Listopad 2015.
Stvarni život vs. ideje (može li se osjećaj dekonstruirati?)
JEFFREY EUGENIDES: Bračni zaplet
Derrida, Barthes, dekonstrukcija; dekonstrukcija dekonstrukcije, studentski život s početka 1980-ih u Americi… ali kakve to veze može imati s bračnim zapletom, pitate se dok sumnjičavo prevrćete knjigu Jeffreyja Eugenidesa na čiji ste prikaz onom, već posvećenom, ‘serendipidnošću’ nabasali na Trećem programu Hrvatskog radija…? Vjerojatno postoje i oni koji su pomislili upravo suprotno preturajući knjižnicu uzduž i poprijeko u potrazi za kakvim lakim štivom uz koje bi se samo opustili, pa im se ovaj roman, s obzirom na njegov naslov, učinio idealnim za takvo što. Posudivši ga s primisli da se radi o zgodnoj ljubavnoj sapunici, zasigurno su se morali razočarati. Jer, kako drugačije objasniti nedostupnost ovog romana u knjižnici moga grada? Derridinu knjigu Pisanje i razlika, jedinu u fondu knjižnice mog fakulteta, držim u svom uredu, evo, skoro pa već dvije godine (sada već i namjerno toliko dugo), samo kako bih se uvjerio da je nitko više nikada neće posuditi; istu stvar sada ću ponoviti i s knjigom O gramatologiji zbog dobrih knjižničnih veza s knjižnicom iz mog rodnog grada, pa opet Eugenidisova knjiga je u većini knjižnica razgrabljena i teško do nje možete doći, bez obzira što se u njoj citiraju rečenice upravo iz ‘Gramatologije’.
Bilo kako bilo, jasno je da se Jeffrey Eugenides u svom romanu na svoj način poigrao s poststukturalističkim teorijama Zapadnog kruga. Stavljajući ih u odnos sa stvarnim životom te na taj način izgrađujući svoju kritiku, međutim, mora se priznati da od njih nije ništa ni oduzeo, tako da čak i neupućen čitatelj može dobiti brzi uvid o čemu se tu radi.
Derrida govori da se moramo koristiti razumom jer, znate već, razum je jedino što postoji. Ali istodobno morate biti svjesni da je jezik sam po sebi nerazumski. Morate izrezonirati put iz [ne]razumnosti.
I, ako ćemo pravo, Jeffrey Eugenides nije učinio samo to; njegova dobrohotno-subverzivna namjera (koja krasi svakog dobrog književnika) ticala se pokušaja dekonstruiranja same ideje dekonstrukcije ukazivanjem na bjelodanu i samodovoljnu prozaičnu stranu svakog života koji izgleda nikada u tolikoj mjeri neće ovisiti o idejama koje čovjeku padnu na pamet. Svoju namjeru Eugenides je sproveo, između ostalog, i premještajući radnju romana u polje ženskog pogleda na život. Madelaine Hanna, dvadesetdvogodišnja studentica engleske književnosti, čija ljupka posebnost čitatelju odmah mora upasti u oči, poslužila mu je za tu priliku.
Prospekt Odsjeka za angloameričku književnost bio je za Madeleine isto što i katalog velike robne kuće za njezine cimerice.
Međutim, svojevrsno iznenađenje može predstavljati činjenica da je fokus romana doista na ‘bračnom zapletu’, omiljenoj temi slavnih prethodnika viktorijanskog doba; drugim riječima, starim dobrim ljubavnim jadima.
Madeleinini ljubavni jadi započeli su u vrijeme kad je francuska teorija koju je čitala dekonstruirala sam pojam ljubavi.
Dakle, baš u vrijeme njenog zaljubljivanja u naočitog, na dekonstrukciju činilo se otpornog, momka Leonarda Bankheada, Eugenides joj u ruke ‘daje’ čitati Fragmente ljubavnog diskursa, jednog drugog barda dekonstuktivizma, Roland Barthesa.
Bart. Tako se dakle izgovara. Madleine si to pribilježi, zahvalna što je pošteđena poniženja.
Kada bih u ovom trenutku imao dvadeset i dvije godine bio bih lud za Madeleine, kao što sam se nekoć, k’o od šale, zaljubljivao u ženske likove Dostojevskog (Nastasja Filipovna iz Idiota je u tom pogledu apsolutno neprikosnovena). Međutim, što je učinio Jeffrey Eugenides? Dvoje mladih ljudi u svom romanu posvađao je upravo zbog dekonstrukcije! U trenutku, u kojem Madeleine Leonardu izjavljuje ljubav, sričući mu na uho „Volim te!“, on poseže za Barthesovim štivom i u njemu nalazi rečenicu sljedećeg sadržaja:
Nakon prvog priznanja, „volim te“ ne znači više ništa.
Što je drugo preostalo jadnoj Madeleine nego da mu istog trena tu istu knjigu baci u glavu i prekine vezu. Osim toga, u trenutku u kojemu Leonard dekonstruira Madleininu ‘dekonstrukciju’ Barthesovog ljubavnog diskursa – jer kako drugačije nazvati njenu istinsku, uzavrelu ljubav u danom kontekstu, i koja je, jasno, stvar života, a ne teorije – i Eugenides izriče svoj blagoironični stav spram najnaprednije književne teorije koju je čovječanstvo ikad iznjedrilo:
Stabla magnolije… djelovala su kao u plamenu. Iz njih su strujali mirisi i ulazili kroz prozore Semiotike 211. Stabla magnolije nisu čitala Rolanda Barthesa. Ona nisu mislila da je ljubav mentalno stanje; magnolije su insistirale na tome da je ona prirodna, vječna.
Pa tako, i usprkos tomu što je (od Barthesa) saznala „da je ljubav kultuloroška konstrukcija“ i da su njeni „simptomi isključivo mentalne prirode“ i da je „biti zaljubljen“ tek ideja, Madeleine se nikako nije mogla „osloboditi njezine tiranije“. („Biti zaljubljen“ da je tek ideja, nisam li nešto slično donedavno pokušao s „voljom za moći“?) Ljudski život pleše po crti razuma i nerazuma, baš kao i magnolije. Ali očigledno da magnolijama to bolje ide.
I na ovom mjestu trebao bih upasti ja, kako bih nastavio ovu igru bez kraja i konca i pokušati dekonstruirati i samu Eugenidesovu ideju dekonstrukcije ‘dekonstrukcije’ dekonstrukcije, ako sam ih sve dobro prebrojao… No, ponovimo; na početku imamo Barthesovu dekonstrukciju ljubavnog diskursa koju Madeleine na svoj način ‘dekonstruira’ zaljubljujući se u Leonarda upravo u trenutku dok je uronjena u njeno čitanje (dajući joj potpuno drugo značenje), zatim Leonarda koji njenu ljubav (izjavu ljubavi u riječima ‘Volim te’) nepažljivo ponovno svodi na obične riječi, tekst (dekonstruira ju!)… i na kraju imamo Jeffreyja Eugenidesa koji kroz usta magnolija u cvatu ustvrđuje da je ljubav ipak prirodna i vječna i da nikako ne može biti podložna pogubnim teorijskim dosjetkama…
Ipak, ovoga puta to neću učiniti… neću stati u obranu dekonstrukcije. Jer, ma kako okrutan bio, životu ponekad ne treba oduzeti njegove stvarne mogućnosti, pogotovo ne njegovu moć da nas u danom trenutku otrijezni od ideja kojima smo možda i malo previše zaokupljeni. Zbog toga je ovaj roman važan. Budimo pošteni, Derridina filozofija, u danom trenutku, iako čista semiotika, počela je trijezniti čovjeka čak i od onoga što je doživljavao u svom stvarnom životu! A to je već malo previše! Ne moramo to nikako nazvati (pa ga nećemo moći ni dekonstruirati), to nadimanje u grudima, uzbuđenje i blagu izgubljenost kada se draga osoba pojavi u našoj blizini, i opet ćemo to isto osjećati… Osjećaj, prema Madeliene, ne možemo dekonstruirati. To što on jest kemijska reakcija u fizičkom, materijalnom pogledu, to je manje važno s obzirom na to da kao ljudska bića osjećamo. I na tim postavkama Eugenides je ‘raspeo jedra’ svog romana. Iako je zamislivo, da će se i na tim razinama situacija jednoga dana raspasti, jer sve se u krajnjoj liniji mora raspasti, jedna tanašna nada da to ipak neće uslijediti tako brzo, kao da se upalila nakon čitanja ovog romana, čak i u nutrini jednog derridijanca poput mene…
Srpanj 2015.
O beznačajnosti ili zašto ići za promjenama (ničeancije vi.)
Bernard Stiegler: PRIJEĆI NA DJELO
33.
U Egu ništavan, u Duhu besprijekoran! Život čovjeka lomi se na pola, kada stigne do ovog sudbinskog uvida… Kad samo pomislimo – što sve čovjek ne čini u životu da bi sačuvao svoj Ego, a ne Duh! Naravno, čini to samo zato što Duha još u dovoljnoj mjeri nema. No, sada shvaća: ego je tu samo kako bi očitovao Duh koji zaprima, to je ta, jedina prava misija Ega, premda u ovom vremenu duboko zametena i o(b)motana ispraznim ljudskim mislima da se čini da ju je nemoguće doseći.
34.
Za jedan Ego, u krajnjem slučaju, Duh može biti Bog ili Ništavilo, sve u svemu, nešto izvan Prostora i Vremena. Iz Božjeg nauma ili Ništavila smo rođeni, Bogu ili Ništavilu se vraćamo. Ali pritom postaje jasno da se i Bog i Ništavilo, s ne-Ego perspektive, mogu uzeti zajedno, kao nekakva ‘Cjelina Svijeta’, zbroj ‘bezgraničnih mogućnosti’; drugim riječima, kao sâm Duh. Kako god uzeli, Duh je i teistički i ateistički.
35.
Jedino Duhom zauzdan Ego dolazi do bezazlenosti u svom djelovanju. Nijednoj mogućnosti on ne daje za pravo. Njegov jedini cilj je, zapravo, dopustiti sebi što više mogućnosti! U praktičnom smislu to znači: ići za promjenama. Svaku od mogućnosti izvući iz svoje beznačajnosti, i dati joj značenje, možda i na način koji spominje francuski filozof, Derridaeov učenik, Bernard Stiegler u svom djelu Prijeći na djelo.
Kada govorim o značenju i beznačajnosti, [to je] čisto moja odgovornost. Samo moj odnos prema stvari njoj daje ili ne daje značenje: to je vrlo dobro pokazao Barthes koji je iz bilo kojeg elementa svakodnevice oslobađao njegovu snagu značenja svijeta, protivno beznačajnosti za koju se čini da je svakodnevica obično konstituira. Ne-običnost svijeta jest ono što nalazi onaj koji zna kako nadići beznačajnost stvari koje je učinio običnima ne-odnosom što je sklopio s njima i koje je tako zaboravio.
Sada shvaćamo zašto smo pasionirani neprijatelji svakodnevice!
36.
Taj čovjek – Bernard Stiegler – pet je godina proveo u zatvoru i upravo tamo otkrio filozofiju! Ona je bila luč u tami koja mu je ostala nakon oduzimanja slobode omogućivši mu da preživi… A kako je sâm napisao, ovako “…osamljen, mogao je eksperimentirati”…
Nema ničeg beznačajnog po sebi… ono što može biti beznačajno nisu same stvari ili stvari po sebi, nego odnosi koje održavam ili ih, zapravo, ne održavam sa stvarima takvima kakvima ih artikuliram i raspoređujem…
I u mjeri u kojoj mi se svijet pojavljuje kao beznačajan, i na neki način mi se ne pojavljuje, ja sam sâm beznačajan – znam to i patim zbog toga: sloboda je teška.
Da mu se nije dogodila filozofija definitivno bi poludio ili postao asocijalnim. Pa ipak, dvadeset i pet godina poslije, nakon “prijelaza na djelo” koji ga je “odveo prema djelatnoj filozofiji” (u međuvremenu je izišao iz zatvora), svijet mu se i dalje čini “užasno negostoljubivim” mjestom. Svijet mu se čini kao da se organizirao “za ohrabrivanje stava u kojem prevladava beznačajnost, pa čak i ne-značenje”. Ljudi mu se čine “prestrašeni i utučeni životom, zaglupljeni reklamama i medijima” i katkad udaljeni “ne samo od filozofije nego i svake vokacije za mogućim filozofiranjem…”
37.
Moramo se mijenjati jer, kao što kaže pučka izreka, samo se budale ne mijenjaju. A istovremeno moramo prebivati… ostati vjerni ostacima. A činjenica je da pamćenje iznevjerava…
Dakle, “budući da je krhko i pogrešno, pamćenje je nevjerno” veli Stiegler. Proces reminiscencije odvodi nas u nešto što on zove Naknadnošću, a sama Naknadnost je “nepopravljivi proizvođač fantazija i fikcija”. Drugim riječima, “nemoguće je ne proizvoditi fikciju u ovome što upravo govorim”. Teškoće koje su nas ovdje zadesile posve je nemoguće riješiti. Ipak, na kraju svoje ‘litanije’, Stiegler napominje:
Mislim da je jedina vjernost koja vrijedi ona koja se hvata u koštac s tim problemom naknadnosti. Na izvjestan način, to čini religijsko.
Još jedan (filozofski) uvid da s ‘religijskim’ nismo završili… i da vjerojatno i nikada nećemo!
38.
Naoko bilo koji put, uvijek se svodi na onaj jedan, jedini put.
Travanj 2013.
‘Znakovita’ bit svijeta
Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE
Roland Barthes: UVOD U SEMIOTIKU (u Europskom glasniku, br. 17, 2013)
Moja nova/stara ‘prostorumna’ ljubav odaziva se na ime semiotika! Poput naratora iz filma Magnolia uporno ponavljam: ništa nije slučajno. U vrijeme kada sam prvi puta svoju častohlepnu prirodu Magičara odlučio liječiti pisanjem bloga, a bijaše to davne 2007., već nekako u to vrijeme, dopirali su do mene signali, znakovi nečega što se tek trebalo dogoditi između moje malenkosti i ovoga, naočitog kraljevstva duha. Naime, jedan od komentatora moga ondašnjeg bloga, koji je btw. nosio ništa manje pretenciozan naslov u odnosu na ovaj današnji (Svijetom i Vremenom) imao je naziv, pogađate – Semiotika. Riječ je bila o kolegici-blogerici, ali ponajprije izvanrednoj pjesnikinji. Danas od nje, manje-više, nećete ‘čuti ni glasa’ (na svom blogu http://semiotika.blog.hr ostavila je jednu jedinu pjesmu, objavljenu još pretprošle godine). Blog je po svoj prilici zanemarila povlačeći se u onu, ovdje već toliko elaboriranu, samodostajuću osamu umjetnika, koju „ni bogovi više ne promatraju“, a opet tako tipičnu za ovo budalasto vrijeme koje su, pored mnogih drugih magičara do kojih nam je stalo, lijepo opjevali i momci iz sarajevskog banda Letu štuke:
Dok pametni šute
Govore budale
U onih nekoliko ohrabrujućih komentara koje smo uputili jedno drugomu, a njezine pjesme bijahu doista prekrasne, duboke, lijepe, iskrene, ne stigoh je priupitati za sam naziv bloga. Zašto se krila iza jednoga takvoga neobičnog naziva?
U maglovitom prisjećanju, već tada, imao sam u umu neobičnu uspomenu na svoj rad u knjižnici koji se u odnosu na našu prepisku dogodio nekoliko godina ranije. Mogla je biti 2004. ili 2005. kada je u moju knjižnicu stigao nov novicijat primjerak knjige Priručnik semiotike Winfrieda Nötha koji je odmah zaokupio moju pažnju. Čim sam ga ugledao, došetao sam do police i pažljivo ga uzeo u ruke. Iznadprosječna težina za jednu knjigu, teško zapamtljiva boja tvrdih korica (između zelene i plave), sitni tisak u dvostrukim stupcima, i vrlo upečatljiva riječ iz naslova. I eto, tako sam prvi put saznao da je semiotika opća znanost o znakovima, ili kako je sam Nöth zapisao – „znanost o znakovnim procesima“. Moram priznati, čak ni u to doba u svoj svojoj rasipajućoj zanimaciji za apokaliptičnu rusku književnost, prve tri minute svemira ili svice s Mrtvog mora, nisam bio daleko od područja koje je omeđila moja nova duhovna opsesija. Naime, već u to vrijeme, osjećao sam veliku simpatiju prema Jungovim promišljanjima simbola i onomu što je smatrao da predstavljaju za psihu čovjeka. Naravno, ‘sve to’ činite kako biste ‘sve to’ doveli u odnos sa sobom i nesmiljenom potragom za svrhom svojega života. Tom mojemu nastojanju sada se pridružila i simpatija prema semiotici. Tu među policama knjižnice iskazao sam svoju prvu simpatiju prema znakovitoj biti svijeta općenito, ne ograničavajući je samo na slova, brojeve i simbole. Na sve oko sebe počeo sam gledati ‘označiteljski’ – kao da se cjelokupna stvarnost sastoji samo od označitelja. A možda se i sama ona, a ne samo čovjek (kako je to odvažno zaključio Charles Sanders Peirce, utemeljitelj semiotike, još u devetnaestom stoljeću) može shvatiti kao znak koji se dade raščlaniti na beskrajni niz drugih znakova koji tajanstveno upućuju na neuhvatljivu pozadinu hipotetskoga označenoga (ili označenih) a koji pak stoje onkraj svega, na nedokučivim mjestima čak i za naša poimanja. Upravo težnja da se znakove promatra izdvojeno iz konteksta bilo koje druge znanosti, kojima su isti revno služili od prapočetaka, započelo je u tom trenutku, davne 2004. ili 2005., ushićivati moju dušu, a da to zapravo nisam ni znao… Osim toga, u to doba definitivno nisam bio dorastao ‘knjižuljku’ od kojih šestotinjak stranica da ih uopće zahvatim nekom ‘prostorumnom’ ozbiljnošću nepoznatoj običnom knjižničaru (književnost se u to doba u meni tek kuhala, a Magičar stasavao).
Ali u komunikaciji sa Semiotikom, blogerskom drugaricom, s kojom sam se povremeno dopisivao 2007. to pitanje ozbiljnijeg promišljanja ove metaznanosti ili metadiscipline, kako joj tepaju njezini gurui, u meni se ponovno postavilo. Ali ni tada ništa se važno nije dogodilo. U međuvremenu, stigao sam na faks, i započeo proganjati studente sa svim tim HTML-ima, XML-ima, ili ako baš hoćete ‘označiteljskim jezicima’ (markup languages), u prvo vrijeme ne uviđajući bjelodanu poveznicu sa semiološkim istraživanjima. S druge strane, moja književnost je počela dozrijevati, sve te metafore i simboli započeli su uspostavljati sve složenije odnose na osobitoj, mogu to sada slobodno reći, i semiotičkoj razini; svi ti ‘plavi nojevi’, ‘magičari’, ‘moćni mehanizmi’ koji nastanjivaše moju književnu pustopoljinu započeli su dobivati nova značenja na novoj ‘konotativno-denotativnoj’ zemlji. A onda se napokon dogodio prijelomni trenutak.
U novom Europskom glasniku imao sam priliku pročitati rad Rolanda Barthesa jednostavnoga znakovitog naziva – Uvod u semiotiku. I upravo taj rad naposljetku mi je rasporio i posljednju koprenu koja je stajala između mene i uvida u fatumsku povezanost s ovom ‘interdisciplinom’. Jer, upravo će Roland Barthes svojom hladnom raščlanjujućom pameti svojstvenoj šarmu francuskog intelektualca sredine druge polovice dvadesetoga stoljeća (među koje, naravno, ubrajam i Derridu) prosvjetljujuće ponoviti ono što sam već znao, ali negdje u sebi zagubio:
Svrha semiologijskog istraživanja jest rekonstruirati funkcioniranje sustava značenja koji nisu jezik…
I upravo to „koji nisu jezik“ otklonilo je u meni posljednje sumnje u potrebitost proučavanja i bavljenja semiotikom. Kao ‘lingvistika bez jezika’ semiotika me ne tjera nužno biti lingvistom, premda je većina njezinih teoretičara dosada izgleda to bila (De Sausser, Hjelmslev, naposljetku i sam Barthes). Kao znakovi ne proučavaju se samo slova i brojevi, već doslovno sve. Ako Barthes spominje sustave odjeće, namještaja ili mode kao predmete semioloških istraživanja, zašto i ja ne bih mogao svoje označiteljske jezike koji u startu, u svome nerazumljivom višeznačnom nazivu udomljuju etimološko pobratimstvo sa sakralnim semiotičkim pojmovima (označenim i označiteljem).
Semiotika kao novo kraljevstvo duha zove me u svoje odaje. Tek su se nadogradile na zdanje s Prostorijom s Kolom. Tu sam, dovikujem neznanom nekome odande. Sasvim je moguće da su još prazne, ali kako to biva, vrijeme sve ispunjava, a tako će biti i s prostorom moje nove ‘prostorumne’ ljubavi – u to ne sumnjam!
O Duhu i njegovim Moćima 