Kolovoz 2018.

Je li prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju?

Posted in FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, PINKER, Prosvjetiteljstvo danas, SLOTERDIJK tagged , , , , u 1:15 pm autora/ice Magičar

STEVEN PINKER: Prosvjetiteljstvo danas
PETER SLOTERDIJK: Kritika ciničkog uma

U svojoj knjizi “Prosvjetiteljstvo danas” – čiji prikaz nedavno poslušah na Trećem programu Hrvatskog radija – ugledni eksperimentalni psiholog Steven Pinker iznio je, prema mojem uvjerenju, pomalo sumanutu tvrdnju da je prosvjetiteljstvo danas ne samo živo, nego i vrlo dobrog zdravlja, potkrijepivši to tvrdnjom da se njegove pozitivne posljedice na ljudsko društvo mogu sagledati kroz niz statističkih pokazatelja koji se, više-manje, odnose na usporedbu ovoga današnjeg i prijašnjih doba.

Nakon već nekoliko minuta radio-emisije, doista sam se uvjerio da čovjek stvarno misli na ono prosvjetiteljstvo, prosvjetiteljstvo koje je kao kulturni pokret nastalo krajem sedamnaestog ili početkom osamnaestog stoljeća te postalo ‘dobri očuh’ racionalnoga uma i ‘otac’ moderne znanosti, prosvjetiteljstvo kojemu su put prokrčili najveći europski umovi poput Voltairea, Jean-Jacques Rousseaua, Denisa Diderota, i naravno, Immanuela Kanta. U ovim trenucima da postoji pokret analogan onomu trljanja očiju nakon što se ugledalo nešto što se nije očekivalo, ja bih ga učinio na/sa svojim ušima. Doista, misli li on to doista na prosvjetiteljstvo koje je svoje posljednje hvalospjeve doživjelo u onoj prekrasnoj knjizi mladoga Sloterdijka Kritika ciničkog uma? Da, misli. Upravo to prosvjetiteljstvo, prema Pinkeru, još i danas drži lampu razuma nad napretkom čovječanstva i on to može dokazati.

No čime? Pokazalo se da je Pinkerov dokaz mahom kvantitativne a ne kvalitativne prirode odnosno da se odnosi na niz statističkih pokazatelja koje je, zatim, započeo revno iznositi podupirući svoj generalni stav. Radi se dakako o podacima o rođenima i umrlima, bogatima i siromašnima, obrazovanima i neobrazovanima, područjima pogođenim ratom i područjima bez rata i tako dalje. Drugim riječima, Pinker je vjerodostojno pokazao da je prema svim pokazateljima situacija u svijetu znatno povoljnija nego što je to bila u prijašnja vremena. Više je rođenih nego umrlih, više sitih nego gladnih, više obrazovanih nego neobrazovanih i naposljetku, više je područja u kojima vlada svjetski mir nego onih pogođenih ratom. U ovim trenucima, prema Pinkeru, čovječanstvo je najbrojnije, najsitije, najobrazovanije i najmirnodopskije nego što je to ikada bilo u svojoj povijesti! I da na toj činjenici trebamo zahvaliti upravo prosvjetiteljstvu! Mora biti da je tako, pa i standard nam je značajno porastao!

No ne radi li se tu o nečemu drugom, nečemu usporedivom s onim statističkim fenomenom po kojemu se u svijetu iz godine u godinu objavljuje sve više rock pjesama, dok je sam rock – kao glazbeni pravac – već poodavno završio sa svojim životom a s čim bi se, vjerujem, složila velika većina glazbenih kritičara…? Svaki glazbeni pravac, kao i sam život, kao i štošta drugo na ovom svijetu, ima svoj početak i kraj. Zbog toga, danas možemo slušati na tisuće prosječnih glazbenih rock brojeva, ali više ne možemo poslušati onu jednu, stvarno dobru, novu rock pjesmu.

Čini se da upravo u tome i jest kvaka. Gospodin Pinker dao je prednost kvantitativnoj ocjeni današnjih posljedica razvoja prosvjetiteljstva, a zanemario onu, po meni, puno važniju – kvalitativnu.

Što bi, prema mom mišljenju, bilo pravo prosvjetiteljstvo na djelu demonstrirat ću na banalnom primjeru zadržavajući se u, meni bliskom kontekstu, rock glazbe. Prije neki dan ruka mi je valjda greškom (ili je to bila ruka moje žene) na daljinskom upravljaču pronašla kanal specijaliziran za rock i pop glazbu, na kojem su se preko cijelog dana vrtjeli glazbeni spotovi. U jednom od njih simpatični momak evidentno dobrog glasa pjevao je u očajno prosječnoj pjesmi. Iako se njegovu glasu, motivaciji, i ako baš hoćete, ljubavi spram glazbe nije imalo što prigovoriti, pjesma je bila ispod svake razine. Kako je bilo moguće da on to nije primijetio, zapitao sam se. Još pod utjecajem radio emisije o knjizi Stevena Pinkera, odgovor je stigao u trenu: prosvjetiteljstvo u njemu je ‘zakazalo’! Ako ga je i bilo, utopilo se u sivilo samo još jedne vrste kapitalističkog tržišta. Pod prosvjetiteljstvom u ovom slučaju mislim na razvijenu kvalitativnu prosudbu pojedinca da je nešto dobro ili nije dobro, odnosno da je po njegovu ukusu ili to nije. Vrhunska racionalnost u pojedincu, a onda i u čitavom društvu, osim kroz nezaobilazne kvantitativne pokazatelje, morala bi se očitovati i na kvalitativan način, majku mu staru, recimo, kroz najkvalitetniji svjesni život koji pojedinac u danom trenutku može voditi.

Nakon [posljednje kritike koju prosvjetiteljstvo može izreći] logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život…

U našem primjeru ta “praksa” je život posvećen izvođenju stvarno kvalitetne, a ne šund glazbe, one koja proizlazi iz dubina duše samog glazbenika, a ne koju traži tržište, one koja, na kraju krajeva, ne mora biti čak ni rock glazba! Međutim, ovaj jadni, nadareni glazbenik, kojeg je, kao i sve ostale, odgojio ubitačni logaritam YouTube-a, nije više u stanju razlikovati dobro od lošega u području u kojemu je istinski talentiran. Razlog tomu je, po mišljenju prosvjetiteljstva moga uma, kvalitativno stanje prosvjetiteljstva u njegovu umu, a koje je, za razliku od Pinkerovih statisitičkih pokazatelja kvantitativnih odlika istog, bilo u prilično lošem stanju.

Stoga, čak i na osnovi ovog banalnog primjera, usuđujem se suprotstaviti mišljenju da je prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju. Ako je razorilo religiju i religijsko u čovjeku, kao kolateralna žrtva pala je umjetnost. Ako je neprimjereno u nekoliko posljednjih stoljeća uzdiglo znanost, kao nus-pojava tog uzdizanja javila se neprimjerena degradacija filozofije i tako dalje. (Je li umjetnost danas u dobrom stanju saznali smo prije nekoliko godina također na ovom blogu u tekstu posvećenom eseju Jeana Claira Razmišljanja o stanju umjetnosti).

Tko je, onda, odgovoran za to što je prosvjetiteljstvo u takvom stanju kakvom već jest? Tu se bolno po moj um ocrtavaju konture dva odgovora. Prema jednom, moguće je da je Steven Pinker u pravu, odnosno da se prosvjetiteljstvo prometnulo upravo u ono koje on zagovara, a zahvaljujući spomenutom razaranju religioznog i filozofskog u čovjeku, i da je zbog te činjenice to bio njegov nužan put. U tom slučaju, on, Steven Pinker, danas mu je s pravom postao najvećim zastupnikom. Prosvjetiteljstvo se svelo na čisti znanstveni pogled, bez Nietzscheovih “samoopsjena koje podaruju snagu”, ono je ono koje odsada samo računa, u svojoj srži matematičko, no kao takvo izigralo je svoje vlastite ideale jer je stalo pored čovjeka i više nije u mogućnosti ‘ući’ u njega a kamoli dospjeti do njegova središta.

Drugi odgovor je u jednakoj mjeri poražavajući, no meni puno prihvatljiviji. Prosvjetiteljstvo se, kao i sve drugo, ispeklo na dvadesetprvostoljetnoj vatri kapitalizma i ljudskog egoizma – kapitoegoizma! Drugim riječima, nestalo je u ponoru ponude i potražnje i akcijskih prodaja… Prema ovom odgovoru, Pinkerovi dosezi prosvjetiteljstva danas, stoga, nisu dosezi prosvjetiteljstva nego dosezi kapitoegoizma, koji je u ovom stoljeću ušao u jedan od svojih najprofinjenijih stadija. Iako obojan neoliberalnim bojama, nijedan trenutak ne propušta brinuti se o potrošaču, kupcu, konzumentu i u svim prigodama upravo njega stavljati na prvo mjesto.  A potrošač – tko bi bio taj potrošač u današnjem društvu – pa onaj koji je prije svega brojan, sit, obrazovan i neratoboran. Pinker je jednostavno zamijenio teze. Ljudsko društvo se razvilo u smjeru u kojemu se razvilo zahvaljujući kapitoegoizmu, a ne prosvjetiteljstvu!

Možda se to čini neizvjesnim, ali predviđam da ćemo u najskorije vrijeme ući u doba koje bismo mrtvo-hladno mogli nazvati… kapitalizam s ljudskim licem. To znači da će čak i kapitoegoizam evoluirati nama u prilog, ali samo kao potrošačima…

No ono što najviše plaši je činjenica da je znanstvenika poput Stevena Pinkera danas sve više, trebamo li ih nabrajati…? To su oni koji će bez krzmanja izjavit da su religija i znanost nespojive, a u svojim odgovorima na znanstvena pitanja uvijek navoditi postotke. 10% je turista više nego lani, bruto-proizvod je porastao 2,1%, broj prometnih nesreća se smanjio za 0,5%  itd. Najparadoksalnijim se čini to da se najzagriženiji znanstvenici koji se drže prosvjetiteljima danas najviše oslanjaju na znanstvenu disciplinu koja u svom nazivu i doslovno ima riječ… vjerojatnost.

No, čini se kako nitko od njih nije pročitao, ili možda zapamtio, a možda i razumio, osmu kritiku prosvjetiteljstva koju je u Kritici ciničkog uma naveo suvremeni njemački filozof ( i još jedan moj dobri učitelj) Peter Sloterdijk, onu koja se odnosi na kritiku egoizma odnosno kritiku privatnog prividaUpravo egoizam, i s njim usko povezano jastvo, ono je čega se u posljednjoj ravni prosvjetiteljstva, prosvjetiteljski um mora otarasiti! Ako postoji nešto čemu sam posvetio svoj život, to je, onda, toj “praksi”, implementaciji Sloterdijkove posljednje osme kritike prosvjetiteljstva u stvarnom životu:

KRITIKA PRIVATNOG PRIVIDA. Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

Već i pri prvom čitanju ovog fenomenalnoga, zavjetnog pasusa upada nam u oči fraza ‘racionalna mistika’ kojom njemački filozof, a za kojeg mi se nažalost čini da je danas pomalo odustao od svojih teza, na svoj način dopušta koegzistenciju religioznog i znanstvenog u čovjeku. Daljnje rečenice nisu ništa drugo doli inicijalna elaboracija ‘moje’ ‘sopstvenosti cjeline’, a njegovog yesbodyja koji stoje naspram nobodyja, ali i jastva, o čemu sam naveliko pisao u prošlom postu

Stoga, za razliku od Pinkera, držim da je prosvjetiteljstvo danas u očajnom stanju, ako je uopće na životu. Ne vjerujem da je nasjelo prejarkom “svjetlu razuma” i preko noći postalo statističar. A to mislim zato što do dan danas, prema mom mišljenju, nije ništa poduzelo u svezi kritike ljudskog egoizma koji se danas čini na svom vrhuncu…

U konačnici, zašto mislim da je znanost samo jedna malo ‘posebnija’ vrsta umjetnosti? Zato što znanje, koje gradi i na kojem počiva, prema zbilji stoji u istom odnosu kao umjetničko djelo spram života! Znanje o zbilji nije sama zbilja, ono je njen dodatak. Analogno tomu, umjetničko djelo je uvijek dodatak životu, nikada sâm život. Znanost je odatle, baš kao i umjetnost, ljudska po sebi, ali je u stanju stvoriti objektivno znanje. To je kao da na svijet gledamo kroz naočale određene ‘pojmovne boje’, u ovom slučaju kroz naočale ‘obojane’ ljudskim znanstvenim pojmovima… No zbilja ‘po sebi’, u kantovskom i/ili nekantovskom maniru, ostaje neljudska i izvan jezika.

S druge strane, umjetnost je istinska samo ako govori istinu života… (ili kako bi Heidegger prispodobio: umjetnost je “način kako istina kao neskrivenost biva povijesnom”). Umjetnost nam putem svoji ‘naočala’ (osobitih umjetničkih sredstava, slikarstva, glazbe, književnosti itd.) otkriva kakav život zapravo jest, ali se ne može svesti na sâm život. Tako se i znanje o zbilji ne može svesti na zbilju. To su protivnosti na kojima počiva sve duhovno, sve stvaralačko!

Filozofija nije ništa drugo doli stvarateljica pojmova (Deleuze & Guattari) kojima se znanost služi i dospijeva do objektivnog znanja, dok je religija tu da nas podsjeća da su zbilja i život jedno, dijelovi jedne te iste cjeline… u tim zasadama vidim pravo prosvjetiteljstvo koje uzgajam i poput vrta uređujem u sebi!

Vjerojatno nikada nećemo saznati je li se kapitalizam zasnovao na egoizmu, vjeri u ‘ja’ ili je egoizam prolazna faza kapitalizma. Međutim, sve mi se više čini da kapitalizam možda trebamo ostaviti na miru, a sve snage usmjeriti na borbu protiv ljudskog egoizma… Ako ‘sopstvenosti cjeline’ ‘zavladaju’ svijetom, sasvim je moguće da će se kapitalizam sasušiti sâm od sebe. A kako će se novo društveno uređenje zvati možda u tim trenucima više neće biti važno…

Lipanj 2014.

‘Religija bez religije’ (ili kako umaknuti pseudo-dobu u nastajanju…)

Posted in FILOZOFIJA, Kontigencija, ironija i solidarnost, RORTY tagged , , , u 9:31 pm autora/ice Magičar

Richard Rorty: KONTIGENCIJA, IRONIJA I SOLIDARNOST

A sada se vratimo našem prijelomu [duha]. Na prigodnoj slici koju zamislih u ‘ludilu sreće’ uslijed naslućivanja jedne osobite teorije koja se tu valja, nama je ostavljen izbor, svojevrsna dvojna pozicija – ili se nalazimo nešto iznad ključne točke prijeloma te smo nastavili putom koji uspostavljeno ‘pseudo-doba’ više ne može slijediti; ili smo također samo pseudo-relikti, štoviše, prva izravna posljedica tog prijeloma.

Što se tiče ‘pseudo-doba’ ono se, u nekom duhovnom smislu, više ne može uzdizati, jedino spuštati. U svom spuštanju, na svakoj razini, svakom stupnju, čemu god, proizvest će jedno ‘pseudo-djelo’, analogno ‘izvornom’ djelu, djelu originalu iz ‘ne-pseudo-doba’. Slijedeći takvu liniju razmišljanja, postavlja se pitanje, nisu li upravo Sloterdijkove Sfere ‘pseudo-djelo’ koje u potpunosti odgovara Spenglerovoj Propasti zapada, djelu koje je nastalo u ‘srcu’ moderne? Također, na isti se način možemo  zapitati koje će ‘pseudo-djelo’ – ili to već jest – pokrilo problematiku, primjerice, jednog Bitka i vremena? Na kraju krajeva, sa samog vrha ‘duhovne frakture’, možemo misliti jednu i za nas odveć uznemirujuću misao: nisu li i ovi postovi zapravo samo pseudo-pandan Derridainim odvažnim mislima? Drugim riječima, možda ništa nije u tolikoj mjeri ‘pseudo’ od ‘Derridanca’ koji misli da svog učitelja može prevladati…

Osim toga, nakon uvida u ‘alternativnost’ našeg pogleda u odnosu na onaj uobičajeni, akademski uvid u povijest duhovnih sklonosti čovječanstva, moramo uvesti još jednu korekciju. Svi moji ljubimci duha – filozofi, književnici, umjetnici – svi redom, odane su pristalice alternativnoga pogleda na stvarnost, a ne onog koji prevladava u udžbenicima filozofije, književnosti i umjetnosti (nisam uzalud napisao da ne pišem za svakoga). Tako je bilo sa Spenglerom, tako se, po svemu sudeći, dogodilo s Derridom, a danas se događa sa Sloterdijkom. ‘Akademski pacificizam’ nema živaca za filozofije koje se ne mogu lijepo usustaviti i izložiti studentima. Međutim, dogodilo se da mi Sloterdijkovo buntovništvo, kao takvo, pored znanog Spenglerovog i slutećeg Derridinog, umalo promakne.

Bez obzira na prethodni uvid, i dalje držim da je fenomen ‘prijeloma duha’ ono što nam je, Heideggerovim diskursom, ‘ontički nametnuto’ a ne nešto ‘ontologijski izmišljeno’. Svejedno jesmo li akademici ili priučeni filozofi, oni koji gaze po ‘ravnom’ ili ‘zaobilaznom’ putu, ‘prijelom duha’ sve  stiže, sve pogađa. Ono po čemu se razlikujemo samo su različite interpretacije tog fenomena koji danas neumoljivo i bez prestanka aficira naša čula, odatle i naš um.

Sâm vrh piramide prijeloma, zanimljivo, ne pripada nekoj ‘besperspektivnoj’ i ‘beskrvnoj’ Derridinoj misli, čak ni misli Paula de Mana, možda najvećeg ‘praktičara’ dekonstrukcije, nego pomalo nezgrapnom izrazu ‘autoreferentne nekonzistencije’ (self-referential inconstitency), koji je, između ostalih, problematizirao i američki postmodernistički (meta)filozof Richard Rorty. Taj izraz, u ovdje naveliko prolongiranoj meta-maniri, zahvaća bit onih misli koje u svoju tvrdnju uvlače same sebe.  Najbolji primjer predstavlja rečenica “Ova rečenica nije istinita” za koju možemo reći da je istinita kad je lažna i obrnuto. Lako je dokučiti da su gotovo sva umovanja post-strukturalista zapravo podložna kritici ‘autoreferentne nekonzistencije’. Ako opovrgavamo izvjesnost istine, kao što to čini Derrida, što reći za samu takvu izjavu; je li ona istinita, pita se Rorty? Ako jedan Derrida može tvrditi da je sve tekst, ‘lijepa priča’, je li to znači da je i njegova teorija dekonstrukcije, pa čak i rečenica u kojoj izriče “kako je sve to ‘lijepa priča'” – samo ‘lijepa priča’?! Kako tvrdnja da nema istine – može biti istinita? Jasno je da smo ovim načinom izlaganja bliski onomu koje je nekoć uzdrmalo i same temelje matematike – jer u sâm jezik nastojimo ‘ući’ na sličan način na koji je u matematiku nekoć ‘ušao’ Kurt Gödel – potkopavajući ju u temelju vlastitim apsurdnim, logički nekonzistentnim tvrdnjama. Za razliku od Gödela, mi se samo koristimo profinjenijim oblikom apsurdne tvrdnje – koja se odaziva na ime ‘autoreferentne nekonzistencije’. Budimo pošteni, nakon nje, ako još želimo ‘plivati u moru’ istine, svaka misao postaje problematična.

Međutim, upravo na ovom mjestu Rortyju možemo uputiti jedan ozbiljan prigovor, prigovor koji bi nas trebao vinuti iznad, ili ponad točke prijeloma koju sama ‘autoreferentna nekonzistencija’ sačinjava (ona je sama taj prijelom) ili joj je uzrok (kap koja je prelila čašu), u onaj zrakoprazni prostor u kojemu tek moramo izgraditi stepenice kojima se kanimo dalje penjati. Taj prigovor javlja se u obliku pitanja: zašto ponovno pitati je li nešto istinito, ako smo samoj istini prethodno oduzeli izvjesnost postojanja? Za Derridinu ili bilo čiju tvrdnju da istina ne postoji nema smisla (a ni obveze) utvrđivati je li ona, kao takva, istinita. Za nju više ne možemo tvrditi ni da je istinita, ni da je neistinita. Mi je samo možemo slijediti, s njom se držati iznad prevladane istine i vidjeti do kud će nas dovesti. Tu se, međutim, postavlja još jedno važno pitanje: je li uopće moguće dalje graditi bez oslanjanja na istinu, ili barem na ‘vjeru u istinu’ ili bilo koji drugi pojam/označitelj koji smo sami stvorili? Po svemu sudeći, odgovor na ovo pitanje danas ne možemo znati jer naša post-metafizička misija tek započinje. Otvoreno polje je tu, pustopoljina, Prostor Uma u kojem je odsada sve moguće, na kojem obezglavljeni pojmovi ‘stvari duha’, kao vojnici Metafizike nakon izgubljene bitke, čeznutljivo snatre za novim gospodarom. ‘Taj’ što dolazi, ali još nije na vidiku, ne mora biti njihov gospodar, ali mora biti netko/nešto tko/što će se za njih, u određenom smislu, pobrinuti.

Svejedno, sâm Rorty naš će ‘alternativni pogled na stvarnost’ nazvati ‘privatnom filozofijom’, onom nezainteresiranom za ‘javne probleme’. Neće htjeti izvoditi ništa novoga transcendentne prirode a sâm će docnije postati jedan od najvećih pragmatičara u filozofiji. Vjerojatno je u pravu. Odvajanjem od vrha piramide ljudskog duhovnog razvoja, točke ‘prijeloma duha’, završili smo u svojevrsnom mjehuru od sapunice koji se svaki čas može rasprsnuti. I tu, uljuškani vjetrovima potpuno novog razmišljanja (ili nam se samo tako čini, jer ipak nismo toliko načitani, i ne možemo sa sigurnošću znati je li bilo slobodnih duhova koji su nešto slično prije nas mislili) dajemo život jednoj (novoj? ne vjerujem!) anticipaciji Derridinih misli: predlažemo istini egzistenciju oduzeti samo po pitanju ‘stvari duha’, dakle, po pitanju onoga što smo u umu/duhu izveli iz stvarnosti. Drugim riječima, jedino ‘stvari duha’ ne možemo vrednovati po kriteriju istinitosti, dok sa samim ‘stvarima stvarnosti’ to možemo činiti.

Pojasnit ćemo to na praktičnom primjeru. Kada kažemo: “Vidim jabuku” i pred nama se nalazi označeno koje smo proizvoljno označili označiteljem ‘jabuka’ – ta tvrdnja je istinita. Sve dok su označitelji puki signali (prema Derridi) (prema Heideggeru, fenomeni), možemo se usuditi kazati – informacije (u podatkovnom smislu, bez značenjskog aspekta), uključivo i performacije – ima smisla govoriti o istini. Mogli smo označeno označiti bilo kojim označiteljem, tvrditi da se ispred nas nalazi, primjerice, ‘rorty‘ – opet bi tvrdnja, s čisto praktičnoga, informacijskoga, performativnoga gledišta, bila istinita jer, općenito – mi, doista, ‘ispred’ ‘sebe’ nešto percepiramo/osjećamo, kako god to nazvali, i što je još bolje, to ‘nešto’ može se pretvoriti u električne signale i bauljati amo-tamo, bilo po našem mozgu ili računalu, u potrazi za svojom svrhom/ispunjenjem – nekim vidom procesuiranja. (Spominjanje informacijskog i performativnog gledišta/stajališta u ovom kontekstu usmjerava nas prema jednom potpuno novom području, slobodno možemo reći – najvećim svojim dijelom još uvijek neistraženim zemljama uma/duha na našem putu; primjerice, vidi Luciano Floridi: Filozofija informacije, knjiga je objavljena 2011.).

Ali vratimo se Rortyju. Njegov zaključak, na osnovi izrečenog, u potpunosti se drži pragmatičkih zasada te glasi: “Kultura je jedina stvarnost za čovjeka”. Njime, on se pridružuje svojemu postmodernističkom kompanjonu [Derridi] u izricanju kontroverznih tvrdnji ‘autoreferentno nekonzistentnog’ predznaka. [Prisjetimo se, Derrida je na jednom mjestu zapisao: “Priroda nikada nije ni postojala.”] Možemo se zapitati, o kojoj to stvarnosti Rorty ‘lamentira’? Dakako, i dalje o onoj kojom smo okruženi, ali koja je, po Rortyju, nama uvijek nekako i najprije ‘kulturno prilagođena’, i koja se čudesno mijenja čak i dok ju zahvaćamo putem pojmova/označitelja – ‘istine’, ‘slobode’, ‘ljepote’, ‘dobrog’ itd. koje smo prethodno sami stvorili. Stvarnost ne može biti neljudska, kao da nam želi poručiti Rorty, kao što Bog ne može postojati bez čovjeka, kako nam je to lijepo ‘razotkrio’ Sloterdijk. Daleko od toga da se radi o nekakvoj pravoj, po svojoj naravi, čak i zasvagda ‘nespoznatljivoj’ stvarnosti, za Rortija je stvarnost ono što čovjek doživljava, ono što mu nešto znači, a što je u potpunosti u analogiji i sa Spenglerovim uvidom iz Propasti Zapada. [Na početku trećeg poglavlja prvog dijela Propasti zapada Spengler će ‘znakovito naznačiti’: “Ovdje, dakle, neće biti govora o tome što svijet “jest”, nego što on znači živom biću koje je njime okruženo”]. K tomu, kada malo duže vrijeme meditiramo nad rečenicom “Neprolazna misao je iluzija” (također iz Propasti zapada) shvaćamo da ona stoji u istoj ravni sa svojom oprekom – ono što tvrdi zapravo poriče i odatle je iste – ‘autoreferentno nekonzistentne boje’. Stoga, da budemo bolno jasni, ‘stvari duha’ i ne mogu biti ništa drugo doli književnost, ‘lijepa priča’, ali koja i danas, na čudnovat način, nadahnjuje. U vječitom previranju, one [‘stvari duha’] postaju ono za što su samog Derridu i njegovu filozofiju optuživali – ‘religija bez religije’. Književnost je književnost koja je oduvijek znala da je književnost. Filozofija je književnost koja je upravo saznala da je književnost. [Smijem li napisati da je i znanost književnost koja još ne zna da je književnost? 🙂 Zbog neistraženosti novih zemalja uma/duha – informacija i performacija – to još ne mogu i ne smijem napisati, premda ne mogu poreći da mi se ne dopada na znanost gledati kao na jedan oblik stvarnosne, ili još bolje, ultrastvarnosne književnosti.]

Na kraju, potpuno otvorenih karata, bez preimućstva bilo kakve ideje – ‘duhoviteta’ – u svom umu, pokušajmo se prisjetiti riječi biblijskoga Ivana na početku njegova slavna Evanđelja: “Na početku bijaše Riječ…” Taj čudni uvid koji ne spominje nikakve tame ni bezdane, morao je sve začuditi. Kako Riječ? Zašto Riječ? A kada se propovijed nastavi “…i Riječ bijaše od Boga…” potpuno smo s njim, i uz njega, pripravni da čujemo najveću tajnu ljudskog duha ili uma uopće, svejedno, koja glasi: “…i Riječ bijaše Bog“… Zbog tih riječi sada u sebi tiho vrištimo jer shvaćamo da je ono što smo ovdje izrekli, i što je izrekao Derrida i ostala njegova ‘post-strukturalistička svojta’, već davno izrečeno ovim  anagogičnim, očaravajućim uvidom…

Dalje, nećemo. Bilo da se gubimo u visinama, za većinu čovječanstva, izgubljenoga duhovnog razvoja, bilo da poput pseudo-Derridijanaca samo snatrimo o tome, to pitanje ostavljamo po strani. Makar i ne vidimo komad zemlje na kojoj stojimo – do zla boga znatiželjni – sada se pitamo što smo u tom ‘zrakopraznom’ prostoru uopće u mogućnosti stvoriti. Neka se generacije koje dolaze nakon nas bave odgovorom na pitanje: na čemu smo to ‘stajali’ – mi, ne-sljedbenici pseudo-doba – dok smo i u ovom stoljeću nastavili stvarati naše grandiozne označitelje i na osnovi njih – naša grandiozna djela…

Svibanj 2014.

‘Dvojedna’ filozofija (ili zašto sloboda može biti samo privremena)

Posted in FILOZOFIJA, Propast zapada, Sfere, SLOTERDIJK, SPENGLER tagged , u 10:30 am autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: SFERE
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA

Osim nejasnog, proturječnog stava spram učenja Jacquesa Derride, još nešto me muči u vezi Petera Sloterdijka. Nikako se ne mogu pomiriti s njegovim odnosom prema mojemu drugom omiljenom filozofu –  ‘njemačkoj filozofskoj mašini’ – Oswaldu Spengleru. Nalazim ga neprimjerenim iz jednostavnog razloga: zbog negiranja bilo kakvog utjecaja koji je autor Propasti Zapada mogao proizvesti na autora Sfera. Uostalom, i sami se uvjerite kako se ‘morfolog ljudske historije’ Sloterdijk izražava o ‘morfologu ljudske historije’ Spengleru [Sloterdijkovi citati preuzeti su iz izdanja: Sfere / Mehurovi. Beograd: Fedon, 2010]:

Nategnuto je – doduše, na genijalan način – već i to što je [Spengler]… svaku kulturu uzeo zasebno, kao “živo biće najvišeg ranga” i proglasio je jedinicom koja nema prozore, i nastaje i nestaje držeći se isključivo imanentnih pravila; a pravo forsiranje je bilo kada je svaku od njih pokušao da tumači kao hiljadugodišnje carstvo regionalnog duševnog raspoloženja.

…izloženi životopisi osam kultura… mogu da pretenduju na počasno mjesto… [spomenik] velikoj, možda i jedinstvenoj energiji spekulacije i kombinatorike… Stoga tom uzoru naš pokušaj nema mnogo da zahvali [ja naglasio] – osim kao uvjerljivoj pouci šta bi u budućnosti trebalo izbegavati.

Nakon ovakve rečenice u publici, koja je pročitala oba djela, može nastati samo tajac, možda i ravan onome (da budemo i zabavni) na dvoru kraljice i kralja Tamo Tamo Daleko, u trenutku povratka njihove voljene kćerkice Fione u društvu svog zaručnika i osloboditelja Shreka (iz ‘kule dvorca okruženog lavom’), u kojem oni s neprikrivenim užasom otkrivaju, zajedno sa svim okupljenim građanima, da se proročanstvo ispunilo – naopačke – umjesto da joj vrati prvotni lik lijepe princeze, Fionu je ‘ostavilo (na cjedilu’) u tijelu ogrice, a to se dogodilo iz  sasvim prozaičnog razloga – sam princ-spasitelj bio je ogar. Drugim riječima, Sloterdijkova ‘teorija sfera’, kao jedna tipična morfološka teorija, iste je vrsti kao i Spenglerova; osim toga, ne vidim nijedan razlog zašto se ove dvije teorije ne bi mogle nadopunjavati. Radi se, u principu, o istoj morfološkoj metodi koja, od autora do autora, na sebi svojstvene načine ‘sagledava’ ljudsku tragediju na Zemlji a koju filozofi tipa Jurgena Habermasa nikako nisu mogli podnijeti. Stoga, ne mogu biti uvjeren da ‘[Sloterdijkov] pokušaj nema mnogo [Spengleru] da zahvali’. Eto, što Sloterdijku još zamjeram. Nisam se drznuo oskvrnuti u maestralno sročeno štivo Sfera, nisam i ne želim ulaziti u polemike vezane uz opću uporabu jezika, njegovu bolno razotkrivenu ograničenost, i što reći – iluzionizam, da se njime doista zahvaća istina, bit, priroda onoga o čemu pišemo… Čak ni pojam ‘unutarnjeg’ – kod Sloterdijka, iznimno dobro ‘zbrinut i uhranjen’, koji očito odnosi pobjedu/prevagu zbog svoje ‘dobrote’ nad pojmom ‘spoljašnjeg’, nisam doveo u pitanje. Sve zato, jer sam uvjeren da se radi o knjizi napisanoj iz duboke potrebe, osim toga – i velike snage, s prekrasnim sagledavanjima ljudske muke na zemlji, i plamtećim diskursom koji po svemu podsjeća na onaj mladalački iz Kritike ciničkog uma, ali ponovimo: u potpunosti u rangu s analognim umovanjima Oswalda Spenglera… I zato, ne mogu ne dići svoj glas protiv prikrivanja glavnog izvora utjecaja na, za mene, samo još jednu prekrasnu bajku povijesti čovječanstva, a što Sloterdijk čak izrijekom čini.

Nikada nisam tvrdio da je Oswald Spengler bio u pravu kada je izricao svoju istinu o kulturama kao živim organizmima…Uvijek sam mu mogao spočitnuti tu potpuno neprimjerenu nabrušenost na sudbinu i sudbinska pitanja, pogotovo u knjižici Čovjek i tehnika koju je napisao valjda pod dojmom ne prihvaćanja Propasti zapada od nomenklature tadašnjih svjetskih povjesničara i filozofa. Na Propast zapada gotovo pa da možemo gledati kao na pokušaj pisanja Druge Biblije. U izvanrednu nadahnuću, svjetlo drugačijega, svog sunca, sunca nadahnuća, upravio je on po istim, suhonjavim stvarima ovog svijeta. Za to je od bogova bio nagrađen: dobio je neslućen, nov, originalan pogled na svjetsku historiju.

Ovdje [u Propasti Zapada], dakle, neće biti govora o tome što svijet “jest”, nego što on znači živom biću koje je njime okruženo.

Ne odaju li već ove riječi neslućenu skromnost njezina autora da se ne petlja sa ‘stvarima bitka’, nego da svojom morfologijom ljudske povijesti jedino zadere u ljudsku dušu i njezine osjećaje?

Zbilja – svijet u odnosu na dušu – za svakog je pojedinca projekcija usmjerena u područje protežnog; ona je ono “vlastito” što se ogleda na “stranome”, ona znači samo to strano. Jednim koliko stvaralačkim toliko i nesvjesnim činom – ne ozbiljuje “ja” moguće, nego se “ono” ozbiljuje kroz mene – gradi se most simbola između “živog ovdje” i “ondje”… To je ideja makrokozmosa [ja naglasio], zbilje kao zbroja svih simbola u odnosu na dušu… Sve što jest ujedno je simbol… Simboli kao nešto ozbiljeno pripadaju [protežnomu]. Oni su postali, nisu u postajanju.

Upravo ideje makrokozmosa najprije ćemo se sjetiti kada kod Sloterdijka naiđemo na mnogo profinjeniji morfološki izraz – sferu. Ako se kod Spenglera predmet proučavanja javljao u makro obliku jedne kulture, kod Sloterdijka sfera se nadaje kao puno fleksibilniji morfološki pojam primjenjiv na mnogo drugih očitovanja ljudskog duha. I premda će priznati da se i kultura jednoga naroda može uzeti kao sfera, Sloterdijk će snagom svoje filozofske imaginacije (da ne kažemo spekulacije i kombinatorike), sferu predočiti kao najprije, svoje vrste, stanovito ‘dvojedno‘…

Dokaz egzistencije ili samo ukazivanje na pra-motiv ekskluzivnog proizvoda svog duha, on spektakularno izvodi iz biblijske priče šestog dana stvaranja koja opisuje kako je Bog stvorio čovjeka. Besprijekorno pitkim stilom, prepunim profinjenih, pažljivo osmišljenih metafora, tehničkih i inih izraza (poput ‘teotehnike’, ‘dvojednog’ i sl.), Sloterdijk nas najprije poučava kako trebamo razlikovati dvije faze u stvaranju čovjeka: u prvoj,  “…tvorac nije bio ništa drugo do keramičar kome se dopalo da od odgovarajuće sirovine napravi figuru nalik sebi, majstoru.” U drugoj pak, u tu ljudsku kreaturu on je udahnuo dušu. Obje faze su, primjećuje Sloterdijk, “izrazito tehničkog karaktera”. Međutim, dok prva faza čovjekova stvaranja ne predstavlja ništa posebno, ništa tajanstveno, šuplju glinenu posudu slična oblika svaki keramičar može izraditi, dotle druga faza predstavlja ono istinski tajanstveno što odaje istinski ‘Božji posao’, način na koji je Bog u ljudsku kreaturu udahnuo dušu, život. Tu ‘teotehniku’ Sloterdijk drži vrhunskom tajnom kojom čovječanstvo nastoji ovladati kroz svoju povijest.

…pitanje šta je to tehnika može [se] razumeti samo premeravanjem razmaka između onoga što je Bog bio kadar in illo tempore, i onoga što će čovek umeti da učini u svoje vreme… Možda ono što zovemo povesnošću nije ništa drugo do vreme koje je potrebno da se u okvirima ljudskih dometa ponovi božji trik?

[Zasada], uduvavanje života je tehničko-nadtehnička procedura koja je isključivo božji patent.

Ali čak ni tu još uvijek ne nailazimo na genijalnost onih misli na koje je Sloterdijk položio svoje sfere. Naći ćemo ih tek u izvanrednu uvidu “…da udahnjivanje odmah za sobom povlači i uzvratni udah…”, drugim riječima, nakon što je primio udah, čovjek je izdahnuo, vraćajući tim činom udah Bogu, svome tvorcu! Ova genijalna slika ipak je samo slika, metafora jednog čisto fiziološkog procesa koju ne želimo ‘raščarati’, ali ni učiniti da za njom budemo povodljivi uslijed neke nove sumnjive vrhunaravne istinitosti koju nudi. Njome želimo samo nadahnuti. I to je pravi smisao svakog teksta, svake filozofije, svake morfologije, književnosti, pa čak i znanstvene teorije. Ne možemo polagati pravo na istinu, ali ne zato što je ne možemo dosegnuti, nego zato što ona pretpostavljamo/vjerujemo – ne postoji. U ovom trenutku, kako se uzme, postoji između pet do sedam milijardi subjektivnih pogleda na svaku različitu stvar na ovom svijetu, ali ne postoji istina po sebi.

Ono što je Sloterdijk ovom slikom želio poručiti može se svesti na iskaz: diše se zapravo ‘zajednički’ kao svojevrsno ‘dvojedno’. Odatle je izvedena i ‘definicija’ sfere. Što je, onda, sfera?

sfera jedvojedan zajednički prostor doživljaja i iskustva… zahvaljujući obrazovanju sfera, dolazi do izvornog prostornog širenja onoga što tradicija naziva duhom… Kada jevrejski Bog i prototipski čovek okrenu jedan ka drugome onu svoju stranu koja je otvorena za kontakt, onda oni stvaraju zajedničku sferu unutrašnjeg prostora.

To je smisao biblijskog govora o ‘slici božjoj’. Njime se ne želi reći kako je Tvorac bio mistički solo-android koji je iznenada rešio svoju pojavu (koja se pojavljuje – kome?) prekopira na zemaljsko tijelo;  to bi bilo apsurdno kao i zamisao da je Bog žudeo za društvom naknadno stvorenih, formalno sličnih glinenih figura… Božji patent jeste mogućnost intimnog komuniciranja u primarnom dualu. On ne ukazuje toliko na vizualno opazivu sličnost između uzora i odraza koliko na izvorno dopunjavanje Boga kroz Adama i Adama kroz Boga.

S Bogom je samo ‘krenulo’; nakon prsnuća prvobitne, primordijalne sfere, činom izgona prvih ljudi iz raja, čovječanstvo se okrenulo izgradnji novih sfera. Zapravo, prema Sloterdijku, modaliteti prsnuća sfera stvaraju uvjete za historiju kultura. I dakako, zajednice koje će se u ljudskoj historiji pokazati najuspješnijima u izgradnji sfera uvijek će biti ‘religijski fundirani narodi’… Drugim riječima, samoća više nigdje ne nalazi utemeljenje. Nikada nismo sami. Sferno smo učahureni s onim Drugim, uvijek i zauvijek, većinu vremena. Nemamo pravo izbora; sloboda može biti samo privremena i započinje prsnućem sfere, unutarnjeg intimnog prostora koji se lomi i nestaje u toj neshvatljivoj, sablažnjivoj želji za slobodom… ali samo do neke nove sfere.

Svibanj 2014.

Pyramind vs. Speheremind – o razmiricama ‘piramidalnog’ i ‘sfernog’ uma

Posted in FILOZOFIJA, Sfere, SLOTERDIJK tagged , , , u 2:38 pm autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: SFERE

“Da sam samo tekst, slovno-pretočen tok misli, neobvezujući prema bilo čemu i bilo komu, ne pretendirajući na bilo što – ‘to je ono što se oduvijek provlačilo mojim spisima'”. uzvikivao bi Derrida da je htio sličiti Nietzscheu. Međutim, nije, a možda zato što je svoj nalaz, svoju misao, sama sebe, od početka želio uviti u celofan ‘pogrešnog’ ili barem ‘odgođenog’ razumijevanja, kao što je to žarko želio Nietzsche. Nijednom misliocu nije toliko stalo do  nečega koliko do toga da ga pogrešno razumiju, napisao je njemački filozof u vrletima talijanskih Alpi. Ali svejedno, i da tomu nije tako, a vjerojatno nije (Derrida se samo izražavao dostupnim, na tom stupnju, izrazito zahtjevnim i kompliciranim filozofskim diskursom), ostaje činjenica nemogućnosti življenja u njegovoj ‘dekonstruiranoj duhovnoj stvarnosti’. Duh čovječanstva nije ga mogao slijediti.

Postavlja se pitanje, koliko naša ‘duhovna stvarnost’ uopće utječe na naš život? Je li se ona danas, kako mnogi misle, svela na puku zabavu, opuštanje u dokolici, kako bi to žarko želio kapitalizam? Tog pitanja cijelo vrijeme itekako moramo biti svjesni. U konačnici, ono može postati (i ostati) pitanje bez odgovora, ali dok postoji – i filozofija opstaje u nama.

Nešto je pošlo krivo po zapadnoeuropsku misao koju mnogi, htjeli-ne htjeli, danas slijede. To čine čak i druge kulture mada se čine uronjenima u svoj vlastiti svijet. Ali ako negdje još ima duhovnog žara onda je to u zapadnoeuropskim gradovima koji se polako, jedan za drugim, razbaštinjuju, duhovno gase, pretvaraju, pogubno i zasvagda, u velike poslovne igraonice i ‘poželjne’ turističke destinacije.

‘Tetkin led’ još malo i doći će do svog kraja. Zaboravio sam reći da mi je došao u obliku piramide, podsjetivši me na Petera Sloterdijka koji je pak za samu piramidu kazao da mu sliči na “the cumbersome objects that cannot be taken along by the spirit on its return to itself“. Ako je Tetkin duh sada unutra, on je zaleđen. Ali činjenica jest da led nestaje, da se piramida smanjuje (iako piramida ostaje!) zahvaljujući toplini savršene klimatizacije Prostorije s Kolom, osobitog  ‘imunološkog sustava’ moje nutrine. I upravo taj koncept ‘imunološkog sustava’ Sloterdijk spominje i u svojim Sferama, trotomnom filozofskom ‘mastodontu’ ‘naputaka za življenje za 21. stoljeće’, koji kanim sada uvodno predstaviti…

Siguran sam da bi se Derrida ‘rastopio’ na Sfere (baš kao i ja), ali nisam siguran jesu li njih dvojica uopće komunicirali međusobno. Jedino što sam pronašao na internetu u vezi njihova odnosa jest Sloterdijkova knjiga posvećena Derridi – što, po mom mišljenju, predstavlja njegov pomalo sarkastičan, posthumni osvrt na Derridino djelo; zamislite, knjigu je nazvao – “Derrida, Egipćanin” (Derrida, an Egyptian). Ipak, prema autoru komentatora knjige, to se ne čini tako, nego Sloterdijk u njoj “makes a contribution of its own to the preservation and continuation of Derrida’s unique and powerful work.” Mogu samo pretpostaviti da se u knjizi, na neki način, Derridino djelo uspoređuje s egipatskim piramidama koje su za Sloterdijka osobite ‘cumbersome‘ građevine, štićenice faraonove nutrine (na ovaj izraz Sloterdijk kasnije ‘stavlja’ svoju ruku/misao), duha odnosno zagrobnog života, a koje se zapravo ne mogu dekonstruirati jer same izgledaju kao da su već doživjele kolaps, dekonstrukciju! Lijepo rečeno – iako dvosmisleno. Ili sam trebao napisati: iako dvosmisleno, lijepo rečeno! Nažalost, kako do knjige zasada nisam u prilici doći, tako vam jedino mogu prenijeti čudesnu insinuaciju moga uma, koja se oslanja na ovdje već više puta demonstriranu besmislenu ili pak smislenu intuiciju, što je zapravo Sloterdijk htio poručiti ovom knjigom. S jedne strane, doista se čini da je pohvalio Derridino učenje; ono samo – (učenje) – čini se poput piramide koju nitko više ne može razoriti jer se nalazi u obliku koji je ‘nerazoriv’ ‘nedekonstruktivan’ (undeconstructible), međutim, s druge strane, kao da nam je želio poručiti da postoje oblici, ili bilo što drugo, što ostaje imuno na njegovu metodu dekonstrukcije koju je inaugurirao u tokove zapadnog mišljenja. Piramida je jedan takav oblik, u koji se povlači faraonov duh, a koji krije ono ‘nutarnje’ u svakom čovjeku, naš unutarnji život, i na kojem će upravo on, Sloterdijk, i započeti graditi svoju teoriju sfera. (I previše digresija ovdje mi pada na pamet. Zbog toga, zaobilazim osvrt na aluziju usporedbe ‘nerazorivosti’ oblika piramide s ‘nerazorivošću’ judeo-kršćanske hijerarhije, ali moram spomenuti barem jednu mogućnost njezine dekonstrukcije: mogućnost da se piramida pravilnim i rezolutnim, poglavito tehničkim postupcima, sreže u visini i pretvori u mastabu. Moram priznati da mi se mastaba intimno čini najboljim simbolom mjesta u koje se danas smjestio čovjekov duh, a možda, ironično i upravo, zahvaljujući metodi dekonstrukcije). Jesam li u pravu, pokazat će mi upravo iščitavanje ovog trotomnoga, iznimnoga, filozofskog štiva!

Ima jedna zanimljiva stvar u vezi Petera Sloterdijka: on je još živ, i bez obzira na sve izrečeno o njemu prije i poslije na ovom blogu, i dalje ga držim najvećim živućim filozofom koji, za razliku od ostalih ‘portetlija’ Prostorije s Kolom, još uvijek može promišljati o ovome ‘danas i ovdje’, a čini se, kako nikada nije bilo teže promišljati današnjicu, to ‘danas i ovdje’! U vrijeme Hideggerova intervjua Spieglu (1966) također je bilo teško, ali danas je, vjerujte mi, daleko teže! Već nakon šezdesetak stranica Sfera, zadobivam uvjerenje da se Sloterdijk hrabro odlučio suprotstaviti toj kriptiranoj, neuhvatljivoj, do boli složenoj i kompliciranoj, stvarnosti kojom smo okruženi. ‘Tko tu više koga…’, nemoguće je proniknuti. Naravno, da u takvu ozračju najviše cvjetaju egocentrizmi, hedonizmi i ‘interesizmi’ svake vrste kao i sve ostale slične kvazi-emotivne i kvazi-razumske akrobacije uma (poput, recimo, teorija zavjere).

Ipak, dojma sam da Sloterdijkove Sfere ozbiljno nastoje pročitati kôd kojom je današnja stvarnost (navodno) kriptirana. Je li mu to pošlo za rukom, više-manje, ovisi o tome jeste li tip koji vjeruje da se stvarnost još može dešifrirati nekom teorijom. Naravno, ja nisam taj tip. Bez obzira na to, Sfere čitam s takvim guštom s kakvim sam čitao, recimo, Propast zapada ili Bitak i vrijeme, a pogotovo njegovo najpoznatije djelo Kritiku ciničkog uma (dao sam si truda te osvježio stranicu s novim citatima iz tog neprikosnovenoga filozofskog štiva; bacite pogled!), jer se i danas nalazim oči u oči s vrhunskom filozofskom prozom, možda i jedinom vrijednom napisanom (barem dijelom) u ovom stoljeću.

Stoga ozbiljno (premda sa zadrškom) pomišljam na ispriku velikom filozofu (kojeg sam kritički stigao ‘zahvatiti’ u prošlom i ovom postu) jer je našu stvarnost, ono naše ‘što danas znači živjeti’ već u uvodu svog djela, iz svoje perspektive, rekli bi, ‘spasonosnih sfera’ (premda to značenje tajnovito i zamagljeno odgađamo za buduća čitanja) u potpunosti razgolitio ovim riječima (citati preuzeti iz izdanja: Sfere / Mehurovi. Beograd: Fedon, 2010):

Sferno oslabljene privatne osobe život provode u samici koju su same napravile; neprotežno, slabo aktivno i, što se učestvovanja tiče, veoma siromašno Ja, provodi vreme posmatrajući, kroz medijske prozore, pejzaže pokretnih slika.

I dalje:

Nema institucije… a još manje pojedinca, i dalje hrabro udubljenog u čitanje, koji još mogu da umišljaju kako su dovoljno otvoreni za sve što prodire, oglašava se, nailazi… spoljašnost predstavlja, nužno i zauvek, ogromno mnoštvo individua, jezika, umetničkih dela, roba, galaksija, koji se nikada ne mogu asimilovati… osuđeni [ste] na svoju specifičnu ekskluzivnost; duh vremena… slavi to što, bez odgovornosti, poznaje mnogostruke spoljašnosti. Današnja istorija duha: završnica u igri koja je posvećena opažanju spoljašnjeg.

A kada kaže:

Virtuelni prostor kibernetičkih medija jeste modernizovana spoljašnost koja se ni na koji način više ne može zamisliti u formi božanskog enterijera; ona je dostupna kao tehnološki eksterijer – kao spoljašnost kojoj od samog početka ne odgovara nikakvo unutra. Kibernetskoj virtuelnosti prethodi filozofska virtuelnost koju je zasnovala platonska predstava o svetu ideja.

… on, po mom mišljenju, već u potpunosti piše jednu prolegomenu za nadolazeća pseudo-doba. Iz danog odlomka, u načelu, daju se iščitati barem dva zahtjeva za revitalizacijom, a radi se o zahtjevima za revitalizacijom dvije ‘sestre duha’ – ili majke i kćeri (kako vam više odgovara) – religijom i filozofijom. Doista, ono što je novo u ‘novom Sloterdijku‘ (iako su Mjehuri, prvi tom Sfera, prvi put objavljeni još 1998. što čini razliku od tek nekih petnaestak godina od objave Kritike ciničkog uma) jest povratak korijenima – ‘božanskom enterijeru’ i ‘filozofskoj žovijalnosti’. Iako se Kritika ciničkog uma dade iščitati kao ekskluzivna kritika prosvjetiteljstva, u njoj još nije bilo mjesta za bilo kakvu primisao na revitalizaciju religioznog prostora u čovjeku. Međutim, stjeran u ćorskokak, bezizlazje, slijedeći ideje prosvjetiteljstva, poput ‘ideje napretka’, i premda nas uvjeravajući da i dalje kroči ‘nekatoličkim stazama’, Sloterdijk nije mogao ne vratiti se unatrag. Jedna činjenica mi ipak bode oči: nije li to njegovo ‘šepurenje’ u narančastim mantijama u kojima je držao svoja predavanja 1980-ih, kako bi otvoreno naglasio svoju simpatiju spram ‘istočnjačke filozofije’, upravo skrenulo pogled s onih ključnih ‘događaja u jeziku’ koji su se netom prije odvijali na onoj pozornici zapadnoeuropske misli koju danas zovemo post-strukturalizmom? Ako i jest, definitivno, na takav razvoj događaja više ne smijemo gledati kao na propust. Nasuprot tomu, moramo reći: takav razvoj događaja bio je tipičan za Sloterdijka, bio je ‘sloterdijovski’, ‘donio’ nam je Sloterdijka u točno onom obliku u kojem ga imamo i čitamo danas. Međutim, to nas ne sprečava misliti kao netko drugi – bilo njemu suprotstavljen, bilo ‘ići mu niz vjetar’.

U jednom drugom postu već sam pisao o Pjeni, trećem tomu Sfera, u kojem je karlsrueski profesor na briljantan način (a i to samo slutim) ‘uzeo mjeru’ dobu u kojemu živimo. U Mjehurima, ‘doba pjene’ izlaže se tek u kratkim crtama:

…u peni su neophodne diskretne i polivalentne umske igre koje nas uče da živimo s mnoštvom zbunjujuće napadnih perspektiva i da se odreknemo lažne slike o tome da postoji tačka iz koje kreće vladarski pogled. Većina puteva ne vodi u Rim – stvari tako stoje, Evropljani, priznajte to.

Za što god da se tvrdi da je unutrašnje, to će se uvek, i svaki put sa sve više dokaza, razotkriti kao unutrašnjost neke spoljašnosti. Nijedna sreća nije bezbedna od endoskopije; oko svake blažene, intimne, vibrirajuće ćelije okuplja se mnoštvo profesionalnih deziluzionista, i mi sami smo među njima – među tim paparacima misli, dekonstruktivistima, poricateljima unutrašnjeg prostora, kognitivnim naučnicima, saučesnicima bez granica u pljačkanju na obalama Lete.

I tako dođosmo do već spomenutoga, otvorenog napada na Derridu i njegovu filozofsku baštinu (vidite da ga je izrijekom spomenuo!), a čiju obranu smo, ovim tekstom, već proveli. Blažene bile slatke insinuacije moga, bilo čijeg uma, samo ako se zadrže, ostanu u tekstu!

Travanj 2014.

Prijelom duha i ‘zatamnjenje’ označenoga & …povratak Tetke!

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, Pisanje i razlika, SLOTERDIJK tagged , , , u 6:32 pm autora/ice Magičar

Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA

PRIJELOM DUHA I ‘ZATAMNJENJE’ OZNAČENOGA

Da sumiramo: ono što ja mislim da se dogodilo s čovječanstvom na prijelazu stoljeća jest – prijelom, svojevrstan prijelom, a kad to kažem, mislim i govorim samo o prijelomu po pitanju stvari duha. Pod neizdrživim pritiskom Praznine i Besmisla, ali znatno ojačanima uslijed rasta kapitalističke bezobzirnosti, veći dio duha čovječanstva masovno se okrenuo starim vrijednostima.

I kao što je poznato (premda začuđujuće neznatnom broju slobodnih duhova), ovaj događaj (ili proces) iznio je na svijet novo doba – doba pseudomodernizma. I sama riječ nas zaboli kad je se spomene, i teško nam je priznati, barem većini nas koji se još uvijek smatramo nekom vrstom duhovnih nomada, da smo pseudomodernisti (ili pak pseudopostmodernisti). Ali što danas može biti Peter Sloterdijk, autor britke, sjajne, iznimno duboke, možda i najdublje knjige dvadesetog stoljeća, Kritike ciničkog uma, koji danas uzvikuje kako mu je ‘dosta rasprave o jeziku’ i da smo ‘čitavo dvadeseto stoljeće potrošli na nj’, ako ne – proklamirani pseudomodernist! Što smo mi, intelektualci, piskarala po lokalnim novinama i portalima, kolumnisti, opinion-makeri, koji se više ne stide ni pred samim sobom dok svoj talent spisatelja troše na dnevno-politikantske teme, ako ne prokušani, pasionirani, kakvi god, ubitačno-istiniti – pseudomodernisti. Dok se objavljujemo svijetu, vjerujemo u vrijednosti koje su mrtve. Vjerujemo u vrijednosti kojih nema, koje smo sami raskrinkali kao ne-vrijednosti.

Ali neka se neki drugi autori bave ‘pseudozbiljom’ koja nas samo još više rastače, kojoj smo na neki način i sami ‘kumovali’, i koja je dovela do toga da se kotač duhovne povijesti okrene unatrag te nas prisiljava ponovno proći sva razdoblja ljudskog duha u ‘pseudoobliku’ – pseudomodernizam, pseudoegzistencijalizam (možda i pseudofenomenologiju), pseudorealizam, pseudoromantizam, pseudobarok, pseudorenesansu… – nego se okrenimo onom malom ostatku ‘duhovnog čovječanstva’ koje je, neznano kako, zadržalo svoj smjer, i koje sada kroči poststrukturalističkom tminom koju nam je zavjetovao posljednji inovatorski filozof zapadnjačke misli – Jacques Derrida. Na što tu još možemo naići?

Neki će opovrgnuti da je Derrida bio poststrukturalist, dok će drugi spremno potvrditi da su se strukturalizam i poststrukturalizam – ta dva grobara zapadnjačke misli, odvijali usporedo. Za čitavu priču, to je najmanje važno. Ono što je važno, ali što sâm Derrida možda nikada nije izgovorio na ovaj način – neuvijeno, bez diskursnih akrobacija kojima je oduvijek bio sklon (ili nije, možda ga je tomu ‘prisiljavao’ samo njegov tekst) – tiče se objave smrti I(i)dentiteta (s velikim ili malim ‘i’),  te konkatedrale našega duha u koju smo bili tako radi skloniti se pred svim olujama strukturalističkih i poststrukturalističkih teorija; Onu ‘pravu’ katedralu duha pak oduvijek smo spremno tražili izvan sebe, filozofi u bitku, vjernici u Bogu itd. Kada književni teoretičari danas viču na sav glas: “Gdje je subjekt?“, oni uvijeno još uvijek stignu misliti o toj smrti.

Zanimljivo da je tu smrt već bio najavio i objavio, premda u duhu istočnjačke filozofije kojoj je u to vrijeme bio vrlo blizak, današnje utjelovljenje pseudomodernističkog (ili čak pseudopostmodernističkog) filozofa, Peter Sloterdijk, u svojim čuvenim ‘kritikama ideologije’ u Kritici ciničkog uma. Pod završnom, osmom kritikom, Kritikom privatnog privida, tako stoji (dijelove izvatka već sam citirao u jednom postu, ali u drugom kontekstu):

Kako jastvo [identitet] dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo [identitet] je rezultat programiranja… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo [ja naglasio], koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

Na kraju devetnaestog stoljeća ‘umro je Bog’, na kraju dvadesetog – Identitet – preostaje pitanje, kome se još možemo obratiti? Ako mislite da je odgovor ‘nikome’ (nobody), onda lako skliznete u baruštinu pseudomodernizma, jer, dakako da nitko ne može izdržati živjeti u takvu odgovoru. On je inicijalna vatra ‘pseudodoba’. Međutim, odgovor koji je ponudio Jacques Derrida nije oduzimao nadu, kako to mnogi misle, možda je samo želio biti manje pretenciozan (i više kompliciran), glasio je: différance, osobito  strujanje u jeziku, zasnovano na ‘nošenju’ (fra. différer, engl. to defer)  i ‘odgodi’ (fra. différer, engl. to differ) značenja; ako ćemo pravo, odgovor je bio: sâm tekst. I premda Derridaovski uvijen i nejasan, ovaj odgovor izvan njegovih spisa, čini se, do dan danas, nije promišljen u svim svojim mogućnostima. Ono što mi, ‘post-metafizički-mislioci’, želimo, jest krenuti tim stopama, ‘tragovima’ (izraz koji je volio i ‘Učitelj’) i pokazati kako je duhovno čovječanstvo imalo priliku, a možda je još uvijek ima, za novi uzlet, novu avanturu duha, obogaćujući svoje životno duhovno iskustvo i opet – do neslućenih granica…

Zamislimo da prihvatimo da budemo samo tekst ili struja misli, koja tek otjelovljena lovi svoj smisao i svoje značenje, spremni da se bacimo u tu značenjsku ‘kupku za pomlađivanje’, neiscrpni izvor mogućnosti; ipak, još jednom, neugodni glas do nas stiže i opominje: oko značenja samog teksta ne možemo graditi, kaže. I samo značenje je, baš kao i identitet, iluzija. Značenje teksta, ako u nekom obliku postoji i valja ga zasnovati, izgrađeno je samo na pukim razlikama! Vrhunac razmatranja, kazao bi Nietzsche. Međutim, po nekima, ovaj naš zaključak mogao bi se protumačiti i kao: “To naš ocvali postmodernitet hvata sâm sebe za gušu.” Filozofski pak zaključak, nevin poput djeteta, zaključio bi: “Dakle, ne postoji ono za čim tragamo.” Ne samo filozofija, već i znanost (da ne govorim o religiji), osjećala bi se ugroženom ovim nalazom. Svi oni koji ‘imahu’ svoje ‘predmete’ proučavanja. ‘Zar se više ne smijemo ni pitati?’, površno su tumačili čudan nalaz francuskog filozofa filozofi i znanstvenici…

Nesuglasje (le differend), razlika (la différence) između Dioniza i Apolona, između poleta [snage, života] i strukture, ne briše se u povijesti, jer ona nije u povijesti. Na neki neobičan način, ona je i izvorna struktura: podrijetlo povijesti, sama povijesnost. Razlika naprosto ne pripada ni povijesti ni strukturi. Ako valja kazati, kao što to čini Schelling, da “sve tek je Dioniz“, onda valja i znati – a to znači pisati – da Dioniza, kao čistu snagu, opsjeda razlika [ja naglasio]. On vidi i vidljiv je. I bode (sebi) oči. Oduvijek je u vezi sa svojim izgledom, s vidljivom formom, sa strukturom, kao i sa svojom smrću. Takvim se sebi i pokazuje.

Pojam différance, koji je Derrida namjerno doveo u homonimijsku vezu s pojmom ‘razlike’ (fra. la différence), za razliku od svega ostalog filozofskoga pojmovnog arsenala, čini se – ne dopušta graditi u ‘prostoru uma’ – ni pomoću samog tog pojma, ni oko njega. To mu je samo dodatno priskrbilo prilično neugledan status kod generacije filozofa koja je u to doba, 1970-ih i 1980-ih, stasavala. I danas teško mogu objasniti činjenicu da se cijela jedna vojska filozofa u 1980-im posvetila znanosti i njezinim metodama poučavanja a da do kraja nisu promislili ovaj krucijalan pojam, koji je ostao stršati nad provalijom, u svakom slučaju, još uvijek ‘filozofskog mora’. Većina ih se bacila na fiziku, neki se i dan danas koprcaju u ‘mreži’ Einsteinove teorije relativnosti, dok se drugi naslađuju opojnim mogućnostima koje potiče ta, nevjerojatno bizarna, kvantna teorija, predstavljajući školski primjer izvora neiscrpne potrebe za filozofiranjem u znanosti.

Ali što mogu na to reći? U ovom trenutku, ništa, osim pozvati vas da napokon započnemo ozbiljno razmišljati o tom prijelomu (po pitanju stvari duha) koji nam se dogodio na prijelazu stoljeća, zašto smo skliznuli u rijeku ‘pseudodoba’, u kojoj se poput lososa sada nastojimo ‘uzvući’ natrag prema njenu izvoru, i možemo li se uopće iz nje još izvući i oteći niz opasne, stjenovite rukavce kanjona poststrukturalističke misli, koja, na prvi pogled, ne ostavlja nikakvu nadu?

Po mom mišljenju, radi se doista o strašnom prijelomu u razvoju ljudskog duha, u analogiji ili metafori, ravno onom Titanika u spektakularnom potonuću, nakon kojega je jedan, od dva prelomljena dijela broda, odmah pohitao svome dnu, dok se drugi tek uzaludno nastojao izviti u visinu kako bi nagnao glavne glumce ove drame – nas, ‘post-metafizičke-mislioce’ – da se uspu do samog pramca, i ‘rukama dotaknu zvijezde’… prije no što će iskusiti istu neumitnu sudbinu ‘svršetka igre’ na dnu mora.

Prije toga, ipak, usudio bih se navijestiti odgovor na pitanje o zabrani pitanja nakon poststrukturalističkih uvida u prirodu našega mišljenja… Dakako da o tome nema ni govora. Možete se pitati (a time i vjerovati, stvarati i spoznavati), štoviše, pitanja će biti više nego ikad, ali ono označeno pitanjima, odgovorom, tekstom – pukim označiteljima – neće više biti obvezujuće precizirati. Nastupa novo doba – doba ‘zatamnjenja’ označenoga u prostoru uma, koje se pak vraća samome životu…

…POVRATAK TETKE!

U trenutku dok sam dovršavao svoje ‘strujanje misli’, netko zakuca na vrata Prostorije s Kolom. Ustao sam se, odgegao do ulaza i pogledao kroz špijunku. Dva nepoznata muškarca stajala su pred vratima s nečim Velikim i Bijelim iza sebe. Pa da, to su bili Dostavljači! Otkračunao sam veliki lokot na vratima i širom ih otvorio:
– Kasnite! – rekoh prijekorno.
– Žao nam je gospodine, ali nije bilo lako…
Drugi muškarac odrješitom kretnjom prekinu prvoga.
– Ovdje potpišite! – reče i pruži mi mali pohabani notes.
Nakon što sam u dostavljački notes upisao veliko T i veliko M, izdam naredbu:
– Molim vas unesite je…i stavite ovdje! – rukom sam pokazao mjesto ispred televizora gdje bi se dostavljački paket, a zapravo ogromanjska kocka leda trebala smjestiti…

Kada su otišli, zagledam se u bijelo, prozirno, kockasto zdanje koje je postalo novi stanar Prostorije s Kolom. Je li se baš radilo o novom stanaru? Negdje u sredini te ‘geometrizirane zime’, uhvaćena u pokretu onog svog odvratnog smijeha, sleđena Tetka se keserila zatvorenih očiju, u poluležećem položaju na smrznutom kanapeu, zagledana u sliku ‘sto-jedan-inčnog’ isto tako smrznutog SMART TV-a. Paradoksalno, zaledila se u svom Ljetnikovcu, ili pak u dobu koje ju je zanimalo, koje je odlučila promatrati i na svoj način proučavati. Kako je nekoć javno obznanila, nastojala se zanimati “…za samog čovjeka… njegovu  osobnost, a ne za ono čime se hvalio da je napisao, stvorio ili postigao”. U jednom trenutku, čak se zapitala: “Otkud izvire naša, gotovo bolesna, fasciniranost nečijom osobnošću danas?” (A odgovor možda i glasi: iz žalovanja za izgubljenim Identitetom) Nakon toga, iselila se iz Prostorije s Kolom u obližnji Ljetnikovac, upravo kako bi prionula uz ‘osjećaj stvarnosti’, “Uz onog tvog Dioniza!”, kako je govorila; naprosto željela je biti uronjena u vrijeme Nadstvarnosti a ne u vrijeme Prostora Uma, jer je željela doživjeti iskustvo čiste snage. I vidi što joj se dogodilo? U kojem se danas stanju mora nalaziti ta ‘čista snaga’ o kojoj je nekoć maštao Derrida a i danas to čine anarhisti poput Johna Zerzana ili Hakim Beya, da bi Tetku dovela do ovoga – da se zamrzne u kocku leda u svom Ljetnikovcu – u vlastitom ‘prostoru snage’?

Očito, nešto je pošlo po krivu. Možda se nešto nepredviđeno dogodilo s onim njenim nejakim suncem? Izračunao sam da će mi trebati vremena popraviti ga i da će se za to vrijeme kocka leda otopiti. Baš fino! Pored svih ingenioznih uvida u ljudski bitak i načine mišljenja koji u Prostoriji s Kolom u posljednje vrijeme kulminiraju, opet ćemo imati i vrisku, i ciku i gizdanje, i neprestano uključen televizor, i sapunice a da ne spominjem nekad prikriveno, a nekad otvoreno  omalovažavanje svih mojih duhovnih napora. Tja!

Rujan 2012.

Doba Pjene

Posted in FILOZOFIJA, Sfere, SLOTERDIJK tagged , u 10:58 am autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: SFERE

Neki dan na Trećem, slušam Petera Sloterdijka. Razočarano uviđam: misli mu danas izražavaju samo pesimizam. Dao je intervju nekom francuskom časopisu u povodu izlaska jednog toma njegovih Sfera u Francuskoj. Tužno ga je sada slušat kako drobi o imunosnim sustavima čovječanstva, i njihovim razlikovanjem u ‘sferama’ metafizike, osjećaja dobra i čisto fizičko-biološkog opstanka, prema potrebi. Ovo doba je doba Pjene; raskrinkavanja su danas na djelu, tvrdi filozof, hoćemo li to nazvati dekonstrukcijom ili ogoljavanjem – nebitno. U trenutku kada ga novinar prekida s pitanjem o jeziku, nervozno odgovara da mu je dosta jezika, da smo „potrošili cijelo dvadeseto stoljeće baveći se njime“. To nije ni sjena Sloterdijka iz 1980-ih, definitivno. Teško razočaranje na vrhuncu filozofskog mišljenja kao da mu je obilježilo život. Ali ne mogu reći da se i u mom slučaju nije nešto slično dogodilo. Možda, kad bih Sfere uzeo u ruke, možda bih promijenio mišljenje koje sada izričem, ali uvijek će mi ostati pitanje na usnicama: što je s onom ‘ciljnom ravni prosvjetiteljstva’ o kojoj je toliko pričao u Kritici ciničkog uma i u kojoj čovjek nužno završava u nekoj vrsti racionalne mistike. Znanost ga u tome može u potpunosti slijediti jer je u kvantnoj mehanici već dulje vremena na stvari magijsko djelovanje prirode. Sloterdijkov današnji pesimizam, međutim, izgleda da vuče korijene od nekamo drugdje; naravno, s nezaobilazne povijesno-društvene pozornice.

Što se to s čovječanstvom, uistinu, dogodilo na prijelazu tisućljeća? Ako se dogodio politički prevrat na prijelazu u 1990-te, i kapitalizam izvojevao pobjedu nad socijalizmom, čovjek se i dalje pita, a što se to dogodilo na prijelazu u 2000-te? Koga je kapitalizam tada oborio na pleća? Sama sebe? Kao da se odigrao nezamjetniji, ali pogubniji prijelaz u nešto što još sami sebi nismo definirali. Jedino što osjećamo jest ogromni gubitak; i to, da smo prazniji i bešćutniji nego što smo to bili koju godinu prije.

Neki misle da smo prešli u novo doba, doba pseudomodernizma u kojem je na stvari povratak na stare vrijednosti, ali u pseudo obliku. Vjerujemo u Boga, ali samo deklarativno; idemo u Crkvu, vršimo sakrament, primamo hostiju, kako bi se barem izvana stekao dojam da smo vjernici, ali smo, zapravo, pseudovjernici. Iznutra smo samo prazni i bešćutni, kako prema drugima, tako i prema samima sebi. U umjetnostima je situacija možda i gora. Razdraženo sve proglašavamo umjetnošću, a umjetnik, zbog sve većeg ismijavanja i neprihvaćanja u društvu, postaje taštiji i oholiji. Filozofi će, pak, danas, sve više slijediti znanost u sve intenzivnijem rastakanju zbilje. I u ovom slučaju, kao što sve može biti umjetnost, sve može biti i filozofija. Svaka pojava u sebi može sadržavati filozofiju, pa nam tako evo i nekih novih ‘obećavajućih’ filozofskih pravaca poput filozofije spavanja (http://philosophynow.org/issues/91/Notes_Towards_a_Philosophy_of_Sleep ) ili filozofije njege (http://juns.nursing.arizona.edu/articles/Fall%202008/personal%20%20philosophy%20of%20nursing.htm ).

Nikako da ikome postane jasno da ne možemo u životu baš kako hoćemo. Udomili smo ili nismo jednu veliku ideju u sebi i jedini je naš zadatak postvariti je… ili gledati televiziju i ogrijezati u dokolici. Biološku razinu postojanja oduvijek podrazumijevam, kao i njene potrebe, i na nju se nikad ne osvrćem.

Tetka me gurnu laktom prekidajući moje ojađeno snatrenje. Bila je spremna za izlazak van. Uobičajena crvena minica, tamni džemper i sivi kišni mantil na njoj.
– Požuri, zakasnit ćemo.
– Ja ne idem. – rekoh suvo.
– Kako ne ideš? Danas dolazi biskup. Neke tvoje ideje o Katarima i Bogumilima dobit će odrješenje od grijeha, a grijeh Crkve prema njima, po svemu sudeći, bit će priznat.
– Ja ipak ne idem. – ponovio sam.
Tetka samo kratko uzdahnu i zalupi vratima.

Promatram je kako se udaljava od zgrade. Njene štikle odjekuju po pločniku na koje je doletjelo prvo žuto lišće. U magli nazirem toranj crkvice kamo se zaputila. Dakle, i jednu crkvicu sam sada udomio u svom umu. I što sad? Možda sam trebao poći s njom i ojačati svoj imunološki sustav u Sloterdijkovom smislu? Ne radije ću prebivati u vlastitoj praznini. S mene se i pjena ovog doba davno povukla. Kako slutim, Pjena je samo drugi naziv za nešto što je dovršeno. Kada se val razbije o obalu na kraju preostane samo pjena, na to je vjerojatno mislio i Peter Sloterdijk kad je davao naziv trećem tomu svojih Sfera. I on miriše propast Zapada kao što ga je mirisao i Oswald Spengler. Čak je danas preuzeo i njegovu, morfološku metodu promatranja zbivanja s čovječanstvom. Sfere mora da su ‘prepune’ Spenglera. Nažalost, u mojoj Prostoriji s Kolom njemački jezik se ne govori. Mogu samo strpljivo čekati nekog ludog hrvatskog izdavača da u trenutku nerazumnog ushita odluči prevesti i objaviti djelo od dvije tisuće stranica ili barem jedan njegov tom. Siguran sam da u knjizi postoje i dijelovi od kojih ću se s užitkom naježiti.

Lipanj 2012.

Posvećene riječi za posvećenu prazninu

Posted in HAMVAS, RELIGIOZNOST, Scientia Sacra tagged , , , u 11:19 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Napokon jedno posvećeno štivo, s religioznošću upravo prema mome ukusu, kazao bih u intelektualnoj maniri, religioznošću koju sam kao jednu od moći duha nepravedno zanemario na ovim stranicama. Kao da mi je namjera podsjetiti intelektualce da ipak nisu sami. Da se njihova proračunata analitičko-sintaktička, kakva god, svijest ipak može ograničiti (mogao sam napisati i induktivno-deduktivna, svejedno). Pa nije li upravo osjećaj ono nešto što ne treba poimati ili griješim? I nije li osjećaj ono nešto što je, zapravo, u istoj ravni s poimanjem, što se s njim nadopunjuje, tamo gdje ne može jedno stiže drugo i obrnuto? I što je osjećaj, recite mi, vi, intelektualci? Hoćete li na to pitanje nastojati odgovoriti samo putem refleksije, mišljenja  ili uporabom riječi ili ćete jednostavno svijet pokušati osjetiti i na taj način „pojmiti“ osjećaj. Idemo pogledati što o tome kaže Bela Hamvas u svojoj knjizi:

Najviši stupanj bitka nije znanje nego osjetljivost.

A-ha. Ulaznica za kontemplaciju intelektualca i njegovo dovršenje u racionalnom misticizmu, kako je možda želio Peter Sloterdijk. Ta me tema uvijek kopka. Uvijek pišem o istom, uvijek se vraćam istom jer za moje biće postoje i nadaju se samo one teme koje ono osjeća kao svoje. Nadalje, Hamvas piše da čovjekova osjetljivost svoj najviši stupanj doseže u svojevrsnoj Budnosti. Ali kakvoj to Budnosti, uskliknuo bi moj Magičar. Dalje je potrebno vrlo pažljivo čitati filozofa vina.

Budnost je čovjekova metafizička osjetljivost.

Ah, dragi Bela, ali zar metafizika nije već odavna mrtva? Što nam želiš još poručiti njome? Želio sam razgovarati, nedostajala mi je ta osjetljivost moga bića na čistu stvarnost, doći do izraza bez ijedne upotrijebljene riječi.

I u tom trenutku, kod tih misli, starac rijetke sijede kose, s buteljom vina u ruci, osvanu u Prostoriji s Kolom. Malo je uplašio tetku koja je sjedila na stolcu i ispunjavala križaljku.
– Oh, vi… – samo je stigla promrmljati. Potom se ustala i ležerno, gegajući se u hodu, odvukla do fotelje.
– Možda imate pravo, možda ‘metafizika’ više nije prikladna riječ – poče starac bez pozdrava.
– Pa da; mogli ste samo napisati da je Budnost jednostavno čovjekova osjetljivost. – kazao sam. – Danas više ne dijelimo svijet na ‘ovostran’ i ‘onostran’.
– Slažem se…

Znak raspoznavanja u bitku jest: Svijet je Jedno. Hen Panta Einai, kako kaže Heraklit… Onda, neka Budnost bude intenzitet bitka i to njegov najviši intenzitet“. – zamlatarao je rukama po zraku – Isto tako, potrebno je „Budnost razgraničiti od Svijesti.

– Što? Zar ne smatrate Budnošću ‘buđenje svijesti’ o kojem je pisao i govorio Anthony de Mello? To je vrlo zanimljivo. – kazao sam.
– Slušajte,

Povijest je… osuđenost koju čovječanstvo, ispalo iz Zlatnog Doba, mora otpatiti… U budnom stanju povijesni čovjek nije osjetljiv nego nervozan… To zatvorenu i potonulu budnost psihologija u najnovije doba zove podsviješću. A podsvijest je upravo organ budnosti ljudske duše.

–  Samo malo, previše je novih pojmova u igri… – zadržao sam starca – Spominjete nekakvo Zlatno Doba… O čemu se, zapravo, radi?

Zlatno je Doba ono vrijeme kada je život otvoren prema bitku… Carstvo Ver čini Zlatnim Dobom to da su Nebo i Zemlja povezani s devet mostova… od devet mostova osam ih je srušeno…

– Pa što će se onda dogoditi s čovječanstvom? – upitao sam.
„Apokaliptički karakter čovječanstva nakon Zlatnog Doba jest da stoji pod presudom…“ – apokaliptično je i dovršio svoje izlaganje moj gost.

Smješkajući se slušao sam ovog starca i njegov uzavreli arhaični jezik. Tko još ovako piše, tko još ovakva štiva čita? Dakako, radi se samo o jeziku koji se rabio u dobu u kojem se vjerovalo da riječi zaprimaju stvarnu moć. Danas to više nije tako. Iako se čak i danas napisane ili izgovorene riječi nastoje rabiti za manipulaciju vama, u sve češćem broju slučajeva one se koriste tek za upražnjavanje običnog egzibicionizma, dok u rjeđim slučajevima, među koje se, nadam se, može ubrojiti i pisanija s ovog bloga, proglašavaju čistim ludostima. Jedan Derrida već se odavno posrao po riječima. I kako se onda ne smješkati na ovog apologetu istih kojeg smo sada ugostili u našoj Prostoriji s Kolom.

Pa ipak, jezik Bele Hamvasa mi je i dalje drag, makar bio onkraj svakog značenja. Njegove posvećene riječi, iako samo metafore, diraju me, diraju moju posvećenu prazninu koju sam udomio u sebi. A ta se praznina, baš poput vakuuma, sada komeša i kao da time želi poručiti da nije u potpunosti prazna, da ipak fluktuira nekim tananim religioznim osjećajem pa makar se on pod supermodernim mikroskopom, kojeg će izumiti oko 2075. za potrebe provjere valjanosti teorije struna, prepoznao kao beznadni vapaj za običnim, osobnim bogom. Tako stoji i sa Scientiom Sacrom kojoj ću se ovdje vjerojatno vraćati.

Popodnevno svjetlo probija se kroz napola spuštene škure prozora u Prostoriji s Kolom stvarajući pruge svjetlosti na sagu pored naših nogu. Neodređeno, kimnuo sam glavom.

– Hoćete čašu vina? – upita me starac nakon poduže šutnje.
– Kakvo imate?
– Bijelo… iz mađarskih vinograda iz 1959.
– Dajte!

Travanj 2012.

Mala začkoljica u vezi ‘božanskoga’

Posted in KNJIŽEVNOST - POEZIJA, T. S. ELIOT tagged , u 12:15 pm autora/ice Magičar

T. S. Eliot: PUSTOPOLJINA

Danas sam imao priliku susresti se s čuvenim stihovima T.S. EliotaTravanj je najokrutniji mjesec…“. I čudim se kako nisam prije. T.S. Eliot bijaše dobar pisac, a u svojoj književnoj izobrazbi, očigledno, nepravedno sam ga zaobišao. Pjesma, zanimljivo, nosi naziv ovog bloga i govori o tome kako je travanj okrutan mjesec jer povuče biljke iz zemlje da ponovno započnu uzaludno rasti. Blagotvorna je zima koja sve drži u svojoj ćudljivoj toplini pod zemljom. Drugim riječima, pjesnik se poigrava idejom nerođenja kao jedinog spasa za čovječanstvo u cjelini. Sumnja na mog Plavog noja i njegovo zabijanje glavice u pijesak više je nego očigledna! 🙂

Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
Sjećanje i želju, mućkajući
Dokone korijene s proljetnom kišom.
Zima nas je grijala, pokrivajući
Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
Malo života sasušenim gomoljima.
(prijevod preuzet s bloga >> poesis scenae)

Gledajući svoga sina kako se vrpolji u kinderbetiću nakon što je pristigao na svijet, prije više od dvije godine, pala mi je i na pamet ta začkoljica u vezi ‘božanskog’. Što ako je i to ‘božansko’ (ateistički izraz kojim se preko volje priznaje religiozna narav svijeta) iznenađeno svojevrsnim dosegom ljudskog bića? Što ako u igri nije bilo nikakvog velikog plana, i da mi oduvijek samo plutamo u nesvjesnom pra-jednom, nesvjesnom po pitanju svega što ono – ‘pra-jedno’ – stvori. Najgore je što prostodušno razmišljanje upravo navodi na to. Nema nikoga. Jednostavno nema nikoga tko bi nadgledao što se to dogodilo s čovjekom. Kako to da je postao svjestan? Što ako smo mi ti prvi i jedini u svemiru kojima se dogodila jedna ovakva avantura ‘biti svjestan’? To sve opet znači samo jedno: ništa ne znamo te i dalje trabunjajmo o svom neznanju!

I sad se lijepo pitam nakon što sam pročitao prethodni odlomak zašto mi uopće treba pisanje o ‘božanskom’? Riječi o njemu nisu one riječi koje to trebaju biti. Božansko je, po stoti put to valja ponoviti, neizrecivo. Eto, nekad i kvari inspiraciju. Nešto se pod svaku cijenu želi reći o ‘božanskom’, ali nam to ne uspijeva. Osjećaj ostaje samo osjećaj. Pitanje je da li i književnost i filozofija, na jednom ovako skliskom polju, znaju baratati riječima. Ali okrutni je travanj nastupio i nemamo izbora, van iz zemlje, van s riječima o tome što nam se događa… Odatle je valjda i nastala ta mala začkoljica u vezi ‘božanskog’…

Za kraj, jedna misao Petera Sloterdijka koju mi je mailom proslijedio Zlatko, također, odmah po dolasku na svijet mog sina. Rađanjem svakog novog vlastitog djeteta čovjek se mijenja, počinje drugačije razmišljati, prelazi na drugu razinu vlastite egzistencije. Što sam, nakon sveg napisanog, mogao zaključiti? Vlastita djeca čuvaju roditelje od samih sebe.

Listopad 2011.

O dobrim stranama rasplinjavanja subjekta I.

Posted in FILOZOFIJA, Filozofski kvartet, SLOTERDIJK tagged , , u 9:48 am autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: FILOSOFSKI KVARTET (Das Philosophische Quartett)

sloterdijk_uebertreibungen2013Kako prihvatiti tu naoko gorku i neprihvatljivu istinu zadnje ravni prosvjetiteljstva da zapravo ne postojimo, i da je ovaj konstantni osjećaj u glavi koji nazivamo svijest, samo posljedica određenih ponavljajućih kemijskih reakcija u našem mozgu i ništa više? Isto tijelo, iste kemijske reakcije iz sata u sat, i tomu smo još dali ime – ‘ja’. Sad mi je već lakše razmišljati o tome da ne postojimo. Vrata raja ili pakla proći ćemo neprimijećeni, prije nego li nas dohvate druge kemijske reakcije ili se u potpunosti ne rasplinemo poput mjehura sapunice.

Nije li to ulaznica za jednu novu vrstu religioznosti, jedva  se stignemo zapitati, ali već čujemo prigovor: „Ah, ta religioznost!“. Razum je više ne podnosi. Morat će se preobući u nešto intelektualno daleko prihvatljivije. Zašto ne, dovikuje Posljednja Ravan Prosvjetiteljstva. Razumom razotkriti čudesnost svijeta počinje u onom trenutku kad shvaćamo da nema toga ‘ja’ koje misli, već samo određena količina udružene energije svemira na neko vrijeme. U skladu s tim ‘ja’ bi se moglo shvatiti i kao umjetničko djelo prirode…

Ipak, u svemu tome ima i jedna žalosna stvar. Shvaćate da ćete biti u ovom istom obliku, i da ćete proizvoditi taj isti osjećaj u glavi samo dok ste u tom ružnom i prolaznom tijelu. Porazna misao prosvjetiteljskog mislioca na kraju puta. To je kao prosto prihvaćanje prostora i vremena, življenja i umiranja. Kao da govorite samom sebi na uho „Ništa se nije moralo znati da bi se živjelo“.

S druge strane, u svemu tome ima i nečeg znanstveno čudesnog. Ako sam samo zbroj kemijskih reakcija u tijelu i ništa drugo, ne budi li to u meni ustrajnog znanstvenika koji će po cijenu života sada prionuti na zadatak uspješnog premještanja istih u mnogo manje prolaznu tvar. Nećemo li jednog dana, ako već dosada nismo, razviti tehnologiju koja će to biti u stanju, preseliti naše misli u stroj, drvo ili kamen. Ili ćemo postati samo „mozgovi u bačvi“, kao što tu mogućnost ozbiljno razmatra i jedna odlučna grana epistemologije? Ili još čudesnije: kako bi bilo da sve što zamislimo i ostvarimo?

U znanstvenom smislu nema prepreke da te kemijske reakcije jednog dana ne prebacimo u neko drugo tijelo ili čak neki drugi oblik materije. Čudo prirode! Sa subjektom u igri mi smo samo nijekali čudesnost prirode u svojim mogućnostima. Ako nema nikog iza naših misli, postajemo mađioničari svijeta. Možemo činiti što god nam je volja i moja mašta odsad se polako počinje gubiti u beskrajnim mogućnostima bivstovanja.

O rasplinjavanju subjekta, tog nadmenog mislećeg ‘ja’, najviše je pisao opet taj naočiti i u filozofskom smislu još uvijek aktivni Nijemac – Peter Sloterdijk. Njegova emisija „FILOSOFSKI KVARTET“ bilježi i više nego prihvatljivu umjerenu gledanost na njemačkoj televiziji, ali čini se da ga danas zaokupljaju neke druge teme. Pogledamo li popis naslova već prikazanih emisija uočit ćemo, primjerice, neobičan spoj politike i religije u emisiji znakovitog naslova „Politika Benedikta XVI“ (Die Politik Benedikt XVI iz 2009)  ili pak, niz onih naslova koji se tiču manje-više svjetske financijske krize (Markt der Illusionen iz 2008, Irrationale Finanzwelt iz 2011,). Kao da je batalio svoj najsjajniji filozofski biser – tezu o posljednjoj ravni prosvjetiteljstva koja se ogleda u rasplinjavanju subjekta. Naravno, jasno je svakomu da ovaj svijet danas najmanje sliči na onaj u kojem se događaju rasplinjavanja subjekata na sve strane. Naprotiv, dolazi do otvrdnjavanja subjekta više nego ikad prije! Ali u tome i vidim početak njegove propasti. Jedini naslov „FILOSOFSKOG KVARTETA“ koji vam u duhu ovog bloga možda privlači pažnju jest „Svemir bez Boga“ (Unversum ohne Gott) u kojem se u natruhama spominje subjekt i možebitno njegovo iščeznuće. Osim toga, zbog upornog ignoriranja engleskog jezika Peter Sloterdijk  je ostao zatočen unutar jezičnih barijera matične države. Piše i govori samo na njemačkom jeziku i nije poput onog razvikanog Slovenca (Žižek) koji tek tako pali i žari po You Tube-u i katedrama zapadnoeuropskog mišljenja, izlažući svoje misli na „manitu“ engleskom jeziku, provlačeći filozofske škole, njihove ideje i što sve ne kroz vlastiti osebujni postmodernistički diskurs.

Postoji jedna Žižekova izjava ili čak vic o tome kako je danas lako zamisliti kraj svijeta u fizičkom smislu, aludirajući pritom na niz filmova i knjiga apokaliptične tematike u kojima se majčici Zemlji prijeti udarom meteorita ili ubojitim Sunčevim vjetrovima, ali da je, u isto vrijeme, nezamislivo predočiti kraj trenutnih oblika ekonomskih odnosa. Jasno, zajapureni Slovenac tu je ciljao na kapitalizam. Međutim, ova rečenica već spada u sljedeći post, a koji ću nastojat povezati s ovim, pitajući se: ne nudi li nastupajući proces rasplinjavanja subjekta i mogućnost za konačan obračun s jednim, više neizdrživim, društvenim uređenjem?

Rujan 2011.

Nagovor na misticizam

Posted in FILOZOFIJA, OUSPENSKY, RELIGIOZNOST, Tertium Organum tagged , , u 12:24 am autora/ice Magičar

P. D. Ouspensky: TERTIUM ORGANUM

Koja stvarnost je na djelu, počeo sam se lagano pitati uključujući plinsku ringlu na koju ću uskoro pristavit džezvu za kavu.

Svako jutro kad otvorim oči
Ti Bože kroz mene svijet stvoriš

ili

Svako jutro kad otvorim oči
Ja kroz sebe svijet stvorim

Religiozni osjećaj i kvantna fizika u jednom. Danas sam odlučio forsirati opciju da svijeta nema dok ga ne stvorim svojim pogledom. I onda, tko ga stvara? Bog ili ja? Popit ću kavu i sredit misli. Tako je u mom životu. Potreban mi je jezik misli, potrebno mi je svakodnevno stavit na papir što mislim o životu.

U slučaju da Bog stvara ovaj svijet, svijet je svijet mogućnosti, pored danog postoji beskrajno toga ne-danog, svijet posjeduje svoju skrivenu stranu. Drugo rješenje, pak, okvirno nude znanosti. Kada jutrom otvorim oči sve mi je dano. Dio sam tog svijeta pa stoga i posjedujem oruđa spoznaje istog. Logika, matematika, fizika oruđa su koja stvaraju moj svijet. Skrivena strana tog svijeta može biti samo solipsizam odnosno vjerovanje da je svijet isključivo u mojoj glavi.

Uskoro voda u džezvi proključa, mičem je s ringle, ubacujem žličice kave i zakuhavam ju. Postupak koji naizgled nema ništa s mislima koje se u pozadini valjaju.

Ali zamisli da je svijet koji gledaš upravo takav, da ništa ne skriva, znanosti će kad tad uloviti njegovu posljednju tajnu. Vjeruješ u logiku, matematiku a ponajviše u jezik, a zašto, zato što nesvjesno vjeruješ da si Ti svijet stvorio. S druge strane, ako vjeruješ da je svijet koji trenutno gledaš samo jedan od beskonačnih trodimenzionalnih presjeka četvero-i-više dimenzionalnih tijela itd., da se previše ne zapetljavam, da svijet pored svoje vidljive posjeduje i onu nevidljivu stranu, udario si temelje svog istinskog božanskog osjećaja. Prema tom pogledu, uvjereni smo da postoji mnogo toga više od onog što nam je dano a za to onda mora biti netko odgovoran, pa eto Boga.

P. D. Ouspensky u svojoj knjizi TERTIUM ORGANUM sav se predao dokazivanju da je svijet koji gledamo samo presjek mnogo šireg svijeta, s četiri a moguće i više dimenzija, te je jasno da je uvjeren u samo djelomičnu danost svijeta našim čulima. To je i razumljivo, TERTIUM ORGANUM je mistička knjiga, per se, a misticizam se najlakše tumači kao vjerovanje u skrivenu stranu svijeta, u njegovu samo djelomičnu danost.

Kakva morate biti dušica pa da vas privlače ovakve mističke začkoljice? Pa ipak, TERTIUM ORGANUM morate pročitati ukoliko sebe držite nekom vrstom slobodnog duha ili barem „uzvišene razvaline“ u ovom kritičnom razdoblju ljudske povijesti.

Sistem više logike nazvao sam TERTIUM ORGANUM jer je to za nas treće oruđe ili treći zakon mišljenja nakon Aristotela i [Bacona]. Prvi je bio ORGANUM, drugi NOVUM ORGANUM.

TERTIUM ORGANUM, tako, označava višu logiku, prijelaz s aristotelovske logike tipa: A je A i A nije ne-A, na logiku tipa A je i A i ne-A, drugim riječima – A je Sve, Jedno. Aristotel i Bacon su svoju logiku zasadili na razlikovanju stvari u svijetu, Ouspensky svoju, pak, na nerazlikovanju – na iskonskom jedinstvu svijeta. U pozadini više logike nalazi se ono beskonačno koje je već nemoguće razumjeti.

Jednom drugom prilikom ću obraditi njegov briljantan dokaz o vremenu kao četvrtoj dimenziji prostora, a sada ću se još usredotočiti na njegove izjave o povezanosti religije, umjetnosti, filozofije i znanosti – krvnim žilama ovog bloga.

Organizirani oblici intelektualnog znanja su [znanost], utemeljena na [promatranju], računanju i iskustvu, i filozofija, zasnovana na spekulativnom načinu rasuđivanja i zaključivanja. [Organizirani] oblici emocionalnog znanja su religija i umjetnost.

Ovakvim izjavama Ouspensky kao da blagosilja sam ovaj blog. Nedostaje mu još jedino nekakav odnos prema književnosti, mislim se u sebi, ali škiljeći iz prve polovine 20. stoljeća doista nije mogao naslutiti kako će se stvari razvijati. Iako na nekoliko mjesta citira Dostojevskog ulogu književnosti kao poveznice sve četiri sestre duha – nije mogao pretpostaviti. Ubrzo, uz vidno razočarenje, čitam da je sve četiri sestre duha nazvao „oblicima spoznaje“. U redu. Svatko neka ima svoj vlastiti duhovni život i zagonetku stvarnosti neka prevodi u svoju vlastitu šemu. Međutim, Ouspensky ne staje na tome, u igru uvodi i neku vrstu intuitivne spoznaje. Bez imalo dlake na jeziku reći će da:

Cilj svake spoznaje jeste prijelaz u intuitivnu spoznaju.

Što bi bila sad ta intuitivna spoznaja, pitate se, pomalo ošamućeni logičkim akrobacijama pisca. E, trebate znati, intuitivna spoznaja je samo drugi naziv za misticizam! Misticizam kao intuitivna spoznaja je, po Ouspenskom, spoznaja skrivenog dijela svijeta kroz sustav više logike. Međutim kakva god to spoznaja bila i kakvim god se nepreciznim i dvosmislenim diskursom pisac služio da ju opiše, Ouspenskom se valja duboko nakloniti za sljedeću duboku misao:

U intuitivnoj spoznaji različiti oblici spoznaje – [znanost], filozofija, religija, umjetnost – stapaju se u jednu cjelinu, u onu teozofiju – mudrost bogova – kojoj čovječanstvo oduvijek teži.

Jedan ovakav zaključak može samo predstavljati vodu na moj mlin, slavodobitno pomislim, srčući kavu koju sam prethodno pažljivo izlio u šalicu, ubacio kockicu šećera i promiješao. Već sam spomenuo, TERTIUM ORGANUM je mistička knjiga, per se. Ali ne možemo se tek tako zanositi. Naš misticizam može biti ukorijenjen samo u racionalnosti, na zasadama dosadašnjeg čovjekovog duhovnog razvoja. Racionalni misticizam kao jednu od opcija čovjekovog duhovnog razvoja predviđa i Peter Sloterdijk kad se u svojoj knjizi Kritika ciničkog uma pita „da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”“.

Vraćajući se na početak i pitajući se ponovno koja stvarnost je na djelu, možda opet nećemo znati odgovor. Možda ni Bog ni ja jednostavno ne postojimo, možda postoji jedan, a drugi ne postoji ili postoje oba? Misticizam je možda tek jednostavna sklonost takvim pitanjima i ništa više. Ne zamjerite ako vas nisam uspio nagovoriti na nj…

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: