Ožujak 2018.
O ‘proračunatom’ i ‘kulturnom’ ‘po sebi’ (ničeancije xv.)
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA
89.
U ona prozirno jasna jutra, na prijelazu iz zime u proljeće, neke od nas već u buđenju zaskoče pitanja: “Do vraga sve, ali ja želim znati! Ostvaruje li se čovjek kroz kapitalizam (kao što to tvrdi neoliberalna papazjanija), ili se radi o jednom od nebrojeno mnogo načina njegova održanja u okrilju prirode? Je li kapitalistički, odnosno svjesno proračunat, način razmišljanja prirođen čovjeku do te mjere da se njegov duh može svesti na njega – kao što to tvrdi “ratnik duha” Oswald Spengler – ili se pod ‘duhom’ ipak može smatrati i onaj dodatni, i neznano zašto – nužno potreban, odmak od svjesnoga proračunatog mišljenja koji prepoznajemo kroz ničim objašnjivu začuđenost svijetom i životom (koju su nekoć slavili i, na koncu, proslavili Stari Grci) – u načelu, kulturno-stvaralački način razmišljanja koji svijet doživljava kroz igru pitajući se što je u njemu moguće?
Naposljetku, na koji je način pojava svijesti – događaj bez presedana u ljudskoj evoluciji koji ostaje neuhvatljiv i zagonetan koliko to može biti – dovela do proračunatog i kulturnog načina mišljenja i djelovanja, i zašto se ova dva gledišta spram života ne bi smjela svoditi jedno na drugo? Sve ‘proračunato’ ne bi smjelo imati nikakve veze s ‘kulturnim’ i obratno; zbog toga je za nas i taj razvikani pojam ‘kreativnih (kulturnih) industrija’ samo žalosni oksimoron koji se uvriježio u kapitalističkim društvima nepovratno šteteći izvornoj dihotomiji ljudske prirode.
Nekada doista ne možemo drugačije, nego se odmah po buđenju to pitati, mi, nasljednici Velikog Učitelja u svakom pogledu, i umjesto umivanja, jednu ovakvu opreku drsko izvući ispod tepiha!
90.
Čini se razumnim prihvatiti da svako živo biće, uključujući tu i čovjeka, provodi svoj život na zemlji u zadovoljavanju svojih potreba, mahom onih održanja. Ali potrebe održanja, definitivno, nisu i nikada neće biti jedine potrebe živog bića! Nakon što ih zadovolji, ono i dalje ostaje u ‘zarobljeništvu’ vremena, i u jednom trenutku, činit će se da ništa ne radi, da samo puko (i besmisleno) egzistira; i što je najzanimljivije – da je na to natjerano; sva živa bića kao da su natjerana sâm život, ne samo održati, nego i izdržati… U tim trenucima vidimo moment ‘pra-dosade‘ na djelu i tvrdimo da se pojavila nova, nesumjerljiva potreba, sui generis, suprotna potrebi održanja – potreba da se ovlada dosadom, za nas kolijevkom svakog ‘pra-kulturnog’ djelovanja…
91.
Sada se može postaviti pitanje na koji su se način stvari vezane uz potrebe održanja i potrebe izdržavanja pukog postojanja odvijale u početku, dok na pozornici života još nije zaiskrio prvi žižak svijesti? Odgovor na njega pokušat ćemo iznaći razmatranjem života ‘čiste’ životinje – grabežljive zvijeri – savanskog pirgastog lava (kojega, (ne)namjerno, posudismo iz našega serijala o postanku volje za moći)… I na osnovi najpovršnijeg uvida, lako je zaključiti da ga čisti nagon gladi tjera da zadovolji potrebu za održanjem. No nakon što ulovi antilopu, što čini taj ‘kralj svih životinja’? Opruži se po zemlji i ubrzo padne u san ili se nastavi izležavati na suncu. Za lava, dakako, još uvijek ne možemo reći da živi proračunato, kao ni to da posjeduje kulturu; ipak, čini se, da im je već svojim načinom života stvorio uvjete: svoj je život ‘podijelio’ na lov i odmor. Tek s pojavom svjesnog mišljenja odnosno same svijesti proračunato i kulturno djelovanje dolaze do izražaja…
Ako je govor djelovanje, onda se radi o duhovnom djelovanju uz pomoć osjetila. Njemu više nije potrebna neposredna veza s osjetilnim djelovanjem, jer ono što je od 5. tisućljeća prije Krista novo, jest mišljenje, duh, razum ili kako se god to želi nazvati… Čisto duhovno promišljanje, “proračunavanje”… odjednom [se] pojavljuje i mijenja sve…
92.
Što je, onda, svjesno mišljenje donijelo čovjeku? Zamislimo da našega lava zakratko zaokupi svijest (iako prema našim trenutnim saznanjima to najvjerojatnije nije moguće; ipak, ovim primjerom na simplificiran način meditiramo nad mogućnošću koja se na kraju ostvarila kroz čovjeka). Što bi se to stubokom promijenilo u njegovu ponašanju? O čemu bi on to svjesno razmišljao? Možda o ovome:
“Zašto bih danas ulovio samo jednu antilopu, kad ih mogu uloviti više? Ulovom više antilopa zadovoljila bi se višednevna potreba za hranom cijelog čopora. Ne bi mi to predstavljao napor, jer tko zna, možda će sutra padati kiša, a ja ću se, onda, moći izležavati cijeli dan…”
Praskozorje proračunatoga načina mišljenja ovime je moglo nastupiti… Pažljivijem čitatelju zasigurno nije mogla promaći pojava matematike u mišljenju (jedan – više, moć prebrojavanja i sl.), zatim, “osjećaja” za danas i sutra, te, na koncu, i moć razlikovanja između onoga što mora činiti (loviti) i onoga što želi činiti (izležavati se). Kad se ništa ne mora, svjesno biće vrlo brzo pronađe ono što ga veseli.
93.
Isto tako, svako proračunato mišljenje nužno za sobom povlači i razvoj tehnike odnosno tehnologije. Stvari koje se proračunato domisle, često, same po sebi, nisu ostvarive u okrilju prirode. Sirovo meso se usmrdi ako se ne pojede isti dan. Nešto je s njim potrebno učiniti u tehničkom smislu kako bi se sačuvala jestivost i opravdala primjena proračunatoga načina mišljenja. Odatle se može zaključiti da proračunat način mišljenja, zapravo, nije prirodan nego umjetan; on je nadodan prirodi; drugim riječima, ni on (kao ni umjetnost u općenitom smislu) nije inherentna karakteristika prirode! Priroda drži do održanja jednog života, ali trenutačno, ne proračunato! (Barem se to odnosi(lo) na prirodu prije pojave svjesnoga mišljenja…)
No, čini se da je vjeveričino skupljanje plodova za zimu onaj primjer proračunatog mišljenja prije pojave svijesti koji tomu proturječi. Ali to nije slučaj. Naime, ovdje se previđa da je vjeverica plodove za zimu prisiljena unaprijed skupljati kako bi uopće preživjela, odnosno, da je u nju takvo ponašanje prirodno ‘ugrađeno’; suprotno tomu, lav nije prisiljen ubiti više antilopa isti dan. Proračunati način mišljenja nije nužan da bi živo biće preživjelo, i to je važno naglasiti.
94.
No svjesno mišljenje čovjeku je donijelo još ‘nešto’…, ‘nešto’ ravno onomu ‘kao kad zvijezda padne u prazan prostor‘ – pogubnu spoznaju o vlastitoj prolaznosti odnosno svijest o neminovnoj smrti koja ga čeka negdje u budućnosti, i koje stoje izvan svake domene proračunatog načina mišljenja. Dakako da su ovu misao, i činjenicu, prije nas izrekli mnogi drugi magičari duha… i da je mi na ovom mjestu samo ponavljamo na svoj način. No, čini se da je ona nešto što čovjek najprije potisne u umu…
I premda ‘obojene svjesnošću’, ove dvije spoznaje – spoznaja o mogućnosti svjesnog proračunatog mišljenja i spoznaja o vlastitoj prolaznosti – suprotna su jedna drugoj koliko to mogu biti. Zamislimo na koji bi način grabežljivo stvorenje razmišljalo o njima u ovom kontekstu:
“Upravo sam saznao da ću jednoga dana umrijeti, a to znači da ću sve što sam stekao proračunavanjem (za koje sam također spoznao da sam sposoban) izgubiti. Možda, onda, i nije nužno da pretjerano proračunavam u svom životu, možda je nužno da (u)činim nešto drugo kako bih svladao ovaj rastući strah od smrti… Ne bih li mogao ostaviti neki trag o sebi? Nekakvu rezbariju, slikariju, ili zapis? Recimo, na jednom ovakvom kamenu nacrtati kako živim, i kako lovim antilope vrebajući ih iz zasjede visokih trava?”
Prema našem mišljenju, ovdje se možda radi o sličnim, ako ne istim, ‘mislima-porivima’ koji su homo sapiense prožimale prije 20 000 godina te ih ‘natjerale’ da ostave svoj trag u spiljama Altamire i Lascauxa? I nije li ova diluvijalna dihotomija čovjeku suđena? ‘Proračunato‘ i ‘kulturno‘ odsad će čovjeka vući na njegovu putu stvaranja kultura i civilizacija. S jedne strane, nerazdvojivo vezani istim roditeljem (svijest), a s druge, suprotni koliko to dva pristupa životu mogu biti. Mnogo stoljeća kasnije, ‘proračunato‘ će stvoriti pismo, a ‘kulturno‘ poeziju, ‘proračunato‘ matematiku, a ‘kulturno‘ vjeru u krajnju spoznaju, naposljetku, ‘proračunato‘ države, gradove i civilizacije, a ‘kulturno‘ religiju, umjetnost i čitav duhovni život čovjeka… Uostalom, nije li sâm Bog, uobličen kroz konkretnu religiju, u ovom kontekstu, nesumnjivo najveći kulturni artefakt ikad stvoren za svladavanje straha od smrti!?
Od svih praosjećaja svijeta, strah od svijeta [smrti] sigurno je najstvaralačkiji. Njemu čovjek duguje najzrelije i najdublje oblike i stanja ne samo svoga svjesnog unutrašnjeg života, nego i njegovih odraza u bezbrojnim tvorbama izvanjske kulture. Kao potajna melodija, što je ne može svatko čuti, prolazi strah kroz oblikovni jezik svakoga pravog umjetničkog djela, svake unutrašnje filozofije, svakog značajnog djela; one se nalazi, što još može osjetiti samo mali broj ljudi, i u osnovi svih problema svake matematike.
95.
U mnogim ljudima danas gasi se svijest o tome što je umjetnost i koju ulogu zauzima u ljudskom životu. Po mnogima, ona je još samo zabava s kojom proračunati način mišljenja može raditi što hoće. Mnogi umjetnici, ako se neko vrijeme nisu uspjeli probiti na tržištu umjetnosti, po tim notornim, mondenim umjetničkim salonima današnjice, prestaju sa svojim radom… Više ne osjećaju da su ‘kulturne potrebe‘ sadržane u samom stvaranju, i da se radi o iskonskoj potrebi jednoga prolaznog života kojom on svladava vlastiti besmisao.
Nismo i ne moramo biti svi umjetnici. Ali svi u dubini duše imamo potrebu da se naučimo nositi s tom ‘zadanom’ besmislenošću naših prolaznih života. Na koji ste je način vi riješili, glasno zapitajte sebe. I budite sigurni, ako ste živi, da ste to pitanje, zasigurno, barem privremeno riješili, iako rješenja možda u ovom trenutku i niste svjesni! Većini je ljudi, kao po nekom automatizmu, dovoljna religija, Bog, da popuni tu, po sebi, više nerazumljivu ‘kulturnu potrebu’; drugima pak u pomoć pristiže – čvrsto ukorijenjena u suvremenom društvu – industrija zabave kojoj služe, redom, sve umjetnosti. Samo još rijetkima dovoljna je čista umjetnost, stvaranje u samoći.
Kao što je od prilagođavanja prirodi (zahvaljujući proračunatom načinu mišljenja) čovjek dospio do toga da prilagođava prirodu sebi i svojim potrebama, tako je od prilagodbe umjetnikovu ukusu, kapitalizam došao do toga da njegov ukus prilagođava sebi i svojemu proračunatom mišljenju.
96.
I premda smo shvatili da su i religija i umjetnost i filozofija, pa čak i jedan dio znanosti (onaj koji vjeruje u krajnju spoznaju) na istoj ‘planini svijesti’ potekli iz izvora potpuno oprečnog izvoru proračunatog načina mišljenja, te da je kapitalizam kao današnji motor proračunatog načina mišljenja samo sredstvo održanja čovjeka, a nikako njegova bit, suština – nemoćni smo zaustaviti pogubno kretanje svijeta…
To što ‘kožu’ proračunatog mišljenja danas ne možemo, s vremena na vrijeme, ipak zamijeniti s ‘kožom’ kulturnog djelovanja koja nas izbavlja iz osjećaja vlastite prolaznosti – to je naš najveći, i umnogome potisnut, problem. Jer, mi, današnji ljudi, vlastitu prolaznost prestali smo osjećati kao problem. Prema vlastitoj smrti, postali smo ravnodušni. Pitanje smrti birokratski smo prepustili religiji i o njoj više ne razmišljamo, a kapitalizmu smo dopustili da nas zabavlja dok ju čekamo. Formula današnjeg kulturnog života. Oswald Spengler tu je pojavu predvidio kao sudbinski tijek svake civilizacije koja se sama približava svojoj smrti… Hoće li ‘proračunato‘ na kraju progutati sve ‘kulturno‘, i je li to ljudska sudbina, ostaje za vidjeti… Ali da je stavilo svoju šapu na nešto što mu u osnovi ne pripada – barem na to smo htjeli ukazati ovim tekstom…
Lipanj 2014.
‘Religija bez religije’ (ili kako umaknuti pseudo-dobu u nastajanju…)
Richard Rorty: KONTIGENCIJA, IRONIJA I SOLIDARNOST
A sada se vratimo našem ‘prijelomu duha’. U svojevrsnoj smo dvojnoj poziciji – ili se nalazimo iznad ključne točke prijeloma i krećemo se putem koji uspostavljeno ‘pseudo-doba’ više ne može slijediti; ili smo također samo pseudo-relikti – prva izravna posljedica tog prijeloma.
Što se tiče ‘pseudo-doba’ ono se, u nekom duhovnom smislu, više ne može uzdizati, jedino spuštati. U svom spuštanju, na svakoj razini, svakom stupnju, čemu god, proizvest će jedno ‘pseudo-djelo’, analogno ‘izvornom’ djelu, djelu originalu iz ‘ne-pseudo-doba’. Slijedeći ovu misaonu nit, postavlja se pitanje, nisu li upravo Sloterdijkove Sfere ‘pseudo-djelo’ koje u potpunosti odgovara Spenglerovoj Propasti zapada, djelu koje je nastalo u ‘srcu’ moderne? Također, na isti se način možemo zapitati koje će ‘pseudo-djelo’ – ili to već jest – pokrilo problematiku, primjerice, jednog Bitka i vremena? Na kraju krajeva, sa samog vrha ‘duhovne frakture’, možemo misliti jednu i za nas odveć uznemirujuću misao: nisu li i ovi postovi zapravo samo pseudo-pandan Derridainim odvažnim mislima? Drugim riječima, možda ništa nije u tolikoj mjeri ‘pseudo‘ od ‘Derridijanca’ koji misli da svog učitelja može prevladati…
Nakon uvida u ‘alternativnost’ našeg pogleda u odnosu na onaj uobičajeni, akademski uvid u povijest duhovnih sklonosti čovječanstva, moramo uvesti još jednu korekciju. Svi moji ljubimci duha – filozofi, književnici, umjetnici – svi redom, odane su pristalice alternativnoga pogleda na stvarnost, a ne onog koji prevladava u udžbenicima filozofije, književnosti i umjetnosti (nisam uzalud napisao da ne pišem za svakoga). Tako je bilo sa Spenglerom, tako se, po svemu sudeći, dogodilo s Derridom, a danas se događa sa Sloterdijkom. ‘Akademski pacificirani’ pogledi na stvarnost, na kulturnu povijest, na tijek duhovnih događaja, su sterilni, mrtvi. Zbog toga, moja misaona pozicija je upravo u kontrastu s tim mainstream pogledom.
Unatoč prethodnom uvidu, uvjeren sam da nam je fenomen ‘prijeloma duha’, koristeći Heideggerov jezik, ‘ontički nametnut’, a ne ‘ontologijski izmišljen’. Bilo da smo formalno obrazovani akademici ili filozofi autodidakti, bilo da hodamo ‘ravnim’ ili ‘zaobilaznim’ stazama, ‘prijelom duha’ utječe na sve nas, bez iznimke. Naše razlike su zapravo samo različite interpretacije ovog fenomena koji neprestano i neumoljivo utječe na naša osjetila, a time i na naš um.
Sâm vrh piramide prijeloma, zanimljivo, ne pripada nekoj ‘besperspektivnoj’ i ‘beskrvnoj’ Derridinoj misli, niti misli Paula de Mana, možda najvećeg ‘praktičara’ dekonstrukcije. Umjesto toga, pripada pomalo nezgrapnom konceptu ‘autoreferentne nekonzistencije’ (engl. self-referential inconsistency), koji je između ostalih, problematizirao američki postmodernistički (meta)filozof Richard Rorty. Taj izraz, u ovdje snažno naglašenoj metateorijskoj maniri, obuhvaća srž misli koje u svoju tvrdnju uvlače same sebe. Najbolji primjer predstavlja rečenica “Ova rečenica nije istinita“, za koju možemo reći da je istinita kada je lažna, i obrnuto. Lako je shvatiti da su gotovo sva razmišljanja post-strukturalista zapravo podložna kritici ‘autoreferentne nekonzistencije’. Ako opovrgavamo izvjesnost istine, kao što to čini Derrida, što reći za samu takvu izjavu; je li ona istinita, pita se Rorty? Ako Derrida može tvrditi da je sve tekst, ‘lijepa priča’, znači li to da je i njegova teorija dekonstrukcije, pa čak i rečenica u kojoj izriče “kako je sve to ‘lijepa priča'” – samo ‘lijepa priča’? Kako tvrdnja da nema istine – može biti istinita? Jasno je da je ovaj način izlaganja blizak onome koji je nekoć uzdrmao temelje matematike – jer u sâm jezik nastojimo ‘ući’ na sličan način na koji je u matematiku nekoć ‘ušao’ Kurt Gödel – potkopavajući ju od samog temelja s apsurdnim, logički nekonzistentnim tvrdnjama. Za razliku od Gödela, mi se koristimo sofisticiranijim oblikom apsurdne tvrdnje – koja se naziva ‘autoreferentna nekonzistencija’. Moramo biti iskreni, nakon nje, ako još želimo ‘plivati u moru’ istine, svaka misao postaje problematična.
Međutim, upravo na ovom mjestu možemo postaviti ozbiljan prigovor Rortyju, prigovor koji bi nas mogao odvesti iznad točke prijeloma koju ‘autoreferentna nekonzistencija’ sama sačinjava, ili koju je uzrokovala, u prostor gdje tek trebamo izgraditi put koji nastavljamo slijediti. Taj prigovor dolazi u formi pitanja: Zašto ponovno postavljati pitanje je li nešto istinito, ako smo samoj istini oduzeli izvjesnost postojanja? Nema smisla (niti obveze) utvrditi je li Derridina, ili bilo čija tvrdnja da istina ne postoji, istinita. O toj tvrdnji više ne možemo tvrditi da je istinita ili neistinita. Jednostavno možemo nastaviti slijediti tu tvrdnju, održavajući se iznad prevaziđene istine i gledati kamo će nas odvesti. Međutim, ovdje se postavlja još jedno važno pitanje: treba li nastaviti graditi bez oslanjanja na istinu, ili barem na ‘vjeru u istinu’ ili bilo koji drugi pojam koji smo sami stvorili? Odgovor na ovo pitanje danas ne možemo znati, jer naša post-metafizička misija tek počinje. Pred nama je otvoreno polje, pustopoljina, Prostor Uma u kojem je sve moguće, u kojem koncepti ‘stvari duha’, poput ‘vojnika metafizike’ nakon izgubljene bitke, žudnjevito traže novog gospodara. Onaj koji dolazi, ali još nije na vidiku, ne mora nužno biti njihov gospodar, ali mora biti netko ili nešto što će, u određenom smislu, preuzeti brigu o njima.
Vratimo se, međutim, Rortyju. Njegov zaključak, nakon svega rečenog, jest: “Kultura je jedina stvarnost za čovjeka“. Time se pridružuje svome postmodernističkom kompanjonu Derridau u iznošenju kontroverznih tvrdnji ‘autoreferentno nekonzistentne’ naravi. Sjetimo se, Derrida je jednom zapisao: “Priroda nikada nije ni postojala.” Možemo se upitati, o kojoj stvarnosti Rorty raspravlja? Naravno, o stvarnosti koja nas okružuje, ali koja je, prema Rortyju, uvijek prvenstveno ‘kulturno oblikovana’, te koja se mijenja čak i dok je percipiramo kroz pojmove/označitelje – ‘istine’, ‘slobode’, ‘ljepote’, ‘dobroga’ itd. koje smo sami stvorili. Stvarnost ne može biti neljudska, kao što nam Rorty sugerira, kao što Bog ne može postojati bez čovjeka, što je Sloterdijk jasno istaknuo. Rortyjeva stvarnost nije neka tajanstvena, po svojoj naravi nepoznatljiva stvarnost, nego je ono što čovjek doživljava, ono što mu nešto znači, u potpunosti usklađeno sa Spenglerovim uvidom iz ‘Propasti Zapada’. Kad dulje meditiramo nad rečenicom “Neprolazna misao je iluzija” (također iz ‘Propasti Zapada’), shvatimo da je na istoj razini sa svojim suprotnim tvrdnjama – ono što tvrdi, istovremeno negira, stvarajući ‘autoreferentnu nekonzistentnost’. Dakle, da budemo potpuno jasni, ‘stvari duha’ ne mogu biti ništa drugo nego literatura, ‘lijepa priča’, koja i danas nadahnjuje na nevjerojatan način. U stalnom kretanju, one [‘stvari duha’] postaju ono što je Derridu i njegovu filozofiju optuživalo – ‘religija bez religije’. Književnost je književnost koja je oduvijek znala da je književnost. Filozofija je književnost koja je upravo otkrila da je književnost. Mogu li napisati da je i znanost književnost koja još ne zna da je književnost? 🙂 Zbog neistraženosti novih područja uma/duha – informacija i izvedbi – to još ne mogu i ne smijem napisati, premda ne mogu zanijekati da mi se sviđa gledati na znanost kao na oblik ultrastvarne književnosti…
Na kraju, s potpuno otvorenim kartama, bez prednosti bilo kakve ideje u našem umu, pokušajmo se prisjetiti riječi biblijskoga Ivana na početku njegovog slavnog Evanđelja: “Na početku bijaše Riječ…” Taj neobični uvid, koji ne spominje nikakvu tamu ili bezdan, morao je sve zbuniti . Kako Riječ? Zašto Riječ? A kada se propovijed nastavi s “…i Riječ bijaše od Boga…“, u potpunosti smo s njim, i uz njega, spremni da čujemo najveću tajnu ljudskog duha ili uma, svejedno, koja glasi: “...i Riječ bijaše Bog“… Zbog tih riječi sada tiho vrištimo u sebi, jer shvaćamo da je ono što smo ovdje izrekli, i što je izrekao Derrida i ostali ‘post-strukturalisti’, već davno izraženo ovom anagogičnom, očaravajućom spoznajom…
Dalje, nećemo. Bilo da se izgubimo u visinama duhovnog razvoja, nedostupnih većini čovječanstva, ili da kao pseudo-Derridijanci samo maštamo o tome, ostavljamo to pitanje po strani. Čak i ako ne vidimo tlo na kojem stojimo, vođeni ogromnom radoznalošću, sada se pitamo što smo u tom ‘zrakopraznom’ prostoru uopće sposobni stvoriti. Neka buduće generacije tragaju za odgovorom na pitanje: na čemu smo ‘stajali’ – mi, ne-sljedbenici pseudo-doba – dok smo u ovom stoljeću nastavili graditi naše veličanstvene simbole i na temelju njih – naša grandiozna djela…
Svibanj 2014.
‘Dvojedna’ filozofija (ili zašto sloboda može biti samo privremena)
Peter Sloterdijk: SFERE
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA
Pored nerazumljivog i proturječnog stava prema učenju Jacquesa Derride, još jedan aspekt ‘učenja’ Petera Sloterdijka mi zadaje mi muke. Teško mi je pomiriti se s njegovim viđenjem mog drugog omiljenog filozofa – ‘njemačke filozofske mašine’ – Oswalda Spenglera. Smatram to nepravednim iz jednostavnog razloga: zbog odbijanja priznavanja bilo kakvog utjecaja koji je autor Propasti Zapada mogao ostaviti na autora Sfera. Uostalom, procijenite sami kako se ‘morfolog ljudske historije’ Sloterdijk odnosi prema ‘morfologu ljudske historije’ Spengleru [Sloterdijkovi citati preuzeti su iz izdanja: Sfere / Mehurovi. Beograd: Fedon, 2010]:
Nategnuto je – doduše, na genijalan način – već i to što je [Spengler]… svaku kulturu uzeo zasebno, kao “živo biće najvišeg ranga” i proglasio je jedinicom koja nema prozore, i nastaje i nestaje držeći se isključivo imanentnih pravila; a pravo forsiranje je bilo kada je svaku od njih pokušao da tumači kao hiljadugodišnje carstvo regionalnog duševnog raspoloženja.
…izloženi životopisi osam kultura… mogu da pretenduju na počasno mjesto… [spomenik] velikoj, možda i jedinstvenoj energiji spekulacije i kombinatorike… Stoga tom uzoru naš pokušaj nema mnogo da zahvali [ja naglasio] – osim kao uvjerljivoj pouci šta bi u budućnosti trebalo izbegavati.
Nakon ovakve izjave, u publici koja je pročitala oba djela, nastao bi samo muk, možda usporediv s onim (da ubacimo malo humora) na dvoru kralja i kraljice Tamo Tamo Daleko, kada se njihova voljena kćerka Fiona vratila u društvu svog zaručnika i osloboditelja Shreka (iz ‘kule dvorca okruženog lavom’). U tom trenutku, oni su s neprikrivenim užasom otkrili, zajedno sa svim okupljenim građanima, da se proročanstvo ispunilo – ali naopačke – umjesto da joj vrati prvotni lik lijepe princeze, Fiona je ‘ostala (na cjedilu)’ u tijelu ogrice, a to se dogodilo iz sasvim običnog razloga – sam princ-spasitelj bio je ogar. Drugim riječima, Sloterdijkova ‘teorija sfera’, kao jedna tipična morfološka teorija, iste je vrste kao i Spenglerova; osim toga, ne vidim nijedan razlog zašto se ove dvije teorije ne bi mogle nadopunjavati. U osnovi, radi se o istoj morfološkoj metodi koja, od autora do autora, na sebi svojstvene načine ‘promatra’ ljudsku tragediju na Zemlji, a koju filozofi poput Jurgena Habermasa nikako nisu mogli podnijeti. Stoga, ne mogu prihvatiti tvrdnju da ‘[Sloterdijkov] pokušaj nema mnogo [Spengleru] da zahvali’. Nisam se usudio oskrnaviti maestralno sročeno djelo Sfera, nisam i ne želim ulaziti u polemike vezane uz opću upotrebu jezika, njegovu bolno očitovanu ograničenost, i što reći – iluzionizam, da se njime doista doseže istina, bit, priroda onoga o čemu pišemo… Čak ni pojam ‘unutarnjeg’ – kod Sloterdijka, iznimno dobro ‘njegovan i hranjen’, koji očito prevladava zbog svoje ‘dobrote’ nad pojmom ‘vanjskog’, nisam doveo u pitanje. Sve zato, jer sam uvjeren da je riječ o knjizi napisanoj iz duboke potrebe, osim toga – i velikom snagom, s prekrasnim uvidima u ljudsku muku na Zemlji, i žarom diskursa koji po svemu podsjeća na onaj mladenački iz Kritike ciničkog uma, ali ponovno istaknimo: potpuno u skladu s analogijama Oswalda Spenglera… I zato, ne mogu ne dizati svoj glas protiv prikrivanja glavnog izvora utjecaja na, za mene, samo još jednu divnu priču o povijesti čovječanstva, što Sloterdijk čak izričito čini.
Nikada nisam tvrdio da je Oswald Spengler bio u pravu kada je iznosio svoju teoriju o kulturama kao živim organizmima…Uvijek sam mu mogao spočitnuti tu potpunu opsesiju sudbinom i sudbinskim pitanjima, pogotovo u knjižici Čovjek i tehnika koju je napisao valjda pod utjecajem ne prihvaćanja Propasti zapada od tadašnje svjetske nomenklature povjesničara i filozofa. Na Propast zapada gotovo da možemo gledati kao na pokušaj pisanja Druge Biblije. U iznimnom nadahnuću, svjetlo drugačijeg, svog sunca, sunca nadahnuća, usmjerio je na iste, suhonjave stvari ovog svijeta. Za to je bio nagrađen od bogova: dobio je neslućen, nov, originalan pogled na svjetsku povijest.
Ovdje [u Propasti Zapada], dakle, neće biti govora o tome što svijet “jest”, nego što on znači živom biću koje je njime okruženo.
Ne odaju li već ove riječi neslućenu skromnost njezina autora da se ne petlja sa ‘stvarima bitka’, nego da svojom morfologijom ljudske povijesti jedino zadere u ljudsku dušu i njezine osjećaje?
Zbilja – svijet u odnosu na dušu – za svakog je pojedinca projekcija usmjerena u područje protežnog; ona je ono “vlastito” što se ogleda na “stranome”, ona znači samo to strano. Jednim koliko stvaralačkim toliko i nesvjesnim činom – ne ozbiljuje “ja” moguće, nego se “ono” ozbiljuje kroz mene – gradi se most simbola između “živog ovdje” i “ondje”… To je ideja makrokozmosa [ja naglasio], zbilje kao zbroja svih simbola u odnosu na dušu… Sve što jest ujedno je simbol… Simboli kao nešto ozbiljeno pripadaju [protežnomu]. Oni su postali, nisu u postajanju.
Spenglerove ideje makrokozmosa najprije ćemo se sjetiti kada kod Sloterdijka naiđemo na profinjeniji morfološki izraz – sferu. Ako se kod Spenglera predmet istraživanja javlja u makro obliku jedne kulture, kod Sloterdijka sfera se pojavljuje kao fleksibilniji morfološki pojam primjenjiv na mnoga druga manifestacije ljudskog duha. Iako će priznati da se i kultura jednog naroda može shvatiti kao sfera, Sloterdijk svojom filozofskom maštom (da ne kažem spekulacijom i kombinatorikom), sferu prikazuje prvenstveno kao neku vrstu ‘dvojnosti’, stanovitog ‘dvojednog‘…
Dokaz egzistencije ili samo ukazivanje na pra-motiv ekskluzivnog proizvoda svog duha, on spektakularno izvodi iz biblijske priče šestog dana stvaranja koja opisuje kako je Bog stvorio čovjeka. Besprijekorno pitkim stilom, prepunim profinjenih, pažljivo osmišljenih metafora, tehničkih i inih izraza (poput ‘teotehnike’, ‘dvojednog’ i sl.), Sloterdijk nas najprije poučava kako trebamo razlikovati dvije faze u stvaranju čovjeka: u prvoj, “…tvorac nije bio ništa drugo do keramičar kome se dopalo da od odgovarajuće sirovine napravi figuru nalik sebi, majstoru.” U drugoj pak, u tu ljudsku kreaturu on je udahnuo dušu. Obje faze su, primjećuje Sloterdijk, “izrazito tehničkog karaktera”. Međutim, dok prva faza čovjekova stvaranja ne predstavlja ništa posebno, ništa tajanstveno, šuplju glinenu posudu slična oblika svaki keramičar može izraditi, dotle druga faza predstavlja ono istinski tajanstveno što odaje istinski ‘Božji posao’, način na koji je Bog u ljudsku kreaturu udahnuo dušu, život. Tu ‘teotehniku’ Sloterdijk drži vrhunskom tajnom kojom čovječanstvo nastoji ovladati kroz svoju povijest.
…pitanje šta je to tehnika može [se] razumeti samo premeravanjem razmaka između onoga što je Bog bio kadar in illo tempore, i onoga što će čovek umeti da učini u svoje vreme… Možda ono što zovemo povesnošću nije ništa drugo do vreme koje je potrebno da se u okvirima ljudskih dometa ponovi božji trik?
[Zasada], uduvavanje života je tehničko-nadtehnička procedura koja je isključivo božji patent.
Ali ni tu još uvijek ne nailazimo na genijalnost onih misli na koje je Sloterdijk svoje sfere položio. Tek ih nalazimo u izvanrednom uvidu “…da udahnjivanje odmah povlači za sobom i uzvratni udah…”, drugim riječima, nakon što je udah primljen, čovjek je izdahnuo, vraćajući tim činom udah Bogu, svome tvorcu! Ova genijalna slika ipak je samo slika, metafora jednog čisto fiziološkog procesa koju ne želimo ‘raščarati’, ali ni učiniti da budemo povodljivi zbog neke nove sumnjive vrhunaravne istinitosti koju nudi. Samo je želimo koristiti za nadahnuće. To je pravi smisao svakog teksta, svake filozofije, svake morfologije, književnosti, pa čak i znanstvene teorije. Ne možemo polagati pravo na istinu, ali ne zato što je ne možemo dosegnuti, nego zato što pretpostavljamo/vjerujemo da ne postoji. U ovom trenutku, kako se uzme, postoji između pet do sedam milijardi subjektivnih pogleda na svaku različitu stvar na ovom svijetu, ali ne postoji istina sama po sebi. Ono što je Sloterdijk ovom slikom želio poručiti može se svesti na iskaz: diše se zapravo ‘zajednički’ kao svojevrsno ‘dvojedno‘. Odatle je izvedena i ‘definicija’ sfere. Što je, dakle, sfera?
…sfera je… dvojedan zajednički prostor doživljaja i iskustva… zahvaljujući obrazovanju sfera, dolazi do izvornog prostornog širenja onoga što tradicija naziva duhom… Kada jevrejski Bog i prototipski čovek okrenu jedan ka drugome onu svoju stranu koja je otvorena za kontakt, onda oni stvaraju zajedničku sferu unutrašnjeg prostora.
To je smisao biblijskog govora o ‘slici božjoj’. Njime se ne želi reći kako je Tvorac bio mistički solo-android koji je iznenada rešio svoju pojavu (koja se pojavljuje – kome?) prekopira na zemaljsko tijelo; to bi bilo apsurdno kao i zamisao da je Bog žudeo za društvom naknadno stvorenih, formalno sličnih glinenih figura… Božji patent jeste mogućnost intimnog komuniciranja u primarnom dualu. On ne ukazuje toliko na vizualno opazivu sličnost između uzora i odraza koliko na izvorno dopunjavanje Boga kroz Adama i Adama kroz Boga.
S Bogom je, dakle, ‘stvar započela’; nakon prsnuća prvotne, primordijalne sfere, i izgona prvih ljudi iz raja, čovječanstvo se masovno okrenulo izgradnji novih sfera. Prema Sloterdijku, zapravo, modaliteti prsnuća sfera stvaraju uvjete za historiju kultura. Naravno, zajednice koje će se u ljudskoj historiji pokazati najuspješnijima u izgradnji sfera uvijek će biti ‘religijski fundirani narodi’… Drugim riječima, samoća više nigdje ne nalazi svoje utemeljenje. Nikada nismo sami. Sferno smo učahureni s onim Drugim, uvijek i zauvijek, većinu vremena. Nemamo pravo izbora; sloboda može biti samo privremena i započinje prsnućem sfere, unutarnjeg intimnog prostora koji se lomi i nestaje u toj neshvatljivoj, sablažnjivoj želji za slobodom… ali samo do nove sfere.”
Rujan 2013.
Čovjek i tehnika: svećenici stroja
Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA
Na početku svake razvijene kulture stvaraju se dva prastaleža – plemstvo i svećenstvo – kao počeci svakog društva, piše Spengler u jednom od posljednjih poglavlja svoje knjige. U faustovskoj, Zapadnoj kulturi radi se o, kako ih on naziva – vikinzima krvi i vikinzima duha.
Plemić – ratnik i pustolov živi u svijetu činjenica, a svećenik – učenjak i filozof u svom svijetu istine. Jedan trpi sudbinu ili je i sam sudbina, a drugi razmišlja o uzrocima. Onaj hoće staviti duh u službu nekoga jakog života, a ovaj svoj život ulaže u službu duha.
Pridodat ćemo, ovaj drugi ne samo da razmišlja o uzorcima nego osmišljava cjelokupnu pozornicu na kojoj se odigrava ta tragedija s čovječanstvom, dok onaj prvi u njoj ponosno nastupa… Tehnika se tu javlja kao scenografija koja nudi najveći broj mogućnosti za uređivanje pozornice… Nekad smo imali pećine i nastambe na drvetu, danas imamo kuće na kat i nebodere, nekad smo se u čoporu gurali oko zapaljene vatre ispred pećine, danas se dosađujemo ispred televizora sami u svom stanu. Scenografija se mijenja tajanstvenim uplivom moćnih misli vikinga duha… i toj se promjeni odmah prilagođavaju i vikinzi krvi…
Uzmimo, recimo, jedno sveučilište ili fakultet. Što može biti jedno sveučilište ako ne pozornica na kojoj se neprestano odvija borba ‘akademskog plemstva’ oko vlasti i položaja. Samo sveučilište, njegovu ideju, ‘akademsko plemstvo’ neće dovoditi u pitanje. Njegova pozornica im je, nekom hudom zamisli jednog vikinga duha, postavljena nekad davno, kao što im je odmah ‘postavljena’ i njegova funkcija – da stvara i prenosi znanje. Kao što im je nekada davno bila ‘postavljena’ vlažna pećina, gladni vukovi ispred nje, i snažne toljage među prstima koje su ih od njih trebale obraniti, tako je danas postavljena i scenografija sveučilišta sa svom zapetljanom procedurom napredovanja u zvanju i izbora na upravljačka mjesta rektora i prorektora, dekana i prodekana. Plemstvo uvijek ostaje plemstvo, i u akademskom ruhu, uvijek će se boriti za sebe i svoje interese. Svećenstvo ostaje svećenstvo i s akademskom kapom na glavi, nikada neće sudjelovati u borbi, tzv. ‘radu’ sveučilišta već samo u njegovu stvarnom preoblikovanju…
Tako odgovornost za sumanuti razvoj tehnike ne možemo pripisati vikinzima krvi, običnim ljudima kojima je stalo samo do moći i vlastite slave. Oni bi se za nju borili i u puno skromnijim uvjetima. Tehničko mišljenje je ono mišljenje koje je odgovorno za nezaustavljiv i neprestan razvoj priručnih sredstava, za ideju napretka, i nove otuđene pozornice ljudske drame…
Pronalazak stroja Spengler naziva’najlukavijim mogućim oružjem protiv prirode’… Pompozna je to najava kraja razvoja tehnike u cjelini. Rad je oduvijek bio prokletstvo, kako to uostalom ‘prikazuje pripovijest na početku Biblije’. Zašto ga onda za nas ne bi obavljali strojevi, morale su pomisliti duhovne grabežljive zvijeri faustovske kulture prije nego li će svoj zahtjev uobličiti u još strahotniji oblik: samu prirodu upregnuti u svoj jaram da bi povećala čovjekovu snagu i za nj obavljala ropske poslove! Znanstvenim rječnikom, čovječanstvu je po prvi puta na um pala ideja perpetum mobilea, stroja-svijeta koji sam sebe pokreće, kao što to čini pravi svijet, ali koji, za razliku od pravog svijeta, isključivo sluša čovjekove naredbe. Međutim, paradoksalno, napominje Spengler, čak i u slučaju perpetum mobilea ‘ne ušteđuje se nikakav ljudski rad’.
Broj potrebnih ruku raste s brojem strojeva jer tehnička raskoš povećava svaku drugu vrstu raskoši i jer umjetniji život postaje sve umjetniji.
Kako se dogodilo pa da čovjek, ta s moći neumjereno opijena životinja, postane sluga tehnici i njezinu pandanu – stroju, Spengler, međutim, ne objašnjava na razvidan način. Ako to i pokušava, koristi još jednu ljudsku podjelu, trubi o nekakvom nerazumijevanju između ‘vođa’ (koji rad osmišljavaju) i ‘vođenih’ (koji osmišljeno trebaju sprovesti u djelo) koju više ne možemo razumjeti. Neprijeporno, tvrdi on, kako je razlika između ‘vođe’ i ‘vođenih’ oduvijek postojala i kako se dugo vremena poštivala, međutim, već kod velikih gradnji u Starom Egiptu pojedini radnici nisu shvaćali ni cilj ni svrhu čitavog postupka te je ‘opasno porasla duhovna napetost’ između jednih i drugih… Ali ako su pojedini radnici već tada shvaćali ono što se nama današnjima čini poprilično razumnim – da ne budu dobrovoljni robovi mahnitih gospodara – što činiti s preostalom poviješću u kojoj je tu razliku još manje uputno spominjati… Tu Spenglera nitko ne razumije i na ovom mjestu on nam ostaje velikim dužnikom. Tek stidljivo, iz odlomka na str. 51. Lausovog izdanja, na nas proviruje rečenica u kojoj se kaže ‘da neobuzdano ljudsko mišljenje više ne može shvatiti svoje posljedice’…
Gospodar svijeta postaje robom stroja koji nas sve, bez iznimke – htjeli mi to priznati ili ne – prisiljava na hod njegovim putem. Palog pobjednika bijesna zaprega vuče u smrt.
Sve što je organsko podliježe organizaciji. Umjetni svijet prodire i truje ga. Sama je civilizacija postala strojem; ona funkcionira, ili pokušava funkcionirati poput stroja. Mislimo samo u kategorijama konjskih snaga; ne gledamo neki vodopad, a da ga u mislima ne pretvaramo u električnu energiju…
U konfuznom kraju knjige, koji će neke vidovnjake možda podsjetiti na kraj čovječanstva u cjelini ako ga takvog vide u budućnosti, izmjenjuju se moralni zahtjevi za prihvaćanjem sudbine i teške optužbe na račun današnjih duhovnih ‘vođa’. Sudbina je neumitna i mora se dovršiti; takav pošten kraj jedino je što se čovjeku ne može oduzeti. S druge strane, ‘vođe’ se optužuje da su zasićene tehnikom te da pred njom namjerno uzmiču. Optužuje ih se i zbog ustupanja ‘specifikacije tehnike’ ‘obojenima’ koji će je samo iskoristiti kao oružje u borbi protiv faustovskog čovjeka… Sve velike ideje tako završavaju u jarmu velikog uma koji ne prihvaća da je svoje najbolje već dao od sebe.
Vođe ‘po rođenju’ počinju bježati pred strojem… Uskoro će na raspolaganju biti još samo drugorazredni talenti, ostaci ‘velikih vremena’…
Upravo jaki i stvaralački talenti okreću se od praktičnih problema i znanosti prema čistoj spekulaciji…
Umjesto da najveće blago ‘bijelih’ naroda – tehničko znanje – bude tajna, ono se hvalisavo pokazivalo cijelom svijetu…
Onda se najavljuje kraj, u tipično dramatičnom spenglerovskom duhu, upotrebljavaju se modernističke sintagme – samo sanjalice vjeruju u izlaze: optimizam znači kukavičluk – koje su u njegovo vrijeme valjda trebale zastrašiti, dok u našem pobuđuju samo uzdah nostalgije za takvim mišljenjem…
Ova tehnika stroja ima svoj kraj zajedno s faustovskim čovjekom i jednog će dana biti uništena i zaboravljena… Ona će biti izjedena iznutra kao i svi veliki oblici kulture. Kada i na koji način? – ne znamo.
Jesmo li mogli utjecati na svoju sudbinu? Možda. Doduše, sve ovo bilo je samo mišljenje jednog čovjeka… kako bi kazao Derrida, premda – posebnog, drugačijeg… štoviše, ubojite filozofske mašine per se – kojoj kao da je pošlo za rukom kroz vlastitu misao samu sebe sagledati… Ako vas takva vrst mišljenja diže i ispunjava ispunila je svoju zadaću. Nije važno je li istinita ili ne. Ionako, istina je uvijek na pola puta. Važno je da ste sada smireniji i spremniji u sebi uzgojiti onu jednu… svoju misao… za vlastitu crkvu… i svećenstvo duha… i koliko budete u prilici, manje tehničku… (kraj)
Kolovoz 2013.
Čovjek i tehnika: kako je došlo do podjele na stvaralačke i ‘nestvaralačke’ ljude
Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA
Nikada neću zaboraviti odgovor Martina Heideggera u svezi tehnike novinaru Spiegela u čuvenom intervjuu danom 1966:
NOVINAR: Ta, sve funkcionira. A gradi se sve više elektrana. Marljivo se proizvodi. Ljudi su u visoko tehnificiranom dijelu zemlje dobro zbrinuti. Živimo u blagostanju. Što tu zapravo nedostaje?
HEIDEGGER: Sve funkcionira. To je upravo ono strašno (das Unheimliche), da to funkcionira, te da funkcioniranje sve više goni k daljnjem funkcioniranju i da tehnika čovjeka sve više čupa iz zemlje i raskorjenjuje.
Upravo tom raskorijenjivanju, čini mi se, imao sam prilike svjedočiti za vrijeme nedavnog posjeta jednom sjevernobosanskom selu. Osim ratom, selo je danas raskorijenjeno i mehanizacijom koja preplavljuje preostala dvorišta. Današnji je seljak tehnokrat koji se po njivama voza u svom džipu. Osim traktora i kombajna, on danas posjeduje kosilice i kopačice, tanjurače i zubače, čak i stroj za automatsko branje voća. Seljaku se strojevi ne isplate ako minimalno nema sto hektara zemlje. Kad bi svaki seljak imao sto hektara zemlje bio bi sam za sebe svoje selo. Postavlja se pitanje kada bi se stigao vidjeti s drugim seljakom?
Pokazuju mi gaj, mjesto na zavoju puta omeđeno prastarim bosanskim hrastovima na kojem su seljani nekad igrali kola nakon što bi završili s poljodjelskim poslovima. Mjesto je danas zaraslo. Seoskog života u kojem se predvečer igraju kola već odavno nema. Seljanin koji je ostao tu živjeti mogao bi ga iskoristiti tek kao vozni park za svoje skupe poljodjelske strojeve…
Doba tehnike Heidegger određuje kao “tek započinjuće”. Raskorijenjivanje i pustošenje nisu na svom kraju, već na svom početku. Na mjesto filozofije, po njemu, zasjesti će kibernetika – tajnovito vrelo jednoga drugog načina mišljenja. I bez obzira na to što kibernetika u međuvremenu nije preživjela, zamijenjena je tek naoko drugim ‘znanostima’ informatike i računalstva, jasno je na što je Heidegger mislio. Bit tehnike je, međutim, kaže on, još uvijek nemišljena. Na tu ‘nemišljenost’ biti tehnike mi danas možemo samo pomišljati; možda je čak o njoj najbolje šutjeti jer je:
Za nas današnje … veličina onoga što se ima misliti prevelika.
Moć ruke, za koju je u prvom dijelu ovog ogleda pokazano da je usko povezana s postankom čovjeka, tehnička je moć. Sva moć nad prirodom, životinjama i drugim ljudima tehničkog je karaktera. Tehnika je čovjeku omogućila jedan drugačiji pogled na stvarnost. Omogućila mu je slobodu. Međutim, priroda je jača i čovjek koji se priklanja tehnici nužno mora tragično završiti.
Oružje svih grabežljivih zvijeri je prirodno, samo čovjekova naoružana ruka – s umjetno usavršenim, promišljenim i izabranim oružjem – nije prirodna. Ovdje se javlja “umjetnost” kao protupojam prirodi. Svaki čovjekov tehnički postupak je umjetnost i uvijek se tako nazivao; umjetnost strijeljanja lukom i jahanja kao i umjetnost ratovanja [itd.] … Svako je ljudsko djelo umjetno, protuprirodno, počev od paljenja vatre pa sve do onoga što u razvijenim kulturama označavamo pravim umjetničkim djelima.
Ne znamo koliko je trajalo razdoblje naoružane ruke, tj. otkada postoji čovjek… Ne radi se o milijunima, čak ni o više stotina tisuća godina; no ipak, moralo je proteći više tisućljeća.
Po Spengleru, drugi stadij prožimanja čovjeka i tehnike karakterizira poduzetništvo. Ljudi se započinju udruživati, pojavljuju se tragovi obrade tla i gonjenja stoke, gradnje koliba i putova. Zanimljivo je da Spengler ovu novu mutaciju čovječanstva vrlo precizno vremenski smješta u “peto tisućljeće prije Krista” – samo dva stoljeća prije pojave prvih velikih kultura Egipta i Mezopotamije. Ponovimo, do tada je svaki čovjek živio svoj život, sam je izrađivao svoje oružje i nije trebao drugoga. Odjednom, to se dramatično mijenja!
Dolazi do pojave govora…
…oblikovanja vrsta riječi na temelju praktičnih, a ne teorijskih ciljeva. Teorijsko razmišljanje nema gotovo nikakva udjela u postanku rečeničnog govora. Svaki je govor praktične prirode i polazi od ‘mišljenja ruke’.
Za potrebe gradnje koliba i putova ljudi su se trebali sporazumjeti. Zapravo, s govorom na scenu stupa…
… mišljenje, duh, razum, ili kako god se to želi nazvati.
Na ovom mjestu, međutim, Spenglerov aristokratski prezir spram masa odveć dolazi do izražaja. On se na mase obrušava, kazali bi, gore od Nietzchea, tumačeći povijesnu ulogu masa na jedan doista upitan, iskrivljen način a koji će poslužiti njegovim kritičarima da mu pripišu kako je za propast Zapada optužio “neobrazovanost masa”.
Naime, s pojavom duha, Spengler je čovječanstvo podijelio na dvije vrste ljudi – stvaralačke i ‘nestvaralačke’ – na umjetnike i one koji su sačinjavali masu.
Kod svakog se naime postupka može razlikovati zamišljanje i izvedba… [odatle] … Postoji rad vođe i rad izvođača… tako postoje oni koji po prirodi zapovijedaju i oni koji slušaju… stvaralačka djelatnost kao nužnog pratioca ima rad ‘nestvaralačkih’ ljudi.
Jasno je da Spengler pretjeruje. Svaki čovjek je u sebi umjetnik, istina, koliko mu to prilike dopuste i koliko to on sâm sebi dopusti. S druge strane, rijetko su istinski stvaratelji bili i ti koji su zapovijedali… Tome nas je nebrojeno puta učila povijest, svejedno radi li se tu o povijesti koja se oslanja na ‘prevaziđenu’ podjelu na Stari, Srednji i Novi vijek, ili onu koja historiju čovječanstva tumači kroz postanak, razvoj i propast divovskih kultura Egipta, Mezopotamije, Stare Grčke, Arabije, Kine, Asteka, Inka i Zapada. Prije bi se moglo reći da se na sceni pojavio treći tip ljudi koji su ‘krasile’ osobine izvanrednog snalaženja u društvenim odnosima s naglaskom na bezočno manipuliranje ljudima (kako samim stvarateljima tako i onima koji to nisu bili), i čije je zlatno doba zapravo bilo svako civilizacijsko doba (pogotovo zlurado tu mislim na ovo današnje doba). Ipak, s izvanrednim talentom za ‘poetskidramatično’ izražavanje teških i upitnih stvari Spengler će svoju misao dovršiti na sebi svojstven način:
Prezir s visine gleda dolje, dok obrnuto zavist odozdo škilji prema gore. To su svjetsko-povijesni osjećaji čovječanstva koje je organizirano u države i staleže, a čiji miroljubivi primjerci nemoćno tresu rešetkama kaveza koji ih sve zajedno zatvara… Ima smisla poštivati ili prezirati ovu činjenicu, no nemoguće je promijeniti je; čovjekova je sudbina u toku i mora se dovršiti.
…uključujući, u svoj tekst, na ovaj način, i svoj vlastiti prezir. Ipak recite, kojem je stvaratelju pošlo za rukom baš u svim slučajevima tomu se oduprijeti? (nastavit će se…)
Srpanj 2013.
Čovjek i tehnika: moć ruke
Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA
Jedna od tri glavne teme mog romana je tehnika. Bolje rečeno – svojevrsno pustošenje tehnike (kako) ‘čovjekovom nutrinom’ tako i ‘izvanjskošću svijeta’. Preostale dvije su kapitalizam i mediji (netko bi ih, shodno analogiji, zlurado preimenovao u ‘pustošenje kapitalizma’ i ‘pustošenje medija’ ovim vremenom i vjerojatno ne bi bio daleko od istine!). Ako malo bolje razmislite, svaki ozbiljan pisac danas (a tu više ne računam sebe) u svojim romanima bavit će se više-manje, nužno ovim trima temama. Ne možete ih danas izbjeći ako vama teče krv pisca čiji imperativ ukratko glasi: vremenu u kojem živi skinuti vlastitu kožu.
Dugo vremena mislio sam da je tema mog romana, zapravo, odumiranje duha u svijetu, duhovna smrt čovječanstva koja, ako se još nije dogodila, u najskorijoj budućnosti zasigurno hoće. Međutim, sada sam shvatio da se samo radi o strogom pridržavanju puta kojim nas ‘duh tehnike’ – jedan osobit, ‘proračunat’ način razmišljanja (i zamišljanja) – evo, već nekih pet stoljeća neumoljivo vodi i kojem smo, čini se, sve bliže kraju. Još gore, shvatio sam da se radi samo o kulminaciji, krajnjem izvodu tog istog proračunatog mišljenja koje se sada pokazalo i kolijevkom onoga što sam najviše cijenio i volio, a što smo imenovali rječicom duh. Nisam to sebi htio priznati, ali što je najgore, konačno sam otkrio da je čak i sâm ljudski duh, pored toga što je u mnogo čemu povezan s tehnikom, i sâm ‘tehnički‘ u/po sebi.
Jedan od ‘krivaca’ za moj takav stav svakako je Oswald Spengler. U svom predavanju iz 1931, utjelovljenom u knjižici naslova Čovjek i tehnika, pojavu ljudskog duha on rezimira na sljedeći način:
Ako je govor djelovanje, onda se radi o duhovnom djelovanju uz pomoć osjetila. Njemu više nije potrebna neposredna veza s osjetilnim djelovanjem, jer ono što je od 5. tisućljeća prije Krista novo, jest mišljenje, duh, razum ili kako se god to želi nazvati… Čisto duhovno promišljanje, “proračunavanje”… odjednom [se] pojavljuje i mijenja sve…
Za Spenglera mnogi kažu da nije bio u pravu. Kolega filozof, s kojim se povremeno susretnem i popričam na hodniku fakulteta, jednom prilikom označio ga je kao onog filozofa koji ‘baš u ničemu nije bio u pravu’. Čovjek je ponudio svoj pogled na stvar; kako, po njemu, veridički ‘stoje stvari’ s čovječanstvom u cjelini, i imao nesreću da ga nisu ozbiljno shvatili. Zapravo, do dan danas, velika većina njegovih akademskih kolega uopće ga nije shvatila. Ipak, ne bih se sada želio zadržavati na poziciji branitelja ovog filozofa-morfologa, iz razloga što mu ja, za razliku od tihe akademske većine, u mnogo čemu dajem za pravo, premda ne i za “čitavu istinu”, nego pređimo odmah na stavove njegova daleko uvaženijeg konkurenta u tumačenju čovjekova, po svoj prilici, sudbinskoga fenomena.
Svima vama zainteresiranima za promišljanje uloge tehnike u našim životima zasigurno su poznata Heidegerova razmišljanja o biti tehnike (a koja u skraćenom obliku, zahvaljujući ponovno ‘blogerskom komšiluku’, možete pročitati >> ovdje. Hvala Davore!). Uzgred, na istom mjestu pronašao sam i referencu na sjajan rad Damira Barbarića objavljen u zadnjem broju Vijenca u kojem se Heideggerove ideje o tehnici dovode do kristalne jasnoće i k tomu rasvjetljuju ključni pojmovi pomoću kojih se prodire u njezinu bit – “pustošenje” (svijeta) i “raskorjenjivanje” (čovjeka). Kao jedan od načina bitka, tehnika nije zlo po sebi. Ne može biti ni nešto loše, a ni dobro; isto tako, ne može biti ni nešto neutralno kako se tehnici, recimo, danas najčešće prilazi (često i s olakšanjem!). Heideggerova uputa je tu nedvosmislena: s tehnikom nam valja ići ukorak, neprestano s njom i o njoj ‘razgovarati’, propitivati njezinu bit, i kako god to znamo i umijemo, privesti je njezinim krajnjim svrhama. Na neki način, pustiti je da u pravom smislu riječi ‘iživi’ svoje ‘poslanje’ na zemlji.
Za Spenglera, dapače, tehnika je nešto što ne ide ruku pod ruku samo s čovjekom nego ju mogu prakticirati sva živa bića. Ona je tu sa svijetom – ‘otkad je svijeta’. Ipak, jedino čovjeka ona temeljito preobražava, štoviše – i uopće čini čovjekom. Kao njegova “taktika čitavog života” ona je od samog početka s njim kako bi ga obučila samoj sebi – tehnici ili taktici lova, rata, izuma itd. “Ne radi se o stvarima…”, primjerice o izradi alata, “…nego uvijek o djelovanju koje ima neki cilj.” Za razliku od tehnike životinja koja je uvijek tehnika vrste (npr. “tehnika lava koji nadmudruje gazelu”), koja je bezlična u svojoj biti te se ne razlikuje od jedinke do jedinke, ljudska tehnika, “i to samo ona, jest neovisna o životu ljudske vrste”.
To je jedini slučaj u cjelokupnoj povijesti života da pojedinačno biće izmiče zadanosti vrste. Da bi se shvatila veličina ove činjenice, potrebno je dugo razmišljati. Tehnika u životu čovjeka jest svjesna, hotimična, promjenjiva, osobna, domišljata. Ona se može naučiti i usavršavati.
Znači, ‘postajanje’ čovjekom moralo je biti usko povezano uz jedan izniman ‘tehnički’ događaj ili čin koji je čovjeka zauvijek izdvojio iz životinjskog carstva. Taj ćemo čin prepoznati u filmu Stanley Kubricka “Odiseja u svemiru 2001” – filmu kojega ćemo vjerojatno uvijek nedovoljno hvaliti ali i razumjeti – u legendarnoj sceni u kojoj, uz zvuke Wagnerovog Zarathustre, čovjekoliki majmun svojom rukom dohvaća sudbinsku kost, u trenu prepoznajući je kao oružje koje će ga preobraziti… Otkad postoji čovjek? I Kubrick (tom scenom) i Spengler (odgovarajućim odlomcima iz knjige Čovjek i tehnika) odgovaraju: postankom ruke. Nikada nisam saznao je li Stanley Kubrick ikada čitao njemačkog filozofa-morfologa, ali sve upućuje na to da su po pitanju odgovora na pitanje ‘Otkad postoji čovjek?’ dijelili isto mišljenje. Osim toga, obrazlažući svoja daljnja razmišljanja po tom pitanju Spengler dopisuje: “Sve se to zbilo u isti mah, odjednom… (dakle, evoluciju možemo zaboraviti dok na njezino mjesto dolazi mutacija) [međutim], nenaoružana ruka sama za sebe ne vrijedi ništa”. Nužno joj je dakle, pridodan alat, oružje…, a što je sve lijepo anticipirano u Kubrickovom nezaboravnom ostvarenju…
Dubinska, na trenutke, zastrašujuća spoznaja uloge tehnike u ljudskoj povijesti, kojoj su na svoj način dali za pravo i vrhunski umjetnici poput Stanley Kubricka, među povjesničarima i filozofima dvadesetog stoljeća, međutim, nije izazvala očekivanu reakciju. Izvanredan uvid u sâm postanak čovjeka među samom strukom prošao je relativno nezapaženo. Možda su ti bljedunjavi, učeni ljudi ovako razmišljali: zašto se obazirati na mišljenje povjesničara-filozofa koji je standardnu općeprihvaćenu povijesnu shemu Stari-Srednji-Novi vijek izvrgao ruglu proglašavajući je običnom bedastoćom? Općenito, svo to patetično pisanje o sudbini, duši, prolaznosti i pretkazanjima propasti velikih kultura (u Spenglerovom glavnom djelu Propast zapada), kome to treba? Osim što podsjeća na spekulaciju, doprinosi i tomu da ga se smatra neznanstvenim, odatle i nevjerodostojnim. Čini mi se i da je ‘odatle’ negdje njemački filozof započeo ‘u svemu ne biti u pravu’. Prozvani Spengler naslutio je to možda i prije pisanja knjige Čovjek i tehnika jer je već u njezinu uvodu napisao kako je došao do zaključka “da većini čitatelja nije moguće zadržati pregled nad cjelinom mnoštva misli te da se zbog toga gube u pojedinačnim područjima koja su im bliža”. Nadalje, u istom tekstu još savjetuje da se čovjekova područja djelovanja moraju promatrati istodobno uspoređena. Naime, pogrešno je, npr. polazeći od politike, religije ili umjetnosti, osvjetljavati pojedine strane čovjekova bitka u uvjerenju da se time sve objašnjava. Ali i taj, za jednog Spenglera, neuobičajeno pomirljiv, neratoboran ton kao da je samo dolio ulje na vatru rasprave u svezi njegovih djela. I njegove misli o tehnici, stoga, također nisu naišle na odobravanje… (nastavit će se)
Prosinac 2012.
Naš dobri ubogi ukus
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA
Mišljenje gospodari, usprkos svemu, jedino u „carstvu misli“…
U nekim slučajevima potrebno je da prođu stoljeća kako bi se dosegla jedna jednostavna istina o čovječanstvu. Početak dvadeset i prvog stoljeća, u povijesnim kronikama, pokazat će se vremenom u kojem se spoznala pa barem jedna takva istina – za umjetnike, filozofe, književnike, znanstvenike i ostale pregaoce duha, nažalost, izrazito bolna – ona o duhovnom razvoju čovječanstva (čast poststrukturalistima koji su je objavili još tamo krajem 1960-ih, ali na jeziku razumljivim jedino, valjda, njima, jer kao takva nikada nije doprla do šireg razumijevanja, a tu se misli na takozvano “razumijevanje izvan akademskih krugova”).
Čim je ljudska rasa stupila u povijest, nezaustavljivo nas je obuzeo osjećaj da smo postali dijelom nečeg što bi se po svim svojim manifestacijama moglo okarakterizirati ‘duhovnim razvojem’. Tako smo barem stvari predstavili u početku. O tom povijesnom trenutku i danas svjedoče svi udžbenici povijesti umjetnosti, filozofije i znanosti. U njima ćemo pročitati kako se čovječanstvo kroz povijest kretalo od jednog do drugog razdoblja u svom duhovnom razvitku, dakle, svi skupa, koliko god nas ima na planetu, i da su ta razdoblja nosila redom, iz današnje pomalo sarkastične perspektive, sve sama egzotična imena. Odatle znamo za renesansu i prosvjetiteljstvo, racionalizam i empirizam, barok i rokoko, viktorijansko i secesijsko doba kao i na stotine drugih naziva koji su se ticali umjetničkih pravaca, filozofskih škola, znanstvenih teorija poput impresionizma i kubizma, egzistencijalizma i pragmatizma, konačno i strukturalizma i poststrukturalizma, da bi, eto, početkom dvadeset i prvog stoljeća, s nezapamćenim barbarskim uplivom medija u sve pore ljudskog života, shvatili kako se taj duhovni razvoj ticao jedva jedan posto ljudi na ovoj planeti. Sva ta silna umjetnost i književnost, znanost i filozofija stvarala se i konzumirala unutar svega jedan posto čovječanstva (a možda i manje). Ostali su bili jednostavno – masa.
S rijetko viđenom razlučivošću mediji su napokon dokazali tu dugo vremena slućenu ili prikrivanu dvostruku prirodu čovječanstva. U establishmentu visokih umjetničkih krugova, odnosno ljudi duha – dakako, dugo je vremena postojala sumnja da naš narod, ili masa, kako mu ‘od milja’ tepaju sociolozi, možda baš i ne zanimaju pretjerano svi ti Laokonti, metafizike prisutnosti ili pisoari okrenuti naglavačke. Tijekom povijesti se sa zebnjom u duhovnim krugovima gledalo na svjedočanstva o pučkim zabavama po selima i u podnožjima velebnih dvoraca, koje su se, prema svim umjetničkim kriterijima, mogle svrstati jedino u obične kič parade. Pa opet, narodu se ‘gledalo kroz prste’ jer, osim što je bespogovorno ‘duhovnjacima’ priznavao povlašten status u društvu, sâm je za sebe, valjda iz čudesnih andrićevskih dubina samoga sebe, priznavao da je nizak i uprljan. „Shvatit ćemo mi to jednog dana“, kao da je prešutno obećavao narod, a svita ‘duhovnjaka’ odobravala. U očima duhovnih ljudi, narodu je išla u prilog, i ta, na kraju protumačena kao jedina stvarna duhovna djelatnost – bezgranična vjera u Boga. Kako je oduvijek bio bogobojažljiv, narod je hrlio u crkve i tamo zaticao umjetničke kipove prijekorna pogleda, nadute filozofe i književnike u prvim klupama, a od sedamnaestog stoljeća, po školama i fakultetima, znanstvenike i druge učene ljude, i vjerovao kako stvari moraju biti upravo takve kakve su mu se i pokazivale. Drugim riječima, narod nikad nije bježao od svoje gluposti.
Ali svoj ukus narod nije zadržavao samo za sebe. Valja shvatiti da su iz naroda potekli i svi ti ambiciozni plemići i kneginje, princeze i kraljevi, a danas političari, žedni vlasti. I da su oni, ako već ne iste krvi, a onda istih misli. Tako su narodni ukus, u sebi oduvijek udomljavali i kraljevi, i vojskovođe, i lijepe kneginje i lijepi prinčevi, a danas premijerke i kancelari, i koji su umjetnike, filozofe i književnike, kroz povijest ljudskog roda, više-manje tretirali kao vlastite ukrase. „Prikažite nas! Prikažite nas!“ kao da i danas čujemo vrisku s platana španjolskog slikara Diega Velazqueza čiji opus vrvi portretima vlastodržaca.
A što se to dogodilo danas, na početku, po duhovne pregaoce, po svemu sudeći, nesretnog dvadeset i prvog stoljeća? Spasiteljica naroda, demokracija, otkrila je narodu radosnu vijest – svoj ubogi ukus danas slobodno može objaviti svijetu. I što je to, onda, što bi narodu bilo lijepo? Daleko od svakog Botticelija ili Lorce, ili ne daj bože apstraktne slike nekog slikara-manijaka, narod kao narod, kako u životu tako i u estetskom smislu, iskazao je skromne potrebe.
– Ako me već želiš odvratiti od života, koji ja ne bih dao ni za što na svijetu, daj mi barem da vidim sličnog sebi, kroz neki film ili seriju, i bit ću zadovoljan. A uvijek u obzir dolazi i obična zabava.
Kad je spoznalo te jednostavne istine o ukusu naroda kapitalističko poduzetništvo u privatnim televizijama vrlo brzo je došlo do dobitne formule za povećanje svoje dobiti. U svoje televizijske programe uključilo je poznate sapunice, showbizz magazin emisije, kvizove uz igre na sreću i nešto malo sporta, po mogućnosti nogometa – i evo ga! Bijedni umjetnici i znanstvenici, književnici i filozofi – skinuti ste s trona!
Ipak, premda zgroženi, moramo se priviknuti na novonastalu situaciju, pojmiti novu vrstu beznačajnosti u koju smo, htjeli-nehtjeli, dopali. Pa tako, usredotočimo se na trenutak na to, što o razlici između ‘običnih’ i ‘duhovnih’ ljudi misli jedan Oswald Spengler. Njegove riječi nisu utješne, ali su barem poučne. Šeretski hladnokrvno, na rubu onoga „dobar sam s bogom, ali mene se to puno ne tiče“, on će u drugom svesku Propasti Zapada napisati:
Sudbina je pojedinca napravila ovako ili onako: da rado razmišlja i da se plaši akcije, ili da bude aktivan i prezire razmišljanje…
I dalje, o učenjima, ideologijama proizišlim iz razmišljanja:
Sve su to učenja koja bez izuzetka počivaju na pretpostavci da su svi ljudi tako nastrojeni kao autor prijedloga, naime bogati u idejama, siromašni u nagonima, i to pod pretpostavkom da autor sam sebe poznaje…
Treba shvatiti, poručuje Spengler, da je narod nešto obično, nešto „bogato nagonima“, i kojemu je, stoga, razmišljanje nepotrebno, dok su ljudi duha – ono što je neobično.
Život [svijeta] ide svojim putovima i ne brine što se o njemu misli.
Od daljnjih riječi ove ubojite filozofske mašine, vi pregaoci duha, tim više ćete se naježiti, ali samo hrabro, katarza, negdje na kraju ovog teksta, na vas ipak čeka:
Još jedino ‘djelatelj’, čovjek sudbine, živi na kraju krajeva u stvarnom svijetu, svijetu političkih, ratničkih i privrednih odluka u kome se pojmovi i sistemi ne računaju ni u šta. Tu je dobar udarac vredniji nego dobar zaključak. Ima smisla ono preziranje kojim su, u sva vremena, vojnik i državnik sa visine gledali na škrabala i književne moljce – koji su mislili da je svjetska historija tu radi duha, nauke ili čak umjetnosti. Kažimo nedvosmisleno: razumijevanje koje se oslobodilo čulnog osjećanja samo je jedna strana života, i to ne ona odlučna… Ogromna je zabluda teorijskih ljudi njihovo vjerovanje da im je mjesto na čelu, a ne na repu velikih događaja.
Danas smo svjedoci načina na koji je Spenglerova riječ, napisana počekom prethodnog stoljeća, utrla put svojoj istinitosti početkom ovog. Međutim, ništa nas ne može spriječiti da sačuvamo naš dobri ubogi ukus i u ovom vremenu. Imamo na njega pravo, pa barem u onolikoj mjeri koliko i narod na svoj.
Na ovom mjestu možda bi Spenglera neki od nas zapitali: a gdje je onaj filozof koji je kazao da će čovjek kad udovolji svojim nižim potrebama okrenut se udovoljavanju onih viših; tu se uobičajeno misli na duhovne potrebe. Gdje je taj nesretnik da se danas uvjeri koliko je imao krivo! Vjerojatno se radilo opet o nekom Starom Grku, pa dobro!
Čovječanstvo neminovno klizi prema tome da postane nešto drugo u odnosu na ono što je danas. To drugo vjerojatno ne nosi samo oznake ‘bezduhovnije’ ili ‘primitivnije’ već i lukavije i snalažljivije, ali definitivno, bit će to čovječanstvo ‘bez Duha Svetoga’, obezduhovljena životinjska vrsta što je i bila prije, milijunima godina. Do kojeg doba ćemo preživjeti mi, duhovni nomadi, to je možda najbolje nikada ne saznati.
Možda i griješim. Možda će šačica nas uvijek biti u stanju preživjeti, poput rijetkih smrtonosnih bolesti kao što su kuga ili kolera. Negdje u nekom sloju zemlje opasni, grozomorni virusi i dalje žive do trenutka dok neko živo biće ponovno na njih ne nabasa i inficira se. Možda je dobar ukus poput strašnih bolesti, otporan na sve karantene i liječenja lijekovima. Možda preživimo i onda, jednoga dana, zarazimo neko doba koje će se ukazati na horizontu, na način da u njega udahnemo ono što danas u nama zamire – upravo to – naš duh…, a odatle i naš ukus.
Rujan 2012.
Doba Pjene
Peter Sloterdijk: SFERE
Prije neki dan na Trećem programu Hrvatskog radija naletim na intervju s Peterom Sloterdijkom. Povod intervjuu, objavljenom u nekom francuskom časopisu, objavljivanje je trećeg toma njegovih Sfera u Francuskoj. No, misli su mu danas, čini se, manje optimistične. Nekako mi je bilo tužno slušati ga kako deklamira o nekakvim “imunosnim sustavima čovječanstva” i njihovim razlikovanjem u “sferama” metafizike, osjećaja dobra i čisto fizičko-biološkog opstanka. Ovo doba je doba Pjene, kaže filozof, raskrinkavanja su na djelu, i hoćemo li to nazvati dekonstrukcijom ili čistim “ogoljivanjem” – to više nije važno.
U trenutku kad ga novinar prekida s pitanjem o jeziku, nervozno odgovara da mu je dosta jezika, da smo „potrošili cijelo dvadeseto stoljeće baveći se njime“. U tom trenutku, učinilo mi se da to nije ni sjena Sloterdijka iz 1980-ih. Teško razočarenje na vrhuncu svoje filozofske karijere kao da mu je obilježilo život. Ali ne mogu reći da se i u mom slučaju nije nešto slično dogodilo. Možda bih, kada bih Sfere uzeo u ruke, promijenio mišljenje koje sada izričem, ali uvijek će mi ostati pitanje na usnama: što se dogodilo s ‘ciljnom ravni prosvjetiteljstva‘ o kojoj je toliko trubio u Kritici ciničkog uma, koja čovjeka na koncu privodi stanju oslobođenom od identiteta u kojem nastavlja slobodno živjeti, u svojevrsnom modu “racionalne mistike“?
Pitanje se može postaviti i šire. Što se s čovječanstvom dogodilo na prijelazu tisućljeća? Ako se dogodio politički prevrat na prijelazu u 1990-te, i kapitalizam izvojevao pobjedu nad socijalizmom, čovjek se i dalje može pitati, a što se dogodilo na prijelazu u 2000-te? Koga je kapitalizam tada oborio na pleća? Sama sebe? Kao da se odigrao nezamjetniji, ali pogubniji prijelaz u nešto što sami sebi još nismo definirali. Jedino što osjećamo jest ogromni gubitak; i to, da smo prazniji i bešćutniji nego što smo to bili koju godinu prije.
Neki misle da smo prešli u novo doba, doba pseudomodernizma u kojem je na stvari povratak na stare vrijednosti, ali u pseudo obliku. Vjerujemo u Boga, ali samo deklarativno; idemo u Crkvu, vršimo sakrament, primamo hostiju, kako bi se barem izvana stekao dojam da smo vjernici, ali smo, zapravo, pseudovjernici. Iznutra smo samo prazni i bešćutni, kako prema drugima, tako i prema samima sebi. U umjetnostima je situacija možda i gora. Razdraženo sve proglašavamo umjetnošću, a umjetnik, zbog sve većeg ismijavanja i neprihvaćanja u društvu, postaje taštiji i oholiji. Filozofi će danas, pak, sve više slijediti znanost u sve intenzivnijem rastakanju zbilje. I u ovom slučaju, kao što sve može biti umjetnost, sve može biti i filozofija. Svaka pojava u sebi može sadržavati filozofiju, pa nam tako evo i nekih novih ‘obećavajućih’ filozofskih pravaca poput filozofije spavanja (http://philosophynow.org/issues/91/Notes_Towards_a_Philosophy_of_Sleep ) ili filozofije njege (http://juns.nursing.arizona.edu/articles/Fall%202008/personal%20%20philosophy%20of%20nursing.htm ).
Na koncu, Tetka prenu moje ojađeno snatrenje. Bila je spremna za izlazak. Uobičajena crvena minica, tamni džemper i sivi kišni mantil.
– Požuri, zakasnit ćemo.
– Ja ne idem. – rekoh suho.
– Kako ne ideš?
– Tako. Ipak ne idem. – ponovio sam.
Tetka kratko uzdahnu i zalupi vratima.
Promatram je kako se udaljava od zgrade. Njene štikle odjekuju po pločniku na koje je doletjelo prvo žuto lišće. U magli nazirem toranj crkvice kamo se zaputila. Dakle, i jednu crkvicu sada sam udomio u umu. I što sad? Možda sam trebao poći s njom i ojačati svoj imunološki sustav u Sloterdijkovom smislu? Ne radije ću prebivati u vlastitoj praznini. S mene se i pjena ovog doba davno povukla. A kako slutim, Sloterdijkova ‘pjena’ samo je drugi naziv za nešto što je već dovršeno. Nakon što se val razbije o obalu preostaje samo pjena, i na nju je vjerojatno mislio njemački filozof kad je davao naziv trećem tomu svojih Sfera. I on miriše propast Zapada kao što ga je mirisao i Oswald Spengler. Čini se da je preuzeo i Spenglerovu morfološku metodu promatranja zbilje i zbivanja s čovječanstvom. Sfere mora da su ‘prepune’ Spenglera. Nažalost, u mojoj Prostoriji s Kolom njemački jezik se ne govori. Mogu samo strpljivo čekati nekog ludog hrvatskog izdavača da u trenutku nerazumnog ushita odluči prevesti i objaviti djelo od dvije tisuće stranica ili barem jedan njegov tom. Siguran sam da u knjizi postoje i dijelovi od kojih ću se s užitkom naježiti.
Svibanj 2012.
Neprolazna misao je iluzija – bitno je kakav čovjek u njoj dobiva lik
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA
U svibanjsko jutro neobično tmurnih boja Kolo je zaškripalo zvukom koji dotada nisam imao prilike čuti. Dok sam pristavljao vodu za kavu ono je izvodilo svoj mali show; škripalo je, šuštalo, šumilo, a čak se u jednom trenutku moglo reći – i zakreketalo. Prišao sam mu i u trenutku shvatio što mi želi poručiti. Kolo Duha Svijeta željelo me je podsjetiti na nekoga, na koga sam vjerojatno zaboravio… možda upravo svog Tvorca, Oswalda Spenglera i njegovu Propast Zapada pod čijim sam se jakim utjecajem nalazio u vrijeme u kojem se Kolo Duha Svijeta prizemljilo u našu prostoriju. Tko je bio Oswald Spengler? Vrhunski ‘morfološki’ filozof, kako bi vjerojatno volio da ga nazivaju ili još jedna nervozna osoba koja se svojim pisanijama osvećivala društvu uz koje nikad nije prianjala? Ako ništa, očekuje se da barem jednu obrvu podignete u čudu kad pročitate sljedeći citat:
Neprolazna misao je iluzija. Bitno je kakav čovjek u njoj dobiva lik. Što je veći čovjek to je istinitija filozofija – naime u smislu unutrašnje istine umjetničkog djela, što ne ovisi o tome mogu li se pojedini stavovi dokazati i čak biti neproturječni.
Stoga, i ne čudi površno čitanje Spenglera od strane mnogih europskih intelektualaca, i prije i poslije, bilo na vrhuncu ili na izmaku snage svoga intelekta a koji su, dakako, redovito uvjereni da upravo njihova misao pogađa bit svijeta neovisno o perspektivi gledanja na isti kroz osobite i zauvijek osobite ‘ljudske’ naočale. Dobar primjer za to je Frank Furedi, jedan od vodećih europskih filozofa danas, čiji sam članak Kraj Europe? imao prilike pročitati u najnovijem broju Europskog glasnika. Furedi bez dlake na jeziku piše o mogućem kraju starog kontinenta prisjećajući se apokaliptičnih riječi ‘njemačke filozofske mašine’ (kako od milja nazivam Oswalda Spenglera) iznoseći pritom jednu potpuno proizvoljnu tvrdnju prema kojoj je sam Oswald Spengler za propast Zapada okrivio, između ostalih gluposti, čak i neobrazovanost masa. Spengler, za razliku od Nietzschea nije ostao nimalo dvosmislen. To mora biti jasno svim njegovim iole boljim poznavateljima. Kraj Europe odnosno Zapada Spengler je vidio kao što se vidi nužan kraj svakog života i za taj kraj nikoga nije okrivljavao. On je kulture i narode koji ih tvore smatrao živim, i odnosio se prema njima, više-manje, kao prema živim organizmima. Ideja o propasti zapadne civilizacije plod je nužnosti a ne nesretnog spleta okolnosti. Osim toga, pored zapadne civilizacije kojoj je prethodila istovjetna kultura, vidio je on i mnoge druge kulture/civilizacije u historijskom kontekstu:
Namjesto one odbojne slike svjetske povijesti u obliku linije, što se održava smo ako se zatvaraju oči pred pretežitom množinom činjenica, vidim prizor mnogih moćnih kultura, koje se rascvjetavaju praiskonskom snagom iz okrilja rodnog kraja, za koji je svaka od njih tijesno vezana u cijelom toku svoga bivstvovanja [poput biljke], od kojih svaka udara pečat svog vlastitog oblika svome predmetu, ljudstvu, i ima vlastitu ideju, vlastite strasti, vlastiti život, htijenje, osjećanje, vlastitu smrt.
Jasno je da se čovjek grozio povijesne sheme ‘stari-srednji-novi’ vijek. Zapad, jedna velika kultura na zalasku, nakupila je stoljeća. Sada joj se kao umornom starčiću sprema neminovna propast, kaže filozof. Sve što se Zapadu danas događa, događa se kao rezultat nakupljenih stoljeća, bora na njegovom licu, koje duh Zapada danas čine duhom jednog senilnog starca. Naravno da se životi velikih kultura ne mogu u cijelosti analogijom prevesti na život jednog živog organizma. Starost jedne kulture, njenu onemoćalost, Spengler naziva civilizacijom, ali koja se nikako ne pokazuje onemoćalom u doslovnom smislu…
Civilizacija je kraj, neopoziv, no s najdubljom nužnošću, biva uvijek iznova postignuta… Tek tako će se Rimljanin shvatiti kao nasljednik Helena… Bezdušni, lišeni smisla za filozofiju, bez umjetnosti, rasni do brutalnosti, bezobzirno se držeći realnih ishoda, oni se nalaze između helenske kulture i ničega. Grčka duša i rimski intelekt – to je to, tako se određuje razlika između kulture i civilizacije. A to ne vrijedi samo za antiku. Uvijek se iznova pomalja taj tip duhovno snažnih, potpuno nemetafizičkih ljudi. Oni u svojim rukama drže duhovni i materijalni usud svakog kasnog doba. Oni su proveli babilonski, egipatski, arapski, … rimski imperijalizam. U takvim vremenima budizam, stoicizam i socijalizam konačno stasaju… i [taj je tip ljudi kadar] još jednom zahvatiti i preoblikovati čovječanstvo koje se gasi. Čista civilizacija, kao historijsko zbivanje, sastoji se u potpunoj razgradnji oblika što su poprimili anorganski sadržaj, što odumiru.
Tetka me zabrinuto gleda. Međutim, nisam se mogao zaustaviti, izgledao sam poput onog lika iz filma Bliski susreti treće vrste koji, gonjen nesavladivim unutarnjim porivom, za vrijeme obiteljskog ručka od hrane u svom tanjuru (pire krumpira?) pravi maketu jednog te istog brda koje mu nikako ne izlazi iz glave – ispostavit će se da se radi o mjestu susreta s vanzemaljcima. Ideja Oswalda Spenglera je smiona, neočekivana, iščašena, filozofski potpunoma luda pa opet, i nevjerojatno primamljiva i potpunoma smislena ako se metodi analogije prizna božansko poslanje u ljudskoj spoznajnoj moći. U ideju rascvjetavanja kultura u vremenu, njihova rađanja, življenja i umiranja, zaljubio sam se još tamo 1990-ih. Ma koliko fatalistički bila nastrojena, čak i totalitarna u svojoj biti, nisam joj mogao odoljeti. Vjerojatno kao i svaka ideja ima u sebi nešto pogrešno, neistinito. Ali sam Spengler, pobogu, naglašava da je svaka misao prolazna, i zapravo ne znam prvi razlog zašto je mojem umu tako primamljiva…
– Sudbina je dobra stvar dok te ne zajebe – procijedi tiho tetka.
Osjećam kao da sam sa sebe skinuo jedan veo, jednu masku. Da, moj je um i dalje, protivno svim postmodernističkim umovima na potezu Lady Gaga – Damien Hirst, zadojen razotkrivanjem smisla ovog besmislenog kretanja, iako sam se i sam sto puta dosada uvjerio da takav – pa barem ne postoji. Ali što o tome misli Spengler?
Zbilja je kukavan životni sadržaj još jednom i malo drugačije izložiti mišljenja o pojmu volje i psihofizičkom paralelizmu, kako je to činilo stotine prethodnika… To može biti ‘poziv’, ali to nije filozofija. Valja šutjeti o onome što ne zahvaća i ne preinačuje cijeli život jednog doba do najdublje njegove osnove…
I naposljetku misao koja me osobito pogađa:
RADIJE KONSTRUIRATI ZRAKOPLOVNI MOTOR NEGO NEKU NOVU I JEDNAKO IZLIŠNU TEORIJU APERCEPCIJE
Sva sreća pa mi je struka povezana s informacijama i njihovim procesuiranjem u strojevima, inače ne bih znao kud bih sa sobom… 🙂
Listopad 2011.
O drevnom Kolu Duha Svijeta
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA (predgovor)
Sjedim potpuno miran na stolici. U otvorenom prozoru okreću se Kola, čudesna kola duha svijeta, tako su se barem predstavila po svom dolasku. Velika i Mala Kola spojena u impozantnu konstrukciju. Nešto drevno, nešto prije pojave riječi. Oko rubova Kola izbija snažno žuto svjetlo. Mogu samo nagađati oko zalaska sunca koje se iza Kola vječno događa.
U prostoriji vrijeme ne teče. Vrijeme je obustavljeno. Na stvari je apsolutna pobjeda duha. Pokreti koji se događaju brižljivo su izrežirani naumi svijeta. Mogu ih poništavati, po volji prekrajati, igrati se boga.
Obučen sam jednostavno, crna rolka i crne hlače; izgledam kao vječni student, a zapravo mi je devetnaest ili možda dvadeset i devet godina. Vječnih dvadeset devet godina u mojem umu zrcali ovu sobu u nadstvarnosti.
Tetka gleda televiziju u svom kutu sobe. O, da, i ona je tu. Pripijene uz tijelo – suknja i majičica. Vrpolji se na stolici dok se daju reklame. Tko bi mogao reći, tko je ona ustvari? Neka moja misao, uspomena, nastojanje duha? Ipak njeno živo tijelo lebdi pred mojim očima. Svjestan sam da je u ovoj sobi ona žena od krvi i mesa, toliko me ne mogu lagati moja čula.
Ponovno se okrećem Kolu. Ogromno je, ali tek svojim vrškom ulazi u moju sobu. Na samom vršku smješteno je manje kolo koje mi je nadohvat ruke. Veće kolo, kako već rekoh, gubi se negdje u neizmjernoj žutoj praznini koja dolazi iza prozora. Tetka se ustaje iz fotelje i klizi prema jednom zidu. Pomiče zastor, isto žuto svjetlo probija se u prostoriju, gleda kroz prozor.
– I tako ćeš odsad cijeli život provesti ovdje sa mnom? – pita me.
– Pa, tu sam zbog Kola… – nevješto kažem.
– Ovog čuda ovdje? – upita me oštro svinuvši glavu prema Kolu.
– Pa da…
Kolo, koje se dotad vrlo polako okretalo, kao da se sada započelo brže vrtjeti, sićušne lampice počeše treperiti.
– Ovo je zatvor, limb, znaš to?
– Da, znam.
– I ne bojiš se ničega?
– Bojim, ali drugog izbora nemam. – kazah u potpunosti svjestan svojih riječi.
– U redu – mirno reče tetka i odmaknu se od prozora. – I? Što ćemo ovdje raditi?
– Čitati.
– Ma nemoj! Nisam valjda luda čitati one tvoje dosadne knjige s police. Gledat ću televiziju i povremeno zirkati kroz prozor…
Pritom, vještim pokretom ruke namjesti kratku suknjicu oko struka. Bio je to jedan od onih pokreta koji žene čine kad su sigurne da ih nitko ne gleda ili kad su u društvu svog intimnog partnera. Ali nisam bio tetkin intimni partner. Tko zna, što sam ja za nju, ustvari? Neka njena misao, uspomena, nastojanje duha? I moje živo tijelo lebdi pred njenim očima. Ali koliko znam, čovjek sam od krvi i mesa i vjerojatno joj to njena čula ne mogu utajiti.
Kolo povremeno škripi na vjetru. Trenutačno zalandaraju svi njegovi privjesci, amajlije, talismani, sličice čudnih likova. Ono je jednostavno kolo duha svijeta nekako prizemljeno u moju sobu.
Polica s knjigama se nalazi nasuprot tetkinog dijela sobe. Sve knjiga do knjige koje sam pomno odabrao prije nego li ću raskrstiti s vanjskim svijetom. Ne plašim se, ja, stidljivi momak u crnoj rolci, s vječnih devetnaest ili dvadeset devet godina. Čega se još imam plašiti?
Odjednom, sirena kola se oglašava. Skačem sa stolice i prinosim knjigu koju već neko vrijeme držim u rukama. Oswald Spengler, PROPAST ZAPADA. Sad ili nikad, pomislim. Stavljam knjigu na podest i odmičem se. Kolo zarotira i proguta knjigu. Zvuk snažnog praska prolomi se sobom. Poput ptolomejovskih epicikli Kolo se sada zavrtjelo pomalo podsjećajući na Stroj namijenjen ostvarivanju kontakta s vanzemaljcima – Vegancima – iz filmske ekranizacije romana KONTAKT Carla Sagana. Na jednoj rampi kola koja se nije vrtjela pažnju mi privuče skalamerija s lampicama koje su se sada uporno palile i gasile. Radilo se o malenom podestu s dva plitka utora s otiscima ljudskih ruku na dnu svakog od njih. Bez razmišljanja, ruke provučem kroz utore i položim ih na otiske. Na ovaj način, ma koliko to nevjerojatno zvučalo, Kolo mi je omogućavalo ispreplesti me s mislima morfeološkog filozofa sudbine. Najednom, u stanju sam čuti glas njegovih misli; ne dišem, samo puštam da kroz mene prolazi:
U uvodu [prethodnog izdanja]… rekao sam da je tu, po mome uvjerenju, nepobitno formulirana misao koja se više neće opovrgavati čim se jednom izrekne. A trebalo je da kažem – čim bude shvaćena.
Tko se ikada duboko zagledao u pretpostavke živog mišljenja, taj će znati da nam nije dan neproturječan uvid u krajnje temelje bivstvovanja… Tako mogu srž onoga što sam pronašao jedino označiti „istinitim“, istinitim za mene i, vjerujem, također za vodeće duhove razdoblja koje dolazi, a ne istinitim „po sebi“…
[Ipak, ova knjiga] sadrži samo jednu stranu onoga što vidim pred sobom, novi pogled jedino na povijest, jednu filozofiju sudbine, i to prvu svoje vrste.
Svijet razumjeti nazivam ja – svijetu biti dorastao. Okrutnost života ono je bitno, a ne pojam života.
Osjećam se ponukanim da u zaključku [ovog predgovora] još jednom navedem imena onih kojima dugujem gotovo sve: Goethe i Nietzsche. Od Goethea sam preuzeo metodu, a od Nietzschea način postavljanja pitanja, i ako bih svoj odnos spram njega morao izreći u jednoj formuli, usudio bih se reći: iz njegovog vidika (njem. Ausblick) načinio sam jedan pregled (njem. das Überblick). Goethe, pak, bijaše, a da to nije ni znao, Leibnitzov učenik u cijelom svom načinu mišljenja. Stoga, ovo što je napokon pod mojim rukama dovršeno na moje iznenađenje, osjećam kao nešto što usprkos bijedi i odvratnosti tih godina s ponosom želim nazvati: njemačka filozofija.
Priđe mi tetka zagrizavši jabuku koju je tko zna gdje pronašla.
– I tko je onda taj filozof sudbine? – pompozno je zagestikulirala rukama.
– Oswald Spengler, ubojita njemačka filozofska mašina. – rekoh povlačeći ruke iz utora – Svima predviđa neumitnu sudbinu, s početkom i krajem, ali svima i samo prolaznost. Bivanju nije moguće utisnuti karakter bitka.
– Dobro, dobro…? A jesi li ga čitao?
– O, kako da ne! Bio sam i više nego zaluđen njime!
– A što kaže Kolo na sve to?
– Koliko ja znam, ono je tu da mi samo omogući ispreplitanje misli s tim ljudima, nisam siguran da je tu kako bi u nečemu zauzimalo svoj stav…
Tako je i bilo. Nakon što je shvatilo da neću vraćati ruke u utore, Kolo je započelo prikazivati odabrane citate teksta iz progutane knjige. Pohranjujem ih u kolovator. Cijeli postupak se dovršava prikazom broja 91. PROPAST ZAPADA obilježena je brojem 91, a da tomu ne znam pravi razlog, i po prvi put, nakon duljeg vremena, osjećam se smislenim…
O Duhu i njegovim Moćima 