Svibanj 2019.
Ontologija digitalnog doba
ŽARKO PAIĆ: Tehnosfere
Ono što najbolje govori o hrvatskoj filozofiji s početka 21. stoljeća jest činjenica da njen možda najistaknutiji izdanak, takoreći – “sin”, nije zaposlen na nekom od Odjela (ili Odsjeka) pet Filozofskih fakulteta u državi nego svoj “kruh” zarađuje na – u humanističkom kontekstu – neuobičajeno “prizemnom” i od filozofskih tema “udaljenom” – Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Štoviše, to se nije dogodilo poradi nekakve osobite filozofove potrebe za promišljanjem uloge tehnike u našim životima, pa se time htjelo biti na “izvoru problema” (iako i to postaje upitnim s obzirom na pridjev “tekstilni” u nazivu samog fakulteta), nego se radi o tomu da na većini Odsjeka za filozofiju danas praktički i gotovo pa nema filozofa u pravom smislu riječi, odnosno da te katedre uglavnom zauzimaju sveučilišni profesori koji samo predaju filozofiju i kojima kao da nije potreban još jedan koji će k tomu i filozofirati… Stoga se čini opravdanim pomisliti, da se on kao takav, “filozofirajući”, tamo i nije mogao zaposliti… Možda pogađate, a možda i ne pogađate o kome je riječ – ali prema mom mišljenju radi se o jednom od najzapaženijih živućih filozofa s ovih naših prostora – Žarku Paiću.
Da, stječe se dojam da na današnjim Odsjecima na filozofiju doista ne obitavaju više oni ljudi (čast izuzecima!) koji nakon dvije i pol tisuće godina, koliko je otprilike duga tradicija filozofskog mišljenja, i dalje sebi uporno postavljaju ista pitanja: što je život i koji je njegov smisao, što mogu znati i čemu se mogu nadati, naposljetku, što je čovjek? I da nema više ljudi koji u istom ozračju “uzvišene znatiželje” ostaju začuđeni kretanjem svijeta, propitujući ga iz svojih najiskrenijih poriva. Bilo da se pitaju o svijetu ili čovjeku, oni će uvijek ostati na istoj neutralnoj poziciji istinskih propitivača, filozofa, koji to čine ne zbog ostvarivanja vlastite karijere, nego zbog poziva koji dolazi iz dubina njihove nutrine.
Žarko Paić je, nema sumnje, danas najveći živući hrvatski filozof, iako studentima na svom matičnom Tekstilno-tehnološkom fakultetu predaje kolegije vezane uz dizajn. Sjećam se mog iznenađenja kada sam prvi put otkrio tu činjenicu. Kako je to moguće? Ali, ne radi li se i ovdje o tipičnoj hrvatskoj priči? Premala smo država da bismo cijenili svoje prave intelektualce, svoju intelektualnu elitu, kao što je to, recimo, slučaj u Francuskoj. Kod nas će uvijek biti “intelektualnih uhljeba”, ljudi, koji su filozofijom odlučili zarađivati za život i pozicionirati se u društvenoj hijerarhiji, a ne žrtvovati sve svoje vrijeme na umovanje o problemu kako su mogući sintetički sudovi apriori? Zbog toga, jedan od naših najčitanijih duhova Zoran Roško vodi miran život knjižničara, sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević predaje kolegije po drugim Odsjecima, a ne na svom matičnom na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a eto kod nas, najveći živući hrvatski filozof zarađuje za kruh na Tekstilno-tehnološkom fakultetu…
No možda mu je upravo ta činjenica da ne ide svake godine na Cres, na skup koji predstavlja službeno okupljalište svih hrvatskih filozofa (a zapravo sveučilišnih profesora s Odsjeka za filozofiju Filozofskih fakulteta u državi), predstavljala vjetar u leđa vlastitom kreativnom radu. Jer, Žarko Paić nikako nije jedan od onih filozofa koji će oskudijevati u produkciji filozofskih tekstova. Njemu se ne može dogoditi “doba razmišljanja” kao velikom njemačkom filozofu Immanuelu Kantu prije pisanja Kritike čistog uma (koje je potrajalo jedanaest godina!), ili pak “doba sumnji” u vlastitu misao koja se dogodila Martinu Heideggeru prije nego što je spalio drugi dio Bitka i vremena te sačekao svoju “kasnu fazu” koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata. Kao da se ta nemogućnost deklariranja biti filozofom u legitimnom akademskom okružju prelila u skribomansku težnju proizvodnje filozofskih tekstova da bi se u tom kontinuitetu pisanja nekako održala, sasvim neupitna, deklaracija bivanja hrvatskim filozofom.
U svakom Europskom glasniku, možda i najznačajnijoj publikaciji u intelektualnom kontekstu u našoj državi, u kojoj Žarko Paić danas obnaša ulogu zamjenika glavnog urednika, još tamo 1990-ih pronaći ćete njegov tekst. Bilo da se piše o društvu spektakla, piscima i pisanju, amerikanizaciji društva ili nečem četvrtom, Žarko Paić ostavit će svoj prepoznatljiv trag, kroz tridesetak stranica dugo i stilistički izuzetno zahtjevno štivo, baudrillardovskog naboja, a koje je pritom i kritički vrlo precizno usmjereno… Tekstovi do kojih sam došao i uglavnom pročitao nose nazive: Uzvišenost pod čizmom i Svijet bez slike (na temu umjetnosti), Za kritiku razlika (na temu postmoderne), Zastave bez stjegonoša (uz kritiku nove američke ideologije), Vladavina užitka: insceniranje života kao društvenoga doživljaja (na temu Homo festivusa), S onu stranu multikulturalizma (Dossier: intelektualci), Bog bez religije (na temu Religija u kontekstu; zanimljivo, nesvjesno sam ovaj naslov preuzeo i za jedan svoj post!), Posthumano stanje. Drugi život i njegove stvari (uz kritiku posthumanizma) i naposljetku, tekst nazvan upravo Tehnosfera, objavljen u Europskom glasniku broj 17, relativno davne 2012. godine…
Napokon, prošle godine u izlozima knjižara pojavila su se prva dva, od pet tomova, Tehnosfere, definitivno, kapitalnog djela novije hrvatske filozofije; najvjerojatnije, radi se o “potomcima” teksta iz Europskog glasnika. Pa iako ovo “petoknjižje” kao kritika društva, tehnologije, kulture, politike, ekonomije itd. u digitalnom dobu predstavlja rekapitulaciju tema o kojima je autor pisao, ono daje i krajnji smisao cijelog poduhvata koji možemo sažeti pitanjem “Što je zadaća filozofa s početka 21. stoljeća?” odnosno “Na koji način možemo promišljati društvenu zbilju u ozračju nesumjerljivog tehnološkog razvoja kojoj je izložena?” U skladu s tim, Žarko Paić je i svjetski filozof koji danas može stajati rame uz rame s jednim Bernardom Stieglerom, a ne samo Jean Baudrillardom.
Na kraju, proberimo po (već!) “ostavštini” Tehnosfere (ili “tehnosfera” kako bismo najradije “tepali” njezinim tomovima) kojom se ovo doba razgolićuje u jednom “post-ideološkom” maniru čak i od strane jednog hrvatskog filozofa!
Ova… sveobuhvatna “ontologija digitalnoga doba” polazi od zadaće mišljenja koja više nema pred sobom nikakvo oslobađajuće poslanstvo promjene svijeta i njegovih vodećih ideja. Razlog leži u tome što je sâm koncept tehnosfere ujedno “nova” paradigma mišljenja, logika tehnogenetske konstrukcije svjetova i neprestane transformacije stanja. Gilbert Simondon ovo naziva metastabilnom ravnotežom u sustavima promjene. Kada se povijest iz horizonta “razvitka” i svih metafizičkih “velikih i malih priča” više ne može razložiti iz svoje unutarnje ili izvanjske smislenosti, nije riječ o tome da je sve postalo bez-smisleno, nego tek da se ono što se događa u doba vladavine tehnosfere odvija kroz pet međusobno preklapajućih područja teorijsko-praktično-poietičkoga djelovanja: od antropologije, kibernetike, umjetnosti, arhitekture do dizajna. Sve je drukčije i različito u svojoj sintetičkoj “drugoj prirodi”. Rezultat je taj da se mišljenje bitka preobražava u mišljenje događaja. Zato filozofija više ne može svojim naslijeđenim jezikom obuhvatiti složenu “novu” stvarnost. Hegelova znamenita definicija kako je filozofija svoje vrijeme shvaćeno u mislima prema kojem je ono umno zbiljsko, a zbiljsko umno nije time postala tek zastarjelom. Problem je u tome što umjesto uma i zbilje imamo posla s umjetnom inteligencijom (A-intelligence) koja… konstruira nove svjetove i ujedno ih reflektira… [dok] …događaji tehnogenetske transformacije “života” stvaraju nove konstrukte i kontekste “umjetnog života” (A-life).
Pa tako dva glavna problema digitalnoga doba su “ubrzavanje nove tehnologije i povećanje umjetnoga pamćenja”…
Sada se može to s punom izvjesnošću reći: prošlo je doba metafizičke slike svijeta prema kojoj postoje neprevladive razlike između bitka i vremena, prirode i kulture, životinje i čovjeka, svijeta i stroja. U pojmu tehnosfere dokinuta je svaka razlika živoga i neživoga, pa je riječ o “imanentnoj transcendenciji” života koji više nije ništa prirodno ni umjetno, već se tehnogenetski stvara kao autopoietički sustav. To znači, nadalje, da u razlikovanju tehnike, tehnologije i tehnosfere ne valja vidjeti više Hegelov spekulativno-dijalektički put svijesti do znanosti apsoluta samoga. Umjesto toga, nalazimo se u stanju koje više nije određeno povijesnom eshatologijom bitka. Na djelu je stvaralački simulakrum i kontingencija događaja koji sjedinjuju kibernetičke pojmove informacije, komunikacije, povratne sprege (feedback) i kontrole.
Nije li sve to, doista, zastrašujuće? Poput kakva stroja u “kibernetičkom stanju svijesti”, u skladu s Paićevim seciranjem naše “digitalnosti”, a u misaonom smislu “postideološkoga” Warkovskog duha, mogu tek najaviti da je preostala objava još samo jednog posta na ovom blogu prije njegova zatvaranja… odnosno zapadanja u dugi, “filozofsko-zimski” san… do nekog drugog “stanja uma” koje će ga biti u stanju probuditi…
Rujan 2013.
Čovjek i tehnika: svećenici stroja
Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA
Na početku svake razvijene kulture stvaraju se dva prastaleža – plemstvo i svećenstvo – kao počeci svakog društva, piše Spengler u jednom od posljednjih poglavlja svoje knjige. U faustovskoj, Zapadnoj kulturi radi se o, kako ih on naziva – vikinzima krvi i vikinzima duha.
Plemić – ratnik i pustolov živi u svijetu činjenica, a svećenik – učenjak i filozof u svom svijetu istine. Jedan trpi sudbinu ili je i sam sudbina, a drugi razmišlja o uzrocima. Onaj hoće staviti duh u službu nekoga jakog života, a ovaj svoj život ulaže u službu duha.
Pridodat ćemo, ovaj drugi ne samo da razmišlja o uzorcima nego osmišljava cjelokupnu pozornicu na kojoj se odigrava ta tragedija s čovječanstvom, dok onaj prvi u njoj ponosno nastupa… Tehnika se tu javlja kao scenografija koja nudi najveći broj mogućnosti za uređivanje pozornice… Nekad smo imali pećine i nastambe na drvetu, danas imamo kuće na kat i nebodere, nekad smo se u čoporu gurali oko zapaljene vatre ispred pećine, danas se dosađujemo ispred televizora sami u svom stanu. Scenografija se mijenja tajanstvenim uplivom moćnih misli vikinga duha… i toj se promjeni odmah prilagođavaju i vikinzi krvi…
Uzmimo, recimo, jedno sveučilište ili fakultet. Što može biti jedno sveučilište ako ne pozornica na kojoj se neprestano odvija borba ‘akademskog plemstva’ oko vlasti i položaja. Samo sveučilište, njegovu ideju, ‘akademsko plemstvo’ neće dovoditi u pitanje. Njegova pozornica im je, nekom hudom zamisli jednog vikinga duha, postavljena nekad davno, kao što im je odmah ‘postavljena’ i njegova funkcija – da stvara i prenosi znanje. Kao što im je nekada davno bila ‘postavljena’ vlažna pećina, gladni vukovi ispred nje, i snažne toljage među prstima koje su ih od njih trebale obraniti, tako je danas postavljena i scenografija sveučilišta sa svom zapetljanom procedurom napredovanja u zvanju i izbora na upravljačka mjesta rektora i prorektora, dekana i prodekana. Plemstvo uvijek ostaje plemstvo, i u akademskom ruhu, uvijek će se boriti za sebe i svoje interese. Svećenstvo ostaje svećenstvo i s akademskom kapom na glavi, nikada neće sudjelovati u borbi, tzv. ‘radu’ sveučilišta već samo u njegovu stvarnom preoblikovanju…
Tako odgovornost za sumanuti razvoj tehnike ne možemo pripisati vikinzima krvi, običnim ljudima kojima je stalo samo do moći i vlastite slave. Oni bi se za nju borili i u puno skromnijim uvjetima. Tehničko mišljenje je ono mišljenje koje je odgovorno za nezaustavljiv i neprestan razvoj priručnih sredstava, za ideju napretka, i nove otuđene pozornice ljudske drame…
Pronalazak stroja Spengler naziva’najlukavijim mogućim oružjem protiv prirode’… Pompozna je to najava kraja razvoja tehnike u cjelini. Rad je oduvijek bio prokletstvo, kako to uostalom ‘prikazuje pripovijest na početku Biblije’. Zašto ga onda za nas ne bi obavljali strojevi, morale su pomisliti duhovne grabežljive zvijeri faustovske kulture prije nego li će svoj zahtjev uobličiti u još strahotniji oblik: samu prirodu upregnuti u svoj jaram da bi povećala čovjekovu snagu i za nj obavljala ropske poslove! Znanstvenim rječnikom, čovječanstvu je po prvi puta na um pala ideja perpetum mobilea, stroja-svijeta koji sam sebe pokreće, kao što to čini pravi svijet, ali koji, za razliku od pravog svijeta, isključivo sluša čovjekove naredbe. Međutim, paradoksalno, napominje Spengler, čak i u slučaju perpetum mobilea ‘ne ušteđuje se nikakav ljudski rad’.
Broj potrebnih ruku raste s brojem strojeva jer tehnička raskoš povećava svaku drugu vrstu raskoši i jer umjetniji život postaje sve umjetniji.
Kako se dogodilo pa da čovjek, ta s moći neumjereno opijena životinja, postane sluga tehnici i njezinu pandanu – stroju, Spengler, međutim, ne objašnjava na razvidan način. Ako to i pokušava, koristi još jednu ljudsku podjelu, trubi o nekakvom nerazumijevanju između ‘vođa’ (koji rad osmišljavaju) i ‘vođenih’ (koji osmišljeno trebaju sprovesti u djelo) koju više ne možemo razumjeti. Neprijeporno, tvrdi on, kako je razlika između ‘vođe’ i ‘vođenih’ oduvijek postojala i kako se dugo vremena poštivala, međutim, već kod velikih gradnji u Starom Egiptu pojedini radnici nisu shvaćali ni cilj ni svrhu čitavog postupka te je ‘opasno porasla duhovna napetost’ između jednih i drugih… Ali ako su pojedini radnici već tada shvaćali ono što se nama današnjima čini poprilično razumnim – da ne budu dobrovoljni robovi mahnitih gospodara – što činiti s preostalom poviješću u kojoj je tu razliku još manje uputno spominjati… Tu Spenglera nitko ne razumije i na ovom mjestu on nam ostaje velikim dužnikom. Tek stidljivo, iz odlomka na str. 51. Lausovog izdanja, na nas proviruje rečenica u kojoj se kaže ‘da neobuzdano ljudsko mišljenje više ne može shvatiti svoje posljedice’…
Gospodar svijeta postaje robom stroja koji nas sve, bez iznimke – htjeli mi to priznati ili ne – prisiljava na hod njegovim putem. Palog pobjednika bijesna zaprega vuče u smrt.
Sve što je organsko podliježe organizaciji. Umjetni svijet prodire i truje ga. Sama je civilizacija postala strojem; ona funkcionira, ili pokušava funkcionirati poput stroja. Mislimo samo u kategorijama konjskih snaga; ne gledamo neki vodopad, a da ga u mislima ne pretvaramo u električnu energiju…
U konfuznom kraju knjige, koji će neke vidovnjake možda podsjetiti na kraj čovječanstva u cjelini ako ga takvog vide u budućnosti, izmjenjuju se moralni zahtjevi za prihvaćanjem sudbine i teške optužbe na račun današnjih duhovnih ‘vođa’. Sudbina je neumitna i mora se dovršiti; takav pošten kraj jedino je što se čovjeku ne može oduzeti. S druge strane, ‘vođe’ se optužuje da su zasićene tehnikom te da pred njom namjerno uzmiču. Optužuje ih se i zbog ustupanja ‘specifikacije tehnike’ ‘obojenima’ koji će je samo iskoristiti kao oružje u borbi protiv faustovskog čovjeka… Sve velike ideje tako završavaju u jarmu velikog uma koji ne prihvaća da je svoje najbolje već dao od sebe.
Vođe ‘po rođenju’ počinju bježati pred strojem… Uskoro će na raspolaganju biti još samo drugorazredni talenti, ostaci ‘velikih vremena’…
Upravo jaki i stvaralački talenti okreću se od praktičnih problema i znanosti prema čistoj spekulaciji…
Umjesto da najveće blago ‘bijelih’ naroda – tehničko znanje – bude tajna, ono se hvalisavo pokazivalo cijelom svijetu…
Onda se najavljuje kraj, u tipično dramatičnom spenglerovskom duhu, upotrebljavaju se modernističke sintagme – samo sanjalice vjeruju u izlaze: optimizam znači kukavičluk – koje su u njegovo vrijeme valjda trebale zastrašiti, dok u našem pobuđuju samo uzdah nostalgije za takvim mišljenjem…
Ova tehnika stroja ima svoj kraj zajedno s faustovskim čovjekom i jednog će dana biti uništena i zaboravljena… Ona će biti izjedena iznutra kao i svi veliki oblici kulture. Kada i na koji način? – ne znamo.
Jesmo li mogli utjecati na svoju sudbinu? Možda. Doduše, sve ovo bilo je samo mišljenje jednog čovjeka… kako bi kazao Derrida, premda – posebnog, drugačijeg… štoviše, ubojite filozofske mašine per se – kojoj kao da je pošlo za rukom kroz vlastitu misao samu sebe sagledati… Ako vas takva vrst mišljenja diže i ispunjava ispunila je svoju zadaću. Nije važno je li istinita ili ne. Ionako, istina je uvijek na pola puta. Važno je da ste sada smireniji i spremniji u sebi uzgojiti onu jednu… svoju misao… za vlastitu crkvu… i svećenstvo duha… i koliko budete u prilici, manje tehničku… (kraj)
Kolovoz 2013.
Čovjek i tehnika: kako je došlo do podjele na stvaralačke i ‘nestvaralačke’ ljude
Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA
Nikada neću zaboraviti odgovor Martina Heideggera u svezi tehnike novinaru Spiegela u čuvenom intervjuu danom 1966:
NOVINAR: Ta, sve funkcionira. A gradi se sve više elektrana. Marljivo se proizvodi. Ljudi su u visoko tehnificiranom dijelu zemlje dobro zbrinuti. Živimo u blagostanju. Što tu zapravo nedostaje?
HEIDEGGER: Sve funkcionira. To je upravo ono strašno (das Unheimliche), da to funkcionira, te da funkcioniranje sve više goni k daljnjem funkcioniranju i da tehnika čovjeka sve više čupa iz zemlje i raskorjenjuje.
Upravo tom raskorijenjivanju, čini mi se, imao sam prilike svjedočiti za vrijeme nedavnog posjeta jednom sjevernobosanskom selu. Osim ratom, selo je danas raskorijenjeno i mehanizacijom koja preplavljuje preostala dvorišta. Današnji je seljak tehnokrat koji se po njivama voza u svom džipu. Osim traktora i kombajna, on danas posjeduje kosilice i kopačice, tanjurače i zubače, čak i stroj za automatsko branje voća. Seljaku se strojevi ne isplate ako minimalno nema sto hektara zemlje. Kad bi svaki seljak imao sto hektara zemlje bio bi sam za sebe svoje selo. Postavlja se pitanje kada bi se stigao vidjeti s drugim seljakom?
Pokazuju mi gaj, mjesto na zavoju puta omeđeno prastarim bosanskim hrastovima na kojem su seljani nekad igrali kola nakon što bi završili s poljodjelskim poslovima. Mjesto je danas zaraslo. Seoskog života u kojem se predvečer igraju kola već odavno nema. Seljanin koji je ostao tu živjeti mogao bi ga iskoristiti tek kao vozni park za svoje skupe poljodjelske strojeve…
Doba tehnike Heidegger određuje kao “tek započinjuće”. Raskorijenjivanje i pustošenje nisu na svom kraju, već na svom početku. Na mjesto filozofije, po njemu, zasjesti će kibernetika – tajnovito vrelo jednoga drugog načina mišljenja. I bez obzira na to što kibernetika u međuvremenu nije preživjela, zamijenjena je tek naoko drugim ‘znanostima’ informatike i računalstva, jasno je na što je Heidegger mislio. Bit tehnike je, međutim, kaže on, još uvijek nemišljena. Na tu ‘nemišljenost’ biti tehnike mi danas možemo samo pomišljati; možda je čak o njoj najbolje šutjeti jer je:
Za nas današnje … veličina onoga što se ima misliti prevelika.
Moć ruke, za koju je u prvom dijelu ovog ogleda pokazano da je usko povezana s postankom čovjeka, tehnička je moć. Sva moć nad prirodom, životinjama i drugim ljudima tehničkog je karaktera. Tehnika je čovjeku omogućila jedan drugačiji pogled na stvarnost. Omogućila mu je slobodu. Međutim, priroda je jača i čovjek koji se priklanja tehnici nužno mora tragično završiti.
Oružje svih grabežljivih zvijeri je prirodno, samo čovjekova naoružana ruka – s umjetno usavršenim, promišljenim i izabranim oružjem – nije prirodna. Ovdje se javlja “umjetnost” kao protupojam prirodi. Svaki čovjekov tehnički postupak je umjetnost i uvijek se tako nazivao; umjetnost strijeljanja lukom i jahanja kao i umjetnost ratovanja [itd.] … Svako je ljudsko djelo umjetno, protuprirodno, počev od paljenja vatre pa sve do onoga što u razvijenim kulturama označavamo pravim umjetničkim djelima.
Ne znamo koliko je trajalo razdoblje naoružane ruke, tj. otkada postoji čovjek… Ne radi se o milijunima, čak ni o više stotina tisuća godina; no ipak, moralo je proteći više tisućljeća.
Po Spengleru, drugi stadij prožimanja čovjeka i tehnike karakterizira poduzetništvo. Ljudi se započinju udruživati, pojavljuju se tragovi obrade tla i gonjenja stoke, gradnje koliba i putova. Zanimljivo je da Spengler ovu novu mutaciju čovječanstva vrlo precizno vremenski smješta u “peto tisućljeće prije Krista” – samo dva stoljeća prije pojave prvih velikih kultura Egipta i Mezopotamije. Ponovimo, do tada je svaki čovjek živio svoj život, sam je izrađivao svoje oružje i nije trebao drugoga. Odjednom, to se dramatično mijenja!
Dolazi do pojave govora…
…oblikovanja vrsta riječi na temelju praktičnih, a ne teorijskih ciljeva. Teorijsko razmišljanje nema gotovo nikakva udjela u postanku rečeničnog govora. Svaki je govor praktične prirode i polazi od ‘mišljenja ruke’.
Za potrebe gradnje koliba i putova ljudi su se trebali sporazumjeti. Zapravo, s govorom na scenu stupa…
… mišljenje, duh, razum, ili kako god se to želi nazvati.
Na ovom mjestu, međutim, Spenglerov aristokratski prezir spram masa odveć dolazi do izražaja. On se na mase obrušava, kazali bi, gore od Nietzchea, tumačeći povijesnu ulogu masa na jedan doista upitan, iskrivljen način a koji će poslužiti njegovim kritičarima da mu pripišu kako je za propast Zapada optužio “neobrazovanost masa”.
Naime, s pojavom duha, Spengler je čovječanstvo podijelio na dvije vrste ljudi – stvaralačke i ‘nestvaralačke’ – na umjetnike i one koji su sačinjavali masu.
Kod svakog se naime postupka može razlikovati zamišljanje i izvedba… [odatle] … Postoji rad vođe i rad izvođača… tako postoje oni koji po prirodi zapovijedaju i oni koji slušaju… stvaralačka djelatnost kao nužnog pratioca ima rad ‘nestvaralačkih’ ljudi.
Jasno je da Spengler pretjeruje. Svaki čovjek je u sebi umjetnik, istina, koliko mu to prilike dopuste i koliko to on sâm sebi dopusti. S druge strane, rijetko su istinski stvaratelji bili i ti koji su zapovijedali… Tome nas je nebrojeno puta učila povijest, svejedno radi li se tu o povijesti koja se oslanja na ‘prevaziđenu’ podjelu na Stari, Srednji i Novi vijek, ili onu koja historiju čovječanstva tumači kroz postanak, razvoj i propast divovskih kultura Egipta, Mezopotamije, Stare Grčke, Arabije, Kine, Asteka, Inka i Zapada. Prije bi se moglo reći da se na sceni pojavio treći tip ljudi koji su ‘krasile’ osobine izvanrednog snalaženja u društvenim odnosima s naglaskom na bezočno manipuliranje ljudima (kako samim stvarateljima tako i onima koji to nisu bili), i čije je zlatno doba zapravo bilo svako civilizacijsko doba (pogotovo zlurado tu mislim na ovo današnje doba). Ipak, s izvanrednim talentom za ‘poetskidramatično’ izražavanje teških i upitnih stvari Spengler će svoju misao dovršiti na sebi svojstven način:
Prezir s visine gleda dolje, dok obrnuto zavist odozdo škilji prema gore. To su svjetsko-povijesni osjećaji čovječanstva koje je organizirano u države i staleže, a čiji miroljubivi primjerci nemoćno tresu rešetkama kaveza koji ih sve zajedno zatvara… Ima smisla poštivati ili prezirati ovu činjenicu, no nemoguće je promijeniti je; čovjekova je sudbina u toku i mora se dovršiti.
…uključujući, u svoj tekst, na ovaj način, i svoj vlastiti prezir. Ipak recite, kojem je stvaratelju pošlo za rukom baš u svim slučajevima tomu se oduprijeti? (nastavit će se…)
Srpanj 2013.
Čovjek i tehnika: moć ruke
Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA
Jedna od tri glavne teme mog romana je tehnika. Bolje rečeno – svojevrsno pustošenje tehnike (kako) ‘čovjekovom nutrinom’ tako i ‘izvanjskošću svijeta’. Preostale dvije su kapitalizam i mediji (netko bi ih, shodno analogiji, zlurado preimenovao u ‘pustošenje kapitalizma’ i ‘pustošenje medija’ ovim vremenom i vjerojatno ne bi bio daleko od istine!). Ako malo bolje razmislite, svaki ozbiljan pisac danas (a tu više ne računam sebe) u svojim romanima bavit će se više-manje, nužno ovim trima temama. Ne možete ih danas izbjeći ako vama teče krv pisca čiji imperativ ukratko glasi: vremenu u kojem živi skinuti vlastitu kožu.
Dugo vremena mislio sam da je tema mog romana, zapravo, odumiranje duha u svijetu, duhovna smrt čovječanstva koja, ako se još nije dogodila, u najskorijoj budućnosti zasigurno hoće. Međutim, sada sam shvatio da se samo radi o strogom pridržavanju puta kojim nas ‘duh tehnike’ – jedan osobit, ‘proračunat’ način razmišljanja (i zamišljanja) – evo, već nekih pet stoljeća neumoljivo vodi i kojem smo, čini se, sve bliže kraju. Još gore, shvatio sam da se radi samo o kulminaciji, krajnjem izvodu tog istog proračunatog mišljenja koje se sada pokazalo i kolijevkom onoga što sam najviše cijenio i volio, a što smo imenovali rječicom duh. Nisam to sebi htio priznati, ali što je najgore, konačno sam otkrio da je čak i sâm ljudski duh, pored toga što je u mnogo čemu povezan s tehnikom, i sâm ‘tehnički‘ u/po sebi.
Jedan od ‘krivaca’ za moj takav stav svakako je Oswald Spengler. U svom predavanju iz 1931, utjelovljenom u knjižici naslova Čovjek i tehnika, pojavu ljudskog duha on rezimira na sljedeći način:
Ako je govor djelovanje, onda se radi o duhovnom djelovanju uz pomoć osjetila. Njemu više nije potrebna neposredna veza s osjetilnim djelovanjem, jer ono što je od 5. tisućljeća prije Krista novo, jest mišljenje, duh, razum ili kako se god to želi nazvati… Čisto duhovno promišljanje, “proračunavanje”… odjednom [se] pojavljuje i mijenja sve…
Za Spenglera mnogi kažu da nije bio u pravu. Kolega filozof, s kojim se povremeno susretnem i popričam na hodniku fakulteta, jednom prilikom označio ga je kao onog filozofa koji ‘baš u ničemu nije bio u pravu’. Čovjek je ponudio svoj pogled na stvar; kako, po njemu, veridički ‘stoje stvari’ s čovječanstvom u cjelini, i imao nesreću da ga nisu ozbiljno shvatili. Zapravo, do dan danas, velika većina njegovih akademskih kolega uopće ga nije shvatila. Ipak, ne bih se sada želio zadržavati na poziciji branitelja ovog filozofa-morfologa, iz razloga što mu ja, za razliku od tihe akademske većine, u mnogo čemu dajem za pravo, premda ne i za “čitavu istinu”, nego pređimo odmah na stavove njegova daleko uvaženijeg konkurenta u tumačenju čovjekova, po svoj prilici, sudbinskoga fenomena.
Svima vama zainteresiranima za promišljanje uloge tehnike u našim životima zasigurno su poznata Heidegerova razmišljanja o biti tehnike (a koja u skraćenom obliku, zahvaljujući ponovno ‘blogerskom komšiluku’, možete pročitati >> ovdje. Hvala Davore!). Uzgred, na istom mjestu pronašao sam i referencu na sjajan rad Damira Barbarića objavljen u zadnjem broju Vijenca u kojem se Heideggerove ideje o tehnici dovode do kristalne jasnoće i k tomu rasvjetljuju ključni pojmovi pomoću kojih se prodire u njezinu bit – “pustošenje” (svijeta) i “raskorjenjivanje” (čovjeka). Kao jedan od načina bitka, tehnika nije zlo po sebi. Ne može biti ni nešto loše, a ni dobro; isto tako, ne može biti ni nešto neutralno kako se tehnici, recimo, danas najčešće prilazi (često i s olakšanjem!). Heideggerova uputa je tu nedvosmislena: s tehnikom nam valja ići ukorak, neprestano s njom i o njoj ‘razgovarati’, propitivati njezinu bit, i kako god to znamo i umijemo, privesti je njezinim krajnjim svrhama. Na neki način, pustiti je da u pravom smislu riječi ‘iživi’ svoje ‘poslanje’ na zemlji.
Za Spenglera, dapače, tehnika je nešto što ne ide ruku pod ruku samo s čovjekom nego ju mogu prakticirati sva živa bića. Ona je tu sa svijetom – ‘otkad je svijeta’. Ipak, jedino čovjeka ona temeljito preobražava, štoviše – i uopće čini čovjekom. Kao njegova “taktika čitavog života” ona je od samog početka s njim kako bi ga obučila samoj sebi – tehnici ili taktici lova, rata, izuma itd. “Ne radi se o stvarima…”, primjerice o izradi alata, “…nego uvijek o djelovanju koje ima neki cilj.” Za razliku od tehnike životinja koja je uvijek tehnika vrste (npr. “tehnika lava koji nadmudruje gazelu”), koja je bezlična u svojoj biti te se ne razlikuje od jedinke do jedinke, ljudska tehnika, “i to samo ona, jest neovisna o životu ljudske vrste”.
To je jedini slučaj u cjelokupnoj povijesti života da pojedinačno biće izmiče zadanosti vrste. Da bi se shvatila veličina ove činjenice, potrebno je dugo razmišljati. Tehnika u životu čovjeka jest svjesna, hotimična, promjenjiva, osobna, domišljata. Ona se može naučiti i usavršavati.
Znači, ‘postajanje’ čovjekom moralo je biti usko povezano uz jedan izniman ‘tehnički’ događaj ili čin koji je čovjeka zauvijek izdvojio iz životinjskog carstva. Taj ćemo čin prepoznati u filmu Stanley Kubricka “Odiseja u svemiru 2001” – filmu kojega ćemo vjerojatno uvijek nedovoljno hvaliti ali i razumjeti – u legendarnoj sceni u kojoj, uz zvuke Wagnerovog Zarathustre, čovjekoliki majmun svojom rukom dohvaća sudbinsku kost, u trenu prepoznajući je kao oružje koje će ga preobraziti… Otkad postoji čovjek? I Kubrick (tom scenom) i Spengler (odgovarajućim odlomcima iz knjige Čovjek i tehnika) odgovaraju: postankom ruke. Nikada nisam saznao je li Stanley Kubrick ikada čitao njemačkog filozofa-morfologa, ali sve upućuje na to da su po pitanju odgovora na pitanje ‘Otkad postoji čovjek?’ dijelili isto mišljenje. Osim toga, obrazlažući svoja daljnja razmišljanja po tom pitanju Spengler dopisuje: “Sve se to zbilo u isti mah, odjednom… (dakle, evoluciju možemo zaboraviti dok na njezino mjesto dolazi mutacija) [međutim], nenaoružana ruka sama za sebe ne vrijedi ništa”. Nužno joj je dakle, pridodan alat, oružje…, a što je sve lijepo anticipirano u Kubrickovom nezaboravnom ostvarenju…
Dubinska, na trenutke, zastrašujuća spoznaja uloge tehnike u ljudskoj povijesti, kojoj su na svoj način dali za pravo i vrhunski umjetnici poput Stanley Kubricka, među povjesničarima i filozofima dvadesetog stoljeća, međutim, nije izazvala očekivanu reakciju. Izvanredan uvid u sâm postanak čovjeka među samom strukom prošao je relativno nezapaženo. Možda su ti bljedunjavi, učeni ljudi ovako razmišljali: zašto se obazirati na mišljenje povjesničara-filozofa koji je standardnu općeprihvaćenu povijesnu shemu Stari-Srednji-Novi vijek izvrgao ruglu proglašavajući je običnom bedastoćom? Općenito, svo to patetično pisanje o sudbini, duši, prolaznosti i pretkazanjima propasti velikih kultura (u Spenglerovom glavnom djelu Propast zapada), kome to treba? Osim što podsjeća na spekulaciju, doprinosi i tomu da ga se smatra neznanstvenim, odatle i nevjerodostojnim. Čini mi se i da je ‘odatle’ negdje njemački filozof započeo ‘u svemu ne biti u pravu’. Prozvani Spengler naslutio je to možda i prije pisanja knjige Čovjek i tehnika jer je već u njezinu uvodu napisao kako je došao do zaključka “da većini čitatelja nije moguće zadržati pregled nad cjelinom mnoštva misli te da se zbog toga gube u pojedinačnim područjima koja su im bliža”. Nadalje, u istom tekstu još savjetuje da se čovjekova područja djelovanja moraju promatrati istodobno uspoređena. Naime, pogrešno je, npr. polazeći od politike, religije ili umjetnosti, osvjetljavati pojedine strane čovjekova bitka u uvjerenju da se time sve objašnjava. Ali i taj, za jednog Spenglera, neuobičajeno pomirljiv, neratoboran ton kao da je samo dolio ulje na vatru rasprave u svezi njegovih djela. I njegove misli o tehnici, stoga, također nisu naišle na odobravanje… (nastavit će se)
Ožujak 2013.
Roman o biti tehnike
Tom McCarthy: K
U životu postoje knjige koje kao po nekoj dužnosti morate pročitati. Obvezni ste to učiniti kao što je roditelj obvezan pobrinuti za svoje dijete. Jednostavno osjećate da se ta knjiga tiče svega, vašeg bitka, bitka drugih, svijeta u cjelini… Ukoliko je ne pročitate na svijet će pasti taman pokrov, zla kob, kojih ćete se teško riješiti. Jedna je takva knjiga roman Toma McCarthyja jednostavnoga, ali zato implicitnog naslova – K.
K.? Ne radi li se možda o Kafkinom K., prvo je što ćete pomisliti uzimajući u ruke tvrdoukoričeno izdanje knjige u rijetko dopadljivu ovitku: na bijeloj naslovnici slovo K prikazano je u spoju ravnih i valovitih linija koje tvore iste takve ravne i valovite oblike. (Slovo K autoru je trebalo vjerojatno poslužiti kao akronim riječi komunikacija premda i sve druge opcije ostaju otvorene.) Na stražnjoj strani ovitka, uobičajeno, nalaze se izvaci kritika MacCarthyjeva romana iz, što bi rekli, sve samih uglednih časopisa, s nezaobilaznom naljepnicom knjižnične signature, nepažljivo zalijepljenom u gornjem desnom kutu preko nekoliko riječi sažetka jednoga kritičarskoga osvrta. Čitate:
„Kao i u prethodnim knjigama, McCarthy je u romanu K pokušao probleme k… (dolazi naljepnica signature pa ste prisiljeni preći u novi red) …se bavila avangarda uobličiti u pripovijest – a rezultat je vrtoglava, hipnotičk (eto je ponovno – naljepnice signature) …prekrasno napisana itd.
Uočavate da je svaki red prekinut signaturom upravo na tom magičnom slovu iz naslova knjige. To naravno ne bi trebalo ništa značiti, više se ne nalazimo u dobu alkemije i čarobnjaka, pa ipak neobičnoj koincidenciji ne možemo oduzeti neki nejasni tračak ironije koja nam izaziva blag ali podrugljiv osmjeh.
Ali svi ti osvrti, iako pisani kako bi privukli čitatelje, prema mojemu sudu, ostavljaju dojam kako ih McCarthyevo djelo svojom istinskom porukom, biti, nadrasta u mnogo širem obimu nego što to njihovi autori mogu zamisliti. Ili ako ćemo baš biti bahato iskreni, osvrti na roman K ostavljaju dojam da ih njihovi autori možda uopće ne razumiju. Pravo značenje, smisao ili bit romana K, ako uopće još možemo govoriti u tim terminima, kao da su se skrili kako od književnih kritičara (autora osvrta) tako i od samoga autora koji ga nemušto objašnjava sljedećim riječima (citiram ih s unutarnje stranice ovitka knjige): „…spojiti razne priče, onu o telekomunikacijama, književnosti, duševnom i obiteljskom životu, povijesti Carstva, tako da svaka objašnjava ove drugu i time proizvede nova značenja…“ Da se razumijemo, i meni su oni skriveni, ali osjećaj strahopoštovanja koji čuči u mojoj intuiciji spram ovoga djela smatram puno rječitijim od pukih nabrajanja površnih motiva koji se redom nalaze u većini osvrta koje sam pronašao na ovitku knjige. Netko će možda reći, „Što se ovaj zamara s osvrtima na ovicima knjiga, oni su i doista samo pisani da privuku čitatelje“ tako da ova moja sitničavost zadugo možda više neće imati uporište. Ali nekad i sitničavost može učiti profinjenosti.
Osvrte književnih kritičara na djelo koje nisu u potpunosti razumjeli ili im se iz nekog razloga nije svidjelo, prepoznat ćete po beskrajnom nabrajanju motiva koji se u njemu spominju. Tako K vrvi ‘zujanjem električnih signala’, kukcima, strujnim krugovima, tunelima, oružju, ‘razvoju radija’, zemljovidima, crijevima i tunelima… i sustavima za otkrivanje predmeta (vjerojatno se misli na radar), a ja bih tome slobodno mogao dodati i za nijansu profinjenije motive, recimo, umjetnički ukorijenjeno zanemarivanje uloge roditeljstva ili bizarni istraživački zanos i na sprovodu vlastite kćeri, govorim o motivima na koje sam naišao na prvih sto stranica romana.
A što se tiče samih autora, jasno je i da se ne trebamo osvrtati na njihove naknadne pokušaje objašnjavanja onoga što su napisali, a u kojima koriste više od nekoliko riječi. Ako su to pak u stanju učiniti, onda su vjerojatno napisali slab roman, ili im je tek sada sinulo kako je cijela stvar trebala ispasti. (To znači: ako se ikada odlučite za čitanje mojega romana nikada me nemojte pitati što je u konačnici trebala predstavljati uvodna scena dolaska Ki.-a na pusti otok; o romanu sam dovoljno kazao kad sam napisao da mu je tema ‘odumiranje duha u svijetu’). Po meni, autor nikada ne bi trebao imati potrebu objašnjavati svoj roman, osim dodati neku nemuštu pikanteriju u svezi samog procesa pisanja kao što je to učinio Gabriel Garcia Markes svojedobno davši simpatičnu izjavu o tome kako bi njegovo remek djelo, roman Sto godina samoće, barem za sto stranica bilo dulje da je za njegovo pisanje na raspolaganju imao računalo a ne pisaći stroj.
Ali što bi bio glavni motiv, tema romana K? To je ono što biste trebali ispaliti i nakon pročitanih tek dvadesetak ili tridesetak strana svakog književnog djela… Kad sam ga po prvi put naslutio? Možda već na trećoj stranici…
Približavajući se prolazu, iznenada je začuo nekakvo zujanje. Zastao je i počeo osluškivati. Isprekidani zvuk zujanja nekog stroja kao da je dolazio iz staje. Learmontu je palo na um da uđe i ljude koji upravljaju tim strojem upita za glavnu zgradu, ali pomislivši da bi stroj mogao raditi sâm, ipak se odlučio nastaviti stazom.
Kao da je čitava ‘buduća povijest’ tehnike stala u ovome malom odlomku. Sva pitanja koja će nas u budućnosti u vezi nje mučiti, u načelu, u njemu su postavljena. U nekoliko književnih rečenica kao da se može ogledati čitava računalna znanost. Primjerice, iza mogućnosti ‘da bi stroj mogao raditi sâm’ ne samo da se aludira na budući razvoj umjetne inteligencije, nego se u čitavu priču uvodi i čovjekova sumnja, čini li dobro time što je anorgansku materiju u obličju tehnike odlučio probuditi u okrilju prirode.
Tom McCarthy napisao je ‘neupitno briljantan’ roman kako stoji u Timesovoj kritici na ovitku knjige, ali to ‘neupitno briljantno’ kao da je manje briljantno od onoga što ovaj roman doista može ponuditi…
O Duhu i njegovim Moćima 