Rujan 2011.

Kontingencija jezika

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, O gramatologiji tagged u 11:26 am autora/ice Magičar

Jacques Derrida: O GRAMATOLOGIJI

Uobičajeno, kad se odnekud vratim kući, barem jedno kratko vrijeme, izvalim se u naslonjač i razmišljam. Ne znam na koji način to vi činite, ali moje razmišljanje ubrzo prijeđe u, ako ne već razgovor, a ono mrmljanje sa samim sobom. Moje razmišljanje ne odvija se bez jezika. A baš se jezik, eto, pokazao pravim mačkom u vreći na kraju tog toliko obećavajućeg prosvjetiteljskog puta.

Ne znam zašto cijenim Jacquesa Derridu i ono što je na kraju kazao o tom jeziku, ali makar intuitivno, čini mi se da je bio u pravu. Ta intuicija može imati svoj temelj i mimo Derride, u jednoj posebnoj vrsti filozofske nastranosti da svemu o čemu mislimo odričemo dati za pravo u bilo čemu. Samo trljamo bradu i negiramo baš sve što nam dođe pod lupu. Tako je najlakše, a odatle je najlakše, čini se, i biti filozof.

Međutim, Derrida nije negirao stvari na jednostavan način. Učinio je to tako da je tek rijetkima ostao razumljiv. U nekakvom filozofski „teškom“ razgovoru s prijateljima, najlakše nam se čini Derridu anticipirati, ako se pozovemo na njegov izraz „dekonsrukciju“ koji – kud’ u sebi nosi bogom danu dvosmislenost, kud’ dobro zvuči. Jedino što u ovom vremenu, u nekom drugom društvu,  recimo, društvu lijepih žena, takve anticipacije više ne prolaze, te će prije izazvati, ne toliko prijezir, koliko sažaljenje lijepih dama… Ali to znači da s filozofijom danas ne možemo ostvarivati vlastite probitke, filozofira se iz čisto „filozofskih“ razloga, a to je, prema mojem mišljenju, ipak velika stvar za filozofiju.

Knjigu O gramatologiji koju navodim u zaglavlju posta, naravno, nisam pročitao. Stigao sam negdje do 60 str. i onda odustao. I danas se ona čini poput knjige-beskućnika pred vratima sveučilišne ropotarnice na kojoj stoji okačena ceduljica „samo za akademske filozofe“ koji i kad je pročitaju – neće je razumjeti. U rijetkim slučajevima pažnju joj posvećuju nastrani eruditi koji joj ipak podaruju neki svoj, samo njima, shvatljiv smisao.

Nekad pomislim da je ta nemogućnost razumijevanja Derridinih ideja u samoj srži našeg nagona za opstankom. Nikome nije lijepo čuti tako otužnu konstataciju da se s jezikom možemo samo šaliti, daleko od uspostave bilo kakve veze sa svijetom, da smo se pišući sve te silne knjige kroz stoljeća samo igrali s jezikom i da u našim tekstovima nimalo ne stanuje značenje. Ipak, prihvaćajući takvu istinu, književnost se uzdiže u mojim očima. Sukladno tomu, književna istina je onaj pojam koji mi se čini još nedovoljno istraženim i koji će, u ovom stoljeću, doživjeti svoje blistave trenutke… jedino, ako je ne sustigne drugi fenomen – dosada čitanja – koja usporedo troši sekunde 21. stoljeća za isti naum…

%d bloggers like this: