Siječanj 2017.
Komunizam – riječ s konfliktnim značenjem II. (kritika, nemogućnost, utopija, primjer)
ALAIN FINKIELKRAUT, ALAIN BADIOU: O komunizmu (prošlom i onom koji će doći) [razgovor] (Europski glasnik 16, 2011)
Na vrlo zanimljivu kritiku komunizma nailazim u jednom od starih brojeva Europskog glasnika. Kritika je izložena u formi dijaloga dvojice istaknutih francuskih intelektualaca (a koje to još imamo danas?) Alana Finkielkrauta, “velikog prijatelja Hrvatske” (kako ga je oslovljavao prvi hrvatski predsjednik; tnx. na podsjetnik, Caninho!) i Alaina Badouia, ljevičarskog filozofa, kojeg smo spomenuli u postu posvećenomu knjizi Marka Fishera. Ako komunizam o nečemu nije vodio računa – Finkielkraut će – to je opasnost od vladavine Cjeline, Jednog, a po Finkielkrautu, komunizam je upravo jedna takva ‘cjelina’.
… kad je sve politično, sve je osuđeno da postane policijsko.
Potreba za Velikim Razdvajanjem, i u konačnici njegova provedba, za Finkielkrauta su jedno od najvećih civilizacijskih (duhovnih) postignuća čovječanstva u 20. stoljeću. Tu se misli na razdvajanje Crkve od države, privatne od javne sfere života itd. U komunizmu su sva ta razdvajanja nezamisliva. Iako, s čisto komunističkog stajališta, podsjeća Badouiu – ona su bespotrebna. Međutim, nastavlja Finkielkraut, u komunizmu pojedinac je uhvaćen u klinč pripadanja cjelini, društvu. U komunističkoj/socijalističkoj, a bolje bi bilo reći, samo staljinističkoj Rusiji, muškarac je sa svojom ženom mogao otvoreno razgovarati jedino na kraju dana, “kad se pogase sva svjetla”, u krevetu – ispod pokrivača. Ljudska prava su mu, zaključuje “veliki prijatelj Hrvatske”, stoga morala biti itekako ugrožena. Na kraju će se francuski liberalno-demokratski filozof pozvati i na čudnovatu izjavu samog Marxa na temu ljudskih prava… Naime, Marx je kazao da su ljudska prava – prava egoističnog čovjeka… A tako smo stigli do najzanimljivijeg dijela ove rasprave.
Najprije, odgovorimo na pitanje: protiv koje to “psihičke konstrukcije” čitavo vrijeme ‘ustaje’ ovaj blog, a koja je ljuti protivnik naših ‘sestara duha’ – Umjetnosti, Filozofije, Znanosti i onoga čistoga religioznog osjećaja pripadanja Cjelini, kojima posvećujemo ovu pisaniju, ako ne protiv one koja se skriva iza imena Ega, i onoga kvazi-duhovnog napora koji se poduzima u svrhu njegovog veličanja (pogotovo u ovom vremenu) i koji nazivamo egoizmom? Na poticanju egoizma, kao što je to poznato, uzdigao se ne samo kapitalizam, nego i pojedine velike svjetske religije. A upravo je ljudski egoizam najveća brana svakom komunizmu u čovjeku, ali ne samo komunizmu, nego i svakoj drugoj humanoj ideji poput altruizma, solidarnosti, suosjećanja itd.
Ali na ovom mjestu Finkielkraut vadi svog najvećeg ‘aduta u igri’, citira Solženjicina iz Arhipelaga Gulag čime nas, nakratko, ostavlja bez riječi.
…granica između dobra i zla ne razdvaja ni države, ni klase, ni stranke, ona prolazi srcem svakog čovjeka, a tko bi išao parati komadić vlastita srca?
Da; tako stoje stvari s čovjekom i nećemo biti sentimentalni i u istoj rečenici napisati ‘nažalost’; on je naprosto takav, nešto između životinje i Boga, u čemu bi se napokon mogli složiti jedan Aristotel i jedan Nietzsche. S druge strane, Hermann Hesse je u Stepskom vuku istu misao uobličio u rečenicu: “Čovjek je most između duha i prirode“. Taj ‘antropološki pesimizam’, kako drži bosanskohercegovačko crnogorski novinar Andrej Nikolaidis, možda bi trebalo prihvatiti kao novu polaznu točku za revidiranje stavova na ljevici u pogledu razvoja društva u kojemu bi bili svi zadovoljni.
Bilo kako bilo, u ovom trenutku, zaista, glupo je vjerovati da ćemo se jednog dana probuditi i prestati činiti zlo. Tu ne mislim na općenito zlo vođenja ratova, uzrokovanje bijede i sličnog; tu u prvom redu mislim na ona ‘sitna zla’ koja činimo kako bismo protežirali naš Ego spram tuđeg. Iz svoje kože ne možemo, a možda nam to čak nije ni dano. Ako bismo htjeli činiti i dobro, to možemo činiti opet i jedino iz nje. Zato smo valjda i toliko skloni Hesseovoj misli o čovjeku kao prijelaznoj vrsti.
Prema Finkielkrautu, komunizam će uvijek propasti u detaljima, čitaj, čovjekovoj ‘pravoj prirodi’ (iako nam i dalje ostaje nejasno o kojoj je čovjekovoj ‘pravoj prirodi’ tu riječ). I tu je položena sva muka težnje komunizmu na ovom stupnju čovjekovog svjesnog razvoja. Ona, na kraju krajeva, doista može biti čak i opasna! Čovjekov duh, kako to bolno naučismo kroz povijest, nije samo duh osjećaja pripadnosti Cjelini, čuđenja novom, sklonosti umjetničkom stvaranju ili znanstvenoj spoznaji, on, kao takav, može stremiti i samo čistoj volji za moći, umnažanju užitaka, pohlepi i gramzivosti.
Nisam li, onda, u svojoj blogerskoj radinosti, preusko definirao ljudski i općenito duh nekog bića odnosno ega? Nije li Duh samo mogućnost da si kao bića, entiteti u prostorvremenu, možemo dati smisao, kakav god on bio, i ne nužno ‘dobar po sebi’? A kad govorim o smislu tu prije svega mislim na nešto što nas može uzdići u odnosu na ono što nam je dano, odnosno na ono što smo ‘u svom početku’. A to znači da iz onoga što nam je dano (‘u svom početku’), možemo, primjerice, stvoriti ili osmisliti ideju jednakosti svih ljudi (komunizam), ali i ideju volje za moći (kapitalizam) i bilo koju drugu ideju, i njima zatim svim svojim srcem stremiti, jer smo duboko uvjereni da onome izvana također možemo pridati smisao kao što ga pridajemo sebi i svojoj slici svijeta… Tu, dakako, zaboravljamo da je ono izvanjsko, Lacanovo ‘realno’, samo po sebi nama nedokučivo, jer nema upravo to – smisao! Čak je i to upućivanje na izvanjsko naša izmišljotina, kao što je to uostalom i sâm Duh. Mi smo stvorili Duh, i imamo ga, kako bismo bili u prilici stvarati smisao; to je posljednja misao svakog Duha. Kad bismo onom ‘realnom’ nekim čudom mogli pristupiti vjerujem da ne bismo bili toliko zgroženi njegovom strahotnošću koliko njegovoj neprimjerenosti i neshvatljivosti. To je zato, jer mi ništa ne možemo dokučiti izvan smislenih granica… U ovom značenju Duh je druga riječ za sposobnost stvaranja smisla… Na ovom mjestu put nas dalje vodi k gramatologiji i našem francuskom učitelju, njegovima tragu, razlici i onome što je nazvao différance…
Od rasprave o jednom od najkontroverznijih pojmova današnjice, čija značenja su toliko suprotna da izazivaju prijepor gdje god se pojave, stigli smo do područja čiste utopije. Je li moguće barem zamisliti primjer komunizma? Mislimo da jest, i mislimo da je već (možda i nesvjesno) zamišljen… Nalazimo ga, za nekoga, na neuobičajenom mjestu, u zvjezdanoj tišini svemirskog prostranstva, na svemirskom brodu Enterprise, iz poznatog serijala… I nismo jedini u tome! Dovoljno je pogledati samo jednu epizodu ove znanstvenofantastične franšize, i prepoznat ćete komunizam na djelu u svom pravom obličju. Valja uočiti kako je bilo potrebno da tehnika izrazito uznapreduje da bi se komunizam uopće mogao pojaviti. Kapetan Picard ‘prvi je među jednakima’, ‘kapetan ravnopravnih’; zamišljamo – s jednakom plaćom kao i tehničar WARP pogona. Na brodu su, očevidno, svi zadovoljni. Upadljivo su neegoistični, miroljubivi i druželjubivi. Vrijeme provode ili u rutini obavljajući svakodnevne zadatke ili zajednički se boreći s nedaćama koje bi, s vremena na vrijeme, zadesile posadu. Uzrok nedaća uvijek je negdje izvan broda; obično se događa pri susretu s nekomunističkim društvima, dakle, društvima u kojima još uvijek caruju glupost, egoizam i pohlepa. Čak se događa da pojedini član zajednice bude kontaminiran nekom ‘kapitalističkom osobinom’, ali ga zajednica svaki put uspije (po)vratiti u svoje okrilje. Zanimljivo da scenarist Zvjezdanih staza nikada nije otkrio kakvo društveno uređenje vlada na Zemlji za/u vrijeme Enterpreisovih putešestvija… Posada Enterprisea bila je i ostala samo komuna, isječak idealnog društvenog uređenja… i ništa više. A možda i ne trebamo tražiti više…
Listopad 2014.
‘Sunčano’ i ‘čelično’ štivo japanskog samoubojice
Yukio Mishima: SUNCE I ČELIK (iz Europskog glasnika, br. 3, 1998)
Nekada poželim pisati kao što piše Yukio Mishima, japanski pisac. Njegov esej ‘Sunce i čelik‘ ovih dana me umiruje pred spavanje; naravno, ako se ležanje u krevetu otvorenih očiju i nemirnih misli, ispresijecanih kratkotrajnim snovima i odlascima na WC, može još tako nazvati. Mishima piše sebi – o sebi, ima tu, neizmjerno ljudsku, potrebu da se ogleda na tom zrcalu riječi bez obzira što će nedugo potom umrijeti. Umro je davne 1970., u godini u kojoj sam se ja rodio… Kako? Počinio je ritualnu, tradicijsku sepuku prema starom japanskom običaju nakon što je bezuspješno pokušao izvršiti prevrat u japanskoj vojsci. Razrezao si je trbuh i usprkos tomu što je bio pisac. Murakami mu nije ni do koljena…
Samoubojstvo je počinio u četrdeset i petoj godini života, u godini koju sam i ja svojim životom dosegao… Trebao bih se sada kiselo osmjehnuti ili zamahnuti zastavicom koju ste mi trenutak prije dali… Prisjetio sam se čudnog osjećaja Michela Houellebecqa kad je navršio četrdeset i sedmi rođendan. To jutro, predao je svome uredniku rukopis romana “Mogućnost otoka” i mislio o tome da će sada umrijeti. Nije umro, jednostavno čovjek se nakon četrdesete osjeća kao da je svršeno s njim.
Moram reći da sam vrlo začuđen kad gdjegod čujem da je pisac podigao ruku na sebe. To mi se čini kontradiktornim. Molim vas, na koji to dio sebe je on podigao ruku? Nijedan pisac, ako piše iz unutarnje potrebe, ne može imati neko čvrsto jedinstvo, barem mu ne može pridavati toliko značaja, kao što mu ga pridaju drugi ljudi koji ne pišu. Zbog toga nikada nisam bio pobornik Hemingwaya i sličnih jer me njihova samoubistva podsjećaju na žalosnu, sujetnu presudu povrijeđenih ega. Međutim, malo pažljivije zavirivanje u Mishiminu biografiju otkriva da je vlastitu smrt prikazao u jednom svom književnom ostvarenju. Nisam ga čitao, ali mi se doista čini šašavim da se netko za života bavi zamišljanjem vlastite smrti… Čudak je bio taj Mishima.
Što god izrekao o Mishimi ostat će u sjeni onoga što je (on) napisao o riječima i praznini, u ovom melankoličnom, sjetnom eseju, izravno ga svrstavajući u Magičare moje vrste, moje kobi.
Jasnije no ikada, shvatio sam u čemu se sastoji djelotvornost riječi. One nadoknađuju prazninu [ja naglasio] u sadašnjem nesvršenom vremenu. Ta uzaludnost nesvršenoga, što može potrajati beskonačno u očekivanju apsoluta koji možda nikada neće doći, istinsko je platno na kojem su naslikane riječi. To je moguće i zato što riječi nepovratno bojaju prazninu [ja naglasio] obilježavajući je, kao što se vesele boje i motivi primaju na juzen-tkanine nakon pranja u čistoj vodi rijeke u Kyotu; tako riječi iz trenutak u trenutak potpuno upijaju prazninu … Riječi su završene čim su izgovorene, čim su napisane. [ja naglasio] [Hm, ne podsjeća li ovo na Derridu?] Umnažajući te završetke, iz trenutka u trenutak, razbijajući kontinuitet života, riječi stječu određenu moć. U najmanju ruku, ponešto umanjuju veliku zebnju koja vlada u čekaonici prostranih bijelih zidova gdje očekujemo liječnika, to jest apsolut. I da bi nadoknadile što obilježavanjem svakog trenutka neprestano drobe osjećaj stalnosti života, riječi se ponašaju tako da bar naizgled pretvaraju prazninu u neku stvar.
Sada nam mora postati jasno zašto u ovom dobu toliko pišemo; mahnito, iz dana u dan, proizvodimo novi sadržaj. Stvar je to naše beskompromisne borbe s prazninom u kojoj nema pobjednika. Ušutimo li na trenutak, praznina će nadvladati, ali samo taj trenutak. U narednom trenu možemo ponovno progovoriti ili nešto zapisati, odaslati jednu od besmislenih poruka/misli u svijet i praznina će se povući. Zato je ovo doba brbljanja. Mahnitoga, grčevitog brbljanja o bilo čemu, i bilo komu, u kojemu ništa i nikoga ne možemo više uzimati ozbiljno. Čak ni one za koje se prvotno čini da ih je nemoguće tako uzeti – današnje moćnike svijeta. Svoje surove neoliberalističke prakse oni su razvili na osnovi teorije igara. Naravno, sama teorija igara nije nikakva dječja smicalica, međutim, konotacije koje proizlaze iz njezina naziva moj um ne može ‘ne uzeti pod svoje’. Surovost je to na djelu koja zna biti neozbiljna, lakomislena i nadasve neodgovorna u ‘donošenju odluka’, zaigrana poput djeteta, koja živi od danas do sutra… poput Leonarda di Caprija u filmu Vuk s Wall Streeta… formula današnjeg vremena. Već spomenuti M. Houellebeck u svom romanu Karta i teritorij, vašom ‘obveznom lektirom’, ovako opisuje osjećaj koji je zadobila sveučilišna profesorica ekonomije, jedan od sporednih likova romana, na kraju svog radnog vijeka u današnjem vremenu prije odlaska u mirovinu:
Sve više su joj se teorije koje su pokušavale objasniti ekonomske fenomene, predvidjeti njihov razvoj, činile približno jednako nedosljedne, proizvoljne, sve više ih je bila sklona poistovjećivati s pukim šarlatanstvom; iznenađujuće je, mislila bi katkada, da se dodjeljuje Nobelova nagrada za ekonomiju, kao da se ta disciplina može podičiti jednako ozbiljnom metodologijom, jednakom intelektualnom rigoroznošću kao i kemija ili fizika. Jako joj se smanjio i interes za poučavanje. Mladi je u cjelini više nisu toliko zanimali, njezini su studenti imali strašno nizak intelektualni nivo, katkada si se čak mogao pitati što ih je navelo da se prihvate studija. Jedini razlog, duboko u sebi ona je to znala, bio je taj što su htjeli zarađivati novac, što više novca; usprkos nekolicini kratkotrajnih umjetničkih zanosa, bila je to jedina stvar koja ih je stvarno pokretala. Njezin profesionalni život mogao se sve u svemu svesti na činjenicu da je poučavala laktaške kretene proturječnim besmislicama, iako si je ona to izbjegavala formulirati tako jasnim terminima.
I pored sveg napisanog, više nisam siguran da je kapitalizam jedini uzročnik današnjeg stanja društva, današnje praznine, kako sam to napisao u jednom od prošlih tekstova. Sve sam više mišljenja da se on samo uselio u duhom ispražnjeno područje, postavši napokon njegovom sudbinom. Ako više ne vjerujemo u ništa, i dalje nam ostaju moć i novac. Sličnu poruku kao da nam želi prenijeti i Kevin Spacey u seriji Kuća od karata (još jednoj ‘obveznoj lektiri’!) koju gledam svaku noć prije čitanja ‘sunčanog i čeličnog‘ štiva japanskog samoubojice… Zamislite… čovjeka koji je iskorijenio svaki oblik empatije… i koji ima samo jedan vlastodržački cilj ispred sebe… i svekoliku prazninu oko sebe…
Rujan 2014.
Slikarstvo (i) na ovome (početku) stoljeća nije u dobrom stanju
Jean Clair: RAZMIŠLJANJA O STANJU UMJETNOSTI (iz Europskog glasnika, br. 3, 1998)
Jean Clair, jedan od vodećih suvremenih povjesničara umjetnosti s kraja prošlog stoljeća i dugogodišnji direktor Picasso muzeja u Parizu, u tekstu koji sam iskopao u jednom starom broju Europskog glasnika, požalio se na stanje slikarstva potkraj prošlog stoljeća. Premda je esej nastao prije više od trideset godina, čini se da i danas zadržava svoju aktualnost. Ono što me je privuklo njegovu razmišljanju, međutim, ne odnosi se toliko na njegovu crnu prognozu u pogledu razvoja slikarstva i općenito umjetnosti u budućnosti, koliko na patetičan, turoban, a u isto vrijeme, i čudesno smirujući ton njegovih riječi.
Slikarstvo na ovome kraju stoljeća nije u dobrom stanju. Onome tko voli svijet slike uskoro će ostati samo zatvoreni prostori muzeja, kao što onome tko voli prirodu ostaju samo zaštićeni parkovi, da u njima čezne za onim čega više nema… […] Ipak, nikada dosad nije se umjetničkim slikama iskazivalo takvo štovanje. Žiriji, akademije, domovi kulture, muzeji, knjige, časopisi, bijenali, retrospektive, veleizložbe, sajmovi i dražbe održavaju sjećanje na njih, pothranjuju čežnju za njima, vesele se skokovima njihove vrijednosti, bilježe i najmanje tragove njihove agonije. […] Malo je razdoblja u kojima je postojao takav nesrazmjer između siromaštva stvaralačke produkcije i inflacije komentara što ih pobuđuje i najbeznačajnije djelo.
U trenu sam pomislio: upravo na ovakav način treba opisivati svijet i sve što se događa u njemu. To je ton istine koji treba njegovati u pisanju. Njegov stil prigrlio sam kao svoj. Ono što Jean Clair želi prenijeti svojim čitateljima i ja želim vama. Upravo tako želim pisati!
… u tom raskomadanom tijelu [slikarstva] odavno nema života… ako… muzej osvaja prostor, osvaja ga onako kako se širi pustinja: on napreduje ondje gdje se život povlači i, poput poštena lopova, živi od njegovih otpadaka…
Pomislite samo kolika je zbunjenost povjesničara i kritičara pred prazninom koja je iznenada nastala danas, u vremenu koje nazivamo “postmodernim”, u kojemu su različiti avangardistički pokreti zamrli i nestali kao da ih nikad nije bilo.
Dakako, u nekim stvarima ipak se ne slažem s autorom. Kada on, recimo, navodi da se umjetnici gube u pokušajima prikaza ništavila, praznine, na uvijen način ih optužujući za udaljavanje umjetnosti od svojih pravih tema, mislim da pretjeruje. ‘Smrt umjetnosti’ koja se dogodila u 20. stoljeću nije provedena nasilno. Nije fotografija uništila slikarstvo. Smrt umjetnosti je nastupila polagano uslijed praznine koja je u nama u odsutnom trenutku zavladala. Zbog toga se posljednji umjetnici bave ništavilom i prazninom. Zbog toga, ‘samo’ crna i bijela platna mogu pronaći svoje mjesto među djelima suvremene umjetnosti; jer su odraz praznine u nama. Koliko god se to nekome sviđalo ili ne, a Jean Clair je definitivno daleko od toga, to je jednostavno tako. Ne mogu ga utješiti, kao što ne mogu ni vas.
Moj prijatelj slikar napisao je da upravo prolazi fazu ‘matissizacije‘ u svom slikarstvu, aludirajući na svoju (ne)svjesnu odluku prema kojoj je svijet započeo gledati “u duginim bojama” – očima Henry Matissea. Prema njegovim riječima, slike su mu naglo ‘oživjele’. Ali, je li to bilo u potpunosti tako? Prije bih rekao, s bolnom patetikom i nepomirljivošću jednoga Jean Claira, kako je to samo izraz povlačenja umjetnika u neki svoj svijet. Svašta možemo zamišljati, zapravo smo neprestano prepušteni zamišljanjima, ali kada stvaramo umjetničko djelo onda ono ne može proći bez pečata onoga što prolazimo i osjećamo u stvarnosti današnjice.
Nemojte se zavaravati s ljudima, poručivao je Nietzsche sa svojih brda. U dušama ljudi bezočni kapitalizam harači u mjeri možda većoj nego ikad. Zbog njega je svijet danas taman, neveseo, turoban. Kad bih se zagledao u svaku Zlatkovu sliku iz perioda njegove ‘matissizacije’, mislim da bih u njima ipak pronašao barem malu naznaku otiska te turobnosti, tog sveopćeg bezizlazja u koje smo zapali… Ne vjerujete mi? Ništa zato, nastavite živjeti u svom svijetu… Mislite i radite što hoćete, ali na duže staze nema (nam) pomoći. Preostaje samo utjeha pisanja poput ovoga, Jean Claira, u kojoj nas ne tješi ono što nam autor želi poručiti, nego turoban, patetičan, na kraju krajeva, samoironičan ton njegovih riječi. U njemu se nalaze najviše razvaline našeg duha položenog u neumitnu prazninu.
Travanj 2013.
‘Znakovita’ bit svijeta
Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE
Roland Barthes: UVOD U SEMIOTIKU (u Europskom glasniku, br. 17, 2013)
Moja nova/stara ‘prostorumna’ ljubav odaziva se na ime semiotika! Poput naratora iz filma Magnolia uporno ponavljam: ništa nije slučajno. U vrijeme kada sam prvi puta svoju častohlepnu prirodu Magičara odlučio liječiti pisanjem bloga, a bijaše to davne 2007., već nekako u to vrijeme, dopirali su do mene signali, znakovi nečega što se tek trebalo dogoditi između moje malenkosti i ovoga, naočitog kraljevstva duha. Naime, jedan od komentatora moga ondašnjeg bloga, koji je btw. nosio ništa manje pretenciozan naslov u odnosu na ovaj današnji (Svijetom i Vremenom) imao je naziv, pogađate – Semiotika. Riječ je bila o kolegici-blogerici, ali ponajprije izvanrednoj pjesnikinji. Danas od nje, manje-više, nećete ‘čuti ni glasa’ (na svom blogu http://semiotika.blog.hr ostavila je jednu jedinu pjesmu, objavljenu još pretprošle godine). Blog je po svoj prilici zanemarila povlačeći se u onu, ovdje već toliko elaboriranu, samodostajuću osamu umjetnika, koju „ni bogovi više ne promatraju“, a opet tako tipičnu za ovo budalasto vrijeme koje su, pored mnogih drugih magičara do kojih nam je stalo, lijepo opjevali i momci iz sarajevskog banda Letu štuke:
Dok pametni šute
Govore budale
U onih nekoliko ohrabrujućih komentara koje smo uputili jedno drugomu, a njezine pjesme bijahu doista prekrasne, duboke, lijepe, iskrene, ne stigoh je priupitati za sam naziv bloga. Zašto se krila iza jednoga takvoga neobičnog naziva?
U maglovitom prisjećanju, već tada, imao sam u umu neobičnu uspomenu na svoj rad u knjižnici koji se u odnosu na našu prepisku dogodio nekoliko godina ranije. Mogla je biti 2004. ili 2005. kada je u moju knjižnicu stigao nov novicijat primjerak knjige Priručnik semiotike Winfrieda Nötha koji je odmah zaokupio moju pažnju. Čim sam ga ugledao, došetao sam do police i pažljivo ga uzeo u ruke. Iznadprosječna težina za jednu knjigu, teško zapamtljiva boja tvrdih korica (između zelene i plave), sitni tisak u dvostrukim stupcima, i vrlo upečatljiva riječ iz naslova. I eto, tako sam prvi put saznao da je semiotika opća znanost o znakovima, ili kako je sam Nöth zapisao – „znanost o znakovnim procesima“. Moram priznati, čak ni u to doba u svoj svojoj rasipajućoj zanimaciji za apokaliptičnu rusku književnost, prve tri minute svemira ili svice s Mrtvog mora, nisam bio daleko od područja koje je omeđila moja nova duhovna opsesija. Naime, već u to vrijeme, osjećao sam veliku simpatiju prema Jungovim promišljanjima simbola i onomu što je smatrao da predstavljaju za psihu čovjeka. Naravno, ‘sve to’ činite kako biste ‘sve to’ doveli u odnos sa sobom i nesmiljenom potragom za svrhom svojega života. Tom mojemu nastojanju sada se pridružila i simpatija prema semiotici. Tu među policama knjižnice iskazao sam svoju prvu simpatiju prema znakovitoj biti svijeta općenito, ne ograničavajući je samo na slova, brojeve i simbole. Na sve oko sebe počeo sam gledati ‘označiteljski’ – kao da se cjelokupna stvarnost sastoji samo od označitelja. A možda se i sama ona, a ne samo čovjek (kako je to odvažno zaključio Charles Sanders Peirce, utemeljitelj semiotike, još u devetnaestom stoljeću) može shvatiti kao znak koji se dade raščlaniti na beskrajni niz drugih znakova koji tajanstveno upućuju na neuhvatljivu pozadinu hipotetskoga označenoga (ili označenih) a koji pak stoje onkraj svega, na nedokučivim mjestima čak i za naša poimanja. Upravo težnja da se znakove promatra izdvojeno iz konteksta bilo koje druge znanosti, kojima su isti revno služili od prapočetaka, započelo je u tom trenutku, davne 2004. ili 2005., ushićivati moju dušu, a da to zapravo nisam ni znao… Osim toga, u to doba definitivno nisam bio dorastao ‘knjižuljku’ od kojih šestotinjak stranica da ih uopće zahvatim nekom ‘prostorumnom’ ozbiljnošću nepoznatoj običnom knjižničaru (književnost se u to doba u meni tek kuhala, a Magičar stasavao).
Ali u komunikaciji sa Semiotikom, blogerskom drugaricom, s kojom sam se povremeno dopisivao 2007. to pitanje ozbiljnijeg promišljanja ove metaznanosti ili metadiscipline, kako joj tepaju njezini gurui, u meni se ponovno postavilo. Ali ni tada ništa se važno nije dogodilo. U međuvremenu, stigao sam na faks, i započeo proganjati studente sa svim tim HTML-ima, XML-ima, ili ako baš hoćete ‘označiteljskim jezicima’ (markup languages), u prvo vrijeme ne uviđajući bjelodanu poveznicu sa semiološkim istraživanjima. S druge strane, moja književnost je počela dozrijevati, sve te metafore i simboli započeli su uspostavljati sve složenije odnose na osobitoj, mogu to sada slobodno reći, i semiotičkoj razini; svi ti ‘plavi nojevi’, ‘magičari’, ‘moćni mehanizmi’ koji nastanjivaše moju književnu pustopoljinu započeli su dobivati nova značenja na novoj ‘konotativno-denotativnoj’ zemlji. A onda se napokon dogodio prijelomni trenutak.
U novom Europskom glasniku imao sam priliku pročitati rad Rolanda Barthesa jednostavnoga znakovitog naziva – Uvod u semiotiku. I upravo taj rad naposljetku mi je rasporio i posljednju koprenu koja je stajala između mene i uvida u fatumsku povezanost s ovom ‘interdisciplinom’. Jer, upravo će Roland Barthes svojom hladnom raščlanjujućom pameti svojstvenoj šarmu francuskog intelektualca sredine druge polovice dvadesetoga stoljeća (među koje, naravno, ubrajam i Derridu) prosvjetljujuće ponoviti ono što sam već znao, ali negdje u sebi zagubio:
Svrha semiologijskog istraživanja jest rekonstruirati funkcioniranje sustava značenja koji nisu jezik…
I upravo to „koji nisu jezik“ otklonilo je u meni posljednje sumnje u potrebitost proučavanja i bavljenja semiotikom. Kao ‘lingvistika bez jezika’ semiotika me ne tjera nužno biti lingvistom, premda je većina njezinih teoretičara dosada izgleda to bila (De Sausser, Hjelmslev, naposljetku i sam Barthes). Kao znakovi ne proučavaju se samo slova i brojevi, već doslovno sve. Ako Barthes spominje sustave odjeće, namještaja ili mode kao predmete semioloških istraživanja, zašto i ja ne bih mogao svoje označiteljske jezike koji u startu, u svome nerazumljivom višeznačnom nazivu udomljuju etimološko pobratimstvo sa sakralnim semiotičkim pojmovima (označenim i označiteljem).
Semiotika kao novo kraljevstvo duha zove me u svoje odaje. Tek su se nadogradile na zdanje s Prostorijom s Kolom. Tu sam, dovikujem neznanom nekome odande. Sasvim je moguće da su još prazne, ali kako to biva, vrijeme sve ispunjava, a tako će biti i s prostorom moje nove ‘prostorumne’ ljubavi – u to ne sumnjam!
Veljača 2013.
Pustolovina postajanja čovjekom
Vilém Flusser: DIGITALNI PRIVID (Europski glasnik br. 17)
Pročitah sjajan članak Viléma Flussera u novom broju Europskog glasnika. Na nekih desetak stranica članka, čini se, stalo je više od onoga što obično stane u jednu knjigu. Stara dobra pitanja o našem identitetu ponovljena su u ledenom i sumornom ozračju digitalnog doba. Što se to, dovraga, s nama zbiva? Kroz što smo sve prošli dok smo se, kao Kant, pitali Što možemo znati? Filozof brazilsko-čeških korijena (nevjerojatna kombinacija!), zadivljujućom vještinom sažimanja povijesnih činjenica u svezi gnoseoloških ideja, uspijeva nam ponuditi svoj odgovor na njih, u čijoj srži kao da su utkani Derrida, postmodernizam i ideja Matrixa zajedno.
Flusserove teze o našemu etičko-gnoseološkom razvoju odlučio sam parafrazirati svodeći ih na natuknice koje sam zaodjenuo vlastitim književnim plaštem. (Pritom, uzdržavao sam se od citiranja jer vam uvid u njegovu originalnu misao nudim na posebnoj stranici.)
1. U srednjem vijeku vrijednost (čitaj istinu) neke stvari određivala se prema zamišljenom idealnom obliku te iste stvari. Biskupi su bili mjerodavni za konstituiranje idealnog oblika neke stvari. Istina neke stvari se sastojala u dovoljno dobrom literarnom opisu te iste stvari.
2. U novom vijeku vrijednost neke stvari postaje relativna, mjeri se u odnosu na neku drugu stvar. Znanstvenici smišljaju sve bolja i bolja objašnjenja za svijet koji nas okružuje, a prema njima udjeljuju vrijednost stvarima. Geocentrični sustav zamijenjen je heliocentričnim. Sunce na taj način postaje ‘vrjednije’ od Zemlje. Istina neke stvari sastojala se u dobrom matematičkom opisu te stvari. Kalkulacijsko mišljenje uzima maha, kao i ideja ‘slobodnog tržišta’.
3. Otprilike od osamnaestog stoljeća tinja nada da bismo putem kalkulacijskog računa mogli postati sveznajući. Diferencijalne jednadžbe omogućuju nam da popunimo posljednje rupe u prostoru. Krajem devetnaestog stoljeća mislimo da smo stvarno sveznajući, svaki kutak stvarnosti možemo opisati matematikom. Međutim, postavlja se novo pitanje: jesmo li time postali i svemoćni?
4. Prijelaz iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće nosi tužnu vijest. Kompleksne diferencijalne jednadžbe, jedino istinski zanimljive, za svoje rješenje trebaju vrijeme trajanja svemira. Premda smo sveznajući, nikada ne možemo postati svemoćni. Znanje se ne može pretvoriti u moć. To je taj tužan ishod modernističkog pogleda na svijet uslijed kojega mi, u postmoderni, kroz osjećaje apsurda i tjeskobe svakodnevno trpimo.
5. Ipak, ne damo se; izumljujemo računala! Njima ustupamo čast rješavanja kompleksnih jednadžbi. Ali, neočekivano, računala iskazuju dva nepredviđena svojstva. Prvo, uklanjaju potrebu za elegantnim matematičkim rješenjima, uklanjaju umjetnost iz matematike, jer i doslovno sve matematičke probleme računaju ‘na dva prsta’. Drugo, osim što su sposobni matematički opisati stvarnost, sposobni su je i ‘komputirati’, sintetizirati u likove. Drugim riječima, računala su u stanju u digitalnom obliku vraćati ne samo naš ‘stari svijet’, već i projicirati beskonačni broj drugih, alternativnih svjetova.
6. Jedan drhtaj morao je u tom trenutku proći cijelim područjem humanističkih znanosti. Jer, ako je tomu tako, pomisliše preživjeli filozofi druge polovice dvadesetog stoljeća, zašto i ovaj naš svijet ne bi mogao biti na isti način ‘komputiran’ kao i alternativni svjetovi? Rodila se ideja Matrixa! A toj, po svemu, revolucionarnoj i uznemirujućoj zamisli kratko vrijeme prethodila je još jedna, ne manje revolucionarna i uznemirujuća zamisao prema kojoj kalkulacijsko mišljenje možda samo zadaje jednadžbe prirodi, dok priroda rezultate tih jednadžbi jednostavno samo ‘eksperimentalno’ vraća. Drugim riječima, naša istinita spoznaja o naravi svijeta samo je naša projekcija prirode koju smo uspostavili kako nama odgovara.
7. Zaključak se morao dogoditi u takvom obliku kakvog ga sada navodimo. Ako su alternativni svjetovi svi redom komputirani, i ako u svojim kalkulacijskim izračunima mi stižemo samo do projekcije prirode i svijeta koji nas okružuje, zašto komputiranje ne bi bilo u osnovi i ovog našeg svijeta…
Na tom mjestu rasprave Flusser potresno zapisuje:
Mi nismo više subjekti danoga, objektivnog svijeta, nego projekti alternativnih svjetova. Iz podložnog subjektivnog položaja uspravili smo se u projekciju. Postajemo odrasli. Znamo da sanjamo.
Bez obzira što se i Flusseru, kao uostalom i svakom drugom Magičaru, u starom, dobrom postmodernističkom duhu, dosta toga može spočitnuti – primjerice, nije li cijeli njegov uvid također samo umna projekcija onoga što se to s nama ‘stvarno’ događa (a da s tim ‘stvarno’ ne pokušavamo izići iz granica kolokvijalnog govora) – ipak, ne može mu se oduzeti onaj patos filozofskog poštenja što se uopće drznuo ponuditi relativno novu sliku odnosa prirode i čovjeka – čega god – u jednom, relativno novom, okruženju kojeg najbolje opisuje izraz ‘digitalno’.
Što je, uopće, istina? Čim nešto izričemo, ciljamo na istinu. Želimo je isključivo za sebe, da s izrečenim, strogo uzevši, jedino mi budemo u pravu. Richard Rorty ovaj je problem detektirao kao problem autoreferencijalnosti, problem koji se praktički možda nikada neće razriješiti. Svakome od nas možda jednoga dana postane san: moći pisati, a ne ciljati istinu, ali ovoga puta, ostavimo problem autoreferencijalnost po strani i uživajmo u Flusserovoj igri riječi koja nas dovodi, ako ništa, barem do zamišljanja, kako nam sâm autor sugerira – nove faze pustolovine zvane „postajanja čovjekom“…
Siječanj 2013.
Odbrana od poniženja svakodnevice
Karen Armstrong: POVIJEST BOGA
Anne-Marie Delcambre: MUHAMMED
(čitati) EUROPSKI GLASNIK
Depresija je opet tu, ali barem sam ovoga puta siguran da nema nikakve veze s uobičajeno tmurnim osječkim nebom zimi. Oblačno, sumagličasto vrijeme zasigurno ne može biti razlog za depresiju u mojem slučaju, slučaju čovjeka koji često razmišlja. Međutim, to očigledno može postati u povremenim javljanjima radijskih voditeljica, milozvučnih glasova, koje će depresiju poslovično povezati s tmurnim vremenom ne bi li svako loše raspoloženje svojih slušateljica/slušatelja učinile, pa barem, utješno profinjenim.
Depresija nastupa isključivo iz jednog razloga: gađenje spram svakodnevice i malograđanštine iz svoje okoline promiče se u gađenje spram samoga sebe zbog osjećaja istog; dakle, riječ je o gađenju na koje čovjek nema odgovora, od kojeg se ne zna i ne može obraniti. Ali budimo iskreni – i nema obrane od takve vrste gađenja. To je jednostavno tako čim predugo ‘pijemo vodu iz istih cisterni’. Depresija nastupa kad ste za svoje loše raspoloženje i neizdržavanje stvarnosti optužili sebe, a ne bezduhovnu okolinu kojoj ste očigledno bili pretjerano izloženi. To je normalan stav svakog stvaratelja, jer kako prihvatiti da nam se ljudi ponekad gade, osim na način da s nama nešto nije u redu.
Zato je važno, dok ste u depresiji, povući se od ljudi i slušati glazbu, neplanirano čitati, ili bilo što drugo (po mogućnosti također neplanirano) raditi. Sve vas to može, brže-bolje, udaljiti od bolne svakodnevice koja je, zapravo, pravi uzročnik vašeg stanja.
Razumijete, čitav život borit ćete se protiv ove nemani, jer od svakodnevice nikada nećete u potpunosti moći pobjeći. Tako je zapisano u natalnoj karti svakoga stvaratelja. Pozitivno je to, što depresija, u paru sa svojom neizdrživom prazninom u osjećajima, obično prethodi stvaralački izuzetno bogatom periodu vašeg života. Nakon noći uvijek grane sunce. I u depresiji se zbog toga ne trebate prestati nadati, neka vam bude nešto kao pustinja ili Gazimestanski vrt Isusu, ili brdo Hira i Mekka Muhammedu (naročito u onih prvih trinaest godina Objave kada mu je bilo najteže).
A upravo me u danima depresije – neplanirano – privukao tekst o islamskom proroku. Odista, nisam ga planirao pročitati, jednostavno, ruka mi je sama krenula prema polici na kojoj su se natiskali svi ti debeli Europski glasnici, dohvatila plavičasto izdanje iz 2007 i otvorila ga na dotičnom tekstu.
Prema Anne-Marie Delcambre, autorici eseja jednostavnog naziva Muhammed, on, Muhammed, čitav se život, na račun objave jednoga Boga, morao boriti s uvredama Arapa mnogobožaca kojima je bio okružen. U ismijavanju i pogrdama prednjačili su pripadnici plemena Kurejšija – oni, koji su u to doba bili najbogatiji i najugledniji članovi ‘nomadskog društva’. Ipak, Muhammed se uporno molio pokraj Ćabe, recitirajući ajete jedan za drugim, ali i svima obznanjujući kako to ne recitira on, već da to kroz njega čini Bog.
Što je to a što nas kod Muhammeda neobično privlači u izvan-religioznom smislu? Upravo to što je bio angažirani umjetnik per se, koji je svoje djelo, za nas uzgred, prožeo blistavim božanskim sjajem priskrbljujući mu u kasnijem periodu i neviđenu političku moć. Ta umjetnička upornost u ‘formiranju svoga djela’ kod Muhammeda je fascinantna i dolazi do izražaja više nego kod ijednoga drugog proroka. Zacijelo, on nije bio svjestan da osim religiozne objave gradi i egzemplarno umjetničko djelo sui generis. Ili kako Karen Amstrong piše u Povijesti Boga:
Nije čudno što su Muhammedu otkrivenja predstavljala tako golem napor: on ne samo da se probijao k jednom potpuno novom političkom rješenju za svoj narod, već je stvarao i jedno od najvećih duhovnih i literarnih djela klasične književnosti svih vremena.
Zahvaljujući čitavoj vojsci povjesničara i kroničara njegova života u sjeni kuranske predaje, islamske i neislamske provenijencije, Muhammed nam se danas čini puno bližim, kao stvaran ljudski lik, nego svi ostali proroci zajedno, uključujući tu i one najveće iz židovske i kršćanske tradicije poput Izaije, Mojsija ili samog Isusa. Tako smo u prilici saznati, primjerice, kako prema moralnim skrupulama, blago rečeno, nije imao nikakav stav, a što je za jednoga kršćanina čisti eufemizam. Jer, osim mnogoženstva, on je, kad god bi za to dobio priliku, uzvraćao udarce onima koji su ga ponižavali. Prorokova ratobornost izvor je inspiracije mnogih dobronamjernih, ali i nedobronamjernih napisa i umjetničkih djela, općenito, o islamu. (Spomenimo samo izvrstan, dobronamjeran, filmski uradak iz 2009 Jacques Audiarda Prorok). Što se tiče sklonosti nasilnog rješavanja problema, prema Anne-Marie Delcambre, Muhammed nikada to nije činio neposredno, sâm se vrlo rijetko laćao oružja, ali bio je spreman, po Božjoj volji, a o tome svjedoči i Kuran, potaknuti i poprilično krvave vojne sukobe. Dobro je poznato da je zahvaljujući pribjegavanju tako drastičnim rješenjima, na koncu, i postao vođa ujedinjenih Arapa u političkom smislu.
Možda u svome eseju Anne-Marie Delcambre i malčice pretjeruje izgrađujući poprilično prozaičnu sliku oko Muhammedovih ljudskih odlika, međutim, definitivno je u pravu kada kaže da se islamska biografija proroka čini uljepšanijom za razliku od one neislamske koja je, i po njoj, puno bliža stvarnosti. Postavlja se, međutim, pitanje koliko je to uopće važno kada se razmatra duh jedne religiozne tradicije? Dakle, nas, u ovome slučaju, ne zanima na koji je način Muhammed reagirao u stvarnom životu na poniženja i uvrede s kojima se svakodnevno susretao, već isključivo kako je na njih ‘odreagirao’ u vlastitome, zasigurno odveć burnom, prostoru uma. Konkretno, želimo se pitati o prirodi njegova prostora uma koja je, kako se pokazalo, bila u stanju ‘odreagirati’ čitavu jednu religioznu Objavu? Što mu se cijelo vrijeme vrzmalo po glavi? Možda, kad se to pitamo, ulazimo u slijepu ulicu, jer na takva pitanja nećemo nikada biti u prilici dati u potpunosti točan odgovor, jedno je, pak, sigurno, ne možemo opovrći da u njegovu umnom prostoru nisu kraljevali osjećaji ljudske poniženosti i duhovnog izbavljenja. U stvarnome svijetu bio je ponižen (barem većinu života), u duhovnom izbavljen. A nije li upravo to put svakog stvaratelja o kojem na vrlo lijep način piše i Nietzsche u svojemu Zarathustri? Zamislimo Muhammeda kako se približava Ćabi i kako krišom promatra ne bi li u blizini ugledao Kurejšiju kojemu je toga dana suđeno isporučiti alvu uvreda na njegov račun. Zamislimo i da potom o tome neprestano razgovara sa svojom Hatidžom i ostalim ‘ukućanima’. To pitanje, kako se odnositi prema poniženjima, o tome on neprestano misli, a kad se stišaju utvare stvarnosti slijedi Objava, misao o Bogu, i sav je u uznesenju. Iz njega Božja riječ progovara i on je recitira… Stoga, da bismo ‘ušli’ u umni prostor proroka na stranu trebamo ostaviti njegovu ljudskost, njegove čini, i govoriti isključivo o Muhammedu kao umjetniku.
Način na koji mu dolazi djelo posebno je intrigantan. Bog govori kroz njega, a ne on sam. Ne događa li se slično s mnogim umjetnicima? Govori Drugi, bolji od onih kojima smo okruženi. Karen Armstrong izlaže Muhammedov stvaralački čin na sljedeći način:
Rani biografi iz klasičnog razdoblja često ga prikazuju kako pažljivo sluša ono što bi možda trebalo nazvati podsvijest, nešto kao kad pjesnik opisuje proces „slušanja“ pjesme koja iz skrivenih dubina njegova bića postepeno izvire površinu, najavljujući se autoritetom i integritetom koji izgledaju tajanstveno odvojeni od njega.
dok se Anne-Marie Delcambre ne libi dramatičnoga govora:
[Muhammed] ne vidi onoga koji ga nadahnjuje. On ga čuje. Strašan glas mu naređuje da kazuje ono što mu on diktira … Prema tradiciji, Muhammed je prestravljen … Ono što Muhammed čuje glas je divovskoga bića koje prebiva između neba i zemlje, visoko na nebu, pričvršćeno za ‘spušteno’ uže.
Razmišljam, što kad Plavi noj (naočit protagonist moga romana) ne bi bio ‘moj’, što kad bi ‘pripadao’ ili ‘dolazio’ od nekoga drugog? Zapravo, u tom smislu, pogrešno bi bilo govoriti da Plavi noj ikome ‘pripada’. On se tek događa, objavljuje kroz mene, kao inherentna mogućnost svijeta kao takvog. Kao tvorac ili samo medij, ne trebam biti ponosan na ‘svoga’ Plavog noja, jedino što trebam učiniti jest da za potrebe njegove ‘objave’ pročistim kanal kroz koji dopire na svijet.
Jedno vrijeme, čudio sam se izjavi svojega prijatelja, glazbenika, koji mi je priznao da je stvarajući svoja najbolja glazbena djela (poveznicu na jedno donosim na kraju posta), to izgledalo kao da mu Bog govori što da odsvira. To mi je kazao nakon što sam ga zamolio da preda mnom uživo odsvira jednu svoju kompoziciju koju sam posebice mnogo cijenio.
– Ja to ne mogu učiniti. – kazao je skrušeno – Taj dan kada mi je ‘došla’, odsvirao sam je, snimio i to je bilo to. Čak, mislim da je nikada više nisam ponovio.
Očito, glazbena djela nailazila su mu kao kuranske sure Muhammedu. Njegova osobnost nije imala ništa s tim.
Na koji način dolazi na svijet ono što stvorimo? Jednoga, potpunog i točnog odgovora, naravno, nema, ali iščitavajući biografije na svoj način više ili manje poznatih umjetnika, možda možemo doći do onog ‘odgovora za sebe’ s kojime bi u krajnjoj liniji bili zadovoljni. U iščitavanju svakako moramo lučiti ljudsku stranu umjetnika od duhovne, a koja nas, zapravo, jedino i zanima. Što se tiče prirode ljudske strane stvaratelja, nekada pomislim da bi ista možda mogla doslovno vrijediti za sve. S jedne strane, on je neprilagođen i neurotičan, a s druge, blag i pravedan; tomu opisu mogli bismo pridodati i one, po Nietzscheu, obvezne atribute svakoga stvaratelja: gordost, nijemost, sposobnost odolijevanja svemu i određenu bljedoću lica – i možda bi u njemu tada prepoznali sebe; a možda i ne bi. U svakom slučaju, u ljudskom obličju izmjenjuju nam se osjećaji poniženosti nekad i gadljivosti danas, a u duhovnom, posvećeni smo samo jednom – formiranju svoga djela…
O Duhu i njegovim Moćima 