Svibanj 2015.

O Duhu i Egu (ničeancije i.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Uvod u Nietzschea tagged , , , u 10:17 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE

uvod_u_nietzschea1.

Ono najbolje u svakomu piscu uvijek dolazi iz nesvjesnog djela njegova bića. Njemu samomu nikada ne treba zahvaljivati za veliko djelo koje je kroz nj došlo na svijet. On je taj koji bi trebao biti zahvalan. Zato porušimo spomenike i glasno povičimo: umjetnost je dar!

2.

Što je filozofija – a s njome i znanost – doli pokušaj da se preko spoznaje odnosno saznanja čovjek poveže i nekako dospije do Cjeline svijeta/Jednog, čega god. Međutim kako spoznaja, kao i (sa)znanje u cjelini, uvijek počivaju na nekom jeziku, bilo u onom uobičajenom ili matematičkom, logičkom i sl. smislu – to se čini nemogućom misijom. Na tu, mnogima gorku, činjenicu uvijek će nas podsjećati ono, bez premca satirično, ’42’ iz romana Douglasa Adamsa Vodič kroz galaksiju za autostopere – odgovor super-kompjutora na pitanje o smislu života koji je obznanilo čovječanstvu nakon svog dugogodišnjeg ‘mozganja’. S druge strane, istim stvarima religija i umjetnost prilaze na puno lakši, i da budemo ironični, učinkovitiji način – kroz osjećaj…

3.

U filozofiji i znanosti Ego/Upojedinačenje čovjeka stupa pred Cjelinu svijeta/Jedno. U religiji i umjetnosti Cjelina/Jedno ispunjava čovjeka odnosno njegov Ego.

4.

Toliko sam se udaljio od ljudi da ih sada već mogu objektivno proučavati. Tolika je moja daljina!“ Tako tvrdi čovjek kojega je cijeloga ispunio Duh, a Ego stoji okačen iznad kreveta ili stola na kojem sniva.

5.

Dva su smisla života: jedan je prema Egu, drugi prema Duhu i ono što se u ljudskoj historiji neprestano događa(lo) odnosi se na njihovo zamjenjivanje i ispreplitanje. Tako je kršćanstvu, možda i nehotice, pošlo za rukom stvoriti jednu istinski zadivljujuću zamisao pripuštanja Duha u Tijelo, a s druge, iznenađujuće priprostu ideju vječnog života u ‘Carstvu Nebeskom’ nakon smrti, kojim se, valjda, naš tašti Ego nagrađuje što je za ovozemaljskog života slavio, ovime ne manje taštog, kršćanskog Boga…

6.

O Egu i Duhu pisao je i Nietzsche na svoj način. Evo jedne njegove misli koju sam prozvao ‘najutješnijom’ i na koju se podsjećam samo u rijetkim prilikama, ostavljajući je, valjda, samo za ‘crne dane’ (zanimljivo, sâm Nietzsche prozvao ju je ‘glavnom’!):

Glavna misao! Ne obmanjuje nas, individue [Ega, u našem čitanju], priroda i ne nastoji oko svojih svrha varajući nas: nego individue [uređuju] sav svoj tubitak prema [individualnoj], to znači pogrešnoj mjeri… A zapravo nema [individualnih] istina, nego sve same [individualne] zablude – individiuum sâm je jedna zabluda.

Mi smo pupoljci na jednom stablu, – što mi znamo o tom što u interesu stabla može iz nas biti! Ali mi imamo jednu svijest kao da bismo mi htjeli i trebali sve biti, jedna maštarija o ‘Ja’ i svem tom ‘Ne-Ja’. Prestanimo ćutjeti se kao takav fantastički ego! Postepeno naučimo da odbacimo tobožnji individuum! Otkrijemo zablude ega! Uvidimo da je egoizam zabluda! I nemojmo za suprotak smatrati altruizam! To bi bila ljubav prema inim tobožnjim individuama. Ne! Van nad ‘mene’ i ‘tebe’! Osjećajmo kosmički!

Svibanj 2013.

Umjetnost i glupost na istom zadatku (ili kako izdržati tjeskobu)

Posted in ADAMS, KNJIŽEVNOST - PROZA, Vodič kroz galaksiju za autostopere tagged , u 9:24 am autora/ice Magičar

Douglas Adams: VODIČ KROZ GALAKSIJU ZA AUTOSTOPERE

Ne bih vam nikada savjetovao da pišete ako ne morate. Postoje stanja, po svemu sretna, okrepljujuća, u kojima se pisanje čini dosadnim poput molitve. Ne pišite! Stanite i osluškujte. I u vedrom i veselom raspoloženju već stanuje čestica zlovolje, u-sebi-zatvorene depresije koja će se kadtad vratiti. Naše je samo živjeti a onda umrijeti. Raspoloženja nek nam budu poput oblaka, a mi sami budimo nebo, tako nam otprilike savjetuje i Anthony de Mello.

Ali zašto umjetnici mnogo drže do svojih raspoloženja? Pravilnije bi bilo reći zašto nezreli ili neostvareni umjetnici, ili pak oni koji su iz nekog sasvim beznačajnog i krivog razloga od svoje umjetnosti odustali, žeđaju za dobrim raspoloženjima/osjećanjima? Upravo zato što su nezreli ili neostvareni ili su krivo procijenili sebe… Na svoja raspoloženja, kaže Nietzsche,nekada trebate sjesti, ne dozvoliti da se pod vama pomiču da biste mogli stvarati, a možete li to, o vi, odabrani ili samo sujetni…?

Staviti na kušnju svoje ništa, svoje djelo, ili samo svoju nakanu, kad tad će prevladati. Ali prvo što ćete shvatiti jest da vam to odricanje ništa ne donosi. Poanta nije ni u kakvom žrtvovanju, tobože nekom ‘formiranju svoga djela’, to bi bilo suviše sebično. Poanta je u čistoj, nepatvorenoj slobodi živog bića koje je ono ‘dužno’ za života osvojiti. U ničemu više. Umjetnost tek dolazi kao posljedica izborene slobode, bolje rečeno, kao posljedica sa slobodom nužno povezane tjeskobe… Ne možete biti slobodni a da istovremeno niste i tjeskobni. Ali neka vas to previše ne muči, tu ne možete ništa učiniti osim – priviknuti se.

U tim trenucima lijepo je prisjetiti se Restorana na kraju vremena iz čuvenog Vodiča kroz galaksiju…kako biste pojmili da ste zatvoreni u toj ogromnoj rupi zvanoj svemir iz koje vam nema mrdanja. Jednoga dana moći ćete putovati kroz vrijeme, pa ćete se do njega odvesti i u paroksizmu strasti uživati u samrtnim grčevima vašeg ‘Naddoma’ koji će tada biti preplavljen ‘kužnom svjetlošću’ u pretkataklizmičkom stanju, ali, ne brinite, toga vas neće biti strah i zbog toga nećete biti tjeskobni. Drugim riječima, smrt će vas odavno prestati zabrinjavati. Tjeskobni ćete biti i jeste jer ste prisiljeni sve ponoviti, vječno se vraćati unatrag, nastaviti u beskraj ponavljati jednu te istu igru iz koje nema izlaza. To što ste na kraju ovladali i samim vremenom ništa vam neće značiti, jer prema riječima Zaphoda Beelebroxa – vrijeme je budalaština.

Zato vam, dragi moji, valja pisati pjesme. Nećete tjeskobu biti u prilici drugačije izdržati. Ili možda hoćete… nekom svojom glupošću. Osim umjetnosti za izdržavanje tjeskobe i glupost vam je na raspolaganju. Nje ima u izobilju, masovno se koristi i na to ćete se vremenom također naviknuti. Možda je poželjno ili čak nužno oboje kombinirati? Ali što da vam kažem, u ovom vremenu ako već možete birati, pišite pjesme… A kad vam to dosadi, ugledajte se na stil života Zaphoda Beeblebroxa!

Svibanj 2013.

Don’t panic (ili kako je nekome takvo nešto uopće moglo pasti na pamet…)

Posted in ADAMS, KNJIŽEVNOST - PROZA, Vodič kroz galaksiju za autostopere tagged u 5:25 pm autora/ice Magičar

Douglas Adams: VODIČ KROZ GALAKSIJU ZA AUTOSTOPERE

Knjigu koju sam davno trebao pročitati (a nisam) ‘odaziva’ se na ime Vodič kroz galaksiju… Da, da, mislim upravo na onaj Vodič kroz galaksiju… Tu urnebesno-smiješnu, šaljivo-duboku, zadivljujuće-jedinstvenu knjigu koja mojemu ‘plavom noju’ dođe nešto kao ‘brat po mlijeku’.

Iako je njezin autor već odavno mrtav, iako je čak doživjela i filmsku, pored originalno namijenjene radijske ekranizacije, ne znam kako se dogodilo pa da je tek danas držim u svojim rukama… i, što reći, umirem od smijeha ali i beskrajne zadivljenosti.

Ali da se razumijemo, ova knjiga nije namijenjena tomu da samo ‘umiremo od smijeha’, dubina s kojom se istodobno suočavamo čitajući avanture Arthura Denta, Zaphoda Beeblebroxa, Forda Prefecta, manično-depresivnog robota Marvina i zagonetne Trillian – jednostavno ne da se opisati. Veličina i beznačajnost ljudskog roda u okrilju prirode/svemira neprestano nam se vrti pred očima. “Svemir je divovski, neshvatljivo velik” odjekuje knjigom poput mantre, kao i savjet “Don’t panic” koji čitatelja zbog takve činjenice treba umiriti. Naprosto nevjerojatno je da je Douglasu Adamsu tako nešto uopće moglo pasti na pamet. Ako bi nekome drugome (premda mi u ovom trenutku ne pada na pamet kome) trebali podastrijeti dokaz o maštovitosti ljudskog roda onda to bez ikakve grižnje savjesti možemo učiniti s ovom knjigom…

Svjedočanstvo neizmjerne dubine koja krasi knjigu, primjerice, izići će na vidjelo već na 37. stranici Koanovog izdanja u odgovoru Vogona (Prostetnic Jeltza), pripadnika užasno odvratnih bića od kojih su i ‘sile evolucije s gađenjem okrenule glavu u stranu i otpisale ih kao ružnu i nesretnu pogrešku’, na pitanje zašto piše poeziju.

“Znači hoćete reći da ja pišem poeziju zbog toga što pod svojom zlom, grubom i bezosjećajnom vanjštinom zapravo želim biti voljen” rekao je. Onda zastane. “Je li tako?”
Ford se nervozno nasmije. “Pa, u stvari da”, rekao je. “Zar svi mi u dubini, znate, ne želimo…ovaj…”
Vogon ustane.
“Ne, uopće niste u pravu”, rekao je. “Ja pišem poeziju da bih što oštrije izrazio svoju zlu, grubu i bezosjećajnu vanjštinu…”

Pored ingeniozno-ludih odgovora na vječna pitanja koja oduvijek taru čovjekovu dušu poput onoga ‘četrdeset i dva’, vjerojatno najpoznatijeg odgovora uopće na pitanje ‘Života, Svemira i Sveg Ostalog’ kojeg je dala Duboka Misao, grandiozno računalo sagrađeno upravo za tu namjenu nakon mozganja od sedam i pol milijuna godina ili transkripcije misli, neke vrste razgovora sa samim sobom kita ulješure od trenutka kada se nevjerojatnom okolnošću stvorio u zraku daleko iznad zemlje do njegove smrti uslijed pada s ogromne visine, nezaboravno ostaje obraćanje maloprije spomenutoga Prostetnica Vogona Jeltza čovječanstvu u kojem mu najavljuje uništenje njegovog staništa:

Narode Zemlje, molim pažnju”, reče glas, a zvuk je bio savršen. Bio je predivan, kvadrofonski, s tako niskim nivoima izobličenja da se čovjek rasplače.
“Govori vam Prostetnic Vogon Jeltz iz Galaktičke uprave za hipersvemirsko planiranje”,
nastavio je glas. “kao što ste bez sumnje upoznati, planovi razvoja vanjskih područja galaksije nalažu izgradnju ekspresnog hipersvemirskog prolaza kroz vaš zvjezdani sustav i, na žalost, vaš planet jedan je od onih koji su predviđeni za uništenje. Proces će trajati nešto manje od dvije vaše zemaljske minute. Hvala.”
Razglas se isključi.
Nerazumni už
as zavlada medu ljudima Zemlje koji su to slušali. Strava se lagano širila kroz okupljenu gomilu, kao da se radi o željeznim strugotinama na ploči ispod koje se kreće magnet. Izbije panika, beznadna, sumanuta želja za bijegom, ali nije bilo mjesta na koje bi se moglo pobjeći.
Kada su Vogoni ovo primijetili, oni ponovo uključiše svoj razglas. Kazali su:
“Nema svrhe da se sad pravite iznenađeni. Svi projekti i nalozi za uništenje izloženi su u vašem lokalnom odjeljku za planiranje na Alfa Centauriju već čitavih pedeset zemaljskih godina, prema tome imali ste dovoljno vremena da uložite kakvu god hoćete formalnu žalbu i stvarno je prekasno da sada počnete praviti probleme.”
Razglas se ponovno utišao, a njegov odjek orio se Zemljom. Golemi brodovi okrenuše se nebu s lakoćom. Na donjem kraju svakog od njih otvoriše se vrata, prazni crni kvadrat.
Do tog trenutka nekome mora da je uspjelo osposobiti neki radio-predajnik, odrediti valnu duljinu i emitirati poruku vogonskim brodovima, moleći ih da poštede planetu. Nitko nikada nije saznao što je rečeno, svi su čuli samo odgovor. Razglas je ponovo škljocnuo i oživio. Glas je zvučao iznervirano. Rekao je:
“Kako to mislite da nikad niste bili do Alfa Centaurija? Za ime božje, ljudi, znate da je ona samo četiri svjetlosne godine odavde? Žalim, ali ako vas ne zanimaju mjesne prilike, sami ste krivi. Aktivirajte zrake za uništenje.”

Ostale citate skupio sam na posebnoj stranici… pa uživajte!

%d bloggers like this: