Ožujak 2016.

Kako je to ostati sâm na svijetu? (ili misao o sretnom čovječanstvu zadnja umire)

Posted in BRANKO BIDA, Dvorac, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , , , , u 3:40 pm autora/ice Magičar

BRANKO BIDA: Dvorac

naslovnicaNe znamo što će se dogoditi u budućnosti. Svoje razloge za život tek trebamo doživjeti. Ne možemo znati što je (bio) smisao našeg života dok ga cijelog ne iskusimo. Budućnost će uvijek ostati otvorena.

Možda nikada nećemo izumrijeti. Iako to u nekim prilikama zvuči zastrašujuće, valja nam se i s tom mogućnošću pomiriti. Zapravo, svaki ‘duhovni’ vjeruje da ćemo se u nešto drugo pretvoriti, Nietzsche u ‘nadljude’, religiozan čovjek u ‘vječna bića’, filozof u moralno ‘bolja bića’, posthumanist u kiborge, transhumanist u bestjelesna bića koja će se ‘uploadati u kompjutor’… – samo nećemo ostati ljudi.

Ali kada bi, recimo, svi ljudi ipak izumrli i ja, nekim čudom, ostao sâm na svijetu, ne bih pretjerano očajavao. Možda i zato što ljudi poput Ivana Fochta (vidi prošli post!) već neko vrijeme u njemu ne žive… ljudi koji su sposobni ‘svojemu’ vremenu i prostoru dati osobni pečat – i samo svojim mislima!

Damir Nikšić, bosanskohercegovački umjetnik na nekoliko YouTube filmića (divni novi medij za umjetnike!) lijepo je pokazao o čemu to današnji čovjek najprije razmišlja. Osvrnite se malo oko sebe. Na svakom koraku možete čuti da se vode nekakvi ‘poslovni razgovori’, ja – tebi, ti – meni, narod samo razmišlja o tome kako se obogatiti. Vrlo malo je onih koji bi još zastali i začudili se nad tom očaravajućom ljepotom jutra na prijelazu između zime i proljeća. A još manje je onih koji bi mozgali o tome koju bi kompoziciju u to doba pustili i što bi u čovjeku ona mogla pobuditi u kombinaciji s onim što, sa svoje strane, nudi ‘neutralna’ priroda…

Ovoga puta odabrao sam kompoziciju mog prijatelja Branka koji se danas više ne bavi glazbom, jer boluje od depresije. Nazivu kompozicije i sâm sam ‘kumovao’ – nazvao sam je Dvorac, kazavši da mi se čini da je izvode “anđeli kosih očiju u dvorcu ni na nebu ni na zemlji” ni sam ne znajući što sam pod tim mislio (kakve veze mogu imati anđeli Kinezi sa starom bosanskom predajom…? 🙂 )

Ali prema nekom mom osjećaju, u, nesvjesno stvorenoj, tripartitnoj formi, Dvorac može stajati uz bok Bachovim božanskim koncertima, ali dakako, iz neke svoje vlastite ‘niše’ ambijentalne glazbe, potvrđujući moju tezu i tezu The Voice showa koji danas imamo prilike gledati na Hrvatskoj televiziji – da je talent češći nego što se misli! Moj prijatelj Branko stvarao je kompozicije, kako je to sam jednom prilikom priznao, kao da ga neka nevidljiva ruka vodi u tome. Često iste nije znao ponoviti. Na sreću, ‘sva očitovanja božanske ruke’ kroz njega ostala su sačuvana; snimljena su u njegovom privatnom kućnom studiju… Te davne 1996, slušajući Brankovu kompoziciju napisao sam i istoimenu priču koja počinje ovim riječima:

U beskrajnoj stepi visokih trava, u zemlji vječitog podnevnog sunca, stvorih u glavi viziju prekrasna dvorca vitkih kula i bijelih zidina, opasanih zelenkastim prstenom jezera. U hladu života, u mojoj mašti, nastade mjesto u koje sam počeo povlačit svoj duh, bježeći pred morom stvarnosti, kojoj ionako željah oduvijek umaći.

potpuno nesvjestan da će me to jednoga dana stići u životu. U priči, između ostalog, stoji i ova rečenica: “Negdje s kula dopirao je jedva čujni zvuk klavira koji su ugađali nadahnuti anđeli kosih očiju.” upućujući izravno na djelo koje me je inspiriralo da je napišem. Pa, evo prilike: na ovom >> LINKU možete provjeriti je li se čitanje priče savršeno uklapa sa slušanjem istoimene kompozicije koja joj je bila povod (pogotovo njenog ‘2. stavka’ koji kreće od 02:56)…. a ja se nastavljam dalje pitati što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu…

Kad bih ostao sâm na svijetu, možda bi priroda ‘odreagirala’ i istog trena pokrenula nezadrživi evolutivno-mutacijski proces u mom biću koji bi me u kratko vrijeme pretvorio u androgina, dvospolnu životinju koja bi bila u stanju sama sebe reproducirati, jer… ‘takav je život’, surov i bezobziran, u teško zamislivoj mjeri zainteresiran za svoj opstanak. Nedugo zatim, iz mene bi ponovno potekao ‘otrov čovječanstva’, ali da se razumijemo, ne više mojom voljom… preko/iz mene ponovno bi se razmnožile sve te Bordžije, Cezari i Aleksandri, a sve životinje, koje su eventualno sa mnom preživjele, teško bi uzdahnule… Ali što se može, ‘takav je život’, kazao je i Zoran Radmilović u ‘Maratoncima’.

Sve ovo naklapanje oko toga što bi se dogodilo da ostanem(o) sami na svijetu, zapravo, povezano je uz samo jednu želju: da vašim životom ne upravlja taština, već vaše prirodne sklonosti; da se ne osjećate posebnim, nego običnim; ali ne običnim u smislu da ste ‘prosječni pojedinac’ društva u pozadini, nego da ste obični u povlađivanju svojim prirodnim sklonostima. Jer, kad se zapitamo što bismo stvarno radili kad bismo ostali sami na svijetu, mislimo: što bismo radili izvan svake ‘pozornice’ na kojoj vam drugi plješću ili zvižde. (Ovo u vezi ‘otrova čovječanstva’ ne dajte da vas smete, bio je to samo moj ‘dobrohotni sarkazam’ kojim povremeno uveseljavam samog sebe, ali iz jedne sasvim druge pobude…) Ako biste i tada još uvijek stvarali, onda ste oni kojima je bilo dopušteno da se, Nietzscheovim riječima iz Zarathustre – ‘izvuku ispod jarma’…

A kad kažem da bi se u tom slučaju u cijelu priču upetljale vaše prirodne sklonosti mislim na to da biste napokon činili ono što uistinu želite činiti. Zapravo, po pitanju nekakvog činjenja više ne biste bili zainteresirani da u njemu uspijete… Uspjeh je ono što je isključivo vezano uz odnose s drugim ljudima. Bili biste zainteresirani da nešto činite zbog samog tog činjenja.

Svako činjenje je, u svom osnovu – poput seksa. Volite čitati i to ćete činiti; volite pisati i to ćete činiti, volite voditi ljubav i to ćete činiti – bez obzira na sve. Frustrirane duše nastaju u onom trenutku kad o činjenju započnu misliti; počnete misliti o tome kako ćete jednog dana početi čitati, drugog početi pisati, a trećeg početi voditi ljubav… I to je taj sigurni put u psihozu, a potom i depresiju…koji sam, uostalom, i sâm iskusio… a možda i Branko…

Zanimljivo, već sad možete isprobati tu duhovnu vježbu: kako je to ostati sâm na svijetu. Obratite pažnju isključivo na ono što činite u vlastitoj svakodnevici, a ne na ono što mislite (da ćete jednog dana činiti), i otvorit će vam se uvid u vaše sklonosti. Nije to nikakva nova istina. Mnogi Magičari prije mene izrekli su je na svoj način… Važno je da djeluje, ‘radi’, kako god hoćete to nazvati…

Poanta cijele priče je sljedeća: svucite taštinu na vrijeme, dragi moji devetnaestogodišnjaci i oni ‘vječiti devetnaestogodišnjaci’ poput mene; onima kojima to pođe za rukom ubrzo će ključevi razumijevanja vlastite sudbine biti u rukama… ili glavama, kako se već kaže… Nekima će poći za rukom početi razmišljati o stvarno bitnim stvarima, a ne više samo o sebi… recimo, o tome kako pomoći čovječanstvu u ovim, iznimno teškim trenucima, poput Srećka Horvata koji se pridružio inicijativi za spas EU-a – DiEM25… I to je jedan vid spasa čovječanstva… Jer, ipak nam je drago… to bedasto čovječanstvo, sa svim tim bad gays… Možda, privatno u sebi ne bi trepnuli ako bi zaista nestalo s lica zemlje, možda bismo ostatak života doista proveli ganjajući dolazak proljeća po planeti i slušajući Bachove božanske koncerte, ali nikada u nama ne bi mogli ugasiti onu nadu da će jednoga dana na svijetu živjeti doista sretno čovječanstvo… da ćemo svi biti poput Finaca, načitani, obrazovani, kulturni, i da nećemo imati svoju drugu stranu poput Norvežana… Stoga, nije zgorega za kraj ovoga, neobično sladunjavog posta za ‘Pustopoljinu’, spomenuti i onu staru, dobru, ofucanu frazu – budućnost je na vama!

%d bloggers like this: