Listopad 2011.
Ljepota ništavila
Haruki Murakami: KAFKA NA ŽALU
.jpg)
Čitajući Kafku na žalu, nakon izvjesnog vremena, zahvati vas osjećaj kao da imate posla s utvarama, a ne likovima. I ne samo to, zahvati vas osjećaj da je glavni lik romana, zapravo, Ništavilo, Praznina, tamna besprizorna pozadina na čijoj podnici se odigrava neobična radnja. I sam autor, pa i sama knjiga, kao da prihvaćaju biti dijelom toga. Kafka na žalu ponaša se kao samosvjesna knjiga koja zna da je ništa kao što je to svaka ljudska jedinka na svijetu. Međutim, trenutak kad praznina jedne osobe ili bilo čega drugog uđe u prazninu druge osobe ili bilo čega drugog – dogodi se čarolija. Vjerujem da taj trenutak stoji kao lajtmotiv pisanja ove knjige.
Niste sigurni koja su vam poglavlja romana zanimljivija, ona s Kafkom Tamurom, petnaestogodišnjakom koji je pobjegao od kuće i koji kao da predstavlja vrlo važan dio psihičke energije svakog od nas, dakle, i više nego primamljivu utvaru, ili ona s prostodušnim Nakatom, likom koji živi na rubu svijeta, čije pustolovine doživljavate i komično i tragično.
Krenimo od Nakate. S obzirom na svoj položaj u svijetu, on kao da se prešutno prihvaća ulogu prometnika na granici svjetova. Sav duhovni promet između svjetova prolazi kroz Nakatu koji sebe osjeća praznim te primjećuje da je njegova sjena samo upola tamna kao u drugih ljudi. Duševne energije ljudi se jednostavno mogu useliti i iseliti iz Nakate bez da si mrdnuo prstom. Posljedica je to davne nesreće u dječačkom dobu koja je Nakati učinila da jedva osjeća protjecanje vremena; osim toga, on ozbiljno govori s mačkama, štoviše, s mačkama mu „nikada nije ponestalo tema za razgovor“, ali:
Kad su ljudi pokušavali razgovarati s Nakatom, deset minuta je bilo dovoljno da potroše sve što su imali za reći.
Nakata je jedan najčarobnijih likova Murkamijeva opusa. Rekao bih da je on upravo onakav kakvi uobičajeno jesmo, prije nego vlast predamo nadmenom egu.
Nikakva nezadovoljstva, nikakve ljutnje ni na što. Nikakvih osjećaja samoće, tjeskoba zbog budućnosti ili briga što je život težak i nezgodan.
Murakami zna opaliti i bez rukavica. U to se uvjeravamo u odlomku u kojem se obrušava na ljude bez mašte. Hm, morat ćete priznati, radi se o popriličnoj diskriminaciji nemaštovitih koju stavlja u usta maga romana, Oshime, dvospolnog lika – duhom muškarca u tijelu žene:
… Ali još više mi se gade ljudi koji nemaju imaginacije [mašte]. Ona vrsta koju T. S. Eliot naziva šupljim ljudima. Ljudi koji taj manjak imaginacije ispunjavaju bezdušnim komadićima slame, a nisu čak ni svjesni što čine. Okorjeli ljudi koji vas zasipaju gomilom praznih riječi, pokušavaju vas prisiliti da činite što ne želite činiti… Uski umovi lišeni imaginacije. Nesnošljivost, teorije odsječene od stvarnosti, prazna terminologija, prigrabljeni ideali, kruti sistemi. To su stvari koje me doista plaše.
Razgovori Kafke i Oshime čine nam se poput razgovora dva vodopada u netaknutoj prirodi. Kafka, dječak petnaestogodišnjak, u njima na trenutke preraste svojih petnaest godina, postaje najdublji glas našeg nesvjesnog, netko tko je živio i uvijek će živjeti u nama, koji intuitivno pogađa u naše najskrivenije dijelove bića. Upravo razgovori njih dvojice čine okosnicu za razumijevanje glavne potke romana.
– … Kad već razgovaramo o mogućnostima, pretpostavimo načas da su sve tvoje odluke i sav tvoj trud osuđeni na propast. Ali čak i u tom slučaju, i dalje ćeš to biti ti, a ne netko drugi. Ideš kroz život kao vlastita osoba. Dakle, opusti se.
Podignem glavu i zagledam se u njega. – Zašto to mislite?
– Jer je u to uključena ironija.
– Ironija?
– … To što sada doživljavaš motiv je mnogih grčkih tragedija. Čovjek ne bira sudbinu. Sudbina bira čovjeka … Ljudi zapadaju sve dublje u tragediju ne zbog svojih poroka nego zbog svojih vrlina … Ali ironija produbljuje osobu, pomaže ljudima da sazriju … mi prihvaćamo ironiju kroz izum koji nazivamo metaforom. I kroz to odrastamo i postajemo dublja ljudska bića.
U igru, na ovom mjestu, tako ulazi metafora, taj čudesni izum, koji u sebi krije ključ romana. Oshima, kao još jedan u nizu Murakamijevih groteskno-ugodnih likova, na kraju će Kafki otkriti tajnu: svijet je obična metafora, sve ono što vidimo vani, samo je ogledalo onog unutra i obrnuto, sve ono što osjećamo u sebi pronalazimo i u onom vani, u svojoj okolini. Tako će gospođica Saeki bez problema u Kafki pronaći svog nikad prežaljenog nasilno preminulog ljubavnika (čak će se i sam Kafka ponekad osjećati kao on!), dok će Kafka kroz nju preliti svoju čežnju za majkom koja ga je neobjašnjivo ostavila kad je napunio četiri godine. S druge strane, šuma na kraju romana u koju Kafka zaluta nije ništa drugo doli njegova nutrina, njegovo nesvjesno… Ali da se razumijemo, ako ste istinski Murakamijev čitatelj, morat ćete prihvatiti tu, van svake logike, dvoznačnost istine, ako baš hoćete. Drugim riječima, gospođica Saeki u neku ruku jest Kafkina majka, iako objektivno to nije. Objašnjenje za ovu ludu dvoznačnost Murakami daje kroz sljedeće, ponovno, Oshimine riječi:
Najvažnija je stvar u životu ovdje da svi dopuste da ih upiju stvari… To je kao kad si u šumi, postaješ nerazlučivim dijelom nje. Kad si u kiši, ti si dio kiše. Kad si u jutru, nerazlučiv si dio jutra. Kad si sa mnom, postaješ dijelom mene.
„Kad si sa mnom, postaješ dijelom mene“, ta rečenica/mogućnost kojom gospođica Saeki postaje Kafkina majka, a sam Kafka njezin davno preminuli ljubavnik, još uvijek mi bruji u glavi kao naputak/prijedlog za upražnjavanje svih budućih međuljudskih odnosa. Koliko se čudesnih mogućnosti tu krije? A koliko tek opuštanja od otvrdnutog ega? Mi nikad ne doživljavamo drugu osobu objektivno, to činimo samo kroz nas, kroz naš svijet misli i onda nam ona dođe samo … kao metafora za nešto naše, nešto unutar nas.
Zbog svega toga, nakon čitanja romana nešto vas prisiljava duboko uzdahnuti i sklopiti oči, za trenutak osjetiti taj čarobni svijet stvarnosti koji vas okružuje, a kojemu pristup otežava naš nadmeni ego. Tako sam uostalom i ja učinio, nakon što sam zatvorio korice ove uistinu prekrasne književne čarolije…
O Duhu i njegovim Moćima 