Siječanj 2017.

Misliti da je ljudska svijest prolazna je nemoguće! (ili o Nietzscheovoj najreligioznijoj misli)

Posted in FILOZOFIJA, KNJIŽEVNOST - PROZA, KUNDERA, Nepodnošljiva lakoća postojanja, NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra tagged , , u 12:51 am autora/ice Magičar

Milan Kundera: NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA

Nietzscheova misao o “vječnom vraćanju” jedna je od njegovih najzagonetnijih, a možda i najreligioznijih misli. Kako to, kad znamo da se radi o filozofu koji je svijetu objavio da je Bog mrtav? Evo kako!

Ljudska svijest, što god racionalno o njoj zaključili– u njoj ili putem nje (primjerice, odakle dolazi i kamo ide) – teško prihvaća vlastitu prolaznost. Najmanje što o njoj možemo reći, a da nam se čini da nećemo pogriješiti, odnosi se na naše vjerovanje da je ustrojena tako da sve oko sebe doživljava po smislu… U bilo čemu, ona će ponajprije tražiti i ‘vidjeti smisao’; očiti ili prikriveni, a u mnogim prilikama, čak i onaj izostajući… Pa tako, sâm pojam besmislenosti u ljudskom jeziku odiše jednom zasebnom vrstom smislenosti. Dovoljno je znati što se pod ovim pojmom misli (najčešće je to izostanak smisla), pa da se on tumači kao smislen. Prava besmislenost, koja praktički nema nikakve veze sa smislom, i o kojoj i ne možemo ništa reći, očito, ne nalazi se samo izvan jezika, nego i najvjerojatnije dohvata ljudskog intelekta.

Iz izrečenoga izbija i šire značenje smisla koje želimo ovdje istaknuti; ono se odnosi na mogućnost uspostavljenja bilo kakvih veza između uočenih ‘razlika u svijetu’ (da ne kažemo ‘stvari’). Za našu svijest, apsolutno sve mora posjedovati smisao (ili besmisao, u smislu ‘izostanka smisla’), a to znači da mu u startu prilazimo s predrasudom koja glasi: stvari u svijetu posjeduju mogućnost međusobnog povezivanja. Ali zašto, onda, jedna prolaznost – ovoga sada i ovdje – koja kao takva također posjeduje smisao, za jednu svijest mora postati neodrživa? Zato što nije stvar u tome što mi doista prolazimo i nestajemo, nego u tome što postaje jako teško objasniti, odnosno učiniti smislenim, odgovor na pitanje zašto smo se, onda, uopće pojavili.

Ljudska svijest teško se može nositi s razlogom svog postojanja, ako prihvati vlastitu prolaznost. I nije Nietzsche prvi koji je to shvatio, shvatili su to davno prije njega i utemeljivači velikih religija. Uvijek nam valja igrati na kartu vječnosti. Čak i znanstvenici igraju na nju! Pomislimo samo na pojam beskonačnosti koji se svako malo pojavljuje u izračunima matematike i fizike na njihovim ‘krajevima’… Nietzsche se dosjetio i vječnost vratio na scenu kroz zagonetnu misao o vječnom vraćanju. U nekim svojim pabircima čak ju je pravdao znanstvenim razlozima: ako se svemir sastoji od konstantne količine energije/sile u kretanju – kao što to tvrdi I. zakon termodinamike  – onda se svako stanje te količine energije/sile jednom mora ponoviti… napisao je trezvene, znanstvene glave. Neizbježan je dojam da su ljudi-filozofi poput Nietzschea, putem ovakvog načina rezoniranja, oduvijek pokušavali zaobići vlastitu smrt u pravom smislu te riječi.

Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.

Za Nietzschea je, prema tome, utjeha da se ‘sve vraća’, ali i moralni imperativ. Na osnovi ove misli, on je ubrzo mogao izvesti svoj poznati ‘zakon’ ravnanja volje za moći koji je stavio u usta svog Zarathustre: čini onako kako si oduvijek želio i kako ćeš oduvijek željeti činiti. Nema kajanja, nema osvete! Postavi se u životu onako kako bi ga želio vječno živjeti… Nepostojanje je zapravo nemoguća nemogućnost za jednu svijest. Važan je kozmički ritam i pripadnost Cjelini.

Na misao o vječnom vraćanju nailazim i na početku romana Milana Kundere Nepodnošljiva lakoća postojanja, ali u sasvim ‘drugom ruhu’. Kundera se ovoj misli opire svim sredstvima, a što je, izgleda, bilo jedino moguće u onim drsko-ateističkim 80-im godinama 20. stoljeća. Naziva ju ‘smušenim mitom’, i za filozofe suviše zbunjujućom… K tomu, sjećam se, stigao me je i samoga zbuniti. Početak njegova romana morao sam pročitati nekoliko puta kako bih shvatio što je htio poručiti; uostalom, donosim ga i u nastavku:

 Misao o vječnom vraćanju je tajanstvena i Nietzsche je njome prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj! Što treba da nam kaže taj smušeni mit?

Mit o vječnom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek nestane, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota — ako je bio strašan, lijep ili uzvišen — ne znače pod milim Bogom ništa.

Kunderine dojmljive, svečarske rečenice, savršene u svojoj književnoj ljepoti, međutim, kao da izriču protuslovlje. Ta mit o vječnom vraćanju ne govori o lakoći postojanja, životu bez težine, nego baš obrnuto! Treba nam neko vrijeme da shvatimo kako je lakoću postojanja, kakva se osjećala u drsko-ateističkim 1980-im i samo tad, Kundera zapravo izveo iz mita o vječnom vraćanju!

Možemo… reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja određenu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile — pojavljuju se lišene olakotne okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakotna okolnost nam, naime, onemogućava da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi o nečemu što je prolazno?

Ako se svaka sekunda našega života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom.

Očito, Kunderin svijet je svijet bez Boga, bez odgovornosti; u njemu se o ničemu ne može suditi, jer se u njemu ništa pod milim bogom ne ponavlja, ‘ne vraća’. I već zbog te činjenice u Nietzscheovoj misli o vječnom vraćanju valja nam slutiti tu crtu njezine religioznosti.

A sad se poigrajmo! Postoji nekoliko opcija ‘vječnog vraćanja’. Pored Nietzscheove, po kojoj se naš život vraća točno u onom obliku u kakvom je bio proživljen, lako si možemo dočarati i ‘druga vraćanja’; primjerice, ono u kojoj se vraćamo mi kao mi – odnosno naše ‘unutarnje ja’ (a ne ‘uslovljeno ja’ ili-ti ego), ali da se, pritom, naš život uvijek ravna prema nekom drugom scenariju; prema jednom, bili bismo uspješni u onome što volimo raditi, prema drugom nesretni, u jednom životu ostvarili bi većinu svojih želja, a u drugom se od njih razboljeli itd. Ali i dalje, u svim mogućim životima, mi bismo bili mi kao mi, zadržali bismo ono jedno, nepromjenjivo, ‘unutarnje jastvo’… Postoji i pozicija na koju se poziva budizam i po kojoj naše ‘unutarnje jastvo‘ u budućim životima ne mora zadržati ljudsku prirodu. Može prijeći u oblik gusjenice ili stabla, pa čak i kamena obraslog mahovinom pored žuborećeg potoka! Ali i u tim životima odnosno postojanju, na djelu bi bilo vječno vraćanje

Ako budemo te sreće, pred samu smrt, vjerojatno ćemo dobiti priliku pomisliti na naše najbliže, i (na) ono što ostavljamo iza sebe. Ali, isto tako, pomislit ćemo i na tu svetu, nikada do kraja opovrgnutu mogućnost, da se negdje (pa čak i na istom mjestu) ponovno rodimo… Hoće li to biti na Nebu, u ‘budističkom stilu’ reinkarniranom životu na Zemlji ili naprosto u ponovljenom životu u vlastitoj koži, nakon što se beskraj svih mogućnosti svijeta u međuvremenu okrene za puni krug (i sve se bude moralo ponoviti)… svejedno je. Čak i ne tvrdim da se to stvarno događa, samo držim da je čovjek ustrojen upravo tako misliti…

A sada, jednom osobitom mističkom intuicijom, kojom je vjerojatno bio prožet i Nietzsche, probajmo pojmiti kako odvijanje svih drugih mogućnosti u beskraju vremena, dok smo mrtvi, i dok ne postojimo, za našu svijest, zapravo, ne znači ništa. Iz perspektive naše svijesti, čim svršimo s našim starim životom, već u ‘sljedećem trenutku’ probudit ćemo se u novom… To je zato što cijelo to vrijeme dok nismo postojali, nismo bili ni prisutni u vremenu i prostoru, pa nismo ni mogli osjetiti protjecanje vremena. Naš ‘sljedeći trenutak’ u vremenu odnosit će se na prvi trenutak ponovljenog života… Između njega i ‘posljednjeg trenutka’ starog života, naša svijest neće moći ‘staviti’ ništa. Nepostojanje, jednostavno, neće moći osjetiti, a odatle  – ni vlastitu prolaznost. Držim da je to pravi smisao misli o vječnom vraćanju (pa čak i svekolikog Ništavila), ali za koji, naravno, ne tvrdim da je i nužno istinit…

Kao i Kundera, ni ja nisam siguran u postojanje tog ‘unutarnjeg jastva’ čijom spoznajom se diče velike svjetske religije. Više sam sklon vjerovati da je ‘ja’ samo drugi naziv za sadržaj sjećanja. Međutim, ono što sam (ovim tekstom) valjda htio pokazati odnosi se na činjenicu da je ta izvjesnost današnjoj ljudskoj svijesti, dodatno napumpanog ega, jedno izuzetno strano stajalište.

Kunderin doprinos interpretaciji Nietzscheove misli vidim u njegovu majstorskom objašnjenju zašto ju je Nietzsche smatrao ‘najtežim teretom’, ali i u tome što mi je ukazao da ovu misao ‘ugledam’ odnosno prepoznam kao najreligiozniju Nietzscheovu misao. Ako vjerujete u ‘ja’ nužno morate biti skloni ‘pripitomljavanju’ vječnosti, jer ‘ja’ ne može sebe objasniti sebi, ako nešto u cijeloj stvari nije vječno. A odatle, priznajete li vi to ili ne, postajete malo-pomalo i religiozni…

S druge strane, čak kad bi i prihvatili tu ‘nepodnošljivu lakoću’ svekolike prolaznosti (koja se barem u Kunderino vrijeme nije doživljavala tako groznom), u času iznuđene šutnje, naša bi svijest živošću svojih misli nastavila dokazivati da joj nepostojanje nije prirođeno, i da se s njim, u konačnici, nikada neće pomiriti. Na kraju krajeva, ne znam zašto je tako, ali je tako. Dakako, iz mene ovoga puta progovara intuicija, a ne ratio, jača nego ikad, i koju volim dovesti u vezu s intuicijom koja je opsjedala starogrčke filozofe – predsokratovce – Talesa, Anaksimandra, Heraklita, Parmenida i Anaksagoru… (Možda je došlo vrijeme da i njima posvetim koji post!) I valjda baš zbog njenih korijena, i utjecaja, barem u ovom trenutku, ne dopuštam da ono što joj je na umu ikakvi racionalni proturazlozi pobiju.

Ožujak 2013.

O progonu stvaraoca i drugim neugodnim iskušenjima

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra tagged u 2:08 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATHUSTRA

Pomislim kako diljem svijeta ipak postoje pojedinci koji su odustali od sudjelovanja u njemu na uglavnom uobičajen, čovjeku primjeren način – obitavanjem u nekoj zajednici. Čujem za njih, tu i tamo, kad se netko razvede,  jer je ‘nekakav umjetnik’ koji sada živi sam i bog te pitaj što je s njim. Dakako, u većini slučajeva, radi se o ‘našoj braći’, istinskim stvaraocima/stvarateljima. Neki su se osamili temeljem vlastite odluke, a neke je društvo i doslovno prognalo. Ali morate toga biti svjesni, ovo društvo, s početka dvadeset i prvog stoljeća, ogrezlo u kapitalizam i njegove materijalne vrijednosti do grla – umjetnost i umjetnike naprosto više uopće ne može podnijeti.

„Umjetnika je kao govana“ reći će moja Tetka, kao da su joj usta nekako povezana s ustima glasnogovornika ovoga doba.

Istinskim stvarateljima, izgleda, križ je uopće živjeti u ovom dobu, u ovom društvu. Ali upravo ta zanemarenost istinskih stvaratelja, tog pogleda na život, govori više o tom društvu više nego bilo što drugo. Ne morate biti pod pritiskom vrednovanja onoga što ste stvorili! I nije društvo obvezno svaki vaš doprinos uzdići u visine. Vama je dovoljno da društvo dopušta da budete to što jeste, da blagonaklono gleda na splet otvorenih mogućnosti u bivanju koje nudite svojim postojanjem. Ali ne! Poligoni volje za moći, duboko uhljebljeni u njegove strukture, to više ne dopuštaju. Gladni su ponavljanja, formalizama, a ne originala! I onda, što nam preostaje, poslušajmo glas možda “najdubljeg” Nietzschea…

Hoćeš li, brate, poći u samoću? Hoćeš li potražiti put k sebi samome? Ah, koliko ima pohlepnih za svemirom? Koliko ima grčevitog usiljavanja sujetnih! Dokaži mi da ti nisi pohlepan, niti sujetan. Da li si ti jedan od onih koji je smio da se izvuče ispod jarma? Ima ih mnogih koji su odbacujući od sebe uslužnost odbacili i svoju zadnju vrijednost. Slobodan, od čega slobodan? Slobodan, za što? Možeš li ti sam sebi dati svoje zlo i svoje dobro i objesit svoju volju iznad sebe kao zakon? Možeš li ti biti sebi sam [sudcem] i osvetnikom svoga zakona? Strašno je ostati nasamo sa [sudcem] i sa osvetnikom svoga rođenog zakona! To je kao kad padne zvijezda u prazan prostor, i u ledeni dah usamljenosti. Ali doći će doba da će te samoća zamoriti, a kao avet strašit će te ono što je uzvišeno u tebi. Ima osjećanja koja hoće da zadave usamljenika, ako ne mogu, moraju da umru, ali da li ti možeš da budeš njihov ubica? Da li ti je već poznata riječ “preziranje” i znaš li kolike su muke da budeš pravedan prema onima koji te preziru? Pa čuvaj se i od napadaja svoje ljubavi. Odviše brzo pruža usamljenik ruku da se rukuje s onim koga susretne. Usamljeniče, ti ideš putem k sebi samome, ti ideš putem stvaraoca… i u tom nalaziš svoju propast.

Svi kreativci, koji na stvarnost gledaju kao na uvijek novu, a ne formalnu, ponavljajuću, osuđuju se na izgon. Dragi umjetnici, prognani ste, izgnani, jer se ne uklapate u društvene obrasce volje za moći! Džabe im vi trubili o vlastitoj volji za moći, preoblikovanju svijeta i načina postojanja… ne žele za vas ni čuti i gotovo! Možda Nietzscheove riječi (iz prethodnog citata) nikada nećete stići živjeti, možda ih više i nije moguće živjeti već samo o njima bolećivo maštati i pisati kao što to uostalom i ja činim… Ipak, barem jednu stvar sa sobom možete i morate raščistiti.

Morate sebi postaviti to ključno a nadasve neugodno pitanje: na koji način formalizam ipak stigne zagaditi ‘naš svijet’ – svijet samih stvaratelja? Na koji način i u kojem trenutku on ulazi u stvaratelje – pisce, slikare, glazbenike – u vas, u mene? Odmah ću vam dati i svoj odgovor. To se događa u onom trenutku kada postanete spremni, za potrebe čistog preživljavanja (kako to sebi pravdate), dohvatiti svoj komadić financijskoga subvencioniranog kolača lokalnog Ministarstva, ili ‘svojih pet minuta slave’ u medijskoj čeljusti kakvog ‘svečitajućeg’ časopisa ili portala, jer biste, ‘dovraga, pa nije zabranjeno’, ako je ikako moguće „živjeli od svoje umjetnosti“.

Pazite, drugo je objaviti knjigu, vi ste to čak dužni učiniti (makar i o vlastitom trošku) i pukom srećom podudaranja ukusa s vašim suvremenikom ‘čitateljem-svežderom’, živjeti od njezine prodaje. Međutim, čak ni to stanje ne može dugo potrajati, jer će vas moćna mašina mediokriteta, koja danas novači većinu čitatelja, za svoje potrebe u sebe usisati prije nego što toga postanete svjesni.

Ako pišete da biste bili nominirani za kakvu književnu nagradu, a ne iz nasušne potrebe kako biste preoblikovali stvarnost oko sebe, spadate u isti tor – učlanite se u bilo koju od ponuđenih književnih udruga i krenite raspitivati se o tome kako da u okviru udruge ostvarite prava na mirovinu. Vaši se romani nikada neće naći na ovom blogu (u redu, koga i briga), vjerojatno tek na policama podložnih mediokritetima (što je uobičajen opis današnjeg hrvatskog čitatelja) koji ih u stvarnosti opet neće čitati, ali i tu ‘koga briga’ – vi sada živite od pisanja i ponosno to svakome govorite.

I kada nakon svega napisanog, pokušamo prići stvarnome, suviše bolnom razlogu sveopćeg ‘nečitanja’, nemojte mi reći da to nema veze s piscima kojima je najprije i prije svega stalo živjeti od svoga pisanja. Istinskim stvarateljima nikada neće biti do učlanjenja u neku udrugu, oni stvaraju u samoći (a za preživljavanje će raditi sve moguće druge poslove), ali na činjenicu što nisu stvarno čitani, na nju u ovom trenutku mogu najmanje utjecati. Zapravo, boljka je to čitatelja kojima mediokriteti određuju što će čitati a što ne, a zbog čega ih je na kraju sve manje i manje. I umjesto da se sve što ‘književno diše’ uortači u borbi protiv mediokriteta, na kraju će se dogoditi da će se većina knjiga kupovati iz istoga razloga zbog kojega se prosjacima na ulici udjeljuje milodar: iz sažaljenja, kako bi piscima pomogli da nastave živjeti od svoga pisanja…

Duboko sam uvjeren da nijedan istinski pisac ne bi to želio, makar i živio u neimaštini. Radije bi radio sto drugih poslova nego pokušao zarađivati na svojim knjigama… (Sve napisano, premda sam to naknadno odlučio staviti u zagrade, ponajprije se odnosi na fenomen ‘nečitanja’ u RH, hrvatske mediokritete i hrvatske pisce.)

Nakon što sam završio s pisanjem otvorio sam širom prozor i pogledao u pravcu Tetkinog Ljetnikovca. Snijeg se topio s krova ektaplazmične zgrade u koju se smjestila iste vrste Prostorija s Drevnim Kolom Duha Svijeta.  Kap po kap, i Kolo je postalo vlažno. Tako je uvijek kad pretjeram s kritikom. Tetka nije imala takvih problema. Njezino vječno umjetno sunce odbijalo je i svaku pomisao na zimu, a kritika u Ljetnikovcu bila je dopuštena; premda se na nju nitko nije osvrtao.  Bilo je vrijeme da je posjetim. Imao sam joj puno toga za reći, … možda i ona meni… Okrenuo sam se i pošao prema izlaznim vratima…

Srpanj 2011.

“Misao misli” – “Filozof filozofa”

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra tagged , , u 6:55 pm autora/ice Magičar

Fridrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATUSTRA

Fridrich Nietzsche

Da ja znam porijeklo svoje
Nezasito kao plam
Gorim, Zgaram sebe sam
Što god darnuh, svjetlost posta
Što ostavih ugljen osta
Sigurno je da sam plam

Prolazim pored vrata filozofskog kabineta koja su iznenađujuće blizu vratima mog ureda.  Na samim vratima primijetim dobro poznato lice. Naravno, Nietzsche, najhrabrija filozofska luda među filozofima kojeg beskrajno volim. Studente i sve zainteresirane se poziva da ponedjeljkom u 19,15 prisustvuju seminarima ili čemu već na kojima će se moći slobodno raspravljati o vitezovima filozofske misli od kojih je samo jedan Nietzsche. Zvuči primamljivo, ali odmah u sljedećem trenutku odustajem. Akademski raspravljati o Nietzscheu bez stvarne potrebe za njim, njegovim riječima, čini mi se potpuno izlišnim. Vjerojatno će se sudjelovanje u raspravi i ocjenjivati.

Zagonetna Nietzscheova ideja o „vječnom vraćanju jednakog“, prema mom mišljenju, nikada se do kraja ne može razumjeti, možda tek na trenutke osjetiti kao što je to i učinio njen tvorac te je obznaniti svijetu. Isto tako, ne sumnjam da je i sam Nietzsche s tom svojom mišlju možda i želio ostati neshvaćen.

Tu najdublju od svih, „misao misli“ prvi put objavio je Nietzsche u svojoj Veseloj znanosti. Potom ju stavlja u usta svog Zarathustre, a zatim ju ponavlja i u S onu stranu dobra i zla.

Sada razmišljam  o tome kako mu je ta “misao misli” prvi put pala na pamet. Možda dok se sagibao nad lavorom hladne vode u iznajmljenoj sobi ljetnikovca na Sils Mariji, zapljuskujući se njome i povremeno se pogledavajući na slomljenom zrcalu okačenom o drveni stup. Možda mu je doista u tom trenutku glavom prošla ta slavna misao o „vječnom povratku jednakog“, a tako misli upravo čovjeku i dolaze. Možda je u tom trenutku uzdahnuo jer je shvatio da tu istu misao u svom vremenu nema s kim podijeliti i da će to moći tek s onima koji u tom trenutku nisu još bili ni rođeni. Ali nebitne su duhovne konotacije o tome što je slavni filozof u tom trenutku mislio. Ono što se želi ovdje istaknuti jest to da je njegov pokret potpuno nebitnog sagibanja nad lavorom hladne vode pa barem u nekom obliku “zapamtila” i njegova okolina: drveni stup o koje je bilo okačeno slomljeno zrcalo, škripavi pod njegovim nogama, uvijek isti krevet standardnih dimenzija s bijelom posteljinom nabacanom ili uredno složenom (u slučaju Nietzschea ne mogu proniknuti koji bi slučaj bio primjereniji – nabacana i izgužvana ili uredno složena posteljina).

Zbog toga se ne čini nerazumnim želja francuskog pisca, esejista, što god, Allain de Bottona  da posjeti ljetnikovac u kojem je Nietzsche živio dok je stvarao svoja najveća djela. Gledati okolinu u kojoj se porodila jedna iznimna misao ne čini se, s duhovne strane, izlišnom radnjom. U nekom obliku mogu se osjetiti zaostale energije, možda i čestice koje su prebivale u danas mrtvom pojedincu koji je stvarao originalni duhovni svijet u sebi. Zbog toga se i ja želim popeti na Sils Mariju i suočiti se s intimnim stvarima slavnog filozofa čije su misli toliko utjecale na moj život. Zbog toga želim i posjetiti Kafkinu kuću u Pragu i vidjeti krevet u kojem se jednog jutra probudio osjećajući se poput velikog žohara. Nisu to činovi običnog turističkog razgledanja, to su uzvišena podsjećanja na okolinu u kojoj su moji duhovni preci živjeli i stvarali, a koja i danas posjeduje ono nešto od običnog intimnog pokreta koji su oni svakodnevno činili.

Friedrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATHUSTRA >>> citati

%d bloggers like this: