Michel de Montaigne: ESEJI

PRVA KNJIGA

Različitim srestvima postižemo isti cilj (1)

  • Najbolji način da omekšamo srca onih koje smo uvrijedili, jednom kad smo im prepušteni na milost jer je osveta u njihovim rukama, jest da svojom podložnošću probudimo njihovu sućut i samilost. Pa ipak, srčanost i upornost ponekad su znale polučiti istim učinkom.
  • Stoici drže samilost grešnim osjećajem: oni žele da pomognemo unesrećenima, ali ne i da se lecnemo i suosjećamo s njima.

 O žalosti (2)

  • Težina krajnje nesreće skameni nam cijelu dušu te ona više nije slobodna djelovati.
  • “Mali boli govore, veliki šute”, Seneka
  • Takvi me žestoki osjećaji rijetko obuzimaju. Po prirodi moja je osjetljivost tvrđe kože; svakog je dana razmišljanjem stvrdnjujem i podebljavam.

Naši osjećaji žive i nakon nas (3)

  • Platon nam često upućuje ovaj značajni savjet: Čini ono što moraš i spoznaj samoga sebe… Tkogod čini ono što mora činiti, uvidjet će da mu je prvom zadaćom upoznati samoga sebe i ono što mu je svojstveno. A tko sebe poznaje, nikada izvanjske stvari ne proglašuje svojima, ljubi sebe i njeguje se prije svega, odbacuje površna bavljenja, kao i nekorisne misli i naume.
  • “Uznemiravali se budućnošću, svaki je duh nesretan”, Seneka
  • “Pitaš gdje ćeš biti nakon smrti? Tamo gdje si bio prije no što si se rodio”, Seneka

Treba li poglavar zaposjednuta grada izići na pregovore (5)

  • Ja sam sklon drugima povjerovati. Ali, teško bi i palo kad bi bilo osnovano pomisliti da tako postupam iz očaja ili nedostatka srčanosti, a ne iz otvorenosti i vjere u zadanu riječ.

Neka nakana sudi našim djelima (7)

  • Ne smijemo davati obećanja koja nadilaze naše snage i mogućnosti. Budući da naši činovi i postupci nisu u cijelosti u našoj moći, te zapravo ništa nije u našoj moći izuzev naše volje, to je i razlogom da se na osnovi volje nužno temelje i donose svi čovjekovi propisi u dužnosti

O dokolici (8)

  • Kao što vidimo da na neobrađenim poljima, ako je zemlja masna i plodna, buja na stotine tisuća vrsta divljeg i beskorisnog raslinja, te ih, da bi poslužili svrsi, valja sebi podrediti i zasijati određenim sjemenom nama u korist… tako je i našim duhom. Ako nije zaokupljen nekim sadržajem koji ga zauzdava i prinuđuje, on nasumice vrluda ovdje-ondje, pustopoljinom svojih umišljaja…

O lažljivcima (9)

  • Malo je koji čovjek nepodobniji od mene govoriti o pamćenju. Jedva da mu nazirem traga i kazao bih da ni u koga na svijetu nije ono tako čudovišno nedostatno… u mome se kraju za glupana kaže da je slaba pamćenja, a kad se ja požalim na svoj nedostatak, ispravljaju me ili mi ne vjeruju, te se čini da sam sebe optužujem da sam lud. Ne prave oni razliku između pamćenja i razumijevanja… izvrsno pamćenje nerijetko prati loše prosuđivanje. Također, čine mi nažao zato što sam ja najbolji u njegovanju prijateljstva, a oni moj nedostatak tumače kao nezahvalnost…
  • Kako priroda nadoknađuje nedostatke ljudi, u mjeri u kojoj je moje pamćenje slabilo ona je snažila druge moje sposobnosti; i da su mi zahvaljujući pamćenju, tuđa otkrića i mišljenja vazda bili pred očima, lako bih bio stekao spokoj duše i misli sljedeći putanju drugih ljudi te bih, poput većine, propustio iskušati vlastite snage… da me pamćenje dobro služilo, zaglušio bih sve prijatelje svojim brbljanjem… A jednom kad krene, teško je prekinuti i zaustaviti nečije izlaganje. Ništa sigurnije ne potvrđuje vrsnoću konja doli njegove naglašene sposobnosti da se naglo i u hipu zaustavi.
  • Kad je riječ o prerušavanju ili djelomičnom mijenjanju, u pravilu će te lašca razotkriti navedete li ga da pripovijest ispriča u više navrata.

Govoriti otprve ili nakon pripreme (10)

  • Izgleda mi da je prije duhu svojstveno djelovati spremno i brzo, dok su prosudbi svojstvenije sporost i staloženost.
  • Ne mogu ostati ukotvljen samo u onome čime raspolažem i što mi je dano. Pri tome je slučaj od većeg značenja negoli ja. Prilika, društvo, sama činjenica da se služim svojim glasom kadri su izvući iz moga duha više nego da ga  uvježbavam i sam iskušavam.
  • Još mi se nešto događa: tamo gdje sebe tražim, ne nalazim se; bolje se otkrivam na osnovi slučaja negoli propitujući svoju prosudbu.

Doživljaj dobra i zla uvelike ovisi o našem mišljenju (14)

  • Ljude, kazuje stara grčka izreka, vazda uznemiruje mišljenje što ga imaju o stvarima, a ne stvari same ( Epikurov izrijek)… Ako nas zla pogađaju jedino preko naše prosudbe, možda je u našoj moći da ih prezremo ili prometnemo u dobro… Naime, ako ono što nazivljemo zlom nije ni zlo ni muka po sebi, nego im samo naša uobrazilja podaruje takva svojstva, onda je na nama da ih promijenimo… Raznolikost naših mišljenja o tim stvarima bjelodano potvrđuju da one dopiru do nas ovisno o našem dogovoru s njima: u jednome od tisuću njih nastanjuju se u svojoj istinskoj naravi, dok im drugi podaruju nov i suprotni bitak.
  • Mi vjerujemo da su nam glavni neprijatelji smrt, siromaštvo i bol.
  • Piron, iz Elide, slučajno se zatekao na brodu za velike oluje; onima koji su se oko njega silno uplašili pokazao je svinju koja je spram oluje bila posve ravnodušna, potičući da se u nju ugledaju
  • Kakva nam korist od znanja ako zbog njega gubimo mir i počinak, u kojima bismo uživali kad njega ne bi bilo, te nam ono čini život turobnijim od onoga Pironove svinje? Hoćemo li razboritost, koja nam je dana da bi nam bilo bolje, upotrijebiti za vlastito uništenje, boreći se protiv nauma Prirode i poretka stvari u svijetu koji iska da se svako stvorenje koristi svojim mogućnostima i sredstvima sebi za dobrobit.
  • I što kazati o boli… koju većina mudraca drži najvećim zlom?… Možemo li svoju kožu uvjeriti kako je udarac remenom samo škakljanje ili pak nagovoriti svoje nepce da gorka aloa ima okus vina iz Gravesa? U ovom slučaju, nalik smo na onu Pironovu svinju. Ona se, doduše, ne plaši smrti, ali, ako je tuku, skviči i otimlje se. Je li na nama da vršimo pritisak na svoju prirodu, kad sve živo pod nebesima drhti kada trpi bol?… Uistinu, kada govorimo o onome čega se ponajprije strašimo u smrti, zapravo mislimo na bol koja je njezinom uobičajenom predšasnicom… … Ali, ako već nije na nama da je uklonimo, svojom je strpljivošću možemo ublažiti i, kad nam već uznemiruje tijelo, sačuvajmo barem razbor i dušu blagohotnima. Kada tome ne bi bilo tako, što bi nas navodilo da štujemo krijepost, srčanost, snagu, plemenitost i odlučnost?…
  • Duša… raspolaže ona tisućama načina, pa je zato na nama da iznađemo onaj pravi, primjeren našem spokoju i načinu bivanja, i bit ćemo zaštićeni ne samo od svih udaraca nego će nas, ako se njoj svidi, povrede i boli još i ozariti i laskati nam. Ona može sve prometnuti sebi u korist.
  • Kada se, sukladno spartanskoj obrednoj navadi, provjeravala srčanost sedmogodišnjaka, mnogi su među njima bili spremniji otrpjeti šibanje do smrti negoli promijeniti izražaj lica.
  • Brojna djeca blagoslov su za veći i zdraviji dio čovječanstva; za mene pak i za još neke meni slične blagoslov je da ih nemamo. Kad su Talesa pitali zašto se nije ženio, uzvratio je da nije želio ostaviti potomaka.
  • Ništa ne mrzim više od cjenkanja.
  • Povjerenje u tuđu dobrotu ozbiljnim je dokazom vlastite.

O kažnjavanju kukavičluka (16)  (jedan od najstarijih Montaigneovih eseja)

  • Uistinu, razborito je jasno razlučiti između nedostatka što proizlaze iz naše slabosti i onih kojima je uzrokom naša zloća. U potonjem slučaju mi se namjerno oglušujemo o zakone razboritosti kojima nas je podarila priroda; u prvome pak izgleda da se na tu istu prirodu možemo pozvati kao na svjedoka obrane zbog toga što nas je stvorila tako nesavršene i nedostatne.

Obilježje nekih poslanika (17)

  • Na svojim sam putovanjima, u želji da uvijek naučim nešto pri susetu s drugim ljudima (što je i jedna od najboljih škola), primjenjivao sljedeće pravilo: u svakoj prilici navesti one s kojima smo se zatekli da govore o onome što im je najbolje znano.

O našoj sreći može se suditi tek nakon smrti (19)

  • Kad sudim o nečijem životu, uvijek pogledam kako se ponio na kraju; a jedna mi je od glavnih briga, kad je o mome životu riječ, da mi kraj bude dobar, to jest da se zbije na staložen i tihi način.

Filozofirati znači naučiti kako umrijeti (20)

  • Ciceron kaže da filozofiranje nije ništa drugo doli pripremanje za smrt… Svekolika mudrost i dokazivanje svijeta zapravo vode jednome, a to je poučiti nas kako da se ne plašimo umiranja
  • Svekoliko se mišljenje svijeta svodi na jedno, da je zadovoljstvo naš cilj , iako se do njega dolazi na različite načine.
  • Razmišljati unaprijed znači razmišljati o slobodi. Tko je naučio umirati, naučio je ne robovati. Znati umrijeti oslobađa nas svake podložnosti i prisile.
  • U sadašnjem sam trenutku, hvala budi Bogu, spreman otići kadgod se to Njemu bude svidjelo, ne žaleći ni za čim izuzev za životom samim – ako me njegov gubitak zadesi. Razuzlao sam sve čvorove; sa svime sam se već napol oprostio, osim sa sobom (?). Nema čovjeka koji se potpunije i nepomućenije pripremio napustiti svijet, cjelovitije se rastao od svega, no što sam ja naumio učiniti.
  • Najmrtvije su smrti najzdravije… Neka me smrt zadesi dok sadim kupus, a spram nje neka budem ravnodušan a još više spram svoga neobrađenog vrta.
  • Podučila sam (Priroda) Talesa, prvoga među vašim mudracima da su život i smrt ravnodušni. Zato je kad su ga upitali zašto onda radije ne umre, uzvratio veoma mudro: “Zato jer je to svejedno”.

Što je jednome korist, drugome je šteta (22)

  • Propitamo li se u svojoj nutrini, otkrit ćemo da se naše najdublje želje rađaju i hrane na štetu drugih ljudi.
  • Naturalisti tvrde da se rođenje, hrana i rast svake stvari odvijaju na račun promjene i propadanja neke druge.

O običaju i o tome da se lako ne mijenja preuzeti zakon (23)

  • Tko se želi osloboditi predrasudnosti navada, uvidjet će da mnoge stvari koje se prihvaćaju kao neosporne nemaju nikakva oslonca doli sijede brade i naborana lica uslijed uporna korištenja.

Različite posljedice istog nauma (24)

  • U naša se vijećanja i pregovaranja zacijelo upliću sudbina i sreća, jer sama naša pamet ne može mnogo što; što je izoštrenija i življa, to u sebi prije nalazi slabosti, i to više zazire od sebe same.
  • Ništa se plemenitog ne može postići bez rizika.

O nadriučenosti (25)

  • ( Za filozofe): …Drugi su se pak povukli iz javnih poslova kad su vidjeli da su se vlasti u državi domogli nesposobni ljudi; kad je neki čovjek pitao Kratesa koliko dugo treba filozofirati, on mu je odgovorio: “Tako dugo dok mazgari na prestanu zapovijedati našom vojskom”. Heraklit je prepustio kraljevanje svome bratu, a građanima Efeza, koji su mu prigovorili što provodi vrijeme igrajući se s djecom ispred hrama, uzvratio je: “ Nije li to vrednije negoli upravljati poslovima s vama u društvu?”… Kad je Tales kritizirao bavljenje domaćinskim poslovima i bogaćenjem, kazali su mu da postupa poput lisice, a da ga zapravo ti poslovi nadilaze. Šale radi, on se upustio u eksperiment te je u toj prigodi unizio svoje umijeće stavivši ga u službu dobiti i zarade; pokrenuo je posao koji je za godinu dana donio toliko bogatstvo kakvo su jedva kadri steći i najiskusniji u tom zanatu tijekom cijeloga života.
  • Učeni možemo postati na osnovi učenosti drugih ljudi, ali mudri postajemo samo na temelju vlastite mudrosti…
  • Platon pripovijeda da je najstariji sin u kraljevskoj lozi bio odgojen na sljedeći način: po rođenju ga ne bi povjerili ženama nego eunusima…Njihov zadatak je bio da djetetovo tijelo bude zdravo i lijepo razvijeno… Kad mu je bilo četrnaest, dospijevao je u ruke četvorici: najmudrijemu, najpravednijemu, najumjerenijemu i najsrčanijemu. Prvi ga je učio vjeri, drugi tome da uvijek govori istinu; treći da bude gospodarem svojih osjećaja; četvrti da se ničega ne straši.

 O odgoju djece (26)

  • Upozorit ćemo ga da u društvu drži oči otvorene; jer, uvjerio sam se da mjesta u prvim redovima uglavnom zauzimaju oni nesposobniji, a da je veliko bogatstvo rijetko razmjerno sposobnostima.
  • Među slobodnim umijećima počnimo s onime koje uči tome kako biti slobodan.
  • Svi bismo se trebali pitati isto: Budući da sam ispunjen ambicijom, škrtošću, nepromišljenošću i predrasudama, zar da i pomislim baviti se gibanjem svemirskih tijela, dok se moram nositi s takvim neprijateljima u sebi?
  • Duša koju nastanjuje filozofija vlastitim svojim zdravljem ozdravljuje i tijelo. Njezina smirenost i lagoda moraju se očitovati i izvana; mora ona prema svome kalupu oblikovati i vanjski izgled i u tu svrhu snabdijeti ga umiljati ponosom, djelatnim i radosnim kretnjama, zadovoljnim i smirenim licem. Najrazvidnije obilježje mudrosti jest nepomućena radost; raspoloženje što ga ona budi nalik je na sva obličja na Mjesecu – vječna vedrina.
  • O istinskoj vrlini… Njezino je oružje suzdržanost, a ne snaga. Sokrat, njezin prvi miljenik, namjerno se odrekao napora da bi se u lagodi i bezazlenosti prepustio njezinu prirodnom napredovanju. Ona je majka hraniteljica ljudskih zadovoljstava. Čineći ih pravednima, čini ih ona sigurnima… Mimoiđe li je uobičajena količina sreće, Vrlina odmahne rukom, ili se nekako snađe bez nje, ili si pak sama iskuje svoju sreću koja nadalje neće biti neizvjesna i promjenjiva.
  • Nerijetko me silno iznenadio izvanredni Alkibijadov značaj koji mu je omogućavao da se s nevjerojatnom lakoćom preobražava na toliko različitih načina, a da to ne našteti njegovu zdravlju – jednom bi nadišao veličajnost i raskoš Perzijanaca, drugi put strogost i suzdržanost Spartanaca; bijaše on u jednakoj mjeri preobraćenik u Sparti, koliko sladostrasnik u Joniji…
  • (Montaigne o sebi): …bijah tako težak, trom i uspavan te me nitko nije mogao izvući iz moje lijenosti, makar bila riječ i o igri. Što sam pak bio kadar sagledati, uočio bih dobro i, unatoč teškoj naravi, gajio sam smione misli i stajališta koji su nadilazili moju dob. Duh mi je bio dokon i ne bi se pokrenuo dok ga netko ne bi potaknuo; sporo sam razumijevao i nisam bio odveć dosjetljiv, a usto sam još i slabo pamtio… Opasnost nije bila u tome da počinim nešto loše, nego da ne uradim ništa… I još bih spomenuo jedno svoje obilježje kao djeteta: samopouzdani izražaj, lakoća govorenja i kretnji dok sam glumio u nekim ulogama…

O prijateljstvu (28)

  • Savršenstvo je društvenosti prijateljstvo…
  • Ljubav je tek sumanuta žudnja za onim što nam izmiče…
  • Kad bi filozofu Diogenu ponestalo novca, on od prijatelja nije iskao pozajmicu nego povrat!
  • Tajnu za koju sam se zakleo da je neću otkriti nikome drugome mogu bez ikakave grižnje savjesti povjeriti njemu jer on nije drugi: on je ja. Dovoljno je čudesno da se možemo udvostručiti…
  • U prisnom druženju za stolom radije biram zabavnoga negoli mudrog; u postelji ljepotu pretpostavljam dobroti;

 O umjerenosti (30)

  • Kalikle u Platona kaže kako je filozofija u svojima krajnostima štetna te savjetuje da u nju ne poniremo dublje od granica korisnoga, jer, u umjerenoj količini, filozofija je zabavna i korisna, ali s vremenom ona može učiniti čovjeka grešnim i divljim, prezrivim spram religije i prihvaćenih zakona, neprijateljem društvenih razgovora, neprijateljem uživanja, nesposobnim za bilo kakav javni posao i nemoćnim da pomogne i sebi i drugima, čovjekom kojega se nekažnjeno može vrijeđati.
  • Ljudska umovanja suludom upornošću umanjuju broj i slatkoću užitka na koje imamo pravo…
  • Kad je Cortes osvojio nekoliko plemena, ona mu poslaše izaslanika iščući njegovo prijateljstvo. Ti mu pak ponudiše tri vrste poklona: “ Gospodaru, ovdje je pet robova, ako si siloviti bog koji se hrani mesom i krvlju, pojedi ih i mi ćemo dovesti druge. Ako si blagi bog, evo ti perja i miomirisa; ako si ljudsko biće, prihvati ove ptice i cvijeće”.

O kanibalima (31)

  • Ustaju se sa suncem i uzimaju svoj dnevni obrok čim ga pripreme, a taj im je i jedini. Uz jelo ne piju… Piju zajedno nekoliko puta na dan, i piju mnogo. Napitak je izrađen od neke vrste korijena i nalik je na naše bijelo vino… Dan provode u plesu… Jedan od staraca, prije nego se ujutro ostali late jela, obilazi nastambu s kraja na kraj, ponavljajući svima jednu te istu rečenicu sve dok ne napravi krug. Pri tom im preporučuje samo dvije stvari: srčanost u odnosu na neprijatelja i ljubav prema ženi.
  • Njihovo je ratovanje u cijelosti uzvišeno i duševno… jedini im je uzrok žarka želja za dokazivanjem hrabrosti. Oni ne teže za osvajanjem tuđih krajeva jer bez muke i truda još uživaju u blagorodnoj Prirodi…
  • Tko nadomak smrtnoj opasnosti ne gubi samopouzdanje; tko izdišući gleda svoga neprijatelja odlučno i prezrivo, njega nismo potukli mi nego sudbina; mi smo ga  ubili, ali ga nismo pobijedili.
  • Kao što se naše žene trude spriječiti muževe da svoju ljubav i nježnost iskazuju drugim ženama , njihove se istim žarom bore da ih se oni domognu…
  • Imaju neku vrstu svećenika ili vračeva, ali oni se rijetko pojavljuju među narodom jer žive u planinanama. Kad se pak pojave, upriličuje se velika proslava i svečano okupjanje nekoliko sela…
  • Prema zarobljenicima ophode se krajnje velikodušno, ne bi li ih namamili da još više zavole život, a usto im neprestance spominju blisku smrt, muke koje će im valjati otrpjeti, pripreme koje se u tu svrhu vode, udove koje će im iščupati te opisuju svečanost koja će potom uslijediti. Sve to ima jedan cilj: izmamiti im neku slabu i sramotnu izjavu, ili pak pobuditi u njima želju da se nadaju u bijeg, kako bi uživali u povlastici što su ih ustrašili i stavili na kušnju njihovu dosljednost.
  • Njihovi se zarobljenici nisu jadali, usprkos svemu što bi im se događalo tijekom dva ili tri mjeseca zatvoreništva, nego su se naprotiv, ponašali veselo: zadirkivali su svoje zarobljivače da požure i stavljali ih na kušnju; rugali su im se, vrijeđali ih, proglašavali ih kukaveljima spominjući sve bitke u kojima su izgubili boreći se protiv njihove zemlje…
  • Kad sam tog čovjeka upitao kakve mu povlastice donosi njegov visoki položaj uzvratio je da se one sastoje u tome što on predvodi čete kad se odlazi u rat.

 O samoći (39)

  • Ostavimo po strani dugočasno poređivanje između samotnoga  i djelatnoga života; a koliko je do onog lijepog izrijeka što služi kao izlika pohlepi i lakomosti, naime, da nismo rođeni za svoje osobno dobro, nego za javno, osmjelimo se obratiti onima koji se vrzu u tom kolu: neka otvore dušu i priznaju da položaj, službu i svekoliko metežno bavljenje svijetom zapravo iskaju ponajprije radi osobne koristi. Loša sredstva, kojima se ljudi služe u našem stoljeću da bi napredovali, jasno ukazuju na to da im ciljevi nisu posebno vrijedni.
  • Zle ljude treba podržavati ili mrziti. Jednako je tako opasno nalikovati na njih jer ih je mnogo; i mrziti mnoge od njih jer su drukčiji.
  • …zato je Bijant u šali kazao ljudima koji su zajedno s njime bili izloženi opasnostima velike oluje te se obraćahu bogovima za pomoć: “Šutite, kako ne bi primjetili da ste sa mnom”
  • To ne znači da mudrac ne može sretno živjeti bilo gdje i biti sam i u dvorskome mnoštvu, ali Bijant kaže da ako mu je već prepušten izbor, mudrac će izbjeći i sam pogled na njega. Ako mora, podnijet će sve to, ali ako je do njega, izabrat će drugo. Nije mu nipošto dovoljno  što se sam oslobodio poroka ako mora podnositi one drugih ljudi.
  • “Slomio sam lance, reći ćete. Tako i pas nakon duga truda uspijeva slomiti svoj lanac: ali, u bijegu, dobar njegov dio i dalje vuče za sobom”, Perzije, Satires
  • Valja imati ženu, djecu, imanje, a ponad svega zdravlje, ako je moguće; ali ne smije se uz njih vezivati u mjeri da o njima ovisi naša sreća.
  • Posjedujmo dušu kadru da se okrene sama sebi; da samoj sebi bude društvom;
  • Vrlina, kaže Antisten, dostaje samoj sebi: bez propisa, bez riječi, bez djela.
  • Dosta smo živjeli za druge, živimo za sebe barem ovaj preostali dio života. Usredotočimo svoje misli i nakane na sebe i vlastitu lagodnost.
  • Vrijeme je da se odvojimo od društva, jednom kad mu više ništa ne možemo pružiti. A tko ne može posuditi, neka izbjegava uzajmljivati… U tom stanju opadanja, u kojemu čovjek postaje beskoristan, naporan i težak drugima, neka pripazi da ne bude naporan, težak i beskoristan i samome sebi.

Razmišljanja o Ciceronu (40)

  • Mudraci kažu da je jedino svojstvo općenito primjereno svakom položaju ili klasi, ljubav spram mudrosti kad je riječ o znanju, vrlina kada pak o djelima.
  • …Rastvaram se oprezno i ponosno onima kojima sam uistinu privržen, i zatajno pristupam onima kojima se dajem najviše.

O nejednakostima među ljudima (42)

  • “Mudrac sam sebi gradi sudbinu”; Plaut
  • Dobra sudbine, kakva god ona bila, valja iskusiti da bismo u njima uživali; uživanje u njima, a ne njihovo posjedovanje, čini nas sretnim.
  • Kir (dodaje) kako nijedan čovjek ne bi smio upravljati drugima ako ne vrijedi više od onih kojima upravlja.

 O spavanju (44)

  • Aleksandar Veliki, na dan kad se trebala održati ona strahovita bitka protiv Darija, spavao je tako duboko i do kasna, te je Parmenion bio prisiljen unići mu u sobu i prići krevetu, pozvati ga po imenu dva do triput ne bi li ga probudio, jer se vrijeme odlaska u boj već bilo približilo.
  • Car Oton odlučio je ubiti se, ali je iste noći – nakon što je izdao zapovijedi u vezi s vođenjem domaćinstva, podijelio novac svojim slugama i naoštrio ivicu mača kojim se naumio usmrtiti, te je još samo čekao da se svi ukućani povuku na sigurno – usnuo tako dubokim snom da su sluge čule kako hrče.
  • Biograf Epimenida Mudroga kazuje kako je on odspavao u komadu pedeset i sedam godina.

O Demokritu o Heraklitu (50)

  • …razliku između Demokrita i Heraklita proučavali su mnogi stari autori, poput…Seneke…Diogena Laertija, a uglavnom se ona svodila na činjenicu da Heraklit utvrđuje tragičnost  čovjekova položaja u svijetu, a Demokrit njegovu komičnost te je kadar ismijati ga. ( iz uvoda eseja )
  • Laćam se prve stvari koju mi sudbina nanese na put; meni su sve jednako dobre. Nikad mi nije nakanom da ih razradim do kraja, jer ništa ne sagledavam u posvemašnjoj punini. A ne vide je ni oni koji obećavaju pomoći nam da je sagledamo. Od stotinu dijelova i lica koliko ih posjeduje svaka stvar biram jedno, ponekad samo da bih ga liznuo jezikom ili ovlaš dotaknuo vrhom prsta, a nekad pak zagrizem do kosti. Ne zahvatim je na najširi način, nego najdublje što mogu, a često joj rado priđem iz neuobičajenog kuta. Moguće bih se namjerio neki sadržaj obraditi i do dna, kada ne bih sebe tako dobro poznavao.
  • Svaki nas potez razotkriva. Ista Cezarova duša koja je upravljala i iznijela bitku kod Farsale, također je na djelu kad je riječ o dokonim ili ljubavnim zgodama. Konja ne prosuđujemo samo kada kasa upregnut u kola, nego i kad ide korakom, pa i onda kad se odmara u konjušnici.
  • Stvari koje su joj (duši) izvanjske mogu imati svoju težinu, mjeru i stanje, ali iznutra, u nama, ona ih odmjeruje sukladno svojim željama. Smrt je Ciceronu strašna, Katonu poželjna, a Sokratu ravnodušna… Zato, nemojmo se nadalje izgovarati izvanjskim osobinama stvari; odgovornost za njih na nama je. Naše dobro i naše zlo ovise jedino o nama. Stoga duši valja prinijeti žrtvu i njoj se obratiti molbama, a ne sudbini;(!) ona je nemoćna u odnosu na naše navade; čak štoviše, naše duše navode sudbinu na svoj mlin i melju je sukladno svom nahođenju [možda to vrijedi samo za dušu mudraca]. Zašto ne bih donosio svoje prosudbe o Aleksandru za stolom, dok čavrlja i opija se, ili pak dok igra šah? Aleksandar nije bio zaokupljeniji kad je smišljao svoj veličanstveni pohod u Indije, (nego kad je igrao šah)…
  • Ne mislim da je u nama toliko zla koliko je taštine, niti toliko zloće koliko gluposti; nismo toliko zli koliko smo ništavni; nismo toliko vrijedni žaljenja koliko prezira.
  • Koga mrzimo taj nam je na srcu. Timon nam je želio loše, strašno je želio našu propast, izbjegavao je društvo ljudi držeći ga opasnim i društvom izopačene naravi; Diogen nas je pak smatrao tako bezvrijednima te mu družba s nama nije mogla ni koristiti niti nauditi; izbjegavao je druženje s nama ne iz straha, nego zbog prezira, držeći nas nesposobnima i za dobro i za zlo.
  • Hegesijino naučavanje koje govori da mudrac ne treba ništa činiti izuzev za sebe, jer je on jedini vrijedan da se bilo što za nj uradi, kao i Teodorovo učenje, prema kojemu je nepravedno da se mudrac izlaže opsnosti za dobro svoje zemlje i tako ugrozi mudrost zbog glupana.
  • Naša je navlastita i posebna osobina da smo u jednakoj mjeri smiješni i sposobni smijati se.

O mirisima (55)

  • Žena najbolje miriše kad uopće ne miriše.
  • O kakvu god mirisu bila riječ, nevjerojatno je kako prianja uz mene i s kojom ga žestinom moja koža upija… Pri tome mi posebice pomažu gusti brkovi. Primaknem im li rukavice ili maramicu, miris će se na njima zadržati cijeli dan. Oni odaju mjesto na kojem sam bio. Prisni, sočni, požudni i vlažni poljupci u mladosti zadržali bi na njima svoj miris satima.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: