Siječanj 2017.
Misliti da je ljudska svijest prolazna je nemoguće! (ili o Nietzscheovoj najreligioznijoj misli)
Milan Kundera: NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA
Nietzscheova misao o Vječnom Povratku jedna je od njegovih najzagonetnijih, a možda i najreligioznijih misli. Kako to, kad znamo da je riječ o filozofu koji je svijetu objavio da je Bog mrtav?
Ljudska svijest, što god o njoj racionalno zaključili – u njoj ili putem nje (npr., odakle dolazi i kamo ide) – teško prihvaća vlastitu prolaznost. Najmanje što se o njoj može reći, a da nam se čini da nećemo pogriješiti, odnosi se na to da je ustrojena tako da sve oko sebe doživljava po smislu… U bilo čemu, ona će ponajprije tražiti i ‘vidjeti smisao’, očiti ili prikriveni, a u mnogim prilikama, i onaj izostajući… Pa tako, sâm pojam besmisla u ljudskom jeziku odiše jednom zasebnom vrstom smislenosti. Dovoljno je znati što se pod tim pojmom misli (a najčešće je to izostanak smisla), pa da se on tumači kao smislen. Prava besmislenost, ako takva uopće postoji, ne nalazi se samo izvan jezika, nego najvjerojatnije i izvan dohvata ljudskog intelekta.
Na osnovi izrečenog, dolazimo do šireg značenje smisla koje želimo istaknuti; ono se odnosi na mogućnost uspostavljenja veza između uočenih ‘razlika u svijetu’ (da ne kažemo ‘stvari’). Kako za našu svijest apsolutno sve mora posjedovati smisao (ili besmisao, u smislu ‘izostanka smisla’), smisao pronalazimo u mogućnosti povezivanja razlika/stvari među sobom. Ali zašto jedna prolaznost – ovoga sada i ovdje – koja kao takva, dakle, posjeduje smisao, za jednu svijest ipak mora postati neodrživa? Zato što nije stvar u tome što mi doista prolazimo i nestajemo, nego u tome što postaje jako teško objasniti ili učiniti smislenim odgovor na pitanje zašto smo se uopće pojavili.
Ljudska svijest teško se može nositi s razlogom svog postojanja, ako prihvati vlastitu prolaznost. I nije Nietzsche prvi koji je to shvatio, davno prije njega shvatili su to i utemeljivači velikih religija. Uvijek nam valja igrati na kartu vječnosti. Čak i znanstvenici igraju na nju! Pomislimo samo na pojam beskonačnosti koji se svako malo pojavljuje u izračunima matematike i fizike na njihovim ‘krajevima’… Nietzsche se dosjetio i vječnost vratio na scenu kroz zagonetnu misao o Vječnom Povratku. U nekim svojim pabircima čak ju je pravdao znanstvenim razlozima: ako se svemir sastoji od konstantne količine energije/sile u kretanju – kao što to tvrdi I. zakon termodinamike, onda se svako stanje te količine energije/sile jednom mora ponoviti… napisao je trezvene, znanstvene glave. Neizbježan je dojam da su ljudi poput Nietzschea upravo ovakvim načinom rezoniranja nastojali zaobići vlastitu smrt u pravom smislu te riječi.
Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.
Za Nietzschea je, dakle, utjeha da se ‘sve vraća’, ali i moralni imperativ. Na osnovi misli o Vječnom Povratku, on je mogao izvesti ‘zakon’ ravnanja volje za moći koji je stavio u usta svog Zarathustre: čini onako kako si oduvijek želio i kako ćeš oduvijek željeti činiti. Nema kajanja, nema osvete! Postavi se u životu onako kako bi ga želio vječno živjeti… Nepostojanje ionako nikada nećeš osjetiti. Važan je kozmički ritam i pripadnost Cjelini.
Na misao o Vječnom Povratku nailazim i na početku romana Milana Kundere Nepodnošljiva lakoća postojanja, ali u sasvim ‘drugom ruhu’. Ovoj misli Kundera se opire svim sredstvima, a što je, čini se, jedino bilo moguće u onim drsko-ateističkim 80-im godinama 20. stoljeća. Naziva ju ‘smušenim mitom’, a za filozofe suviše zbunjujućom… K tomu, sjećam se, da me je sa svojom interpretacijom misli o Vječnom Povratku stigao zbuniti. Početak njegova romana morao sam pročitati nekoliko puta kako bih shvatio što je htio poručiti; uostalom, evo ga:
Misao o vječnom vraćanju [Vječnom Povratku] je tajanstvena i Nietzsche je njome prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj! Što treba da nam kaže taj smušeni mit?
Mit o vječnom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek nestane, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota — ako je bio strašan, lijep ili uzvišen — ne znače pod milim Bogom ništa.
Kunderine svečarski dojmljive rečenice, savršene u svojoj književnoj ljepoti, međutim, proturiječe jedna drugoj. Ta, mit o vječnom vraćanju ne govori o lakoći postojanja, životu bez težine, nego baš obratno! Treba nam neko vrijeme da shvatimo kako je lakoću postojanja, kakva se osjećala u drsko-ateističkim 1980-im, i samo tad, Kundera zapravo izveo iz mita o vječnom vraćanju!
Možemo… reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja određenu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile — pojavljuju se lišene olakotne okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakotna okolnost nam, naime, onemogućava da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi o nečemu što je prolazno?
Ako se svaka sekunda našega života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom.
Očito, Kunderin svijet je svijet bez Boga, bez odgovornosti; u njemu se o ničemu ne može suditi, jer se u njemu ništa pod milim bogom ne ponavlja, ‘ne vraća’. I već zbog te činjenice u Nietzscheovoj misli o vječnom vraćanju valja nam slutiti crtu religioznosti iz naslova.
Postoji nekoliko opcija ‘vječnog vraćanja’. Pored Nietzscheove, po kojoj se naš život vraća točno u onom obliku u kakvom je bio proživljen, lako si možemo dočarati i ‘druga vraćanja’; primjerice, ono u kojoj se vraćamo mi kao mi – odnosno naše ‘unutarnje ja’ (a ne ‘uslovljeno ja’ ili-ti ego), ali da se, pritom, naš život uvijek ravna prema nekom drugom scenariju; prema jednom, uspješni smo u onome što volimo raditi, prema drugom – nesretni, u jednom životu ostvarili bi većinu svojih želja, a u drugom se od njih razboljeli itd. Ali i dalje, u svim mogućim životima, mi bismo bili mi kao mi, zadržali bismo ono jedno, nepromjenjivo, ‘unutarnje jastvo’… Postoji i pozicija na koju se poziva budizam po kojoj naše ‘unutarnje jastvo‘ u budućim životima ne mora zadržati ljudsku prirodu. Može prijeći u oblik gusjenice ili stabla, pa čak i kamena obraslog mahovinom pored žuborećeg potoka! Ali i u tim životima odnosno postojanju, na djelu bi bilo vječno vraćanje…
Ako budemo te sreće, pred samu smrt, vjerojatno ćemo dobiti priliku pomisliti na naše najbliže, i (na) ono što ostavljamo iza sebe. Ali, isto tako, pomislit ćemo i na tu svetu, nikada do kraja opovrgnutu mogućnost, da se negdje (pa čak i na istom mjestu) ponovno rodimo/vratimo… Hoće li se to ‘dogoditi’ na Nebu, ili u ‘budističkom stilu’ reinkarniranom životu na Zemlji ili naprosto u ponovljenom životu u vlastitoj koži, nakon što se beskraj svih mogućnosti svijeta u međuvremenu okrene za puni krug (i sve se na kraju bude moralo ponoviti)… svejedno je. Ne tvrdim da se to stvarno događa, samo da je čovjeku koji ovaj svijet ne drži smislenim jedino preostalo misliti da se on vraća/’ponavlja’ kako bi svoju svijest učinio neprolaznom.
Pokušajmo sada jednom osobitom mističkom intuicijom, kojom je vjerojatno bio prožet i Nietzsche, pojmiti kako odvijanje svih drugih mogućnosti u beskraju vremena, dok smo mrtvi, i dok ne postojimo, za našu svijest, zapravo, ne znači ništa. Iz perspektive naše svijesti, čim svršimo sa starim životom, već u ‘sljedećem trenutku’ probudit ćemo se u ‘novom’… To je zato što cijelo to vrijeme dok nismo postojali, nismo bili prisutni ni u vremenu i prostoru, pa tako nismo mogli ni osjetiti protjecanje vremena. Naš ‘sljedeći trenutak’ u vremenu odnosit će se na prvi trenutak ‘ponovljenog’, vraćenog života… Između vraćenog života i ‘posljednjeg trenutka’ starog života, naša svijest neće moći ‘staviti’ ništa. Nepostojanje, jednostavno, neće osjetiti, a odatle – ni vlastitu prolaznost. Držim da je to pravi smisao ‘mita’ o Vječnom Povratku, i svekolikog Ništavila… ako baš hoćete…
Kao i Kundera, ni ja nisam siguran u postojanje tog ‘unutarnjeg jastva’ čijom spoznajom se diče velike svjetske religije. Više sam sklon vjerovati da je ‘ja’ samo drugi naziv za sadržaj sjećanja. Međutim, ono što sam (ovim tekstom) valjda htio pokazati odnosi se na činjenicu da je ta izvjesnost današnjoj ljudskoj svijesti, dodatno napumpanog ega, jedno strano stajalište.
Kunderin doprinos interpretaciji Nietzscheove misli vidim u njegovu majstorskom pojašnjenju zašto ju je Nietzsche smatrao ‘najtežim teretom’, ali i u tome što mi je ukazao da ovu misao ‘ugledam’ odnosno prepoznam kao najreligiozniju Nietzscheovu misao. Ako vjerujete u ‘ja’ nužno morate biti skloni ‘pripitomljavanju’ vječnosti, jer ‘ja’ ne može sebe objasniti sebi, ako nešto u cijeloj stvari nije vječno. A odatle, priznajete li vi to ili ne, postajete malo-pomalo i religiozni…
S druge strane, čak kad bi i prihvatili tu ‘nepodnošljivu lakoću’ svekolike prolaznosti (koja se barem u Kunderino vrijeme nije doživljavala tako groznom), u času iznuđene šutnje, naša bi svijest ponovno živošću svojih misli nastavila dokazivati da joj nepostojanje nije prirođeno, i da se s njim, u konačnici, nikada neće pomiriti. Na kraju krajeva, ne znam zašto je tako, ali je tako. Dakako, iz mene ovoga puta progovara intuicija, a ne ratio, jača nego ikad, i koju volim dovoditi u vezu s intuicijom koja je opsjedala starogrčke filozofe – predsokratovce – Talesa, Anaksimandra, Heraklita, Parmenida i Anaksagoru… (Možda je došlo vrijeme da i njima posvetim koji post!) I valjda baš zbog njenih korijena, i utjecaja, barem u ovom trenutku, ne dopuštam da ono što joj je na umu ikakvi racionalni proturazlozi pobiju.
O Duhu i njegovim Moćima 