Rujan 2018.
O uređivanju vrta – s napucima za vrtlara! (ničeancije xix.)
Jao se onome tko je samo tlo, a ne vrtlar svoga raslinja! (Nietzsche)
DANKO GRLIĆ: Friedrich Nietzsche
118.
Pogledaj se! U životu nisi ništa ostvario što si želio! Tvojom sudbinom upravljali su drugi. Nisi birao zanimanje kojim se baviš, nisi birao mjesto u kojem stanuješ, nisi birao ni životnog sudruga ili samoću s kojom danas živiš. Na bilo koga i na bilo što u svojoj okolini zanemarivo si utjecao. Nitko se nikada nije istinski zanimao za ono što si stvorio. Kako još možeš imati ambicija u bilo čemu?
119.
Nije li bolje da se prepustiš; prepustiš životu da te valja kao što te je dosada valjao, jer za drugačiji scenario, budimo iskreni, nisi sposoban. Drugi jesu, ali ti nisi! Ali baš to prepuštanje životu daje ti priliku da svoju svijest rabiš za nešto drugo, a u tvom slučaju – jedino moguće drugo… – vođenje jednoga, nepatvorenoga, umjetničkog života! Jer, tvoja sloboda, kad malo bolje razmisliš, uvijek je bila vezana samo uz tu mogućnost – i ništa drugo!
120.
Stvoreni smo da živimo a da pravi život gotovo ne vidimo. I Nietzsche ga nije vidio. Od našega ruiniranog života uvijek preostaje samo taj ubogi, umjetnošću liječeni, ostatak koji je njegova jedina istina… Nietzsche mu je čak dao i naziv – uzvišena razvalina!
121.
U svojoj knjizi o Nietzscheu Danko Grlić je zapisao:
Sve što je Nietzsche ikada mislio i pisao, sva njegova osjećajnost, intelekt, volja, mašta, patos i snaga čitavog njegovog bića može se sažeti u jedno jedino htijenje: umjetnički preobražaj svijeta. Stoga nije Nietzsche – kako se često misli prišao lijepoj književnosti tek u pjesničkim vizijama Zaratustre, on nije čak nikad ni primjenjivao neke teoretske projekcije na “području” umjetnosti i tu iskušavao poput nekih egzistencijalista njihovu vrijednost. On je od samog početka umjetnik i krucijalna ideja njegova pothvata i jest da u njoj za sebe i za druge prepozna najelementarniju, kozmičku snagu što ništi mrtvilo egzistencije, prevladava postojeće i iskazuje svoju moć i nad najmoćnijim silama univerzuma.
Zapamtimo prethodni tekst – usudit ću se to reći – kao jedinu valjanu interpretaciju Nietzscheova učenja!
122.
Vođenje jednoga, nepatvorenoga, umjetničkog života, na koncu, prozvao sam UREĐENJEM VRTA! Uređenjem, ne bilo kojeg, nego našeg vrta! Shodno tomu, evo i naputaka za tog vrtlara u nama!
Prvo, i najvažnije – uređuj svoj vrt! Jutrom, s večeri, u podne, u ponoć, uvijek nađi vremena za čitanje, pisanje, filozofiranje i meditiranje.
Drugo, i najodlučnije – ne brini se oko toga koliko dugo ćeš ga uređivati, niti o tome što će biti s vrtom kad umreš! Važno je samo da ga za života uređuješ!
Treće, i najneugodnije – ne plaši se što ti druga ‘sopstvenost cjeline’ može nauditi dok se bude odmarala od uređivanja vrta u svom životu! Izdrži to, pa i po cijenu najgorega, i oprosti joj – nije to učinila namjerno! Samo ‘jastva’ u čovjeku mogu činiti ‘namjerna zla’.
Četvrto, i najteže – ne srami se što će tvoja ‘sopstvenost cjeline’ nekome drugome nauditi dok se bude odmarala od uređivanja vrta u svom životu. ‘Sopstvenost cjeline’ koju udomljuješ u sebi nikada nečemu ili nekome ne bi namjerno naudila. ‘Ja’ u nama – to je već druga priča… Ali vašem ‘jastvu’ ovdje se i ne obraćam!
123.
Nadam se da ste shvatili, stvarnost su ‘sopstvenosti cjeline’ a ne ‘jastva’. ‘Jastvo’ je privid jedne ‘sopstvenosti cjeline’, takoreći njegova ‘pogrešna vjera’ da je on poseban a ne cjelina kroz njega. Zbog postojanja ‘jastava’, jedna ‘sopstvenost cjeline’ može nauditi drugoj. Život, kao posebna vrsta ‘sopstvenosti cjeline’, najviše od svih drugih vrsta, sklona je tom potonuću u ‘ja’. Sâm život uvjeren je da je poseban u odnosu na sve drugo. I baš zbog te svoje uvjerenosti postaje poguban za druge ‘sopstvenosti cjeline’… počinje živjeti na njihov račun, ali i na račun drugog života…
Nietsche je bio u pravu: živa stanica osvaja prostor oko sebe nauštrb svega drugoga, život se razvija kao da je zaseban od cjeline, svemira koji mu je omogućio da se razvije, život je, zbog toga, volja za moć… No i Lars von Trier je u pravu kada je kazao da je takav život zlo… Zato je njegov film Melankolija jedan od najdubljih filmova koji su ikad snimljeni…
I na koncu, što će biti s nama koji na ovakav način razmišljamo? Ne dolazimo li upravo svojim mišljenjem u sukob s vlastitim tijelom koje počiva na njemu oprečnim životnim principima? Još gore, nisu li upravo oni izvor svih naših autoimunih bolesti koje nas zahvaćaju, jer u sebi gajimo tu temeljnu suprotnost…!? Drugim riječima, kao da se sâm život (kao ‘ja’) u nama bori protiv sebe samog (kao ‘sopstvenosti cjeline’)!
Listopad 2016.
O neoliberalizmu & kapitalizmu (ničeancije x.)
Mark Fisher: KAPITALISTIČKI REALIZAM
59.
U neoliberalizmu, napokon, i misliocima je smrt postala poželjnija nego život! A kako se prema svim postojećim svjedočanstvima čini, nijednom dobu prije to nije pošlo za rukom u ovakvom obliku. Što je toliko grozno u neoliberalizmu, a što nas jutrom budi i tjera da svaki put izreknemo tu strašnu rečenicu ‘da je bolje da se i nismo rodili’ nego da nam jedan ekonomski sustav kroji raspoloženje?!
60.
Sada je to postalo jasno: u neoliberalizmu dosegnut je najviši stupanj kapitalizma – sloboda je postala roba! Neolibertarijanci ne izgledaju tako gramzivi kako uobičajeno “izgledaju”. Ne kupuju oni novcem materijalna dobra, moć i utjecaj u društvu, nego samo svoju slobodu, kako bi mogli raditi što hoće. I što se događa? Stidna rumen neolibertarijanca izbija na njegovu licu; prisiljen je priznati da iznad njegove ideje slobode kraljuje viša ideja koja u neoliberalizmu svime upravlja – čik pogodite koja! – Ideja novca…
61.
U neoliberalnom društvu slobodni smo, ali samo u zadanom kontekstu, kako to Slavoj Žižek velevažno napominje. Slobodni smo kupiti što god želimo; možemo otići u ovaj ili onaj supermarket, oblačiti se po ovoj ili onoj modnoj marci, ali razmišljati o tomu da budemo slobodni od bilo kakvog vida kupovine – e, to ne možemo! Drugim riječima, sloboda od potrošačke egzistencije kao takve u neoliberalnom društvu je nezamisliva.
62.
Još 23 godine, 23 dana, 23 sata do kraja svijeta… ili kraja kapitalizma (i s njim ere neoliberalizma)! Tako treba razmišljati!
Da je održivost kapitalizma samo jedna bajka piše i Mark Fisher u svojoj briljantnoj knjizi Kapitalistički realizam:
… on [kapitalistički realizam] je više nalik prožimajućoj atmosferi , koja uvjetuje ne samo proizvodnju kulture već i reguliranje rada i obrazovanja, a ponaša se kao neka vrsta nevidljive barijere [ja istakao] koja ograničava misao i djelovanje.
Upravo na ovu nevidljivu barijeru, danas sam siguran, mislila je moja prijateljica kad je u jednom trenutku žalobno povikala: “Dođe mi da uzmem nož i rasparam stvarnost koja me okružuje!” Ona ju osjeća… ali i vi je osjećate, nije li tako?
Moć kapitalističkog realizma izvodi se djelomično iz načina na koji kapitalizam obuhvaća i proždire svu prijašnju povijest: to je jedan učinak njegova “sustava vrijednosti” koji svim kulturnim objektima, bili oni religiozna ikonografija, pornografija ili Das Kapital, može pridati monetarnu vrijednost… uvjerenja prijašnjih kultura objektivno se ironiziraju, transformiraju se u artefakte… a stav ironijskog odmaka… trebao bi nas učiniti imunima na čari fanatizma.
Upravo naša uvjerenja drže nas u šaci, ona koja iskazujemo svojim unutarnjim subjektivnim stavom naspram onih koje iskazujemo u svome ponašanju. Na ovom mjestu Fisher u raspravu uključuje Žižeka:
Sve dok vjerujemo (u svojim srcima) da je kapitalizam loš, slobodni smo nastaviti sudjelovati u kapitalističkoj razmjeni… Mi vjerujemo da je novac samo beznačajan znamen bez ikakve intrinzične vrijednosti, a ipak se ponašamo kao da ima svetu vrijednost.
A evo nam i Badioua:
Živimo u proturječju… cjelokupno postojanje procjenjuje [se] samo u odnosu prema novcu… ali pristaše uspostavljenog poretka ne mogu [ovo stanje stvari] nazvati idealnim ili sjajnim. Te su zato umjesto toga odlučili reći da je sve ostalo užasno… naša demokracija nije savršena, ali je bolja od krvavih diktatura. Kapitalizam je nepravedan. Ali nije zločinački kao staljinizam…
Pomoću Badiouva uvida, Fisher na koncu opravdava uporabu uvođenja sintagme ‘kapitalistički realizam’ u vlastiti diskurs:
Realizam je ovdje analogan deflakcijskoj perspektivi depresivca koji vjeruje da je svako pozitivno stanje, svaka nada, opasna iluzija.
63.
Probajmo sada pročačkati po mogućnosti da se stvarno usprotivimo kapitalizmu. Antikapitalizam, ili pričanje protiv kapitalizma, to zasigurno ne može učiniti; zašto, objašnjava Žižek, kroz sjajnu analizu filmskih uradaka suvremene, uglavnom holivudske, kinematografije:
… [zato što se] antikapitalizam… naširoko diseminira u kapitalizmu. Svako malo će se ispostaviti da je negativac u holivudskim filmovima “zla korporacija”. Daleko od toga da bi potkopavao kapitalistički realizam, taj znakoviti antikapitalizam ga pojačava.
I ovaj blog se vrti na serveru jedne od korporacija; stoga, budimo pošteni i uzdržimo se od licemjera bilo koje vrste. Ovaj tekst zasigurno ne može nauditi kapitalizmu, kao što mu ne može nauditi ni bilo koji drugi tekst ili fizički otpor. Kao monetarne vrijednosti u današnjem svijetu, kapitalizam će na svemu samo još malo više zarađivati. Zbog toga, probajmo se malo zamisliti nad sljedećim riječima Marka Fishera:
Kapitalistički realizam može jedino biti ugrožen ako ga se prikaže nedosljednim ili neodrživim; ako se, takoreći, pokaže da tobožnji “realizam” kapitalizma nije ništa takvo.
A što bi bilo to “Realno”, ako uopće o njemu možemo govoriti? Prema Alenki Župančič, slovenskoj filozofkinji, valja nam razlikovati stvarno Realno od realizma ili realnosti, izraza koji teoretičari samo rabe u raspravama:
Načelo realnosti je samo ideološki posredovano; moglo bi se čak tvrditi da ono uspostavlja najrazvijeniji oblik ideologije, ideologije koja sebe prepoznaje kao empirijsku činjenicu, ili biološku, ekonomsku i svaku drugu nužnost (a koju smo spremni opažati kao neideološku).
A koji bi to, onda, bio primjer stvarno “Realnog”, koji bi mogli iskusiti, a da nije kapitalizam? Otkrio nam ga je Thom Yorke kroz pjesmu “The Numbers” s posljednjeg albuma grupe Radiohead – “Ekološka je katastrofa jedno takvo Realno“. Na njoj se, evidentnije od svega drugog, uviđa da kapitalizam, kao društveno uređenje, nije održiv…
64.
Kapitalizam bešavno zauzima obzore onoga što je mislivo.
Na ovu rečenicu trebali bi se naježiti svi umovi skloni filozofiji. Ona je upozorenje. Je li se doista radi o suvremenoj inačici volje za moć koja je, kao takva, neiskorjenjiva iz čovjeka, ili pak čistoj ideologiji koju je samo potrebno raskrinkati, pa će je čovjek napustiti… dakako, vrijeme će pokazati. U tom slučaju, moj prijedlog je sljedeći: ili da nadvladamo čovjeka u nama, i pretvorimo se u, ne nužno Nietzscheovu inačicu, Nadčovjeka ili da stvarno ovladamo ideologijama u našem prostoru uma i napokon započnemo živjeti u prvom postideološkom dobu…
U zluradijem raspoloženju od ovoga, možda bih na ovom mjestu, i u kontekstu sveg napisanog, dopisao i one iste riječi koje je svojedobno rudarima u štrajku 1985. uputila bivša britanska premijerka Margaret Thatcher potvrđujući svoju odluku o njihovu otpuštanju, pri čemu je nesvjesno oblikovala najmoćniju krilaticu kapitalističkog realizma. Čujte, a možda i jesam zluradog raspoloženja! Dakle – “nema alternative!”
Srpanj 2016.
O politici (ničeancije ix.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
Radiohead: THE NUMBERS (A Moon Shaped Pool)
51.
U današnjem političkom prostoru svašta možemo čuti. Od najgnusnijeg govora mržnje do najplemenitijih ikada izrečenih misli. Pa opet, u svemu, izuzev ratom zahvaćenih područja, nikome ne fali dlaka s glave. Što nam to govori? Da je ovo doba samo doba laprdanja, gnjusnog ili plemenitog, svejedno, bez stvarnih posljedica… Kakav evidentan napredak po pitanju ljudskih prava!
52.
Što mislimo kada kažemo da je netko desničar ili ljevičar? Da nije ovo: desničar kaže “Ja sam za slobodu kako bih mogao raditi što god me je volja, uključujući tu i porobljavanje drugoga, ako mi to pođe za rukom i ako mi on to dopusti.”, a ljevičar uzvraća ” i ja sam za slobodu, ali samo u odnosu na one koji me žele porobiti!” Ne izranja li tu, onda, onaj mučni podsjetnik na istinu ‘kako-stvari-stvarno-stoje-na-ovom-svijetu’, na onaj pra-odnos među ljudima otkako je volje za moći, pra-odnos Gospodara i Roba, a koji smo podjelom na ‘desne’ i lijeve’ u demokraciji samo skrili pod tepih?!
53.
Moj dojam je da su desničari, u osnovi uzevši, ljudi orijentirani na svoj ego, na sebe same i svoje prilike u svijetu. Briga njih za druge. To su ljudi koji se bore za slobodu, ali samo svoju slobodu, kako bi u njoj mogli provoditi svoju volju. Njihov slogan je: „U ovom svijetu – snađi se sâm!“ Zbog toga ne vole intervencije države, socijalna davanja, subvencije, i općentio, državnu sklonost empatiji bilo koje vrste. No zato će uzdizati obitelj koja, ako malo bolje promislimo, predstavlja pravi mastodont ego osjećaja! Za svoje dijete spremni smo sve učiniti. Stoga se na vlastitoj obitelji, htjeli-ne-htjeli, svi razotkrivamo kao desničari!
54.
Jedan od uvjeta za postajanjem vladarom odnosno moćnikom svijeta u današnje doba gotovo je trivijalan: imati što jednostavniji pogled na svijet. Po mogućnosti, na svijet gledati očima bakterije: crno-bijelo. Osim toga, kad ti odsjeku prst, da ti izraste novi. Drugim riječima, da te nitko ničim ne može povrijediti. Prava Meka za sociopate! A upravo treba biti suprotno:
U natjecanju za vlast pozvati upravo one koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se.
56.
Loša ili dobra politika? Sve su politike loše, ako streme legislativi volje za moći; sve su politike dobre, ako streme legislativi koja će doprinijeti sreći zajednice. I koja to onda politika može zadovoljiti slobodan duh? Očito – nijedna! To dvoje, jednostavno, ne ide skupa. Svaka politika za jedan slobodan duh nepoznato je i opasno područje koje on, pri najvećoj jezi i u velikom luku, uvijek zaobilazi…
[Neke od] deset zapovidi slobodnog duha:
Narode niti voli niti mrzi.
Ne bavi se politikom.
57.
Važnost dobre politike za čovječanstvo!
Ako su Bližnji samo neka vrsta naših osjećanja: tad je, prema tome, vladavina sam neka vrsta sebeovladanja: a volja da se bude gospodar jednaka je najvećem svlada[va]nju vlastitog straha i sućuti, i pretvaranje drugoga u našu funkciju, – dakle uspostava jednog organizma.
Uzmimo metaforu društva kao tijela. Kao što bolesne stanice raka u tijelu napadaju zdrave stanice, tako bjesne i ratovi među ljudima. Nijedna zdrava stanica ne može se sama obraniti od napada bolesnih stanica, to može učiniti samo u koheziji s drugim zdravim stanicama. Zbog toga je važna sreća zajednice, ili – dobra politika, kako se bolest uopće ne bi pojavila. Ali ako se bolest već dogodila, svo liječenje, sve operacije, sav otpor koji pružamo, ima smisla samo ako ćemo nakon toga započeti provoditi dobru politiku odnosno započeti zdravo živjeti …
58.
Čini se da je čovječanstvo došlo u doba u kojemu vlastitu sudbinu drži u svojim rukama, a da to još ne primjećuje.
We call upon the people
People have this power
The numbers don’t decide
Your system is a lie
…
The future is inside us
It’s not somewhere else
Ali kad jednoga dana to ipak otkrije, bolje je da ne ide za tim da izgradi idealno društvo. Neka ga radije podijeli na onoliko dijelova koliko je potrebno da bi svaki pojedinac u njemu bio sretan… uključujući tu i onog najizvitoperenijeg i najzakučastijeg pojedinca, poput nas, koji izbjegava svaku politiku i sebe još naziva slobodnim duhom!
Ožujak 2016.
O istini (ničeancije viii.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
45.
Pojedinac je istina, a društvo laž; tako je znalo zboriti moje ‘ja’ nekad, a tako zborim i ‘ja’ današnji, oslonjen na hrpu, u vlastitoj radinosti, dokučenih postfilozofskih i postznanstvenih uvida. Jedina neposredna istina kojoj mogu pristupiti je, na kraju krajeva, samo ona koju imam u svojoj glavi. Filozofi su ovome problemu dali naziv – problem ‘povlaštenog pristupa’. Sve u svemu, pristup istini uvijek se događa ‘kroz nas’, taj subjektivni filtar nemoguće je otkloniti. O nekakvoj ‘pravoj istini’, ‘istinitoj istini’, ‘istini po sebi’, čini se da više ne možemo govoriti.
Ono što je novo u našem sadanjem stavu prema filosofiji jest jedno uvjerenje koje još nijedno doba nije imalo: da mi nemamo istinu. Svi su raniji ljudi “imali istinu”: čak i skeptici.
Ali, čini se da je mi, današnji, Nietzscheu preksutrašnji – ponovno imamo! Međutim, kao da se time nismo pretjerano usrećili. Istina je danas isključivo u službi manipulacije pojedincem. U današnjem dobu ona je unovačena, postala je ‘vojnik’ volje za moć, i vjerujem da neću pogriješiti ako kažem da je danas na stvari – ‘rat istina’!
46.
Tko zna što naše istine stvara, oblikuje i mijenja. Ono što se nadaje nama, postničeancima, u nekakvoj novoj gnoseologiji, odnosi na uvid da pojedinac istinu zapravo osjeća; odatle, nešto mu se čini istinitim ako mu je proželo biće, u bilo kojem smislu. Ako svijet doživljava racionalno, istinu će ‘osjećati’ logički, ako je oslonjen na emocije, istina mu se može činiti lijepom… ili neizdrživom. Tako i mnoge ‘laži za druge’ mogu postati ‘nečije istine’, uključujući tu i one ‘neporecive’ ‘logičke laži’…
47.
Postoje religiozne i znanstvene, moralne i nemoralne, subjektivne i objektivne, korisne i beskorisne istine; postoji i ona osobita istina filozofa kojoj on stremi u svojim najskrivenijim mislima, kao i naizgled ona, neporeciva, logička istina; postoji i umjetnička istina koja može biti moćna i tajnovita, ali i ona bezazlena i nevina koja (kao da) dolazi iz usta djeteta. Ali, što ćemo s onim tzv. ‘vječnim istinama’, koje na svoj način svojataju i logika i znanost? Nije li ove istine ipak nemoguće pobiti? Jedna glasi da će sunce izići na horizontu svakog dana. Pomislimo na mogućnost da Sunce jednoga dana ipak ne izađe. Možemo li to zamisliti? Naravno! Nakon pet milijardi godina, kako predviđaju znanstvenici, naše sunce će se ugasiti i navedena istina više neće vrijediti. Tako će se jednog dana dogoditi da jedna – u ovom dobu potpunoma neupitna istina – defacto postane opovrgnuta… To znači da su i ‘vječne istine’, u načelu, perspektivične istine, kao i sve drugo. Sunce izlazi samo u ‘našem svijetu’, izvan njega ne. Sunce je samo jedna zvijezda u svemiru pored milijardu drugih.
48.
Istine se hrane znanjem, znanje informacijama, informacije podacima, a podaci našim svjetonazorima, znanstvenim paradigmama, političkim i inim interesima… Odrediti što je podatak jednim dijelom je pitanje perspektive, a drugim dijelom – jedno moralno pitanje!
49.
Uvijek su nam naše istine draže od tuđih! Pa opet, (pre)često vlastitu istinu korigiramo nekom tuđom! Zapravo, mi smo ti koji smo u svakom trenu prisiljeni vlastitu istinu korigirati, ako želimo preživjeti. Odatle smo vječno upućeni jedni na druge.
50.
Posjedovanje istine nije strašno nego dosadno, kao svako posjedovanje.
Kolovoz 2015.
O Duhu i Egu II. (ničeancije vii.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
39.
Smisao Ega/Jastva; pripuštati Duh u- i očitovati ga iz- sebe; ništa drugo.
40.
Zašto smo “upojedinačeni”? Zato da bismo različite mogućnosti kroz sebe uprizorili i u Duhu očitovali. Mi “upojedinačeni”, mi smo sâm krvotok Duha. Kroz nas Duh živi.
41.
Ako smatraš da si važniji od zbilje koja te okružuje – egoističan si tip; ako držiš da je ona, zbilja, ono izvan tebe, važnije od tebe samog – religiozan si tip; ali ako smatraš da ste jednako važni (ili nevažni), i zbilja i ti – neki svoj si tip, čije nam iskustvo tek valja čuti…
Istu misao možemo izraziti i na sljedeći način:
Ako radije živiš zarad sebe nego zarad stvari duha (odnosno, narodski rečeno – zarad Boga) – egoistični si tip (ljudi). Ako radije živiš zarad Boga (stvari duha), a ne zarad sebe – religiozni si tip. Ali ako radije živiš (ili ne živiš) (n)i zarad sebe (n)i zarad Boga (stvari duha) – ti si neki svoj tip, vječno na granici dva svijeta, čije nam iskustvo tek valja čuti…
42.
Jastveni osjećaj preobličiti! Osobnu sklonost oslabiti! Oko naviknuti na zbiljnost stvari! Od osoba kolikogod je moguće zasad abstrahirati! Kakve to učinke mora imati! Nastojati ovladati stvarima i tako zadovoljiti svoje htijenje posjedovanja! Ne htjeti posjedovati ljude! – No ne znači li to takodjer individue slabiti? To znači stvoriti nešto novo: ne ego i ne tu i ne omnes! […] Pustiti da nas posjeduju stvari (ne osobe) i to što je moguće objam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo tako biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.
43.
Nebriga za stvari i ljude oko sebe; samo briga za očitovanje Duha kroz tebe i svijet će već postati bolje mjesto za život. To je tvoj put.
Srpanj 2015.
O beznačajnosti ili zašto ići za promjenama (ničeancije vi.)
Bernard Stiegler: PRIJEĆI NA DJELO
33.
U Egu ništavan, u Duhu besprijekoran! Život čovjeka lomi se na pola, kada stigne do ovog sudbinskog uvida… Kad samo pomislimo – što sve čovjek ne čini u životu da bi sačuvao svoj Ego, a ne Duh! Naravno, čini to samo zato što Duha još u dovoljnoj mjeri nema. No, sada shvaća: ego je tu samo kako bi očitovao Duh koji zaprima, to je ta, jedina prava misija Ega, premda u ovom vremenu duboko zametena i o(b)motana ispraznim ljudskim mislima da se čini da ju je nemoguće doseći.
34.
Za jedan Ego, u krajnjem slučaju, Duh može biti Bog ili Ništavilo, sve u svemu, nešto izvan Prostora i Vremena. Iz Božjeg nauma ili Ništavila smo rođeni, Bogu ili Ništavilu se vraćamo. Ali pritom postaje jasno da se i Bog i Ništavilo, s ne-Ego perspektive, mogu uzeti zajedno, kao nekakva ‘Cjelina Svijeta’, zbroj ‘bezgraničnih mogućnosti’; drugim riječima, kao sâm Duh. Kako god uzeli, Duh je i teistički i ateistički.
35.
Jedino Duhom zauzdan Ego dolazi do bezazlenosti u svom djelovanju. Nijednoj mogućnosti on ne daje za pravo. Njegov jedini cilj je, zapravo, dopustiti sebi što više mogućnosti! U praktičnom smislu to znači: ići za promjenama. Svaku od mogućnosti izvući iz svoje beznačajnosti, i dati joj značenje, možda i na način koji spominje francuski filozof, Derridaeov učenik, Bernard Stiegler u svom djelu Prijeći na djelo.
Kada govorim o značenju i beznačajnosti, [to je] čisto moja odgovornost. Samo moj odnos prema stvari njoj daje ili ne daje značenje: to je vrlo dobro pokazao Barthes koji je iz bilo kojeg elementa svakodnevice oslobađao njegovu snagu značenja svijeta, protivno beznačajnosti za koju se čini da je svakodnevica obično konstituira. Ne-običnost svijeta jest ono što nalazi onaj koji zna kako nadići beznačajnost stvari koje je učinio običnima ne-odnosom što je sklopio s njima i koje je tako zaboravio.
Sada shvaćamo zašto smo pasionirani neprijatelji svakodnevice!
36.
Taj čovjek – Bernard Stiegler – pet je godina proveo u zatvoru i upravo tamo otkrio filozofiju! Ona je bila luč u tami koja mu je ostala nakon oduzimanja slobode omogućivši mu da preživi… A kako je sâm napisao, ovako “…osamljen, mogao je eksperimentirati”…
Nema ničeg beznačajnog po sebi… ono što može biti beznačajno nisu same stvari ili stvari po sebi, nego odnosi koje održavam ili ih, zapravo, ne održavam sa stvarima takvima kakvima ih artikuliram i raspoređujem…
I u mjeri u kojoj mi se svijet pojavljuje kao beznačajan, i na neki način mi se ne pojavljuje, ja sam sâm beznačajan – znam to i patim zbog toga: sloboda je teška.
Da mu se nije dogodila filozofija definitivno bi poludio ili postao asocijalnim. Pa ipak, dvadeset i pet godina poslije, nakon “prijelaza na djelo” koji ga je “odveo prema djelatnoj filozofiji” (u međuvremenu je izišao iz zatvora), svijet mu se i dalje čini “užasno negostoljubivim” mjestom. Svijet mu se čini kao da se organizirao “za ohrabrivanje stava u kojem prevladava beznačajnost, pa čak i ne-značenje”. Ljudi mu se čine “prestrašeni i utučeni životom, zaglupljeni reklamama i medijima” i katkad udaljeni “ne samo od filozofije nego i svake vokacije za mogućim filozofiranjem…”
37.
Moramo se mijenjati jer, kao što kaže pučka izreka, samo se budale ne mijenjaju. A istovremeno moramo prebivati… ostati vjerni ostacima. A činjenica je da pamćenje iznevjerava…
Dakle, “budući da je krhko i pogrešno, pamćenje je nevjerno” veli Stiegler. Proces reminiscencije odvodi nas u nešto što on zove Naknadnošću, a sama Naknadnost je “nepopravljivi proizvođač fantazija i fikcija”. Drugim riječima, “nemoguće je ne proizvoditi fikciju u ovome što upravo govorim”. Teškoće koje su nas ovdje zadesile posve je nemoguće riješiti. Ipak, na kraju svoje ‘litanije’, Stiegler napominje:
Mislim da je jedina vjernost koja vrijedi ona koja se hvata u koštac s tim problemom naknadnosti. Na izvjestan način, to čini religijsko.
Još jedan (filozofski) uvid da s ‘religijskim’ nismo završili… i da vjerojatno i nikada nećemo!
38.
Naoko bilo koji put, uvijek se svodi na onaj jedan, jedini put.
Srpanj 2015.
O Vječnom Povratku Jednakog (ničeancije v.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
26.
Nejednakost zamjećujemo svuda oko sebe. Pa opet, naš znanstveni pogled svugdje pokušava naći pravilnosti (previjanija riječ za jednakost) za potrebe predviđanja budućih događaja. Što smo postigli nekakvom formulom, ako ne uspostavili određenu vrstu jednakosti između prošlih i budućih događaja. Pod određenim okolnostima, reći će znanstvenik i matematičar, oni su jednaki; to nam, dakle, hoće natuknuti znanost i njena perjanica – matematika – koja barata apstraktnim simbolima, tim osobitim mehanizmima za uspostavljanje jednakosti. I začudo, time se razotkrilo da priroda teži ponavljanju… Sva matematika i sva znanost funkcioniraju na osnovi te jednostavne zamjedbe… Nejednaka priroda po sebi teži ponavljanju, te ono nejednako ostaje uvijek na isti način nejednako. To znači da se odnos između dvije nejednakosti neće promijeniti. I eto nam, konačno, te “pravilnosti” ili jednakosti, kako god, zbog koje su matematika, i općenito znanost, mogući. Jednakost je sadržana, ne u stvarima, nego u odnosima…
27.
Čuvajmo se vjerovanja da [univerzum] ima [tendenciju] dosegnuti izvidne forme, da ona hoće biti ljepšom, savršenijom, kompliciranijom! Sve je to [antropomorfizam]! … […] …
Svo se bivanje giba u ponavljanju jednog [određenog] broja savršeno jednakih stanja.
Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.
Nietzscheovoj misli Vječnog Povratka Jednakog, mistična prizvuka i konotacija, i zapravo nikada nikome u potpunosti jasnoj, suprotstavio sam misao, doličnu po snazi i u skladu s današnjim stupnjem razvoja znanosti – misao o izviranju Prostora i Vremena iz nas samih! Ne sramim se proturječit Učitelju, jer je moja ideja nešto što bi možda i on domislio u nekom svom osobitom raspoloženju, i kad bi živio u ovom vremenu. Što nam je drugo činiti doli nekom svojom nadahnutom misli (idejom) čovječanstvu prirediti pozornicu za njegovo što dulje trajanje u vremenu…
28.
S mišlju o Vječnom Povratku Jednakog Nietzsche je otkrio kako se ipak ne slaže s onima koji na svijet gledaju kao na ‘vječito novi’, bivajući; poput Efežanina Heraklita:
Kad bi svijet bio vječito novi bivajući, bio bi on time postavljen kao nešto u sebi Čudesno i Slobodno – Sebestvaralački-Božansko. Vječito bivanje-novim pretpostavlja: da sila samu sebe samovoljno povećava, da ona ne samo da ima namjeru nego i sredstva da sebe samu sačuva od ponavljanja, od toga da dospije natrag u neku staru formu, – … ili nesposobnost da dospije u jednako stanje: to bi značilo da količina sile nije nešto čvrsto a isto tako [osobine] sile. Nešto ne-čvrsto sile, nešto undulatorno nama je posve nezamislivo.
piše on nadahnuto kao da nikada nije izrekao nijednu lijepu riječ za umjetnost predsokratovskog filozofa kojemu se toliko divio.
29.
Još je Heidegger upozorio da se na ključne sastavnice Nietzscheove misli može gledati kao na njegovu ‘metaphyziku‘. Volja za moć, vječni povratak jednakog, nadčovjek itd. spadaju u Nietzscheovu metaphyziku, a ne u stvarnost, kako je to možda želio njihov tvorac. Svim tim pojmovima, po Heideggeru, dodijeljen je rok trajanja, u okviru jednog ili više doba, nakon kojih njihova moć slabi da bi se na kraju još samo držale idejama koje više ne mogu motivirati i uzdignuti čovječanstvo.
30.
Manje je poznato da misao o Vječnom Povratku Jednakog počiva na jednom, inherentno znanstvenom uvidu koji tvrdi da ukupna energija svemira ostaje jednaka i da se ni pod kojim okolnostima ne može povećavati ili smanjivati.
Nekada se mislilo da beskonačnoj djelatnosti u vremenu pripada jedna beskonačna sila, koja nikakvom potrošnjom ne biva iscrpljena. Sad se silu misli vazda jednakom, i ona više ne potrebuje biti beskonačno velika. Ona je vječito djelatna, no ona više ne može stvoriti beskonačno mnogo slučajeva, ona se mora ponavljati: to je moj zaključak.
31.
A danas se za tu ‘jednaku silu’ – a očito je riječ o energiji – u nekim znanstvenim krugovima sumnja da ‘istječe’ na sve strane! Naime, neke istraživače uzbunio je navodni gubitak energije fotona koji nam dolaze iz udaljenih galaksija. O čemu se radi? Svi fotoni koji nam dolaze iz udaljenih galaksija, bez izuzetka, imaju tzv. ‘crveni pomak’, odnosno valnu duljinu koja se nalazi u ‘crvenom dijelu’ spektra elektromagnetskog zračenja. Znanstvenici ih nazivaju redshifted fotonima. Međutim, valja razlikovati redshifts Dopplerovog efekta od kozmologijskog redshiftsa! Podsjetimo, Dopplerov efekt nastaje u relativnom gibanju tijela. Tako nam tijelo koje prema nama odašilje crvenu svjetlost (a može to biti upravo zvijezda iz udaljene galaksije) govori da se to tijelo udaljava od nas. To ujedno znači i da je relativna brzina udaljene galaksije veća od brzine naše galaksije, pa se na tome temelji zaključak da se svemir širi. Međutim, značenje kozmologijskog redshiftsa vezano je uz samo istezanje prostora. Zamislimo, da su udaljena i naša galaksija nečim fizički povezane. U ovom slučaju nema relativnog gibanja, međutim, standardni izračuni i dalje pokazuju crveni pomak svjetlosti fotona iz udaljenih galaksija! Ne znači li to da fotoni ipak vremenom gube svoju energiju? Kad bi tomu doista bilo tako, Prvi zakon termodinamike ‘pao’ bi na ‘bojnom polju’: količinu energije svemira više se ne bi mogla uzeti kao konstantna.
Osim toga, prema klasičnoj teoriji relativnosti, gibanje materije u univerzumu oblikuje geometriju prostorvremena. Prema nekim izračunima, postoji mogućnost da bi ovo gibanje vremenom dovelo do narušavanja vremenske simetrije, pojave koja se ogleda u tome da eksperiment ponovljen pod istim uvjetima uvijek daje isti rezultat. Ako bi vremenska simetrija bila narušena nijedan eksperiment ponovljen pod istim uvjetima ne bi davao isti rezultat. A izračuni su pokazali da bi u slučaju narušavanja vremenske simetrije naš univerzum također gubio energiju…
I nakon ovoga kratkog ‘znanstvikovanja’, nismo li ponovno pozvani propitati tu Nietzscheovu misao, “misao svih misli”, koju je on u jednom trenutku prozvao “najznanstvenijom od svih mogućih hipoteza”? Neprolazna misao je iluzija, tvrdio je još Oswald Spengler. Možda je, stoga, i ova misao u kojoj se govori o tome da se “…Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao [vraćaju]…” samo prolazna misao, kao i sve druge…
32.
Međutim, ne budimo naivni! Istinska snaga ideje Vječnog Povratka Jednakog i nije sadržana u znanstvenom dokazu i objašnjenju materijalnog/fizičkog bivanja svemira. Ona se nalazi u mogućnosti podnošenja života bez smisla. Ili kao što bi to sâm Nietzsche kazao u neobičnu, a na momente luckastu, prijevodu njegovih pabiraka iz pera Šime Vranića, “bezvidni pokušaj” da se jedna misao izdigne iznad ljudskog poimanja stvarnosti… Dakle, što ako se sve ponavlja? Tu strahotnu istinu valja izdržati ali ono što Nietzschea razlikuje i u našim očima izdiže iznad drugih mislioca jest činjenica da je on u toj mogućnosti sveopćeg bivanja pronašao opoj.
Lipanj 2015.
O značenju (ničeancije iv.)
Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE
19.
Ono što se oduvijek “provlači mojim spisima” dalo bi se izraziti sljedećim riječima: živimo u svijetu koji smo prekrili značenjima; mi smo stvaratelji značenja; odatle za svako stvoreno značenje moramo preuzeti odgovornost. Ako Drugoga u bilo kojem obliku promišljamo i zamišljamo, to je zato da mu utisnemo vlastiti značenjski aspekt, drugim riječima, da mu na posredan način kažemo koliko za nas vrijedi. To je sjajno uočio još Nietzsche kazavši kako je pitanje vrijednosti za jedan život fundamentalnije od pitanja istine. Kada se i dođe do istine vrlo brzo se otkriva da se radi o samo jednoj strani medalje, jednog značenja, jednog pogleda na život i što je posebice znakovito, da je sama istina u funkciji vrijednosti. Istinito je ono najvrijednije za nas! Možemo govoriti o istini sudova, propozicija i sl., ali nikada, baš nikada ne možemo govoriti o “istini po sebi”. Tomu nas uči “istina značenja” koju upravo pojmismo.
20.
“O tome što valja razumijevati kao značenje malo je suglasja, koliko u teorijskom toliko i u terminološkom pogledu.” piše Winfried Nöth u svom Priručniku semiotike odmah na početku poglavlja o temeljnim pojmovima semantike. Greimas pak primjećuje da se „o značenju ne može reći ništa, ne ushtjednu li se uvesti metaforičke pretpostavke s mnogim daljnjim implikacijama.“ Po Greimasu, parafrazira Nöth:
Umjesto značenja postoje samo njihovi učinci, koji se „proizvode s pomoću naših osjetila stupe li u doticaj sa značenjem“, i taj je efekt značenja „jedina dokučiva zbiljnost, ali zbiljnost koju nije moguće razabrati neposredno“.
Konotacija, denotacija, referencija, signifikacija, designacija, reprezentacija samo su neki od pojmova koji se dovode u najužu vezu sa značenjem. Neki istraživači razlikuju semiotična (znakovna) od nesemiotičnih (metaforičkih) značenja, drugi, pak, značenju kao takvom suprotstavljaju proces označivanja i naposljetku, ima i onih istraživača koji na značenje ne gledaju kao na zaseban entitet već ga promatraju kao funkciju, relaciju. U znanstvenom pogledu, dakle, značenju značenja nikad kraja…
21.
Ako značenje, osobitim misaonim zahvatom (recimo, dekonstrukcijom ili nekom novom idejom ili čak ideologijom) “lupimo po glavi”, ono je u stanju raspasti se na nova značenja! S jednim značenjem možemo stvoriti druga značenja. Književnost nije ništa drugo doli čin umnažanja značenja; od svima poznatih, jednostavnih i površnih značenja na koja nailazimo u našoj svakodnevici, do onih dubljih, skrivenijih i nerijetko dvosmislenijih značenja u našem duhu!
22.
Po Platonu, značenje je “svjetlo” Svijeta Ideja* koje ‘pada’ po stvarima ovoga svijeta. Po Jacquesu Derridau, značenje je “svjetlo” našeg Uma koje ‘pada’ po stvarima ovoga svijeta.
Platon, i ne znajući koliko je bio u pravu – ako je dopušteno da upotrijebimo iste riječi koje je Bataille upotrijebio za Hegela – smjestio je izvor značenja u zaseban, bezvremenski Svijet Ideja, nedokaziv po sebi.
Jacques Derrida, kao uostalom i ostatak “znanstvene svojte”, vjerovao je da naš um stvara značenja. Naravno, ni on to nikada nije mogao dokazati.
*u originalnoj interpretaciji - 'sjećanje' na 'Svijet Ideja'.
23.
Prvi slučaj: što ako značenja koja smo dodijelili stvarima ovoga svijeta, doista, “nisu od ovoga svijeta”? Konkretno, možemo li značenjima pripisati ulogu silueta Platonova Svijeta Ideja koje nas povezuju s njim? I ako da, jesmo li, onda, pripuštajući Duh u sebe, pripustili i samu ‘pramogućnost’ poznačivanja stvari koje ‘vidimo’ oko sebe, a samim tim i njihovo primordijalno značenje iz Svijeta Ideja?
24.
Drugi slučaj: značenje nam se, osim što ga pojmimo kao razliku, čini već kao sama mogućnost iskustvenog svijeta kao takvog… U tom slučaju, jednom značenju odgovarala bi jedna spontano proizišla mogućnost iz našega iskustva, a ne, zaokružena i zasvagda određena ideja u Platonovu smislu. Značenja bi u međuovisnoj “igri stvaranja” jedni drugih slijedila tu ‘struju mogućnosti’ iskustvenog svijeta te bi ih se moglo mijenjati, djelomično po svome (interpretativna, mahom apstraktna značenja) a djelomično putem inherentne, nama nepoznate objektivnosti koju svijet kao takav posjeduje (činjenična značenja)… Drugim riječima, mi bismo bili ti, stvaratelji značenja našega cjelokupnog iskustva, odnosno – naš um.
25.
Bilo kako bilo, i htjeli-ne-htjeli, prisiljeni smo pomiriti se s činjenicom da nikada nećemo biti sigurni odakle nam “značenja svijeta” dolaze. Možemo vjerovati da je naš mozak samo prijamnik koji značenja prima iz sfera izvan čovjeka (na tragu jedne ekstravagantne, ali i okrepljujuće ideje Ruperta Sheldrakea), a možemo vjerovati da je za “značenja svijeta” odgovoran samo i isključivo naš um (i zbog toga nesretno uzrokovati jedno doba Egolanda).
Ipak, ono što se čini sasvim izvjesnim iz ove perspektive odnosi se na činjenicu da značenju više ne možemo osporiti ulogu stanovitog pojmovnog lijevka, singulariteta, kroz koji, kad jednom prođu, svi naši pojmovi padnu u jedan te isti nepoznat izvor. U našem novom “značenju značenja”, značenje je pojmovni most s nepatvorenim Duhom, tragom onog Drugog u nama, Cjelinom Svijeta, čim god… I kad kažemo da se značenje “nalazi u razlici” (Derrida), da predstavlja “pojmovni sadržaj” (Nöth) ili da “utjelovljuje smisao” (Frege), i kada ga bez ikakvih problema možemo poistovjetiti sa svakom mogućnošću jastva, mislimo na to kako u misaonom, intelektualnom i svakom drugom duhovnom pogledu, ne bi ništa postojalo da nema Značenja kao takvog… i kojeg zbog toga, njemu u čast, za kraj ovog teksta, pišemo s velikim Z.
Lipanj 2015.
O znanstveno-tehničkom napretku (ničeancije iii.)
Carl Sagan: COSMOS
13.
Za znanstveno-tehnički napredak nekad se vjerovalo kako je isključivo posljedica djelovanja znanstvenika i inovatora i da naši egoistični vladari i moćnici svijeta nemaju nikakve veze s njim. Danas se, međutim, razotkriva da na znanstveno-tehničkom napretku u jednakoj mjeri moramo biti zahvalni i našim egoističnim vladarima i moćnicima svijeta. Drugim riječima, da nije bilo njihove motivacije za zgrtanjem što više novca, moći i utjecaja, ne bi bilo ni znanstveno-tehničkog napretka u ovakvom obliku i obimu! Zapravo, tek manji, premda inicijalni, dio znanstveno-tehničkog napretka djelo je entuzijastičnih znanstvenih ruku. Sve ostalo spada u glupavu ustrajnost pohlepnih. Tko ovo ne poima, nije napravio ni prvi korak prema znanstvenoj čestitosti.
14.
Znanstveno-tehnički napredak u postmodernom dobu razotkriva se kao čista iluzija, a za one naivnije – kao čisto razočarenje. Ničemu čovječanstvo ne stremi doli tomu da neki pojedinci – obično drskiji i bezobrazniji od drugih – kroz vrijeme ostvaruju što veći utjecaj, umnažajući pritom svoja materijalna bogatstva.
15.
Uobičajeno na neku ‘tehničku stvar’ u svojoj okolini gledamo kao na otjelotvorenje znanstveno-tehničkog napretka kao takvog. Ali ovdje nam valja priznati jednu neugodnu činjenicu: svaka takva stvar tu je isključivo zahvaljujući ustrajnosti materijalno motiviranih. Bilo da se radi o kantama za smeće, semaforu sa satnim mehanizmom ili šalici kave koju ovog trenutka ispijate, svi ti znameni znanstveno-tehničkog napretka nisu inicijalno stvoreni kako bi podigli standard vašeg života, ne; oni su stvoreni kako bi neki pojedinac njihovim umnažanjem mogao zaraditi. Možemo konstatirati da je na djelu tipična materijalna motivacija za djelovanje koja je uvijek većinski upravljač znanstveno-tehničkog napretka čovječanstva, a ne entuzijastične ideje samih znanstvenika.
16.
Na ovom mjestu, ne možemo a da ne progovorimo i o našoj ‘najgoroj’ osobini, nas duhovnih – a to je otpor prema bilo kakvom radu. Većinu nas, čovjek nikada ne bi mogao natjerati da radi poslove koji se ponavljaju, pa i po cijeni našeg ‘spektakularnog siromaštva’! Rad ne spada u našu motivaciju, kao i bilo što drugo materijalne prirode – i to je u našoj najdubljoj prirodi. Nezadovoljna duha uvijek ćete vidjeti tamo gdje je on dopustio da mu radna svakodnevica savije leđa! I kako bismo, onda, mi bili ti kojima bi trebalo zahvaljivati za postavljenu uličnu rasvjetu ili organiziran prijevoz smeća! Izgradili smo takvo društvo u kojemu, u ovom trenutku, bez onih materijalno motiviranih, čini se, ni sami ne bi opstali…
17.
Nakratko, probajmo zamisliti svijet/društvo isključivo duhovnih ljudi. Ono što bi nam odmah moralo upasti u oči je… da u njemu ne bi bilo nijedne jednake stvari… Možda bi i dalje živjeli u zemunicama ili daščarama, u najboljem slučaju – montažnim kućicama, ali bi svoje vrijeme i dalje trošili na čistu znanost i ostale sestre duha (što se tiče montažnih kućica slutite da bi svaka bila na svoj način posebna; odatle, serijska proizvodnja bila bi proizvodnja non grata našega i svakog drugog duhovnog društva). I dalje bi imali LHC, međunarodnu svemirsku postaju i vjerojatno samo jednu aviokompaniju. Ali ne bi imali makroekonomiju! I nikada nas ne bi zanimala izgradnja (većih) gradova. Živjeli bi uz mora i oceane, na otocima i(li) planinama, u zajednicama od stotinjak ljudi, i svaka zajednica bila bi po nečemu posebna. U jednoj bi živjeli pojedinci zaljubljeni u fiziku, u drugoj u filozofiju, u trećoj u pjesništvo, u četvrtoj u teologiju itd. Svakom članu zajednice usadili bi nepovratnu ljubav prema kuhanju, pripremi hrane, da ne kažem, skupljanju bobica i tako osigurali opstanak vrste … Tako je! Naše zajednice bi po pitanju opstanka bile prvobitne, ali po pitanju napretka – duhovne! Na jednu takvu, uostalom, mislim da sam naišao u filmu La Belle Verte…
Dakako da bi bio omogućen prelazak iz jedne zajednice u drugu! Ali nikada, baš nikada, ne bi išli za tim da zajednice povežemo u nastojanju da izgradimo nekakvo globalno društvo (za nas, to je samo druga riječ za globalno tržište)… te glupave povezanosti svih sa svima. Osim možda sporta, nijedna druga vrsta natjecanja/takmičenja u našem društvu ne bi bila podržana. I ne bi imali internet nego bezbroj različitih mreža u ovisnosti od sklonosti pripadnika pojedine zajednice. Sve u svemu, od samog početka jasno je čemu naginjemo: podjeli društva – i fizičkoj i duhovnoj – kako bi svaki pojedinac ponaosob u njemu mogao biti sretan.
18.
Za kraj ovog posta, prisjetio sam se nikad prežaljenog Carl Sagana i njegovog izvanrednog dokumentarca Cosmos u kojemu ganutljivo govori o znanstveno-tehničkom napretku kao izravnoj posljedici razvoja same znanosti, pa čak – možebitnom smislu čovječanstva uopće! Ali ako je netko, nakon svega napisanog, pomislio da Carl Sagan nije bio svjestan svih opasnosti koje ovakav znanstveno-tehnički napredak nosi sa sobom, neka pročita sljedeći citat:
Organizirali smo civilizaciju čiji svi bitni elementi duboko ovise o znanosti i tehnologiji, koje istodobno nitko ne razumije. To je siguran recept za katastrofu. Zapaljivi spoj neznanja i moći, prije ili kasnije, eksplodirat će nam u lice.
I samo zbog ovih riječi, kapa ti dolje, zvjezdoznanče!
Lipanj 2015.
O humanistici (ničeancije ii.)
Michel Houellebecq: POKORAVANJE
7.
Čemu služi humanistika? Dakako, nikako ovladavanju nekakvim praktičnim znanjem. Taj hvalevrijedan, ali u suštini pragmatičan zadatak, ostavljen je drugim znanostima. Ali uloga humanistike time nije obezvrijeđena, ona je samo drugačije prirode – ona je tu da motivira…! Primarna je zadaća humanistike motivirati čovječanstvo za opstanak; drugim riječima, podariti mu smislene razloge za život – čovječanstvu smislene, a koji, dakako, ne moraju biti smisleni po sebi… U stvari motivacije, tako, spadaju Bog, moral, ontologija, ekonomija… i sve dosadašnje teorije značenja, jezika i smisla, kao i one buduće.
8.
Uvijek istupati protiv sintagme ‘humanističke znanosti’! Humanistika, osim po svojim rubnim dijelovima (recimo, lingvistika), nikako ne može biti znanost – ona može biti samo filozofija. Zbog toga smo na književnu kritiku skloni gledati kao na neku vrst filozofije, a ne znanosti. Da se za humanistiku uvriježio naziv ‘humanistička filozofija’ (a ne znanost), ne bih u tome vidio ništa loše; i da je netko nadalje ‘humanističku filozofiju’ razdijelio na ‘književnokritičku filozofiju’, ‘antropozofiju’, ‘lingvozofiju’ itd. Ta, ne nazivaju se bez razloga fakulteti na kojima se studiraju ‘humanističke znanosti’ – filozofskima…!
9.
Danas, u pogledu ‘humanističke filozofije’ odnosno znanosti, često oko sebe možemo čuti: „Koga to još zanima?“ Recimo, filozofija ili neki od eshatoloških pojmova poput pojma značenja. Koga oni danas još zanimaju? Kao da je na svakom čovjeku odluka hoće li se zanimati za njih ili ne – i ako da – da će mu njegovo objašnjenje doletjet na dlan samo od sebe i postati mu bez vidno jasno u svoj svojoj dosadnosti značenja.
Među svim neugodnostima po jednog slobodnog duha koje je suvremeno doba donijelo sa sobom, svim tim nusproduktima demokracije koje uništavaju svaki viši ukus, nalazi se i imperativ da je i znanje prvih i posljednjih stvari apsolutno za svakoga… A istina je upravo suprotna! Nikada se uzvišeni pojmovi duha poput smisla ili značenja ne bi u današnjem društvu u takvoj mjeri obezvrijedili, a obrazovanje u vezi njih srozalo, da je ostavljeno samo probranim dušama da se njima bave. Ali već bi nam ovdje u riječ upali svi dušobrižnici, tzv. ‘ljubitelji demokracije’, i optužili da ovom našom izjavom drugima uskraćujemo temeljno ljudsko pravo, pravo pristupa znanju, odatle obrazovanju itd. Naravno, izvor njihove sumnjičavosti leži u mogućnostima manipuliranja onima koji to znanje nemaju, a koje se otvaraju onima koji ga imaju…
Odgovor koji im možemo uputiti, naravno, neće razumjeti, u današnjem vremenu on više nije razumljiv, ali ćemo ga ipak izreći. Čovjek koji, bez ikakve prisile i ambicije, stupa pred te ‘presvete pojmove’, da bi u sebi iz najdublje potrebe tek stvorio znanje o njima (a što predstavlja još jednu zagonetku za dušobrižnike!) nikako nije i ne može biti proste prirode! To znači da se ne može prostački ponašati kako bi znanjem koje posjeduje bilo koga svjesno izmanipulirao… Posredstvom tog znanja on drugima jedino može ponuditi motivaciju, razloge za život… a kojih u današnje vrijeme, čini se, opasno ponestaje!
Nismo li na ovaj način, ponovno napisali proslov humanistici? No, hoće li me “dušobrižnici demokracije” razumjeti? Nietzschea nisu, a zašto bi, onda, nas? Pišimo, dakle, ponovno, i već poslovično – preksutrašnjima!
10.
Roman Michel Houellebecqa Pokoravanje, možda ne baš na prvu, a nekima se možda nikada neće činiti takav, jedna je oda humanistici današnjeg doba. Od britkih i jasnobolnih, za Houellebecqa nimalo iznenađujućih, uvida u slabe točke humanistike u današnjem vremenu (zbog kojih je izložena napadima sa svih strana, osobito iz smjera tzv. ‘STEM područja’), dolazimo i do tipične houellebecqovske pronicljivosti koja se ogleda u stavu da je humanistika jedina stvar koja u ovom dobu još može konkurirati ‘jednostavnoj opčinjenosti novcem’ današnjeg čovječanstva. Najprije citirajmo dijelove koji ističu njene slabe točke:
Univerzitetske studije iz oblasti književnosti, kao što znamo, ne vode praktično ničemu, izuzev u slučaju onih studenata koji su najobdareniji za to da i sami postanu univerzitetski profesori u oblasti književnosti.
Nekoliko iskustava s mentorskim radom… […] …vrlo rano su me učvrstila u uvjerenju da je prenošenje znanja u većini slučajeva nemoguće, da su razlike između ljudskih inteligencija ekstremne, i da ništa ne može otkloniti, pa čak ni ublažiti tu temeljnu nejednakost.
Kao i obično, Steve [univerzitetski profesor] je pričao o izboru novih profesora i razvoju njihovih karijera unutar univerzitetske hijerarhije, i ne vjerujem daje ikada uopće načeo bilo koju drugu temu.
11.
Ali ne prekrižimo olako Hoeullebecqa u ulozi apologeta humanistike. Njegov, na momente, prostački, a na momente tek prostodušno zajedljiv jezik, kroz godine pisanja nekako je uspio doseći “nesvjesno” prosječnog zapadnoeuropljanina. Ma koliko on mislio da njegov književni sugrađanin i suvremenik pretjeruje u opisivanjima njegovih osobina, vanjskih ponašanja, a pogotovo “unutarnjih stanja”, što misli i što osjeća, čini se da mu je pošlo za rukom izreći upravo ono što on, zapadnoeuropljanin, u ovom trenutku osjeća, ali ne može uobličiti. Tako stoje stvari s današnjih čovjekom u Zapadnoj Europi na njenom kraju: intelektualno izmožden, do bola perverzan – kako prema drugima tako i prema sebi – mizantropski nastrojen, završava on život jedne kulture na sebi primjeren način.
12.
A sada je došao red da citiramo dobre strane humanistike. Slijedi jedna od najljepših misli o književnosti koju sam u posljednje vrijeme pročitao i koju, gle čuda, možete pronaći baš u spomenutom romanu Michela Houellebecqa:
U čemu je književnost, kao glavna umjetnost, Zapada koji gasne pred našim očima, toliko specifična – nije nimalo teško odrediti. Kao i književnost, i muzika može izraziti jedan preokret, emocionalni obrt, tugu ili sveprožimajući zanos; kao i književnost, i slikarstvo nas može zadiviti, navesti nas da na svijet pogledamo drugačijim očima. Ali jedino književnost u vama budi to osjećanje kontakta s drugim ljudskim duhom, s tim duhom u njegovoj sveukupnosti, sa svim njegovim slabostima i veličinom, njegovim ograničenjima, niskostima, fiks-idejama, vjerovanjima; sa svime onim što taj duh [zbunjuje], zanima, uzbuđuje ili odbija. Jedino vam književnost može omogućiti da stupite u kontakt s duhom pokojnika, i to na način neposredniji, potpuniji i dublji nego što biste to postigli vodeći razgovor s prijateljem; koliko god neko prijateljstvo bilo duboko i dugovječno, nikada se u jednom razgovoru nećemo otvoriti tako potpuno kao što to činimo pred praznim listom, obraćajući se nepoznatom primaocu.
I ovo je humanistika, opjevana humanistika, humanistika koja opjevava književnost, svoj predmet; prerušena u esej nalazi se odmah na početku romana slavnog francuskog romanopisca; tog lucidnog mizantropa optuženog za islamofobiju i seksizam, čije vas nagriženo, propalo, ali još živo tijelo, plaši s naslovnice ovog posta. Mora vas plašiti! Houellebecq je danas još samo živi duh. Njegovo tijelo i više je nego znakovit simbol – ili još bolje, metafora – ‘tijela’ same zapadne kulture. A kako je sâm predvidio – zubi će mu ispasti još ove godine! ‘Neću imati za čim [žaliti]’ zadnja je rečenica njegova posljednjeg romana, i ne bih začudio da ju u dogledno vrijeme izgovori i u svom stvarnom životu…
O Duhu i njegovim Moćima 