Prosinac 2018.

Metafizika patnje

Posted in Biblija, HOUELLEBECQ, NIETZSCHE, Ostati živ, RELIGIOZNOST, S onu stranu dobra i zla tagged , , , , , , , u 3:55 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV
Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA
BIBLIJA

Možemo li zamisliti život koji ne živi na račun drugog života (i sveg drugog oko sebe) i koji svojim postojanjem okolini ne zadaje bol nego joj čini dobro? Možemo li zamisliti život koji traži dopuštenje drugih bića za svoj rast, i zauzvrat dariva one koji mu ga omoguće? Drugim riječima, možemo li zamisliti egzistenciju bez inherentnog nasilja koje je upisano u njenu bit, kao i u bit danoga prostorno-vremenskog okvira u kojem se svi rađamo, umiremo i nazivamo “svijetom”? Pa, možemo je zamisliti, ali, čini se, samo to… Kada bi u danom prostorno-vremenskom okviru sva bića bila svjesna i kada bi razmišljala kao mi možda bi se naša zamišljena, nenasilna egzistencija mogla doista pretočiti u djelo. Ali kao što znamo, to nije slučaj. To je (bio i ostao) samo ideal.

No zadržimo se barem na zamisli života koji daje koliko i uzima? Nije li nam takav život već pred očima… i ne vidimo li da već manje pati…? Kao fauna planeta nije li sâm život gotovo pa postao podnošljiv? Biljka preko dana proizvede kisik nakon što je noću iz atmosfere uzela ugljični dioksid. Još malo sunca i vode i nije joj potrebno više. Zauzima uvijek isti prostor, širi se polako i bojažljivo, a sve svoje nasilnosti, ako ih ima, provodi isključivo na mikro razini… Da li bi to, onda, značilo da stupanj nasilnosti jedne egzistencije dovodimo u vezu sa intenzitetom patnje koju ona osjeća u svom postojanju? Da, značilo bi; zbog toga smo i nedavno napisali da ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život

Je li stvar u “materijalnosti” svijeta u cjelini, prostoru i vremenu, ili svemu pomalo, no, stječe se dojam da je ovaj svijet svemu što postoji u njemu odista dan kao ‘rasprostrta patnja’. Patnja je bitak postojanja u prostorvremenu. Svijet je ostvaren tako da se u njemu pati, sve što postoji na svijetu pati, jer ono što je rođeno ili stvoreno, rođeno je ili stvoreno kao pojedinačno pored drugoga, rođenog ili stvorenog, pojedinačnog do sebe. I premda jedno drugo u vremenu mogu zavoljeti, najprije moraju patiti, boriti se za svijet koji im je dan. “Rat je otac svih stvari!” – ne zvuči li vam to poznato?

Bili mi i najpravedniji na svijetu, puni ljubavi za sva bića, ovu neugodu svijeta ne možemo otkloniti.

*

*  *

Svijet je rasprostrta patnja. U njegovom ishodištu postoji čvor patnje. Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje.

napisao je i francuski pisac Michel Houellebecq na početku svog eseja Ostati živ koji je presudno oblikovao moj spisateljski duh. No dugo vremena nisam razumio zašto bi patnja bila u ishodištu svega. Zašto u ishodištu svega ne bi kraljevala ugoda a ne neugoda? Zašto postojanje, u svom čistom, neskrivenom obliku, kako bi kazao Heidegger, ne bi moglo biti sretno? Tek kada sam naišao na filmove Larsa von Triera u dvadeset i prvom stoljeću shvatio sam zašto to ne može biti tako.

Postojanje može postati sretno samo ako se čovjek prepusti zaboravu – zaboravu patnje kao osnove života, odajući se varljivim iluzijama svoga Duha koje ga jamačno opčinjavaju na svakom koraku. Nekima od nas, na koncu, teško je to priznati, ali Duh imamo samo kako bismo djelomično ublažili, a u nekim prilikama i u potpunosti otklonili svoje misli od patnje kao osnove postojanja. Tu bih čak na sâm Duh mogao primijeniti one Heideggerove kategorije pravosti i nepravosti i reći da pravi Duh shvaća da jedino što može učiniti je naučiti se nositi s patnjom, dok nepravi Duh vjeruje da se ona ipak može otkloniti (ali uvijek putem ove ili one iluzije)…

K tomu, kad je čovjek mlad, i ako je poput nas, upravo tom porivu traganja za osnovom postojanja nikako neće moći umaći. I zamišljat će sve drugo kao osnovu postojanja samo ne patnju. To je i razumljivo. U tim godinama njegovo tijelo je zdravo, boleštinama je rijetko izložen, kako bi mu onda moglo pasti na pamet da je temelj sveg postojanja, ali i svijeta u cjelini, neugoda, a ne ugoda – patnja, a ne sreća?

Svi inteligentni pojedinci (osim onih koji su u značajnoj mjeri religiozni) vrlo brzo dođu do uvida da je život besmislen s obzirom na svoju krajnju svrhu. Nje, jednostavno, nema. No to je i prva patnja s kojom se suočavaju u duhu. Jedini mogući smisao života onda mora biti sadržan u čistom i prostom življenju, kazat će sebi, u trajanju bez krajnje svrhe, i to može biti čak i podnošljivo s obzirom na strasti, volju i nagone koje posjeduju… A upravo potonji su ti koji će im najprije odvratiti pogled od grozote stvarnosti jedne egzistencije – patnje… Prepustit će im se u poslovičnom zaboravu i u tom zaboravu uglavnom provesti svoj život. No pitanja Čemu? i Zašto? i dalje će se njihati iznad njihovih glava, i tek povremeno proizvoditi onu nesnosnu “buku besmisla” u mislima zbog koje će uvijek iznova patiti.

Ali i pored svega iznesenog, mi ne možemo znati je li Bog, na kraju krajeva, postoji. Zbog toga nikada nećemo oduzeti dostojanstvo jednom kršćanskom vjerniku koji je uvjeren u Božje postojanje, kao što ga nećemo oduzeti ni jednom ateisti koji to poriče. Uvijek ćemo ostati stajati pod tom skeptičkom nišom iz koje nas neće moći istjerati. Tako “naša istina” ne može biti istinitija od, recimo, kršćanske ili ateističke istine, ali ni obrnuto. Radije ćemo se vladati poput onih Nietzscheovih “filozofa budućnosti” koje on spominje u S onu stranu dobra i zla – punih ljubavi za istine do kojih su došli, koje ljubomorno čuvaju samo za sebe, jer nikada nećemo htjeti da one budu istine za svakoga!

*

*  *

Prije samog oblikovanja “moje istine” o patnji kao bitku postojanja, nešto se dogodilo u mom životu… tog osamnaestog studenog dvije tisuće osamnaeste, a što mu je, po svemu sudeći, bilo okidač… Ne mogu reći da je to bio događaj sličan onomu koji je doživio Pascal u svojoj prosvjetiteljskoj noći dvadeset trećega istog mjeseca samo davne tisuću šesto pedeset i četvrte. I nikako ne mogu reći da sam nakon tog događaja postao istinskim kršćanskim… Jedino sam u strahovitom proplamsaju uvida shvatio u čemu je sadržana stvarna veličina tog mučenika nad mučenicima na križu iz kršćanske tradicije. I ovaj uvid opalio me kao i svi drugi koje sam imao u životu, iz nekakvog neuhvatljivog središta u meni samom. Ukratko, došapnuo mi je da je prava Isusova veličina sadržana, ne toliko u moći iskupljenja grijeha, koliko u spektakularnome, i potpuno neočekivanom, dobrovoljnom pristanku na patnju… Naime, Isus je među prvima pokazao kako se suočiti i živjeti s patnjom na ovom svijetu. Patnji se, pokazao je On, treba dobrovoljno prepustiti, a ne ju nastojati ublažiti ili otkloniti… Patnja oblikuje čovjeka, nadodat će stoljećima kasnije Nietzsche. Sve što je iz njega dobro i loše izraslo on ima zahvaliti patnji kojoj je izložen

I Buda je, kao što znamo, leškareći pod smokvom, spoznao da je patnja osnov svijeta, međutim, samo je Isus osmislio učinkovitu praksu življenja s tim groznim uvidom.

U sakramentu euharistije ili svete pričesti, koji je danas sastavni dio svete mise kršćanske Crkve, sadržana je spomen na ovaj Isusov čin. Ali baš taj najvažniji od svih sakramenata najmanje sam mogao razumjeti. Ideja vjere u Boga u ovom besmislenom svijetu racionalno mi je bila shvatljiva od samog početka, ali konsekracija odnosno misterij pretvorbe običnog kruha u tijelo Kristovo u meni je mogla izazvati samo najveću nevjericu. Osim toga, kako bi “tijelo Kristovo” uopće bilo u stanju iskupiti grijeh vjernika ako ga on pojede?! Na kraju krajeva, čemu uopće tako kompliciran, kanibalistički ritual stran svakom ratiu…? Bio sam dojma da ga ni najdublji teolozi sebi ne mogu racionalno objasniti. No sakrament svete pričesti stoljećima je ugrađen u obred svete mise, i što je najvažnije, kao takav, začuđujuće dobro funkcionira! Zašto bi ga mijenjali, ako je u stanju učiniti da se čovjek nakon njega osjeća iskupljeno i pročišćeno? To što se racionalni osnov vremenom izgubio, to ne treba nikoga plašiti, ionako smo ga naslijedili od svojih predaka, koji su ga pak naslijedili od svojih predaka i tako dalje… Sakrament svete pričesti dio je jedne duge tradicije i zato ga možda i ne treba dovoditi u pitanje. Tako otprilike o euharistijskom slavlju moraju razmišljati današnji kršćanski teolozi.

No, u isto vrijeme, čini se da nisu svjesni da je upravo njegova iracionalnost element koji će odbiti mnoge pojedince današnjeg društva, dovoljno inteligentne da u tom činu, neobjašnjivom za njihov um, vide samo primitivni akt, ravan molitvi, koji upravo dokazuje suprotno – zašto se u Boga ne treba vjerovati. Hej, jedem kruh i trebam misliti da je to tijelo Kristovo! No way, neću to činiti! Pa tako, samo egoistični pojedinci kojima je tek do toga da iskupe svoje osobne, i s ovog stanovišta, beznačajne grijehe, taj čin neće dovoditi u pitanje. Njima nimalo nije važna njegova pozadina, smislena utemeljenost, stalo im je samo do toga da u svojim očima ponovno postanu čisti. Zbog svih tih razloga, tužno je to reći, Crkva je danas više mjesto okupljanja egoističnih pojedinaca, nego istinskih ljudi duha.

I na ovom mjestu više vam ne mogu tajiti; a vjerojatno ste me već i prozreli. Tog osamnaestog studenog nazočio sam svetoj misi u jednoj crkvi. Ja, polubezbožnik, sjedio sam u klupi, i u polulaičkoj i polusvetačkoj šutnji nazočio svetom kršćanskom obredu, mozgajući o prirodi euharistijskog slavlja koji me započeo kopkati odmah nakon što sam dovršio čitanje Pascalovih Misli… A uskoro je red došao i na njega. Tik prije same (ipak to moram reći – samo simboličke) pretvorbe kruha u tijelo Kristovo, nastupa nesvakidašnji trenutak, crkvom se prolomi zatomljeni zvuk pričesnika koji ničice padaju na svoja koljena, a potom uslijedi neobična tišina za prostor ispunjen ljudima, tišina one “božje prisutnosti”, samo s glasom svećenika u pozadini, koju povremeno prekida mukli zvuk turobnog zvona. Svaki put osjetim tu tišinu, i čini se kao da je u tim trenucima svaki vjernik u Crkvi suspregnuo svoj dah… Žena mi je poslije rekla da su neki svećenici mogli vidjeti pravo tijelo i pravu krv u peharu, ali u to nisam sklon povjerovati. Sudim po razumu, a Pascal me je poučio da se i putem razuma može stići do vjere. Nisam trebao odlaziti do oltara da bih se uvjerio kako se ništa natprirodno nije dogodilo, a nije bilo ni važno. Simbolički naboj oduvijek mi je bio dovoljan, jer se “čitav” odigravao u duhu. Pozorno sam stao pratiti svećenika dok je prenosio Isusove riječi:

“Uzmite i jedite od ovoga svi. Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati!”

a zatim:

” Uzmite i pijte od ovoga svi, ovo je moja krv, Novoga i Vječnog saveza, koja će se za vas proliti i sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen!”

Što bi ove zagonetne riječi mogle značiti? Zašto Isus ne govori o svom duhu, a ne tijelu? Zašto dopušta da se apostoli (svećenici) napiju njegove krvi, a narod najede njegova tijela? Vjerojatno postoje knjige, teološke i ne-teološke provenijencije, u kojima se nadugačko i naširoko raspravlja o ovim riječima koje je Isus izgovorio u odsutnim trenucima Posljednje večere i koje ja, bezbožnik, nisam čitao. Možda već postoji napisano ono što ću sada iznijeti, u to ne ulazim, ali time se ne smatram većim ili manjim laikom u kršćanskom smislu. Patnja, prema mom mišljenju, dolazi prije kršćanstva, prije svake religije, štoviše, ona je njihov povod, a ne posljedica, a iz razloga što je osjećam više nego ikada u životu, uzimam si pravo govoriti samo o Njoj i isticati veličinu Isusa kao čovjeka samo po Njoj, a ne prema biblijskoj činjenici da je on i Božji sin. Stvari kršćanstva ostavljam po strani i neka mi na tome kršćani oproste. S druge strane, to me ne sprečava da same kršćane, kao i vjernike drugih religija, po pitanju njihova odnosa prema patnji ne doživljavam svojom braćom!

*

*  *

I ono što na kraju ovog teksta slijedi postulati su jedne nove metafizike – metafizike patnje. Možda se radi i o postulatima neke “nove religije u rukama filozofa”, koju je u S onu stranu dobra i zla zazivao Nietzsche…? Ipak, ne želimo biti pretenciozni. Neka ovo učenje bude i ostane samo naša istina.

Nitko nije patio kao Isus Krist. Njegova patnja na križu nesumjerljiva s bilo kojim drugim oblikom patnje. Iako se u fizičkom smislu mogu navesti gori oblici patnje od patnje na križu, recimo, komadanje tijela, ili nabijanje na kolac, nećemo cjepidlačiti: Isusova patnja je za sve ljude, ako ništa drugo, a ono barem simbol najveće moguće patnje koju čovjek može iskusiti. I onda, što nam je Isus svojim dobrovoljnim pristankom na Nju, želio poručiti?

Prvo, ako patimo zbog nasilne prirode života samoga (kako smo to pokazali u prvom odjeljku), krivi smo već i samom činjenicom što smo živi. Ta je krivnja istinski “praotački grijeh” koji spominje Pascal. Stoga da bismo krivnju (samog života) otkupili, patnju moramo dobrovoljno prihvatiti, a ne je izbjegavati.

Drugo, kako patnju izdržati? Na ovom mjestu dolazi do izražaja pravo značenje sakramenta svete pričesti u svom arhetipskom, i rekao bih, potisnutom, a možda i u potpunosti, zaboravljenom obliku. Stavljam ga u vlastitoj interpretaciji u misli ili riječi samog Spasitelja upućene učenicima na Posljednjoj večeri:

“Ako će moje tijelo biti izvrgnuto najvećoj patnji na ovom svijetu i ako sam ja na tu patnju dobrovoljno pristao, neće li svatko, tko se bude sjećao moje muke, u (ipak samo) simboličkom jedenju moga tijela i pijenju moje krvi, osnažiti i svoj duh i svoje tijelo; duh – za odluku da se dobrovoljno prepusti patnji, a tijelo – kako bi tu istu patnju mogao izdržati. Drugim riječima, neće li i mali komadić moga tijela pridodan vašem tijelu, pa i na simboličkoj razini, učiniti vaše tijelo poput moga, te će ono biti u stanju izdržati patnju na koju je vaš duh dobrovoljno pristao. Tu patnju ću ja sutra na križu prvi izdržati, patnju koju prije toga nitko nije bio u stanju izdržati. Iza toga to ćete činiti i vi – meni na spomen!”

I konačno, treće:

“Sjećanjem na moju patnju vaša patnja, kakva god bila, ne može se usporediti s mojom. I to će vam znanje uliti dodatnu snagu da svoju patnju izdržite. Patnja je križ života. A ja pokazujem kako taj križ nositi.

Jasno je po čemu je onda Krist – Spasitelj: po pokazivanju načina kako se treba nositi s patnjom života! U kontekstu izloženih postulata jedne nove i osobite metafizike patnje postavlja se i pitanje uloge Boga u cijeloj priči. Ne ulazeći u druge religiozne aspekte i Božje uloge (stvaratelja i sličnih), uloga Boga u kontekstu metafizike patnje svodi se na ulogu “javnog bilježnika” odnosno jamca istinitosti Isusova nauka. Za obične ljude to je nužno u onom istom smislu koji je spominjao i Pascal govoreći o nužnosti vjerovanja običnih ljudi u pravednost zakona (iako su svi redom oni po sebi nepravedni). Za ljude višeg ukusa ili duha nije nužno da Bog postoji kao jamac Isusova nauka. Isusov nauk vezan uz dobrovoljno prepuštanje patnji, kao takav, samodovoljan je pred razumom. No problem je razuma u tome što do te istine može doći samo zaobilaznim putom, odnosno tek nakon što se otklonio od svih svojih pojmova u koje je bezrezervno vjerovao, poput istine, pravde i sličnih. Tek nakon toga razum ostaje oči u oči samo s jednim pojmom, za koji nije siguran je li ga prvog stvorio, ili je taj “prapojam” stvorio njega – patnjom. Ne bi ga bilo da nema patnje! Ne bi ga čovjek imao da ne pokušava čitavo vrijeme otkloniti patnju iz svoje egzistencije… Ali sada razum tu duboku spoznaju može dohvatiti i… postati religiozan.

Poučeni “učenjima” Larsa Von Triera, Blaise Pascala, Friedricha Nietzschea i konačno, Isusa Krista možemo iscrtati konture nečega čemu smo dali jedan, možda i pomalo pretenciozan naziv – Metafizika Patnje, svojevrsni “patnjizam”. Jer, sve što kažemo, kažemo u Duhu, i dovoljno je daleko od Života i fizike, ali zato blizu Duha i metafizike…

Svijet kao prostorno-vremensko-materijalni okvir, za sva bića koja obitavaju u njemu, rasprostrta je patnja. Patnja je sadržana u samom načinu postojanja upojedinačenog bića u cjelini i ne može se otkloniti. No Duh se rađa kako bi nas poučio kako se s patnjom nositi. Na ovaj način i pomalo neočekivano, on našem životu (u posljednji tren) ipak uspijeva uliti smisao.

Rujan 2017.

O vjerskom osjećaju (ničeancije xiv.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, RELIGIOZNOST, S onu stranu dobra i zla tagged , , u 10:16 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA

83.

Zanimljive misli čovjeku obično padnu na pamet u onim situacijama, za koje on sâm nikada ne bi pomislio da mogu izroditi zanimljivu misao. Nešto slično dogodilo se s još jednom mojom zanimljivom, a usudio bih se reći, i ‘velikom mišlju’: pala mi je na pamet prije neki dan nakon tuširanja, dok sam drhtureći, poput pravog goluždravca, izlazio iz tuš kabine… To je bila misao o Bogu, najvišem i najdubljem biću koje se uopće može zamisliti, pa bi se, slijedom toga, i ta misao morala svrstati u red najviših i najdubljih misli koje čovjeku mogu pasti na pamet u svezi tajne postojanja… Naime, odjednom, i bez ikakva povoda, sinulo mi je tko bi mogao biti taj koji za sebe, prema židovskoj tradiciji, tvrdi da samo jest (ja sam onaj koji jesam!), i kojega, mi blaženi i napaćeni ljudi ovog planeta, stoljećima doživljavamo kao uzrok sve naše sreće i patnje…

Međutim, dati tako jednostavan odgovor na ovo pitanje, dakako, da budi sumnju… jer, koliko je samo ljudi kroz povijest, učenih i neučenih, uključujući tu i velik broj filozofa, znanstvenika i crkvenih velikodostojnika, a da ne spominjemo duhovne askete i pustinjake svih vrsta, provelo vremena po najosamljenijim mjestima na zemaljskoj kugli, kako bi stiglo do njega…? U pravu ste, stoga nemojte ovu misao uzimati kao onu koja bi bila voljna ulaziti u polemike s drugim srodnim mislima postojećih religija, ona je možda samo umjetnička ‘po sebi’, i ako ste vjernik, kako ne biste s njom imali ‘problem’ – zamislite da samo čini srž sinopsisa nekog romana u nastajanju…

Dakle, Bog bi, prema toj osobitoj misli, bio naša krajnja mogućnost postojanja; jednostavno rečeno, to bismo bili mi u času naše smrti. Ona osoba pred kojom je sve ‘iza’, a ništa ‘ispred’, kojoj na dlanu leži naš proživljeni život i koja mu, zahvaljujući tomu, napokon, može uzeti mjeru i sagledati njegov pravi smisao. To bi napokon mogla učiniti, bez one pomalo dosadnjikave ‘sveprisutne’ nade koja svaki življeni život prati u stopu. Ne kaže se uzalud da u času svoje smrti saznamo tko smo zapravo bili… ‘Znanstveni dokaz’ koji bi potkrijepio ovu misao vjerojatno bi se pozivao na  činjenicu da se jedino ta ‘krajnja instanca’ naše osobe, iskliznuvši iz prostora i vremena, može ponovno ‘zalediti’ u apeironu, i na taj način, kao pra-tvar, povezati sa svim drugim stvarima, dušama i mogućnostima, koje apeiron nosi sa sobom, a time možda i s Bogovima velikih religija…

Mistični aspekt ove, nekome zanimljive, a nekome nezanimljive, ‘velike misli’ odnosi se na mogućnost stvarne komunikacije s tom našom ‘krajnjom mogućnošću postojanja’. A što ako ta naša osoba u času naše smrti, putem tajnovitih zavijutaka prostora i vremena, nusa ili apeirona, ipak posjeduje nekakvu moć djelovanja na naš današnji život…? Ne bismo li je mi, upravo zbog te činjenice, putem molitvi, neprestano gnjavili da nam otkrije jesmo li na pravom putu ili ne… Još mističnija mogućnost odnosi se na zamisao da se Bog u obliku naše umiruće osobe iz budućnosti mijenja u ovisnosti od toga što činimo danas… Zamislite, da našu krajnju mogućnost, i doslovno – našega Boga, izgrađujemo našim životnim postupcima! Ne sumnjam da bi apeiron mogao udovoljiti čak i jednom ovakvom ekshibicionističkom zahtjevu našega vjerskog osjećaja… ali zbog kojeg nam, u isto vrijeme, postaje jasnije zašto Bog može biti i čovjek. Bela Hamvas u Scientii Sacri tog je Boga-Čovjeka nazvao Adam Kadmon, eto, ni najmanje ne sluteći da je možda govorio o sebi u času svoje smrti…

84.

Ovim postom, eto, uzeo sam si za pravo da uvelike meditiram nad čovjekovim vjerskim osjećajem, koji strogo razlikujem od, meni puno dražeg, religioznog osjećaja… (Podsjetimo, religiozni osjećaj vezan je uz onu vrstu pra-osjećaja da smo dio ovoga svijeta, a ne pojedinci bačeni u njega). I, onda, što bi to bilo ‘vjersko’ po sebi? Nećete vjerovati, gurajući se s gomilom kršćana katolika u jednu lipanjsku subotu, u jednom od njihovih najvećih svetišta u srednjoj Bosni, a u koji sam bio prisiljen doputovati voljom svoje žene, ničim izazvan, shvatio sam bit ‘vjerskog’. I u tom smislu, kako bi kršćani kazali, doživio otkrivenje ‘iliti’ otkrovenje…

Bitna je vjera, ali ne toliko u nekog konkretnog Boga, koliko vjera da ti nešto ‘vanjsko, ‘izvan tebe’, koje se, na kraju krajeva, može i nazvati Bog, može pomoći u životu. Sâm po sebi, svaki život je težak i čovjeku je svaka pomoć dobrodošla. Ako se upravo Boga moli za pomoć, onda je to suštinski vjerski čin! U tom smislu, uspostavio sam i vlastito razumijevanje koncepata pravovjerja i krivovjerja. Na koji se način treba moliti? Naime, Božju volju nikada ne treba dovoditi u pitanje; zbog ove istine, uostalom, i ‘stoji’ ono čuveno “…i budi volja Tvoja!” u najvećoj kršćanskoj molitvi koju je jadni Job u svom očaju morao bezgranično i uzaludno ponavljati. Upravo Knjiga o Jobu, najveće je biblijsko svjedočanstvo, znamen i pouka, kako se Bogu treba moliti. Bogu se jedino može moliti na način da se od njega moli snaga kako bi se nedaće života odnosno njegova volja mogla izdržati. U tome je sadržana neka vrst mog razumijevanja pravovjerja. S druge strane, ako se Boga moli da nešto izmijeni u našim životima, npr. da neka osoba ozdravi od neke bolesti, onda se tim činom u pitanje dovodi Božja volja i na stvari je, prema ovom osobitom nauku, tipično krivovjerje.

E sad, nekima od vas, možda je ono što ja mislim pod ‘vjerskim’ ono ‘religiozno’ i obrnuto… Dopuštam i takva razmišljanja! Jedino insistiram na njihovu razlikovanju!

85.

Da bi moć vjerskog osjećaja čovjek u sebi oživio potrebno je da uspostavi i oživi svoje simbole, a poglavito se tu misli – da uspostavi svoje vlastito ‘svetište’. Nekome njegovo ‘svetište’ može biti određena crkva, manastir ili džamija, mjesto ukazanja ili planinska koliba; tek u rijetkim prilikama, kao meni, kao ‘svetište’ može poslužiti i jedan čitav otok!

Sred beskrajne i puste vode
Pružio se on – plav
Kao oko njega plavetno more…
…otok Cres!

Stoga, više nikoga ne može čuditi što je upravo otok Cres jedan od ‘junaka’ mog romana i što se ‘pojavljuje’ već u njegovom prvom poglavlju

86.

Za kraj, evo nam i Nietzschea, u pomalo iznenađujućoj obrani kršćanstva, a zapravo ‘vjerskog osjećaja’, na njegov tipičan način; tko je mislio da to nije moguće, očito, prevario se!

Način, na koji se – u cjelini uzev – do današnjeg dana u Europi održava strahopoštovanje prema Bibliji, možda je najbolji primjer discipline i pročišćenosti običaja, primjer za koji Europa ima da zahvali kršćanstvu: takvim knjigama dubine i posljednje značajnosti – za njihovu zaštitu – potrebna je spoljašnja tiranija autoriteta, kako bi stekla ona milenija trajanja, koja su nužna za iscrpljivanje i dokučivanje njihova smisla. Mnogo je postignuto, kad je – najposle – u masama (među plitkoumnicima i brzovarećim crijevima svake vrste) odgojeno osjećanje da se ne mogu svega doticati; da postoje sveti doživljaji pred kojim treba da izuju cipele i da im se ne primiču svojim prljavim rukama – to je bezmalo najviši nivo humanosti, do kojeg su one kadre da se uzdignu. Nasuprot tome, kod obrazovanih ljudi, vernika ‘modernih ideja’, možda ništa nije toliko odvratno kao njihov nedostatak stida, njihova ugodna drskost oka i ruke kojom sve dotiču, glase i opipavaju; mogućno je da se u narodu, njegovim nižim slojevima, još uvijek nađe relativno više otmjenosti u ukusu i takta u strahopoštovanju, nego među obrazovanima i čitačima novina, koji pripadaju polusvetu duha.

87.

Zagonetka ove upojedinačene svijesti ostaje… Što se s njom događa na kraju…? Ako ‘ništa’, to ‘ništa’ najviše i začuđuje… Ali i ako smo ‘samo svjedočanstvo’ tražit ćemo pomoć kako bismo bili u stanju izdržati sve ovo… I stoga, kao dobri vjernici, nećemo se libiti ni molitve, pa makar ona bila upućena i samo našoj ‘krajnjoj mogućnosti postojanja’… Ave Maria!

Srpanj 2017.

O sudbini (ničeancije xiii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, S onu stranu dobra i zla tagged u 5:15 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA

77.

U jednom trenutku dođe nam da kažemo: “Ne osjećam se više predodređenim za (n)išta. Ne želim se više ‘popravljati’, niti želim ikoga ‘popraviti’. Želim samo… svjedočiti… opustiti se i svjedočiti… ali zašto ni to ne mogu? Nisam za sve stvari činiti, niti sam ih rad činiti. Svjesno, nikada neću nekome moći učiniti nepravdu. U skladu s tim, izlišno je bilo kakvo razmišljanje o djelovanju, uključujući tu i planiranja svake vrste.”
Za nas takve (ali, nadam se, samo u rijetkim prilikama!) neki će reći da nas je naša sudbina zaobišla…

78.

Što reći za sudbinu čovjeka koji je djetinjstvo proveo kao u ‘staklenoj bašči’, jer je bio učiteljsko dijete koje nitko nije smio dirati; privilegiranog položaja u socijalizmu, pa zatim, ne privilegiranog položaja u kapitalizmu, čovjeka, kojega su tijekom, tih, za njega neobjašnjivo-lijepih, 1980-ih, držala naivna uvjerenja da će se vjera u Boga vremenom ugasiti, da će ratovi u potpunosti iščeznuti, a da će znanost voditi sve većem napretku… I onda, 1990-ih, gorko ostao zatečen događanjima na ovim našim prostorima, ratom, nacionalizmom i vjerskom zadrtošću, a nakon njih, sveopćom pohlepom, duboko ljudskom, koja ga je, na kraju krajeva, navela da se razočara u ono najvrjednije  – u ljude… Što su drugo mogle polučiti sve ove stvari nego da njegova sudbina postanu ‘stvari duha’, da postane čovjek u potpunosti okrenut filozofiji, znanosti, umjetnosti (i, recimo, nekakvoj profinjenoj, diskretnoj religioznosti unutar njega samog, kojoj još nije nadnio ime), i da, zatim  – sklizne iz stvarnosti i nastavi živjeti u nekom svom svijetu…

Ako se niste prepoznali u ovom tekstu – nikom, pa ništa – ali ja jesam!

Na kraju, eto, dogodilo se da sam još samo u ‘stvarima duha’ nalazio onu istu čistoću i uzvišenost kojom su se odlikovala moja naivna uvjerenja iz mladosti. Zato mi je suđeno pisati radove o izviranju prostora iz materije, a vremena iz pukog odnosa materijalnih stvari, osjećati se katkad poput Nietzschea, katkad poput Kafke i pisati ovaj blog; imati potrebu za razmišljanjem o prvim i posljednjim stvarima, kao što današnji čovjek ima potrebu, recimo, za luksuzom; to je moja sudbina, koju, htio-ne htio, moram prigrliti.

79.

Problem onih što čekaju. – Potrebne su srećne prilike i mnogo tog nepredvidljivog, pa da uzvišeniji čovjek, u kome spava rješenje kakvog problema, počne pravovremeno delati – ‘izbijati’, moglo bi se reći. Obično se to ne događa, i u svim kutcima na zemlji sjede ljudi koji čekaju, jedva znajući koliko će čekati, a još manje sluteći da zalud čekaju. Ponekad poziv na buđenje – onaj slučaj koji daje ‘dozvolu’ da se dela – dolazi prekasno, kad su najbolja mladost i snaga za delanje već iskorištene mirnim sjedenjem; s kakvim užasom su mnogi, upravo u trenutku kada su ‘ustajali’, otkrivali da su im udovi umrtvljeni i da im je duh već otežao! “Prekasno je” – govorili bi sebi, izgubivši vjeru u sebe i otad zauvijek [postali] beskorisni.

80.

“Gospodo, mogućnosti ne znaju da su mogućnosti dok ne pojave, ili ne domisle! Na primjer, ne možemo više govoriti kako je sudbina, eto, baš njega odabrala da otkrije električnu struju, koja kao da je već postojala u namisli bogova. Nikako! Danas govorimo da ona ne bi ni postojala, barem ne u onom obliku u kojemu ju je on otkrio, da se On nije pojavio… Pokazalo se kako je narav svih stvari i živih organizama u blizini, kao i samo postojanje oblaka i munja, i sve u svemu općeg odnosa pojedinačnih prostora svih materijalnih tvari, bilo takvo da je njoj – kraljici elektromagnetskih pojava – bilo predodređeno otkrivanje!” – tako bi mogao govoriti znanstvenik 22. stoljeća, na nekom znanstvenom skupu posvećenom zgušnjavanju svjetlosti.

81.

‘Zgušnjavanje’ i ‘razrjeđivanje’ apeirona – prvobitne svjetlosti  – i doslovno može sve! Ako smo u stanju ‘premještati prostor i materiju’ kao što je to u stanju Lord Tenerok, zločesti lik iz obožavanog crtića moga sina, možemo utjecati, pa čak i potpuno izmijeniti narav stvari koje se nalaze u našoj blizini.

82.

Moje vodeće znanstveno-filozofsko načelo  – iznaći prihvatljivo logičko objašnjenje hipoteze da je na (ovom) svijetu sve moguće!

%d bloggers like this: