Svibanj 2019.

“Napuštanje” jastva ili prema posljednjoj ravni(ni) prosvjetiteljstva!

Posted in FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, SLOTERDIJK tagged , , , u 7:05 pm autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA

Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava vrlo sličan nauk uz bitnu korekciju. Uči me razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. … A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? U svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti.

Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.

Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.

Promislite dobro, vi, koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? …

Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:

Život može izgubiti jedino sâm sebe.

Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? … Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje, jer:

…naš um uvijek hoće više nego što može.

Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan.

Za sam kraj, ponovno Sloterdijk, kao i ovaj tekst, kojim smo nekad davno i započeli ovu pisaniju:

U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.

Kolovoz 2018.

Je li prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju?

Posted in FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, PINKER, Prosvjetiteljstvo danas, SLOTERDIJK tagged , , , , u 1:15 pm autora/ice Magičar

STEVEN PINKER: Prosvjetiteljstvo danas
PETER SLOTERDIJK: Kritika ciničkog uma

U svojoj knjizi “Prosvjetiteljstvo danas” – čiji prikaz nedavno poslušah na Trećem programu Hrvatskog radija – ugledni eksperimentalni psiholog Steven Pinker iznio je, prema mojem uvjerenju, pomalo sumanutu tvrdnju da je prosvjetiteljstvo danas ne samo živo, nego i vrlo dobrog zdravlja, potkrijepivši to tvrdnjom da se njegove pozitivne posljedice na ljudsko društvo mogu sagledati kroz niz statističkih pokazatelja koji se, više-manje, odnose na usporedbu ovoga današnjeg i prijašnjih doba.

Nakon već nekoliko minuta radio-emisije, doista sam se uvjerio da čovjek stvarno misli na ono prosvjetiteljstvo, prosvjetiteljstvo koje je kao kulturni pokret nastalo krajem sedamnaestog ili početkom osamnaestog stoljeća te postalo ‘dobri očuh’ racionalnoga uma i ‘otac’ moderne znanosti, prosvjetiteljstvo kojemu su put prokrčili najveći europski umovi poput Voltairea, Jean-Jacques Rousseaua, Denisa Diderota, i naravno, Immanuela Kanta. U ovim trenucima da postoji pokret analogan onomu trljanja očiju nakon što se ugledalo nešto što se nije očekivalo, ja bih ga učinio na/sa svojim ušima. Doista, misli li on to doista na prosvjetiteljstvo koje je svoje posljednje hvalospjeve doživjelo u onoj prekrasnoj knjizi mladoga Sloterdijka Kritika ciničkog uma? Da, misli. Upravo to prosvjetiteljstvo, prema Pinkeru, još i danas drži lampu razuma nad napretkom čovječanstva i on to može dokazati.

No čime? Pokazalo se da je Pinkerov dokaz mahom kvantitativne a ne kvalitativne prirode odnosno da se odnosi na niz statističkih pokazatelja koje je, zatim, započeo revno iznositi podupirući svoj generalni stav. Radi se dakako o podacima o rođenima i umrlima, bogatima i siromašnima, obrazovanima i neobrazovanima, područjima pogođenim ratom i područjima bez rata i tako dalje. Drugim riječima, Pinker je vjerodostojno pokazao da je prema svim pokazateljima situacija u svijetu znatno povoljnija nego što je to bila u prijašnja vremena. Više je rođenih nego umrlih, više sitih nego gladnih, više obrazovanih nego neobrazovanih i naposljetku, više je područja u kojima vlada svjetski mir nego onih pogođenih ratom. U ovim trenucima, prema Pinkeru, čovječanstvo je najbrojnije, najsitije, najobrazovanije i najmirnodopskije nego što je to ikada bilo u svojoj povijesti! I da na toj činjenici trebamo zahvaliti upravo prosvjetiteljstvu! Mora biti da je tako, pa i standard nam je značajno porastao!

No ne radi li se tu o nečemu drugom, nečemu usporedivom s onim statističkim fenomenom po kojemu se u svijetu iz godine u godinu objavljuje sve više rock pjesama, dok je sam rock – kao glazbeni pravac – već poodavno završio sa svojim životom a s čim bi se, vjerujem, složila velika većina glazbenih kritičara…? Svaki glazbeni pravac, kao i sam život, kao i štošta drugo na ovom svijetu, ima svoj početak i kraj. Zbog toga, danas možemo slušati na tisuće prosječnih glazbenih rock brojeva, ali više ne možemo poslušati onu jednu, stvarno dobru, novu rock pjesmu.

Čini se da upravo u tome i jest kvaka. Gospodin Pinker dao je prednost kvantitativnoj ocjeni današnjih posljedica razvoja prosvjetiteljstva, a zanemario onu, po meni, puno važniju – kvalitativnu.

Što bi, prema mom mišljenju, bilo pravo prosvjetiteljstvo na djelu demonstrirat ću na banalnom primjeru zadržavajući se u, meni bliskom kontekstu, rock glazbe. Prije neki dan ruka mi je valjda greškom (ili je to bila ruka moje žene) na daljinskom upravljaču pronašla kanal specijaliziran za rock i pop glazbu, na kojem su se preko cijelog dana vrtjeli glazbeni spotovi. U jednom od njih simpatični momak evidentno dobrog glasa pjevao je u očajno prosječnoj pjesmi. Iako se njegovu glasu, motivaciji, i ako baš hoćete, ljubavi spram glazbe nije imalo što prigovoriti, pjesma je bila ispod svake razine. Kako je bilo moguće da on to nije primijetio, zapitao sam se. Još pod utjecajem radio emisije o knjizi Stevena Pinkera, odgovor je stigao u trenu: prosvjetiteljstvo u njemu je ‘zakazalo’! Ako ga je i bilo, utopilo se u sivilo samo još jedne vrste kapitalističkog tržišta. Pod prosvjetiteljstvom u ovom slučaju mislim na razvijenu kvalitativnu prosudbu pojedinca da je nešto dobro ili nije dobro, odnosno da je po njegovu ukusu ili to nije. Vrhunska racionalnost u pojedincu, a onda i u čitavom društvu, osim kroz nezaobilazne kvantitativne pokazatelje, morala bi se očitovati i na kvalitativan način, majku mu staru, recimo, kroz najkvalitetniji svjesni život koji pojedinac u danom trenutku može voditi.

Nakon [posljednje kritike koju prosvjetiteljstvo može izreći] logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život…

U našem primjeru ta “praksa” je život posvećen izvođenju stvarno kvalitetne, a ne šund glazbe, one koja proizlazi iz dubina duše samog glazbenika, a ne koju traži tržište, one koja, na kraju krajeva, ne mora biti čak ni rock glazba! Međutim, ovaj jadni, nadareni glazbenik, kojeg je, kao i sve ostale, odgojio ubitačni logaritam YouTube-a, nije više u stanju razlikovati dobro od lošega u području u kojemu je istinski talentiran. Razlog tomu je, po mišljenju prosvjetiteljstva moga uma, kvalitativno stanje prosvjetiteljstva u njegovu umu, a koje je, za razliku od Pinkerovih statisitičkih pokazatelja kvantitativnih odlika istog, bilo u prilično lošem stanju.

Stoga, čak i na osnovi ovog banalnog primjera, usuđujem se suprotstaviti mišljenju da je prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju. Ako je razorilo religiju i religijsko u čovjeku, kao kolateralna žrtva pala je umjetnost. Ako je neprimjereno u nekoliko posljednjih stoljeća uzdiglo znanost, kao nus-pojava tog uzdizanja javila se neprimjerena degradacija filozofije i tako dalje. (Je li umjetnost danas u dobrom stanju saznali smo prije nekoliko godina također na ovom blogu u tekstu posvećenom eseju Jeana Claira Razmišljanja o stanju umjetnosti).

Tko je, onda, odgovoran za to što je prosvjetiteljstvo u takvom stanju kakvom već jest? Tu se bolno po moj um ocrtavaju konture dva odgovora. Prema jednom, moguće je da je Steven Pinker u pravu, odnosno da se prosvjetiteljstvo prometnulo upravo u ono koje on zagovara, a zahvaljujući spomenutom razaranju religioznog i filozofskog u čovjeku, i da je zbog te činjenice to bio njegov nužan put. U tom slučaju, on, Steven Pinker, danas mu je s pravom postao najvećim zastupnikom. Prosvjetiteljstvo se svelo na čisti znanstveni pogled, bez Nietzscheovih “samoopsjena koje podaruju snagu”, ono je ono koje odsada samo računa, u svojoj srži matematičko, no kao takvo izigralo je svoje vlastite ideale jer je stalo pored čovjeka i više nije u mogućnosti ‘ući’ u njega a kamoli dospjeti do njegova središta.

Drugi odgovor je u jednakoj mjeri poražavajući, no meni puno prihvatljiviji. Prosvjetiteljstvo se, kao i sve drugo, ispeklo na dvadesetprvostoljetnoj vatri kapitalizma i ljudskog egoizma – kapitoegoizma! Drugim riječima, nestalo je u ponoru ponude i potražnje i akcijskih prodaja… Prema ovom odgovoru, Pinkerovi dosezi prosvjetiteljstva danas, stoga, nisu dosezi prosvjetiteljstva nego dosezi kapitoegoizma, koji je u ovom stoljeću ušao u jedan od svojih najprofinjenijih stadija. Iako obojan neoliberalnim bojama, nijedan trenutak ne propušta brinuti se o potrošaču, kupcu, konzumentu i u svim prigodama upravo njega stavljati na prvo mjesto.  A potrošač – tko bi bio taj potrošač u današnjem društvu – pa onaj koji je prije svega brojan, sit, obrazovan i neratoboran. Pinker je jednostavno zamijenio teze. Ljudsko društvo se razvilo u smjeru u kojemu se razvilo zahvaljujući kapitoegoizmu, a ne prosvjetiteljstvu!

Možda se to čini neizvjesnim, ali predviđam da ćemo u najskorije vrijeme ući u doba koje bismo mrtvo-hladno mogli nazvati… kapitalizam s ljudskim licem. To znači da će čak i kapitoegoizam evoluirati nama u prilog, ali samo kao potrošačima…

No ono što najviše plaši je činjenica da je znanstvenika poput Stevena Pinkera danas sve više, trebamo li ih nabrajati…? To su oni koji će bez krzmanja izjavit da su religija i znanost nespojive, a u svojim odgovorima na znanstvena pitanja uvijek navoditi postotke. 10% je turista više nego lani, bruto-proizvod je porastao 2,1%, broj prometnih nesreća se smanjio za 0,5%  itd. Najparadoksalnijim se čini to da se najzagriženiji znanstvenici koji se drže prosvjetiteljima danas najviše oslanjaju na znanstvenu disciplinu koja u svom nazivu i doslovno ima riječ… vjerojatnost.

No, čini se kako nitko od njih nije pročitao, ili možda zapamtio, a možda i razumio, osmu kritiku prosvjetiteljstva koju je u Kritici ciničkog uma naveo suvremeni njemački filozof ( i još jedan moj dobri učitelj) Peter Sloterdijk, onu koja se odnosi na kritiku egoizma odnosno kritiku privatnog prividaUpravo egoizam, i s njim usko povezano jastvo, ono je čega se u posljednjoj ravni prosvjetiteljstva, prosvjetiteljski um mora otarasiti! Ako postoji nešto čemu sam posvetio svoj život, to je, onda, toj “praksi”, implementaciji Sloterdijkove posljednje osme kritike prosvjetiteljstva u stvarnom životu:

KRITIKA PRIVATNOG PRIVIDA. Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

Već i pri prvom čitanju ovog fenomenalnoga, zavjetnog pasusa upada nam u oči fraza ‘racionalna mistika’ kojom njemački filozof, a za kojeg mi se nažalost čini da je danas pomalo odustao od svojih teza, na svoj način dopušta koegzistenciju religioznog i znanstvenog u čovjeku. Daljnje rečenice nisu ništa drugo doli inicijalna elaboracija ‘moje’ ‘sopstvenosti cjeline’, a njegovog yesbodyja koji stoje naspram nobodyja, ali i jastva, o čemu sam naveliko pisao u prošlom postu

Stoga, za razliku od Pinkera, držim da je prosvjetiteljstvo danas u očajnom stanju, ako je uopće na životu. Ne vjerujem da je nasjelo prejarkom “svjetlu razuma” i preko noći postalo statističar. A to mislim zato što do dan danas, prema mom mišljenju, nije ništa poduzelo u svezi kritike ljudskog egoizma koji se danas čini na svom vrhuncu…

U konačnici, zašto mislim da je znanost samo jedna malo ‘posebnija’ vrsta umjetnosti? Zato što znanje, koje gradi i na kojem počiva, prema zbilji stoji u istom odnosu kao umjetničko djelo spram života! Znanje o zbilji nije sama zbilja, ono je njen dodatak. Analogno tomu, umjetničko djelo je uvijek dodatak životu, nikada sâm život. Znanost je odatle, baš kao i umjetnost, ljudska po sebi, ali je u stanju stvoriti objektivno znanje. To je kao da na svijet gledamo kroz naočale određene ‘pojmovne boje’, u ovom slučaju kroz naočale ‘obojane’ ljudskim znanstvenim pojmovima… No zbilja ‘po sebi’, u kantovskom i/ili nekantovskom maniru, ostaje neljudska i izvan jezika.

S druge strane, umjetnost je istinska samo ako govori istinu života… (ili kako bi Heidegger prispodobio: umjetnost je “način kako istina kao neskrivenost biva povijesnom”). Umjetnost nam putem svoji ‘naočala’ (osobitih umjetničkih sredstava, slikarstva, glazbe, književnosti itd.) otkriva kakav život zapravo jest, ali se ne može svesti na sâm život. Tako se i znanje o zbilji ne može svesti na zbilju. To su protivnosti na kojima počiva sve duhovno, sve stvaralačko!

Filozofija nije ništa drugo doli stvarateljica pojmova (Deleuze & Guattari) kojima se znanost služi i dospijeva do objektivnog znanja, dok je religija tu da nas podsjeća da su zbilja i život jedno, dijelovi jedne te iste cjeline… u tim zasadama vidim pravo prosvjetiteljstvo koje uzgajam i poput vrta uređujem u sebi!

Vjerojatno nikada nećemo saznati je li se kapitalizam zasnovao na egoizmu, vjeri u ‘ja’ ili je egoizam prolazna faza kapitalizma. Međutim, sve mi se više čini da kapitalizam možda trebamo ostaviti na miru, a sve snage usmjeriti na borbu protiv ljudskog egoizma… Ako ‘sopstvenosti cjeline’ ‘zavladaju’ svijetom, sasvim je moguće da će se kapitalizam sasušiti sâm od sebe. A kako će se novo društveno uređenje zvati možda u tim trenucima više neće biti važno…

Lipanj 2012.

Posvećene riječi za posvećenu prazninu

Posted in HAMVAS, RELIGIOZNOST, Scientia Sacra tagged , , , u 11:19 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Napokon jedno posvećeno štivo, s religioznošću upravo prema mome ukusu, kazao bih u intelektualnoj maniri, religioznošću koju sam kao jednu od moći duha nepravedno zanemario na ovim stranicama. Kao da mi je namjera podsjetiti intelektualce da ipak nisu sami. Da se njihova proračunata analitičko-sintaktička, kakva god, svijest ipak može ograničiti (mogao sam napisati i induktivno-deduktivna, svejedno). Pa nije li upravo osjećaj ono nešto što ne treba poimati ili griješim? I nije li osjećaj ono nešto što je, zapravo, u istoj ravni s poimanjem, što se s njim nadopunjuje, tamo gdje ne može jedno stiže drugo i obrnuto? I što je osjećaj, recite mi, vi, intelektualci? Hoćete li na to pitanje nastojati odgovoriti samo putem refleksije, mišljenja  ili uporabom riječi ili ćete jednostavno svijet pokušati osjetiti i na taj način „pojmiti“ osjećaj. Idemo pogledati što o tome kaže Bela Hamvas u svojoj knjizi:

Najviši stupanj bitka nije znanje nego osjetljivost.

A-ha. Ulaznica za kontemplaciju intelektualca i njegovo dovršenje u racionalnom misticizmu, kako je možda želio Peter Sloterdijk. Ta me tema uvijek kopka. Uvijek pišem o istom, uvijek se vraćam istom jer za moje biće postoje i nadaju se samo one teme koje ono osjeća kao svoje. Nadalje, Hamvas piše da čovjekova osjetljivost svoj najviši stupanj doseže u svojevrsnoj Budnosti. Ali kakvoj to Budnosti, uskliknuo bi moj Magičar. Dalje je potrebno vrlo pažljivo čitati filozofa vina.

Budnost je čovjekova metafizička osjetljivost.

Ah, dragi Bela, ali zar metafizika nije već odavna mrtva? Što nam želiš još poručiti njome? Želio sam razgovarati, nedostajala mi je ta osjetljivost moga bića na čistu stvarnost, doći do izraza bez ijedne upotrijebljene riječi.

I u tom trenutku, kod tih misli, starac rijetke sijede kose, s buteljom vina u ruci, osvanu u Prostoriji s Kolom. Malo je uplašio tetku koja je sjedila na stolcu i ispunjavala križaljku.
– Oh, vi… – samo je stigla promrmljati. Potom se ustala i ležerno, gegajući se u hodu, odvukla do fotelje.
– Možda imate pravo, možda ‘metafizika’ više nije prikladna riječ – poče starac bez pozdrava.
– Pa da; mogli ste samo napisati da je Budnost jednostavno čovjekova osjetljivost. – kazao sam. – Danas više ne dijelimo svijet na ‘ovostran’ i ‘onostran’.
– Slažem se…

Znak raspoznavanja u bitku jest: Svijet je Jedno. Hen Panta Einai, kako kaže Heraklit… Onda, neka Budnost bude intenzitet bitka i to njegov najviši intenzitet“. – zamlatarao je rukama po zraku – Isto tako, potrebno je „Budnost razgraničiti od Svijesti.

– Što? Zar ne smatrate Budnošću ‘buđenje svijesti’ o kojem je pisao i govorio Anthony de Mello? To je vrlo zanimljivo. – kazao sam.
– Slušajte,

Povijest je… osuđenost koju čovječanstvo, ispalo iz Zlatnog Doba, mora otpatiti… U budnom stanju povijesni čovjek nije osjetljiv nego nervozan… To zatvorenu i potonulu budnost psihologija u najnovije doba zove podsviješću. A podsvijest je upravo organ budnosti ljudske duše.

–  Samo malo, previše je novih pojmova u igri… – zadržao sam starca – Spominjete nekakvo Zlatno Doba… O čemu se, zapravo, radi?

Zlatno je Doba ono vrijeme kada je život otvoren prema bitku… Carstvo Ver čini Zlatnim Dobom to da su Nebo i Zemlja povezani s devet mostova… od devet mostova osam ih je srušeno…

– Pa što će se onda dogoditi s čovječanstvom? – upitao sam.
„Apokaliptički karakter čovječanstva nakon Zlatnog Doba jest da stoji pod presudom…“ – apokaliptično je i dovršio svoje izlaganje moj gost.

Smješkajući se slušao sam ovog starca i njegov uzavreli arhaični jezik. Tko još ovako piše, tko još ovakva štiva čita? Dakako, radi se samo o jeziku koji se rabio u dobu u kojem se vjerovalo da riječi zaprimaju stvarnu moć. Danas to više nije tako. Iako se čak i danas napisane ili izgovorene riječi nastoje rabiti za manipulaciju vama, u sve češćem broju slučajeva one se koriste tek za upražnjavanje običnog egzibicionizma, dok u rjeđim slučajevima, među koje se, nadam se, može ubrojiti i pisanija s ovog bloga, proglašavaju čistim ludostima. Jedan Derrida već se odavno posrao po riječima. I kako se onda ne smješkati na ovog apologetu istih kojeg smo sada ugostili u našoj Prostoriji s Kolom.

Pa ipak, jezik Bele Hamvasa mi je i dalje drag, makar bio onkraj svakog značenja. Njegove posvećene riječi, iako samo metafore, diraju me, diraju moju posvećenu prazninu koju sam udomio u sebi. A ta se praznina, baš poput vakuuma, sada komeša i kao da time želi poručiti da nije u potpunosti prazna, da ipak fluktuira nekim tananim religioznim osjećajem pa makar se on pod supermodernim mikroskopom, kojeg će izumiti oko 2075. za potrebe provjere valjanosti teorije struna, prepoznao kao beznadni vapaj za običnim, osobnim bogom. Tako stoji i sa Scientiom Sacrom kojoj ću se ovdje vjerojatno vraćati.

Popodnevno svjetlo probija se kroz napola spuštene škure prozora u Prostoriji s Kolom stvarajući pruge svjetlosti na sagu pored naših nogu. Neodređeno, kimnuo sam glavom.

– Hoćete čašu vina? – upita me starac nakon poduže šutnje.
– Kakvo imate?
– Bijelo… iz mađarskih vinograda iz 1959.
– Dajte!

Rujan 2011.

Nagovor na misticizam

Posted in FILOZOFIJA, OUSPENSKY, RELIGIOZNOST, Tertium Organum tagged , , u 12:24 am autora/ice Magičar

P. D. Ouspensky: TERTIUM ORGANUM

Koja stvarnost je na djelu, počeo sam se lagano pitati uključujući plinsku ringlu na koju ću uskoro pristavit džezvu za kavu.

Svako jutro kad otvorim oči
Ti Bože kroz mene svijet stvoriš

ili

Svako jutro kad otvorim oči
Ja kroz sebe svijet stvorim

Religiozni osjećaj i kvantna fizika u jednom. Danas sam odlučio forsirati opciju da svijeta nema dok ga ne stvorim svojim pogledom. I onda, tko ga stvara? Bog ili ja? Popit ću kavu i sredit misli. Tako je u mom životu. Potreban mi je jezik misli, potrebno mi je svakodnevno stavit na papir što mislim o životu.

U slučaju da Bog stvara ovaj svijet, svijet je svijet mogućnosti, pored danog postoji beskrajno toga ne-danog, svijet posjeduje svoju skrivenu stranu. Drugo rješenje, pak, okvirno nude znanosti. Kada jutrom otvorim oči sve mi je dano. Dio sam tog svijeta pa stoga i posjedujem oruđa spoznaje istog. Logika, matematika, fizika oruđa su koja stvaraju moj svijet. Skrivena strana tog svijeta može biti samo solipsizam odnosno vjerovanje da je svijet isključivo u mojoj glavi.

Uskoro voda u džezvi proključa, mičem je s ringle, ubacujem žličice kave i zakuhavam ju. Postupak koji naizgled nema ništa s mislima koje se u pozadini valjaju.

Ali zamisli da je svijet koji gledaš upravo takav, da ništa ne skriva, znanosti će kad tad uloviti njegovu posljednju tajnu. Vjeruješ u logiku, matematiku a ponajviše u jezik, a zašto, zato što nesvjesno vjeruješ da si Ti svijet stvorio. S druge strane, ako vjeruješ da je svijet koji trenutno gledaš samo jedan od beskonačnih trodimenzionalnih presjeka četvero-i-više dimenzionalnih tijela itd., da se previše ne zapetljavam, da svijet pored svoje vidljive posjeduje i onu nevidljivu stranu, udario si temelje svog istinskog božanskog osjećaja. Prema tom pogledu, uvjereni smo da postoji mnogo toga više od onog što nam je dano a za to onda mora biti netko odgovoran, pa eto Boga.

P. D. Ouspensky u svojoj knjizi TERTIUM ORGANUM sav se predao dokazivanju da je svijet koji gledamo samo presjek mnogo šireg svijeta, s četiri a moguće i više dimenzija, te je jasno da je uvjeren u samo djelomičnu danost svijeta našim čulima. To je i razumljivo, TERTIUM ORGANUM je mistička knjiga, per se, a misticizam se najlakše tumači kao vjerovanje u skrivenu stranu svijeta, u njegovu tek djelomičnu danost.

Kakva morate biti dušica pa da vas privlače ovakve mističke začkoljice? Pa ipak, TERTIUM ORGANUM morate pročitati ukoliko sebe držite nekom vrstom slobodnog duha ili barem „uzvišene razvaline“ u ovom kritičnom razdoblju ljudske povijesti.

Sistem više logike nazvao sam TERTIUM ORGANUM jer je to za nas treće oruđe ili treći zakon mišljenja nakon Aristotela i [Bacona]. Prvi je bio ORGANUM, drugi NOVUM ORGANUM.

TERTIUM ORGANUM, tako, označava višu logiku, prijelaz s aristotelovske logike tipa: A je A i A nije ne-A, na logiku tipa A je i A i ne-A, drugim riječima – A je Sve, Jedno. Aristotel i Bacon su svoju logiku zasadili na razlikovanju stvari u svijetu, Ouspensky svoju, pak, na nerazlikovanju – na iskonskom jedinstvu svijeta. U pozadini više logike nalazi se ono beskonačno koje je već nemoguće razumjeti.

Jednom drugom prilikom ću obraditi njegov briljantan dokaz o vremenu kao četvrtoj dimenziji prostora, a sada ću se još usredotočiti na njegove izjave o povezanosti religije, umjetnosti, filozofije i znanosti – krvnim žilama ovog bloga.

Organizirani oblici intelektualnog znanja su [znanost], utemeljena na [promatranju], računanju i iskustvu, i filozofija, zasnovana na spekulativnom načinu rasuđivanja i zaključivanja. [Organizirani] oblici emocionalnog znanja su religija i umjetnost.

Ovakvim izjavama Ouspensky kao da blagosilja sam ovaj blog. Nedostaje mu još jedino nekakav odnos prema književnosti, mislim se u sebi, ali škiljeći iz prve polovine 20. stoljeća doista nije mogao naslutiti kako će se stvari razvijati. Iako na nekoliko mjesta citira Dostojevskog ulogu književnosti kao poveznice sve četiri sestre duha – nije mogao pretpostaviti. Ubrzo, uz vidno razočarenje, čitam da je sve četiri sestre duha nazvao „oblicima spoznaje“. U redu. Svatko neka ima svoj vlastiti duhovni život i zagonetku stvarnosti neka prevodi u svoju vlastitu šemu. Međutim, Ouspensky ne staje na tome, u igru uvodi i neku vrstu intuitivne spoznaje. Bez imalo dlake na jeziku reći će da:

Cilj svake spoznaje jeste prijelaz u intuitivnu spoznaju.

Što bi bila sad ta intuitivna spoznaja, pitate se, pomalo ošamućeni logičkim akrobacijama pisca. E, trebate znati, intuitivna spoznaja je samo drugi naziv za misticizam! Misticizam kao intuitivna spoznaja je, po Ouspenskom, spoznaja skrivenog dijela svijeta kroz sustav više logike. Međutim kakva god to spoznaja bila i kakvim god se nepreciznim i dvosmislenim diskursom pisac služio da ju opiše, Ouspenskom se valja duboko nakloniti za sljedeću duboku misao:

U intuitivnoj spoznaji različiti oblici spoznaje – [znanost], filozofija, religija, umjetnost – stapaju se u jednu cjelinu, u onu teozofiju – mudrost bogova – kojoj čovječanstvo oduvijek teži.

Jedan ovakav zaključak može samo predstavljati vodu na moj mlin, slavodobitno pomislim, srčući kavu koju sam prethodno pažljivo izlio u šalicu, ubacio kockicu šećera i promiješao. Već sam spomenuo, TERTIUM ORGANUM je mistička knjiga, per se. Ali ne možemo se tek tako zanositi. Naš misticizam može biti ukorijenjen samo u racionalnosti, na zasadama dosadašnjeg čovjekovog duhovnog razvoja. Racionalni misticizam kao jednu od opcija čovjekovog duhovnog razvoja predviđa i Peter Sloterdijk kad se u svojoj knjizi Kritika ciničkog uma pita „da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”“.

Vraćajući se na početak i pitajući se ponovno koja stvarnost je na djelu, možda opet nećemo znati odgovor. Možda ni Bog ni ja jednostavno ne postojimo, možda postoji jedan, a drugi ne postoji ili postoje oba? Misticizam je možda tek jednostavna sklonost takvim pitanjima i ništa više. Ne zamjerite ako vas nisam uspio nagovoriti na nj…

Kolovoz 2011.

Prikopčati se na Stvarnost – isključiti Misleće ‘ja’

Posted in Buđenje svijesti, DE MELLO, FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, RELIGIOZNOST, SLOTERDIJK tagged , , , u 12:39 pm autora/ice Magičar

Anthony de Mello: BUĐENJE SVIJESTI

Nekada mi se čini da je uvid u stvarnost, realnost, zbilju – kako god to nazvali, glavna preokupacija mog duha i ušće u koje se ulijevaju sve moje misli. Ali kako ga steći? Kako postaviti pitanje? I da li ga uopće postaviti…? Što je stvarnost? Ili možda, što želim sa stvarnošću: spoznati je, osjetiti ili nešto treće? Želim živjeti najviši život koji mi svojom naravi dopušta. Ali kako? Misli kao da mi se odbijaju o stranice hermetičke kutije u kojoj su zatvorene. Priroda stvarnosti čini se da je i u srži svih ljudskih duhovnih nastojanja počev od religije pa do znanosti. Na kraju krajeva, slutim da možemo misliti samo to što možemo misliti i da postoje područja o kojima jednostavno ne možemo misliti, ma kako primamljiva bila. Možda je stvarnost upravo jedno takvo područje…

No uobičajeno mišljenje svodi se na nešto drugo, jednu posebnu točku svijeta – naše jastvo i njegove prilike. Sve što mislimo ide na uštrb ili niz vjetar tog našeg jastva. Krajnji smisao dobrih ili loših misli jest ono – malo, bijedno i ograničeno – jastvo. I što, onda, činiti? Kako izmaći toj neumitnoj sudbini upojedničenja?

Albert Einstein na samom početku knjige Moj pogled na svijet, magičnom štivu per se, daje svoj sud o vrijednosti nečijeg života. Einstein tvrdi da se on sastoji u tome koliko se pojedinac udaljio od svojeg vlastitog ‘ja’. Čudesno bezazlena izjava velikog znanstvenika koji je porodio jednu takvu magičnu teoriju poput teorije relativnosti. No kakve veze ona ima sa stvarnošću?

Anthony de Mello, jezuitski svećenik koji je većinu svog života proveo u Indiji, pod jakim utjecajem budizma, u svojoj knjizi Buđenje svijesti izlaže sasvim jednostavnu ideju načina života. Kaže nam da se probudimo i time  učinimo najveću moguću stvar koja se može učiniti u životu. Ako se probudimo, ostvarujemo kontakt sa stvarnošću, a stvarnost, osim što je Bog, čudesna je. Nikada više nećemo poželjeti vratiti se u isti, refleksivni žrvanj uma. Što moramo žrtvovati? Prije svega to ‘ja’ – a to znači da od drugih ne očekujmo ništa, kao što ni Drugi od nas ne trebaju ništa očekivati . Drugim riječima, trebamo se riješiti ovisnosti o drugim ljudima. To nas privodi sebi te predstavlja najjaču duhovnu sedaciju. Zatim slijedi samopromatranje kako bi se „osvijestila“ svijest, onaj dobro poznati postupak „izdvajanja iz sebe“ koji se već poslovično spominje u literaturi popularne psihologije. Ali što god mislili o njemu – on uistinu pogađa! Naravno da nismo nikud izišli iz sebe, pogotovo ne umakli iz vlastite kože; sve to činimo samo „u duhu“, zamisli.

Sastavni dio buđenja je da vi živite svoj život onako kako vama odgovara. I shvatite da to nije sebično. Sebično je zahtijevati da netko drugi živi svoj život onako kako vama odgovara.

Ako želimo istu stvar zahvatiti filozofskim diskursom, pronalazimo ga kod Sloterdijka:

Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… … Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu…Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”…   U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

Tu je i Nietzsche sa svojom prekrasnom izjavom da smo „za stvari samo oranica“:

Pustiti da nas posjeduju stvari (ne osobe) i to što je moguće veći obujam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo takvi biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.

Kontakt sa Stvarnošću omogućuje nam da zaobiđemo nastojanje oko njene spoznaje. Cilj nam nije spoznati stvarnost, cilj nam je postati je svjestan, drugim riječima, samo bivstvovati u njoj, a vjerujte mi, to je dovoljno da bi se život ispunio ili rječnikom većine ljudi – bude sretan. Promjena nastupa sama od sebe. Ne morate ništa činiti osim biti svjesni.

Vi ne mijenjate sebe: promjena se događa kroz vas, u vama. Ne mogu vam to bolje objasniti. Vidite da se u vama događa promjena; ona ide kroz vas, događa se u vašoj svijesti. Vi ne stvarate promjenu; kada vi unosite promjenu, onda je to loš znak jer promjena nije trajna. A ako traje, neka se Bog smiluje ljudima u vašoj blizini jer ćete postati nemilosrdni. S ljudima koji se preobražavaju iz mržnje prema samima sebi ili iz vlastitog zadovoljstva, nemoguće je živjeti.

Tako se na neobičan način otkriva kako je “prikopčavanje” na Stvarnost povezano s isključivanjem Ega, onog našeg, taštog „mislećeg“ Ja kojeg nam je itekako „pun kufer“. Vi nikad niste to “ja”, shvatite to i počet će te živjeti u Stvarnosti. Za početak, vrlo sažet i dovoljan naputak za sve slobodne duhove!

Svibanj 2011.

Život u snu

Posted in FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, SLOTERDIJK tagged , , , u 12:47 pm autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA

“Polako i sigurno kako odmiče, život nam sve više nalikuje na ružan san koji smo usnuli još kao djeca, možda negdje između dvanaeste i šesnaeste godine, a iz kojeg se, koliko god se trudili, ne možemo probuditi. Međutim, kako nam ‘život u snu’ postaje sve ružniji to se upornije želimo probuditi. U neka sunčana jutra na prijelazu travnja i svibnja to nam konačno uspijeva. Spremni smo ponovno osjetiti jutro, u istim bojama u kojim smo ga osjećali onda, na prijelazu iz dječje u adolescentsku dob. U tim trenucima čini nam se da smo opet budni, onakvi kakvi i trebamo biti za života, bez sjećanja, s nekakvom neuobličenom nadom u budućnost. Međutim, trenutak budnosti potraje samo tren i mi kao da opet tonemo u san, san turobna života, koji će nam se opet činiti stvarnijim nego taj kratki trenutak budnosti.” [ (Post)ničeancije ]

Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio taj skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava sličan nauk uz jednu bitnu korekciju. Prije svega, nije naklonjen povratku u prošlost. Uči me, naprotiv, razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. Sumnjičavo vrtim glavom nastavljajući čitati pabirke koje sam povadio iz njegove knjige.

A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? Peterov odgovor pogađa u srž: u svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti. Zapravo, postoji samo jedan jedini trenutak na ovom svijetu u kojem se naše ‘ja’ rodi, odraste pa ostari i nestane, pritom samo vraćajući pozajmljenu energiju prirodi odakle ju je i uzelo.

Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.

Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.

Ali, je li čovječanstvo spremno otići tako daleko? U postmodernom dobu, očigledno još ne. Prije bi kazali da je riječ o dobro znanom efektu divovskog razvoja zvijezde pred smrt, po kojem se naše ‘ja’ uvećava sve dok se ne raspukne i od njega preostane jedino svjesni oblak energije, koji će odsada svijetom plutati bez imena.

Promislite dobro, vi koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? Kao prvo, vjerojatno biste započeli raditi ono što ste oduvijek htjeli, momentalno, zavrtjeli se u krug, ili bacili svoj pogled ka oblacima, a potom dugo vremena gledali samo u jednu točku ovog svijeta pomno je proučavajući. Drugim riječima, možda i ništa, ali to iz vas progovara ono što je Željko Kipke nazvao „sveta inertnost“. Druga bitna značajka “života bez ‘ja'” krasi prestanak mišljenja o tome što drugi misle o vama, što vi mislite o sebi, životu; lanac licemjerstva bi se prekinuo, a sujeto-tašti demon usmrtio. Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:

Život može izgubiti jedino sâm sebe.

Većina mislilaca od Platona do Heideggera govori o tom istom. Pogotovo to vrijedi za Heideggera koji je heraldičkim filozofskim obješenjaštvom velikog stila koristeći najnapredniji filozofski diskurs današnjice tumačio ono što bismo nazvali smiješno jednostavnim.

Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? Zašto čovjek svoju situaciju komplicira? Na to pitanje izgleda da je teže odgovoriti nego prihvatiti živjeti po izloženoj jednostavnoj životnoj mudrosti. Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje. Zato, reći će, što:

…naš um uvijek hoće više nego što može.

Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan. Možda pogubnija za život u cjelini je znatiželja jer u igru upliće od prosvjetiteljstva najcjenjeniji nusproizvod evolucije – znanje.

Tako je ovaj tekst stigao dotle da se okomljuje i na ono čovječanstvu danas najdragocjenije – njegovo znanje. To je možda zato što smo predugo meditirali na rečenicom „Znanje je moć“ za koju Peter Sloterdijk kaže da je „ono što je u 19. stoljeću postalo grobarom filozofije“, u trenu otkrivajući nam porijeklo našeg cinizma. Iznimna knjiga ovog iznimnog magičara duha završava ovim riječima:

U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.

%d blogeri kao ovaj: