Svibanj 2019.
“Napuštanje” jastva ili prema posljednjoj ravni(ni) prosvjetiteljstva!
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava vrlo sličan nauk uz bitnu korekciju. Uči me razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. … A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? U svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti.
Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.
Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.
Promislite dobro, vi, koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? …
Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:
Život može izgubiti jedino sâm sebe.
Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? … Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje, jer:
…naš um uvijek hoće više nego što može.
Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan.
Za sam kraj, ponovno Sloterdijk, kao i ovaj tekst, kojim smo nekad davno i započeli ovu pisaniju:
U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.
Kolovoz 2018.
Je li prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju?
STEVEN PINKER: Prosvjetiteljstvo danas
PETER SLOTERDIJK: Kritika ciničkog uma
U svojoj knjizi “Prosvjetiteljstvo danas” – čiji prikaz nedavno poslušah na Trećem programu Hrvatskog radija – ugledni eksperimentalni psiholog Steven Pinker iznio je, prema mojem uvjerenju, pomalo sumanutu tvrdnju da je prosvjetiteljstvo danas ne samo živo, nego i vrlo dobrog zdravlja, potkrijepivši to tvrdnjom da se njegove pozitivne posljedice na ljudsko društvo mogu sagledati kroz niz statističkih pokazatelja koji se, više-manje, odnose na usporedbu ovoga današnjeg i prijašnjih doba.
Nakon već nekoliko minuta radio-emisije, doista sam se uvjerio da čovjek stvarno misli na ono prosvjetiteljstvo, prosvjetiteljstvo koje je kao kulturni pokret nastalo krajem sedamnaestog ili početkom osamnaestog stoljeća te postalo ‘dobri očuh’ racionalnoga uma i ‘otac’ moderne znanosti, prosvjetiteljstvo kojemu su put prokrčili najveći europski umovi poput Voltairea, Jean-Jacques Rousseaua, Denisa Diderota, i naravno, Immanuela Kanta. U ovim trenucima da postoji pokret analogan onomu trljanja očiju nakon što se ugledalo nešto što se nije očekivalo, ja bih ga učinio na/sa svojim ušima. Doista, misli li on to doista na prosvjetiteljstvo koje je svoje posljednje hvalospjeve doživjelo u onoj prekrasnoj knjizi mladoga Sloterdijka Kritika ciničkog uma? Da, misli. Upravo to prosvjetiteljstvo, prema Pinkeru, još i danas drži lampu razuma nad napretkom čovječanstva i on to može dokazati.
No čime? Pokazalo se da je Pinkerov dokaz mahom kvantitativne a ne kvalitativne prirode odnosno da se odnosi na niz statističkih pokazatelja koje je, zatim, započeo revno iznositi podupirući svoj generalni stav. Radi se dakako o podacima o rođenima i umrlima, bogatima i siromašnima, obrazovanima i neobrazovanima, područjima pogođenim ratom i područjima bez rata i tako dalje. Drugim riječima, Pinker je vjerodostojno pokazao da je prema svim pokazateljima situacija u svijetu znatno povoljnija nego što je to bila u prijašnja vremena. Više je rođenih nego umrlih, više sitih nego gladnih, više obrazovanih nego neobrazovanih i naposljetku, više je područja u kojima vlada svjetski mir nego onih pogođenih ratom. U ovim trenucima, prema Pinkeru, čovječanstvo je najbrojnije, najsitije, najobrazovanije i najmirnodopskije nego što je to ikada bilo u svojoj povijesti! I da na toj činjenici trebamo zahvaliti upravo prosvjetiteljstvu! Mora biti da je tako, pa i standard nam je značajno porastao!
No ne radi li se tu o nečemu drugom, nečemu usporedivom s onim statističkim fenomenom po kojemu se u svijetu iz godine u godinu objavljuje sve više rock pjesama, dok je sam rock – kao glazbeni pravac – već poodavno završio sa svojim životom a s čim bi se, vjerujem, složila velika većina glazbenih kritičara…? Svaki glazbeni pravac, kao i sam život, kao i štošta drugo na ovom svijetu, ima svoj početak i kraj. Zbog toga, danas možemo slušati na tisuće prosječnih glazbenih rock brojeva, ali više ne možemo poslušati onu jednu, stvarno dobru, novu rock pjesmu.
Čini se da upravo u tome i jest kvaka. Gospodin Pinker dao je prednost kvantitativnoj ocjeni današnjih posljedica razvoja prosvjetiteljstva, a zanemario onu, po meni, puno važniju – kvalitativnu.
Što bi, prema mom mišljenju, bilo pravo prosvjetiteljstvo na djelu demonstrirat ću na banalnom primjeru zadržavajući se u, meni bliskom kontekstu, rock glazbe. Prije neki dan ruka mi je valjda greškom (ili je to bila ruka moje žene) na daljinskom upravljaču pronašla kanal specijaliziran za rock i pop glazbu, na kojem su se preko cijelog dana vrtjeli glazbeni spotovi. U jednom od njih simpatični momak evidentno dobrog glasa pjevao je u očajno prosječnoj pjesmi. Iako se njegovu glasu, motivaciji, i ako baš hoćete, ljubavi spram glazbe nije imalo što prigovoriti, pjesma je bila ispod svake razine. Kako je bilo moguće da on to nije primijetio, zapitao sam se. Još pod utjecajem radio emisije o knjizi Stevena Pinkera, odgovor je stigao u trenu: prosvjetiteljstvo u njemu je ‘zakazalo’! Ako ga je i bilo, utopilo se u sivilo samo još jedne vrste kapitalističkog tržišta. Pod prosvjetiteljstvom u ovom slučaju mislim na razvijenu kvalitativnu prosudbu pojedinca da je nešto dobro ili nije dobro, odnosno da je po njegovu ukusu ili to nije. Vrhunska racionalnost u pojedincu, a onda i u čitavom društvu, osim kroz nezaobilazne kvantitativne pokazatelje, morala bi se očitovati i na kvalitativan način, majku mu staru, recimo, kroz najkvalitetniji svjesni život koji pojedinac u danom trenutku može voditi.
Nakon [posljednje kritike koju prosvjetiteljstvo može izreći] logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život…
U našem primjeru ta “praksa” je život posvećen izvođenju stvarno kvalitetne, a ne šund glazbe, one koja proizlazi iz dubina duše samog glazbenika, a ne koju traži tržište, one koja, na kraju krajeva, ne mora biti čak ni rock glazba! Međutim, ovaj jadni, nadareni glazbenik, kojeg je, kao i sve ostale, odgojio ubitačni logaritam YouTube-a, nije više u stanju razlikovati dobro od lošega u području u kojemu je istinski talentiran. Razlog tomu je, po mišljenju prosvjetiteljstva moga uma, kvalitativno stanje prosvjetiteljstva u njegovu umu, a koje je, za razliku od Pinkerovih statisitičkih pokazatelja kvantitativnih odlika istog, bilo u prilično lošem stanju.
Stoga, čak i na osnovi ovog banalnog primjera, usuđujem se suprotstaviti mišljenju da je prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju. Ako je razorilo religiju i religijsko u čovjeku, kao kolateralna žrtva pala je umjetnost. Ako je neprimjereno u nekoliko posljednjih stoljeća uzdiglo znanost, kao nus-pojava tog uzdizanja javila se neprimjerena degradacija filozofije i tako dalje. (Je li umjetnost danas u dobrom stanju saznali smo prije nekoliko godina također na ovom blogu u tekstu posvećenom eseju Jeana Claira Razmišljanja o stanju umjetnosti).
Tko je, onda, odgovoran za to što je prosvjetiteljstvo u takvom stanju kakvom već jest? Tu se bolno po moj um ocrtavaju konture dva odgovora. Prema jednom, moguće je da je Steven Pinker u pravu, odnosno da se prosvjetiteljstvo prometnulo upravo u ono koje on zagovara, a zahvaljujući spomenutom razaranju religioznog i filozofskog u čovjeku, i da je zbog te činjenice to bio njegov nužan put. U tom slučaju, on, Steven Pinker, danas mu je s pravom postao najvećim zastupnikom. Prosvjetiteljstvo se svelo na čisti znanstveni pogled, bez Nietzscheovih “samoopsjena koje podaruju snagu”, ono je ono koje odsada samo računa, u svojoj srži matematičko, no kao takvo izigralo je svoje vlastite ideale jer je stalo pored čovjeka i više nije u mogućnosti ‘ući’ u njega a kamoli dospjeti do njegova središta.
Drugi odgovor je u jednakoj mjeri poražavajući, no meni puno prihvatljiviji. Prosvjetiteljstvo se, kao i sve drugo, ispeklo na dvadesetprvostoljetnoj vatri kapitalizma i ljudskog egoizma – kapitoegoizma! Drugim riječima, nestalo je u ponoru ponude i potražnje i akcijskih prodaja… Prema ovom odgovoru, Pinkerovi dosezi prosvjetiteljstva danas, stoga, nisu dosezi prosvjetiteljstva nego dosezi kapitoegoizma, koji je u ovom stoljeću ušao u jedan od svojih najprofinjenijih stadija. Iako obojan neoliberalnim bojama, nijedan trenutak ne propušta brinuti se o potrošaču, kupcu, konzumentu i u svim prigodama upravo njega stavljati na prvo mjesto. A potrošač – tko bi bio taj potrošač u današnjem društvu – pa onaj koji je prije svega brojan, sit, obrazovan i neratoboran. Pinker je jednostavno zamijenio teze. Ljudsko društvo se razvilo u smjeru u kojemu se razvilo zahvaljujući kapitoegoizmu, a ne prosvjetiteljstvu!
Možda se to čini neizvjesnim, ali predviđam da ćemo u najskorije vrijeme ući u doba koje bismo mrtvo-hladno mogli nazvati… kapitalizam s ljudskim licem. To znači da će čak i kapitoegoizam evoluirati nama u prilog, ali samo kao potrošačima…
No ono što najviše plaši je činjenica da je znanstvenika poput Stevena Pinkera danas sve više, trebamo li ih nabrajati…? To su oni koji će bez krzmanja izjavit da su religija i znanost nespojive, a u svojim odgovorima na znanstvena pitanja uvijek navoditi postotke. 10% je turista više nego lani, bruto-proizvod je porastao 2,1%, broj prometnih nesreća se smanjio za 0,5% itd. Najparadoksalnijim se čini to da se najzagriženiji znanstvenici koji se drže prosvjetiteljima danas najviše oslanjaju na znanstvenu disciplinu koja u svom nazivu i doslovno ima riječ… vjerojatnost.
No, čini se kako nitko od njih nije pročitao, ili možda zapamtio, a možda i razumio, osmu kritiku prosvjetiteljstva koju je u Kritici ciničkog uma naveo suvremeni njemački filozof ( i još jedan moj dobri učitelj) Peter Sloterdijk, onu koja se odnosi na kritiku egoizma odnosno kritiku privatnog privida… Upravo egoizam, i s njim usko povezano jastvo, ono je čega se u posljednjoj ravni prosvjetiteljstva, prosvjetiteljski um mora otarasiti! Ako postoji nešto čemu sam posvetio svoj život, to je, onda, toj “praksi”, implementaciji Sloterdijkove posljednje osme kritike prosvjetiteljstva u stvarnom životu:
KRITIKA PRIVATNOG PRIVIDA. Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Već i pri prvom čitanju ovog fenomenalnoga, zavjetnog pasusa upada nam u oči fraza ‘racionalna mistika’ kojom njemački filozof, a za kojeg mi se nažalost čini da je danas pomalo odustao od svojih teza, na svoj način dopušta koegzistenciju religioznog i znanstvenog u čovjeku. Daljnje rečenice nisu ništa drugo doli inicijalna elaboracija ‘moje’ ‘sopstvenosti cjeline’, a njegovog yesbodyja koji stoje naspram nobodyja, ali i jastva, o čemu sam naveliko pisao u prošlom postu…
Stoga, za razliku od Pinkera, držim da je prosvjetiteljstvo danas u očajnom stanju, ako je uopće na životu. Ne vjerujem da je nasjelo prejarkom “svjetlu razuma” i preko noći postalo statističar. A to mislim zato što do dan danas, prema mom mišljenju, nije ništa poduzelo u svezi kritike ljudskog egoizma koji se danas čini na svom vrhuncu…
U konačnici, zašto mislim da je znanost samo jedna malo ‘posebnija’ vrsta umjetnosti? Zato što znanje, koje gradi i na kojem počiva, prema zbilji stoji u istom odnosu kao umjetničko djelo spram života! Znanje o zbilji nije sama zbilja, ono je njen dodatak. Analogno tomu, umjetničko djelo je uvijek dodatak životu, nikada sâm život. Znanost je odatle, baš kao i umjetnost, ljudska po sebi, ali je u stanju stvoriti objektivno znanje. To je kao da na svijet gledamo kroz naočale određene ‘pojmovne boje’, u ovom slučaju kroz naočale ‘obojane’ ljudskim znanstvenim pojmovima… No zbilja ‘po sebi’, u kantovskom i/ili nekantovskom maniru, ostaje neljudska i izvan jezika.
S druge strane, umjetnost je istinska samo ako govori istinu života… (ili kako bi Heidegger prispodobio: umjetnost je “način kako istina kao neskrivenost biva povijesnom”). Umjetnost nam putem svoji ‘naočala’ (osobitih umjetničkih sredstava, slikarstva, glazbe, književnosti itd.) otkriva kakav život zapravo jest, ali se ne može svesti na sâm život. Tako se i znanje o zbilji ne može svesti na zbilju. To su protivnosti na kojima počiva sve duhovno, sve stvaralačko!
Filozofija nije ništa drugo doli stvarateljica pojmova (Deleuze & Guattari) kojima se znanost služi i dospijeva do objektivnog znanja, dok je religija tu da nas podsjeća da su zbilja i život jedno, dijelovi jedne te iste cjeline… u tim zasadama vidim pravo prosvjetiteljstvo koje uzgajam i poput vrta uređujem u sebi!
Vjerojatno nikada nećemo saznati je li se kapitalizam zasnovao na egoizmu, vjeri u ‘ja’ ili je egoizam prolazna faza kapitalizma. Međutim, sve mi se više čini da kapitalizam možda trebamo ostaviti na miru, a sve snage usmjeriti na borbu protiv ljudskog egoizma… Ako ‘sopstvenosti cjeline’ ‘zavladaju’ svijetom, sasvim je moguće da će se kapitalizam sasušiti sâm od sebe. A kako će se novo društveno uređenje zvati možda u tim trenucima više neće biti važno…
Lipanj 2014.
‘Religija bez religije’ (ili kako umaknuti pseudo-dobu u nastajanju…)
Richard Rorty: KONTIGENCIJA, IRONIJA I SOLIDARNOST
A sada se vratimo našem ‘prijelomu duha’. U svojevrsnoj smo dvojnoj poziciji – ili se nalazimo iznad ključne točke prijeloma i krećemo se putem koji uspostavljeno ‘pseudo-doba’ više ne može slijediti; ili smo također samo pseudo-relikti – prva izravna posljedica tog prijeloma.
Što se tiče ‘pseudo-doba’ ono se, u nekom duhovnom smislu, više ne može uzdizati, jedino spuštati. U svom spuštanju, na svakoj razini, svakom stupnju, čemu god, proizvest će jedno ‘pseudo-djelo’, analogno ‘izvornom’ djelu, djelu originalu iz ‘ne-pseudo-doba’. Slijedeći ovu misaonu nit, postavlja se pitanje, nisu li upravo Sloterdijkove Sfere ‘pseudo-djelo’ koje u potpunosti odgovara Spenglerovoj Propasti zapada, djelu koje je nastalo u ‘srcu’ moderne? Također, na isti se način možemo zapitati koje će ‘pseudo-djelo’ – ili to već jest – pokrilo problematiku, primjerice, jednog Bitka i vremena? Na kraju krajeva, sa samog vrha ‘duhovne frakture’, možemo misliti jednu i za nas odveć uznemirujuću misao: nisu li i ovi postovi zapravo samo pseudo-pandan Derridainim odvažnim mislima? Drugim riječima, možda ništa nije u tolikoj mjeri ‘pseudo‘ od ‘Derridijanca’ koji misli da svog učitelja može prevladati…
Nakon uvida u ‘alternativnost’ našeg pogleda u odnosu na onaj uobičajeni, akademski uvid u povijest duhovnih sklonosti čovječanstva, moramo uvesti još jednu korekciju. Svi moji ljubimci duha – filozofi, književnici, umjetnici – svi redom, odane su pristalice alternativnoga pogleda na stvarnost, a ne onog koji prevladava u udžbenicima filozofije, književnosti i umjetnosti (nisam uzalud napisao da ne pišem za svakoga). Tako je bilo sa Spenglerom, tako se, po svemu sudeći, dogodilo s Derridom, a danas se događa sa Sloterdijkom. ‘Akademski pacificirani’ pogledi na stvarnost, na kulturnu povijest, na tijek duhovnih događaja, su sterilni, mrtvi. Zbog toga, moja misaona pozicija je upravo u kontrastu s tim mainstream pogledom.
Unatoč prethodnom uvidu, uvjeren sam da nam je fenomen ‘prijeloma duha’, koristeći Heideggerov jezik, ‘ontički nametnut’, a ne ‘ontologijski izmišljen’. Bilo da smo formalno obrazovani akademici ili filozofi autodidakti, bilo da hodamo ‘ravnim’ ili ‘zaobilaznim’ stazama, ‘prijelom duha’ utječe na sve nas, bez iznimke. Naše razlike su zapravo samo različite interpretacije ovog fenomena koji neprestano i neumoljivo utječe na naša osjetila, a time i na naš um.
Sâm vrh piramide prijeloma, zanimljivo, ne pripada nekoj ‘besperspektivnoj’ i ‘beskrvnoj’ Derridinoj misli, niti misli Paula de Mana, možda najvećeg ‘praktičara’ dekonstrukcije. Umjesto toga, pripada pomalo nezgrapnom konceptu ‘autoreferentne nekonzistencije’ (engl. self-referential inconsistency), koji je između ostalih, problematizirao američki postmodernistički (meta)filozof Richard Rorty. Taj izraz, u ovdje snažno naglašenoj metateorijskoj maniri, obuhvaća srž misli koje u svoju tvrdnju uvlače same sebe. Najbolji primjer predstavlja rečenica “Ova rečenica nije istinita“, za koju možemo reći da je istinita kada je lažna, i obrnuto. Lako je shvatiti da su gotovo sva razmišljanja post-strukturalista zapravo podložna kritici ‘autoreferentne nekonzistencije’. Ako opovrgavamo izvjesnost istine, kao što to čini Derrida, što reći za samu takvu izjavu; je li ona istinita, pita se Rorty? Ako Derrida može tvrditi da je sve tekst, ‘lijepa priča’, znači li to da je i njegova teorija dekonstrukcije, pa čak i rečenica u kojoj izriče “kako je sve to ‘lijepa priča'” – samo ‘lijepa priča’? Kako tvrdnja da nema istine – može biti istinita? Jasno je da je ovaj način izlaganja blizak onome koji je nekoć uzdrmao temelje matematike – jer u sâm jezik nastojimo ‘ući’ na sličan način na koji je u matematiku nekoć ‘ušao’ Kurt Gödel – potkopavajući ju od samog temelja s apsurdnim, logički nekonzistentnim tvrdnjama. Za razliku od Gödela, mi se koristimo sofisticiranijim oblikom apsurdne tvrdnje – koja se naziva ‘autoreferentna nekonzistencija’. Moramo biti iskreni, nakon nje, ako još želimo ‘plivati u moru’ istine, svaka misao postaje problematična.
Međutim, upravo na ovom mjestu možemo postaviti ozbiljan prigovor Rortyju, prigovor koji bi nas mogao odvesti iznad točke prijeloma koju ‘autoreferentna nekonzistencija’ sama sačinjava, ili koju je uzrokovala, u prostor gdje tek trebamo izgraditi put koji nastavljamo slijediti. Taj prigovor dolazi u formi pitanja: Zašto ponovno postavljati pitanje je li nešto istinito, ako smo samoj istini oduzeli izvjesnost postojanja? Nema smisla (niti obveze) utvrditi je li Derridina, ili bilo čija tvrdnja da istina ne postoji, istinita. O toj tvrdnji više ne možemo tvrditi da je istinita ili neistinita. Jednostavno možemo nastaviti slijediti tu tvrdnju, održavajući se iznad prevaziđene istine i gledati kamo će nas odvesti. Međutim, ovdje se postavlja još jedno važno pitanje: treba li nastaviti graditi bez oslanjanja na istinu, ili barem na ‘vjeru u istinu’ ili bilo koji drugi pojam koji smo sami stvorili? Odgovor na ovo pitanje danas ne možemo znati, jer naša post-metafizička misija tek počinje. Pred nama je otvoreno polje, pustopoljina, Prostor Uma u kojem je sve moguće, u kojem koncepti ‘stvari duha’, poput ‘vojnika metafizike’ nakon izgubljene bitke, žudnjevito traže novog gospodara. Onaj koji dolazi, ali još nije na vidiku, ne mora nužno biti njihov gospodar, ali mora biti netko ili nešto što će, u određenom smislu, preuzeti brigu o njima.
Vratimo se, međutim, Rortyju. Njegov zaključak, nakon svega rečenog, jest: “Kultura je jedina stvarnost za čovjeka“. Time se pridružuje svome postmodernističkom kompanjonu Derridau u iznošenju kontroverznih tvrdnji ‘autoreferentno nekonzistentne’ naravi. Sjetimo se, Derrida je jednom zapisao: “Priroda nikada nije ni postojala.” Možemo se upitati, o kojoj stvarnosti Rorty raspravlja? Naravno, o stvarnosti koja nas okružuje, ali koja je, prema Rortyju, uvijek prvenstveno ‘kulturno oblikovana’, te koja se mijenja čak i dok je percipiramo kroz pojmove/označitelje – ‘istine’, ‘slobode’, ‘ljepote’, ‘dobroga’ itd. koje smo sami stvorili. Stvarnost ne može biti neljudska, kao što nam Rorty sugerira, kao što Bog ne može postojati bez čovjeka, što je Sloterdijk jasno istaknuo. Rortyjeva stvarnost nije neka tajanstvena, po svojoj naravi nepoznatljiva stvarnost, nego je ono što čovjek doživljava, ono što mu nešto znači, u potpunosti usklađeno sa Spenglerovim uvidom iz ‘Propasti Zapada’. Kad dulje meditiramo nad rečenicom “Neprolazna misao je iluzija” (također iz ‘Propasti Zapada’), shvatimo da je na istoj razini sa svojim suprotnim tvrdnjama – ono što tvrdi, istovremeno negira, stvarajući ‘autoreferentnu nekonzistentnost’. Dakle, da budemo potpuno jasni, ‘stvari duha’ ne mogu biti ništa drugo nego literatura, ‘lijepa priča’, koja i danas nadahnjuje na nevjerojatan način. U stalnom kretanju, one [‘stvari duha’] postaju ono što je Derridu i njegovu filozofiju optuživalo – ‘religija bez religije’. Književnost je književnost koja je oduvijek znala da je književnost. Filozofija je književnost koja je upravo otkrila da je književnost. Mogu li napisati da je i znanost književnost koja još ne zna da je književnost? 🙂 Zbog neistraženosti novih područja uma/duha – informacija i izvedbi – to još ne mogu i ne smijem napisati, premda ne mogu zanijekati da mi se sviđa gledati na znanost kao na oblik ultrastvarne književnosti…
Na kraju, s potpuno otvorenim kartama, bez prednosti bilo kakve ideje u našem umu, pokušajmo se prisjetiti riječi biblijskoga Ivana na početku njegovog slavnog Evanđelja: “Na početku bijaše Riječ…” Taj neobični uvid, koji ne spominje nikakvu tamu ili bezdan, morao je sve zbuniti . Kako Riječ? Zašto Riječ? A kada se propovijed nastavi s “…i Riječ bijaše od Boga…“, u potpunosti smo s njim, i uz njega, spremni da čujemo najveću tajnu ljudskog duha ili uma, svejedno, koja glasi: “...i Riječ bijaše Bog“… Zbog tih riječi sada tiho vrištimo u sebi, jer shvaćamo da je ono što smo ovdje izrekli, i što je izrekao Derrida i ostali ‘post-strukturalisti’, već davno izraženo ovom anagogičnom, očaravajućom spoznajom…
Dalje, nećemo. Bilo da se izgubimo u visinama duhovnog razvoja, nedostupnih većini čovječanstva, ili da kao pseudo-Derridijanci samo maštamo o tome, ostavljamo to pitanje po strani. Čak i ako ne vidimo tlo na kojem stojimo, vođeni ogromnom radoznalošću, sada se pitamo što smo u tom ‘zrakopraznom’ prostoru uopće sposobni stvoriti. Neka buduće generacije tragaju za odgovorom na pitanje: na čemu smo ‘stajali’ – mi, ne-sljedbenici pseudo-doba – dok smo u ovom stoljeću nastavili graditi naše veličanstvene simbole i na temelju njih – naša grandiozna djela…
Svibanj 2014.
‘Dvojedna’ filozofija (ili zašto sloboda može biti samo privremena)
Peter Sloterdijk: SFERE
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA
Pored nerazumljivog i proturječnog stava prema učenju Jacquesa Derride, još jedan aspekt ‘učenja’ Petera Sloterdijka mi zadaje mi muke. Teško mi je pomiriti se s njegovim viđenjem mog drugog omiljenog filozofa – ‘njemačke filozofske mašine’ – Oswalda Spenglera. Smatram to nepravednim iz jednostavnog razloga: zbog odbijanja priznavanja bilo kakvog utjecaja koji je autor Propasti Zapada mogao ostaviti na autora Sfera. Uostalom, procijenite sami kako se ‘morfolog ljudske historije’ Sloterdijk odnosi prema ‘morfologu ljudske historije’ Spengleru [Sloterdijkovi citati preuzeti su iz izdanja: Sfere / Mehurovi. Beograd: Fedon, 2010]:
Nategnuto je – doduše, na genijalan način – već i to što je [Spengler]… svaku kulturu uzeo zasebno, kao “živo biće najvišeg ranga” i proglasio je jedinicom koja nema prozore, i nastaje i nestaje držeći se isključivo imanentnih pravila; a pravo forsiranje je bilo kada je svaku od njih pokušao da tumači kao hiljadugodišnje carstvo regionalnog duševnog raspoloženja.
…izloženi životopisi osam kultura… mogu da pretenduju na počasno mjesto… [spomenik] velikoj, možda i jedinstvenoj energiji spekulacije i kombinatorike… Stoga tom uzoru naš pokušaj nema mnogo da zahvali [ja naglasio] – osim kao uvjerljivoj pouci šta bi u budućnosti trebalo izbegavati.
Nakon ovakve izjave, u publici koja je pročitala oba djela, nastao bi samo muk, možda usporediv s onim (da ubacimo malo humora) na dvoru kralja i kraljice Tamo Tamo Daleko, kada se njihova voljena kćerka Fiona vratila u društvu svog zaručnika i osloboditelja Shreka (iz ‘kule dvorca okruženog lavom’). U tom trenutku, oni su s neprikrivenim užasom otkrili, zajedno sa svim okupljenim građanima, da se proročanstvo ispunilo – ali naopačke – umjesto da joj vrati prvotni lik lijepe princeze, Fiona je ‘ostala (na cjedilu)’ u tijelu ogrice, a to se dogodilo iz sasvim običnog razloga – sam princ-spasitelj bio je ogar. Drugim riječima, Sloterdijkova ‘teorija sfera’, kao jedna tipična morfološka teorija, iste je vrste kao i Spenglerova; osim toga, ne vidim nijedan razlog zašto se ove dvije teorije ne bi mogle nadopunjavati. U osnovi, radi se o istoj morfološkoj metodi koja, od autora do autora, na sebi svojstvene načine ‘promatra’ ljudsku tragediju na Zemlji, a koju filozofi poput Jurgena Habermasa nikako nisu mogli podnijeti. Stoga, ne mogu prihvatiti tvrdnju da ‘[Sloterdijkov] pokušaj nema mnogo [Spengleru] da zahvali’. Nisam se usudio oskrnaviti maestralno sročeno djelo Sfera, nisam i ne želim ulaziti u polemike vezane uz opću upotrebu jezika, njegovu bolno očitovanu ograničenost, i što reći – iluzionizam, da se njime doista doseže istina, bit, priroda onoga o čemu pišemo… Čak ni pojam ‘unutarnjeg’ – kod Sloterdijka, iznimno dobro ‘njegovan i hranjen’, koji očito prevladava zbog svoje ‘dobrote’ nad pojmom ‘vanjskog’, nisam doveo u pitanje. Sve zato, jer sam uvjeren da je riječ o knjizi napisanoj iz duboke potrebe, osim toga – i velikom snagom, s prekrasnim uvidima u ljudsku muku na Zemlji, i žarom diskursa koji po svemu podsjeća na onaj mladenački iz Kritike ciničkog uma, ali ponovno istaknimo: potpuno u skladu s analogijama Oswalda Spenglera… I zato, ne mogu ne dizati svoj glas protiv prikrivanja glavnog izvora utjecaja na, za mene, samo još jednu divnu priču o povijesti čovječanstva, što Sloterdijk čak izričito čini.
Nikada nisam tvrdio da je Oswald Spengler bio u pravu kada je iznosio svoju teoriju o kulturama kao živim organizmima…Uvijek sam mu mogao spočitnuti tu potpunu opsesiju sudbinom i sudbinskim pitanjima, pogotovo u knjižici Čovjek i tehnika koju je napisao valjda pod utjecajem ne prihvaćanja Propasti zapada od tadašnje svjetske nomenklature povjesničara i filozofa. Na Propast zapada gotovo da možemo gledati kao na pokušaj pisanja Druge Biblije. U iznimnom nadahnuću, svjetlo drugačijeg, svog sunca, sunca nadahnuća, usmjerio je na iste, suhonjave stvari ovog svijeta. Za to je bio nagrađen od bogova: dobio je neslućen, nov, originalan pogled na svjetsku povijest.
Ovdje [u Propasti Zapada], dakle, neće biti govora o tome što svijet “jest”, nego što on znači živom biću koje je njime okruženo.
Ne odaju li već ove riječi neslućenu skromnost njezina autora da se ne petlja sa ‘stvarima bitka’, nego da svojom morfologijom ljudske povijesti jedino zadere u ljudsku dušu i njezine osjećaje?
Zbilja – svijet u odnosu na dušu – za svakog je pojedinca projekcija usmjerena u područje protežnog; ona je ono “vlastito” što se ogleda na “stranome”, ona znači samo to strano. Jednim koliko stvaralačkim toliko i nesvjesnim činom – ne ozbiljuje “ja” moguće, nego se “ono” ozbiljuje kroz mene – gradi se most simbola između “živog ovdje” i “ondje”… To je ideja makrokozmosa [ja naglasio], zbilje kao zbroja svih simbola u odnosu na dušu… Sve što jest ujedno je simbol… Simboli kao nešto ozbiljeno pripadaju [protežnomu]. Oni su postali, nisu u postajanju.
Spenglerove ideje makrokozmosa najprije ćemo se sjetiti kada kod Sloterdijka naiđemo na profinjeniji morfološki izraz – sferu. Ako se kod Spenglera predmet istraživanja javlja u makro obliku jedne kulture, kod Sloterdijka sfera se pojavljuje kao fleksibilniji morfološki pojam primjenjiv na mnoga druga manifestacije ljudskog duha. Iako će priznati da se i kultura jednog naroda može shvatiti kao sfera, Sloterdijk svojom filozofskom maštom (da ne kažem spekulacijom i kombinatorikom), sferu prikazuje prvenstveno kao neku vrstu ‘dvojnosti’, stanovitog ‘dvojednog‘…
Dokaz egzistencije ili samo ukazivanje na pra-motiv ekskluzivnog proizvoda svog duha, on spektakularno izvodi iz biblijske priče šestog dana stvaranja koja opisuje kako je Bog stvorio čovjeka. Besprijekorno pitkim stilom, prepunim profinjenih, pažljivo osmišljenih metafora, tehničkih i inih izraza (poput ‘teotehnike’, ‘dvojednog’ i sl.), Sloterdijk nas najprije poučava kako trebamo razlikovati dvije faze u stvaranju čovjeka: u prvoj, “…tvorac nije bio ništa drugo do keramičar kome se dopalo da od odgovarajuće sirovine napravi figuru nalik sebi, majstoru.” U drugoj pak, u tu ljudsku kreaturu on je udahnuo dušu. Obje faze su, primjećuje Sloterdijk, “izrazito tehničkog karaktera”. Međutim, dok prva faza čovjekova stvaranja ne predstavlja ništa posebno, ništa tajanstveno, šuplju glinenu posudu slična oblika svaki keramičar može izraditi, dotle druga faza predstavlja ono istinski tajanstveno što odaje istinski ‘Božji posao’, način na koji je Bog u ljudsku kreaturu udahnuo dušu, život. Tu ‘teotehniku’ Sloterdijk drži vrhunskom tajnom kojom čovječanstvo nastoji ovladati kroz svoju povijest.
…pitanje šta je to tehnika može [se] razumeti samo premeravanjem razmaka između onoga što je Bog bio kadar in illo tempore, i onoga što će čovek umeti da učini u svoje vreme… Možda ono što zovemo povesnošću nije ništa drugo do vreme koje je potrebno da se u okvirima ljudskih dometa ponovi božji trik?
[Zasada], uduvavanje života je tehničko-nadtehnička procedura koja je isključivo božji patent.
Ali ni tu još uvijek ne nailazimo na genijalnost onih misli na koje je Sloterdijk svoje sfere položio. Tek ih nalazimo u izvanrednom uvidu “…da udahnjivanje odmah povlači za sobom i uzvratni udah…”, drugim riječima, nakon što je udah primljen, čovjek je izdahnuo, vraćajući tim činom udah Bogu, svome tvorcu! Ova genijalna slika ipak je samo slika, metafora jednog čisto fiziološkog procesa koju ne želimo ‘raščarati’, ali ni učiniti da budemo povodljivi zbog neke nove sumnjive vrhunaravne istinitosti koju nudi. Samo je želimo koristiti za nadahnuće. To je pravi smisao svakog teksta, svake filozofije, svake morfologije, književnosti, pa čak i znanstvene teorije. Ne možemo polagati pravo na istinu, ali ne zato što je ne možemo dosegnuti, nego zato što pretpostavljamo/vjerujemo da ne postoji. U ovom trenutku, kako se uzme, postoji između pet do sedam milijardi subjektivnih pogleda na svaku različitu stvar na ovom svijetu, ali ne postoji istina sama po sebi. Ono što je Sloterdijk ovom slikom želio poručiti može se svesti na iskaz: diše se zapravo ‘zajednički’ kao svojevrsno ‘dvojedno‘. Odatle je izvedena i ‘definicija’ sfere. Što je, dakle, sfera?
…sfera je… dvojedan zajednički prostor doživljaja i iskustva… zahvaljujući obrazovanju sfera, dolazi do izvornog prostornog širenja onoga što tradicija naziva duhom… Kada jevrejski Bog i prototipski čovek okrenu jedan ka drugome onu svoju stranu koja je otvorena za kontakt, onda oni stvaraju zajedničku sferu unutrašnjeg prostora.
To je smisao biblijskog govora o ‘slici božjoj’. Njime se ne želi reći kako je Tvorac bio mistički solo-android koji je iznenada rešio svoju pojavu (koja se pojavljuje – kome?) prekopira na zemaljsko tijelo; to bi bilo apsurdno kao i zamisao da je Bog žudeo za društvom naknadno stvorenih, formalno sličnih glinenih figura… Božji patent jeste mogućnost intimnog komuniciranja u primarnom dualu. On ne ukazuje toliko na vizualno opazivu sličnost između uzora i odraza koliko na izvorno dopunjavanje Boga kroz Adama i Adama kroz Boga.
S Bogom je, dakle, ‘stvar započela’; nakon prsnuća prvotne, primordijalne sfere, i izgona prvih ljudi iz raja, čovječanstvo se masovno okrenulo izgradnji novih sfera. Prema Sloterdijku, zapravo, modaliteti prsnuća sfera stvaraju uvjete za historiju kultura. Naravno, zajednice koje će se u ljudskoj historiji pokazati najuspješnijima u izgradnji sfera uvijek će biti ‘religijski fundirani narodi’… Drugim riječima, samoća više nigdje ne nalazi svoje utemeljenje. Nikada nismo sami. Sferno smo učahureni s onim Drugim, uvijek i zauvijek, većinu vremena. Nemamo pravo izbora; sloboda može biti samo privremena i započinje prsnućem sfere, unutarnjeg intimnog prostora koji se lomi i nestaje u toj neshvatljivoj, sablažnjivoj želji za slobodom… ali samo do nove sfere.”
Svibanj 2014.
Pyramind vs. Speheremind – ili o razmiricama ‘piramidalnog’ i ‘sfernog’ uma
Peter Sloterdijk: SFERE
Da sam samo tekst, ‘pretočen-tok-misli-u-znakove‘, neobvezujući prema bilo kome i bilo čemu, bez ikakvih ambicija i stremljenja – ‘to je ono što se oduvijek provlačilo mojim spisima’, uzviknuo bi možda Derrida da je želio oponašati Nietzschea. Međutim, nije, i to je možda zato što je svoj uvid, svoju misao, od početka želio uviti u celofan ‘pogrešnog’ ili barem ‘odgođenog’ razumijevanja, kao što je to žarko želio Nietzsche. Nijednom misliocu nije toliko stalo do nečega koliko do toga da ga pogrešno razumiju, napisao je njemački filozof. Ali i da tomu nije tako, a vjerojatno nije, jer se Derrida samo izražavao dostupnim, na tom stupnju, izuzetno zahtjevnim i kompliciranim filozofskim diskursom, ostaje činjenica nemogućnosti življenja u njegovoj ‘dekonstruiranoj duhovnoj stvarnosti’. Duh čovječanstva nije ga mogao slijediti.
Postavlja se pitanje, koliko naša ‘duhovna stvarnost’ uopće može utjecati na naš život? Svodi li se danas, kako mnogi misle, na puku zabavu, opuštanje u dokolici, kako bi to gorljivo želio kapitalizam? Tog pitanja itekako moramo biti svjesni. U konačnici, ono može postati (i ostati) pitanje bez odgovora, ali dok god postoji – i filozofija u nama opstaje.
Nešto je pošlo krivo sa zapadnoeuropskom misli koju, svjesno ili ne, mnogi danas slijede. Čak i druge kulture koje se čine uronjene u svoj vlastiti svijet to čine. Ali ako negdje još ima duhovnog žara onda je to u zapadnoeuropskim gradovima koji se postupno, jedan za drugim, duhovno iščezavaju, pretvarajući se na koban i trajan način, u velike poslovne igraonice i ‘poželjne’ turističke destinacije.
Još malo, i ‘Tetkin led’ otopit će se do kraja. Zaboravio sam reći da mi je došao u obliku piramide, podsjetivši me na Petera Sloterdijka koji je za samu piramidu kazao da mu sliči na “the cumbersome objects that cannot be taken along by the spirit on its return to itself“. Ako je Tetkin duh sada unutra, zaleđen je. No činjenica je da se led sada topi, da nestaje i da se piramida smanjuje – iako oblik piramide ostaje! – zahvaljujući toplini savršene klimatizacije Prostorije s Kolom, osobitog ‘imunološkog sustava’ moje nutrine. I upravo koncept ‘imunološkog sustava’ Peter Sloterdijk najviše spominje u svojim Sferama, trotomnom filozofskom štivu ‘naputaka za življenje za 21. stoljeće’…
Siguran sam da bi se Derrida poradovao Sferama (poput mene), ali nekako uopće nisam siguran jesu li njih dvojica komunicirali međusobno. Jedino što sam pronašao na internetu u vezi njihova odnosa je Sloterdijkova knjiga posvećena Derridi – što, po mom mišljenju, predstavlja njegov pomalo sarkastičan, posthuman osvrt na Derridino djelo; zamislite, knjigu je nazvao – “Derrida, Egipćanin” (Derrida, an Egyptian). Ipak, prema autoru komentatora knjige, to se ne čini tako, nego Sloterdijk u njoj “makes a contribution of its own to the preservation and continuation of Derrida’s unique and powerful work.” Mogu samo pretpostaviti da se u knjizi, na neki način, Derridino djelo uspoređuje s egipatskim piramidama koje su za Sloterdijka osobite ‘cumbersome’ građevine, štićenice faraonove nutrine (na ovaj izraz Sloterdijk kasnije ‘stavlja’ svoju ruku/misao), duha odnosno zagrobnog života, a koje se zapravo ne mogu dekonstruirati jer same izgledaju kao da su već doživjele kolaps, dekonstrukciju! Lijepo rečeno – iako dvosmisleno. Ili sam trebao napisati: iako dvosmisleno, lijepo rečeno! Nažalost, kako do knjige zasada nisam u prilici doći, tako vam jedino mogu prenijeti čudesnu insinuaciju moga uma, koja se oslanja na ovdje već više puta demonstriranu besmislenu ili pak smislenu intuiciju, što je zapravo Sloterdijk htio poručiti ovom knjigom. S jedne strane, doista se čini da je pohvalio Derridino učenje; ono samo – (učenje) – čini se poput piramide koju nitko više ne može razoriti jer se nalazi u obliku koji je ‘nerazoriv’ ‘nedekonstruktivan’ (undeconstructible), međutim, s druge strane, kao da nam je želio poručiti da postoje oblici, ili bilo što drugo, što ostaje imuno na njegovu metodu dekonstrukcije koju je inaugurirao u tokove zapadnog mišljenja. Piramida je jedan takav oblik, u koji se povlači faraonov duh, a koji krije ono ‘nutarnje’ u svakom čovjeku, naš unutarnji život, i na kojem će upravo on, Sloterdijk, i započeti graditi svoju teoriju sfera. (I previše digresija ovdje mi pada na pamet. Zbog toga, zaobilazim osvrt na aluziju usporedbe ‘nerazorivosti’ oblika piramide s ‘nerazorivošću’ judeo-kršćanske hijerarhije, ali moram spomenuti barem jednu mogućnost njezine dekonstrukcije: mogućnost da se piramida pravilnim i rezolutnim, poglavito tehničkim postupcima, sreže u visini i pretvori u mastabu. Moram priznati da mi se mastaba intimno čini najboljim simbolom mjesta u koje se danas smjestio čovjekov duh, a možda, ironično i upravo, zahvaljujući metodi dekonstrukcije). Jesam li u pravu, pokazat će mi upravo iščitavanje ovog trotomnoga, iznimnoga, filozofskog štiva!
Ima jedna zanimljiva stvar u vezi Petera Sloterdijka: on je još živ, i bez obzira na sve izrečeno o njemu prije i poslije na ovom blogu, i dalje ga držim najvećim živućim filozofom koji, za razliku od ostalih ‘portretlija’ Prostorije s Kolom, još uvijek može promišljati o ovome ‘danas i ovdje’, a čini se, kako nikada nije bilo teže promišljati današnjicu, to ‘danas i ovdje’! U vrijeme Heideggerova intervjua Spieglu (1966) također je bilo teško, ali danas je, vjerujte mi, daleko teže! Već nakon šezdesetak stranica Sfera, zadobivam uvjerenje da se Sloterdijk hrabro odlučio suprotstaviti toj kriptiranoj, neuhvatljivoj, do boli složenoj i kompliciranoj, stvarnosti kojom smo okruženi. ‘Tko tu više koga…’, nemoguće je proniknuti. Naravno, da u takvu ozračju najviše cvjetaju egocentrizmi, hedonizmi i ‘interesizmi’ svake vrste kao i sve ostale slične kvazi-emotivne i kvazi-razumske akrobacije uma (poput, recimo, teorija zavjere).
Ipak, dojma sam da Sloterdijkove Sfere ozbiljno nastoje pročitati kôd kojom je današnja stvarnost (navodno) kriptirana. Je li mu to pošlo za rukom, više-manje, ovisi o tome jeste li tip koji vjeruje da se stvarnost još može dešifrirati nekom teorijom. Naravno, ja nisam taj tip. Bez obzira na to, Sfere čitam s takvim guštom s kakvim sam čitao, recimo, Propast zapada ili Bitak i vrijeme, a pogotovo njegovo najpoznatije djelo Kritiku ciničkog uma (dao sam si truda te osvježio stranicu s novim citatima iz tog neprikosnovenoga filozofskog štiva; bacite pogled!), jer se i danas nalazim oči u oči s vrhunskom filozofskom prozom, možda i jedinom vrijednom napisanom (barem dijelom) u ovom stoljeću.
Stoga ozbiljno (premda sa zadrškom) pomišljam na ispriku velikom filozofu (kojeg sam kritički stigao ‘zahvatiti’ u prošlom i ovom postu) jer je našu stvarnost, ono naše ‘što danas znači živjeti’ već u uvodu svog djela, iz svoje perspektive, rekli bi, ‘spasonosnih sfera’ (premda to značenje tajnovito i zamagljeno odgađamo za buduća čitanja) u potpunosti razgolitio ovim riječima (citati preuzeti iz izdanja: Sfere / Mehurovi. Beograd: Fedon, 2010):
Sferno oslabljene privatne osobe život provode u samici koju su same napravile; neprotežno, slabo aktivno i, što se učestvovanja tiče, veoma siromašno Ja, provodi vreme posmatrajući, kroz medijske prozore, pejzaže pokretnih slika.
I dalje:
Nema institucije… a još manje pojedinca, i dalje hrabro udubljenog u čitanje, koji još mogu da umišljaju kako su dovoljno otvoreni za sve što prodire, oglašava se, nailazi… spoljašnost predstavlja, nužno i zauvek, ogromno mnoštvo individua, jezika, umetničkih dela, roba, galaksija, koji se nikada ne mogu asimilovati… osuđeni [ste] na svoju specifičnu ekskluzivnost; duh vremena… slavi to što, bez odgovornosti, poznaje mnogostruke spoljašnosti. Današnja istorija duha: završnica u igri koja je posvećena opažanju spoljašnjeg.
A kada kaže:
Virtuelni prostor kibernetičkih medija jeste modernizovana spoljašnost koja se ni na koji način više ne može zamisliti u formi božanskog enterijera; ona je dostupna kao tehnološki eksterijer – kao spoljašnost kojoj od samog početka ne odgovara nikakvo unutra. Kibernetskoj virtuelnosti prethodi filozofska virtuelnost koju je zasnovala platonska predstava o svetu ideja.
… on, po mom mišljenju, već u potpunosti piše jednu prolegomenu za nadolazeća pseudo-doba. Iz danog odlomka, u načelu, daju se iščitati barem dva zahtjeva za revitalizacijom, a radi se o zahtjevima za revitalizacijom dvije ‘sestre duha’ – ili majke i kćeri (kako vam više odgovara) – religijom i filozofijom. Doista, ono što je novo u ‘novom Sloterdijku‘ (iako su Mjehuri, prvi tom Sfera, prvi put objavljeni još 1998. što čini razliku od tek nekih petnaestak godina od objave Kritike ciničkog uma) jest povratak korijenima – ‘božanskom enterijeru’ i ‘filozofskoj žovijalnosti’. Iako se Kritika ciničkog uma dade iščitati kao ekskluzivna kritika prosvjetiteljstva, u njoj još nije bilo mjesta za bilo kakvu primisao na revitalizaciju religioznog prostora u čovjeku. Međutim, stjeran u ćorskokak, bezizlazje, slijedeći ideje prosvjetiteljstva, poput ‘ideje napretka’, i premda nas uvjeravajući da i dalje kroči ‘nekatoličkim stazama’, Sloterdijk nije mogao ne vratiti se unatrag. Jedna činjenica mi ipak bode oči: nije li to njegovo ‘šepurenje’ u narančastim mantijama u kojima je držao svoja predavanja 1980-ih, kako bi otvoreno naglasio svoju simpatiju spram ‘istočnjačke filozofije’, upravo skrenulo pogled s onih ključnih ‘događaja u jeziku’ koji su se netom prije odvijali na onoj pozornici zapadnoeuropske misli koju danas zovemo post-strukturalizmom? Ako i jest, definitivno, na takav razvoj događaja više ne smijemo gledati kao na propust. Nasuprot tomu, moramo reći: takav razvoj događaja bio je tipičan za Sloterdijka, bio je ‘sloterdijovski’, ‘donio’ nam je Sloterdijka u točno onom obliku u kojem ga imamo i čitamo danas. Međutim, to nas ne sprečava misliti kao netko drugi – bilo njemu suprotstavljen, bilo ‘ići mu niz vjetar’.
U jednom drugom postu već sam pisao o Pjeni, trećem tomu Sfera, u kojem je karlsrueski profesor na briljantan način (a i to samo slutim) ‘uzeo mjeru’ dobu u kojemu živimo. U Mjehurima, ‘doba pjene’ izlaže se tek u kratkim crtama:
…u peni su neophodne diskretne i polivalentne umske igre koje nas uče da živimo s mnoštvom zbunjujuće napadnih perspektiva i da se odreknemo lažne slike o tome da postoji tačka iz koje kreće vladarski pogled. Većina puteva ne vodi u Rim – stvari tako stoje, Evropljani, priznajte to.
Za što god da se tvrdi da je unutrašnje, to će se uvek, i svaki put sa sve više dokaza, razotkriti kao unutrašnjost neke spoljašnosti. Nijedna sreća nije bezbedna od endoskopije; oko svake blažene, intimne, vibrirajuće ćelije okuplja se mnoštvo profesionalnih deziluzionista, i mi sami smo među njima – među tim paparacima misli, dekonstruktivistima, poricateljima unutrašnjeg prostora, kognitivnim naučnicima, saučesnicima bez granica u pljačkanju na obalama Lete.
I tako stigosmo do već spomenutog otvorenog napada na Derridu i njegovu filozofsku ostavštinu, dok je ovaj tekst već ‘poslužio’ kao obrana protiv tog napada.
Travanj 2014.
Prijelom duha i ‘zatamnjenje’ označenoga
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
PRIJELOM DUHA I ‘ZATAMNJENJE’ OZNAČENOGA
Ono što mi mislimo da se dogodilo s čovječanstvom na prijelazu stoljeća jest – prijelom, svojevrstan prijelom po pitanju ‘stvari duha’. Pod neizdrživim pritiskom Praznine i Besmisla, ali znatno ojačanima uslijed rasta kapitalističke bezobzirnosti, najveći dio duha čovječanstva okrenuo se starim vrijednostima.
Ovaj je događaj iznjedrio na svijet novo doba – doba pseudomodernizma. I sama riječ nas zaboli kad je se spomene, i teško nam je priznati, barem većini nas koji se još uvijek smatramo nekom vrstom duhovnih nomada, da smo pseudomodernisti (ili pak pseudopostmodernisti). Ali što je danas Peter Sloterdijk, autor oštre, briljantne i možda najdublje knjige dvadesetog stoljeća, ‘Kritika ciničkog uma’, koji danas proklamira da je ‘dosta rasprave o jeziku’ i da smo ‘čitavo dvadeseto stoljeće potrošili na njega’, ako ne tipični proklamirani pseudomodernist! Što smo mi, intelektualci, piskarala po lokalnim novinama i portalima, kolumnisti, opinion-makeri, koji bez srama pred sobom troše svoj spisateljski talent na dnevno-političke teme, ako ne prokušani, pasionirani, kakvi god, ubitačno-istiniti – pseudomodernisti. Dok se objavljujemo svijetu, vjerujemo u vrijednosti koje su mrtve. Vjerujemo u vrijednosti kojih nema, koje smo sami raskrinkali kao ne-vrijednosti.
Ali neka se drugi autori bave ‘pseudozbiljom‘ koja nas sve više rastače, kojoj smo na neki način i sami ‘kumovali’, i koja je dovela do toga da se kotač duhovne povijesti okrene unatrag prisiljavajući nas da ponovno prođemo kroz sva razdoblja ljudskog duha, ali u ‘pseudoobliku’ – pseudomodernizam, pseudoegzistencijalizam (možda i pseudofenomenologiju), pseudorealizam, pseudoromantizam, pseudobarok, pseudorenesansu… Radije se okrenimo onom malom ostatku ‘duhovnog čovječanstva’ koje je, na način koji nam nije poznat, zadržalo svoj smjer, i koje sada kroči poststrukturalističkom tminom koju nam je zavjetovao posljednji inovatorski filozof zapadnjačke misli – Jacques Derrida. Na što tu još možemo naići?
Neki će osporiti da je Derrida bio poststrukturalist, dok će drugi spremno potvrditi da su se strukturalizam i poststrukturalizam – ta dva ‘grobara’ zapadnjačke misli, odvijali usporedo. Za čitavu priču, to je najmanje važno. Ono što je važno, ali što Derrida možda nikad nije tako jasno artikulirao, izbjegavajući svoje uobičajene diskursne akrobacije – tiče se objave smrti I(i)dentiteta (s velikim ili malim ‘i’), te konkatedrale našega duha u koju smo bili tako radi skloniti se pred svim olujama strukturalističkih i poststrukturalističkih teorija; Onu istinsku ‘katedralu duha’ pak oduvijek smo tražili izvan sebe: filozofi u bitku, vjernici u Bogu itd. Kada književni teoretičari danas viču na sav glas: “Gdje je subjekt?“, oni uvijeno još uvijek stignu misliti o toj smrti.
Iako u duhu istočnjačke filozofije, kojoj je u to vrijeme bio vrlo blizak, današnje utjelovljenje pseudomodernističkog (ili možda čak pseudopostmodernističkog) filozofa, Peter Sloterdijk, već je tu smrt najavio i objavio. To je učinio u svojim poznatim ‘kritikama ideologije’ u djelu Kritika ciničkog uma. U svojoj završnoj, osmoj kritici, Kritici privatnog privida, zapisano je (dio izvatka već sam citirao u jednom postu, ali u drugačijem kontekstu):
Kako jastvo [identitet] dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo [identitet] je rezultat programiranja… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo [ja naglasio], koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Na kraju devetnaestog stoljeća ‘umro je Bog’, na kraju dvadesetog – Identitet – preostaje pitanje, kome se još možemo obratiti? Ako mislite da je odgovor ‘nikome’ (nobody), onda lako skliznete u baruštinu pseudomodernizma, jer, dakako da nitko ne može izdržati živjeti u takvu odgovoru. On je inicijalna vatra ‘pseudodoba’. Međutim, odgovor koji je ponudio Jacques Derrida nije oduzimao nadu, kako to mnogi misle, možda je samo želio biti manje pretenciozan (i više kompliciran), glasio je: différance, osobito strujanje u jeziku, zasnovano na ‘nošenju’ (fra. différer, engl. to defer) i ‘odgodi’ (fra. différer, engl. to differ) značenja; ako ćemo pravo, odgovor je bio: sâm tekst. I premda Derridaovski uvijen i nejasan, ovaj odgovor izvan njegovih spisa, čini se, do dan danas, nije promišljen u svim svojim mogućnostima. Ono što mi, ‘post-metafizički-mislioci’, želimo, jest krenuti tim stopama, ‘tragovima’ i pokazati kako je duhovno čovječanstvo imalo priliku, a možda je još uvijek ima, za novi uzlet, novu avanturu duha, obogaćujući svoje životno duhovno iskustvo i opet – do neslućenih granica…
Zamislimo da prihvatimo biti samo tekst ili struja misli, koji tek utjelovljeni traže svoj smisao i svoje značenje, spremni da uronimo u tu značenjsku ‘kupku za pomlađivanje’, neiscrpni izvor mogućnosti; ipak, još jednom, upozoravajući glas do nas stiže: ne možemo graditi oko značenja samog teksta. I samo značenje je, poput identiteta, iluzija. Značenje teksta, ako postoji u bilo kojem obliku i i može biti utemeljeno, počiva na pukim razlikama! Vrhunac razmatranja, kazao bi Nietzsche. Međutim, po nekima, ovaj naš zaključak mogao bi se protumačiti i kao: “To naš ostarjeli postmodernitet sâm sebe guši.” Filozofski zaključak, nevin poput djeteta, bio bi: “Dakle, ne postoji ono za čim tragamo.” Ne samo filozofija, već i znanost (da ne govorim o religiji), osjetila bi se ugroženom ovim nalazom, drugim riječima, svi oni koji su imali svoje ‘predmete’ istraživanja. ‘Zar se više ne smijemo ni pitati?’, površno su tumačili čudan nalaz francuskog filozofa filozofi i znanstvenici…
Nesuglasje (le differend), razlika (la différence) između Dioniza i Apolona, između poleta [snage, života] i strukture, ne briše se u povijesti, jer ona nije u povijesti. Na neki neobičan način, ona je i izvorna struktura: podrijetlo povijesti, sama povijesnost. Razlika naprosto ne pripada ni povijesti ni strukturi. Ako valja kazati, kao što to čini Schelling, da “sve tek je Dioniz“, onda valja i znati – a to znači pisati – da Dioniza, kao čistu snagu, opsjeda razlika [ja naglasio]. On vidi i vidljiv je. I bode (sebi) oči. Oduvijek je u vezi sa svojim izgledom, s vidljivom formom, sa strukturom, kao i sa svojom smrću. Takvim se sebi i pokazuje.
Pojam différance, koji je Derrida namjerno doveo u homonimijsku vezu s pojmom ‘razlike’ (fra. la différence), za razliku od svega ostalog filozofskoga pojmovlja, čini se – ne dopušta graditi u ‘prostoru uma’ – ni pomoću samog tog pojma, ni oko njega. To mu je dodatno priskrbilo prilično neugledan status kod generacije filozofa koja je stasavala u to doba, 1970-ih i 1980-ih, . I danas teško mogu objasniti činjenicu da se cijela jedna skupina filozofa u 1980-im posvetila znanosti i njezinim metodama poučavanja a da do kraja nisu promislili ovaj ključni pojam, koji je ostao da strši nad provalijom, u svakom slučaju, još uvijek ‘filozofskog mora’. Većina ih se bacila na fiziku, neki se i danas koprcaju u ‘mreži’ Einsteinove teorije relativnosti, dok se drugi naslađuju opojnim mogućnostima koje potiče ta nevjerojatno bizarna kvantna teorija, predstavljajući školski primjer izvora neiscrpne potrebe za filozofiranjem u znanosti.
Ali što mogu na to reći? U ovom trenutku, ništa, osim pozvati vas da napokon započnemo ozbiljno razmišljati o tom prijelomu (po pitanju stvari duha) koji nam se dogodio na prijelazu stoljeća, zašto smo skliznuli u rijeku ‘pseudodoba’, u kojoj se poput lososa sada nastojimo ‘uzvući’ natrag prema njenu izvoru, i možemo li se uopće iz nje još izvući i oteći niz opasne, stjenovite rukavce kanjona poststrukturalističke misli, koja, na prvi pogled, ne ostavlja nikakvu nadu?
Prema mom mišljenju, radi se doista o dramatičnom preokretu u razvoju ljudskog duha, ravnom, po analogiji ili metafori, spektakularnom potonuću Titanika. Nakon tog događaja, jedan od dva prelomljena dijela broda odmah je pohitao prema dnu, dok se drugi još neko vrijeme uzaludno nastojao izdići, nagnavši glavne glumce ove drame – nas, ‘post-metafizičke-mislioce’ – da se uspnemo do samog pramca, i ‘rukama dotaknemo zvijezde’… prije nego što će iskusiti istu neumitnu sudbinu ‘svršetka igre’ na dnu mora.
Prije toga, ipak, usudio bih se najaviti odgovor na pitanje o zabrani postavljanja pitanja nakon poststrukturalističkih uvida u prirodu našeg mišljenja… Naravno, o tome nema ni govora. Možete se pitati (a time i vjerovati, stvarati i spoznavati), štoviše, pitanja će biti više nego ikad, ali ono što je označeno pitanjima, odgovorima, tekstom – samim označiteljima – neće više biti obvezujuće precizirano. Nastupa novo doba – doba ‘zatamnjenja’ označenoga u prostoru uma, koje se pak vraća samom životu…
…POVRATAK TETKE!
U trenutku dok sam dovršavao svoje ‘strujanje misli’, netko zakuca na vrata Prostorije s Kolom. Ustao sam se, odgegao do ulaza i pogledao kroz špijunku. Dva nepoznata muškarca stajala su pred vratima s nečim Velikim i Bijelim iza sebe. Pa da, to su bili Dostavljači! Otkračunao sam veliki lokot na vratima i širom ih otvorio:
– Kasnite! – rekoh prijekorno.
– Žao nam je gospodine, ali nije bilo lako…
Drugi muškarac odrješitom kretnjom prekinu prvoga.
– Potpišite ovdje! – reče i pruži mi mali pohabani notes.
Nakon što sam u dostavljački notes upisao veliko T i veliko M, pokazao sam im mjesto ispred televizora na kojem bi se dostavljački paket – ogromna kocka leda – trebala smjestiti…
Kada su otišli, zagledam se u bijelo, prozirno, kockasto zdanje koje je postalo novi stanar Prostorije s Kolom. Je li se radilo o novom stanaru? Negdje u sredini te ‘geometrizirane zime’, uhvaćena u pokretu onog svog odvratnog smijeha, sleđena Tetka kesila se zatvorenih očiju, u poluležećem položaju na smrznutom kanapeu, zagledana u sliku ‘sto-jedan-inčnog’ isto tako smrznutog SMART TV-a. Paradoksalno, zaledila se u svom Ljetnikovcu, ili u dobu koje ju je jedino zanimalo, koje je odlučila promatrati i na svoj način proučavati. Kako je nekoć javno obznanila, nastojala se zanimati “…za samog čovjeka… njegovu osobnost, a ne za ono čime se hvalio da je napisao, stvorio ili postigao”. U jednom trenutku, sjećam se, čak se zapitala: “Otkud izvire naša, gotovo bolesna, fasciniranost nečijom osobnošću danas?” A odgovor možda glasi: iz žalovanja za izgubljenim Identitetom. Nakon toga, iselila se iz Prostorije s Kolom u obližnji Ljetnikovac, upravo kako bi prionula uz ‘osjećaj stvarnosti’, “Uz onog tvog Dioniza!”, kako je govorila. Naprosto željela je biti uronjena u vrijeme Nadstvarnosti a ne u vrijeme Prostora Uma, jer je željela doživjeti iskustvo nekakve ‘čiste opojnosti’ današnjicom. I vidi sad što joj se dogodilo? U kojem se stanju mora nalaziti ta ‘čista opojnost’ ili ‘čista snaga’ o kojoj je nekoć maštao Jacques Derrida i anarhisti poput Johna Zerzana ili Hakim Beya, da bi Tetku dovela do ovoga – da se zamrzne u kocki leda u svom Ljetnikovcu – u vlastitom ‘prostoru snage’?
Očito, nešto je pošlo po krivu. Možda se nešto nepredviđeno dogodilo s onim njenim nejakim suncem? Izračunao sam da će mi trebati vremena popraviti ga i da će se za to vrijeme kocka leda otopiti. Baš fino! Pored svih ingenioznih uvida u ljudski bitak i načine mišljenja koji u Prostoriji s Kolom u posljednje vrijeme kulminiraju, opet ćemo imati i vrisku, i ciku i gizdanje, i neprestano uključen televizor, a da ne spominjem nekad prikriveno, a nekad otvoreno omalovažavanje svih mojih duhovnih napora koje ovdje poduzimam. Tja!
Rujan 2012.
Doba Pjene
Peter Sloterdijk: SFERE
Prije neki dan na Trećem programu Hrvatskog radija naletim na intervju s Peterom Sloterdijkom. Povod intervjuu, objavljenom u nekom francuskom časopisu, objavljivanje je trećeg toma njegovih Sfera u Francuskoj. No, misli su mu danas, čini se, manje optimistične. Nekako mi je bilo tužno slušati ga kako deklamira o nekakvim “imunosnim sustavima čovječanstva” i njihovim razlikovanjem u “sferama” metafizike, osjećaja dobra i čisto fizičko-biološkog opstanka. Ovo doba je doba Pjene, kaže filozof, raskrinkavanja su na djelu, i hoćemo li to nazvati dekonstrukcijom ili čistim “ogoljivanjem” – to više nije važno.
U trenutku kad ga novinar prekida s pitanjem o jeziku, nervozno odgovara da mu je dosta jezika, da smo „potrošili cijelo dvadeseto stoljeće baveći se njime“. U tom trenutku, učinilo mi se da to nije ni sjena Sloterdijka iz 1980-ih. Teško razočarenje na vrhuncu svoje filozofske karijere kao da mu je obilježilo život. Ali ne mogu reći da se i u mom slučaju nije nešto slično dogodilo. Možda bih, kada bih Sfere uzeo u ruke, promijenio mišljenje koje sada izričem, ali uvijek će mi ostati pitanje na usnama: što se dogodilo s ‘ciljnom ravni prosvjetiteljstva‘ o kojoj je toliko trubio u Kritici ciničkog uma, koja čovjeka na koncu privodi stanju oslobođenom od identiteta u kojem nastavlja slobodno živjeti, u svojevrsnom modu “racionalne mistike“?
Pitanje se može postaviti i šire. Što se s čovječanstvom dogodilo na prijelazu tisućljeća? Ako se dogodio politički prevrat na prijelazu u 1990-te, i kapitalizam izvojevao pobjedu nad socijalizmom, čovjek se i dalje može pitati, a što se dogodilo na prijelazu u 2000-te? Koga je kapitalizam tada oborio na pleća? Sama sebe? Kao da se odigrao nezamjetniji, ali pogubniji prijelaz u nešto što sami sebi još nismo definirali. Jedino što osjećamo jest ogromni gubitak; i to, da smo prazniji i bešćutniji nego što smo to bili koju godinu prije.
Neki misle da smo prešli u novo doba, doba pseudomodernizma u kojem je na stvari povratak na stare vrijednosti, ali u pseudo obliku. Vjerujemo u Boga, ali samo deklarativno; idemo u Crkvu, vršimo sakrament, primamo hostiju, kako bi se barem izvana stekao dojam da smo vjernici, ali smo, zapravo, pseudovjernici. Iznutra smo samo prazni i bešćutni, kako prema drugima, tako i prema samima sebi. U umjetnostima je situacija možda i gora. Razdraženo sve proglašavamo umjetnošću, a umjetnik, zbog sve većeg ismijavanja i neprihvaćanja u društvu, postaje taštiji i oholiji. Filozofi će danas, pak, sve više slijediti znanost u sve intenzivnijem rastakanju zbilje. I u ovom slučaju, kao što sve može biti umjetnost, sve može biti i filozofija. Svaka pojava u sebi može sadržavati filozofiju, pa nam tako evo i nekih novih ‘obećavajućih’ filozofskih pravaca poput filozofije spavanja (http://philosophynow.org/issues/91/Notes_Towards_a_Philosophy_of_Sleep ) ili filozofije njege (http://juns.nursing.arizona.edu/articles/Fall%202008/personal%20%20philosophy%20of%20nursing.htm ).
Na koncu, Tetka prenu moje ojađeno snatrenje. Bila je spremna za izlazak. Uobičajena crvena minica, tamni džemper i sivi kišni mantil.
– Požuri, zakasnit ćemo.
– Ja ne idem. – rekoh suho.
– Kako ne ideš?
– Tako. Ipak ne idem. – ponovio sam.
Tetka kratko uzdahnu i zalupi vratima.
Promatram je kako se udaljava od zgrade. Njene štikle odjekuju po pločniku na koje je doletjelo prvo žuto lišće. U magli nazirem toranj crkvice kamo se zaputila. Dakle, i jednu crkvicu sada sam udomio u umu. I što sad? Možda sam trebao poći s njom i ojačati svoj imunološki sustav u Sloterdijkovom smislu? Ne radije ću prebivati u vlastitoj praznini. S mene se i pjena ovog doba davno povukla. A kako slutim, Sloterdijkova ‘pjena’ samo je drugi naziv za nešto što je već dovršeno. Nakon što se val razbije o obalu preostaje samo pjena, i na nju je vjerojatno mislio njemački filozof kad je davao naziv trećem tomu svojih Sfera. I on miriše propast Zapada kao što ga je mirisao i Oswald Spengler. Čini se da je preuzeo i Spenglerovu morfološku metodu promatranja zbilje i zbivanja s čovječanstvom. Sfere mora da su ‘prepune’ Spenglera. Nažalost, u mojoj Prostoriji s Kolom njemački jezik se ne govori. Mogu samo strpljivo čekati nekog ludog hrvatskog izdavača da u trenutku nerazumnog ushita odluči prevesti i objaviti djelo od dvije tisuće stranica ili barem jedan njegov tom. Siguran sam da u knjizi postoje i dijelovi od kojih ću se s užitkom naježiti.
Lipanj 2012.
Posvećene riječi za posvećenu prazninu
Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA
Napokon jedno posvećeno štivo, s religioznošću upravo prema mome ukusu, kazao bih u intelektualnoj maniri, religioznošću koju sam kao jednu od moći duha nepravedno zanemario na ovim stranicama. Kao da mi je namjera podsjetiti intelektualce da ipak nisu sami. Da se njihova proračunata analitičko-sintaktička, kakva god, svijest ipak može ograničiti (mogao sam napisati i induktivno-deduktivna, svejedno). Pa nije li upravo osjećaj ono nešto što ne treba poimati ili griješim? I nije li osjećaj ono nešto što je, zapravo, u istoj ravni s poimanjem, što se s njim nadopunjuje, tamo gdje ne može jedno stiže drugo i obrnuto? I što je osjećaj, recite mi, vi, intelektualci? Hoćete li na to pitanje nastojati odgovoriti samo putem refleksije, mišljenja ili uporabom riječi ili ćete jednostavno svijet pokušati osjetiti i na taj način „pojmiti“ osjećaj. Idemo pogledati što o tome kaže Bela Hamvas u svojoj knjizi:
Najviši stupanj bitka nije znanje nego osjetljivost.
A-ha. Ulaznica za kontemplaciju intelektualca i njegovo dovršenje u racionalnom misticizmu, kako je možda želio Peter Sloterdijk. Ta me tema uvijek kopka. Uvijek pišem o istom, uvijek se vraćam istom jer za moje biće postoje i nadaju se samo one teme koje ono osjeća kao svoje. Nadalje, Hamvas piše da čovjekova osjetljivost svoj najviši stupanj doseže u svojevrsnoj Budnosti. Ali kakvoj to Budnosti, uskliknuo bi moj Magičar. Dalje je potrebno vrlo pažljivo čitati filozofa vina.
Budnost je čovjekova metafizička osjetljivost.
Ah, dragi Bela, ali zar metafizika nije već odavna mrtva? Što nam želiš još poručiti njome? Želio sam razgovarati, nedostajala mi je ta osjetljivost moga bića na čistu stvarnost, doći do izraza bez ijedne upotrijebljene riječi.
I u tom trenutku, kod tih misli, starac rijetke sijede kose, s buteljom vina u ruci, osvanu u Prostoriji s Kolom. Malo je uplašio tetku koja je sjedila na stolcu i ispunjavala križaljku.
– Oh, vi… – samo je stigla promrmljati. Potom se ustala i ležerno, gegajući se u hodu, odvukla do fotelje.
– Možda imate pravo, možda ‘metafizika’ više nije prikladna riječ – poče starac bez pozdrava.
– Pa da; mogli ste samo napisati da je Budnost jednostavno čovjekova osjetljivost. – kazao sam. – Danas više ne dijelimo svijet na ‘ovostran’ i ‘onostran’.
– Slažem se…
Znak raspoznavanja u bitku jest: Svijet je Jedno. Hen Panta Einai, kako kaže Heraklit… Onda, neka Budnost bude intenzitet bitka i to njegov najviši intenzitet“. – zamlatarao je rukama po zraku – Isto tako, potrebno je „Budnost razgraničiti od Svijesti.
– Što? Zar ne smatrate Budnošću ‘buđenje svijesti’ o kojem je pisao i govorio Anthony de Mello? To je vrlo zanimljivo. – kazao sam.
– Slušajte,
Povijest je… osuđenost koju čovječanstvo, ispalo iz Zlatnog Doba, mora otpatiti… U budnom stanju povijesni čovjek nije osjetljiv nego nervozan… To zatvorenu i potonulu budnost psihologija u najnovije doba zove podsviješću. A podsvijest je upravo organ budnosti ljudske duše.
– Samo malo, previše je novih pojmova u igri… – zadržao sam starca – Spominjete nekakvo Zlatno Doba… O čemu se, zapravo, radi?
Zlatno je Doba ono vrijeme kada je život otvoren prema bitku… Carstvo Ver čini Zlatnim Dobom to da su Nebo i Zemlja povezani s devet mostova… od devet mostova osam ih je srušeno…
– Pa što će se onda dogoditi s čovječanstvom? – upitao sam.
„Apokaliptički karakter čovječanstva nakon Zlatnog Doba jest da stoji pod presudom…“ – apokaliptično je i dovršio svoje izlaganje moj gost.
Smješkajući se slušao sam ovog starca i njegov uzavreli arhaični jezik. Tko još ovako piše, tko još ovakva štiva čita? Dakako, radi se samo o jeziku koji se rabio u dobu u kojem se vjerovalo da riječi zaprimaju stvarnu moć. Danas to više nije tako. Iako se čak i danas napisane ili izgovorene riječi nastoje rabiti za manipulaciju vama, u sve češćem broju slučajeva one se koriste tek za upražnjavanje običnog egzibicionizma, dok u rjeđim slučajevima, među koje se, nadam se, može ubrojiti i pisanija s ovog bloga, proglašavaju čistim ludostima. Jedan Derrida već se odavno posrao po riječima. I kako se onda ne smješkati na ovog apologetu istih kojeg smo sada ugostili u našoj Prostoriji s Kolom.
Pa ipak, jezik Bele Hamvasa mi je i dalje drag, makar bio onkraj svakog značenja. Njegove posvećene riječi, iako samo metafore, diraju me, diraju moju posvećenu prazninu koju sam udomio u sebi. A ta se praznina, baš poput vakuuma, sada komeša i kao da time želi poručiti da nije u potpunosti prazna, da ipak fluktuira nekim tananim religioznim osjećajem pa makar se on pod supermodernim mikroskopom, kojeg će izumiti oko 2075. za potrebe provjere valjanosti teorije struna, prepoznao kao beznadni vapaj za običnim, osobnim bogom. Tako stoji i sa Scientiom Sacrom kojoj ću se ovdje vjerojatno vraćati.
Popodnevno svjetlo probija se kroz napola spuštene škure prozora u Prostoriji s Kolom stvarajući pruge svjetlosti na sagu pored naših nogu. Neodređeno, kimnuo sam glavom.
– Hoćete čašu vina? – upita me starac nakon poduže šutnje.
– Kakvo imate?
– Bijelo… iz mađarskih vinograda iz 1959.
– Dajte!
Travanj 2012.
Mala začkoljica u vezi ‘božanskoga’
T. S. Eliot: PUSTOPOLJINA
Danas sam se susreo s čuvenim stihovima T.S. Eliota „Travanj je najokrutniji mjesec…“ i pitam se zašto/kako nisam prije, jer naziv pjesme – Pusta zemlja – korespondira nazivu ovog bloga… Travanj je najokrutniji mjesec, kaže pjesma, jer biljke iz zemlje ponuka da ponovno započnu uzaludno rasti. Blagotvorna je zima koja sve drži u svojoj ćudljivoj toplini pod zemljom. Na neki svoj način, pjesnik se poigrava idejom nerođenja kao jedinog spasa za čovječanstvo u cjelini.
Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
Sjećanje i želju, mućkajući
Dokone korijene s proljetnom kišom.
Zima nas je grijala, pokrivajući
Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
Malo života sasušenim gomoljima.
(prijevod preuzet s bloga >> poesis scenae)
Gledajući svoga sina kako se vrpolji u kinderbetiću nakon što je pristigao na svijet, prije više od dvije godine, pala mi je na pamet ta začkoljica u vezi ‘božanskog’. Što ako je i to ‘božansko’ (ateistički izraz kojim se preko volje priznaje religiozna narav svijeta) iznenađeno svojevrsnim dosegom ljudskih bića? Što ako u igri nije bilo ‘velikog plana’, i da mi samo plutamo u nesvjesnom pra-jednom, nesvjesnom po pitanju svega što ono – ‘pra-jedno’ – stvori. Najgore je što prostodušno razmišljanje upravo na to navodi. Nema nikoga. Jednostavno nema nikoga tko bi nadgledao što se to dogodilo s čovjekom. Kako to da je postao svjestan? Što ako smo mi ti prvi i jedini u svemiru kojima se dogodila jedna ovakva avantura ‘biti svjestan’? To sve opet znači samo jedno: ništa ne znamo te i dalje trabunjajmo o svom neznanju!
I sad se pitam, zašto mi uopće treba pisanje o ‘božanskom’? Riječi o njemu nisu one riječi koje to trebaju biti. Božansko je, po stoti put to valja ponoviti, neizrecivo. A ponekad i kvari inspiraciju. Nešto se pod svaku cijenu želi reći o ‘božanskom’, ali nam to ne uspijeva. Osjećaj ostaje samo osjećaj. Pitanje je da li i književnost i filozofija, na jednom ovako skliskom polju, znaju baratati riječima. Ali okrutni je travanj nastupio i nemamo izbora, van iz zemlje, van s riječima o tome što nam se događa… Odatle je valjda i nastala ta mala začkoljica u vezi ‘božanskog’…
Listopad 2011.
O dobrim stranama rasplinjavanja subjekta I.
Peter Sloterdijk: FILOSOFSKI KVARTET (Das Philosophische Quartett)
Kako prihvatiti tu, naoko gorku i neprobavljivu, istinu Posljednje Ravni Prosvjetiteljstva koja tvrdi da, zapravo, ne postojimo i da je ovaj ‘permanentni osjećaj’ u glavi koji nazivamo svijest samo posljedica određenih kemijskih reakcija u našem mozgu i ništa više? Isto ovo tijelo, u kojem se odvijaju iste kemijske reakcije iz dana u dan, i tomu smo nadjenuli ime – ‘ja’!? Sad mi je već lakše razmišljati o tome da ne postojimo. Vrata raja ili pakla možda prođemo i neprimijećeni. No, postoje i druge mogućnosti: možda nas u svoj žrvanj dohvate druge kemijske reakcije, a možda se u krajnjem jezovitom paroksizmu u potpunosti rasplinemo poput mjehurića sapunice.
No, nije li to i ulaznica za jednu novu vrstu religioznosti, jedva se stignemo zapitati, ali već čujemo prigovor: „Ah, ta religioznost!“. Razum je više ne podnosi. Morat će se preodjenuti u nešto intelektualno daleko prihvatljivije. ‘Zašto ne!’, dovikuje Posljednja Ravan Prosvjetiteljstva. Razumom razotkriti čudesnost svijeta počinje u onom trenutku kad shvaćamo da nema toga ‘ja’ koje misli, nego da je riječ samo o određenoj količini energije svemira ‘udruženoj’ na neko vrijeme. U skladu s tim, ‘ja’ bi se moglo shvatiti i kao svojevrsno umjetničko djelo prirode…
Bilo kako bilo, to je najprije jedna razočaravajuća misao. Shvaćate da ćete proizvoditi ovaj isti osjećaj u glavi (svijest) samo dok ste živi, dok se te u ovom prolaznom tijelu. Porazna je to misao prosvjetiteljskog mislioca na kraju puta. Kao da sebi na uho govorite: „Ništa se nije moralo znati da bi se živjelo“.
S druge strane, u svemu tome ima i nečeg čudesnog. Ako sam samo zbroj kemijskih reakcija u tijelu i ništa drugo, ne budi li to u meni ustrajnog znanstvenika koji će po cijenu života sada prionuti na zadatak uspješnog premještanja istih u neke mnogo manje prolaznije tvari? Nećemo li jednog dana, kad već dosada nismo, razviti tehnologiju koja će biti u stanju preseliti naše misli… u računalo? Ili nas učiniti „mozgovima u bačvi“, kao što tu mogućnost ozbiljno razmatra i jedna odlučna grana epistemologije? Ili još čudesnije: kako bi bilo da idemo za tim da sve što zamislimo i ostvarimo?
U jednom znanstveno-hipotetičkom smislu, nema prepreka da se kemijske reakcije iz našeg tijela jednog dana ne prebace u neko drugo tijelo ili čak neki drugi oblik materije – ako mi sami kao jastva ne postojimo… Sa subjektom u igri mi smo samo nijekali čudesnost prirode u svojim mogućnostima. Ako nema nikog iza naših misli, postajemo Mađioničari/Magičari svijeta. Možemo činiti što god nam je volja i naša se mašta može odsad gubiti u beskrajnim mogućnostima bivstvovanja…
O rasplinjavanju subjekta, tog nadmenog mislećeg ‘ja’, najviše je pisao naočiti i u filozofiji još uvijek aktivni Nijemac – Peter Sloterdijk. Njegova emisija „FILOSOFSKI KVARTET“ bilježi i više nego prihvatljivu umjerenu gledanost na njemačkoj televiziji, ali čini se da ga danas zaokupljaju neke druge teme. Pogledamo li popis naslova već prikazanih emisija uočit ćemo neobičan spoj politike i religije u emisiji znakovitog naslova „Politika Benedikta XVI“ (Die Politik Benedikt XVI iz 2009) ili naslove koji se tiču manje-više svjetske financijske krize (Markt der Illusionen iz 2008, Irrationale Finanzwelt iz 2011,). Čini se kao da je batalio svoj najsjajniji filozofski biser – tezu o Posljednjoj Ravni Prosvjetiteljstva iz knjige Kritika ciničkog uma (1983) – koja se zasniva upravo na ideji rasplinjavanja subjekta. Naravno, svakomu je jasno da u ovom i ovakvom robno-tržišnom svijetu do rasplinjavanja subjekata teško dolazi. Štoviše, svjedoci smo otvrdnjavanja subjekta više nego ikad prije! Ali i u tome vidim početak njegove propasti. Jedini naslov „FILOSOFSKOG KVARTETA“ koji vam u duhu ovog bloga možda privlači pažnju jest „Svemir bez Boga“ (Unversum ohne Gott) u kojem se u natruhama spominje subjekt i njegovo možebitno iščeznuće.
Zanimljivo je i primjetiti da zbog upornog ignoriranja engleskog jezika Peter Sloterdijk ostaje zatočen unutar jezičnih barijera vlastite države. Piše i govori samo na njemačkom jeziku i nije poput onog glasnog Slovenca (Žižek) koji žari i pali na You Tube-u i katedrama zapadnoeuropskog kruga, izlažući svoju vlastitu filozofiju kroz osebujni postmodernistički diskurs na „manitu“ engleskom jeziku. Postoji jedna Žižekova izjava ili vic o tome kako je danas lako zamisliti kraj svijeta u fizičkom smislu, ali da je, u isto vrijeme, nezamislivo predočiti kraj trenutno vladajućih oblika ekonomskih odnosa, aludirajući pritom na niz filmova i knjiga apokaliptične tematike u kojima se majčici Zemlji prijeti ili udarom meteorita ili ubojitim Sunčevim vjetrovima. Jasno da je zajapureni Slovenac tu ciljao na kapitalizam. Međutim, ova rečenica već spada u sljedeći post, a koji ću nastojat povezati s ovim, pitajući se: ne nudi li nastupajući proces rasplinjavanja subjekta i mogućnost za konačan obračun s jednim, više neizdrživim, društvenim uređenjem?
O Duhu i njegovim Moćima 