Ožujak 2019.

Proći kroz ovaj svijet bez “ogrebotine”

Posted in Knjiga o spoznaji, OSHO, RELIGIOZNOST tagged , , , , u 8:01 pm autora/ice Magičar

Osho: KNJIGA O SPOZNAJI

Dogodilo se da sam toliko toga pročitao o new ageu a da nisam uočio možda centralnu figuru cijelog pokreta – Bhagwana Shree Rajneesha, karizmatičnoga duhovnog vođu, danas poznatijeg pod imenom Osho, koji se sa svojom “verzijom” new agea revolucionarno istakao u drugoj polovici 20. stoljeća. No, sve čemu je Osho poučavao ljude – osvještavanju našeg postojanja, samospoznaji, truly happiness – već sam (bio) pročitao u knjizi Buđenje svijesti kršćanskog isusovca Anthony de Mella prije nekih desetak godina. Postavlja se pitanje, je li, onda, De Mello bio pod utjecajem Osha ili Osho – De Mella? Osim toga, takvim knjigama dugo vremena sam se žestoko “opirao”. Naime, koji ozbiljan slobodni duh bi čitao o tome kako si pomoći?! Koji ozbiljan duh bi u svom pisanju i čitanju – ako imalo stoji do umjetnosti, filozofije i znanosti, tim “svetim” “igrama Uma” ili “moćima Duha” kako im najčešće tepam na ovom blogu – navodio jedinice selfhelp literature, te prečesto puta besprizorne knjige samopomoći, kako ih uostalom nazivaju i njihovi pobornici? No danas sam manje ohol u svom stavu spram njih. Pa i meni pisanje i čitanje pomažu, kao što to čine i jedinice selfhelp literature milijunima ljudi. I knjige samopomoći su svojevrsne “čarobnice vične liječenju” samo, čini mi se, za manje zahtjevnu i sujetnu populaciju! Možda je razlika samo u “stupnju čistoće”, kako bi kazao Nietzsche; jednostavno, ne mogu se valjati u blatu u kojem se svi valjaju, moram se valjati u nekom svom “blatu”. Eto u čemu je jedina razlika! Drugim riječima, i ja si želim na neki svoj način “pomoći u postojanju”, i to je nit koja nas povezuje.

Na svjestan život koji predlažu i poučavaju i De Mello i Osho, gledam kao na još jedan od načina za izdržavanje patnje ovoga svijeta – pored Isusovog dobrovoljnog prepuštanja patnji ili Lao Tseovog negiranja patnje i sl. Uvjerio sam se da svijesti, putem tzv. “viših”, meditativnih stanja, doista polazi za rukom ignorirati patnju. Uostalom, kako drugačije objasniti spektakularno prelaženje preko žeravice bosih nogu indijskih jogija?! I ne samo to, polazi joj za rukom preobraziti čovjeka. Dovoljno je da neko vrijeme provedete svjesni svega oko sebe i vaše raspoloženje će se podići. Međutim, za samu meditaciju pomoću koje se “duhom dolazi” u ta “viša” stanja svijesti, nikada nisam iskazivao neko posebno zanimanje. Bilo je nekoliko nemuštih pokušaja u mom životu s ležanjem na krevetu i osjećajem težine ruke, njene topline… no ništa posebno nisam doživio u tome, pa sam sve napustio. Nisam tip koji bi se prepustio prostom “nerazmišljanju” i promatranju. Umu ostajem vjeran poput nekog starog, umornog zapadnjaka. No Osho na meditaciju ne gleda kao na nešto što bi trebalo biti zahtjevno običnom umu, za njega meditacija nije nekakvo mističko iskustvo dostupno samo odabranima. Meditacija je naprosto stanje svijesti koje se može prakticirati u svakom životnom trenutku a počinje prostim “pomnim promatranjem” zbilje koja nas okružuje… i ničim više.

Promatrate li nešto pomno, iskusit ćete malo prosvijetljenosti… ne u potpunosti, već samo malo… Promatrate li pomno svoj gnjev, gnjev će nestati… Budite u trenutku. Unesite cijelo svoje biće u trenutak.

Lošim stvarima već čisto promatranje oduzet će snagu a dobrima je podariti.

Sve što ne valja nestaje samo od sebe jer se ne može suprotstaviti svijesti. I sve što je dobro pojavljuje se samo od sebe jer mu je svijest hrana.

Drugim riječima, “pažnja je energija“, kaže Osho, i zbog toga:

Naučite sjediti – postanite ogledalo! Vašu svijest spokoj pretvara u ogledalo i tada funkcionirate iz trenutka u trenutak. Odražavate život. [Svjedočite životu]… To je autentično življenje… Činitelj nestaje, ali radnja se nastavlja!

No iako je “činitelj” nestao, “svijest sebstva” ostaje, jer na drugom mjestu Osho kaže da nikada ne trebate sumnjati u sebe i svoje postojanje, kao što je to, recimo, prvotno činio Descartes (pa naknadno došao do uvida: “Mislim, dakle, jesam!”).

Nema potrebe vjerovati da postojite. Zapravo, čak i ako to želite, ne možete nijekati sebe. I samo nijekanje je dokaz vaše egzistencije. To je jedina stvar koja se ne može zanijekati. Sve se drugo može nijekati. Možda je to samo fatamorgana u pustinji, možda je samo san, možda halucinirate, možda ste hipnotizirani i vidite stvari kojih tu nema. Sve na svijetu se može negirati osim vas. Vi ste najosnovnija stvarnost – neporeciva, nesumnjiva. A njezino pronalaženje je znanstveno iskustvo.

*

S druge strane, ono što me najviše muči u svezi Oshove knjige tiče se njenog naslova. Zašto Knjiga o spoznaji? Je li to znači da je nekakva krajnja spoznaja… ipak moguća? Nikada nisam bio pobornik “krajnje spoznaje”, štoviše, u većini prilika bih je u najvećem luku zaobilazio. Ili ako ću se izraziti Oshovim riječima – nekako znam (a ne da vjerujem!) da krajnja spoznaja ne postoji, odnosno, da je spoznavanje samo jedan od načina čovjekovog bivstvovanja na zemlji; dakako, Nietzsche bi me tu jetko ispravio – radi se o načinu bivstvovanja životinje koja je naučila “kapitalizirati svoje iskustvo”. Ali ne, uvjerava me Osho i poznanik iz “digitalnog svijeta” s kojim sam razmijenio nekoliko mailova i komentara na blogu na ovu temu; radi se, zapravo, o samospoznaji u kojoj svijest zauzima centralno mjesto. Kako je to moguće? Ali na to pitanje ne može se odgovoriti riječima, kaže Osho i moj poznanik: samospoznaja je iskustvo koje je neprenosivo, svaki pojedinac ju mora sâm za sebe doživjeti.

Ja sam savršeno dobro znao razliku u trenutku prije prosvjetljenja i u trenutku nakon toga. Bio sam potpuno siguran, znao sam da se probudilo nešto u mom umu i da je počelo funkcioniratinešto za što nisam znao ni da postoji… Otada živim bez [ikakvih problema], bez brige, bez bilo kakve napetosti.

A mi bismo dodali – i bez patnje, odnosno, čini nam se da je od tog trenutka naučio ignorirati patnju. Za većinu pitanja koja si je Um stigao postaviti kroz tu čudovišnu, višestoljetnu, filozofsko-znanstvenu tradiciju, Osho kaže da su suvišna. Na mnoga od njih nema odgovora i to treba prihvatiti. Primjerice, pitanje koje možda predstavlja najviše pitanje koje si čovjek može postaviti – što je Život? – također nema odgovora.

Život je misterij. Mogli bismo živjeti bolje, mogli bismo živjeti dulje, mogli bismo živjeti ugodnije – ali ne možemo znati što je život. To pitanje će sve do samog kraja ostati neodgovoreno.

No ovo “do samog kraja” ostalo je “visjeti u zraku”. Znači li to da ćemo na samom kraju ipak dobiti odgovor? Ali ovim smo samo postavili novo pitanje te se nastavljamo vrtjeti u krugu…

A što reći tek za jednu ovakvu, spekulativnu tvrdnju:

Možete uništiti mozak, tada će s umom biti gotovo, ali svijest ne možete uništiti jer ona ne ovisi o mozgu ni moždanom sustavu. Možete uništiti tijelo, možete uništiti mozak, ali ako ste uspjeli i od jednog i od drugog osloboditi svoju svijest, bit ćete netaknuti, ne dirnuti. U vama neće ostati čak ni ogrebotina.

Ovu izjavu pak nekako sam uspio sebi “prevesti” u razumijevanje da i pored sve patnje, patnje tijela, patnje uma, pa čak i one koja se osjeća pred samu smrt – čovjek može biti i samo svjestan. Čak se i vlastitu smrt može samo promatrati. No da će svijest preživjeti i nadživjeti našu smrt, ako je to bilo značenje prethodnog citata, to mi se čini neprihvatljivim. Po meni, oduvijek se radi(lo) samo o životu i njegovim mogućnostima. A biti svjestan života kojeg živiš možda je trenutno njegova najviša mogućnost. Zbog toga, na ovom mjestu, navodim jednu od najljepših Oshovih misli koja se tiče prethodno iznesenog značenja vezanog uz samrtnu postelju:

Cvijet lotosa je simbol Istoka, jer na Istoku kažu da moraš živjeti u svijetu, ali ne dopustiti da utječe na tebe. Trebate ostati u svijetu, ali svijet ne bi trebao ostati u vama. Trebali biste proći kroz ovaj svijet bez ikakva utjecaja, otiska, ogrebotine. Možete li na samrti reći da je vaša svijest jednako čista i nedužna kao i ona s kojom ste došli na ovaj svijet, znači da ste proživjeli religiozni život, duhovni život. Zbog toga je cvijet lotosa simbol duhovnog načina života. Izrasta iz blata, a ipak ostaje neuprljan. On je simbol preobrazbe.

*

Kao pasionirani kritičar svih religija – kršćanske, muslimanske, hinduističke itd. – Osho ne preže ni pred kim/čim. No, ono što on kod drugih religija napada prečesto se odnosi samo na njihov, stoljećima prilagođavan, izvještačen oblik namijenjen masama. I tu kao da previđa činjenicu da se obraća populaciji daleko ispod 1 % ljudi na ovom svijetu koji zapravo jedini duhovno promišljaju svoju egzistenciju na ovoj planeti, a da ne znaju zašto su na to ponukani. Većina ljudi, a tu doista mislim na onih 99% i vjerojatno još nešto više stanovništva, nikada ne razmišlja o tim stvarima. Njima je samo stalo do toga da u postojanju pomognu sebi i donekle svojim bližnjima. Drugim riječima, misle isključivo na svoje dupe, kako je to sjajno opisao imam iz filma Drvo divlje kruške turskog redatelja Nurija Bilgea Ceylona. Ako nemaš ništa za reći po tom pitanju, duhovno me nikada nećeš utješiti. Tako rezonira običan čovjek i na neki “svoj” način je u pravu.

S druge strane, Život je suviše stvaran, “suviše istinit”, da bi ga bilo što moglo zasjeniti, a tu mislim da spada i sama Svijest. Svijest može Život – i ono što on jest, samo uspješno ignorirati. Svijest može ponuditi i ekskluzivnu pozornicu za ekstatičko promatranje tog istog Života… ekskluzivno “neokrznuto” promatranje, kako veli Osho, ali ga ne može u cijelosti nadomjestiti. Drugim riječima, Život sa sobom (do)nosi i Svijest, ali se ne može svesti na Svijest.

*

Dojmljiv dokumentarac koji sam progutao u pet dana – Wild, wild country – dramatično je svjedočanstvo “primjene” Oshova nauka na ljude. Na početku, sve je divno i krasno. Komuna koja prakticira Oshovo učenje živi u unutarnjem miru, članovi izgrađuju svoje nastambe, meditiraju, plešu, slave život. Na momente podsjećaju na mlade ljude koji su u Jugoslaviji 1960-ih i 1970-ih sudjelovali u radnim akcijama i gradili pruge Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo. Sreća na njihovim licima ostajala je i pri najvećim fizičkim naporima. Pejo, majstor na održavanju s kojim sam nekoć radio u tvornici, u želji da mi dočara atmosferu s tih radnih akcija prepričao mi je jednu scenu s gradilišta.

– Kiša lijeva k’o iz kabla, a jedan viče: “Jel’ pada?” a mi: “Ne pada!” A on će opet: “Jel’ pada?” A mi još glasnije: “Ne pada!”. “Ma, jel’ pada?”, on će najjače, a mi još jače “Ne pada!” i netko započne pjevat a mi mu se pridružimo… Kiša pljušti, ne možemo si vidjeti ni lica, a mi radimo i pjevamo! Nikada nam ništa nije smetalo. Radili smo kao stoka, ali smo iznutra osjećali da radimo za pravu stvar!

Nešto slično događalo se i sa tim ljudima u Rajneeshprumu, u komuni koja je živjela na jednom ranču u Oregonu, na negostoljubivom američkom sjeverozapadu. Na licima im se ocrtavala samo sreća, ništa im nije bilo teško. Bili su duhovno sretne osobe zahvaljujući upravo Oshu. No, nisu bili sami i tu je nastao problem. Lokalno stanovništvo koje je počivalo na jednoj drugoj duhovnoj tradiciji od one koju je poučavao Osho, od samog početka iskazivalo je netrpeljivost. U Sannyasinsima ili “narančastim ljudima” vidjelo je samo opasnost. Nakon niza peripetija – insinuacija, tužbi, pritisaka, naposljetku i bombaškog napada, a malo zatim i unutarnjeg razdora – komuna se raspala. Tužno je bilo gledati Osha, tog dobroćudnog gurua, kako odjednom, putem medijskih sredstava priopćavanja, napada svoje bivše suradnike koji su ga napustili nazivajući ih najpogrdnijim imenima. Što se dogodilo čovjeku koji je zagovarao samo unutarnji mir, ne-osuđivanje, svjesni život koji sâm zna koji je pravi put…? Nije li na njega “udario stvarni život”? Čini se da jest. Svjesni život u borbi s nesvjesnim mora izgubiti.

Kada bismo bili sami na svijetu možda bi se mogli u potpunosti posvetiti Oshovu nauku. Ne bismo se razlikovali od drveta, žabe i vode. No nismo, i teško da ćemo ikada biti sami na ovom svijetu. Okruženi ljudima, različitih duhovnih usmjerenja, afiniteta, potreba, uvijek će nam to teže polaziti za rukom. Drugim riječima, na svijetu će uvijek biti puno religija. No to nije nikakva izlika vama, slobodnim duhovima, kojima se ovdje obraćam, da vlastitu svijest povremeno ipak ne učinite ogledalom vlastita života!

Za kraj donosim još nekoliko Oshovih misli iz Knjige o spoznaji koje potpisujem cijelim svojim – ali ipak samo – Umom…

Ne postoji smisao u životu. Čovjek ga mora stvoriti.

…egzistencija prethodi biti… esenciji… [to je drugi način da se kaže:] ne postoji ljudska priroda. Čovjek sâm stvara ono što jest, stvara samoga sebe.

Neka vaša svijest odluči o vašem načinu života [i smislu vašeg života]. Ne dopustite da to odluči netko drugi [a pogotovo ne vaš um, odnosno vaše razmišljanje].

…kad funkcionira cijeli um, a vi ste izvan njega, onda ste gospodar. Um je najbolji sluga i najgori gospodar na svijetu.

Svatko želi biti neobičan. To je potraga ega: biti netko tko je poseban… To je sasvim obična želja… A kad postanete obični, postajete neobični [jer ste bez obzira na sve – jedinstveni]. Zapravo je svatko jedinstven.

Seks je jedina energija koju imate, [ali najniža vrsta energije koja se može i mora preobraziti u više vrste energije]

Ne možete osjećati da nešto vrijedite ako niste [bili] voljeni… Pokazalo se da djeca koja žive bez ljubavi postaju veoma opasni ljudi.

Svaki pojedinac mora imati veoma kristaliziran ego, jedino će ga tako moći odbaciti, drukčije neće!

Živite opasno. Kad kažem “živite opasno” mislim na to da živite u skladu sa samim sobom, pod svaku cijenu… Kad bježite od problema, bježite i od njegova rješenja. Kad se ne želite suočiti s nekom situacijom, osakaćujete vlastiti život.

Odgovor-nost jednostavno znači spontani odgovor.

Zbog čega ljudi žele moć? Zbog toga što nitko ne poštuje [ne voli] ono što radi.

Prosinac 2012.

Sa selfhelpom u rukavicama

Posted in CHOPRA, Put čarobnjaka, RELIGIOZNOST tagged , , u 3:13 pm autora/ice Magičar

Deepack Chopra: PUT ČAROBNJAKA

merlinKada se mimoilazite s prolaznikom na ulici, naoko, ništa se ne događa. On vas se ne tiče, mislite u sebi i zauzimate onaj toliko odurni i s ovim vremenom neizbježno skopčan gangnam style. Ali, zapravo, ne trebate tako misliti. Kada se mimoilazite s prolaznikom na ulici za vas je to jedinstven događaj, u pukotini vremena otvorena mogućnost da s njim razmijenite malu količinu energije za koju je nebitno koji oblik zauzima. Možda će se prenijeti kratkim pogledom, možda osjećajem njegova tijela u blizini vašeg, možda će u vašu percepciju on ući zato što proizvodi pomalo nesnosnu buku, jer visokim petama udara po pločniku; to bi bio slučaj ukoliko biste se mimoilazili sa ženskim bićem u štiklama, s tamnim naočalama na licu koje nosi čak i po oblačnom vremenu i koja vam ima namjeru jedino privući pažnju; od sebe ništa ne dati, od vas ništa ne primiti.

Zbog toga, kada se mimoilazite s nepoznatim prolaznikom na ulici dosad, u najvećem broju slučajeva osjećate nelagodu, ali odsad, to više ne mora biti tako. Ono što vam, dakle, unatoč tomu, želim savjetovati je sljedeće: svakome budite spremni uputiti blag i otvoren pogled, svakome trebate naznačiti da ste svjesni njegove posebnosti, njegove jedinstvenosti, čak i u slučaju ženskog bića koje nosi tamne naočale po oblačnu vremenu. Neka potraje samo djelić sekunde, dovoljno je! I znate što! Starim ljudima koje susretnete trebate pružiti ruku i čestitati što su sve nedaće života preživjeli i dospjeli u starost! Ne stidite se toga, čak i ako vam ne uzvrate ljubaznošću.

Zamišljam performans u kojem jedna djevojka i jedan momak, obučeni u jednostavnu trenerku, s krabuljom na licu koja je otvorena jedino u prostoru usana živahno trčkaraju izuzetno prometnom ulicom i ljube prolaznike. Ljube sve, kako gangnam ženu s tamnim naočalama, tako i baku koja malaksalo kaska za njom, ljube stasitog muškaraca koji je uvjeren da je uspio u životu (jer je na čelu tvrtke koja nekoliko godina unatrag posluje s dobitkom), ali i studenta koji je sa slušalicama na ušima duboko uronjen u svoj svijet, vanjski uopće ne primjećujući. Zašto nose masku na licu? Zato što su postvarenje moje ideje o blagome, pitkome, poštujućem stavu spram jedinstvenosti nepoznatih ljudi koje svakodnevno susrećemo na ulici.

Jeste li svjesni o čemu govorim? Govorim o muci života, o različitim načinima da se ona skine i odbaci, ili najčešće tek prikrije, a što se nerijetko nespretno čini i poprima nakaradne civilizacijske oblike (upadljivi, topotav hod, tamne naočale, slušalice na ušima i sl.). Ne trebamo druge impresionirati dok se s njima mimoilazimo, ne trebamo odražavati postvarenu dominaciju ili objekt žudnje. Trebate samo biti biće koje je uvijek spremno nešto dati i primiti. Kada na koncu uronite u stvarnost, a tu ne mislim na propagiranu ‘stvarnost’ vladajućeg društvenog sustava ili bilo kojeg drugog pogleda na svijet, već onu o kojoj piše, primjerice Anthony de Mello, shvatit ćete da je to tako; da to i jedino može biti tako ukoliko ste zainteresirani od života dobiti najviše. Razlike među osobnostima ljudi uglavnom se temelje na različitim stupnjevima uskraćivanja prvotne mogućnosti naše prirode – davanja i primanja. Nakon ovog saznanja, može se dogoditi da neki od vas počnu sažaljivo gledati na ljude, ali nemojte u tome pretjerati, jer i to je pogrešno. Može dovesti do pogubnog umišljanja i udaljavanja od onog što vam želim prenijeti.

Osim toga, nemojte misliti da sam to stanje sâm postigao! Nažalost, samo pišem o tome. Kad biste pitali druge selfhelp pisce da li prakticiraju ono o čemu pišu otkrili biste kako su mnogi od njih u svojim odgovorima neiskreni, jer će vam, velika većina, tvrditi da to neprestano čine; jer, kako bi o tome mogli pisati? Ali vjerujte mi, oni o tome samo znaju lijepo pisati i u tome je poanta svih selfhelp tektova. Samo pisanje, kao i čitanje, već pomažu, a do stvarno uspješnog prakticiranja napisanog, uvjeren sam, samo rijetki dolaze ili možda nitko. Anthony de Mello je napisao da je nakon prosvjetljenja (otkrića da može pisati, a zapravo držati terapije samopomoći) nastavio, s vremena na vrijeme, biti depresivan. Koji će vam drugi lik selfhelp provenijencije to priznati? I zašto vam to uopće govorim?

Naime, očigledno je da se i ovaj moj tekst bez problema može dovesti u vezu s pregršt selfhelp tekstova, premda i ako me svrstate u tu branšu, nemam ništa protiv, to je vaša stvar. Ipak, moram napomenuti da moja inicijalna namjera nije pomoći vam, nego osvijetliti, po mom sudu, neosvijetljenu, a meni vidljivu, stranu bitka, naših mogućnosti bivanja… Ne mora značiti da ćete vi vidjeti svijet na isti način kako ga ja vidim, ili da ćete se sa mnom uopće složiti. Možda ćete se za gangnam ženom upadljivo okrenuti i zazviždati, a staroj ženi iza nje viknuti „Miči se s puta, babetino!“. Zašto? Jer, možda ste upravo taj gangnam momak koji vjeruje da je ‘skroz na skroz’ uronjen u vrijeme u kojem živi i da je svemu ovdje napisanom spreman uputiti prezriv pogled. Nema veze. Imate na to pravo.

Druga stvar na koju bih želio ukazati tiče se činjenice da neki vrlo dobri pisci, htjeli ne htjeli, završavaju u toru selfhelp literature premda im pisanje daleko prevazilazi tu, po svemu, ograničavajuću i preusku odrednicu. Pazite, njihove knjige mogu se i ‘tako’ čitati, kao knjige koje isključivo vama kao pojedincu pomažu da prebrodite krize psihičkog predznaka i generalno, osjećate se dobro u životu. Ali u njima postoji i onaj manje vidljiv dio koji se odnosi na neki segment osjećaja stvarnosti, ono isto osvjetljavanje mogućnosti bitka, naših mogućnosti bivanja, koji seže dalje od svakog selfhelp motiva.

Jedan takav pisac je i Deepak Chopra. Hej, odmah ćete se drznuti, pa on je baš pravi selfhelp pisac, čak se i u javnosti reprezentira kao takav! Iza sebe ima brdo ‘takvih’ knjiga i nastupa uživo! U redu, imate pravo. Ako sam i pokušao nešto reći u njegovu i svoju obranu, povlačim. Jedino što još mogu učiniti jest podastrijeti vam njegove riječi iz knjige Put čarobnjaka koju sam pročitao dovoljno mlad da bih je mogao uzeti za ozbiljno, pa da onda pokušate dati svoj konačni sud. Činjenica je da čak i danas njegove citate iz navedene knjige znam prelistati u bilježnici u koju sam ih prepisao.

Čarobnjaci ne žale za izgubljenim jer jedino što se može izgubiti je nestvarnost. Ako izgubiš sve, stvarnost će ti ipak ostati. Ispod krša uništenja i katastrofa zakopano je skriveno blago. Kad gledaš u pepeo, gledaj pozorno!

Najčišća ljubav nalazi se tamo gdje je najmanje očekujete – u nevezivanju… Kad kažeš da si zaljubljen, zapravo govoriš o tome da je zadovoljena slika ljubavi koju nosiš u sebi. Na taj način počinje vezivanje: vezivanjem za sliku… Kad nemaš dovoljno ljubavi prema sebi, stvaraš sliku koja pokriva tu prazninu… Čarobnjacima je ljubav kad su potpuno nevezani, kad nema posjedovanja…

Sada ste, pretpostavljam, dokučili odakle sam crpio inspiraciju za svoj performans s djevojkom i momkom. Osim toga, aluzije između čarobnjaka u knjizi, zapravo Merlina, arturijanskog mitološkog lika i moga pseudonima, dakako, neizmjerne su. Deepak Chopra u svojoj knjizi koristi se njegovim likom kako bi poučio (samopomoći, a čemu drugom?) mladog Arthura, budućeg kralja Engleske, a zapravo nas. Duhovno Vrelo koje sam pronašao u knjizi činilo se neiscrpno:

Zamisli za trenutak svoju vlastitu verziju savršene budućnosti… Sada ‘sjećanje’ na tu budućnost donesi u sadašnjost. Dozvoli joj da utječe na tvoje ponašanje od ovog trenutka. Pokušaj je živjeti [već] sada. Kad god se iz prošlosti pojave impulsi bijesa ili straha, ukloni ih i umjesto toga ponašaj se prema svojim ‘budućim sjećanjima’. Odbaci teret prošlosti i neka te vodi vizija ispunjene budućnosti… Počeo si živjeti unatrag u vremenu, baš kao što žive čarobnjaci [ili magičari, :)]…

I ja sam tada zamislio svoju budućnost, da negdje na moru, povremeno zagledan u nj – sjedim i pišem… I što više reći… Prožima me osjećanje da sam barem pola od toga zamišljenog života ostvario već danas…

Rujan 2012.

Mali tihi bog

Posted in Buđenje svijesti, DE MELLO, RELIGIOZNOST tagged u 12:47 pm autora/ice Magičar

Anthony de Mello: BUĐENJE SVIJESTI

Ovih dana, na trenutke, osjećam kao da je ušao bog u mene. Ne neki konkretni, pravi bog koji bi se pisao velikim slovom i kojeg bi svojatala neka od religija koje se nude na ‘duhovnom tržištu’. Ne; u mene je ušao onaj mali tihi bog, kakav mislim da oduvijek jest, čineći stvari onakvima kakve oduvijek jesu. Napokon, vidim stvarnost kakva jest i ne zanosim se. Napokon, vidim stvarnost i ne očajavam. To hoću reći kad vam već spominjem malog, tihog boga.

Niste sigurni o čemu pričam? Ne vjerujete u malog tihog boga? Pogotovo, teško ga primjećujete? Jasno, jasno… Pokušat ću vam objasniti kako ćete provjeriti je li on u vama postoji. Najprije, prepoznajte trenutak kad vam je možebitno najbliži. Obično je to trenutak kada ste, ne najnesigurniji, nego najsigurniji u sebe, još i više – kada ste sigurni u to što trebate činiti na ovom svijetu. U tim trenucima on stoji onkraj stvari kojima se bavite i smiješi vam se. Dakle, trebate samo postati svjesni situacija kada ste puni samopouzdanja, prizvati ih u svijest, i na taj način ćete ostvariti svoj prvi kontakt s malim tihim bogom. On u vas uvijek ulazi na stražnja vrata uma. Čim se skoncentrirate, čarolija nestaje. Njegov glas je nedvosmislen. Premda se rijetko uobliči u riječi, najčešće dolazi u vidu snažne misli ili samo intuicije ili osjećaja što trebate činiti. Slobodno mu prepustite kontrolu. On je sada dio vas, a vi više niste rob svoga razuma.

U vrlo sličnom, ako ne i istom tonu, Anthony de Mello piše o svjesnosti ljudskog bića, svjesnosti koja se budi i postaje svjesna onoga čega jedino može postati svjesna – stvarnosti oko sebe. Tihi mali bog, moja književna metafora, odnosi se na svjesnost moga bića, ali što bi, onda, bila stvarnost koja se provlači opusom ovog jezuitskog svećenika indijskih korijena? U svakom slučaju, nešto što prevazilazi i samu svjesnost našeg uma.

Stvarnost se ne uklapa ni u jednu ideologiju…Stvarnost je nemoguće pretočiti u formulu… Život nema smisla jer smisao je formula, smisao je nešto što odgovara logici uma … koncept… Život ima smisla jedino ako ga shvaćate kao misterij koji nema baš nikakvog smisla našem konceptualnom umu.

Na stvarnost gotovo da počinjem gledati kao na još jedno biće kojem se još ne usudim izgovoriti njegovo ime. Stvarnost je nešto što je bilo sa mnom kad sam se rađao i bit će sa mnom kada budem umirao. Lagano lelujanje brezinog lišća na vjetru, nepomičnost tornja Katedrale, narančasto nebo u zalasku sunca, miran i tihi zrak, šutljivi prostor, neprimjetno vrijeme, pa opet nebo – stvarnost? Kao da se nijednog trenutka u mojoj percepciji nije mijenjala, a to što sam ja bio lud i nisam je primjećivao – to je bio samo moj problem. Jedina ona će mi na kraju ostati, nitko drugi, ni moja žena, ni moja djeca, niti jedan dragi prijatelj ili prijateljica, nitko. Sam sam u svom iskonu, kao kapljica vode što se otpušta s nekog lista nakon kiše i razvali pločnik ispod sebe. Što znači biti sam? Znači biti budan, svjestan, biti sa Stvarnošću. Eto, usudio sam se napisati je velikim slovom. Moj mali tihi bog i ja ćemo joj odsad služiti premda to ne traži od nas. Mi ćemo je štovati i unatoč tomu što molitve o njoj još nisu izmišljene.

Ipak, u jednom trenutku, mali tihi bog se okrene i kaže:
– A znaš li da je i stvarnost o kojoj sada drobiš i dalje samo koncept u tvom umu, da sam čak i ja samo koncept u tvom umu dok nas ovako vucaraš po svojoj književnoj pustopoljini? Mislim, stvarni postajemo tek kad smo izvan dosega tvojih riječi…u čistom osjećaju, doživljaju… mislim da ti je to htio poručiti onaj de Mello.

Ako se sve vaše iskustvo sastoji od različitih koncepata, vi ne doživljavate stvarnost jer stvarnost je konkretna… Riječi ti ne mogu dati stvarnost…
Magarac kojeg jašeš i na čijim leđima putuješ da bi stigao do kuće, nije sredstvo kojim ćeš ući u kuću. Koncept koristiš da dođeš pred cilj; onda ga ostaviš i prođeš kroz cilj. Ne trebate čak biti ni mistik da biste razumjeli kako stvarnost ne možete obuhvatiti riječima i konceptima.

– Znam, znam, mali tihi bože – tiho kažem – Ali u ovom trenutku i ja samo prenosim poruku. Vašu istinu prisiljen sam kodirati riječima.
– I misliš da će poruka biti shvaćena?
– Ne mislim – već sam postao nervozan – To nije u mojoj ingerenciji, kao što nije bilo ni u de Mellovoj. Svatko iz riječi može izvesti ono što mu se prohtje; recimo, ti mali tihi bog, u nekom drugom možeš postati nešto drugo, on te može drugačije nazvati, čak i osjećati; ali mislim da ćeš i u njemu obnašati barem sličnu ulogu – ulogu katalizatora u postizanju najvećeg mogućeg samopouzdanja jednog bića…

Na te moje riječi mali tihi bog samo duboko uzdahnu. Najgore ili možda najbolje što vam se može dogoditi s mislima je da postanu svjesne same sebe, da shvate da su samo misli, koncepti. To se na kraju dogodilo i s mojim malim tihim bogom. Ali tako je to danas;  ne možete izbjeći taj postmodernistički svršetak u bilo čemu. Dalje nastavljam bez riječi (barem do idućeg posta) … a i vi možete sa mnom…

Rujan 2011.

O ljubavi i zašto se o njoj mogu pisati samo pjesme

Posted in KNJIŽEVNOST - POEZIJA, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , , , u 2:42 pm autora/ice Magičar

Pablo Neruda: NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI

Tertium Organum knjiga je koju po drugi put čitam u životu. Prvi put stao sam negdje oko sredine, a razlog sam otkrio tek danas. Radilo se o dva “dosadna poglavlja” o ljubavi i njezinoj ulozi u čovjekovu životu. Daleko od toga da sam protiv ljubavi! Jedino što sam sam pomislio je da ljubavi nije mjesto u jednoj takvoj knjizi. Objašnjavati nešto što je uzročno-posljedične ili znanstveno-filozofske prirode, i pritom, pozivati se na ljubav činilo mi se tada, a i danas, u najmanju ruku neozbiljnim. Ljubav je, u najkraću ruku, “milodar s neba” koji nas se najintimnije tiče, ali o kojem u većini slučajeva treba šutjeti, osim – u onoj pjesničkom. O ljubavi smo, ako već želimo o njoj govoriti, jedino slobodni pisati pjesme. Na primjer: „Noćas bih mogao napisati najljepšu pjesmu o tebi“…

Napisati, na primjer: “Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini.”
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati [najljepšu pjesmu o tebi].
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Zbog toga mi se nikada nisu sviđali “duhovnjaci” koji sklope ruke i kažu „Sve je ljubav“. Deepak Chopra predstavlja najbolji primjer. On je čak magični osjećaj svijeta nazvao ljubavlju. Ponavljam, nemam ništa protiv ljubavi, ali nema nikakvog smisla izražavati ljubav svijetu oko vas. Ni on to neće činiti vama. Svijet je ravnodušna pustara i hvala bogu da je takav. Sve što učinimo u tom svijetu sami sebi činimo i sami sebe usrećujemo ili unesrećujemo.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Bio sam nekoliko puta zaljubljen u životu, kao što je i nekoliko drugih žena bilo zaljubljeno u mene. Svaki put, ljubav je u meni narasla do neslućenih razmjera uvijek zbog nekih točno određenih neodoljivih para očiju. Nije moglo biti drugačije. U tim trenucima, ljubav u vama postaje sila kojoj se teško oduprijeti. I Nietzsche ju je morao osjetiti: zbog Lou Salome, u jednom trenutku, kanio je ostaviti sve. Zasigurno bi bili uskraćeni za nekoliko velikih misli njemačkog filozofa da je ona doista prihvatila njegovu ženidbenu ponudu. „Udaj se za mene ili odoh u planine!“ šapnuo joj je na uho ili napisao kratko pisamce kakvo se već pisalo u njegovo vrijeme, u društvu prijatelja Paul Reea, dok je u njemu ljubav mahnitala pomevši u trenu sve njegove duboke misli koje su mu dotad zaokupljale um. Na kraju – otišao je u planine.

Noćas bih mogao napisati [najljepšu pjesmu o tebi].
[Misao] da je nemam, [osjećaj] da sam je izgubio.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

Zašto ne bismo napisali pjesmu o ljubavi koju smo netom osjećali? Umjetnost je uopće jedini način da se jedan te isti osjećaj ljubavi održi na životu. Uspomene su svetište ljubavi! Kada se prisjetite osobe kojoj ste nekoć predavali svoje srce i kad se sjetite svoje ljubavi upućene njoj, zapravo, osvijetlite odaje vaših najdubljih tajni. Anthony de Mello bi na ovom mjestu procijedio da se zaljubljujete samo u sliku koju ste stvorili o toj osobi. Žao mi je što to čujete, vi, plahe dušice, kojima je ljubav sve. Nažalost, morat ćete se svojim ručicama uhvatit za nešto drugo kako ne bi propali; takvo vam je kretanje svijeta.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Čežnju za ljubavlju ipak ne mogu osporiti. Ostaje u našem srcu i kad sve mine. Sve bi dali za nju, mi izbezumljeni ljudi! I najpronicljivija znanstvena otkrića, i najlogičnije filozofske sisteme, i najdublje religiozne istine. Možda jedino ne umjetnička djela; ali to je zato što bi ljubav njih uzela u svoju službu kako bi mogla stvoriti svoje pandane u Beatrici, Lotti, Nastasji Filipovnoj ili čak Dorian Grey-u.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

Svršetkom najljepše ljubavne pjesme koju sam pročitao u svom životu odjavljujem tekstualni dio posta. A za sam njegov kraj donosim i jednu svoju – inspiriranu upravo prethodnom. Rijetko pišem pjesme, već deset godina nisam napisao nijednu, ipak, Poemu o Svjetlosti držim svojim najvećim pjesničkim dostignućem, pa tako, ako vam se ne svidi, sljedeći put kad ugledate neku moju pjesmu na ovom blogu – kliknite na nešto drugo…

POEMA O SVJETLOSTI

Na putovanju sam
Zagledan u noć što drhti zvijezdama
I čini mi se da je opet vidim
Njen srebrn lik gospodari tamom
Nepomičan i tih
Među zvijezdama

Dozivam
l osluškujem jeku svojih glasova
Koji od nje dolaze
Ljubav što za nju osjećam…

Noć je u meni
A vjetar je zaborav što pustoši mnome

Pjev’o bih joj divne pjesme
Ali brzina zvuka nedostatna je
Da dopre do nje
Da prestigne SVJETLOST
Jezik našeg sporazumijevanja

Ali mi smo kadri biti SVJETLOST
Naučila me je da se vraćam sebi
A u ovim hladnim noćima to dobro je
Dug je put preda mnom
l “moje društvo” dobro će mi doć’

Ne, ne bojim se samoće!
Ja odašiljem signale na sve strane
Još stignem odaslati signale…
Koje svejednako guta noć…

Svemir je pust i beskrajan
Katkad ipak naiđe kakvo lice
Kakva zvijezda
Kakav avetinjski lik u noći
I zraka koju sam odaslao
Meni se vraća

Još malo više šutim
Hladnoća je svemu razlog
l ovaj vjetar što pustoši mnome

Putujem carstvom tmine i zatvaram oči
Beskraj, beskraj me zove
Iščeznuće svega što volim
A stare ruke me bole
Na put me tjera u stvari nešto loše

l mislim bolestan sam
U to više nema sumnje
Kad još osjećam čeznuće
Za danima kada sam odbijen
Reflektirao se o nešto drago
Nešto što sam volio

Ljubav je moja presušio izvor
Možda sam zvijezda na samrti
Nešto tamno, golo i ohlađeno
Gledam si ruke
Porod njihov izostao je
l sve uzalud je
A smrt me mami
Kao što me nekoć mamio život

Prepušten padam u njegovu jamu
Jer ja sam još samo tvar za razgradnju.

Kolovoz 2011.

Prikopčati se na Stvarnost – isključiti Misleće ‘ja’

Posted in Buđenje svijesti, DE MELLO, FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, RELIGIOZNOST, SLOTERDIJK tagged , , , u 12:39 pm autora/ice Magičar

Anthony de Mello: BUĐENJE SVIJESTI

Nekada mi se čini da je uvid u stvarnost, realnost, zbilju – kako god to nazvali, glavna preokupacija mog duha i ušće u koje se ulijevaju sve moje misli. Ali kako ga steći? Kako postaviti pitanje? I da li ga uopće postaviti…? Što je stvarnost? Ili možda, što želim sa stvarnošću: spoznati je, osjetiti ili nešto treće? Želim živjeti najviši život koji mi svojom naravi dopušta. Ali kako? Misli kao da mi se odbijaju o stranice hermetičke kutije u kojoj su zatvorene. Priroda stvarnosti čini se da je i u srži svih ljudskih duhovnih nastojanja počev od religije pa do znanosti. Na kraju krajeva, slutim da možemo misliti samo to što možemo misliti i da postoje područja o kojima jednostavno ne možemo misliti, ma kako primamljiva bila. Možda je stvarnost upravo jedno takvo područje…

No uobičajeno mišljenje svodi se na nešto drugo, jednu posebnu točku svijeta – naše jastvo i njegove prilike. Sve što mislimo ide na uštrb ili niz vjetar tog našeg jastva. Krajnji smisao dobrih ili loših misli jest ono – malo, bijedno i ograničeno – jastvo. I što, onda, činiti? Kako izmaći toj neumitnoj sudbini upojedničenja?

Albert Einstein na samom početku knjige Moj pogled na svijet, magičnom štivu per se, daje svoj sud o vrijednosti nečijeg života. Einstein tvrdi da se on sastoji u tome koliko se pojedinac udaljio od svojeg vlastitog ‘ja’. Čudesno bezazlena izjava velikog znanstvenika koji je porodio jednu takvu magičnu teoriju poput teorije relativnosti. No kakve veze ona ima sa stvarnošću?

Anthony de Mello, jezuitski svećenik koji je većinu svog života proveo u Indiji, pod jakim utjecajem budizma, u svojoj knjizi Buđenje svijesti izlaže sasvim jednostavnu ideju načina života. Kaže nam da se probudimo i time  učinimo najveću moguću stvar koja se može učiniti u životu. Ako se probudimo, ostvarujemo kontakt sa stvarnošću, a stvarnost, osim što je Bog, čudesna je. Nikada više nećemo poželjeti vratiti se u isti, refleksivni žrvanj uma. Što moramo žrtvovati? Prije svega to ‘ja’ – a to znači da od drugih ne očekujmo ništa, kao što ni Drugi od nas ne trebaju ništa očekivati . Drugim riječima, trebamo se riješiti ovisnosti o drugim ljudima. To nas privodi sebi te predstavlja najjaču duhovnu sedaciju. Zatim slijedi samopromatranje kako bi se „osvijestila“ svijest, onaj dobro poznati postupak „izdvajanja iz sebe“ koji se već poslovično spominje u literaturi popularne psihologije. Ali što god mislili o njemu – on uistinu pogađa! Naravno da nismo nikud izišli iz sebe, pogotovo ne umakli iz vlastite kože; sve to činimo samo „u duhu“, zamisli.

Sastavni dio buđenja je da vi živite svoj život onako kako vama odgovara. I shvatite da to nije sebično. Sebično je zahtijevati da netko drugi živi svoj život onako kako vama odgovara.

Ako želimo istu stvar zahvatiti filozofskim diskursom, pronalazimo ga kod Sloterdijka:

Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… … Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu…Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”…   U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

Tu je i Nietzsche sa svojom prekrasnom izjavom da smo „za stvari samo oranica“:

Pustiti da nas posjeduju stvari (ne osobe) i to što je moguće veći obujam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo takvi biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.

Kontakt sa Stvarnošću omogućuje nam da zaobiđemo nastojanje oko njene spoznaje. Cilj nam nije spoznati stvarnost, cilj nam je postati je svjestan, drugim riječima, samo bivstvovati u njoj, a vjerujte mi, to je dovoljno da bi se život ispunio ili rječnikom većine ljudi – bude sretan. Promjena nastupa sama od sebe. Ne morate ništa činiti osim biti svjesni.

Vi ne mijenjate sebe: promjena se događa kroz vas, u vama. Ne mogu vam to bolje objasniti. Vidite da se u vama događa promjena; ona ide kroz vas, događa se u vašoj svijesti. Vi ne stvarate promjenu; kada vi unosite promjenu, onda je to loš znak jer promjena nije trajna. A ako traje, neka se Bog smiluje ljudima u vašoj blizini jer ćete postati nemilosrdni. S ljudima koji se preobražavaju iz mržnje prema samima sebi ili iz vlastitog zadovoljstva, nemoguće je živjeti.

Tako se na neobičan način otkriva kako je “prikopčavanje” na Stvarnost povezano s isključivanjem Ega, onog našeg, taštog „mislećeg“ Ja kojeg nam je itekako „pun kufer“. Vi nikad niste to “ja”, shvatite to i počet će te živjeti u Stvarnosti. Za početak, vrlo sažet i dovoljan naputak za sve slobodne duhove!

Kolovoz 2011.

Odlazak u crkvu (ili kad vam se Proust zapliće u misli)

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, PROUST, U potrazi za izgubljenim vremenom tagged , u 1:26 pm autora/ice Magičar

Marcel Proust: U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM

Teško sam uzdahnuo kada sam saznao da smo kao kumovi pozvani na još jedne krstitke; ovoga puta pozvali su nas naši prijatelji koji su živjeli u jednom selu. „Opet taj odlazak u Crkvu“, promrmljao sam sebi u bradu da me žena ne čuje. Ali nije imalo smisla ne otići, zbog prijatelja. Uvrijedit će se bez veze. Svoj duhovni nazor na svijet prisiljen sam opet skriti pod tepih. Zanimljivo, baš smo se u razgovoru s tim prijateljima prije neki dan obrušili po crkvi – “sve u šesnaest”. Ali to očigledno nije značilo ništa. Dijete se mora krstit – a to se obavlja u Crkvi. Tako danas funkcioniramo.

Na svoju Crkvu seljani sela odakle su bili naši prijatelji bili su iznimno ponosni. Završena u rekordno kratkom vremenu sada se trsila svojom upadljivom narančastom bojom podsjećajući na neku ogromnu dječju igračku. Nema sumnje, crkva se svakim svojim dijelom, koji god bi čovjek pogledao, razlikovala od bilo koje druge građevine nekom vrstom misaonosti kojom je bila prožeta; ali činilo se da tek svojim zvonikom dosiže svijest o samoj sebi i da tek njime potvrđuje svoj individualni i odgovorni bitak.

Sam šiljak Crkve je…

… bio tako tanak, tako ružičast, da se činilo kao da je na nebu samo ugreben noktom kome se prohtjelo da tom krajoliku, da toj slici koja prikazuje samo prirodu, ipak dade ovu malu biljegu umjetnosti, ovu osamljenu vijest o čovjeku.

Shvatio sam da se u moje misli upliće nitko drugi doli Marcel Proust s izvacima iz one „dosade čitanja“ – sagom U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM. Priznajte, vi, lijeni dokoličari 21. stoljeća, kojima književnost nije nimalo strana ili dosadna, na kojoj ste knjizi ipak stali u čitanju “Potrage za izgubljenim vremenom”? Ja sam na petoj. Pročitao sam Combray, Put k Swanu i… više se ne sjećam kako su se zvale preostale dvije. A ima ih trinaest (u poštenom izdanju ružičaste boje). Ipak, ono što sam zapamtio (nekad davno prepisao u notes), nenadano, sada mi se započelo pojavljivati u mislima. Doživljaj crkve Saint-Hilaire kao da je trebao poslužiti kao nadomjestak mom, nikakvom doživljaju seoske crkve u Crkavcima. Hvala bogu, pa se ne radi o onom čajnom kolačiću zahvaljujući kojem se, kad ga je stavio u usta, Proustov um prometnuo u pravi vremeplov o kojem učenici 4. razreda srednje škole sve znaju.

Sâm svećenik, kukastog nosa, koji je moju ženu podsjetio na bivšeg playboya, daleko je bio od svakog dovođenja u vezu s Bogom i anđelima.

– Danas su župnici građevinari. Svi rade! Takvo je vrijeme, pa i ovaj naš to čini. – čujem glasove oko sebe.

Uđosmo u crkvu. Na zidovima poznate slikarije Kristovih muka, nijedna da bi je čovjek udostojio pogleda više od dvije sekunde. Jedino iznad oltara, nalazila se poveća slika s više likova i s motivom malog Isusa bebe koju je možda i trebalo podrobnije razgledati… Ali, avaj, ni tu nema ničeg. Moje srce je možda prazno, ali prazna je od svakog duha i ova sakralna prostorija!

Idemo, pomolimo se! Pratimo svećenika i njegove riječi kojima nam govori što da činimo. Moja žena kao kuma uzima dijete. Debeli valjčići na bebinom licu veselo poskakuju jer naslućuju blizinu mlijeka moje žene (koja, inače, doji našeg sinčića). Bebi nekako polazi za rukom dohvatiti rub njene majice te je povući prema sebi. Mojoj ženi postaje neugodno, te ispravlja dijete u naručju. Playboy-svećenik nastavlja svoju litaniju. Mrtve riječi odzvanjaju mrtvom prostorijom. Ipak, svi ih pozorno slušamo. One su sada naša stvarnost.

U jednom trenutku, prisjetim se Blocha, naočitog momčića iz Combray-a a koji je prijateljevao s Marcelom i kojemu, prema Marcelovom opisu, nije bilo ništa sveto. Kada ga je netko upitao po dolasku u školu da li je vani padala kiša on mu je odgovorio:

Ne mogu vam, gospodine, apsolutno ništa reći o tome da li je padalo. Ja živim tako odlučno izvan svih fizikalnih okolnosti da se moja ćutila uopće ne trude da ih zamijete.

A malo dalje:

Ja nikad ne dopuštam da na mene utječu atmosferski poremećaji, a ni konvencionalna raspodjela vremena. Bez prigovora bih odobrio i u upotrebu uveo pušenje opijuma ili talasasti malajski bodež, ali neću da znam za ta dva neizmjerno opasnija i, uostalom, posve neukusna malograđanska instrumenta, kao što su kišobran i sat…

Isti taj Bloch se „nije svidio ni baki, jer je poslije ručka kad je ona rekla da se baš ne osjeća dobro, prigušio jecaj i obrisao suze…“

Njega sam sada zamislio u svojoj glavi kako kruži oko nas i svećenika i čudom se čudi. Gleda u nas svojim mirnim očima i pita se zašto, zašto to još radimo. Čemu sve te konvencije moljenja, krštenja, pokajanja grijeha? Sve to pripada jednom drugom vremenu, vremenu Tome Akvinskog, 12. stoljeća, ali koje je nepovratno prošlo. Danas religioznost mora izgledati drugačije. Zar nitko nije čitao Anthony de Mella?

Bloch je još jedno vrijeme nastavio kružiti oko nas, smješkajući se i zviždeći,  a onda se na petama polako okrenuo i iskliznuo van i na, u ovom trenutku, „čudovišno snažan sunčev sjaj“…

%d bloggers like this: