Srpanj 2015.

Ići za promjenama ili o beznačajnosti (ničeancije vi.)

Posted in FILOZOFIJA, Prijeći na djelo, STIEGLER tagged , , , u 10:09 pm autora/ice Magičar

Bernard Stiegler: PRIJEĆI NA DJELO

33.

U Egu ništavan, u Duhu besprijekoran! Moj život prelomio se na pola, kad sam stigao do ovog sudbinskog uvida… A možda se jednoga dana nešto slično dogodi i s vašim životom…?
A kad samo pomislim što sam sve činio u životu kako bih sačuvao svoj Ego, a ne Duh! Naravno, činio sam to samo zato što Duha u dovoljnoj mjeri još nisam imao. No, sada je to lako. Odmah na početku reći da je Ego tu samo kako bi očitovao Duh koji zaprima, da je to prava misija Ega, ali koja je, eto, u ovom vremenu tako duboko skrivena i obmotana ljudskim ispraznim mislima da ju je gotovo nemoguće doseći.

34.

Za jedan Ego, u krajnjim slučajevima, Duh može biti ili Bog ili Ništavilo, sve u svemu, nešto izvan Prostora i Vremena. Iz Božjeg nauma ili Ništavila mi smo rođeni, Bogu ili Ništavilu mi se vraćamo. Ali sada je jasno da se i Bog i Ništavilo, s ne-Ego perspektive, mogu uzeti zajedno, kao nekakva ‘Cjelina Svijeta’, zbroj ‘bezgraničnih mogućnosti’, dakle, kao sâm Duh. Kako god uzeli, Duh je i teistički i ateistički.

35.

Jedino Duhom zauzdan Ego dolazi do bezazlenosti u svom djelovanju. Nijednoj mogućnosti on ne daje prednost. Njegov jedini cilj zapravo je dopustiti sebi što više mogućnosti! U praktičnom smislu to znači: ići za promjenama. Svaku od mogućnosti izvući iz svoje beznačajnosti, i dati joj značenje, možda i na način koji spominje francuski filozof, inače Derridin učenik, Bernard Stiegler u svom djelu Prijeći na djelo.

Kada govorim o značenju i beznačajnosti, [to je] čisto moja odgovornost. Samo moj odnos prema stvari njoj daje ili ne daje značenje: to je vrlo dobro pokazao Barthes koji je iz bilo kojeg elementa svakodnevice oslobađao njegovu snagu značenja svijeta, protivno beznačajnosti za koju se čini da je svakodnevica obično konstituira. Ne-običnost svijeta jest ono što nalazi onaj koji zna kako nadići beznačajnost stvari koje je učinio običnima ne-odnosom što je sklopio s njima i koje je tako zaboravio.

Stiegler ovime ujedno pokazuje zašto smo pasionirani neprijatelji svakodnevice!

36.

Čovjek, taj Bernard Stiegler, pet je godina proveo u zatvoru i tamo otkrio – filozofiju! Ona je bila luč u tami koja mu je preostala i koja mu je omogućila da preživi… I kako je sâm napisao, ‘osamljen, mogao je eksperimentirati’…

Nema ničeg beznačajnog po sebi… ono što može biti beznačjano nisu same stvari ili stvari po sebi, nego odnosi koje održavam ili ih, zapravo, ne održavam sa stvarima takvima kakvima ih artikuliram i raspoređujem…
I u mjeri u kojoj mi se svijet pojavljuje kao beznačajan, i na neki način mi se ne pojavljuje, ja sam sâm beznačajan – znam to i patim zbog toga: sloboda je teška.

Da mu se nije dogodila filozofija ili bi poludio ili postao potpuno asocijalan. Pa ipak, dvadeset i pet godina nakon ‘prijelaza na djelo’, koji ga je ‘odveo prema djelatnoj filozofiji’ (u međuvremenu, izišao je i iz zatvora), svijet mu se i dalje čini ‘užasno negostoljubivim’. Izgleda mu kao da se organizirao ‘za ohrabrivanje stava u kojem prevladava beznačajnost, pa čak i ne-značenje’. Ljudi mu se čine ‘prestrašeni i utučeni životom, zaglupljeni reklamama i medijima’ i katkad udaljeni ‘ne samo od filozofije nego i od svake vokacije za mogućim filozofiranjem…’

37.

Moramo se mijenjati jer, kao što kaže pučka izreka, samo se budale ne mijenjaju. A istovremeno moramo prebivati… ostati vjerni ostacima. A činjenica je da pamćenje iznevjerava…

Dakle, ‘budući da je krhko i pogrešno, pamćenje je nevjerno’ veli Stiegler. Proces reminiscencije odvodi nas u ono što on zove Naknadnošću, a sama Naknadnost je ‘nepopravljivi proizvođač fantazija i fikcija’! Drugim riječima, ‘nemoguće je ne proizvoditi fikciju u ovome što upravo govorim’ (a tu se misli kako na njega tako i na mene). Teškoće koje su nas ovdje zadesile posve je nemoguće riješiti. Ipak, na kraju svoje ‘litanije’, Stiegler napominje:

Mislim da je jedina vjernost koja vrijedi ona koja se hvata u koštac s tim problemom naknadnosti. Na izvjestan način, to čini religijsko.

Još jedan (filozofski) uvid da s religijskim nismo završili… i da vjerojatno nikada nećemo završiti!

38.

Naoko bilo koji put, uvijek se svodi na onaj jedan, jedini put.

%d bloggers like this: