Siječanj 2019.

O Duhu i Životu II. ili o vedrini bez pokrića (ničeancije xxi.)

Posted in JOHN CARROLL LYNCH, Lucky, UMJETNOST - FILM tagged , , u 6:15 pm autora/ice Magičar

JOHN CARROLL LYNCH: Lucky

135.

Život je ‘nestašno dijete’ Boga; to je uljepšan način da se kaže da je Život na Zemlji zlo. Međutim, “Život je zlo” nije nikakva istina po sebi. Kada bi to bila, to bi značilo da je moguće doprijeti do Istine. “Život je zlo” samo je relativna Istina, koja vrijedi za Život koji je na svojoj koži osjetio nepravdu drugog Života. A Život po sebi zapravo je on sâm; Život po sebi je “neizreciva Istina” koja se osjeća jedino samim življenjem. Življenje – rad, ljenčarenje, pisanje, čitanje (i bilo što drugo što činimo u Životu) – “Istina” je samog Života.

136.

Dobro i zlo “objektivno” ne postoje… oni mogu postojati samo za jedan, konkretni Život; samo jedan Život može definirati što je dobro, a što zlo za njega. To je ujedno drugi način da se kaže da su dobro i zlo “relativne kategorije”… kao što je i Istina “relativna kategorija”. Jer, nije li i Istina jednog Života samo njegova Istina…?

137.

Život je življenje, a Duh mišljenje. Možemo li, onda, filozofski-ponosito reći da to znači da su Život i Duh procesi, i da je to njihova najbliža, “izgovorljiva Istina”?

138.

Što radi Duh? Odlazi od ljudi, boravi u samoći, uzdržava se od samog Života… Što radi Život? Tiska se jedan uz drugi i nekada miluje, a nekada siluje drugi Život…

139.

Život je Istina, ali teži Iluziji.
Duh je Iluzija, ali teži Istini.

I doista, nije li Život jedina Istina do koje možemo doprijeti? Međutim, zato što ga je kao Istinu teško podnijeti, Život će vlastiti smisao uvijek krivotvoriti, odnosno težiti Iluziji… (i u toj svojoj težnji stvoriti Duh…)

Ali u isto vrijeme, nije li Duh u svojoj težnji Istini, iznašao da je upravo on ona vrst iluzije koja zna da je Iluzija…? I da će zbog te grozomorne istine, koja mu se utiskuje poput najgore grižnje savjesti, u svim svojim naporima još ustrajnije težiti Istini i samo Istini…?!

140.

Sav stvoreni Duh izrastao je iz jednog te istog napora – pokušaja da se otkloni patnja … Ali patnju je nemoguće otkloniti! Možemo joj se prepustiti (Isus Krist), možemo je ignorirati (Buddha), možemo je čak i negirati (Lao Tse), pa opet, za većinu ljudi ona je uvijek tu… Do te istine uvijek prve stižu religije. I ostale moći Duha ne stoje skrštenih ruku, ali u pravilu, nude nešto drugo kako bi čovjek otklonio svoje misli od nje… Filozofija nastoji iznaći naputke za sretan život, umjetnost iskupljenje vidi u neprekidnom stvaranju, a znanost u apsolutnoj spoznaji.

141.

Napokon, Duh ne mora biti iluzija u smislu nečega “lažno stvorenog” koje pod svaku cijenu nastoji odagnati misli od patnje. Duh može biti i sama volja Života, dobro raspoloženje da se ustraje i unatoč svemu… Bez odvraćanja pogleda s patnje, on će i unatoč bezizlaznosti našeg položaja ostati vedar. Vedrina bez ikakva temelja, bez pokrića – to je Duh u svom možda najvišem obliku, svojoj najvišoj formi.

Duh teži Istini, ne želi je skriti, ali unatoč njenoj grozoti, on joj se suprotstavlja ničim objašnjivom vedrinom, kao što to čini i Harry Dean Stanton u filmu Lucky, priči o devedesetogodišnjem starcu u potrazi za odgovorom na svoje posljednje pitanje – ono o smislu života… Ono što filmu daje zapanjujuću autentičnost je činjenica da Harry Dean Stanton praktički glumi samoga sebe potkraj svog života i da je, nedugo nakon što je snimanje završilo, i on završio sa svojim životom.

142.

Vedrina prihvaćanja besmislenog života jedna je druga vrsta iluzije od one koja Istinu skriva  prepuštajući čovjeka zaboravu patnje a s kojom se danas susrećemo na svakom koraku. Od blještavih trgovačkih centara do zaglupljujućih televizijskih showova, kapitalizam će učiniti sve da patnje ne budete svjesni. Ove dvije vrste iluzije, moglo bi se reći, stoje u istom odnosu kao umjetničko i svako drugo, kreativno djelo. Na vama je da odaberete kojoj ćete se prepustiti. Ali ne zaboravite na ovo: nije li patnja upravo ta koja čovjeka oblikuje poklanjajući mu možda i jedini mogući smisao…? Upravo ta misao, nekada davno na jednoj šetnji po strmim stazicama Sils-Marije morala je pasti na um i našem Učitelju – i na jedan čudovišan a današnjem čovjeku teško razumljiv način – uljepšala mu dan!

%d bloggers like this: