi se trebalo zasnovati, ali mu je barem dao naziv – gramatologija. Po Derridi, ona bi bila (ipak) znanost o uvjetima episteme per se! Za gramatologe, dosadašnje mišljenje trebalo bi biti…
… jedno neutralno ime, bjelina u tekstu, nužno neodređeno kazalo jednog doba… Na određeni način, “mišljenje’ ne znači ništa… Misliti znači ono što mi još nismo otpočeli činiti: ono što, po mjerilu pisma, otpočinje samo u episteme.
I kako se filozofi i znanstvenici ne bi osjećali jadnima nakon ovih riječi… Postaje sve jasnije zašto su ovog filozofskog drznika s etiketom poststrukturalizma na sebi (kao samo jednog pravca u mišljenju pored drugih) na koncu prognali u povijesnu ropotarnicu ideja…
I tog i takvog Derridau odlučio sam čitati na obiteljskom ljetovanju u Vodicama. Saplićući se i probijajući između gusto postavjenih ručnika na čuvenoj vodičkoj Plavoj plaži, s patkom na napuhavanje u jednoj, i rukom svoga sina u drugoj ruci, u isto sam se vrijeme u svojoj glavi saplitao, podizao i dalje probijao kroz strukturu, učinilo mi se, najdublje misli koje je čovječanstvo (u svojoj misaonoj povijesti) ikad iznjedrilo. Uz glas Mate Bulića koji je dopirao iz jednog lounge-bara pored mora, zagledan u ravnu crtu horizonta između razbacanih otočića vodičkog akvatorija, razmišljao sam o tome kako je čovječanstvo kroz misao ovoga čovjeka možda za trenutak spoznalo svoje pravo mjesto u ovome što nazivamo ‘okriljem prirode’ – da bi na tu spoznaju zaboravilo. Moguće je i da će se čovječanstvo ovoj misli, koju, by the way, još nismo obrazložili i opisali u svojoj punini, u budućnosti ipak vraćati, jer nekako ne mogu zamisliti da je budući slobodni duhovi ignoriraju, iako mogu zamisliti da ju na dulje vrijeme prekrije prašina vremena…
Čitajte Derridu, znam da je težak, ali polako…; dajte mu vremena; ne dajte da misao koju je izrekao padne u zaborav, siguran sam da na njoj možemo graditi… možda i taj navikani vrli novi svijet. Ma kako na prvi pogled izgledalo da je njegova misao o pismu daleko od stvarnih životnih problema, ona to nije. Dobra strana ovog bloga je što imam tu nezasitnu želju da vam prenesem zašto nije, ali mi obrazloženja nikada ne stanu u jedan odlomak, jedan post. Potrebni su mi njih tisuću. Ali i o tome sam prestao brinuti. Jer čak i kad prestanemo pisati – ostajemo u tekstu, ili kako već glasi čuvena Derridina rečenica koju u svojoj Književnoj teoriji ističe i Jonathan Culler – Il n’y a pas de hors-texte – priroda nema svoj tekst…
O Duhu i njegovim Moćima 