Prosinac 2018.

Metafizika patnje

Posted in Biblija, HOUELLEBECQ, NIETZSCHE, Ostati živ, RELIGIOZNOST, S onu stranu dobra i zla tagged , , , , , , , u 3:55 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV
Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA
BIBLIJA

Možemo li zamisliti život koji ne živi na račun drugog života (i sveg drugog oko sebe) nego samim svojim postojanjem okolini čini dobro i samo dobro? Možemo li zamisliti život koji za svoj rast traži dopuštenje drugih bića, a zauzvrat dariva one koji mu to omoguće? Napokon, možemo li zamisliti egzistenciju bez inherentnog nasilja koje je upisano u njenu bit, kao i u bit danoga prostorno-vremenskog okvira u kojem se svi mi odreda rađamo i umiremo i nazivamo “svijetom”? Dakako da je možemo zamisliti, ali, čini se, samo to… Kada bi u danom prostorno-vremenskom okviru sva bića bila svjesna i kada bi razmišljala kao mi možda bi se naša zamišljena, nenasilna egzistencija mogla doista pretočiti u djelo. Ali kao što znamo, to nije slučaj. To je (bio i ostao) samo ideal.

No zadržimo se barem na zamisli života koji daje koliko i uzima? Nije li nam takav život već pred očima… i ne vidimo li da već manje pati…? Kao fauna planeta, nije li on – sâm život – gotovo pa postao podnošljiv? Biljka preko dana proizvede kisik nakon što je noću iz atmosfere uzela ugljični dioksid. Još malo sunca i vode i nije joj potrebno više. Zauzima uvijek isti prostor, širi se polako i bojažljivo, a sve svoje nasilnosti, ako ih ima, provodi isključivo na mikro razini… Da li bi to, onda, značilo da stupanj nasilnosti jedne egzistencije dovodimo u vezu sa intenzitetom patnje koju ona osjeća u svom postojanju? Da, značilo bi; zbog toga smo i nedavno napisali da ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život

Je li stvar u “materijalnosti” svijeta u cjelini, prostoru i vremenu, ili svemu pomalo, no, stječe se dojam da je ovaj svijet svemu što postoji u njemu odista dan kao ‘rasprostrta patnja’. Patnja je bitak postojanja u prostorvremenu. Svijet je ostvaren tako da se u njemu pati, sve što postoji na svijetu pati, jer ono što je rođeno ili stvoreno, rođeno je ili stvoreno kao pojedinačno pored drugoga, rođenog ili stvorenog, pojedinačnog do sebe. I premda jedno drugo u vremenu mogu zavoljeti, najprije moraju patiti, boriti se za svijet koji im je dan. “Rat je otac svih stvari!” – ne zvuči li vam to poznato?

Bili mi i najpravedniji na svijetu, puni ljubavi za sva bića, ovu neugodu svijeta ne možemo otkloniti.

*

*  *

Svijet je rasprostrta patnja. U njegovom ishodištu postoji čvor patnje. Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje.

napisao je i francuski pisac Michel Houellebecq na početku svog eseja Ostati živ koji je presudno oblikovao moj spisateljski duh. No dugo vremena nisam razumio zašto bi patnja bila u ishodištu svega. Zašto u ishodištu svega ne bi kraljevala ugoda a ne neugoda? Zašto postojanje, u svom čistom, neskrivenom obliku, kako bi kazao Heidegger, ne bi moglo biti sretno? Tek kada sam naišao na filmove Larsa von Triera u dvadeset i prvom stoljeću shvatio sam zašto to ne može biti tako.

Postojanje može postati sretno samo ako se čovjek prepusti zaboravu – zaboravu patnje kao osnove života, odajući se varljivim iluzijama svoga Duha koje ga jamačno opčinjavaju na svakom koraku. Nekima od nas, na koncu, teško je to priznati, ali Duh imamo samo kako bismo djelomično ublažili, a u nekim prilikama i u potpunosti otklonili svoje misli od patnje kao osnove postojanja. Tu bih čak na sâm Duh mogao primijeniti one Heideggerove kategorije pravosti i nepravosti i reći da pravi Duh shvaća da jedino što može učiniti je naučiti se s patnjom nositi, dok nepravi Duh vjeruje da se ona ipak može otkloniti (ali uvijek putem ove ili one iluzije)…

K tomu, kad je čovjek mlad, i ako je poput nas, upravo tom porivu traganja za osnovom postojanja nikako neće moći umaći. I zamišljat će sve drugo kao osnovu postojanja samo ne patnju. To je i razumljivo. U tim godinama njegovo tijelo je zdravo, boleštinama je rijetko izložen, kako bi mu onda moglo pasti na pamet da je temelj sveg postojanja, ali i svijeta u cjelini, neugoda, a ne ugoda – patnja, a ne sreća?

Svi inteligentni pojedinci (osim onih koji su u značajnoj mjeri religiozni) vrlo brzo dođu do uvida da je život besmislen s obzirom na svoju krajnju svrhu. Nje, jednostavno, nema. No to je i prva patnja s kojom se suočavaju u duhu. Jedini mogući smisao života onda mora biti sadržan u čistom i prostom življenju, kazat će sebi, u trajanju bez krajnje svrhe, i to može čak biti i podnošljivo s obzirom na strasti, volju i nagone koje posjeduju… A upravo potonji su ti koji će im najprije odvratiti pogled od grozote stvarnosti jedne egzistencije – patnje… Prepustit će im se u poslovičnom zaboravu i u tom zaboravu uglavnom provesti svoj život. No pitanja Čemu? i Zašto? i dalje će se njihati iznad njihovih glava, i tek povremeno proizvoditi onu nesnosnu “buku besmisla” u mislima zbog koje će uvijek iznova patiti.

Ali i pored svega iznesenog, mi ne možemo znati je li Bog, na kraju krajeva, postoji. Zbog toga nikada nećemo oduzeti dostojanstvo jednom kršćanskom vjerniku koji je uvjeren u Božje postojanje, kao što ga nećemo oduzeti ni jednom ateisti koji to poriče. Uvijek ćemo ostati stajati pod tom skeptičkom nišom iz koje nas neće moći istjerati. Tako “naša istina” ne može biti istinitija od, recimo, kršćanske ili ateističke istine, ali ni obrnuto. Radije ćemo se vladati poput onih Nietzscheovih “filozofa budućnosti” koje on veselo spominje u S onu stranu dobra i zla – koji su puni ljubavi za istine do kojih su sami došli, ali koje upravo zbog toga ljubomorno čuvaju samo za sebe, jer ne žele da one budu istine za svakoga!

*

*  *

Prije samog oblikovanja “moje istine” o patnji kao bitku postojanja, nešto se dogodilo u mom životu… tog osamnaestog studenog dvije tisuće osamnaeste… a što mu je, po svemu sudeći, bilo okidač… Ne mogu reći da je to bio događaj sličan onomu koji je doživio Pascal u svojoj prosvjetiteljskoj noći dvadeset trećega istog mjeseca samo davne tisuću šesto pedeset i četvrte. I nikako ne mogu reći da sam nakon tog događaja kao Pascal postao istinskim kršćanskim vjernikom… Jedino sam u strahovitom proplamsaju uvida shvatio u čemu je sadržana stvarna veličina tog mučenika nad mučenicima iz kršćanske tradicije. I ovaj uvid opalio me kao i svi drugi koje sam imao u životu, iz nekakvog neuhvatljivog središta u meni samom. Ukratko, došapnuo mi je da je prava Kristova veličina sadržana, ne toliko u moći iskupljenja grijeha, koliko u spektakularnome, i potpuno neočekivanom, dobrovoljnom pristanku na patnju… Naime, Isus je među prvima pokazao kako se suočiti i živjeti s patnjom na ovom svijetu. Patnji se, pokazao je On, treba dobrovoljno prepustiti, a ne ju nastojati ublažiti ili otkloniti… Patnja oblikuje čovjeka, nadodat će stoljećima kasnije Nietzsche. Sve što je iz njega dobro i loše izraslo on ima zahvaliti patnji kojoj je izložen

I Buddha je, kao što znamo, spoznao da je patnja osnov svijeta, međutim, samo je Isus osmislio učinkovitu praksu življenja s tim groznim uvidom.

U sakramentu euharistije ili svete pričesti, koji je danas sastavni dio svete mise kršćanske Crkve, sadržana je spomen na ovaj Isusov čin. Ali baš taj najvažniji od svih sakramenata najmanje sam mogao razumjeti. Ideja vjere u Boga u ovom besmislenom svijetu racionalno mi je bila shvatljiva od samog početka, ali konsekracija odnosno misterij pretvorbe običnog kruha u tijelo Kristovo u meni je mogla izazvati samo najveću nevjericu. Osim toga, kako bi “tijelo Kristovo” uopće bilo u stanju iskupiti grijeh vjernika ako ga on pojede?! Na kraju krajeva, čemu uopće tako kompliciran, kanibalistički ritual stran svakom ratiu…? Bio sam dojma da ga ni najdublji teolozi sebi ne mogu racionalno objasniti. No sakrament svete pričesti stoljećima je ugrađen u obred svete mise, i što je najvažnije, kao takav, začuđujuće dobro funkcionira! Zašto bi ga mijenjali, ako je u stanju učiniti da se čovjek nakon njega osjeća iskupljeno i pročišćeno? To što se racionalni osnov vremenom izgubio, to ne treba nikoga plašiti, ionako smo ga naslijedili od svojih predaka, koji su ga pak naslijedili od svojih predaka i tako dalje… Sakrament svete pričesti dio je jedne duge tradicije i zato ga možda i ne treba dovoditi u pitanje. Tako otprilike o euharistijskom slavlju moraju razmišljati današnji kršćanski teolozi.

No, u isto vrijeme, čini se da nisu svjesni da je upravo njegova iracionalnost element koji će odbiti mnoge pojedince današnjeg društva, dovoljno inteligentne da u tom činu, neobjašnjivom za njihov um, vide samo primitivni akt, ravan molitvi, koji upravo dokazuje suprotno – zašto se u Boga ne treba vjerovati. Hej, jedem kruh i trebam misliti da je to tijelo Kristovo! No way, neću to činiti! Pa tako, samo egoistični pojedinci kojima je tek do toga da iskupe svoje osobne, i s ovog stanovišta, beznačajne grijehe, taj čin neće dovoditi u pitanje. Njima nimalo nije važna njegova pozadina, smislena utemeljenost, stalo im je samo do toga da u svojim očima ponovno postanu čisti. Zbog svih tih razloga, tužno je to reći, Crkva je danas više mjesto okupljanja egoističnih pojedinaca, nego istinskih ljudi duha.

I na ovom mjestu više vam ne mogu tajiti; a vjerojatno ste me već i prozreli. Tog osamnaestog studenog nazočio sam svetoj misi u jednoj crkvi. Ja, polubezbožnik, sjedio sam u klupi, i u polulaičkoj i polusvetačkoj šutnji nazočio svetom kršćanskom obredu, mozgajući o prirodi euharistijskog slavlja koji me započeo kopkati odmah nakon što sam dovršio čitanje Pascalovih Misli… A uskoro je red došao i na njega. Tik prije same (ipak to moram reći – samo simboličke) pretvorbe kruha u tijelo Kristovo, nastupa nesvakidašnji trenutak, crkvom se prolomi zatomljeni zvuk pričesnika koji ničice padaju na svoja koljena, a potom uslijedi neobična tišina za prostor ispunjen ljudima, tišina one “božje prisutnosti”, samo s glasom svećenika u pozadini, koju povremeno prekida mukli zvuk turobnog zvona. Svaki put osjetim tu tišinu, i čini se kao da je u tim trenucima svaki vjernik u Crkvi suspregnuo svoj dah… Žena mi je poslije rekla da su neki svećenici mogli vidjeti pravo tijelo i pravu krv u peharu, ali u to nisam sklon povjerovati. Sudim po razumu, a Pascal me je poučio da se i putem razuma može stići do vjere. Nisam trebao odlaziti do oltara da bih se uvjerio kako se ništa natprirodno nije dogodilo, a to nije bilo ni važno. Simbolički naboj oduvijek mi je bio dovoljan, jer se “čitav” odigrava u duhu. Pozorno sam stao pratiti svećenika dok je prenosio Isusove riječi:

“Uzmite i jedite od ovoga svi. Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati!”

a zatim:

” Uzmite i pijte od ovoga svi, ovo je moja krv, Novoga i Vječnog saveza, koja će se za vas proliti i sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen!”

Što bi ove zagonetne riječi mogle značiti? Zašto Isus ne govori o svom duhu, a ne tijelu? Zašto dopušta da se apostoli (svećenici) napiju njegove krvi, a narod najede njegova tijela? Vjerojatno postoje knjige, teološke i ne-teološke provenijencije, u kojima se nadugačko i naširoko raspravlja o ovim riječima koje je Isus izgovorio u odsutnim trenucima Posljednje večere i koje ja, bezbožnik, nisam čitao. Možda već postoji napisano ono što ću sada iznijeti, u to ne ulazim, ali time se ne smatram većim ili manjim laikom u kršćanskom smislu. Patnja, prema mom mišljenju, dolazi prije kršćanstva, prije svake religije, štoviše, ona je njihov povod, a ne posljedica, a iz razloga što je osjećam više nego ikada u životu, uzimam si pravo govoriti samo o Njoj i isticati veličinu Isusa kao čovjeka samo po Njoj, a ne prema biblijskoj činjenici da je on i Božji sin. Stvari kršćanstva ostavljam po strani i neka mi na tome kršćani oproste. S druge strane, to me ne sprečava da same kršćane, kao i vjernike drugih religija, po pitanju njihova odnosa prema patnji ne doživljavam svojom braćom!

*

*  *

I ono što na kraju ovog teksta slijedi postulati su jedne nove metafizike – metafizike patnje. Možda se radi i o postulatima neke “nove religije u rukama filozofa”, koju je u S onu stranu dobra i zla zazivao Nietzsche…? Ipak, ne želimo biti pretenciozni. Neka ovo učenje bude i ostane samo naša istina.

Nitko nije patio kao Isus Krist. Njegova patnja na križu nesumjerljiva s bilo kojim drugim oblikom patnje. Iako se u fizičkom smislu mogu navesti gori oblici patnje od patnje na križu, recimo, komadanje tijela, ili nabijanje na kolac, nećemo cjepidlačiti: Isusova patnja je za sve ljude, ako ništa drugo, a ono barem simbol najveće moguće patnje koju čovjek može iskusiti. I onda, što nam je Isus svojim dobrovoljnim pristankom na Nju, želio poručiti?

Prvo, ako patimo zbog nasilne prirode života samoga (kako smo to pokazali u prvom odjeljku), krivi smo već i samom činjenicom što smo živi. Ta je krivnja istinski “praotački grijeh” koji spominje Pascal. Stoga da bismo krivnju (samog života) otkupili, patnju moramo dobrovoljno prihvatiti, a ne je izbjegavati.

Drugo, kako patnju izdržati? Na ovom mjestu dolazi do izražaja pravo značenje sakramenta svete pričesti u svom arhetipskom, i rekao bih, potisnutom, a možda i u potpunosti, zaboravljenom obliku. Stavljam ga u vlastitoj interpretaciji u misli ili riječi samog Spasitelja upućene učenicima na Posljednjoj večeri:

“Ako će moje tijelo biti izvrgnuto najvećoj patnji na ovom svijetu i ako sam ja na tu patnju dobrovoljno pristao, neće li svatko, tko se bude sjećao moje muke, u (ipak samo) simboličkom jedenju moga tijela i pijenju moje krvi, osnažiti i svoj duh i svoje tijelo; duh – za odluku da se dobrovoljno prepusti patnji, a tijelo – kako bi tu istu patnju mogao izdržati. Drugim riječima, neće li i mali komadić moga tijela pridodan vašem tijelu, pa i na simboličkoj razini, učiniti vaše tijelo poput moga, te će ono biti u stanju izdržati patnju na koju je vaš duh dobrovoljno pristao. Tu patnju ću ja sutra na križu prvi izdržati, patnju koju prije toga nitko nije bio u stanju izdržati. Iza toga to ćete činiti i vi – meni na spomen!”

I konačno, treće:

“Sjećanjem na moju patnju vaša patnja, kakva god bila, ne može se usporediti s mojom. I to će vam znanje uliti dodatnu snagu da svoju patnju izdržite. Patnja je križ života. A ja pokazujem kako taj križ nositi.

Jasno je po čemu je onda Krist – Spasitelj: po pokazivanju načina kako se treba nositi s patnjom života! U kontekstu izloženih postulata jedne nove i osobite metafizike patnje postavlja se i pitanje uloge Boga u cijeloj priči. Ne ulazeći u druge religiozne aspekte i Božje uloge (stvaratelja i sličnih), uloga Boga u kontekstu metafizike patnje svodi se na ulogu “javnog bilježnika” odnosno jamca istinitosti Isusova nauka. Za obične ljude to je nužno u onom istom smislu koji je spominjao i Pascal govoreći o nužnosti vjerovanja običnih ljudi u pravednost zakona (iako su svi redom oni po sebi nepravedni). Za ljude višeg ukusa ili duha nije nužno da Bog postoji kao jamac Isusova nauka. Isusov nauk vezan uz dobrovoljno prepuštanje patnji, kao takav, samodovoljan je pred razumom. No problem je razuma u tome što do te istine može doći samo zaobilaznim putom, odnosno tek nakon što se otklonio od svih svojih pojmova u koje je bezrezervno vjerovao, poput istine, pravde i sličnih. Tek nakon toga razum ostaje oči u oči samo s jednim pojmom, za koji nije siguran je li ga prvog stvorio, ili je taj “prapojam” stvorio njega – patnjom. Ne bi ga bilo da nema patnje! Ne bi ga čovjek imao da ne pokušava čitavo vrijeme otkloniti patnju iz svoje egzistencije… Ali sada razum tu duboku spoznaju može dohvatiti i… postati religiozan.

Poučeni “učenjima” Larsa Von Triera, Blaise Pascala, Friedricha Nietzschea i konačno, Isusa Krista možemo iscrtati konture nečega čemu smo dali jedan, možda i pomalo pretenciozan naziv – Metafizika Patnje, svojevrsni “patnjizam”. Jer, sve što kažemo, kažemo u Duhu, i dovoljno je daleko od Života i fizike, ali zato blizu Duha i metafizike…

Svijet kao prostorno-vremensko-materijalni okvir, za sva bića koja obitavaju u njemu, rasprostrta je patnja. Patnja je sadržana u samom načinu postojanja upojedinačenog bića u cjelini i ne može se otkloniti. No Duh se rađa kako bi nas poučio kako se s patnjom nositi. Na ovaj način i pomalo neočekivano, on našem životu (i u posljednji tren) ipak uspijeva uliti smisao.

14 komentara »

  1. caninho said,

    Kažu da je Toma Akvinski pokušao pomiriti razum i vjeru još prije 700-800 godina a za to je trebao pomoć Aristotela..i nisu svi sigurni da je uspio ali evo siguran sam da ovaj put niko neće sumnjati kad pročita ovaj tekst da je Magičar uspio.

    • Magičar said,

      Pa nisam siguran u to, brate Caninho, a ne znam je li mi to bila i namjera… Ono što znam je da religiji ne mogu prići drugim putom osim razumom, a s druge strane, prilazim joj, jer ju smatram jednim oblikom duhovne moći, pored drugih… Ne znam jesi li primijetio da sam prigodno, zbog ovog teksta, vratio stari naziv bloga – O Duhu i Njegovim Moćima, a da je njegova postmodernistička verzija – O Umu i Njegovim Igrama, skliznula u podnaslov… 🙂 Dakle, možemo pričati i o vjeri i razumu, ali u pozadini svega leži patnja, kao temelj postojanja jednog života i duha koji ga ispunjava… To sam htio reći, a koliko sam u tome uspio vrijeme će pokazati… Usput, otkrit ću ti jednu tajnu, tekstove ovakve prirode često znam prepravljati, to i sada činim, pa je sasvim moguće da ću glavnu ideju patnje kao bitka postojanja možda u dogledno vrijeme razumljivije obrazložiti…

  2. Semir said,

    Podsjeti me na djelo koje nisam čitao ali koje planiram.

    “…tu leži jedna od najfascinantnijih strana knjiga, ta ideja koju zastupa Šamuelov diplomski, a samim tim i knjiga – da Juda nije bio izdajnik već da je zapravo bio prvi pravi hrišćanin, da je bio hrišćanin više i od samog Isusa, koji je sumnjao u svoju božansku prirodu sve do zadnjeg časa. Slične ideje mogu se naći i kod Pekića („Vreme čuda“), Saramaga („Jevanđelje po Isusu Hristu“), Kazancijakisa „Poslednje Hristovo iskušenje“). Ideja je, naravno, po svim hrišćanskim kanonima blasfemija, da ne kažem, bogohuljenje, ali je fascinantno kako je opisana.

    Jer Juda nije bio bilo ko, Juda je zapravo jedini od Hristovih učenika poticao iz visokog sloja društva. Dok su svi ostali bili ribari i zanatlije Juda je bio plemić takoreći i njemu 30 srebrenjaka nije ništa značilo, jer je to u ono vrijeme bilo ništa drugo nego dnevnica jednog sluge, a on za tim nije imao potrebe. On je, kaže knjiga, Isusa prijavio vlastima ne da bi ga ubio već da bi ga vaskrsao, da bi cijelom svijetu dao dokaz da je taj čovjek zaista Mesija, Miropomazani, a ne tek jedan od bezlične mase lutajućih proroka po galilejskim selendrama, kakvih je tada bilo u izobilju.”

    Preuzeto sa: http://mondo.ba/a718956/Magazin/Kultura/MONDO-klub-knjige-Juda-Amosa-Oza.html?mc_cid=722ad76938&mc_eid=9eb6652e45

    • Magičar said,

      Svakako, @Semire, i ovo je jedna originalna zamisao, ali puno religioznija zamisao od ove koju sam ja iznio, jer uključuje uskrsnuće, a i “drži vodu” s obzirom na iznijete činjenice u pogledu Jude… Međutim, moram priznati da nisam kompetentan da raspravljam o tim pitanjima, jer sam Bibliju čitao samo fragmentarno, i to mi se sada čini sve nedopustivijim… Tako se nadam da će i mene u najskorije vrijeme dopasti u ruke knjiga Amosa Oza, a i da će mi žena dopustiti da uzmem njen primjerak Biblije i donesem na čitanje u ovu “Prostoriju s Kolom” u kojoj i nastaju sve ove pisanije… 🙂

  3. damir said,

    Prvo da svima zaželim–Sretno Novo ljeto Gospodnje 2019

    Još je i sv Augustin rekao da sve za što molimo je ništa u usporedbi s Božjom milošću,, jer sam čin Božjeg milosrđa i blagoslova u sebi nosi puninu svega onoga što čovjeku uistinu treba. dakle, zato, stoga- -pomiluj nas Bože…ja sam samo hrpa naučenih fraza citata mudrih izreka.,svoje ništa nemam, a ako i imam to je jako malo.,sve sam posudio od vas braćo, a što sam posudio, to dalje i vraćam, to dalje i poklanjam…Svijet je poklon, život je poklon,.a svi se mi radujemo kad išćekujemo, kad primimo dar.,.to je ono iskonsko dječje u nama…a zahvalnost za dar je oplođivanje istog…ne samo da se začme i rodi Sin božji u duši tvojoj,,nego neka neprestano biva rođen…..bitak je dragocjen,bitak je plemenit….kao i naš dragi magičar.,i ovaj čovjek kojeg nosim u sebi, a manifestira se u imenu i liku koji mi trenutno pripada, prolazim kroz proces…kafka..prolazim kroz preobražaj.,stalno na tom svijetu samo mijena jest…ah…sad znam da znam…znam da sam tukac kad sam pokušavao s vilicom jest juhu…..sve si dobro rekao magičar.,za neuke ljude to je stvar vjerovanja, a za učene stvar znanja….u čemu je razlika.,iskustvo je iskustvo..ko može da ospori ćinjenicu bilo čijeg iskustva, tvog,mog….interpretaciju da,al sam čin iskustva nikako….virovi i voda nisu odvojeni.,upravo smetnja u slobodnom protoku vodu čini te svjesnim Vode.,.patnja je paradoks…prokletstvo i blagoslov…puno toga bi jos rekao dragi magičar i prijatelji.,.bit prezren i odbačen od sviju od svijeta kao Juda.,a poznato mi je ovo što piše semir,.kakva je to tek onda uloga koju je juda uzeo na sebe,,da se odigra ono što se mora,,da se prihvati ono što se mora,,na pozornici zvanoj život,,,kakva je to Patnja.,usuđujem se reći, možda još i veća od Krista.,e moj Juda, i to je netko trebao biti,,,za vječnost bit smatran najvećim izdajnikom, a u biti,,možda je upravo Juda, najviše volio Onoga koji oduzima grijehe svijeta….kakav je to paradoks.,kakva je to tajna Patnje…..lp

    • Magičar said,

      I tebi, @damire, sve najbolje u Novoj i hvala ti na još jednom iscrpnom toku tvojih misli, naklonjenih tvorcu ovog bloga, na temu još jedne moje pisanije… Što reći, ne mogu se zaustaviti u mišljenju (a onda i pisanju) o tim stvarima, a kao što sam napisao i @Semiru, ne osjećam se kompetentnim suditi o biblijskim činjenicama… A ovo što od tebe dobijem, kroz tvoje nadahnute riječi, vjerojatno je izraz jednog predivnog religioznog osjećaja koji nosiš u sebi, a za koji ja ipak nisam sposoban… zbog svog, dakako, pretpostavljaš hudog razuma… 🙂 No drago mi je da se i usprkos tomu razumijemo!

  4. nepomični putnik said,

    Prisutnost patnje je neupitna, ali pitanje je tko/što uistinu pati? Ukoliko bismo ljudsko biće ugrubo podijelili na ego i svijest, tada nam postaje jasno da samo ego može patiti. Svijest, tj. onaj dio nas koji je svjestan patnje, sam ne može patiti. Onaj koji je svjestan uznemirenosti sam ne može biti uznemiren, zar ne?

    Drugim riječima, ego i svijest opstoje usporedo jedno uz drugo, s time što je svijest šira, obuhvatnija, postojanija pa time i daleko moćnija od ega. Patnja, koja pripada egu, odvija se unutar prostora svijesti, jednako kao što se, primjerice, rat odvija unutar fizičkog prostora. I kako sam prostor ne može biti uništen ni najgorim ratnim strahotama (štoviše, on uopće nije niti dotaknut), tako i naša svijest kao prostor u kojemu se patnja odigrava nije dotaknuta samom patnjom niti ju patnja na bilo koji način mijenja. Ona dodiruje i mijenja ego.

    Isto tako, ako u nama postoji mogućnost podnošenja patnje, nije li to skriveni znak prisutnosti svijesti (Boga) u nama, prisutnosti onoga što samo nije podložno patnji? Jer odakle bi inače proizlazila moć podnošenja patnje?

    Stoga je ključno pitanje ovdje: tko sam ja? Jesam li ego ili sam svijest? Jer samo ako sam poistovjećen s egom mogu reći “ja patim”. Ali pri tome zaboravljam da ja također promatram tog patnika, da sam ga svjestan, da ga zapažam. Pa što sam onda? Promatrač ili promatrano? Navika mišljenja reći će da sam oboje ujedno, ali to se čini nemogućim budući da je kvaliteta ega i svijesti upravo suprotna: ego je uznemirenost, svijest je mir. I svijest prethodi egu, kao što tišina prethodi svakom zvuku i nadživljava ga.

    I ono najčudesnije od svega – ego ne treba umrijeti da bi svijest zaživjela. Oboje je uvijek tu, samo je pitanje s čime se poistovjećujem, u čemu tražim “definiciju” vlastitog ja. Svijest ne zahtijeva uništenje ega. Ili kršćanskim jezikom slikovito kazano: Bogu ne smeta zlo, ono mu nije nikakva prijetnja i zlo ne može odagnati prisutnost Boga, već oko koje se fascinira zlom propušta vidjeti da se ono pojavljuje u krilu samoga Boga i da ono samo ne može biti uništeno, dotaknuto ni najvećim mogućim zlom jer jest taj beskonačni Prostor u kojemu zlo nastaje i nestaje, dok sam Prostor zauvijek ostaje.

    • damir said,

      nepomični putniče, to o čemu pišeš je učenje advaite vedante.u načelu to je vrlo blisko i s kršćanstvom……dakle kao što kaže Ahab u Moby Dicku—ako osjećam bol u svojoj ruci, a nje nema, što vama jamči da nećete trpiti paklene muke kada umrete…

      • nepomični putnik said,

        Ako za povezanosti s tijelom uspiješ shvatiti da je sve što se događa, bilo patnja, bilo sreća, tek film što se odvija pred okom tvoje svijesti, koliko će ti to tek lakše poći za rukom kad napustiš tijelo. Nitko ti ne može prirediti pakao osim tvog vlastitog uma, kako “ovdje”, tako i “ondje”. Ako znaš da nisi svoj um, tada ti pakao ne predstavlja problem, a rajem više nisi fasciniran jer znaš da su i raj i pakao u tebi, a ne ti u njima.

    • Magičar said,

      @nepomični putniče, trebalo mi je neko vrijeme da odgovorim na tvoje izvanredne misli, jer sam ih zaista u sebi duboko promišljao.
      Misao da je “naša svijest …prostor u kojemu se patnja odigrava” posebno me taknula, jer sam shvatio da toj svijesti u mom “prostoru uma” nikada nisam dao neku značajniju ulogu, ona je bila i ostala “pustopoljina”, “prostor” kako za odigravanje patnje tako i svega drugog ektaplazmične prirode. Svijest je za mene istinski prostor Duha, ali pasivan prostor. Prostor u kojem se zapravo Duh “događa”, a ako ćemo jednostavnijim jezikom, u kojem se događa Mišljenje. Međutim, ti je sada oživljavaš, stavljaš je uz bok Mišljenju, daješ joj ovlasti koje ja nikada nisam, pa će sve to u dogledno vrijeme najvjerojatnije rezultirati nekim novim postom na ovu temu…
      Dakle, po meni radi se o Egu i Duhu, a po tebi, o Egu i Svijesti. No mi razlikujemo Duh i Svijest. Po meni možemo živjeti (Ego) i misliti o tomu što živimo (Duh), a po tebi, možemo živjeti (Ego) i promatrati kako živimo (Svijest).
      Ali u mom smislu Duh je puno aktivniji, on ima moć stvoriti iluzije kako bi se svladala patnja, u tvom, samo svjesno promatranje onoga što se događa Egu liječi od svega, pa i od patnje.

      No tu mi je u umu iskrsnulo jedno pitanje. Napisao si da
      “…svijest prethodi egu, kao što tišina prethodi svakom zvuku i nadživljava ga.” i da je Svijest zapravo Bog (“znak prisutnosti svijesti (Boga) u nama”). Onda, prema ovome, Svijest nije ljudska, nego je Božanske prirode. Onda je samo Vrijeme Božja svijest u kojoj se događaju naše, uvjetno rečeno, pojedinačne Svijesti. I konačno, onda nam zapravo Bog pomaže prebroditi patnju i ostale nedaće naše materijalnosti, a ne naš Duh, i to čini omogućavanjem da svi participiramo kroz jednu zajedničku Svijest… Jesam li na pravom tragu tvog mišljenja?
      Naime, i ja imam jednu misao u tom smislu da smo svi Sopstvenosti jedne i samo jedne Cjeline, i da religioznost u čovjeku počiva na osjećaju pripadnosti Cjelini, a ne na bačenosti u Svijet, a to sam mislio čak i u materijalnom smislu… 🙂

      • nepomični putnik said,

        Za mene je duh sve ono što nije materija, a svijest ono što nije niti materijalno niti nematerijalno. Jednako kako je tijelo objekt promatranja, tako je to i um/misao/mišljenje. Mi možemo misliti o življenju, možemo imati pliće ili dublje uvide u narav ega, ali dok god ostajemo u sferi mišljenja/duha, ne primjećujemo svijest.

        No onog trena kad ono što se događa u nama i izvan nas počnemo promatrati (umjesto da o tome mislimo i prosuđujemo), počinjemo osjećati distancu spram svega toga i shvaćamo da nismo ništa od onoga što promatramo, da su sve to samo slike (prizori) i zvukovi (misli), jedan film u koji smo se previše uživjeli.

        Svijest se može učiniti pasivnom jer ona ništa ne čini, već “samo” promatra. Ali to ju ne čini manje moćnom. Upravo suprotno, um i tijelo koji čine ovo ili ono su prolazni, dok je svijest postojana. (čak i u snu oko svijesti je “aktivno” jer netko promatra taj san koji se odigrava i bez tog promatrača ne bi nam bilo moguće sjetiti se sna) Također, svjesnost oslobađa na najlakši i najneposredniji način. Sjetimo se samo koliko je tišina ljekovita, daleko ljekovitija od bilo kojeg zvuka, zar ne? A ipak ništa ne čini…

        Osim toga, ni um ni tijelo ne mogu postojati bez svijesti, dok svijest može bez obojeg. Čitav se svijet, i unutrašnji i vanjski, pojavljuje u meni, u mojoj svijesti. Moje misli, moje tijelo, prostor, vrijeme, ljudi, planeti…ništa od toga ne bi moglo biti da nije moje svijesti. Cjelokupan svijet, vidljivi i nevidljivi, pojavljuje se unutar mene.

        Osim što promatra, svijest također podržava sve što promatra, drži to na okupu i bezuvjetno ljubi. Ona ne dijeli dobro od lošeg, ispravno od neispravnog, poželjno od nepoželjnog itd, upravo zato što je njezina ljubav bezuvjetna. U kršćanstvu se taj atribut pridaje Bogu, ali ti sam si taj Bog, ti kao svijest. No da bi to shvatio, moraš se prestati poistovjećivati s onime što nisi, s umom/duhom i s tijelom, jednom riječju – s egom. Ne trebaš se truditi bezuvjetno ljubiti sve i svakoga, već samo trebaš osvijestiti da je tvoja bezuvjetna ljubav već tu, da već djeluje, da ti već ljubiš na takav način jer je to tvoja priroda. Po svojoj biti ti si Bog.

        To izriče i Franjo Asiški u onoj poznatoj rečenici:

        What are you looking for is where are you looking from.

        Boga nećeš naći kao rezultat na kraju svoje duhovne potrage jer on prethodi toj potrazi, jer ti već jesi To. Tvoje unutrašnje oko je Božje oko.

        Isto tako Krist nije neka super produhovljena osoba za razliku od tebe koji si tek grešna ovčica. Krist je samo drugo ime za tvoju bit, za tvoju svijest, za onaj “dio” tebe koji je neprolazan i nepromjenjiv. A to je kršćanstvo zaboravilo. Krist je samo podsjetnik na tvoju pravu prirodu. I Krist nije patio. Tko misli drugačije, taj nije ništa razumio. Ti ne možeš patiti, svijest ne može patiti.

        Religija koja se zaustavlja na vjerovanju još uvijek je djetinjasta religija. Ti moraš to spoznati, to mora postati tvoje vlastito iskustvo. Moraš shvatiti tko si. Vjerovanje te ne može odvesti do kraja. Ali to ne može ni mišljenje, tako da su sve rasprave o odnosu između razuma/uma i vjere u potpunosti jalove, barem u pogledu krajnje, apsolutne spoznaje, tj. samospoznaje.

        I ne radi se o tome da nam Bog pomaže prebroditi patnju, već o tome da patimo samo zato što smo zaboravili da smo Bog. Pad iz milosti nikada se nije dogodio, mi smo ga samo sanjali. Ali toliko ulažemo u taj san da nam je stvarnost zbog toga postala pakao pa sad tražimo spas od pakla koji sami svakodnevno iznova stvaramo svojim mentalnim navikama. Trebamo samo poći korak unatrag, pronaći uzrok/izvor patnje, prije nego što krenemo u potragu za njezinim rješenjem. Tada ćemo shvatiti da nikada nismo patili, da nam je patnja nemoguća stvar, jedan san iz kojega smo se zaboravili probuditi.

      • Magičar said,

        “Svijest… ništa ne čini, već ‘samo’ promatra. Ali to ju ne čini manje moćnom.” U to sam se, definitivno, imao prilike uvjeriti. Kada bih potonuo u skute svoje “prijateljice” depresije, bilo je dovoljno samo izdvojiti se “iz svoje osobe”, promatrati sebe na dan-dva, i ona bi odlepršala iz mene kako je i došla. Druga metoda koju sam rabio je ova o kojoj sam upravo pisao, da bih otklonio depresiju iz svog bića činio sam suprotno – upravo sam joj se prepuštao. Drugim riječima, obje metode pomagale su mi da se nosim s patnjom, u ovom slučaju, depresijom.
        To znači da potvrđujem moć svijesti kao takve, štoviše, i ona pomaže otkloniti patnju, stojeći u ravnini s drugom moći – prepuštanju patnji…
        Međutim, ti naravno govoriš o nečemu drugomu. Govoriš o svijesti kao preduvjetu za događanje kako života tako i mišljenja/duha uopće i čemu ću svakako posvetiti svoje mišljenje (još uvijek ne i meditaciju!) u danima koji dolaze. Ako te nisam krivo shvatio, patnja nastaje samo kada se na toj pozornici svijesti život suprotstavi životu i misao misli, ali ako nema tog fizičkog suprotstavljanja/misaonog suđenja, patnja iščezava i preostaje samo svijest… To mi onda izgleda kao da sam se u nekakvoj metafizičkoj kući Života sa “svojim” duhom i razumom izdigao na 1. kat kuće, iznad prizemlja u kojem harači volja za moć i podruma u kojem se za život bori ono samo “nesvjesno organsko” a patnja se javlja u svom najgorem obliku, dok si se ti uspeo kat iznad mene i dospio u područje čiste vladavine svijesti… Sasvim je moguće da je upravo tako i građena metafizička kuća Života…
        Međutim, koliko prihvaćam svijest kao pozornicu svega, kako života, tako i duha/mišljenja, ne mogu razumjeti da ona sve “bezuvjetno ljubi”. Mogu razumjeti i to da Bog kroz mene promatra ovaj Svijet, i da “svoju” svijest mogu, primjerice, izmjestiti u kut sobe i odatle se promatrati, ali ne mogu razumjeti da nas ona, Svijest, sve zajedno ljubi… drugim riječima, da ima nekakve moralne konotacije. Mogu razumjeti da nas sve zajedno drži na okupu, ali ne mogu zamisliti da to čini s bilo kakvom voljom ili ne-voljom… upravo paradoksalno, sa nekakvim svjesnim htjenjem…? Jer, kada bi tako činila onda bi bila Bog, nešto ipak onkraj razuma… nešto, a što je u mom slučaju prevažno, što smo ZAKLJUČILI, izveli, a ne iskusili i bjelodano uvidjeli.
        Dakle, Svijest sam sklon promatrati kao metodu u podnošenju patnje, ali još uvijek ne i kao “pravo stanje stvari”, i sada sam se već potpunoma filozofski zapetljao :), kao Objektivnu Istinu. Istina, sve to mi šapuće moj razum, ali i osjećaj na ovom stupnju… Ne znam što bi se dogodilo kad bih se uspeo kat više tamo gdje si ti… i jesam li to u mogućnosti? Ali svi veliki pisci do kojih stojim govorili su o patnji kao osnovi svega, Dostojevski o “svetoj tuzi”, Nietzsche o tomu da je istina grozna, Houellebecq da je svijet “rasprostrta patnja”… Ovo o čemu ti govoriš dio je tradicije koju dovoljno ne poznam (jedino znam da je istočnjačka!), ali je, nažalost, i ne osjećam, ali opet ne kažem da je neću jednoga dana osjetiti!

  5. damir said,

    u teoriji mi je to poznato.,manje više…ni sam neznam koliko sam puta pročitao knjigu–ja sam to…tvoje riječi su slične nisargadati maharaju…i iskustvo mi je pokazalo da su njegove riječi istinite…itekako slične sa knjigom božanske utjehe od dominikanca meister eckharta..pa i sa sufijskim učiteljem ibn arabi……al stvar je u tome sto izvrnuti um i na neki način slomit ga iznutra,,nije baš peace of cake…to je hod na rubu žileta.,kontrolirana shizofrenija…svjesnost je puna zapreka…a mudrost posjedujes tek onda nisi ni svjestan da je imaš….poanta je u tome da gomilanje znanja nas nevodi nikud..bar je moj takav slučaj..opet me dovelo do –ja jesam…i sad kad znam da je Voda u meni,,bušim tu Jednu rupu….u Sebi….u svakom slučaju zanimljiv izbor nickname…nepomični putniče svako dobro.,.ps zahvala magičaru na ukazanom prostoru za malo piskaranja…

    • nepomični putnik said,

      Ne radi se o slamanju uma. Um nije problem niti prijetnja. Sebstvo (tj. ti) nema potrebu slomiti um. Što bi mu um smetao? U svjesnosti nema prepreka. Sve su prepreke zamišljene. Ti si već tamo gdje želiš stići. Želim da ti iščitavanje urodi plodom i da ti pruži iskustvo tišine koja jesi, kako ne bi sve ostalo samo na riječima jer od njih nikakve koristi.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: