Veljača 2013.

Bjesomučna vedrina

Posted in HESSE, KNJIŽEVNOST - PROZA, Stepski vuk tagged , u 12:58 pm autora/ice Magičar

Herman Hesse: STEPSKI VUK

Nekad se pitam što pogoni moju bjesomučnu vedrinu? Zašto sam vedar i pored tmore današnjeg života? Ako na posjedovanju ove neobične pozitivne energije ne mogu biti zahvalan svojoj okolini, prožetoj nezapamćenom bijedom duha koju će zauvijek povezivati uz početak dvadeset i prvoga stoljeća – kome onda mogu? Osjećam se kao da sam priključen na nevidljive kablove kojima kolaju nezemaljske energije. Tko zna, možda vode u svemir, izvan planeta Zemlje, do nepoznatih i egzotičnih nebula ili ne manje egzotičnih i zagonetnih područja tamne energije. A možda sežu u drugom pravcu? Možda se spuštaju u dubine moga uma čiji ponori također jesu i ostat će zagonetka iste eshatološke snage zasvagda. Drugim riječima, želim se pitati na čemu počivamo, ako smo, u ovo današnje doba, vedri? (versificirana Jinx verzija istog pitanja glasi – Na čemu si ti?).

Mnogi prije mene su napisali: svijet je mračno i nesigurno mjesto, čovjek je sublimacija nesreće organskoga svijeta, i općenito živih organizama, jer je izgrađen na protivnostima. Osim što je upojedinačen i perspektivičan, sklon je i lukavstvima. Ne možete preživjeti ako ste se našli u njegovu okruženju. Otežavajuća okolnost nastupa kada ‘otkrijete’ da ste i vi ljudsko biće… da sve što ste na čovjeku detektirali… imate u sebi, samo u obliku dobro skrivenog eksploziva koji jednoga dana, može, ali i ne mora, eksplodirati…

Nosac ste svoje radosti, ali i svoje muke. Vjerojatno ste dosad shvatili i ne želim to skrivati: meni pisanje i čitanje donose moju vedrinu. Međutim, ponekad vam i ta umjetno stvorena vedrina mora prisjesti. Duboko konceptualna, zadojena neprestanim baratanjem znakovima i simbolima, na kraju je izgubila onaj neposredni dodir sa životom na koji neprestano podsjeća Zerzan. Izgubili smo Drugoga, za kojeg nam se čini da se u nekom drugom dobu činio nadohvat ruke. Pisanje i čitanje postale su danas samačke djelatnosti.

A sasvim je moguće da pisanje i čitanje doista imaju svoje korelate u stvarnom životu koje ću jednoga dana, nadam se, s užitkom otkriti. Želio bih biti C + H2O s primjesama drugih elemenata u odgovarajućim omjerima, ali bez potrebe bježanja od stvarnosti kao takve. Ne želim se plašiti svoje prirode, ali je ne želim ni obuzdavati. Ne vjerujem u čovjeka kojemu je njegov Kraj zapisan u njemu, a ne u nepažljivom kometu koji bi i prema najmanjoj vjerojatnosti ipak jednoga dana trebao doletjet iz dubina svemira i reći Bum! Shvaćate, sporazuman sam da nas dokrajči slučajnost, a ne naša priroda… Nikako se ne mogu pomiriti s tim da sam čovjek – samo kao čovjek… I s nekakavom glupavom nadom nastavljam se pitati, može li se on, čovjek, promijeniti? Može li postati biće u čijem će se društvu moći i živjeti, a ne samo pisati i čitati?

U tom trenutku, trgnuh se. Ponovno sam počeo osjećati prostor oko sebe. Nedvojbeno, nalazio sam se u Prostoriji s Kolom, ali jesam li bio živ? Glava mi se učini teškom. Ponovno sam pretjerao. U svom umovanju nemam granice… Pogledao sam kroz prozor. Koliko dugo vremena nisam pogledao kroz prozor? Priđoh mu i otvorih ga. Blagi zvukovi prigušene glazbe dopriješe do mene. Dolazili su iz Tetkinog Ljetnikovca. Čarobna svjetlost umjetnoga sunca osvjetljavala je prekrasno zdanje oko kojega se jezerce mreškalo pod lažnim i ugodnim vjetrom. Vječno ljeto. Tetka je živjela poput Boga.

Zašto sam postao takav: „blijed, sjajan i nijem, počivajući nad samim sobom“, mogu možda zahvaliti jednoj knjizi koju pročitah u nevrijeme – u doba kada je to i za jednog ‘ slobodnog duha’ bilo malčice prerano – s petnaest godina. U njoj sam se, po prvi puta, suočio s tom morbidnom istinom o čovjeku koju je njezin autor, do kraja teksta, ipak svim silama nastojao uljepšati. Osim toga, napisao je i nešto što odista, bez daljnjega, mora ulijevati nadu:

Čovjek nije čvrsto i trajno uobličenje, već je prije pokušaj i prijelaz, dakle, ništa drugo nego uzani i opasni most između prirode i duha. Prema duhu, prema Bogu, goni ga unutrašnja predodređenost – prema prirodi, prema majci vuče ga topla čežnja: između ove dvije sile plašljivo se leluja njegov život.

Riječ je ponovno o njemačkom piscu kojeg sam citirao i u prošlom postu. Ipak, Stepski vuk, iz kojega sam sada povadio citate, čini se puno zahtjevnijom i ‘opasnijom’ knjigom od Siddarthe. I premda će nepopravljivi romantičar Hesse o čovjeku napisati kako mu se čini da on „nije samo prilično razumna životinja, već i dijete Bogova, kome je određeno da bude besmrtno“ ipak mi, u ovom vremenu, dakako, mnogo bolje prijaju njegovi suprotni dojmovi o istom:

… njegov život samo jedna opaka zabluda, žestoki neuspio izrod pramajke, divlji jeziv promašen pokušaj prirode…

Uostalom, i u mojemu romanu, u jednomu dijelu, na sličan način trubim…

Veljača 2013.

Budizam na lak način

Posted in HESSE, KNJIŽEVNOST - PROZA, Siddhartha tagged , , , u 11:16 pm autora/ice Magičar

Herman Hesse: SIDDHARTHA

Sve što vam govorim u vezi Prostora Uma nije ništa novo. Sve to postoji, u većem ili manjem obimu, u magičnim dostignućima drugih magičara. Moja je filozofija eklektička smjesa koječega, ona je misao nastala pod utjecajem druge misli… Stoga, ne dajte se zavarati. Kada se i čini da vam želim prenijeti nešto kao isključivo svoje – to vjerojatno ne odgovara istini. Obično sam to već negdje drugdje pročitao, i to pročitano sada propuštam kroz vlastito svjesno (i nesvjesno) koje(i) oko njega, onda, ‘načičkava(ju)’ ektaplazmičke čičke moje osobnosti.

I vi, kad god nešto ‘stavite na papir’, ili platno obješeno na štafelaj, niste u prilici stvoriti ništa novo. Vaša je ruka ‘teška’ nekoliko eona te na sebi mora ‘nositi’ sve druge ruke koje su, kao i vaša, nekoć radile ovaj isti, nezahvalni posao. Što ćete učiniti? Nema vam druge nego vjerovati da jedino još možete biti zabavni, jer ste barem zadržali moć iste teme preoblačiti u novo ruho. Moja je žena jednom kazala kako je ljudska mašta, zapravo, poprilično ograničena. Uvijek se ponavljaju iste stvari. Ne zahvati li i vas ponekad isti osjećaj?

Tako sam uvidom u nekoliko tekstova budističke provenijencije shvatio kako se moja privatna filozofija prostora uma u mnogim stvarima poklapa s budističkim učenjem. Hoćete li kratki podsjetnik na budizam? Pronašao sam ga u romanu Siddhartha Hermana Hessea, u pogovoru ili predgovoru djela, autora kojemu, nažalost, ime nisam zapisao:

Budu je odgojio otac u uslovima lagodnosti i raskoši. Jednog dana dok se dvokolicama vozao tamo-amo Buda je vidio ženu kako se porađa, bolesnog čovjeka, starca i leš. Obuzet saznanjem da je jad nerazlučivo povezan sa životom želio je otkriti izvor čovjekovih patnji. I dok je utonuo u razmišljanje ispod nekog drveta, doživio je prosvjetljenje…

Patnja je najveće zlo svijeta. Izvor patnji je želja, a izvor želje je ‘ja’. Sve je to , u jednome toplom danu, shvatio Gautama Buddha sjedeći u hladu nekog drveta. A onda se dosjetio i rješenja problema. ‘Ja’, kazao je, ne postoji, stvari do kojih nam je stalo ne postoje, stoga, ni patnja koju osjećamo ne može biti stvarna; svijet je vječni začuđujući tok mentalnih i fizičkih energija koje se u sebi isprepliću, stvaraju i rastvaraju, tako da je u njemu teško pronaći nešto trajno, za što bi se čovjek mogao uhvatiti. Besmisleno je željeti nešto što u narednom trenutku postane nešto drugo. Posve je razumljivo pomisliti kako je Buda na ovaj način postulirao ubojitu metodu za dokrajčenje patnje – izvora sveg zla na svijetu.

Koja sve ‘čuda’ budizam obećava? Ponajprije ono – da nema čuda, nema transcendencije, ovoga i onoga svijeta, čak i skrivenoga i sl. Budizam ne ide ruku pod ruku ni sa jednom svjetskom religijom, a na misticizam se osvrće kao na dječju igru.

Naravno, problem ovoga ekskluzivnog i primamljivog tibetanskog učenja leži u tome da je za mnoge, on, praktički nedostižan. Do ‘iscjeljujuće spoznaje’ dolazi se isključivo putem poprilično komplicirane tehnike meditiranja (koja dovodi do konačnoga utonuća čuvstava u nirvani), a ne, recimo, ovdje izloženim prostim, dekonstrukcionističkim uvidom. A to zasigurno mora tištati mnoge ne-Tibetance, pogotovo Zapadnjake, koji se s nadahnjujućim anagogičnim himalajskim masivom – možda i kolijevkom najnaprednijega ljudskoga duhovnog uvida ikada postignutog – susreću uglavnom putem ne tako jeftinih i često sasvim prozaičnih turističkih aranžmana.

Stoga, na ovome stupnju razvoja, ovdje propagiranu filozofiju prostora uma, neko kritičko i zajedljivo oko može vulgarno shvatiti kao ‘laički budizam za ne-Tibetance“, koja je u prvom redu upućena onima koji zbog manjka koncentracije ili viška nervoze nisu kadri prakticirati meditaciju i utonuće u iscjeljujuću spoznaju, nirvanu… Takvima se, eto, nudi uvid Deridinog tipa, a koji Buddha lijepo sažima ovim riječima:

Ova je sabranost duha bez obilježja čvrsto utemeljena i proniknuta. Pa ipak je i sve ono što je čvrsto utemeljeno i proniknuto tek nepostojana i prolazna pojava.

Prethodni citat preuzet je iz Prostorije (bloga) Magičara s puno kompetentnijim Kolom u pogledu, kako ove, tako i inih filozofskih tema, i koji je, eto, također objavljen baš danas… (Hvala, Davore!)

Za kraj donosim nekoliko citata iz spomenutoga romana Hermana Hessea. Prepisao sam ih u svoju malu bilježnicu, vjerojatno ne predmnijevajući da je Herman Hesse napisao i puno boljih romana od ovoga… (Zamislite, tu još ne mislim na Demijana! U to doba, a bilo mi je devetnaest godina, tek sam bio počeo čitati… ali čitati bez navodnih znakova, toliko karakterističnih za srednju školu…) Ali za temu – mogu poslužiti!

Prepoznavati uzroke, činilo mu se, upravo i jest mišljenje.

Ljudi našega kova možda ne mogu voljeti. ‘Dječji ljudi’ to mogu; to je njihova tajna.

Siddhartha je posjedovao umijeće mišljenja, čekanja i posta.

Zavidio im je na jedinom što mu je nedostajalo, a oni su imali, na važnosti koju su pridavali svom životu, na strastvenosti njihovih radosti i strahova, na tjeskobnoj ali slatkoj sreći njihove vječne zaljubljenosti. Vazda bijahu zaljubljeni ti ljudi u same sebe, u žene, u svoju djecu, u čast ili novac, u planove ili nade. A to od njih nije naučio, već upravo ono neugodno što je prezirao… [srditost, nestrpljivost] …

Tražiti znači: imati cilj. A naći znači: biti slobodan, stajati otvoren, nemati cilj! Mudrost se ne može priopćiti.

„… i vrlo mi se sviđa i vrlo sam sporazuman s time da ono što je jednom čovjeku blago i mudrost drugome uvijek zvuči kao ludost.“

%d bloggers like this: