Srpanj 2015.

O Vječnom Povratku Jednakog (ničeancije v.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Uvod u Nietzschea tagged , , , u 10:04 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE

26.

Nejednakost zamjećujemo svuda oko sebe. Pa opet, naš znanstveni pogled svugdje pokušava naći pravilnosti (druga, previjanija, riječ za jednakost) za potrebe predviđanja budućih događaja. Što smo postigli nekakvom formulom, ako ne uspostavili određenu vrstu jednakosti između prošlih i budućih događaja. Pod određenim okolnostima, reći će znanstvenik i matematičar, oni su jednaki; to nam, dakle, hoće natuknuti znanost i njena perjanica – matematika – koja barata apstraktnim simbolima, tim osobitim mehanizmima za uspostavljanje jednakosti. I začudo, time se razotkrilo da priroda teži ponavljanju… Sva matematika i sva znanost funkcioniraju na osnovi te jednostavne zamjedbe… Nejednaka priroda po sebi teži ponavljanju, te ono nejednako ostaje uvijek na isti način nejednako. To znači da se odnos između dvije nejednakosti neće promijeniti. I eto nam, konačno, te jednakosti zbog koje su matematika, i općenito znanost, mogući. Jednakost je sadržana, ne u stvarima, nego u odnosima…

27.

Čuvajmo se vjerovanja da [univerzum] ima [tendenciju] dosegnuti izvidne forme, da ona hoće biti ljepšom, savršenijom, kompliciranijom! Sve je to [antropomorfizam]! … […] …

Svo se bivanje giba u ponavljanju jednog [određenog] broja savršeno jednakih stanja.

Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.

Nietzscheovoj misli Vječnog Povratka Jednakog, mistična prizvuka i konotacija, i zapravo nikada nikome u potpunosti jasnoj, suprotstavio sam misao, doličnu po snazi i u skladu s današnjim stupnjem razvoja znanosti – misao o izviranju Prostora i Vremena iz nas samih! Ne sramim se proturječit učitelju, jer je moja ideja nešto što bi možda i on domislio u nekom svom osobitom raspoloženju ili da živi u ovom vremenu. Što nam je drugo činiti doli nekom svojom nadahnutom idejom čovječanstvu prirediti pozornicu za njegovo što dulje trajanje u vremenu…

28.

S mišlju o Vječnom Povratku Jednakog Nietzsche je otkrio kako se ipak ne slaže s onima koji na svijet gledaju kao na ‘vječito novi’, bivajući; poput Efežanina Heraklita:

Kad bi svijet bio vječito novi bivajući, bio bi on time postavljen kao nešto u sebi Čudesno i Slobodno – Sebestvaralački-Božansko. Vječito bivanje-novim pretpostavlja: da sila samu sebe samovoljno povećava, da ona ne samo da ima namjeru nego i sredstva da sebe samu sačuva od ponavljanja, od toga da dospije natrag u neku staru formu, – … ili nesposobnost da dospije u jednako stanje: to bi značilo da količina sile nije nešto čvrsto a isto tako [osobine] sile. Nešto ne-čvrsto sile, nešto undulatorno nama je posve nezamislivo.

piše on kao da nikada nije izrekao nijednu lijepu riječ za umjetnost i predsokratovskog filozofa kojemu se toliko divio.

29.

Još je Heidegger upozorio da se na ključne sastavnice Nietzscheove misli može gledati kao na njegovu ‘metaphyziku‘. Volja za moć, vječni povratak jednakog, nadčovjek itd. spadaju u Nietzscheovu metaphyziku, a ne u stvarnost, kako je to možda želio njihov tvorac. Svim tim pojmovima dodijeljen je jedan rok trajanja, u okviru jednog ili više doba, nakon kojih postaje očigledno da njihova moć slabi te da ostaju ideje koje više ne mogu motivirati čovječanstvo.

30.

Manje je poznato da misao o Vječnom Povratku Jednakog počiva na jednom temeljno znanstvenom uvidu: ukupna energija svemira ostaje jednaka i ne može se povećavati ili smanjivati (dakako, radi se o čuvenom Prvom zakonu termodinamike). Zato njen stvaratelj može hladno napisati:

Nekada se mislilo da beskonačnoj djelatnosti u vremenu pripada jedna beskonačna sila, koja nikakvom potrošnjom ne biva iscrpljena. Sad se silu misli vazda jednakom, i ona više ne potrebuje biti beskonačno velika. Ona je vječito djelatna, no ona više ne može stvoriti beskonačno mnogo slučajeva, ona se mora ponavljati: to je moj zaključak.

31.

A danas se za tu ‘jednaku silu’, a očito da je Nietzsche mislio na energiju, u nekim znanstvenim krugovima sumnja da ‘curi’ na sve strane! Naime, neke istraživače uzbunio je navodni gubitak energije fotona koji nam dolaze iz udaljenih galaksija. O čemu se radi?
Svi fotoni koji nam dolaze iz udaljenih galaksija su, bez izuzetka, redshifted (imaju crveni pomak) odnosno dulju valnu duljinu te se nalaze u ‘crvenom dijelu’ spektra elektromagnetskog zračenja. Međutim, naglašavaju znanstvenici, valja razlikovati redshifts Dopplerovog efekta od kozmologijskog redshiftsa! Podsjetimo, Dopplerov efekt svog uzročnika nalazi u relativnom gibanju. Crveni pomak tijela koje prema nama odašilje svjetlost (a može to biti upravo zvijezda iz udaljene galaksije) govori nam da se to tijelo istodobno i udaljava od nas. I ne samo to! Relativna brzina udaljene galaksije veća je od brzine naše galaksije; uobičajeno, na ovome se temelji i zaključak su da se svemir širi. Međutim, značenje kozmologijskog redshiftsa vezano je uz samo istezanje prostora. Zamislimo, da su udaljena i naša galaksija nečim fizički povezane. U ovom slučaju, jasno je da nema relativnog gibanja, međutim, standardni izračuni opet pokazuju crveni pomak svjetlosti fotona koji nam pristižu iz udaljenih galaksija! Ne znači li to, onda, da fotoni vremenom ipak gube svoju energiju? Kad bi tomu doista bilo tako, Prvi zakon termodinamike ‘pao’ bi na ‘bojnom polju’: količinu energije svemira više ne bi mogli uzeti kao konstantnu!
S druge strane, prema klasičnoj teoriji relativnosti gibanje materije u univerzumu oblikuje geometriju prostorvremena. Kad bi i tomu bilo tako, onda bi ovo gibanje vremenom moralo dovesti do narušavanja vremenske simetrije, pojave koja se ogleda u tome da eksperiment ponovljen pod istim uvjetima uvijek daje isti rezultat. Ako bi vremenska simetrija bila narušena to više ne bi bio slučaj. Izračuni pokazuju da bi u slučaju narušavanja vremenske simetrije, naš univerzum također gubio energiju…
I nakon ovoga kratkog ‘znanstvikovanja’, nismo li pozvani propitati tu Nietzscheovu misao, misao svih misli, koju je on u jednom trenutku prozvao ‘najznanstvenijom od svih mogućih hipoteza’? Neprolazna misao je iluzija, tvrdi Spengler; pa tako možda ‘i Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća’…

32.

Međutim, ne budimo naivni! Snaga ideje Vječnog Povratka Jednakog i ne nalazi se u znanstvenom dokazu i objašnjenju materijalnog/fizičkog bivanja svemira. Ona je sadržana u mogućnosti podnošenja života bez smisla, ona je, kao što bi to sâm Nietzsche kazao u neobičnu, na momente luckastu, prijevodu njegovih pabiraka iz pera Šime Vranića, ‘bezvidni pokušaj’ da se jedna misao izdigne iznad ljudskog poimanja stvarnosti… Dakle, što ako se sve ponavlja? Tu strahotnu istinu valja izdržati i ono što Nietzschea izdiže iznad drugih mislioca jest da je on u toj mogućnosti sveopćeg bivanja pronašao opoj.

Lipanj 2012.

Posvećene riječi za posvećenu prazninu

Posted in HAMVAS, RELIGIOZNOST, Scientia Sacra tagged , , , u 11:19 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Napokon jedno posvećeno štivo, s religioznošću upravo prema mome ukusu, kazao bih u intelektualnoj maniri, religioznošću koju sam kao jednu od moći duha nepravedno zanemario na ovim stranicama. Kao da mi je namjera podsjetiti intelektualce da ipak nisu sami. Da se njihova proračunata analitičko-sintaktička, kakva god, svijest ipak može ograničiti (mogao sam napisati i induktivno-deduktivna, svejedno). Pa nije li upravo osjećaj ono nešto što ne treba poimati ili griješim? I nije li osjećaj ono nešto što je, zapravo, u istoj ravni s poimanjem, što se s njim nadopunjuje, tamo gdje ne može jedno stiže drugo i obrnuto? I što je osjećaj, recite mi, vi, intelektualci? Hoćete li na to pitanje nastojati odgovoriti samo putem refleksije, mišljenja  ili uporabom riječi ili ćete jednostavno svijet pokušati osjetiti i na taj način „pojmiti“ osjećaj. Idemo pogledati što o tome kaže Bela Hamvas u svojoj knjizi:

Najviši stupanj bitka nije znanje nego osjetljivost.

A-ha. Ulaznica za kontemplaciju intelektualca i njegovo dovršenje u racionalnom misticizmu, kako je možda želio Peter Sloterdijk. Ta me tema uvijek kopka. Uvijek pišem o istom, uvijek se vraćam istom jer za moje biće postoje i nadaju se samo one teme koje ono osjeća kao svoje. Nadalje, Hamvas piše da čovjekova osjetljivost svoj najviši stupanj doseže u svojevrsnoj Budnosti. Ali kakvoj to Budnosti, uskliknuo bi moj Magičar. Dalje je potrebno vrlo pažljivo čitati filozofa vina.

Budnost je čovjekova metafizička osjetljivost.

Ah, dragi Bela, ali zar metafizika nije već odavna mrtva? Što nam želiš još poručiti njome? Želio sam razgovarati, nedostajala mi je ta osjetljivost moga bića na čistu stvarnost, doći do izraza bez ijedne upotrijebljene riječi.

I u tom trenutku, kod tih misli, starac rijetke sijede kose, s buteljom vina u ruci, osvanu u Prostoriji s Kolom. Malo je uplašio tetku koja je sjedila na stolcu i ispunjavala križaljku.
– Oh, vi… – samo je stigla promrmljati. Potom se ustala i ležerno, gegajući se u hodu, odvukla do fotelje.
– Možda imate pravo, možda ‘metafizika’ više nije prikladna riječ – poče starac bez pozdrava.
– Pa da; mogli ste samo napisati da je Budnost jednostavno čovjekova osjetljivost. – kazao sam. – Danas više ne dijelimo svijet na ‘ovostran’ i ‘onostran’.
– Slažem se…

Znak raspoznavanja u bitku jest: Svijet je Jedno. Hen Panta Einai, kako kaže Heraklit… Onda, neka Budnost bude intenzitet bitka i to njegov najviši intenzitet“. – zamlatarao je rukama po zraku – Isto tako, potrebno je „Budnost razgraničiti od Svijesti.

– Što? Zar ne smatrate Budnošću ‘buđenje svijesti’ o kojem je pisao i govorio Anthony de Mello? To je vrlo zanimljivo. – kazao sam.
– Slušajte,

Povijest je… osuđenost koju čovječanstvo, ispalo iz Zlatnog Doba, mora otpatiti… U budnom stanju povijesni čovjek nije osjetljiv nego nervozan… To zatvorenu i potonulu budnost psihologija u najnovije doba zove podsviješću. A podsvijest je upravo organ budnosti ljudske duše.

–  Samo malo, previše je novih pojmova u igri… – zadržao sam starca – Spominjete nekakvo Zlatno Doba… O čemu se, zapravo, radi?

Zlatno je Doba ono vrijeme kada je život otvoren prema bitku… Carstvo Ver čini Zlatnim Dobom to da su Nebo i Zemlja povezani s devet mostova… od devet mostova osam ih je srušeno…

– Pa što će se onda dogoditi s čovječanstvom? – upitao sam.
„Apokaliptički karakter čovječanstva nakon Zlatnog Doba jest da stoji pod presudom…“ – apokaliptično je i dovršio svoje izlaganje moj gost.

Smješkajući se slušao sam ovog starca i njegov uzavreli arhaični jezik. Tko još ovako piše, tko još ovakva štiva čita? Dakako, radi se samo o jeziku koji se rabio u dobu u kojem se vjerovalo da riječi zaprimaju stvarnu moć. Danas to više nije tako. Iako se čak i danas napisane ili izgovorene riječi nastoje rabiti za manipulaciju vama, u sve češćem broju slučajeva one se koriste tek za upražnjavanje običnog egzibicionizma, dok u rjeđim slučajevima, među koje se, nadam se, može ubrojiti i pisanija s ovog bloga, proglašavaju čistim ludostima. Jedan Derrida već se odavno posrao po riječima. I kako se onda ne smješkati na ovog apologetu istih kojeg smo sada ugostili u našoj Prostoriji s Kolom.

Pa ipak, jezik Bele Hamvasa mi je i dalje drag, makar bio onkraj svakog značenja. Njegove posvećene riječi, iako samo metafore, diraju me, diraju moju posvećenu prazninu koju sam udomio u sebi. A ta se praznina, baš poput vakuuma, sada komeša i kao da time želi poručiti da nije u potpunosti prazna, da ipak fluktuira nekim tananim religioznim osjećajem pa makar se on pod supermodernim mikroskopom, kojeg će izumiti oko 2075. za potrebe provjere valjanosti teorije struna, prepoznao kao beznadni vapaj za običnim, osobnim bogom. Tako stoji i sa Scientiom Sacrom kojoj ću se ovdje vjerojatno vraćati.

Popodnevno svjetlo probija se kroz napola spuštene škure prozora u Prostoriji s Kolom stvarajući pruge svjetlosti na sagu pored naših nogu. Neodređeno, kimnuo sam glavom.

– Hoćete čašu vina? – upita me starac nakon poduže šutnje.
– Kakvo imate?
– Bijelo… iz mađarskih vinograda iz 1959.
– Dajte!

Studeni 2011.

Mračni “prezentist”

Posted in FILOZOFIJA, Fragmenti, HERAKLIT tagged , , u 11:46 am autora/ice Magičar

Heraklit: FRAGMENTI
(fragmenti preuzeti iz knjige “Filozofija Heraklita mračnog” Miroslava Markovića)

Žuto svjetlo dolazi odnekud odozgo… ili odozdo. Nikad nisi siguran otkad imam ovo čudo u sobi. Vani je temperatura pala ispod ništice, u otvorenom prozoru imam magično Kolo, ipak, u sobi nije hladno. Kolo ne dopušta prodor hladnog zraka u moje utočište.

Ponekad se vrti samo od sebe, ponekad ne. Nekad samo zuji, a nekad mi se čini da u njemu nešto samo grebunja. Različiti čudni zvukovi dopiru iz njegove unutrašnjosti. Jutro je, 8 sati, a Kolo je već u pogonu. Primakao sam svoju stolicu bliže, stavio ruku na podest s knjigama i osluškujem… Nekad bi slova iskočila sama od sebe, nekad bi Tetka zavrtjela staro drveno svrdlo ispod kućišta pa bi se kolo čudno drmusalo i mogu to slobodno reći, gotovo, kao za sebe, pjevalo. Nikad nisi mogao predvidjeti što će se sljedeće s Kolom dogoditi.

U njemu su misli naših prethodnika, svih magičara koji su nekoć živjeli. Sve misli sakupljene u tom kolu, malenom i velikom. Sve ljudske misli koje su pokušale biti most između zbilje i mišljenja. Hoće li i jedna moja biti u njemu sačuvana? Zasada samo još kradem od drugih. Obmotavam svoje misli, misli jednog magičara u stasanju, oko misli svojih velikih prethodnika i čekam…

Čeprkam po džepovima. Tetka mi prilazi. Traži cigaru.
– Ne pušim, znaš to…
– Tko bi tebe znao – jedan dan pušiš, drugi ne – odmahuje glavom i kukovima. Udaljava se. Sjeda na kanape koji se odjednom tu stvorio i skida štikle. Zaviruje u jednu kao da traži upali kamenčić. Potom ih odlaže pored kanapea. Jedno vrijeme samo sjedi, zaleđena je, ne gleda nikud iako drži oči otvorene, takva vam je moja tetka…

Priđem polici i u trećem redu prvog odjeljka prstima izvučem malu smeđu knjigu. Potom je postavim na podest Kola predviđen za tu namjenu. Kola oživješe. Vrtnja malog kola je bila obrnuta na od velikog. Škripa kotačića, pera, možda i pokojeg zupčanika ispuni prostoriju. Iz velikog mijeha na koncu isplovi oblak sa slovima.

FRAGMENT 7
Ljudi treba da su upoznati s mnogim stvarima. (frag. 7)

FRAGMENT 12
Ubogi svjedoci jesu ljudima njihove
Oči i uši ako imaju dušu
Koja ne razumije njihov jezik. (frag. 13)

– O kome je riječ?
– O Heraklitu iz Efeza.
– Onom što je tvrdio da nikad ne ulazimo u jednu te istu rijeku ili nešto u tom stilu.
Kimnem glavom. Kola su postigla zadovoljavajuću brzinu i sada su se truckala u jednoličnom ritmu. Druga slova ubrzo zamijeniše stara.

FRAGMENT 8
Pravo ustrojstvo stvari voli da se krije.

FRAGMENT 9
Nevidljivi sklop jači je od vidljivoga.

FRAGMENT 12
On [logos] izmiče ljudskom znanju
zato što ljudima nedostaje povjerenje
[da ga mogu saznati].

– On je bio među prvima koji je upoznao ovo Kolo… Shvatio je kako se okreću kotači svijeta…. Ipak, kasnije u životu, odlučio se za jednu stranu bitka – postao je prezentist (engl. presentist).
– Uh, što ti je to sada? – zagrmi tetka.
– Prezentisti su ljudi koji smatraju da postoji samo sadašnjost, da se svijet iz trenutka u trenutak ponovno stvara i da je zbog toga iz trenutka u trenutak uvijek nov, drugačiji. Odatle ona misao da nikad ne gazimo u istu rijeku kao i ona da je ovo sunce koje nam se čini isto, zapravo, svaki dan novo… za razliku od…
– Za razliku od? – ponovi tetka kao ošamućena mojim riječima.
– Za razliku od eternalista (engl. eternalists)… koji kažu da je svaki dio vremena stvaran, i prošlost i budućnost zajedno sa sadašnjošću. Najoštrija konsekvenca te misli je nijekanje kretanja.
– Brzo, podsjeti me, ne radi li se o nekakvoj kornjači koju neki nespretnjaković nikako da prestigne iako je bio poznat po svojoj brzini?
– Tako je, riječ je o grčkom junaku Ahileju i kornjači…
Ali baš u tom trenutku na televizoru započe Bingo.
– Samo malo… – protisnu Tetka, vidljivo ošamućenija emisijom igara na sreću nego mojim riječima o efeškom misliocu te se odgega do televizora.

Uskoro, Tetkino Kolo Hrvatske lutrije zavrti se na televizoru. Škripa tog Kola kao da je za trenutak nadjačala škripu mojeg.

– Devedeset jedan – reče naočit muškarac koji se, prema tetkinim riječima, nedavno proslavio u nekoj sapunici i tamo vjerojatno zaradio brdo novca. Ubrzo je otkrio i način kako se taj isti novac može u vrlo brzo trošiti. Kad se završilo snimanje sapunice i novca ponestalo, nije mu preostalo ništa drugo nego se prihvatiti uloge Bingo voditelja.

Kad tetka pojača televizor moje Kolo padne u sjenu, za trenutak gotovo da iščezne. Ali, i u sjeni televizora i njegovih muljavih boja, u vlastitoj tami koju je oblikovalo oko sebe, ono od sebe još uvijek znake daje…

FRAGMENT 14
Gospod čije je proročište u Delfima
Niti otkriva niti skriva
Već znake daje…

FRAGMENT 15
Ja sam zapitao samoga sebe.

%d bloggers like this: