Rujan 2012.

Mali tihi bog

Posted in Buđenje svijesti, DE MELLO, RELIGIOZNOST tagged u 12:47 pm autora/ice Magičar

Anthony de Mello: BUĐENJE SVIJESTI

Ovih dana, na trenutke, osjećam kao da je bog ušao u mene. Ne neki konkretni, pravi bog koji bi se pisao velikim slovom i kojeg bi svojatala neka od religija koje su ponuđene na ‘duhovnom tržištu’. Ne; u mene je ušao onaj mali tihi bog, kakav mislim da oduvijek jest, čineći stvari onakvim kakve oduvijek jesu. Napokon, vidim stvarnost i ne zanosim se. Napokon, vidim stvarnost i ne očajavam. To hoću reći kad vam već spominjem malog, tihog boga.

Niste sigurni o čemu pričam? Ne vjerujete u malog tihog boga? Pogotovo, teško ga primjećujete? Jasno, jasno… Pokušat ću vam objasniti kako ćete provjeriti je li u vama postoji. Najprije, prepoznajte trenutak kad vam je možebitno najbliži. Obično je to trenutak kada ste, ne najnesigurniji, nego najsigurniji u sebe, još i više – kad ste sigurni u to što trebate činiti na ovom svijetu. U tim trenucima on stoji onkraj stvari kojima se bavite i smiješi vam se. Dakle, trebate samo postati svjesni situacija kad ste puni samopouzdanja, prizvati ih u svijest, i na taj način ćete ostvariti svoj prvi kontakt s malim tihim bogom. On u vas uvijek ulazi na stražnja vrata uma. Čim se skoncentrirate, čarolija nestaje. Njegov glas je nedvosmislen. Premda se rijetko uobliči u riječi, najčešće dolazi u vidu snažne misli ili samo intuicije ili osjećaja što trebate činiti. Slobodno mu prepustite kontrolu. On je sada dio vas, a vi više niste rob svoga razuma.

U vrlo sličnom, ako ne i istom tonu, Anthony de Mello piše o svjesnosti ljudskog bića, svjesnosti koja se budi i postaje svjesna onoga čega jedino  može postati svjesna – stvarnosti oko sebe. Tihi mali bog, moja književna metafora, odnosi se na svjesnost moga bića, a što bi, onda, bila stvarnost koja se provlači opusom ovog jezuitskog svećenika indijskih korijena? U svakom slučaju, nešto što prevazilazi i samu svjesnost našeg uma.

Stvarnost se ne uklapa ni u jednu ideologiju…Stvarnost je nemoguće pretočiti u formulu… Život nema smisla jer smisao je formula, smisao je nešto što odgovara logici uma … koncept… Život ima smisla jedino ako ga shvaćate kao misterij koji nema baš nikakvog smisla našem konceptualnom umu.

Na stvarnost gotovo da počinjem gledati kao na još jedno biće kojem se još ne usudim izgovoriti njegovo ime. Stvarnost je nešto što je bilo sa mnom kad sam se rađao i bit će sa mnom kada budem umirao. Lagano lelujanje brezinog lišća na vjetru, nepomičnost tornja Katedrale, narančasto nebo u zalasku sunca, miran i tihi zrak, šutljivi prostor, neprimjetno vrijeme, pa opet nebo – stvarnost? Kao da se nijednog trenutka u mojoj percepciji nije mijenjala, a to što sam ja bio lud i nisam je primjećivao – to je bio samo moj problem. Jedina ona će mi na kraju ostati, nitko drugi, ni moja žena, ni moja djeca, niti jedan dragi prijatelj ili prijateljica, nitko. Sam sam u svom iskonu, kao kapljica vode što se otpušta s nekog lista nakon kiše i razvali pločnik ispod sebe. Što znači biti sam? Znači biti budan, svjestan, biti sa Stvarnošću. Eto, usudio sam se napisati je velikim slovom. Moj mali tihi bog i ja ćemo joj odsad služiti premda to ne traži od nas. Mi ćemo je štovati i unatoč tomu što molitve o njoj još nisu izmišljene.

Ipak, u jednom trenutku, mali tihi bog se okrene i kaže:
– A znaš li da je i stvarnost o kojoj sada drobiš i dalje samo koncept u tvom umu, da sam čak i ja samo koncept u tvom umu dok nas ovako vucaraš po svojoj književnoj pustopoljini? Mislim, stvarni postajemo tek kad smo izvan dosega tvojih riječi…u čistom osjećaju, doživljaju… mislim da ti je to htio poručiti onaj de Mello.

Ako se sve vaše iskustvo sastoji od različitih koncepata, vi ne doživljavate stvarnost jer stvarnost je konkretna… Riječi ti ne mogu dati stvarnost…
Magarac kojeg jašeš i na čijim leđima putuješ da bi stigao do kuće, nije sredstvo kojim ćeš ući u kuću. Koncept koristiš da dođeš pred cilj; onda ga ostaviš i prođeš kroz cilj. Ne trebate čak biti ni mistik da biste razumjeli kako stvarnost ne možete obuhvatiti riječima i konceptima.

– Znam, znam, mali tihi bože – tiho kažem – Ali u ovom trenutku i ja samo prenosim poruku. Vašu istinu prisiljen sam kodirati riječima.
– I misliš da će poruka biti shvaćena?
– Ne mislim – već sam postao nervozan – To nije u mojoj ingerenciji, kao što nije bilo ni u de Mellovoj. Svatko iz riječi može izvesti ono što mu se prohtje; recimo, ti mali tihi bog, u nekom drugom možeš postati nešto drugo, on te može drugačije nazvati, čak i osjećati; ali mislim da ćeš i u njemu obnašati barem sličnu ulogu – ulogu katalizatora u postizanju najvećeg mogućeg samopouzdanja jednog bića…

Na te moje riječi mali tihi bog samo duboko uzdahnu. Najgore ili možda najbolje što vam se može dogoditi s mislima je da postanu svjesne same sebe, da shvate da su samo misli, koncepti. To se na kraju dogodilo i s mojim malim tihim bogom. Ali tako je to danas;  ne možete izbjeći taj postmodernistički svršetak u bilo čemu. Dalje nastavljam bez riječi (barem do idućeg posta) … a i vi možete sa mnom…

Kolovoz 2011.

Prikopčati se na Stvarnost – isključiti Misleće ‘ja’

Posted in Buđenje svijesti, DE MELLO, FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, RELIGIOZNOST, SLOTERDIJK tagged , , , u 12:39 pm autora/ice Magičar

Anthony de Mello: BUĐENJE SVIJESTI

Stvarnost bi bila glavna ključna riječ mog nastojanja duha i ušće u koje se ulijevaju sve moje misli. Ali što sa stvarnošću? Kako postaviti pitanje? Što je stvarnost ili na čemu počiva? Da li uopće treba postaviti pitanje? Narav stvarnosti je doista u srži svih ljudskih duhovnih nastojanja počev od religije pa do znanosti. Što želim sa stvarnošću: spoznati je, osjetiti ili nešto treće? Želim živjeti najviši život koji mi svojom naravi dopušta. A zašto? Da bih zadovoljio svoju sebičnu prirodu, drugi odgovor ne nalazim. Misli kao da mi se odbijaju o stranice hermetične kutije u kojoj su zatvorene. Slutim da možemo misliti samo to što možemo misliti, da postoje područja o kojima jednostavno ne možemo misliti, ma koliko primamljiva bila.

Sve naše misli svode se na jednu točku svijeta – naše jastvo – i njegove prilike. Sve što mislimo ide na uštrb ili niz vjetar tog našeg jastva. Krajnji smisao dobrih ili loših misli jest ono – malo, bijedno i ograničeno. I što činiti, kako izmaći toj neumitnoj sudbini upojedničenja?

Albert Einstein u svojoj knjizi Moj pogled na svijet, magičnom štivu per se, odmah na početku daje svoj sud o vrijednosti nečijeg života. Einstein će reći da se on sastoji u tome koliko se pojedinac udaljio od svojeg vlastitog ‘ja’. Čudesno bezazlena izjava velikog znanstvenika koji je porodio jednu takvu magičnu teoriju poput teorije relativnosti.

Tog ‘ja’ se trebamo riješiti kako bi započeli živjeti u stvarnosti. Onda nam nikada na um ne bi pala zamisao da se idemo baviti znanošću kako bi dobili Nobelovu nagradu već iz istinskog poriva znatiželje…

Anthony de Mello, jezuitski svećenik koji je većinu svog života proveo u Indiji, pod jakim utjecajem budizma, u svojoj knjizi BUĐENJE SVIJESTI izlaže sasvim jednostavnu ideju načina života. Kaže nam da se probudimo i time bismo učinili najveću moguću stvar koja se može učiniti u životu. Budimo, naime, našu svijest te ostvarujemo kontakt sa Stvarnošću, a Stvarnost osim što je Bog, u isti mah je i čudesna. Nikada nećemo poželjeti vratiti se u isti refleksni žrvanj uma. Što moramo žrtvovati? Prije svih to ‘ja’ – ništa ne očekujmo od drugih, ali i drugima skrenuti pažnju da ni od nas ništa posebno ne očekuju. Drugim riječima, riješiti se ovisnosti o drugim ljudima. To nas privodi sebi i predstavlja najjaču duhovnu sedaciju. Zatim slijedi samopromatranje kako bi se „osvjesnula“ svijest, dobro poznati postupak „izdvajanja iz sebe“ za sve one koji su se u svom životu imali prilike nagutati literature popularne psihologije. Ali – on uistinu pogađa! Naravno da nismo nikud izišli iz sebe, pogotovo ne umakli iz vlastite kože. Sve to činimo „u duhu“, u zamisli. Zamislimo samo da se to ne događa nama i čarolija se izvede.

Sastavni dio buđenja je da vi živite svoj život onako kako vama odgovara. I shvatite da to nije sebično. Sebično je zahtijevati da netko drugi živi svoj život onako kako vama odgovara.

Vjerujte mi, o istom govori i Sloterdijk:

Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… … Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu…Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”…   U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

Tu je i Nietzsche sa svojom prekrasnom izjavom da smo „za stvari samo oranica“:

Pustiti da nas posjeduju stvari (ne osobe) i to što je moguće veći obujam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo takvi biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.

Kontakt sa Stvarnošću nam omogućuje da zaobiđemo nastojanje oko njene spoznaje. Nije nam cilj spoznati stvarnost, cilj nam je postati je svjestan, drugim riječima, samo bivstvovati u njoj. I vjerujte mi, to je dovoljno da bi se život ispunio ili rječnikom većine ljudi – da se bude sretan. Promjena nastupa sama od sebe. Ne morate ništa činiti osim biti svjesni.

Vi ne mijenjate sebe: promjena se događa kroz vas, u vama. Ne mogu vam to bolje objasniti. Vidite da se u vama događa promjena; ona ide kroz vas, događa se u vašoj svijesti. Vi ne stvarate promjenu; kada vi unosite promjenu, onda je to loš znak jer promjena nije trajna. A ako traje, neka se Bog smiluje ljudima u vašoj blizini jer ćete postati nemilosrdni. S ljudima koji se preobražavaju iz mržnje prema samima sebi ili iz vlastitog zadovoljstva, nemoguće je živjeti.

Tako se na neobičan način otkriva kako je prikopčavanje na Stvarnost povezano s isključivanjem Ega, onog našeg, taštog „mislećeg“ Ja kojeg nam je itekako „pun kufer“. Vi nikad niste to ‘Ja’, shvatite to i počet će te živjeti u Stvarnosti. Kratak naputak za sve slobodne duhove dok Anthony de Mello na kraju svoje knjige tomu pridodaje: „Dao sam vam program za cijeli život, zar ne?“…

%d bloggers like this: