Rujan 2017.

O vjerskom osjećaju (ničeancije xiv.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, RELIGIOZNOST, S onu stranu dobra i zla tagged , , at 10:16 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA

83.

Zanimljive misli čovjeku obično padnu na pamet u onim situacijama, za koje on sâm nikada ne bi pomislio da mogu izroditi zanimljivu misao. Nešto slično dogodilo se s još jednom mojom zanimljivom, a usudio bih se reći, i ‘velikom mišlju’: pala mi je na pamet prije neki dan nakon tuširanja, dok sam drhtureći, poput pravog goluždravca, izlazio iz tuš kabine… To je bila misao o Bogu, najvišem i najdubljem biću koje se uopće može zamisliti, pa bi se, slijedom toga, i ta misao morala svrstati u red najviših i najdubljih misli koje čovjeku mogu pasti na pamet u svezi tajne postojanja… Naime, odjednom, i bez ikakva povoda, sinulo mi je tko bi mogao biti taj koji za sebe, prema židovskoj tradiciji, tvrdi da samo jest (ja sam onaj koji jesam!), i kojega, mi blaženi i napaćeni ljudi ovog planeta, stoljećima doživljavamo kao uzrok sve naše sreće i patnje…

Međutim, dati tako jednostavan odgovor na ovo pitanje, dakako, da budi sumnju… jer, koliko je samo ljudi kroz povijest, učenih i neučenih, uključujući tu i velik broj filozofa, znanstvenika i crkvenih velikodostojnika, a da ne spominjemo duhovne askete i pustinjake svih vrsta, provelo vremena po najosamljenijim mjestima na zemaljskoj kugli, kako bi stiglo do njega…? U pravu ste, stoga nemojte ovu misao uzimati kao onu koja bi bila voljna ulaziti u polemike s drugim srodnim mislima postojećih religija, ona je možda samo umjetnička ‘po sebi’, i ako ste vjernik, kako ne biste s njom imali ‘problem’ – zamislite da samo čini srž sinopsisa nekog romana u nastajanju…

Dakle, Bog bi, prema toj osobitoj misli, bio naša krajnja mogućnost postojanja; jednostavno rečeno, to bismo bili mi u času naše smrti. Ona osoba pred kojom je sve ‘iza’, a ništa ‘ispred’, kojoj na dlanu leži naš proživljeni život i koja mu, zahvaljujući tomu, napokon, može uzeti mjeru i sagledati njegov pravi smisao. To bi napokon mogla učiniti, bez one pomalo dosadnjikave ‘sveprisutne’ nade koja svaki življeni život prati u stopu. Ne kaže se uzalud da u času svoje smrti saznamo tko smo zapravo bili… ‘Znanstveni dokaz’ koji bi potkrijepio ovu misao vjerojatno bi se pozivao na  činjenicu da se jedino ta ‘krajnja instanca’ naše osobe, iskliznuvši iz prostora i vremena, može ponovno ‘zalediti’ u apeironu, i na taj način, kao pra-tvar, povezati sa svim drugim stvarima, dušama i mogućnostima, koje apeiron nosi sa sobom, a time možda i s Bogovima velikih religija…

Mistični aspekt ove, nekome zanimljive, a nekome nezanimljive, ‘velike misli’ odnosi se na mogućnost stvarne komunikacije s tom našom ‘krajnjom mogućnošću postojanja’. A što ako ta naša osoba u času naše smrti, putem tajnovitih zavijutaka prostora i vremena, nusa ili apeirona, ipak posjeduje nekakvu moć djelovanja na naš današnji život…? Ne bismo li je mi, upravo zbog te činjenice, putem molitvi, neprestano gnjavili da nam otkrije jesmo li na pravom putu ili ne… Još mističnija mogućnost odnosi se na zamisao da se Bog u obliku naše umiruće osobe iz budućnosti mijenja u ovisnosti od toga što činimo danas… Zamislite, da našu krajnju mogućnost, i doslovno – našega Boga, izgrađujemo našim životnim postupcima! Ne sumnjam da bi apeiron mogao udovoljiti čak i jednom ovakvom ekshibicionističkom zahtjevu našega vjerskog osjećaja… ali zbog kojeg nam, u isto vrijeme, postaje jasnije zašto Bog može biti i čovjek. Bela Hamvas u Scientii Sacri tog je Boga-Čovjeka nazvao Adam Kadmon, eto, ni najmanje ne sluteći da je možda govorio o sebi u času svoje smrti…

84.

Ovim postom, eto, uzeo sam si za pravo da uvelike meditiram nad čovjekovim vjerskim osjećajem, koji strogo razlikujem od, meni puno dražeg, religioznog osjećaja… (Podsjetimo, religiozni osjećaj vezan je uz onu vrstu pra-osjećaja da smo dio ovoga svijeta, a ne pojedinci bačeni u njega). I, onda, što bi to bilo ‘vjersko’ po sebi? Nećete vjerovati, gurajući se s gomilom kršćana katolika u jednu lipanjsku subotu, u jednom od njihovih najvećih svetišta u srednjoj Bosni, a u koji sam bio prisiljen doputovati voljom svoje žene, ničim izazvan, shvatio sam bit ‘vjerskog’. I u tom smislu, kako bi kršćani kazali, doživio otkrivenje ‘iliti’ otkrovenje…

Bitna je vjera, ali ne toliko u nekog konkretnog Boga, koliko vjera da ti nešto ‘vanjsko, ‘izvan tebe’, koje se, na kraju krajeva, može i nazvati Bog, može pomoći u životu. Sâm po sebi, svaki život je težak i čovjeku je svaka pomoć dobrodošla. Ako se upravo Boga moli za pomoć, onda je to suštinski vjerski čin! U tom smislu, uspostavio sam i vlastito razumijevanje koncepata pravovjerja i krivovjerja. Na koji se način treba moliti? Naime, Božju volju nikada ne treba dovoditi u pitanje; zbog ove istine, uostalom, i ‘stoji’ ono čuveno “…i budi volja Tvoja!” u najvećoj kršćanskoj molitvi koju je jadni Job u svom očaju morao bezgranično i uzaludno ponavljati. Upravo Knjiga o Jobu, najveće je biblijsko svjedočanstvo, znamen i pouka, kako se Bogu treba moliti. Bogu se jedino može moliti na način da se od njega moli snaga kako bi se nedaće života odnosno njegova volja mogla izdržati. U tome je sadržana neka vrst mog razumijevanja pravovjerja. S druge strane, ako se Boga moli da nešto izmijeni u našim životima, npr. da neka osoba ozdravi od neke bolesti, onda se tim činom u pitanje dovodi Božja volja i na stvari je, prema ovom osobitom nauku, tipično krivovjerje.

E sad, nekima od vas, možda je ono što ja mislim pod ‘vjerskim’ ono ‘religiozno’ i obrnuto… Dopuštam i takva razmišljanja! Jedino insistiram na njihovu razlikovanju!

85.

Da bi moć vjerskog osjećaja čovjek u sebi oživio potrebno je da uspostavi i oživi svoje simbole, a poglavito se tu misli – da uspostavi svoje vlastito ‘svetište’. Nekome njegovo ‘svetište’ može biti određena crkva, manastir ili džamija, mjesto ukazanja ili planinska koliba; tek u rijetkim prilikama, kao meni, kao ‘svetište’ može poslužiti i jedan čitav otok!

Sred beskrajne i puste vode
Pružio se on – plav
Kao oko njega plavetno more…
…otok Cres!

Stoga, više nikoga ne može čuditi što je upravo otok Cres jedan od ‘junaka’ mog romana i što se ‘pojavljuje’ već u njegovom prvom poglavlju

86.

Za kraj, evo nam i Nietzschea, u pomalo iznenađujućoj obrani kršćanstva, a zapravo ‘vjerskog osjećaja’, na njegov tipičan način; tko je mislio da to nije moguće, očito, prevario se!

Način, na koji se – u cjelini uzev – do današnjeg dana u Europi održava strahopoštovanje prema Bibliji, možda je najbolji primjer discipline i pročišćenosti običaja, primjer za koji Europa ima da zahvali kršćanstvu: takvim knjigama dubine i posljednje značajnosti – za njihovu zaštitu – potrebna je spoljašnja tiranija autoriteta, kako bi stekla ona milenija trajanja, koja su nužna za iscrpljivanje i dokučivanje njihova smisla. Mnogo je postignuto, kad je – najposle – u masama (među plitkoumnicima i brzovarećim crijevima svake vrste) odgojeno osjećanje da se ne mogu svega doticati; da postoje sveti doživljaji pred kojim treba da izuju cipele i da im se ne primiču svojim prljavim rukama – to je bezmalo najviši nivo humanosti, do kojeg su one kadre da se uzdignu. Nasuprot tome, kod obrazovanih ljudi, vernika ‘modernih ideja’, možda ništa nije toliko odvratno kao njihov nedostatak stida, njihova ugodna drskost oka i ruke kojom sve dotiču, glase i opipavaju; mogućno je da se u narodu, njegovim nižim slojevima, još uvijek nađe relativno više otmjenosti u ukusu i takta u strahopoštovanju, nego među obrazovanima i čitačima novina, koji pripadaju polusvetu duha.

87.

Zagonetka ove upojedinačene svijesti ostaje… Što se s njom događa na kraju…? Ako ‘ništa’, to ‘ništa’ najviše i začuđuje… Ali i ako smo ‘samo svjedočanstvo’ tražit ćemo pomoć kako bismo bili u stanju izdržati sve ovo… I stoga, kao dobri vjernici, nećemo se libiti ni molitve, pa makar ona bila upućena i samo našoj ‘krajnjoj mogućnosti postojanja’… Ave Maria!

Srpanj 2017.

O sudbini (ničeancije xiii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, S onu stranu dobra i zla tagged at 5:15 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA

77.

U jednom trenutku dođe nam da kažemo: “Ne osjećam se više predodređenim za (n)išta. Ne želim se više ‘popravljati’, niti želim ikoga ‘popraviti’. Želim samo… svjedočiti… opustiti se i svjedočiti… ali zašto ni to ne mogu? Nisam za sve stvari činiti, niti sam ih rad činiti. Svjesno, nikada neću nekome moći učiniti nepravdu. U skladu s tim, izlišno je bilo kakvo razmišljanje o djelovanju, uključujući tu i planiranja svake vrste.”
Za nas takve (ali, nadam se, samo u rijetkim prilikama!) neki će reći da nas je naša sudbina zaobišla…

78.

Što reći za sudbinu čovjeka koji je djetinjstvo proveo kao u ‘staklenoj bašči’, jer je bio učiteljsko dijete koje nitko nije smio dirati; privilegiranog položaja u socijalizmu, pa zatim, ne privilegiranog položaja u kapitalizmu, čovjeka, kojega su tijekom, tih, za njega neobjašnjivo-lijepih, 1980-ih, držala naivna uvjerenja da će se vjera u Boga vremenom ugasiti, da će ratovi u potpunosti iščeznuti, a da će znanost voditi sve većem napretku… I onda, 1990-ih, gorko ostao zatečen događanjima na ovim našim prostorima, ratom, nacionalizmom i vjerskom zadrtošću, a nakon njih, sveopćom pohlepom, duboko ljudskom, koja ga je, na kraju krajeva, navela da se razočara u ono najvrjednije  – u ljude… Što su drugo mogle polučiti sve ove stvari nego da njegova sudbina postanu ‘stvari duha’, da postane čovjek u potpunosti okrenut filozofiji, znanosti, umjetnosti (i, recimo, nekakvoj profinjenoj, diskretnoj religioznosti unutar njega samog, kojoj još nije nadnio ime), i da, zatim  – sklizne iz stvarnosti i nastavi živjeti u nekom svom svijetu…

Ako se niste prepoznali u ovom tekstu – nikom, pa ništa – ali ja jesam!

Na kraju, eto, dogodilo se da sam još samo u ‘stvarima duha’ nalazio onu istu čistoću i uzvišenost kojom su se odlikovala moja naivna uvjerenja iz mladosti. Zato mi je suđeno pisati radove o izviranju prostora iz materije, a vremena iz pukog odnosa materijalnih stvari, osjećati se katkad poput Nietzschea, katkad poput Kafke i pisati ovaj blog; imati potrebu za razmišljanjem o prvim i posljednjim stvarima, kao što današnji čovjek ima potrebu, recimo, za luksuzom; to je moja sudbina, koju, htio-ne htio, moram prigrliti.

79.

Problem onih što čekaju. – Potrebne su srećne prilike i mnogo tog nepredvidljivog, pa da uzvišeniji čovjek, u kome spava rješenje kakvog problema, počne pravovremeno delati – ‘izbijati’, moglo bi se reći. Obično se to ne događa, i u svim kutcima na zemlji sjede ljudi koji čekaju, jedva znajući koliko će čekati, a još manje sluteći da zalud čekaju. Ponekad poziv na buđenje – onaj slučaj koji daje ‘dozvolu’ da se dela – dolazi prekasno, kad su najbolja mladost i snaga za delanje već iskorištene mirnim sjedenjem; s kakvim užasom su mnogi, upravo u trenutku kada su ‘ustajali’, otkrivali da su im udovi umrtvljeni i da im je duh već otežao! “Prekasno je” – govorili bi sebi, izgubivši vjeru u sebe i otad zauvijek [postali] beskorisni.

80.

“Gospodo, mogućnosti ne znaju da su mogućnosti dok ne pojave, ili ne domisle! Na primjer, ne možemo više govoriti kako je sudbina, eto, baš njega odabrala da otkrije električnu struju, koja kao da je već postojala u namisli bogova. Nikako! Danas govorimo da ona ne bi ni postojala, barem ne u onom obliku u kojemu ju je on otkrio, da se On nije pojavio… Pokazalo se kako je narav svih stvari i živih organizama u blizini, kao i samo postojanje oblaka i munja, i sve u svemu općeg odnosa pojedinačnih prostora svih materijalnih tvari, bilo takvo da je njoj – kraljici elektromagnetskih pojava – bilo predodređeno otkrivanje!” – tako bi mogao govoriti znanstvenik 22. stoljeća, na nekom znanstvenom skupu posvećenom zgušnjavanju svjetlosti.

81.

‘Zgušnjavanje’ i ‘razrjeđivanje’ apeirona – prvobitne svjetlosti  – i doslovno može sve! Ako smo u stanju ‘premještati prostor i materiju’ kao što je to u stanju Lord Tenerok, zločesti lik iz obožavanog crtića moga sina, možemo utjecati, pa čak i potpuno izmijeniti narav stvari koje se nalaze u našoj blizini.

82.

Moje vodeće znanstveno-filozofsko načelo  – iznaći prihvatljivo logičko objašnjenje hipoteze da je na (ovom) svijetu sve moguće!

%d bloggers like this: