Travanj 2017.

Vodič mudrosti (književna crtica)

Posted in 2. Brandenburški koncert, J. S. BACH, Nekategorizirano, UMJETNOST - OZBILJNA GLAZBA tagged , , , , at 10:16 pm autora/ice Magičar

Johann Sebastian Bach: 2. BRANDENBURŠKI KONCERT

Nekada nas Priroda nekom svojom mogućnošću iznenadi do te mjere da smo spremni pomisliti da je cijelo vrijeme (bila) svjesna svega, i prostora i vremena i vlastitog postojanja, te da s nama samo zbija šale, mizernim ljudskim rodom, koji se u njezinu fantastičnu okrilju – pod zvijezdama, pojavio možda i greškom, kao samo jedna od njenih neizmjernih mogućnosti… A ako ćemo biti pošteni do kraja, ne radi li se tek o jednoj iznimno bahatoj mogućnosti koja je u svom postojanju uglavnom uvjerena da se svijet i doslovno vrti oko nje!

U priči koja slijedi, uzeo sam si za pravo da budem Priroda, i ako je potrebno, njen apeiron – ono iz čega (ona) proizlazi ili izvire. Svi pisci su ono nevidljivo i neiskazivo za svoje junake, a moj glavni junak neka bude čovječanstvo. U ovoj priči odlučio sam ga izložiti jednoj bizarnoj mogućnosti koja je – a to će postati očito – inspirirana jednim segmentom njegova razvoja koji se događa danas…

U skladu s tim, odlučio sam se otisnuti u svemir i dostići jednu od letjelica Voyager… a radi se o letjelicama NASA-ina programa (pokrenutog davnih 1970-ih) koje trenutačno predstavljaju najdalje objekte od Zemlje koje su nastale čovjekovom rukom… i sve to, kako bih vam postavio sljedeće pitanje: kolika je vjerojatnost da Voyagere, koji se tminom svemirskog prostranstva kreću brzinom između 15 i 30 km/s slučajno pronađe i dostigne glazbeni broj u ‘Wi-Fi obliku’ jedne internetske postaje odaslane sa Zemlje prije nekoliko dana? Dakako, vjerojatnost je vrlo mala… Jedino, ako niste sama Priroda, apeiron priče i u mogućnosti stvari posložiti na takav način, da se to doista dogodi… a što sam upravo učinio!

Poznato je što na svom putovanju prema rubu Sunčeva sustava nose Voyageri, osim tone senzora i osjetljivih instrumenata, koje su rabili za snimanje i mjerenje koječega zanimljivoga i nezanimljivoga na tzv. vanjskim planetima Sunčevog sustava i njihovim mjesecima – nose Golden Record, zlatnu ploču sa snimljenim zvukovima i slikama sa Zemlje, svojevrsnu vremensku kapsulu povijesnog razvoja čovječanstva u danom trenutku, koja je stidljivo namijenjena nekoj drugoj inteligentnoj vrsti u svemiru ili možda, prema riječima samog Carla Sagana, idejnog tvorca Ploče, nama samima u budućnosti, na nekom možebitno višem stupnju razvoja … Stoga je i popis glazbenih kompozicija na ploči pomno odabran. Osim klasičnih majstora Bacha, Mozarta, Beethovena, Stravinskog, u toj svojevrsnoj ‘boci u kozmičkom oceanu’ nalaze se i azerbejdžanska i peruanska tradicijska glazba; melankolični blues Louisa Armstronga, a kao poseban predstavnik Sjedinjenih Američkih Država svoje mjesto je zauzela i “Johnny B. Good”  Chucka Berryja… Valja napomenuti da je molba Carla Sagana da se na ploču uvrsti i pjesma Here comes the sun grupe The Beatles, od EMI glazbene kuće, iz nama danas nerazumljivih pobuda, glatko odbijena… Pa ipak, čast da se pri kontaktu s vanzemaljskom inteligentnom civilizacijom prva pokrene pripala je 1. stavku 2. Brandenburškog koncerta Johanna Sebastiana Bacha, i to nakon duge i zamorne rasprave Odbora kojim je presjedao sâm Carl Sagan… Ništa se nije željelo prepustiti slučaju, premda će se jedan takav, prema mojoj zamisli, upravo dogoditi…

Naime, malo je poznato da su nesretni NASA-ini inženjeri s pločom nesretno integrirali i mehanizam za snimanje koji se neočekivano aktivirao u trenutku kada je jedan zalutali kamenčić iz Kuiperovog pojasa naletio na jednu od letjelica… Da nesreća i slučajnost budu veći, baš u tom trenutku elektromagnetski valovi glazbenog broja emitiranog sa Zemlje prije tjedan dana mimoilazili su se s letjelicom. U sljedećem trenutku, već ih je nesretni mehanizam za snimanje snimio na ploču. A da stvar bude najgora moguća, jedan drugi mehanizam, mehanizam za kontrolu redoslijeda kompozicija, upravo snimljene zvukove stavio je na prvo mjesto…

I sigurno si postavljate pitanje o kojem se glazbenom broju radi… Kojoj je to kompoziciji pripala čast da se u dalekoj budućnosti začuje iz unutrašnjosti Voyagera, kada dođe do možebitnog susreta s pripadnicima inteligentne vanzemaljske vrste…? A koja bi, istodobno, u njihovim očima, trebala uputiti na najbliže nam stanje našeg uma i naše svijesti, humanost na djelu i u duši, želju za kontaktom i utjehom u samoći svemirskog bezdana…? To je kompozicija koja počinje sljedećim stihovima:

Volim piti
Volim piti
Volim piti i ljubiti!
Takvoga me majka rodi
Takav ću i ostariti!

A sada zamislite da ovi stihovi (dočaravajući možda i smjer kojim je u međuvremenu krenulo čovječanstvo u svom ‘razvoju’…) uključujući prateću glazbu, odjekuju međuzvjezdanom tišinom… To bi se dogodilo onda kada bi neki kamenčić iz Kuiperovog pojasa, recimo, svakih tisuću godina, pogodio Voyager u prolazu. Jer – da završimo s nesretnim slučajevima – u međuvremenu se stigao pokvariti i uređaj za kontrolu reprodukcije same ploče, pa bi ju, u nekim, ali ipak rijetkim, slučajevima, pokrenuo čak i zalutali solarni vjetar… Ali dakako, to već ne možete zamisliti, jer poznato je da se zvuk u svemiru ne širi… 🙂

40 000 godina poslije, na Sveučilištu XXYYZZ na planeti pogodnoj za život zvjezdanog sustava Gliese 445, jedan znanstvenik će konačno dešifrirati stoljećima nerazumljivu poruku pristiglu s otrcane letjelice neke, pretpostavka je, super razvijene civilizacije u svemirskom susjedstvu… Poruka će uskoro postati vodič mudrosti za sva bića, mahom ženskog roda, na toj planeti, izgubljenoj, kao i Zemlja, u tmini svemirskog bezdana… “Ta bića gotovo da su dosegnula savršenstvo…”, reći će znanstvenik, dešifrator poruke, okupljenima na skupu na kojem će mu dodijeliti nagradu za životno djelo “…u jednoj pjesmi pošlo im je za rukom povezati sve ključne pojmove vezane uz život.”

Kada će mnogo, mnogo godina kasnije ljudska civilizacija, u nebrojeno puta ponovljenom, i iz ovog kuta gledanja, nezamislivom stupnju svog razvoja, naići na, u to doba, beživotni planet zvjezdanog sustava Gliese 445, na njegovoj pustoj površini, prkoseći melankoliji vremena, urezane u kamen, pronaći će sljedeće, šokantno razumljive, riječi: piti, ljubiti, roditi, ostariti.

Veljača 2016.

Ostati sâm na svijetu: jedno umjesno pitanje duhu

Posted in 5. Brandenburški koncert, FOCHT, J. S. BACH, Tajna umjetnosti, UMJETNOST tagged , , , at 1:30 pm autora/ice Magičar

IVAN FOCHT: Tajna umjetnosti
JOHANN SEBASTIAN BACH: Brandenburški koncerti

Što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu; čini mi se da je bolje da to pitanje postavim svom duhu. I što bi mi odgovorio? Vjerojatno… putovao; u svakom slučaju, ne bi me zadržavao na jednom mjestu. Uživao bi u svakom pogledu, a možda i kreirao tu top-listu ‘najljepših pogleda na svijetu’ koju je oduvijek želio u meni kreirati… Na njoj bi se možda našli i oni ‘slavni’ – na planine Kilimanjaro, Fuji ili Sainte-Victoire, ali ne dvoji da bi tu bilo mjesta i za pogled na Kvarnerski akvatorij i otok Cres… odnosno poglede s kojima smo – obojica – odrasli. Sve u svemu, osjećao bi se kao Matt Damon u filmu Marsovac, jedino, što bi on, moj duh, bio ‘Marsovac na Zemlji’, posljednji duh (u čovjeku) na Zemlji koji sada sve to promatra… Nekada me uhvati osjećaj da sam s tim njegovim čeznutljivim pogledom to već i postao…

Malo pomalo, kako to ide u životu, shvatio sam da mi je taština umalo uništila život. Umišljao sam da sam netko, a s druge strane, bio isti kao svi drugi; i nemate pojma koliko sam to umišljao! Priznavao sam samo mudrost koja je mogla dosegnuti priznanje drugih ljudi. Na kraju, postao sam žrtva onoga protiv čega sam se borio… Svaka moja riječ, misao, imali su i štogod od te bijedne umišljenosti… Jadna li života u kojem sanjamo da nas ljudi, te najjače i najbezobzirnije životinje na zemlji, slave zbog nečega.

Ali što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu? Vjerojatno ne bih dugo izdržao, ali moj duh valjda bi. Gledao bi oblake, kaže mi. U proljeće gledati oblake, jedna je od najljepših svetkovina duha koju nam priroda može ponuditi. Zapravo, puno toga on bi činio kad bi ostao sâm na svijetu. Napokon, to ga ne zabrinjava, govori mi. Kad čovjek ‘svuče’ taštinu sa sebe, prvo što osjeti je da nije tako strašno umrijeti… a onda, i da nije tako strašno biti na svijetu sâm. Tom čudu svijeta i života mi smo samo svjedoci. A ‘umrijeti’ je samo druga riječ za ‘ponovno postati, kamen, voda, oblak’… Kontemplacija mu je ponekad zamorno duga, ali nekako opet ima smisla…

I onda, što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu? Ako ništa, do u detalje popratio bih dolazak proljeća. Svo to iznenadno i naglo bujanje života, ogoljene grane načičkane pupoljcima koji se čine kao da će svaki tren prsnuti, pogled na mladu izniklu travu; da, mogao bih sjediti u miru i sve to promatrati.

Mogao bih, i napokon, uroniti u ona jutra na prijelazu zime i proljeća koja su me oduvijek fascinirala svojom… začudnom čistoćom. Ne znam bolji izraz. Toliko mi se ta jutra čine čistima da u njima mogu jedino još slušati baroknu glazbu, a tu opet isključivo mislim na glazbu Johanna Sebastiana Bacha, još preciznije, njegove Brandenburške koncerte. Što sam osjetio u njima, riječima ne mogu opisati. Na koji način Bachu polazi za rukom postići da se u mom osjećaju Brandenburški koncerti i ranoproljetna jutra izjednače i ostvare odnos, pojma nemam… Čak i nakon najdepresivnije noći, provedene s onim demonom užasnih misli, u vedro ranoproljetno jutro budim se okrijepljen i puštam 5. Brandenburški koncert, onaj za koji je Ivan Focht smiono tvrdio da u svom prvom stavku i doslovno transcendira u nekakve mistične sfere.

Prvi puta kad sam slušao Brandenburške koncerte, sjećam se, bio sam u potrazi za tim umjetničkim, bjesomučno ga tražeći na svakom koraku. Knjiga Ivana Fochta bila je prava svečanost; nosila je naziv Tajna umjetnosti. Kud sam trebao više? Pa iako je, na kraju krajeva, Ivan Focht tu tajnu ‘rasvijetlio’ samo jednim, i opet samo jednim jezičnim izrazom, to proljeće mogao sam osjetiti da se ‘prostor umjetnosti’ u meni otvorio.

Bachova glazba je u pojedinim svojim momentima potpuno i stravično neljudska.

napisao je Ivan Focht u svojoj knjizi Tajna umjetnosti od čega se i danas sav naježim.

Bachova glazba transcendira i iza religioznog iskaza dalje, u jednu mističnu i neprocjenjivu, od oluja nabitu gustu pozadinu… [A] bit glazbe poklapa se sa transcendencijom.

Drsko, otvoreno, bez puno osvrtanja na druge glazbene teoretičare, Ivan Focht redom navodi i u kojim je to Bachovim kompozicijama osjetio to ‘transcendiranje’:

…osobito je prisutno u Brandenburškim koncertima (najjače možda u prvom stavku 5. Brandenburškog koncerta), u Muci po Mateju, u dva-tri korala, nekoliko kantata, u Suiti iz h-mola za orkestar, u I. suiti za violinu solo, u mnogim koncertima (djelomično) i naročito u Bachovoj obradi Vivaldija (recimo, u koncertu za četiri klavira, i kao zrnca razasuto i po Wohltemperierte [klavier], Kunst der Fuge i Goldberškim varijacijama.

Nije li pred nama duh čovjeka koji itekako dobro poznaje onu ‘Wordsworthovu samoću’, o kojoj je tako potresno pisao i Bela Hamvas, a koja ima strahovitu želju za poniranjem u duhovno, koliko je to moguće, i koja to čini zbog samog tog poniranja, istovremeno ne mareći mnogo što će na to drugi reći. Ivan Focht, hrvatski i bosanskohercegovački filozof (kako stoji na Wikipedijinoj stranici, a o tome nisam imao pojma) danas je nepoznat široj javnosti; naš ‘Bela Hamvas’. Ni ja ga ovim tekstom nemam namjeru oživjeti, nego samo zajedno s njim ponirati… To je bitna razlika. Ako se želite u tom nekom svom duhovnom stremljenju pročistiti, a nema ništa duhovnije od toga, onda se prepustite tom drskom, neobuzdanom i oslobađajućem stilu pisanja i govora koji od vas traže da kažete samo svoju istinu, ono što u ovom trenutku osjećate i gotovo!

U knjizi Ivana Fochta pronalazim odgovore i na pitanja koja me danas muče u svezi taštine:

Uzdizanje pogleda iznad ljudske razine, koja Boga predočuje u analogiji sa svojim likom, moguća je samo na osnovi spoznaje o ljudskoj beznačajnosti u svemiru… Evolucija je takve naravi da čovjeka, radi samoodržanja, vodi do samo veće zaljubljenosti u čovječanstvo… i time ga još više udaljuje od mogućnosti da transcendira… Glazba predmet zaboravlja (ukida), “glazba zaboravlja” rekao bi Nietzsche, [pa su tako] i njena magijska faza i larpurlartistička, i starogrčka i srednjovjekovna, i renesansna i klasična i romantična, i ekspresionistička i dodekafonska – atematska… ostale bez transcendencije… […ali ne i Bachova glazba!] … Ispada da genija Bacha, moramo smatrati anomalijom društva kome je uređena ‘spoznaja izvana’…

Ako sam tip koji je, uz pomoć svog duha, uspio ‘skinuti’ sa sebe svoju taštinu, kako to umišljeno, ali iz jednog drugog aspekta ‘umišljenosti’, tvrdim, i ako je to razlog zbog kojeg se danas ‘odljubljujem od čovječanstva’ više nego ikad, očito je da ću, prema Fochtovoj zamisli, biti privučen Bachovoj glazbi kao magnetom. Nisam samo ja beznačajan u očima drugih ljudi, to je i čovječanstvo u okrilju prirode! Eto, kako se problem taštine dosjetio riješiti moj, ali više ne samo moj – Duh! Drugim riječima, duhovno je samo ono što pristaje biti beznačajno pred sobom i drugima, iako to po sebi nije!

Mi, duhovni, stoga, možemo ‘razgovarati’, voditi raspravu, jedino između sebe, i opet, kao takvi, ne moramo dijeliti ista mišljenja. Ja sam odabrao ovu ‘pukotinu’ za poniranje, a ti onu, i možemo tako duhovno ponirati u miru, odvojeni jedan od drugoga. Pa opet, možemo i jedan drugomu zaviriti u ‘pukotine’, možemo neko vrijeme i ponirati zajedno! U tom smislu, recimo, osobito mi je draga ‘pukotina’ Ivana Fochta… Ali ako primijetim da svoj pogled prečesto upravljaš gore, prema onima koji su ostali na površini i koji sada zazivaju tvoje ime, jer od tebe na prijevaru žele iskamčiti istinsko duhovno svjedočanstvo, u tom trenu, znaj, napustit ću te! Eto kako stoje stvari s duhom! (…imun na taštinu, zbog potrebe za inherentnom čistoćom, uvijek će u njemu preostati i nešto sujete…) 🙂

Veljača 2012.

Na deset Mjesečevih udaljenosti od Zemlje

Posted in 2. Brandenburški koncert, ARAM KHACHATURIAN, Odiseja u svemiru 2001, STANLEY KUBRICK, Svita iz Gajane br. 3 (adagio), UMJETNOST - FILM tagged , , , at 12:38 pm autora/ice Magičar

Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
Aram Khachaturian: SVITA IZ GAJANE BR. 3 (ADAGIO);  J. S. Bach: 2. BRANDENBURŠKI KONCERT

Netko je zatvorio poklopac. Čuo se samo zvuk, tup udarac, ništa više. Kad sam otvorio oči već sam trčao. Trčao sam u prstenu svemirskog broda Discovery One s podešenim neznatnim bestežinskim stanjem, upravo kako bih mogao besciljno kružiti bez stajanja i okretanja. Povremeno bih rukama napravio pokoji boksački potez, zauzeo gard ili uputio udarac, tek toliko, da bih i ruke održao u kondiciji. Svemirski brod vodio me je na daleko putovanje. Klizio sam u ništavilo svemira, u prazninu, bez znanja o pravom smislu misije, i pritom, spokojno trčkarao. Tko zna što me može dočekati tamo, u tami bezdana. Morao sam biti spreman na svakojake iznimne napore, a tu sam ponajviše pretpostavljao upravo one – tjelesne.

U pozadini svira glazba, Aram Khachaturian, ledeni tonovi baletne Svite iz Gajane br. 3 prate me u stopu, onako kako se prati izdvojena i osamljena životinja. Dvije violine se blago isprepliću, svita se zahuktava; ako je itko uspio osamljenost pretvoriti u glazbene tonove, onda je to pošlo za rukom ovom armenskom kompozitoru. Neobično, nije jedna violina, već dvije, ali zato mi se osamljenost koju izražavaju čini tim veća, može ih biti i na stotine, tisuće, čak i sedam milijardi, jer ovo je ipak zapis o osamljenosti ljudske vrste…

U brodu je još jedan astronaut, možda si to ti koji ovo čitaš; moraš biti isto tako osamljen kao i ja u ovom trenutku da bi postao on. Pazi! Udaljeni smo od majčice Zemlje deset udaljenosti Mjeseca od Zemlje i krećemo se prema Jupiteru samo zato što je neki manijak, navodno, iz oblaka plinovitog gorostasa detektirao nekakav signal možebitno izvanzemaljskog porijekla. I što da se radi!?

O monolitu ne znam još ništa, o njemu ne smijemo pričati. Zna ga samo HAL, naš brodski kompjutor, koji mi upravo javlja da imam uspostavljen video link. Uzimam ručnik i brišem se, nehajno ga prebacujem oko vrata i pokrećem vezu. Na ekranu se pojavljuje tetkino lice.
–    Pa jesi li ti lud!? Samo tako si nestao…
–    Ne brini, tetka. Trenutno sam u sceni filma Odiseja u svemiru 2001. Zamolio bih te da me neko vrijeme ne prekidaš…
–    Da te ne prekidam?! Znaš što ću ti reći? 2001. je davno prošla. Dosta te igrarije. U prostoriji je postalo hladno, moraš se vratiti i vidjeti što je s grijanjem…Budi malo muš…!
Ugasio sam video link. Nisam mogao prekidati ovu čaroliju pod ravnanjem Stanleya Kubricka u kojoj sam sam postao sudionikom. Tako će se, uostalom, jednog dana moći činiti u budućnosti. Moći će se odabrati knjigu, film ili čak neki stvarni povijesni događaj i sudjelovati u njemu. Moja Prostorija s Kolom mi je omogućila da to činim već danas i to je ta prednost imanja Prostorije s Kolom. Možda želite i vi jednu za sebe?

Opet sam na deset mjesečevih udaljenosti od Zemlje – od Zemlje. Igram se riječima, mogu raditi i činiti što god me volja. Krajičkom misli okrznem spravice za koje mi se čine da su u ovom trenutku jedine u moćnijem položaju od mene – Voyager-1 i 2 – svemirske letjelice, danas na rubu Sunčeva sustava, na gotovo sigurnoj udaljenosti od čovjeka, u prilici za dosezanjem nesagledivog stupnja slobode i pustoši. Nasreću ili nesreću Voyageri nisu ljudska bića, oni svoje prilike ne doživljavaju kao čovjek ili pak doživljavaju, samo što mi to ne znamo. Možda u društvu s Bachom, kojeg svako malo zavrte na svojim Zlatnim pločama, podosta nauče o čovjeku…

Zamišljam kako ogroman oblak radio-signala jednog dana zasipa zemlju. Na svim radio-frekvencijama odjednom čuju se taktovi Bachova 2. Brandenburškog koncerta. Negdje, u svemirskoj pustoši su se odbili, od nekakav ravan meteor ili čak planet, i ponovno završili na Zemlji. Međutim, ono što su donijeli na zemlju ovoga puta je, osim same glazebe, i taj osjećaj osamljenosti, „izvođenja za nikoga“ u svemirskoj pustoši…

Sve mi to pada na pamet dok se nalazim u jednoj sceni filma Odiseja u svemiru 2001., dopuštam si da mi to pada na pamet. Čak pomišljam da se na Voyageru-1 ili 2 baš u ovom trenutku uključila glazba, da 2. Brandenburški pokušava osvojiti pažnju prvih meteora i svemirskog kamenja unutarnjeg ruba Kuiperovog pojasa… Ali tu već svojim načinom razmišljanja dolazim u sukob s dobro poznatom teorijom relativnosti. Ona nalaže da ne mogu razmišljati na taj način, razmišljati o istodobnosti s događajem koji je od mene, kao motritelja, udaljen više od 300 000 km, a Voyager-1 ili 2, usamljene lutajuće mašine, to svakako jesu. Mi tek pomoću svjetlosti otkrivamo prostor i vrijeme, prostor i vrijeme nama otvara svjetlost, kaže mi tutorski teorija relativnosti, a svjetlost je u tom pogledu ograničena. Ograničena je upravo tom svojom fantomskom brzinom; svedena na tih, u svemirskim okvirima, mizernih 300 000 km/s.

Nakon problema s HAL-om koji su uspješno riješeni (kompjutor je ušutkan), iznad tvoje i moje glave pojavljuje se monolit, kvadrasta crna gromada koja kruži oko broda, a potom nas odvodi do ulaza zastrašujuće crne rupe. Propadamo u crvotočinu čiji oblik u SF filmovima godinama neće biti nadmašen. Vrtimo se u svemirskom kaleidoskopu kao da stvarno putujemo kroz vrijeme.

I evo me u poznatoj bijeloj sobi koja se javlja pred kraj filma. Ali, nisam li malo preuranio? Nitko nije zakuhao kavu. Nema više ni tebe u blizini. Sam sam. Iznenada otkrivam da čitavo vrijeme sjedim pred kompjutorom u svom stanu. Ista osamljenost, isti osjećaji, isti besmisao. Tipkam slova na svom kompjutoru i duboko udišem i izdišem kao što je to činio i Frank Poole dok je mijenjao onaj pokvareni dio na Discovery-u. Kubrickova vizija je samo uljepšana stvarnost. Poslao nas je na put do Jupitera s bolesno narcisoidnim kompjutorom, naše odveć nejasno osjećanje Boga vizualizirao u crnu kvadrastu gromadu te nas, na koncu, ušuškao u krevet u čistoj bijeloj sobi nalik laboratoriju i još k tomu učinio da razmišljamo o smislu života; ali zašto? Samo zato da bi pojačali dojam ovih istih osjećaja koje imamo u našoj sobi u Nadstvarnosti dok sjedimo za računalom i dopisujemo se s poluznancima na Facebooku. Samo zato da bi se hvatao i grizao za rep, uvijek iznova; ali i samo zato da bi približio umjetnost stvarnom životu. Vječno vraćanje istog, kazao bi Nietzsche.

Osjetim nečije ruke na sebi. Tetkine su. Drmusala me je dok se u potpunosti nisam razbudio. Ali odmah razaznam da se još uvijek nalazim u čistoj bijeloj sobi s kraja filma Odiseja u svemiru 2001.
–    Hej, što tu radiš? – upitam je.
–    Ti ne razumiješ, jel’ da!? – podrugljivo prozbori tetka – Ti si u našoj prostoriji, samo što je ona sada postala to bijelo sranje iz tvog filma iz 2001…
–    Ali što se dogodilo s Kolom…? – jedva sam stigao izustiti.
Na to se tetka samo okrenu prozoru, u čijem se okviru, mogao sam to sada dobro vidjeti, upravo na mjestu Kola, slavodobitno smjestila ta kvadrasta gromada – crni monolit.

Siječanj 2012.

Književno “fuganski” osjećaj

Posted in J. S. BACH, UMJETNOST - OZBILJNA GLAZBA, Umjetnost fuge tagged , , at 12:56 am autora/ice Magičar

Johann Sebastian Bach: UMJETNOST FUGE, CONTRAPUNCTUS 1

Namćorast rumunjski filozof Emil Cioran tvrdio je da je Bachova glazba jedini argument u prilog tezi da se stvaranje svijeta ne može smatrati potpunim promašajem. Kako se, onda, dogodilo da još nisam stvorio zapis o ovom iznimnom glazbenom Magičaru? Zapravo, već jesam; o Bachovoj glazbi kontempliram i pišem na različite načine već dugi niz godina. Osim što Bachova djela redovito slušam, eto, ja i pišem o njima, a jedan osobit doživljaj Bachove glazbe kroz književnost  donosim u nastavku. Naime, neznano kako, ali dogodilo se da je početnim tonovima njegove Umjetnosti fuge, točnije Contrapunctusa 1, pošlo za rukom dodirnuti predjele moje vlastite Pustopoljine…

Pa tako, jednog dana naiđem na Bachovu fugu gdje sjedi na modrom kamenu koje kao da se otkinulo od samog neba Pustopoljine s figuricom Naručitelja u svojim rukama. Pritom, zviždukala je početne tonove same sebe dok su se stare netaknute orgulje nalazile nedaleko od nje. Bachova Fuga u D-minor iz zbirke Die Kunst der Fuge u mom je svijetu, svijetu Pustopoljine, uzela lik žene pedesetih godina kojoj kao da je bilo svejedno za postojanje drugih ljudi na ovom svijetu. Svoju sijedu kosu svezala je u punđu u obliku male lopte.
– Da li želiš da te izvedem? – upitao sam je.
– Ne, nije potrebno. – suho je odgovorila. – Bojim se da je sa mnom sada stvarno svršeno. Već dulje vremena u Glazbenom svijetu nemam Izvoditelja. Kad bi se i pojavio izvodio bi me ili u nedovršenom ili potpuno bezosjećajnom obliku. Tek nedavno, dogodilo se da su moji prvi tonovi odsvirani s mjerom koju i iziskuju, ali pokazalo se da se radilo o Izvoditelju koji gotovo da pojma nije imao o glazbi. Njegova sobica u potkrovlju, i njegove orgulje koje nisu bile zapravo orgulje, i na kojima je pisalo nekakvo KX nešto, sve to me je u tolikoj mjeri šokiralo da nakon tog Izvođenja dugo nisam mogla doći sebi. A dugo vremena nije bilo tako. Kad bi me neki Izvoditelj izvodio u Nadstvarnost znala sam biti itekako uzbuđena. Od koje zidove ću se sada odbijati, u čije ušne školjke ulaziti, pitala sam se izvan sebe, maštajući. To je bilo tako slatko. Ne znam, gospodine, koliko uopće sebi možete dočarati razlijevanje tonova u izvođenju jedne fuge u Nadstvarnosti?
Ništa nisam odgovorio. Ipak, svojom šutljivošću potakao sam je da svoju priču ispriča do kraja.
– Možete li zamisliti samo taj osjećaj kad se susretnete s ljudskom emocijom tamo vani, s druge strane ovog svijeta, u Nadstvarnosti? Ubrzo sam shvatila što je moj smisao; oh, pa naravno, barem za trenutak, stopiti se s njom, biti Jedno. Kakav je to samo fuganski osjećaj…
Fuga u D-molu pritom je nesvjesno počela udarati svojom nogom o tlo. Naravno, Tlo se ubrzo pobunilo i učinilo da se njena stopala zalijepe za nj.
– Oh, oprostite, zaboravila sam kako ovdje stvari stoje… – odmah se ispričala Tlu i ja pomislim kako su glazbena djela sve same ucviljene i senzibilne dušice s kojima se treba ponašat kao da su od stakla.
– Gdje su ti djeca? – upitao sam. Radilo se o nekih petnaestak njenih nastavaka koje je Naručitelj skladao kao cjelinu i koje su označene zagonetnim brojem 1080…
– Tu su negdje. – pokazala je rukom neodređeno oko sebe – Znate, oni se još nadaju da će biti izvođeni… – i tu Fuga u D-molu opali plakati. Morao sam to nekako zaustaviti.
– Slušaj, Fugo, dosta je plakanja i žaljenja za starim poretkom stvari. I ja sam tako jedno vrijeme činio, i onda shvatio da čovjek od plakanja ne živi. Znaš kako se Stvarnost ovremenjuje? Svakim trenutkom iznova sve kreće ispočetka. Naše mogućnosti se svode da ili jednostavno ignoriramo cijeli proces ili da ostanemo očarani njime. Predlažem prvo. Osim toga, imam jedan zadatak za tebe. Vodim te sa sobom u jedan novi, vrli svijet. Hoće li se fugice moći jedno kratko vrijeme brinuti same o sebi?
Fuga u D-molu obrisa svoj ucviljeni nosić i potvrdnu kimnu glavom.
– Ne mogu ti obećat bog zna kakvu avanturu, ali ti si mi najbolji izbor s obzirom da želim ispitati glazbenost jednog novog svijeta koji se u međuvremenu ustoličio. Uostalom, s nama ide i jedan Brandenburški pa ti neće biti dosadno.
– Koji?
– Peti.
– Oh, onaj umišljeni. – duboko je uzdahnula – Misli da u svom izvođenju negdje transcendira. Još gore, za vrijeme jednog Izvođenja pročitao je u nekim novinama koje je slučajno dotakao svojim tonovima da se upravo on, pored, naravno, Drugog Brandenburškog, smatra savršenstvom glazbene produkcije našeg Naručitelja.
– Da, načuo sam nešto o tome… – rekoh.
– Nakon toga, Drugi i on postali su veliki pajdaši. Sada su nerazdvojni. Gdje se izvodi jedan, izvodi se i drugi…
– Ali sad mi ne treba Drugi Brandenburški, odlučio sam se za Peti i …tebe i gotovo. – pokušah otklonit nervozu koja me naglo zahvatila.
– U redu, obojica se nalaze na proplanku nedaleko odavde. – pokazala je rukom u jednom smjeru –  Drugi po tko zna koji put priča svoju najnoviju dogodovštinu o svom nesvakidašnjem izvođenju u Nadstvarnosti, znate, onda kad se našao u onoj tami okružen zvijezdama…

I tako, sa slikom letjelice Voyager pred očima koja danas pluta po rubovima našeg Sunčeva sustava dovršavam ovaj neobičan doživljaj Bachove glazbe na književni način.
Poznato je da Voyager, kad ga opali kakav svemirski kamenčić, zasvira upravo Drugi Brandenburški koncert Johanna Sebastiana Bacha. Najdalji objekt od planeta Zemlja, ikad stvoren ljudskom rukom, tako, čini mi se, daje glazbeni obol kako osamljenosti ljudske vrste u okrilju prirode, tako i svom beznadnom lutanju bespućima negostoljubiva vakuuma.
–    Kakav je to samo književno-fuganski osjećaj! – reče mi Fuga u D-molu kad je na kraju pročitala ovaj zapis.

%d bloggers like this: