Ožujak 2015.
Borbe nestvarnosti
Friedrich Nietzsche: SUMRAK IDOLA
Koju mi je poruku želio prenijeti otrgnuti portret Friedricha Nietzschea koji me je, poput pravog duha, pratio u stopu prije nekog vremena u zdanju Prostorije s Kolom? Možda onu koju je odašiljao prije one o volji za moći, u kojoj čovječanstvo ne stremi ničemu nego se u svom postojanju samo održava? Naravno da ne može stremiti ničemu kad nema duhovnog prokuratora, nekog ‘vanjskog’ kriterija, neovisnog o njemu samom, koji bi ‘propisivao’ cilj/smisao za koji bi se moglo uhvatiti. Svi dosadašnji kriteriji čemu je valjalo stremiti – stvorilo je ono samo! Među njima vrijedi spomenuti i sve ‘stvari duha’ odnosno uspostavljena značenja u odnosu na Boga i sve što ga prati – ponajprije tu mislimo na moral, umjetničke principe, filozofska načela, znanstvene teorije. (Naravno, čovjek ne živi u potpunosti u svom svijetu, pa se ovdje želi ukazati samo na njegovo, ničim opravdano, oslanjanje na stvorena značenja svog iskustva)
Kad bismo, mimo ovako shvaćenih ‘stvari duha’, ipak pošli u potragu za nekim objektivnim, znanstvenim kriterijem čemu stremiti u ovom i ovakvom svemiru, bilo kao vrsta ili pojedinac, u jednom trenutku morali bi nabasati i na legendarni naputak Drugog zakona termodinamike.
Čitav svemir i sve stvari u njemu kreću se u smjeru toplinske smrti, stanju jednake temperature u svim zakucima svemira.
Jasno je da nas Drugi zakon termodinamike gura prema jednom besperspektivnom, holističkom svijetu od kojeg vam se diže kosa na glavi. Drugi zakon termodinamike eksplicitno tvrdi da ćemo svi jednoga dana postati jedna ogromna mrtva duša, elektromagnetsko zračenje jednake temperature i ništa više. I, onda, jeste li voljni slijediti Drugi zakon po ovim napucima? Prije bi izmislili još jednog Boga kojemu bi se molili da Drugi zakon termodinamike nije u pravu, nego to doživjeli.
“Jednako je teško kao i na početku” potkraj života zabilježio je i hrvatski slikar Ivan Šebalj.
U Sumraku idola, knjizi koja je nastala u posljednjoj godini Nietzscheova stvaralaštva i koja u nekim svojim dijelovima kao da naviješta sumrak u koji će uskoro utonuti i njegov um, nalazimo sljedeći iskaz o duhu:
… slabi imaju više duha… Duh valja nužno imati da bi se duh dobio – čovjek ga izgubi čim mu više nije potreban. [T]ko ima jakosti, ostavlja duh…
Zbog ovih riječi (koje dugo vremena nisam mogao razumjeti), na današnji gubitak duha čovječanstva ponekad ne gledam na način koji sam izložio u svom romanu (pod snažnim utjecajem Oswalda Spenglera). U nekim trenucima on mi se doista čini kao posljedica suviška snage koju čovječanstvo posjeduje u ovom dobu. Za svoje održavanje, trenutno mu duh ne treba, pa se ponovno mogu rasplamsati igre moći. Danas u materijalnom smislu, htjeli to sebi priznati ili ne, živimo bolje nego ikada. Kada mu ponovno bude zatrebao duh, čovječanstvo će ga proizvesti u dostatnom obliku za svoj spas, na tragu Hölderinovih proročkih stihova koje je i jedan Martin Heidegger silno volio:
Ali gdje postoji opasnost raste
također i ono spasonosno
Drugim riječima, stječe se dojam da je čovječanstvo došlo u doba u kojemu i doslovno može uzeti sudbinu u svoje ruke, ali da to još ne primjećuje.
Sve ‘stvari duha’, naučismo to bolno na ovom istom mjestu, same po sebi, jesu iluzije, ne postoje mimo čovjeka koji ih stvara u sebi; među prvima, to su religija, umjetnost, filozofija i znanost. One postaju stvarne tek po učinku koji proizvode na pojedinca i na pretpostavljeni svijet koji ga okružuje. One su tu kako bi čovjek u svijetu izgradio nepostojeći smisao i na taj način preživio. Međutim, ma koliko god neobično zvučalo, isto vrijedi i za proces stjecanja materijalnih dobara i moći. Za materijalnim dobrima i moći žudite jer vam ih nameće druga nestvarnost – poslovična laž društva. Zbog njih ste također spremni iskrvariti u pravoj borbi. Borba je to utvare protiv utvare, jedne nestvarnosti protiv druge, i na toj i takvoj varljivoj pozornici odvija se vaš život. Zapamtite, osjećati se moćnim nestvarno je kao što je to osjećati se nemoćnim. Kad to pojmite, shvatit ćete da ništa na ovom svijetu ne možete uzeti ozbiljno i zašto je naš Učitelj smijeh proglasio svetim… Međutim, sve se to događalo prije no što je ideju ‘volje za moći’ uveo na pozornicu vlastitih misli… i zbog koje se možda, na kraju, slomio…
O ‘volji za moć’ Nietzsche nepobitno jest razmišljao, ali je svijetu nikada nije obznanio u onom obliku u kojem je to učinila njegova sestra… To valja imati na umu prije nego ‘stvarima duha’ napadnemo ovu egoističnu utvrdu smisla… Nastojat ćemo pokazati da volja za moć može biti samo smisao vašeg Ega, a nikako Duha koji u sebe pripuštate, a pogotovo da ne može biti smisao nekakve ‘Cjeline Svijeta’ koju dijelite s Drugim(a), što god pod njom zamišljali…
O Duhu i njegovim Moćima 