Srpanj 2015.
O beznačajnosti ili zašto ići za promjenama (ničeancije vi.)
Bernard Stiegler: PRIJEĆI NA DJELO
33.
U Egu ništavan, u Duhu besprijekoran! Život čovjeka lomi se na pola, kada stigne do ovog sudbinskog uvida… Kad samo pomislimo – što sve čovjek ne čini u životu da bi sačuvao svoj Ego, a ne Duh! Naravno, čini to samo zato što Duha još u dovoljnoj mjeri nema. No, sada shvaća: ego je tu samo kako bi očitovao Duh koji zaprima, to je ta, jedina prava misija Ega, premda u ovom vremenu duboko zametena i o(b)motana ispraznim ljudskim mislima da se čini da ju je nemoguće doseći.
34.
Za jedan Ego, u krajnjem slučaju, Duh može biti Bog ili Ništavilo, sve u svemu, nešto izvan Prostora i Vremena. Iz Božjeg nauma ili Ništavila smo rođeni, Bogu ili Ništavilu se vraćamo. Ali pritom postaje jasno da se i Bog i Ništavilo, s ne-Ego perspektive, mogu uzeti zajedno, kao nekakva ‘Cjelina Svijeta’, zbroj ‘bezgraničnih mogućnosti’; drugim riječima, kao sâm Duh. Kako god uzeli, Duh je i teistički i ateistički.
35.
Jedino Duhom zauzdan Ego dolazi do bezazlenosti u svom djelovanju. Nijednoj mogućnosti on ne daje za pravo. Njegov jedini cilj je, zapravo, dopustiti sebi što više mogućnosti! U praktičnom smislu to znači: ići za promjenama. Svaku od mogućnosti izvući iz svoje beznačajnosti, i dati joj značenje, možda i na način koji spominje francuski filozof, Derridaeov učenik, Bernard Stiegler u svom djelu Prijeći na djelo.
Kada govorim o značenju i beznačajnosti, [to je] čisto moja odgovornost. Samo moj odnos prema stvari njoj daje ili ne daje značenje: to je vrlo dobro pokazao Barthes koji je iz bilo kojeg elementa svakodnevice oslobađao njegovu snagu značenja svijeta, protivno beznačajnosti za koju se čini da je svakodnevica obično konstituira. Ne-običnost svijeta jest ono što nalazi onaj koji zna kako nadići beznačajnost stvari koje je učinio običnima ne-odnosom što je sklopio s njima i koje je tako zaboravio.
Sada shvaćamo zašto smo pasionirani neprijatelji svakodnevice!
36.
Taj čovjek – Bernard Stiegler – pet je godina proveo u zatvoru i upravo tamo otkrio filozofiju! Ona je bila luč u tami koja mu je ostala nakon oduzimanja slobode omogućivši mu da preživi… A kako je sâm napisao, ovako “…osamljen, mogao je eksperimentirati”…
Nema ničeg beznačajnog po sebi… ono što može biti beznačajno nisu same stvari ili stvari po sebi, nego odnosi koje održavam ili ih, zapravo, ne održavam sa stvarima takvima kakvima ih artikuliram i raspoređujem…
I u mjeri u kojoj mi se svijet pojavljuje kao beznačajan, i na neki način mi se ne pojavljuje, ja sam sâm beznačajan – znam to i patim zbog toga: sloboda je teška.
Da mu se nije dogodila filozofija definitivno bi poludio ili postao asocijalnim. Pa ipak, dvadeset i pet godina poslije, nakon “prijelaza na djelo” koji ga je “odveo prema djelatnoj filozofiji” (u međuvremenu je izišao iz zatvora), svijet mu se i dalje čini “užasno negostoljubivim” mjestom. Svijet mu se čini kao da se organizirao “za ohrabrivanje stava u kojem prevladava beznačajnost, pa čak i ne-značenje”. Ljudi mu se čine “prestrašeni i utučeni životom, zaglupljeni reklamama i medijima” i katkad udaljeni “ne samo od filozofije nego i svake vokacije za mogućim filozofiranjem…”
37.
Moramo se mijenjati jer, kao što kaže pučka izreka, samo se budale ne mijenjaju. A istovremeno moramo prebivati… ostati vjerni ostacima. A činjenica je da pamćenje iznevjerava…
Dakle, “budući da je krhko i pogrešno, pamćenje je nevjerno” veli Stiegler. Proces reminiscencije odvodi nas u nešto što on zove Naknadnošću, a sama Naknadnost je “nepopravljivi proizvođač fantazija i fikcija”. Drugim riječima, “nemoguće je ne proizvoditi fikciju u ovome što upravo govorim”. Teškoće koje su nas ovdje zadesile posve je nemoguće riješiti. Ipak, na kraju svoje ‘litanije’, Stiegler napominje:
Mislim da je jedina vjernost koja vrijedi ona koja se hvata u koštac s tim problemom naknadnosti. Na izvjestan način, to čini religijsko.
Još jedan (filozofski) uvid da s ‘religijskim’ nismo završili… i da vjerojatno i nikada nećemo!
38.
Naoko bilo koji put, uvijek se svodi na onaj jedan, jedini put.
O Duhu i njegovim Moćima 