Rujan 2018.

O uređivanju vrta – s napucima za vrtlara! (ničeancije xix.)

Posted in FILOZOFIJA, Friedrich Nietzsche (GRLIĆ), NIETZSCHE tagged , u 11:11 am autora/ice Magičar

Jao se onome tko je samo tlo, a ne vrtlar svoga raslinja! (Nietzsche)

DANKO GRLIĆ: Friedrich Nietzsche

118.

Pogledaj se! U životu nisi ništa ostvario što si želio! Tvojom sudbinom upravljali su drugi. Nisi birao zanimanje kojim se baviš, nisi birao mjesto u kojem stanuješ, nisi birao ni životnog sudruga ili samoću s kojom danas živiš. Na bilo koga i na bilo što u svojoj okolini zanemarivo si utjecao. Nitko se nikada nije istinski zanimao za ono što si stvorio. Kako još možeš imati ambicija u bilo čemu?

119.

Nije li, onda, bolje da se prepustiš; prepustiš životu da te valja kao što te je dosada valjao, jer za drugačiji scenario, budimo iskreni, nisi sposoban. Drugi jesu, ali ti nisi! Ali baš to prepuštanje životu daje ti priliku da svoju svijest rabiš za nešto drugo, a u tvom slučaju – jedino moguće drugo… – vođenje jednoga, nepatvorenoga, umjetničkog života! Jer, tvoja sloboda, kad malo bolje razmisliš, uvijek je bila vezana samo uz tu mogućnost – i ništa drugo!

120.

Stvoreni smo da živimo a da pravi život gotovo ne vidimo. I Nietzsche ga nije vidio. Od našega ruiniranog života uvijek preostaje samo taj ubogi, umjetnošću liječeni, ostatak koji je njegova jedina istina… Nietzsche mu je čak dao i naziv – uzvišena razvalina!

121.

U svojoj knjizi o Nietzscheu Danko Grlić je zapisao:

Sve što je Nietzsche ikada mislio i pisao, sva njegova osjećajnost, intelekt, volja, mašta, patos i snaga čitavog njegovog bića može se sažeti u jedno jedino htijenje: umjetnički preobražaj svijeta. Stoga nije Nietzsche – kako se često misli prišao lijepoj književnosti tek u pjesničkim vizijama Zaratustre, on nije čak nikad ni primjenjivao neke teoretske projekcije na “području” umjetnosti i tu iskušavao poput nekih egzistencijalista njihovu vrijednost. On je od samog početka umjetnik i krucijalna ideja njegova pothvata i jest da u njoj za sebe i za druge prepozna najelementarniju, kozmičku snagu što ništi mrtvilo egzistencije, prevladava postojeće i iskazuje svoju moć i nad najmoćnijim silama univerzuma.

Zapamtimo prethodni tekst – usudit ću se to reći – kao jedinu valjanu interpretaciju Nietzscheova učenja!

122.

Vođenje jednoga, nepatvorenoga, umjetničkog života, na koncu, prozvao sam UREĐENJEM VRTA! Uređenjem našega vrta! Shodno tomu, evo i naputaka za tog vrtlara u nama!

Prvo, i najvažnije – uređuj svoj vrt! Jutrom, s večeri, u podne, u ponoć, uvijek nađi vremena za čitanje, pisanje, filozofiranje i meditiranje.

Drugo, i najodlučnije – ne brini se oko toga koliko dugo ćeš ga uređivati, niti o tome što će biti s vrtom kad umreš! Važno je samo da ga za života uređuješ!

Treće, i najneugodnije – ne plaši se što ti druga ‘sopstvenost cjeline’ može nauditi dok se bude odmarala od uređivanja vrta u svom životu! Izdrži to, pa i po cijenu najgorega, i oprosti joj – nije to učinila namjerno! Samo ‘jastva’ namjerno čine zlo. Tko je mogao Isusa pribiti na križ ako ne ‘ja’ u čovjeku!

Četvrto, i najteže – ne srami se što će tvoja ‘sopstvenost cjeline’ nekome drugome nauditi dok se bude odmarala od uređivanja vrta u svom životu. ‘Sopstvenost cjeline’ koju udomljuješ u sebi, tvoje pravo ti, nikada nečemu ili nekome ne bi namjerno naudila. ‘Ja’ u nama – bi, samo kada bi ojačalo… Ali vašem ‘jastvu’ ovdje se i ne obraćam!

123.

Nadam se da ste shvatili, stvarnost su ‘sopstvenosti cjeline’ a ne ‘jastva’. ‘Jastvo’ je privid jedne ‘sopstvenosti cjeline’, takoreći njegova ‘pogrešna vjera’ da je on poseban a ne cjelina kroz njega. Zbog postojanja ‘jastava’, jedna ‘sopstvenost cjeline’ može nauditi drugoj. Život, kao posebna vrsta ‘sopstvenosti cjeline’, najviše od svih drugih vrsta, sklona je tom potonuću u ‘ja’. Sâm život uvjeren je da je poseban u odnosu na sve drugo. I baš zbog te svoje uvjerenosti postaje poguban za druge ‘sopstvenosti cjeline’… počinje živjeti na njihov račun, ali i na račun drugog života…

Nietsche je bio u pravu: živa stanica osvaja prostor oko sebe nauštrb svega drugoga, život se razvija kao da je zaseban od cjeline, svemira koji mu je omogućio da se razvije, život je, zbog toga, volja za moć… No i Lars von Trier je u pravu kada je kazao da je takav život zlo… Zato je njegov film Melankolija jedan od najdubljih filmova…

I na koncu, što će biti s nama koji na ovaj način razmišljamo? Ne dolazimo li upravo svojim mišljenjem u sukob s vlastitim tijelom koje počiva na njemu oprečnim životnim principima? Još gore, nisu li upravo oni izvor svih naših autoimunih bolesti koje nas zahvaćaju, jer u sebi gajimo tu temeljnu suprotnost…!? Kao da se sâm život (kao ‘ja’) u nama bori protiv sebe samog (kao ‘sopstvenosti cjeline’)!

Listopad 2016.

O neoliberalizmu & kapitalizmu (ničeancije x.)

Posted in FILOZOFIJA, FISHER, Kapitalistički realizam tagged , , , , , , u 12:24 pm autora/ice Magičar

Mark Fisher: KAPITALISTIČKI REALIZAM

59.

U neoliberalizmu, napokon, i misliocima je smrt postala poželjnija nego život! A kako se prema svim postojećim svjedočanstvima čini, nijednom dobu prije to nije pošlo za rukom u ovakvom obliku. Što je toliko grozno u neoliberalizmu, a što nas jutrom budi i tjera da svaki put izreknemo tu strašnu rečenicu ‘da je bolje da se i nismo rodili’ nego da nam jedan ekonomski sustav kroji raspoloženje?!

60.

Sada je to postalo jasno: u neoliberalizmu dosegnut je najviši stupanj kapitalizma – sloboda je postala roba! Neolibertarijanci ne izgledaju tako gramzivi kako uobičajeno izgledaju (po ovakvim blogovima). Ne kupuju oni novcem materijalna dobra, moć i utjecaj u društvu, nego samo svoju slobodu, kako bi mogli raditi što hoće. I što se događa? Stidna rumen neolibertarijanca izbija na njegovu licu; prisiljen je priznati da iznad njegove ideje slobode kraljuje viša ideja koja u neoliberalizmu svime upravlja – čik pogodi  –  ideja novca…

61.

U neoliberalnom društvu slobodni smo, ali samo u zadanom kontekstu, kako to Žižek napominje. Slobodni smo kupiti što god poželimo; možemo otići u ovaj ili onaj supermarket, oblačiti se po ovoj ili onoj modnoj marci, ali razmišljati o tomu da budemo slobodni od bilo kakvog vida kupovine – e, to ne možemo! Drugim riječima, sloboda od potrošačke egzistencije kao takve u neoliberalnom društvu postaje nezamisliva.

62.

Još 23 godine, 23 dana, 23 sata do kraja svijeta… ili kraja kapitalizma (i s njim ere neoliberalizma)! Tako treba razmišljati; da je održivost kapitalizma samo jedna bajka piše i Mark Fisher u svojoj briljantnoj knjizi Kapitalistički realizam:

… on [kapitalistički realizam] je više nalik prožimajućoj atmosferi , koja uvjetuje ne samo proizvodnju kulture već i reguliranje rada i obrazovanja, a ponaša se kao neka vrsta nevidljive barijere [ja istakao] koja ograničava misao i djelovanje.

Upravo na ovu nevidljivu barijeru, danas sam siguran, mislila je moja prijateljica kad je u jednom trenutku žalobno povikala: “Dođe mi da uzmem nož i razderem stvarnost koja me okružuje!” Ona ju je osjećala… ali i vi je osjećate, nije li tako?

Moć kapitalističkog realizma izvodi se djelomično iz načina na koji kapitalizam obuhvaća i proždire svu prijašnju povijest: to je jedan učinak njegova “sustava vrijednosti” koji svim kulturnim objektima, bili oni religiozna ikonografija, pornografija ili Das Kapital, može pridati monetarnu vrijednost… uvjerenja prijašnjih kultura objektivno se ironiziraju, transformiraju se u artefakte… a stav ironijskog odmaka… trebao bi nas učiniti imunima na čari fanatizma.

Upravo naša uvjerenja drže nas u šaci, ona koja iskazujemo svojim unutarnjim subjektivnim stavom naspram onih koje iskazujemo u svome ponašanju. Na ovom mjestu i sam Fisher u raspravu uključuje Žižeka:

Sve dok vjerujemo (u svojim srcima) da je kapitalizam loš, slobodni smo nastaviti sudjelovati u kapitalističkoj razmjeni… Mi vjerujemo da je novac samo beznačajan znamen bez ikakve intrinzične vrijednosti, a ipak se ponašamo kao da ima svetu vrijednost.

Evo i  Badioua:

Živimo u proturječju… cjelokupno postojanje procjenjuje [se] samo u odnosu prema novcu… ali pristaše uspostavljenog poretka ne mogu [ovo stanje stvari] nazvati idealnim ili sjajnim. Te su zato umjesto toga odlučili reći da je sve ostalo užasno… naša demokracija nije savršena, ali je bolja od krvavih diktatura. Kapitalizam je nepravedan. Ali nije zločinački kao staljinizam…

Pomoću Badiouva uvida, Fisher na koncu opravdava uporabu uvođenja sintagme ‘kapitalistički realizam’ u vlastiti diskurs:

Realizam je ovdje analogan deflakcijskoj perspektivi depresivca koji vjeruje da je svako pozitivno stanje, svaka nada, opasna iluzija.

63.

Ali probajmo sada malo pročačkati po mogućnosti da se stvarno usprotivimo kapitalizmu. Antikapitalizam, ili pričanje protiv kapitalizma, to zasigurno ne može učiniti; zašto, objašnjava Žižek kroz svoju sjajnu analizu filmskih uradaka suvremene, uglavnom holivudske, kinematografije:

… [zato što se] antikapitalizam… naširoko diseminira u kapitalizmu. Svako malo će se ispostaviti da je negativac u holivudskim filmovima “zla korporacija”. Daleko od toga da bi potkopavao kapitalistički realizam, taj znakoviti antikapitalizam ga pojačava.

Budimo iskreni, i ovaj blog se vrti zahvaljujući kapitalu odnosno novcu jedne od korporacija, stoga, uzdržimo se od licemjera bilo koje vrste. Tekst, priča, čak i prosvjed ne mogu više nauditi kapitalizmu. Kao monetarne vrijednosti u današnjem svijetu, kapitalizam će na njima samo još više zaraditi. Zato probajmo promisliti sljedeće riječi Marka Fishera:

Kapitalistički realizam može jedino biti ugrožen ako ga se prikaže nedosljednim ili neodrživim; ako se, takoreći, pokaže da tobožnji “realizam” kapitalizma nije ništa takvo.

A što bi, onda, bilo to “Realno”, ako uopće o njemu možemo govoriti. Prema Župančič, valja nam razlikovati stvarno Realno od realizma ili realnosti, izraza koji teoretičari samo rabe u raspravama:

Načelo realnosti je samo ideološki posredovano; moglo bi se čak tvrditi da ono uspostavlja najrazvijeniji oblik ideologije, ideologije koja sebe prepoznaje kao empirijsku činjenicu, ili biološku, ekonomsku i svaku drugu nužnost (a koju smo spremni opažati kao neideološku).

A koji bi to, onda, bio primjer stvarno “Realnog”, koji bi mogli iskusiti, a da nije kapitalizam? To nam je otkrio Thom Yorke kroz pjesmu “The Numbers” – “Ekološka je katastrofa jedno takvo Realno“. Na njoj se, evidentnije od sveg drugog, uviđa da kapitalizam, kao društveno uređenje, nije održiv…

64.

Kapitalizam bešavno zauzima obzore onoga što je mislivo.

Na ovu rečenicu trebali bi se naježiti svi filozofiji skloni umovi. Ona je upozorenje. Je li se doista radi o suvremenoj inačici volje za moć koja je, kao takva, neiskorjenjiva iz čovjeka, ili pak čistoj ideologiji koju je samo potrebno raskrinkati, pa da ju čovjek napusti… dakako, vrijeme će pokazati. U tom slučaju moj je prijedlog sljedeći: ili da nadvladamo čovjeka u nama, i pretvorimo se u, ne nužno Nietzscheovu inačicu, Nadčovjeka ili da stvarno ovladamo ideologijama u našem prostoru uma i napokon započnemo živjeti u prvom postideološkom dobu…

U zluradijem raspoloženju od ovoga, možda bih na ovom mjestu, i u kontekstu ovoga što sam napisao u prethodnom odlomku, dopisao iste one riječi koje je svojedobno rudarima u štrajku 1985. uputila bivša britanska premijerka Margaret Thatcher potvrđujući svoju odluku o njihovu otpuštanju, nesvjesno oblikujući najmoćniju krilaticu kapitalističkog realizma.  Čujte, a možda i jesam zluradog raspoloženja! Dakle, “nema alternative”!

Srpanj 2016.

O politici (ničeancije ix.)

Posted in NIETZSCHE, The Numbers (A Moon Shaped Pool), The Radiohead, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA, Uvod u Nietzschea tagged , , , , u 2:46 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
Radiohead: THE NUMBERS (A Moon Shaped Pool)

51.

U današnjem političkom prostoru možemo svašta čuti. Od najgnusnijeg govora mržnje do najplemenitijih, ikad izrečenih, misli. Pa opet, u svemu tome, izuzev ratom zahvaćenih područja, nikome ne fali dlaka s glave. Što nam to govori? Da je ovo doba samo doba laprdanja, gnjusnog ili plemenitog, svejedno; bez stvarnih posljedica… Kakav evidentan napredak po pitanju ljudskih prava!

52.

Što mislimo kad kažemo da je netko politički orijentiran desno ili lijevo? Da nije ovo: desni kaže “Ja tražim slobodu kako bih mogao raditi što god me je volja, uključujući tu i porobljavanje drugoga, ako mi to pođe za rukom i ako mi on to dopusti.”, a lijevi “ja tražim svoju slobodu, u odnosu na one koji me žele porobiti!” Ne izranja li tu, onda, onaj mučni podsjetnik na istinu ‘kako-stvari-stvarno-stoje-na-ovom-svijetu’, na onaj pra-odnos među ljudima otkako je volje za moći, pra-odnos Gospodara i Roba koji smo podjelom na ‘desne’ i lijeve’ u demokraciji samo skrili pod tepih?!

53.

Moj dojam je da su politički ‘desno’ orijentirani ljudi u pravilu ljudi orijentirani na svoj ego, na sebe same i svoje prilike u svijetu. Briga njih za druge. To su ljudi koji se bore za slobodu, kako bi u njoj mogli raditi što hoće. Njihov slogan je: „u ovom svijetu, pajdo – sâm se snađi!“ Zbog toga ne vole intervencije države, socijalna davanja, subvencije, općenito, državnu sklonost empatiji bilo koje vrste. Ali zato će uzdizati obitelj, koja, budimo pošteni, predstavlja pravi mastodont ego osjećaja! U ovom smislu valja nam razlikovati biologiju (majčinski nagon) od očinskog ‘za svoje dijete spreman sam sve učiniti!’ Upravo potonji upućuje na najjači ego koji čovjek uopće može iskazati. Na vlastitoj obitelji, htjeli-ne-htjeli, svi se razotkrivamo kao desničari!

54.

Današnje vrijeme iznjedrilo je neobične tipove ‘političkih ljudi’ u kojima se više ne zna što je ‘lijevo’, a što ‘desno’ u njima. Tako, s jedne strane, imate egoističnog i politički lijevo orijentiranog političara, a s druge, časnu sestru začudne, politički lijeve provenijencije.
– Misliš na šefa SDP-a i onu Katalonku…?
– Šuti, Tetka!

55.

Jedan od uvjeta za postajanjem vladarem odnosno moćnikom svijeta u današnje doba gotovo je trivijalan: imati što jednostavniji pogled na svijet. Po mogućnosti, na svijet gledati očima bakterije: crno-bijelo. Osim toga, kad ti odsjeku prst, da ti izraste novi. Drugim riječima, da te nitko ničim ne može povrijediti. Prava Meka za sociopate! A upravo treba biti suprotno:

U natjecanju za vlast pozvati upravo one koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se.

56.

Loša ili dobra politika? Sve su politike loše, ako streme legislativi volje za moći; sve su politike dobre, ako streme legislativi koja će doprinijeti sreći zajednice. Ali koja, onda, politika može zadovoljiti slobodan duh? Očito – nijedna! To dvoje, jednostavno, ne ide zajedno. Svaka politika za jedan slobodan duh nepoznato je i opasno područje koje on, pri najvećoj jezi, u velikom luku zaobilazi…

[Neke od] deset zapovidi slobodnog duha:
Narode niti voli niti mrzi.
Ne bavi se politikom.

57.

Važnost dobre politike za čovječanstvo!

Ako su Bližnji samo neka vrsta naših osjećanja: tad je, prema tome, vladavina sam neka vrsta sebeovladanja: a volja da se bude gospodar jednaka je najvećem svlada[va]nju vlastitog straha i sućuti, i pretvaranje drugoga u našu funkciju, – dakle uspostava jednog organizma.

Mogućnost da smo dio cjeline, može se dočarati metaforom svih stanica jednog tijela. Kao što bolesne stanice raka u tijelu napadaju zdrave stanice, tako bjesne i ratovi među ljudima. Ne može se jedna zdrava stanica obraniti od napada druge bolesne stanice. To može učiniti samo u koheziji s drugim stanicama. Zato je važna društvena sreća, sreća zajednice, drugim riječima – dobra politika, kako se bolest uopće ne bi pojavila. Ali kad se napad (bolest) ipak dogodi, svo liječenje, sve operacije, sav otpor koji pružamo ima smisla samo ako ćemo nakon toga započeti zdravo živjeti…

58.

Čini se da je čovječanstvo došlo u doba u kojemu vlastitu sudbinu drži u svojim rukama, ali da to još ne primjećuje.

We call upon the people
People have this power
The numbers don’t decide
Your system is a lie

The future is inside us
It’s not somewhere else

Ali kad jednoga dana to ipak otkrije, bolje je da ne ide za tim da izgradi idealno društvo. Neka ga radije podijeli i to na onoliko dijelova koliko je potrebno da bi svaki pojedinac u njemu bio sretan… (uključujući tu i onog najizvitoperenijeg i najzakučastijeg pojedinca, poput nas, koji izbjegava svaku politiku i sebe još naziva slobodnim duhom!)

Ožujak 2016.

O istini (ničeancije viii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Uvod u Nietzschea tagged , , u 11:07 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE

friedrich-nietzsche45.

Pojedinac je istina, a društvo laž; tako je znalo zboriti moje ‘ja’ nekad, a tako zborim i ‘ja’ današnji, oslonjen na hrpu, u vlastitoj radinosti, dokučenih postfilozofskih i postznanstvenih uvida. Jedina neposredna istina kojoj mogu pristupiti je, na kraju krajeva, samo ona koju imam u svojoj glavi. Filozofi su ovome problemu dali naziv – problem ‘povlaštenog pristupa’. Sve u svemu, pristup istini uvijek se događa ‘kroz nas’, taj subjektivni filtar nemoguće je otkloniti. O nekakvoj ‘pravoj istini’, ‘istinitoj istini’, ‘istini po sebi’, čini se da više ne možemo govoriti.

Ono što je novo u našem sadanjem stavu prema filosofiji jest jedno uvjerenje koje još nijedno doba nije imalo: da mi nemamo istinu. Svi su raniji ljudi “imali istinu”: čak i skeptici.

Ali, čini se da je mi, današnji, Nietzscheu preksutrašnji – ponovno imamo! Međutim, kao da se time nismo pretjerano usrećili. Istina je danas isključivo u službi manipulacije pojedincem. U današnjem dobu ona je unovačena, postala je ‘vojnik’ volje za moć, i vjerujem da neću pogriješiti ako kažem da je danas na stvari – ‘rat istina’!

46.

Tko zna što naše istine stvara, oblikuje i mijenja. Ono što se nadaje nama, postničeancima, u nekakvoj novoj gnoseologiji, odnosi na uvid da pojedinac istinu zapravo osjeća; odatle, nešto mu se čini istinitim ako mu je proželo biće, u bilo kojem smislu. Ako svijet doživljava racionalno, istinu će ‘osjećati’ logički, ako je oslonjen na emocije, istina mu se može činiti lijepom… ili neizdrživom. Tako i mnoge ‘laži za druge’ mogu postati ‘nečije istine’, uključujući tu i one ‘neporecive’ ‘logičke laži’…

47.

Postoje religiozne i znanstvene, moralne i nemoralne, subjektivne i objektivne, korisne i beskorisne istine; postoji i ona osobita istina filozofa kojoj on stremi kao i naizgled neporeciva logička istina; postoji i umjetnička istina koja može biti moćna i tajnovita, ali i ona bezazlena i nevina koja (kao da) dolazi iz usta djeteta.
Ali, što ćemo s onim tzv. ‘vječnim istinama’, koje na svoj način svojataju i logika i znanost? Nije li ih naprosto nemoguće pobiti? Jedna takva glasi da će sunce na horizontu izići svakog dana. Promislimo mogućnost da Sunce jednoga dana ipak ne iziđe. Možemo li to zamisliti? Možemo. Nakon pet milijardi godina, kako predviđaju znanstvenici, naše sunce će se ugasiti. To znači i da navedena istina jednog dana više neće vrijediti. Nije li čak i jedna takva, u ovom dobu potpunoma neupitna, istina ovime defacto postala opovrgnuta?
Osim toga, ‘vječne istine’ su, u načelu, perspektivične, kao i sve drugo; znači, u startu, nešto relativno. Sunce izlazi samo u ‘našem svijetu’, izvan njega ne. Sunce je samo jedna zvijezda u svemiru pored milijardu drugih.

48.

Istine se hrane znanjem, znanje informacijama, informacije podacima, a podaci našim svjetonazorima, znanstvenim paradigmama, političkim i inim interesima… Odrediti što je podatak jednim dijelom je pitanje perspektive, a drugim dijelom – to je jedno moralno pitanje!

49.

Uvijek su nam draže naše istine od tuđih! Pa ipak, često dopuštamo vlastitu istinu korigirati nekom tuđom! Zapravo, mi smo ti koji smo u svakom trenu prisiljeni vlastitu istinu korigirati, ako želimo preživjeti. Odatle, upućeni smo jedni na druge. Ali koliko god nam korekcija naše vlastite istine može donijeti dobra, toliko nam može donijeti zla. Primjerice, znanstvene istine čine se sve dobre za razliku od nekih ‘političkih’…

50.

Posjedovanje istine nije strašno nego dosadno, kao svako posjedovanje.

Kolovoz 2015.

O Duhu i Egu II. (ničeancije vii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Uvod u Nietzschea tagged , , u 11:33 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE

Nietzsche_1862b39.

Smisao Ega. Pripuštati Duh u- i očitovati ga iz- sebe. Ništa drugo.

40.

Zašto smo upojedinačeni? Zato da bismo različite mogućnosti kroz sebe uprizorili i u Duhu očitovali. Mi upojedinačeni, mi smo sâm krvotok Duha. Kroz nas Duh živi.

41.

Ako smatraš da si važniji od zbilje koja te okružuje – egoističan si tip; ako držiš da je ona, zbilja, ono izvan tebe, važnije od tebe samog – religiozan si tip; ali ako smatraš da ste jednako važni (ili nevažni), i zbilja i ti – neki svoj si tip, kakvog najviše volim!
Istu misao možemo izraziti i ovako.
Ako radije živiš zarad sebe nego zarad stvari duha (narodski rečeno – zarad Boga) – egoistični si tip (ljudi). Ako radije živiš zarad Boga (stvari duha), a ne zarad sebe – religiozni si tip. Ali ako radije živiš (ili ne živiš) (n)i zarad sebe (n)i zarad Boga (stvari duha) – ti si neki svoj tip, vječno na granici dva svijeta, čije nam iskustvo tek valja čuti (negdje u budućnosti)…

42.

Jastveni osjećaj preobličiti! Osobnu sklonost oslabiti! Oko naviknuti na zbiljnost stvari! Od osoba kolikogod je moguće zasad abstrahirati! Kakve to učinke mora imati! Nastojati ovladati stvarima i tako zadovoljiti svoje htijenje posjedovanja! Ne htjeti posjedovati ljude! – No ne znači li to takodjer individue slabiti? To znači stvoriti nešto novo: ne ego i ne tu i ne omnes! […] Pustiti da nas posjeduju stvari  (ne osobe) i to što je moguće objam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo tako biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.

Moj i vaš problem najčešće se tiče Alter Ega, one ‘prznice duha’ koja čuči u nama i svako malo započinje razgovor sa samom sobom. Potrebno je razlučiti: postoji Božanski Glas iz Dubine i postoji glas Alter Ega s površine. Na moju žalost, naučio sam previše misliti o svom Egu, pa tako i Alter Egu, te sam Glas iz Dubine zanemarivao. I danas mi se ponekad čini da to ne mogu prekinuti. Kao i sve drugo, i Ego i Alter Ego hrane naše misli.

Ego želi biti uvažavan i priznat od drugih ljudi svejedno kakav je i što čini; Alter Ego želi isto, ali po zaslugama. Alter Egu je, tako, dovoljno da drugi hvale samo sadržaj koji je stvorio, a ne izričito njega. Međutim i to je ovom dobu već nerazumljivo; jer ono ‘zna i umije’ isključivo slaviti čovjekov Ego.

Ego uopće ne treba misliti, odatle, ni Alter Ego to ne treba činiti. To je zato jer se mišljenje Ega svede na obično lukavstvo, a mišljenje Alter Ega, u konačnici, na nekakvu pravednost: svima onoliko blaženstva koliko su ga zaslužili. Zanimljivo, na ovom mjestu neki bi zajedljivi jezici primijetili da se upravo Alter Ego – i to možda baš onaj Svetog Petra – razotkriva kao pravi otac kršćanstva. Ali koga još danas u ovom bezobzirnom, natjecateljskom svijetu Egolanda može zanimati nekakva pravednost?

43.

Kroz svijest o Duhu, nema razlike između unutarnjeg i vanjskog, slažu se Stiegler i Derrida. Dakle, nema ni Ega, ni Alter Ega, samo Duh. Naš cilj.

44.

Ne briga za stvari i ljude oko sebe; samo briga za očitovanje Duha kroz tebe i svijet će već postati bolje mjesto za život. To je tvoj put.

Srpanj 2015.

Ići za promjenama ili o beznačajnosti (ničeancije vi.)

Posted in FILOZOFIJA, Prijeći na djelo, STIEGLER tagged , , , u 10:09 pm autora/ice Magičar

Bernard Stiegler: PRIJEĆI NA DJELO

33.

U Egu ništavan, u Duhu besprijekoran! Moj život prelomio se na pola, kad sam stigao do ovog sudbinskog uvida… A možda se jednoga dana nešto slično dogodi i s vašim životom…?
A kad samo pomislim što sam sve činio u životu kako bih sačuvao svoj Ego, a ne Duh! Naravno, činio sam to samo zato što Duha u dovoljnoj mjeri još nisam imao. No, sada je to lako. Odmah na početku reći da je Ego tu samo kako bi očitovao Duh koji zaprima, da je to prava misija Ega, ali koja je, eto, u ovom vremenu tako duboko skrivena i obmotana ljudskim ispraznim mislima da ju je gotovo nemoguće doseći.

34.

Za jedan Ego, u krajnjim slučajevima, Duh može biti ili Bog ili Ništavilo, sve u svemu, nešto izvan Prostora i Vremena. Iz Božjeg nauma ili Ništavila mi smo rođeni, Bogu ili Ništavilu mi se vraćamo. Ali sada je jasno da se i Bog i Ništavilo, s ne-Ego perspektive, mogu uzeti zajedno, kao nekakva ‘Cjelina Svijeta’, zbroj ‘bezgraničnih mogućnosti’, dakle, kao sâm Duh. Kako god uzeli, Duh je i teistički i ateistički.

35.

Jedino Duhom zauzdan Ego dolazi do bezazlenosti u svom djelovanju. Nijednoj mogućnosti on ne daje prednost. Njegov jedini cilj zapravo je dopustiti sebi što više mogućnosti! U praktičnom smislu to znači: ići za promjenama. Svaku od mogućnosti izvući iz svoje beznačajnosti, i dati joj značenje, možda i na način koji spominje francuski filozof, inače Derridin učenik, Bernard Stiegler u svom djelu Prijeći na djelo.

Kada govorim o značenju i beznačajnosti, [to je] čisto moja odgovornost. Samo moj odnos prema stvari njoj daje ili ne daje značenje: to je vrlo dobro pokazao Barthes koji je iz bilo kojeg elementa svakodnevice oslobađao njegovu snagu značenja svijeta, protivno beznačajnosti za koju se čini da je svakodnevica obično konstituira. Ne-običnost svijeta jest ono što nalazi onaj koji zna kako nadići beznačajnost stvari koje je učinio običnima ne-odnosom što je sklopio s njima i koje je tako zaboravio.

Stiegler ovime ujedno pokazuje zašto smo pasionirani neprijatelji svakodnevice!

36.

Čovjek, taj Bernard Stiegler, pet je godina proveo u zatvoru i tamo otkrio – filozofiju! Ona je bila luč u tami koja mu je preostala i koja mu je omogućila da preživi… I kako je sâm napisao, ‘osamljen, mogao je eksperimentirati’…

Nema ničeg beznačajnog po sebi… ono što može biti beznačjano nisu same stvari ili stvari po sebi, nego odnosi koje održavam ili ih, zapravo, ne održavam sa stvarima takvima kakvima ih artikuliram i raspoređujem…
I u mjeri u kojoj mi se svijet pojavljuje kao beznačajan, i na neki način mi se ne pojavljuje, ja sam sâm beznačajan – znam to i patim zbog toga: sloboda je teška.

Da mu se nije dogodila filozofija ili bi poludio ili postao potpuno asocijalan. Pa ipak, dvadeset i pet godina nakon ‘prijelaza na djelo’, koji ga je ‘odveo prema djelatnoj filozofiji’ (u međuvremenu, izišao je i iz zatvora), svijet mu se i dalje čini ‘užasno negostoljubivim’. Izgleda mu kao da se organizirao ‘za ohrabrivanje stava u kojem prevladava beznačajnost, pa čak i ne-značenje’. Ljudi mu se čine ‘prestrašeni i utučeni životom, zaglupljeni reklamama i medijima’ i katkad udaljeni ‘ne samo od filozofije nego i od svake vokacije za mogućim filozofiranjem…’

37.

Moramo se mijenjati jer, kao što kaže pučka izreka, samo se budale ne mijenjaju. A istovremeno moramo prebivati… ostati vjerni ostacima. A činjenica je da pamćenje iznevjerava…

Dakle, ‘budući da je krhko i pogrešno, pamćenje je nevjerno’ veli Stiegler. Proces reminiscencije odvodi nas u ono što on zove Naknadnošću, a sama Naknadnost je ‘nepopravljivi proizvođač fantazija i fikcija’! Drugim riječima, ‘nemoguće je ne proizvoditi fikciju u ovome što upravo govorim’ (a tu se misli kako na njega tako i na mene). Teškoće koje su nas ovdje zadesile posve je nemoguće riješiti. Ipak, na kraju svoje ‘litanije’, Stiegler napominje:

Mislim da je jedina vjernost koja vrijedi ona koja se hvata u koštac s tim problemom naknadnosti. Na izvjestan način, to čini religijsko.

Još jedan (filozofski) uvid da s religijskim nismo završili… i da vjerojatno nikada nećemo završiti!

38.

Naoko bilo koji put, uvijek se svodi na onaj jedan, jedini put.

Srpanj 2015.

O Vječnom Povratku Jednakog (ničeancije v.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Uvod u Nietzschea tagged , , , u 10:04 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE

26.

Nejednakost zamjećujemo svuda oko sebe. Pa opet, naš znanstveni pogled svugdje pokušava naći pravilnosti (druga, previjanija, riječ za jednakost) za potrebe predviđanja budućih događaja. Što smo postigli nekakvom formulom, ako ne uspostavili određenu vrstu jednakosti između prošlih i budućih događaja. Pod određenim okolnostima, reći će znanstvenik i matematičar, oni su jednaki; to nam, dakle, hoće natuknuti znanost i njena perjanica – matematika – koja barata apstraktnim simbolima, tim osobitim mehanizmima za uspostavljanje jednakosti. I začudo, time se razotkrilo da priroda teži ponavljanju… Sva matematika i sva znanost funkcioniraju na osnovi te jednostavne zamjedbe… Nejednaka priroda po sebi teži ponavljanju, te ono nejednako ostaje uvijek na isti način nejednako. To znači da se odnos između dvije nejednakosti neće promijeniti. I eto nam, konačno, te jednakosti zbog koje su matematika, i općenito znanost, mogući. Jednakost je sadržana, ne u stvarima, nego u odnosima…

27.

Čuvajmo se vjerovanja da [univerzum] ima [tendenciju] dosegnuti izvidne forme, da ona hoće biti ljepšom, savršenijom, kompliciranijom! Sve je to [antropomorfizam]! … […] …

Svo se bivanje giba u ponavljanju jednog [određenog] broja savršeno jednakih stanja.

Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.

Nietzscheovoj misli Vječnog Povratka Jednakog, mistična prizvuka i konotacija, i zapravo nikada nikome u potpunosti jasnoj, suprotstavio sam misao, doličnu po snazi i u skladu s današnjim stupnjem razvoja znanosti – misao o izviranju Prostora i Vremena iz nas samih! Ne sramim se proturječit učitelju, jer je moja ideja nešto što bi možda i on domislio u nekom svom osobitom raspoloženju ili da živi u ovom vremenu. Što nam je drugo činiti doli nekom svojom nadahnutom idejom čovječanstvu prirediti pozornicu za njegovo što dulje trajanje u vremenu…

28.

S mišlju o Vječnom Povratku Jednakog Nietzsche je otkrio kako se ipak ne slaže s onima koji na svijet gledaju kao na ‘vječito novi’, bivajući; poput Efežanina Heraklita:

Kad bi svijet bio vječito novi bivajući, bio bi on time postavljen kao nešto u sebi Čudesno i Slobodno – Sebestvaralački-Božansko. Vječito bivanje-novim pretpostavlja: da sila samu sebe samovoljno povećava, da ona ne samo da ima namjeru nego i sredstva da sebe samu sačuva od ponavljanja, od toga da dospije natrag u neku staru formu, – … ili nesposobnost da dospije u jednako stanje: to bi značilo da količina sile nije nešto čvrsto a isto tako [osobine] sile. Nešto ne-čvrsto sile, nešto undulatorno nama je posve nezamislivo.

piše on kao da nikada nije izrekao nijednu lijepu riječ za umjetnost i predsokratovskog filozofa kojemu se toliko divio.

29.

Još je Heidegger upozorio da se na ključne sastavnice Nietzscheove misli može gledati kao na njegovu ‘metaphyziku‘. Volja za moć, vječni povratak jednakog, nadčovjek itd. spadaju u Nietzscheovu metaphyziku, a ne u stvarnost, kako je to možda želio njihov tvorac. Svim tim pojmovima dodijeljen je jedan rok trajanja, u okviru jednog ili više doba, nakon kojih postaje očigledno da njihova moć slabi te da ostaju ideje koje više ne mogu motivirati čovječanstvo.

30.

Manje je poznato da misao o Vječnom Povratku Jednakog počiva na jednom temeljno znanstvenom uvidu: ukupna energija svemira ostaje jednaka i ne može se povećavati ili smanjivati (dakako, radi se o čuvenom Prvom zakonu termodinamike). Zato njen stvaratelj može hladno napisati:

Nekada se mislilo da beskonačnoj djelatnosti u vremenu pripada jedna beskonačna sila, koja nikakvom potrošnjom ne biva iscrpljena. Sad se silu misli vazda jednakom, i ona više ne potrebuje biti beskonačno velika. Ona je vječito djelatna, no ona više ne može stvoriti beskonačno mnogo slučajeva, ona se mora ponavljati: to je moj zaključak.

31.

A danas se za tu ‘jednaku silu’, a očito da je Nietzsche mislio na energiju, u nekim znanstvenim krugovima sumnja da ‘curi’ na sve strane! Naime, neke istraživače uzbunio je navodni gubitak energije fotona koji nam dolaze iz udaljenih galaksija. O čemu se radi?
Svi fotoni koji nam dolaze iz udaljenih galaksija su, bez izuzetka, redshifted (imaju crveni pomak) odnosno dulju valnu duljinu te se nalaze u ‘crvenom dijelu’ spektra elektromagnetskog zračenja. Međutim, naglašavaju znanstvenici, valja razlikovati redshifts Dopplerovog efekta od kozmologijskog redshiftsa! Podsjetimo, Dopplerov efekt svog uzročnika nalazi u relativnom gibanju. Crveni pomak tijela koje prema nama odašilje svjetlost (a može to biti upravo zvijezda iz udaljene galaksije) govori nam da se to tijelo istodobno i udaljava od nas. I ne samo to! Relativna brzina udaljene galaksije veća je od brzine naše galaksije; uobičajeno, na ovome se temelji i zaključak su da se svemir širi. Međutim, značenje kozmologijskog redshiftsa vezano je uz samo istezanje prostora. Zamislimo, da su udaljena i naša galaksija nečim fizički povezane. U ovom slučaju, jasno je da nema relativnog gibanja, međutim, standardni izračuni opet pokazuju crveni pomak svjetlosti fotona koji nam pristižu iz udaljenih galaksija! Ne znači li to, onda, da fotoni vremenom ipak gube svoju energiju? Kad bi tomu doista bilo tako, Prvi zakon termodinamike ‘pao’ bi na ‘bojnom polju’: količinu energije svemira više ne bi mogli uzeti kao konstantnu!
S druge strane, prema klasičnoj teoriji relativnosti gibanje materije u univerzumu oblikuje geometriju prostorvremena. Kad bi i tomu bilo tako, onda bi ovo gibanje vremenom moralo dovesti do narušavanja vremenske simetrije, pojave koja se ogleda u tome da eksperiment ponovljen pod istim uvjetima uvijek daje isti rezultat. Ako bi vremenska simetrija bila narušena to više ne bi bio slučaj. Izračuni pokazuju da bi u slučaju narušavanja vremenske simetrije, naš univerzum također gubio energiju…
I nakon ovoga kratkog ‘znanstvikovanja’, nismo li pozvani propitati tu Nietzscheovu misao, misao svih misli, koju je on u jednom trenutku prozvao ‘najznanstvenijom od svih mogućih hipoteza’? Neprolazna misao je iluzija, tvrdi Spengler; pa tako možda ‘i Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća’…

32.

Međutim, ne budimo naivni! Snaga ideje Vječnog Povratka Jednakog i ne nalazi se u znanstvenom dokazu i objašnjenju materijalnog/fizičkog bivanja svemira. Ona je sadržana u mogućnosti podnošenja života bez smisla, ona je, kao što bi to sâm Nietzsche kazao u neobičnu, na momente luckastu, prijevodu njegovih pabiraka iz pera Šime Vranića, ‘bezvidni pokušaj’ da se jedna misao izdigne iznad ljudskog poimanja stvarnosti… Dakle, što ako se sve ponavlja? Tu strahotnu istinu valja izdržati i ono što Nietzschea izdiže iznad drugih mislioca jest da je on u toj mogućnosti sveopćeg bivanja pronašao opoj.

Lipanj 2015.

O značenju (ničeancije iv.)

Posted in FILOZOFIJA, NÖTH, Priručnik semiotike, ZNANOST tagged , , , , , u 10:57 am autora/ice Magičar

Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE

znacenje19.

Ono što se oduvijek ‘provlači mojim spisima’ dalo bi se izraziti sljedećim riječima: živimo u svijetu koji smo prekrili značenjima; mi smo stvaratelji značenja; odatle za svako stvoreno značenje moramo preuzeti odgovornost. Ako Drugoga u bilo kojem obliku promišljamo i zamišljamo, to je zato da mu utisnemo vlastiti značenjski aspekt, drugim riječima, da mu na posredan način kažemo koliko za nas vrijedi. To je sjajno uočio Nietzsche kazavši kako je pitanje vrijednosti za jedan život fundamentalnije pitanje od pitanja istine. Do istine, i kad se dođe, vrlo brzo se otkriva da se radi o istini samo jedne strane medalje, jednog značenja, jednog pogleda na život i što je posebice znakovito, da je istina u funkciji vrijednosti. Istinito je zapravo ono najvrjednije za nas! Možemo govoriti o istini sudova, propozicija i sl., ali nikada, baš nikada ne možemo govoriti o istini po sebi. Tomu nas uči ‘istina značenja’.

20.

“O tome što valja razumijevati kao značenje malo je suglasja, koliko u teorijskom toliko i u terminološkom pogledu.” piše Winfried Noth u svom Priručniku semiotike odmah na početku poglavlja o temeljnim pojmovima semantike. Greimas pak primjećuje da se „o značenju ne može reći ništa, ne ushtjednu li se uvesti metaforičke pretpostavke s mnogim daljnjim implikacijama.“ Po Greimasu, parafrazira Noth:

Umjesto značenja postoje samo njihovi učinci, koji se „proizvode s pomoću naših osjetila stupe li u doticaj sa značenjem“, i taj je efekt značenja „jedina dokučiva zbiljnost, ali zbiljnost koju nije moguće razabrati neposredno“.

Konotacija, denotacija, referencija, signifikacija, designacija, reprezentacija samo su neki od pojmova koji se dovode u najužu vezu sa značenjem. Neki istraživači razlikuju semiotična (znakovna) od nesemiotičnih (metaforičkih) značenja, drugi, pak, značenju kao takvom suprotstavljaju proces označivanja i naposljetku, ima i onih istraživača koji na značenje ne gledaju kao na zaseban entitet već ga promatraju kao funkciju, relaciju. U znanstvenom pogledu, dakle, značenju značenja nikad kraja…

21.

Ako značenje, osobitim misaonim zahvatom (recimo, dekonstrukcijom ili nekom novom ideologijom) ‘lupimo po tikvi’, ono je u stanju raspasti se na nova značenja! S jednim značenjem možemo stvoriti druga značenja. Književnost nije ništa drugo doli čin umnažanja značenja; od svima poznatih, jednostavnih i površnih značenja na koja nailazimo u našoj svakodnevici, stvarati dublja, skrivenija i nerijetko dvosmislenija značenja u našem duhu!

22.

Po Platonu, značenje se odnosi na ‘svjetlo’ Svijeta Ideja* koje ‘pada’ po ‘stvarima’ ovoga svijeta. Po Derridi, značenje je ‘svjetlo’ našeg Uma koje ‘pada’ po ‘stvarima’ ovoga svijeta.

*u originalnoj interpretaciji - 'sjećanje' na 'Svijet Ideja'.

 23.

Prvi slučaj: što ako značenja koja smo dodijelili stvarima koje nas okružuju (kao i našim vehementnim mislima) doista ‘nisu od ovoga svijeta’? Možemo li zamisliti slučaj u kojemu to ‘strujanje u jeziku’ (Derridin différance), a da ne budimo preoštri, recimo – ta ‘mogućnost značenja u jeziku’ ipak dolazi iz duhovnog izvora izvan samog čovjeka, čak i izvan ove prostornovremenske zbilje? Konkretno, možemo li značenju pripisati ulogu siluete Platonova Svijeta Ideja koja nas povezuje s njim? Mi, koji priznajemo da smo sastavljeni uvijek u nekom omjeru Ega i Duha, mi, ‘Ego-Duhovni‘, nadajemo se kao neoplatonisti! Jesmo li mi, onda, oni, koji pripuštajući Duh u sebe, pripuštaju i samu ‘pramogućnost’ značenja kao takvog, a možda čak i samo značenje svih stvari koje ‘vidimo’ u/oko sebe. Polako shvaćamo kako to možemo postići: s dosta vjere u takav slučaj, to nam ne bi bio nikakav problem. Eto kako nastaju religije!

24.

Drugi slučaj: značenje nam se, osim što ga pojmimo kao razliku, čini već kao sama mogućnost iskustvenog svijeta kao takvog… U tom slučaju, jednom značenju odgovarala bi jedna mogućnost, ali ne, zaokružene i zasvagda određene, ideje u Platonovu smislu, nego ‘struje mogućnosti’ iskustvenog svijeta koju je moguće prekrajati i mijenjati, djelomično po svome a djelomično temeljem inherentne, nama nepoznate objektivnosti koju svijet kao takav posjeduje… Drugim riječima, sa svojom ‘teorijom značenja’ mi bismo se najradije ugurali negdje između Platona i Derride

25.

Jacques Derrida, kao uostalom i sva naša ‘znanstvena svojta’, vjerovao je da naš um stvara značenja. To, naravno, nikada nije mogao dokazati. Platon, i ne znajući koliko je bio u pravu (ako je dopušteno da za njega upotrijebimo iste riječi koje je Bataille upotrijebio za Hegela), smjestio je izvor značenja u zaseban, bezvremenski Svijet Ideja, također nedokaziv po sebi. Htjeli-ne-htjeli, prisiljeni smo pomiriti se s činjenicom da nikada nećemo biti sigurni odakle nam značenje svijeta zapravo dolazi. Možemo vjerovati da je naš mozak samo prijamnik koji značenja prima iz duhovnih sfera, izvan čovjeka (na tragu jedne ekstravagantne, ali istinski okrepljujuće ideje Ruperta Sheldrakea), a možemo vjerovati da je za naš ‘svijet značenja’ odgovoran samo i isključivo naš um (i zbog toga nesretno uzrokovati jedno doba Egolanda). Ipak, ono što se čini sasvim izvjesnim iz ove perspektive gledanja jest to da značenju više ne možemo osporiti ulogu stanovitog pojmovnog lijevka, singulariteta, kroz koji, kad jednom prođu, svi naši pojmovi padnu u jedan te isti nepoznat izvor. U našem novom značenju značenja, značenje je pojmovni most s nepatovorenim Duhom, tragom onog Drugog u nama, Cjelinom Svijeta, čim god… I kad kažemo da se značenje ‘nalazi u razlici’ (Derrida), da predstavlja ‘pojmovni sadržaj’ (Nöth) ili ‘utjelovljuje smisao’ (Frege), i kad ga bez ikakvih problema možemo poistovjetiti sa svakom mogućnošću (ja), mislimo na to kako u duhovnom, hoće-reći misaonom, intelektualnom i svakom drugom sličnom pogledu, ne bi ništa postojalo da nema Značenja kao takvog… (i kojega zbog toga, njemu u čast, za kraj ovog teksta, pišemo s velikim Z)

Lipanj 2015.

O znanstveno-tehničkom napretku (ničeancije iii.)

Posted in Cosmos, SAGAN, ZNANOST tagged , , u 5:38 pm autora/ice Magičar

Carl Sagan: COSMOS

13.

Za znanstveno-tehnički napredak nekad se vjerovalo kako je on isključivo posljedica djelovanja znanstvenika i inovatora te da naši egoistični vladari i moćnici svijeta nemaju nikakve veze s njim. Danas se, međutim, razotkriva suprotno; na znanstveno-tehničkom napretku koji smo ostvarili u jednakoj mjeri moramo biti zahvalni i našim egoističnim vladarima i moćnicima svijeta. Drugim riječima, da nije bilo njihove motivacije za zgrtanjem što više novca, moći i utjecaja, ne bi bilo ni znanstveno-tehničkog napretka u ovakvom obliku! Zapravo, tek manji, premda inicijalni, dio znanstveno-tehničkog napretka djelo je znanstvenih ruku. Sve ostalo spada u glupavu ustrajnost pohlepnih. Tko ovo ne poima, nije napravio ni prvi korak prema znanstvenoj čestitosti.

14.

Znanstveno-tehnički napredak u postmodernom dobu razotkriva se kao čista iluzija, a za one naivnije – kao čisto razočarenje. Ničemu čovječanstvo ne stremi, doli tomu, da ‘kroz njega’ neki pojedinci – obično bezobrazniji od drugih – kroz vrijeme ostvaruju što veći utjecaj, umnažajući pritom svoja materijalna bogatstva.

15.

Uobičajeno na neku ‘tehničku stvar’ u svojoj okolini gledamo kao na otjelotvorenje znanstveno-tehničkog napretka kao takvog. Ali ovdje nam valja priznati jednu neugodnu činjenicu: svaka takva stvar, na koju u svojoj okolini nailazite češće od ostalih, tu je isključivo zahvaljujući ustrajnosti materijalno motiviranih. Bilo da se radi o kantama za smeće, semaforu sa satnim mehanizmom ili šalici kave koju upravo ovog trenutka ispijate, svi ti znameni znanstveno-tehničkog napretka nisu inicijalno stvoreni kako bi, recimo, podigli standard našeg života nego stoga jer je neki pojedinac izračunao da bi njihovim umnažanjem mogao dobro zaraditi. Zato možemo reći da je na djelu tipična materijalna motivacija za djelovanje koja je zapravo većinski upravljač znanstveno-tehničkog napretka čovječanstva.

16.

Na ovom mjestu, ne možemo a da ne progovorimo i o našoj ‘najgoroj’ osobini, nas duhovnih – a to je otpor prema bilo kakvom radu. Većinu nas, čovjek nikada ne bi mogao natjerati da radi poslove koji se ponavljaju, pa i po cijeni našeg ‘spektakularnog siromaštva’! Rad ne spada u našu motivaciju, kao i bilo što drugo materijalne prirode – i to je u našoj najdubljoj prirodi. Nezadovoljna duha uvijek ćete vidjeti tamo gdje je on dopustio da mu radna svakodnevica savije leđa! I kako bismo, onda, mi bili ti kojima bi trebalo zahvaljivati za postavljenu uličnu rasvjetu ili organiziran prijevoz smeća! Nažalost, izgradili smo takvo društvo u kojem, u ovom trenutku, bez onih, materijalno motiviranih, čini se, ne bi opstali

17.

Nakratko, probajmo zamisliti svijet isključivo duhovnih ljudi. Ono što bi nam odmah moralo upasti u oči je… da u njemu ne bi bilo nijedne jednake stvari… Možda bi i dalje živjeli u zemunicama ili daščarama, u najboljem slučaju – montažnim kućicama, ali bi svoje vrijeme i dalje trošili na čistu znanost i ostale sestre duha (što se tiče montažnih kućica slutite da bi svaka bila na svoj način posebna; odatle, serijska proizvodnja bila bi proizvodnja non grata našega i svakog drugog duhovnog društva). I dalje bi imali LHC, međunarodnu svemirsku postaju i vjerojatno samo jednu aviokompaniju. Ali ne bi imali makroekonomiju! I nikada nas ne bi zanimala izgradnja (većih) gradova. Živjeli bi uz mora i oceane, na otocima i(li) planinama, u zajednicama od stotinjak ljudi, i svaka zajednica bila bi po nečemu posebna. U jednoj bi živjeli pojedinci zaljubljeni u fiziku, u drugoj u filozofiju, u trećoj u pjesništvo, u četvrtoj u teologiju itd. Svakom članu zajednice usadili bi nepovratnu ljubav prema kuhanju, pripremi hrane, da ne kažem, skupljanju bobica i tako osigurali opstanak vrste … Tako je! Naše zajednice bi po pitanju opstanka bile prvobitne, ali po pitanju napretka – duhovne! Na jednu takvu, uostalom, mislim da sam naišao u filmu La Belle Verte

Dakako, bilo bi moguće prijeći se iz jedne zajednice u drugu! Ali nikada, baš nikada, ne bi išli za tim da zajednice povežemo u nastojanju da izgradimo nekakvo globalno društvo (za nas, to je samo druga riječ za globalno tržište)… te glupave povezanosti svih sa svima. Osim možda sporta, nijedna druga vrsta natjecanja/takmičenja u našem društvu ne bi bila podržana. I ne bi imali internet nego bezbroj različitih mreža u ovisnosti od sklonosti pripadnika zajednice. Sve u svemu, jasno je čemu naginjemo: mi bi naše društvo podijelili kako bi svaki pojedinac u njemu ponaosob mogao biti sretan.

18.

Za kraj ovog posta, prisjetimo se nikad prežaljenog Carl Sagana i njegovog izvanrednog dokumentarca Cosmos. U njemu je, ovaj bard popularizacije znanosti, često znao ganutljivo govoriti o znanstveno-tehničkom napretku kao izravnoj posljedici razvoja same znanosti i čak možebitnom smislu čovječanstva uopće! Ali ako je netko, nakon sveg izrečenog, pomislio kako Carl Sagan nije bio svjestan ‘zapaljivog spoja neznanja i moći’ koji smo ‘dobili’ s ovim i ovakvim znanstveno-tehničkim napretkom neka brzo pročita sljedeći citat:

Organizirali smo civilizaciju čiji svi bitni elementi duboko ovise o znanosti i tehnologiji, koji istodobno nitko ne razumije. To je siguran recept za katastrofu. Zapaljivi spoj neznanja i moći, prije ili kasnije, eksplodirat će nam u lice.

I samo zbog ovih riječi, kapa ti dolje, zvjezdoznanče!

Lipanj 2015.

O humanistici (ničeancije ii.)

Posted in HOUELLEBECQ, KNJIŽEVNOST - PROZA, Pokoravanje tagged , , u 8:55 am autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: POKORAVANJE

7.

Čemu služi humanistika? Dakako, nikako ovladavanju nekakvim praktičnim znanjem. Taj hvalevrijedan, ali u suštini pragmatičan zadatak, ostavljen je drugim znanostima. Ali uloga humanistike time nije obezvrijeđena, ona je samo drugačije prirode – ona je tu da motivira…! Primarna je zadaća humanistike motivirati čovječanstvo za opstanak; drugim riječima, podariti mu smislene razloge za život; naravno, čovječanstvu smislene, a koji, dakako, ne moraju biti smisleni po sebi… U stvari motivacije, tako, spadaju Bog, moral, ontologija… i sve dosadašnje teorije značenja, jezika i smisla, kao i one buduće.

8.

Uvijek sam se bunio protiv naziva/sintagme ‘humanističke znanosti’. Humanistika, osim po svojim rubnim dijelovima (recimo, lingvistika), nikako ne može biti znanost – ona može biti samo filozofija. Zbog toga na književnu kritiku gledam prije kao na neku vrst filozofije, a ne znanosti. Da se za humanistiku uvriježio naziv ‘humanistička filozofija’ (a ne znanost), ne bih u tome vidio ništa loše; i da je netko nadalje ‘humanističku filozofiju’ razdijelio na ‘književnokritičku filozofiju’, ‘antropozofiju’, ‘lingvozofiju’ itd. Ta, ne nazivaju se bez razloga fakulteti na kojima se studiraju ‘humanističke znanosti’ – filozofskima…!

9.

Danas, u pogledu ‘humanističke filozofije’ odnosno znanosti, često oko sebe možemo čuti: „Koga to još zanima?“ Recimo, filozofija ili neki od eshatoloških pojmova poput pojma značenja. Koga oni danas još zanimaju? Kao da je na svakom čovjeku odluka hoće li se zanimati za njih ili ne, i ako da, da će mu njegovo objašnjenje doletjet na dlan samo od sebe i postati mu bez vidno jasno u svoj svojoj dosadnosti značenja.
Među svim neugodnostima (po jednog slobodnog duha) što je moderno doba donijelo sa sobom, svim tim nusproduktima demokracije koje uništavaju svaki viši ukus, nalazi  se i imperativ da je i znanje prvih i posljednjih stvari apsolutno za svakoga… A istina je upravo suprotna! Nikada se ne bi uzvišeni pojmovi duha poput smisla ili značenja toliko obezvrijedili u današnjem društvu, a obrazovanje u vezi njih srozalo, da je ostavljeno samo probranim dušama da se njima bave. Puk ne mora znati što je to značenje; ali mora dopustiti da mu ga se nametne. Međutim, na ovom mjestu vjerojatno bi mi u riječ upali svi dušobrižnici, tzv. ‘ljubitelji demokracije’, i optužili da ovom svojom izjavom jednostavno drugim ljudima uskraćujem temeljno ljudsko pravo, pravo pristupa znanju, odatle obrazovanju itd… Naravno, izvor njihove zlovolje i optužbe leži u mogućnostima manipuliranja onih koji to znanje nemaju, a koje se otvaraju onima koji ga posjeduju…
Odgovor koji im mogu uputiti neće razumjeti, jer u današnjem vremenu više nije razumljiv, premda ću ga izreći. Onaj koji, bez ikakve prisile, stupa pred te ‘presvete pojmove’, da bi u sebi, iz najunutrašnjije potrebe, zapravo, tek stvorio znanje o njima (još jedna zagonetka za dušobrižnike!) nikako ne može biti proste prirode, što znači da se ne može ponašati na prostački način kako bi znanjem koje posjeduje bilo koga s namjerom izmanipulirao… On tim znanjem drugima jedino može ponuditi motivaciju, razloge za življenje… a kojih u današnje vrijeme opasno ponestaje! Na ovaj način, ponovno smo napisali proslov humanistici. Međutim, hoće li me dušobrižnici razumjeti? Nietzschea nisu, a zašto bi, onda, mene? Pišimo, dakle, ponovno, i već poslovično – preksutrašnjima!

10.

Roman Michel Houellebecqa Pokoravanje, možda ne baš na prvu, a nekima se možda uopće neće činiti takav, jedna je oda humanistici današnjeg doba. Od britkih i jasnobolnih, za Houellebecqa nimalo iznenađujućih, uvida u slabe točke humanistike u današnjem vremenu (zbog kojih je izložena napadima sa svih strana, osobito iz smjera tzv. ‘STEM područja’), do tipične houellebecqovske pronicljivosti koja se ogleda u stavu da je humanistika jedina stvar koja u ovom dobu još može konkurirati ‘jednostavnoj opčinjenosti novcem’ današnjeg čovječanstva. Najprije citirajmo slabe točke:

Univerzitetske studije iz oblasti književnosti, kao što znamo, ne vode praktično ničemu, izuzev u slučaju onih studenata koji su najobdareniji za to da i sami postanu univerzitetski profesori u oblasti književnosti.

Nekoliko iskustava s mentorskim radom… […] …vrlo rano su me učvrstila u uvjerenju da je prenošenje znanja u većini slučajeva nemoguće, da su razlike između ljudskih inteligencija ekstremne, i da ništa ne može otkloniti, pa čak ni ublažiti tu temeljnu nejednakost.

Kao i obično, Steve [univerzitetski profesor] je pričao o izboru novih profesora i razvoju njihovih karijera unutar univerzitetske hijerarhije, i ne vjerujem daje ikada uopće načeo bilo koju drugu temu.

11.

Ipak, ne prekrižimo olako Hoeullebecqa u ulozi apologeta humanistike. Njegov, na momente, prostački, a na momente tek prostodušno zajedljiv jezik, kroz godine pisanja nekako je uspio doseći nesvjesno prosječnog zapadnoeuropljanina. Ma koliko on mislio da njegov književni sugrađanin i suvremenik pretjeruje u opisivanjima njegovih osobina, vanjskih ponašanja, a pogotovo ‘unutarnjih stanja’, što misli i što osjeća, čini se da mu je pošlo za rukom izreći upravo ono što on, zapadnoeuropljanin, u ovom trenutku osjeća, ali ne može uobličiti. Tako stoje stvari s današnjih čovjekom u Zapadnoj Europi na njenom kraju: intelektualno izmožden, do bola perverzan – kako prema drugima tako i prema sebi – mizantropski nastrojen, završava on život jedne kulture na sebi svojstven način.

12.

A sad dobre strane humanistike. Pazite sad! Slijedi jedna od najljepših misli o književnosti koju sam u posljednje vrijeme pročitao i koju, gle čuda, možete pronaći baš u romanu Michela Houellebecqa:

U čemu je književnost, kao glavna umjetnost, Zapada koji gasne pred našim očima, toliko specifična – nije nimalo teško odrediti. Kao i književnost, i muzika može izraziti jedan preokret, emocionalni obrt, tugu ili sveprožimajući zanos; kao i književnost, i slikarstvo nas može zadiviti, navesti nas da na svijet pogledamo drugačijim očima. Ali jedino književnost u vama budi to osjećanje kontakta s drugim ljudskim duhom, s tim duhom u njegovoj sveukupnosti, sa svim njegovim slabostima i veličinom, njegovim ograničenjima, niskostima, fiks-idejama, vjerovanjima; sa svime onim što taj duh [zbunjuje], zanima, uzbuđuje ili odbija. Jedino vam književnost može omogućiti da stupite u kontakt s duhom pokojnika, i to na način neposredniji, potpuniji i dublji nego što biste to postigli vodeći razgovor s prijateljem; koliko god neko prijateljstvo bilo duboko i dugovječno, nikada se u jednom razgovoru nećemo otvoriti tako potpuno kao što to činimo pred praznim listom, obraćajući se nepoznatom primaocu.

I ovo je humanistika, opjevana humanistika, humanistika koja opjevava književnost, svoj predmet; prerušena u esej nalazi se odmah na početku romana slavnog francuskog romanopisca; tog lucidnog mizantropa optuženog za islamofobiju i seksizam, čije vas nagriženo, propalo, ali još živo tijelo, plaši s naslovnice ovog posta. Mora vas plašiti! Houellebecq je danas još samo živi duh. Njegovo tijelo i više je nego znakovit simbol – ili još bolje, metafora – ‘tijela’ same zapadne kulture. A kako je sâm predvidio – zubi će mu ispasti još ove godine! ‘Neću imati za čim [žaliti]’ zadnja je rečenica njegova posljednjeg romana, i ne bih začudio da je uskoro izgovori i u svom stvarnom životu…

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: