Rujan 2018.

Biti ‘neupotrebljiv’ u ovom svijetu (ili Gubitnik svoje vrste)

Posted in BERNHARD, Gubitnik, KNJIŽEVNOST - PROZA, Wittgensteinov nećak tagged , , u 2:51 pm autora/ice Magičar

THOMAS BERNHARD: Wittgensteinov nećak & Gubitnik

Ne znam kako sam i Thomasa Bernharda, pored drugih “stilskih teškaša” u književnosti (za ‘izraz’ zahvaljujem Zoranu Rošku), neoprostivo preskočio u svom obrazovanju za pisca i čitatelja. Tek ovo ljeto, na prijedlog prijatelja, stiglo me čitanje njegovih romana, a u prvom redu Gubitnika… No, sama pomisao na naslov izazivala je u meni samo nelagodu. Tko se ne bi plašio toga da će u glavnom liku Bernhardovog remek-djela, koji, po svemu sudeći, utjelovljuje tog ‘gubitnika’, pronaći vlastite karakterne crte?! Zato sam se odlučio za ‘sigurniji početak’. Najprije ću pročitati njegov prvi preveden roman u ediciji, mnogo primamljivijeg naslova, Wittgensteinov nećak, pa tek onda prijeći na Gubitnika… Na koji se način, i kojim stilom, Thomas Bernhard obrušio na Wittgensteinove, “obitelj trgovaca oružjem” pročitajte u nastavku:

Wittgensteinovi su cijelo stoljeće proizvodili oružje i strojeve, dok napokon nisu proizveli Ludwiga i Paula. Glasovitog epohalnog filozofa i, barem u Beču, ili upravo u Beču, ništa manje poznatog ili još poznatijeg ludaka, koji je u osnovi bio jednako toliko filozof kao i njegov stric Ludwig, i obrnuto, filozof Ludwig lud kao i njegov nećak Paul; jednoga je, Ludwiga, proslavila njegova filozofija, drugoga, Paula, njegova ludost. Jedan, Ludwig, bio je možda više filozof, drugi, Paul, možda više luda, ali možda prvom više filozofskom Wittgensteinu vjerujemo da je filozof samo zato što je na papir bacio svoju filozofiju a ne svoju ludost, a drugom, Paulu, daje ludak jer je svoju filozofiju potisnuo a ne objavio i pokazao samo svoju ludost.

Ludwig Wittgenstein bio je [Wittgensteinovima] uvijek točno kao Paul Wittgenstein luda koju je inozemstvo, koje je uvijek imalo sluha za nastrano, učinilo velikom. Klimajući glavama, zabavljali su se činjenicom što je svijet nasjeo njihovoj obiteljskoj ludi, što je neupotrebljivi u Engleskoj odjednom postao slavan i duhovna veličina. U svojoj oholosti Wittgensteinovi su jednostavno otklonili svoga filozofa i nisu mu iskazali ni najmanji respekt, već su ga do dana današnjeg kažnjavali s prijezirom. Kao i u Paulu, do danas oni i u Ludwigu ne vide ništa drugo doli izdajicu. Isključili su Ludwiga jednako kao Paula. Kao što su se, dok je živio, stidjeli svog Paula, stide se do danas i svoga Ludwiga, to je istina, pa čak ni znatna slava Ludwiga u svijetu nije uspjela uzdrmati navikli prijezir filozofa u zemlji u kojoj, najzad, Ludwig Wittgenstein ne vrijedi i danas gotovo ništa i u kojoj ga se i danas gotovo ne poznaje.

U općenitijem smislu, sav običan svijet, svi ljudi na ovoj planeti, bili su i ostali – “Witgensteinovi, trgovci oružjem”. Tek povremeno, dogodilo bi im se da proizvedu nas – neupotrebljive – romanopisce, filozofe, slikare, kao i obične lude… baš kao što su Wittgensteinovi proizveli jednog Ludwiga i jednog Paula. Bernhardova proza izdubla je tu, po nas, nimalo prijatnu istinu.

Paul u Paviljonu Ludwig, ja u Paviljonu Hermann. Kao što se Paul u svom ludilu godinama zalijetao više ili manje gotovo do smrti, tako sam se i ja u mojem zalijetao godinama više ili manje do smrti. Kao što je Paulov put neprestance morao završavati, biti prekinut u nekoj ludnici, tako je moj put morao neprestance svršavati, biti prekidan u plućnoj bolnici. Kao što je Paul neprestance iznova dosezao najveću mjeru bijesa na sebe i svoju okolinu pa su ga morali poslati u ludnicu, i ja sam neprestance postizavao najveću mjeru bijesa na sebe i svoju okolinu pa su me poslali u plućnu bolnicu. Kao što Paul uvijek iznova i u sve kraćim razmacima, što je lako zamisliti, više nije podnosio sebe i svijet, i ja nisam u sve kraćim razmacima podnosio sebe i svijet, pa sam, moglo bi se reći, ponovno dolazio k sebi u plućnoj bolnici, baš kao Paul u ludnici. Kao što su Paula u ludnici uvijek iznova na kraju ruinirali liječnici da bi onda ipak na noge ponovno postavili njegove vlastite energije mene uvijek iznova ruinirali plućni liječnici te ponovno na noge postavljali moje vlastite energije; kao što su njega na kraju krajeva, moram reći, obilježile ludnice, mene su obilježile plućne bolnice…

Ne mogu prestati navoditi izvatke briljantne Bernhardove proze protkane tim zadivljujućim nijansiranjima usporedbe koja nikada ne završava, koja uspoređuje Paula i Ludwiga, narod i umjetnike, seljake i građane, zdrave i bolesne.

Dok je u Wittgensteinovu nećaku u prvom planu prikaz jednoga iskrenog prijateljstva, u Gubitniku je to prikaz odnosa trojice umjetnika-glazbenika čiji su se životi nepovratno isprepleli na pragu njihovih glazbenih karijera. No, genij jednoga od njih – slavnog kanadskog pijanista Glenna Goulda – zarana uništava živote ostale dvojice – Wertheimera, sina bečkih bogatuna i samog pisca, te oni odustaju od karijere klavirskog virtuoza. Već na početku romana, pisac se zbog toga odaje gubitničkim mislima:

Ja uopće nisam umjetnik. Pokvarenost moje misli smjesta me je privukla. Sve vrijeme dok sam išao k učitelju, izgovarao sam neprestance te tri riječi: uopće nisam umjetnik! Uopće nisam umjetnik! Uopće nisam umjetnik! Da nisam upoznao Glenna Goulda, vjerojatno nikad ne bih odustao od sviranja klavira, postao bih klavirski virtuoz, možda čak i jedan od najboljih klavirskih virtuoza na svijetu, pomislio sam u gostionici. Kad susretnemo najboljeg, moramo odustati, pomislio sam.

Uspješnog od neuspješnog umjetnika, tako, dijeli tek tanka nit. No, je li Glenn Gould, kojeg je Thomas Bernhard u stvarnom životu možda sreo samo jedanput, bio sretan čovjek? Nisu li umjetnost i iskrena prijateljstva, tako rijetka u ovom svijetu, samo lijek za nesretne?

Glenn je neizmjerno volio riječ i pojam gubitnik točno se sjećam kako mu je pala na pamet u ulici Sigmunda Haffnera. Kad gledamo ljude, vidimo samo osakaćene, rekao nam je Glenn jednom prilikom, osakaćene izvana ili iznutra, ili izvana i iznutra, drukčiji ne postoje, pomislio sam. Što duže gledamo nekog čovjeka, to će nam se više učiniti osakaćenim, jer je toliko osakaćen da mi to ne želimo povjerovati, iako je istina. Svijet je pun sakatih. Wertheimer, Glenn, ja – sve sami osakaćeni, pomislio sam. Prijateljstvo, umjetnost, zaboga, kojeg li ludila! Ja sam jedini koji je preostao! Sad sam posve sâm, pomislio sam, jer sam, ako ću pravo, u svom životu imao samo dva čovjeka koji su mi značili sve na svijetu: Glenna i Wertheimera.

A slika umjetnika uvijek je ista:

Ujutro je bio ponovno rođen… [i] nosi na ramenima novu glavu, iako je za ostatak svijeta stara.

S druge strane, tko bi još čitao o lažnim osjećajima koje je čovjek sposoban u sebi razvijati, a ne pomisliti da je upravo on nekoliko njih u sebi razvio.

Wertheimer je bio nesamostalan, pomislio sam. U mnogim stvarima bio je tankoćutniji od mene, ali je, a to mu je bila najveća greška, na koncu uvijek razvijao samo lažne osjećaje, zaista, bio je gubitnik, pomislio sam.

Iako su njegov “Glenn Gould” iz Gubitnika i “Paul Wittgenstein” iz Wittgensteinovog nećaka izmišljene osobe, preko njih, Bernhard nam uspijeva reći istinu; iako istinu, po svojoj prirodi, ne želimo čuti. I zato sam na jedvite jade dovršio tu ‘užasnu’ knjigu. No ima li veće dubine u književnosti od takvih istina? I nije li na nama samo iznaći snagu za čitanje takve proze?

Ne postoji “najbolji roman” po sebi. No uvijek će postojati dobra i loša književnost. ‘Dobra’ – koja se piše neovisno o ukusu publike, iz stvarne potrebe, i ‘loša’ koja se piše samo za nju. Tako, za Uliks nikada neću tvrditi da je “najbolji roman” po sebi, no on to može postati za one koji utjelovljuju “književno biće” iste profinjenosti, kompleksnosti, i ako baš hoćete – osakaćenosti, analognom “književnom biću” Jamesa Joyca. Kad se i sâm slomim u čitanju Uliksa na sto pedesetoj i nekoj strani to je samo zato što moje “književno biće” još uvijek nije na istom stupnju potrage za “složenim skrivenim značenjima” kao Joyceovo, samo to, i ništa više. Nakon što odredimo stupanj vlastite osakaćenosti, i analognu tomu, potrebe za složenim skrivenim značenjima, tek onda nam valja pronaći odgovarajuću književnost koja će nas liječiti u životu…

Nikada ne mogu reći da želim nešto stvoriti, recimo, da želim napisati roman ili pročitati određenu knjigu. Kada bih to samo želio, bila bi to sebična radnja, i moja žena bila bi u pravu – umjetnost bi bila samo zabava. Ali upravo zato teško je nešto stvoriti, nešto smisleno napisati. Kao što je teško čitati Bernhardovog Gubitnika. Tko bi to želio? No kada tako ne bih činio dopao bih u jednu neizdrživu prazninu, egzistencijski limb, iz kojega se danima ne bih mogao izvući. I zato tvrdim da nijedan umjetnik ne želi stvarati svoju umjetnost, nego da je, suprotno tomu, na stvaralački čin primoran samim svojim usudom. Mi moramo stvarati kako bismo uopće nastavili živjeti, a to je velika razlika.

Bernhardovi romani, naposljetku, uče nas da živjeti nepatvorenim umjetničkim životom znači pristati na inherentnu izdvojenost od svega; drugih ljudi ili “stola naroda”, prirode, konačno, samog života. Valjda je to razlog i što sam Wittgensteinovog nećaka i Gubitnika stavio u jedan post. U oba romana, na kraju krajeva, mogu se pronaći tragovi istog osjećaja, da smo, kako god gledali na stvari, jednim svojim dijelom gubitnici svoje vrste i da to nikakav usud ne može ispraviti.

Kolovoz 2018.

Zašto uvijek tražiti znakove skrivenoga složenog značenja

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, MURNANE, Ravnice tagged , , u 3:04 pm autora/ice Magičar

GERALD MURNANE: Ravnice

Kada mi je proslijeđen izvadak prijevoda romana Ravnice, meni malo poznatoga australskog književnika Geralda Murnanea, nisam mogao naslutiti ushićenje koje će u meni izazvati. No već nakon pročitana prva tri odlomka shvatio sam da je riječ o vrhunskoj književnosti koja me je u dosadašnjem životu neobjašnjivo zaobišla. U pogledu književnosti Geralda Murnanea moja erudicija pokazala se neoprostivo slijepom.

Kada sam prije dvadeset godina prvi put stigao na ravnice, držao sam oči otvorene. U krajoliku sam tražio neki znak skrivenoga složenog značenja.

Moje je putovanje do ravnica bilo mnogo lakše nego što sam kasnije tvrdio. Ne mogu čak ni reći da sam u nekom trenutku znao da sam napustio Australiju. Ipak, jasno se sjećam niza dana tijekom kojih se ravna zemlja oko mene sve više doimala mjestom koje sam jedino ja mogao protumačiti.

Ravnice kojima sam tih dana putovao nisu bile identične. Ponekad bi mi pogled pao na kakvu prostranu, plitku dolinu s raštrkanim stablima i besposlenom stokom, a u sredini je možda imala maleni potočić. Ponekad bi se cesta, pri kraju nekog predjela koji nije mnogo obećavao, uzdigla prema nečemu što je neupitno bilo brdo, no zatim bih u daljini ugledao još jednu ravnicu, ravnu, praznu i zastrašujuću.

Ono što sam prvo pomislio nakon što sam pročitao tih nekoliko odlomaka bilo je da se Ravnice čine kao da ih je napisao Kafka koji je ‘uspio’ ostarjeti. No, ne samo da su Ravnice kafkijanske, one su i autentično murnaneovske. Do takva savršenstva u stilu Kafka za života nije stigao, pomislio sam. No Geraldu Murnaneu, tom hirovitom 79-godišnjaku, definitivno, to je pošlo za rukom. Stoga ne čudi da se ovaj književni osobenjak danas razmatra kao jedan od najizglednijih kandidata za Nobelovu nagradu za književnost.

Ako bih ikada poželio pisati kao neki drugi pisac, a to znači u potpunosti preuzeti njegov stil pisanja, ne bih (više) želio pisati kao Karl Ove Knausgaard, želio bih pisati kao Gerald Murnane. Karl Ove bio mi je i ostao drag srcu, no njegov stil pisanja i moj stil pisanja ipak su samo ‘dvije mimoilazeće galaksije u svemiru’, dok stil pisanja Geralda Murnanea i doslovno osjećam ‘svojim’. O čemu se radi? Prema nekom mom neznanom osjećaju, na stil pisanja Geralda Murnanea gledam kao na pažljivo nadograđen, i ovom vremenu prilagođen, Kafkin stil pisanja, a to je značilo – i stil pisanja koji sam najčešće oponašao u mladosti. A upravo Murnaneov stil pisanja, kao i Kafkin, krasi taj identičan, onirički odnos između upotrjebljenih ‘teških riječi’ koje na sebi svojstven način ostvaruju tu bizarnu surealnost pustih predjela – koje sam nazvao ‘pustopoljinama uma’, koje su k tomu obilježene, kako snovitošću pozadinske atmosfere, tako napose i onim Neizgovorenim koje upućuje na čistu, ali dakako, prikrivenu eshatologiju. Stoga mislim da neću pogriješiti ako kažem da se i u slučaju Kafke, i u slučaju Murnanea, radi o piscima kojima, u uzaludnoj potrazi za smislom, nisu dovoljna ona, svakom dostupna, jeftina religiozna rješenja. I zato sam njihov stil pisanja prigrlio više od drugih. S druge strane, slutio sam da bi Kafkin stil pisanja, kao i Murnaneov stil pisanja, pod mojom rukom mogli izgledati drugačije, baš kao što Kafkin stil pisanja izgleda drugačije pod Murnaneovom rukom, i baš kao što je izgledao drugačije kada sam ga rabio pišući svoje prve pripovijetke.

No jedno je prigrliti stil pisanja nekog pisca, a drugo poistovjetiti se s njegovim životom. A sa životom Geralda Murnanea to bih najmanje želio. Ne bih to mogao učiniti, kao što bih to bez većih problema mogao sa životom Karl Ovea. Gerald Murnane kao osoba, definitivno, nije netko meni blizak. Iz osvrta koji će biti objavljen u časopisu Tvrđa, kao i onog iz nedavne emisije na Trećem programu Hrvatskog radija također posvećene njemu i njegovu djelu, o njegovu životu saznao sam pojedinosti koje je bilo najbolje ne saznati. Uglavnom se radi o nevjerojatnim bizarnostima i ekscentričnostima ovog usamljenog Australca; Murnane ne rabi računalo, ne gleda televiziju, pa ni filmove, ne rabi fotoaparat, mrzi popularnu glazbu, kazalište i operu itd.; s druge strane, opsesivno obožava konjske utrke… Kamo to može odvesti život jednog umjetnika…? Kad bi se umjetnička djela ocjenjivala prema životu njihova stvaratelja ne bismo daleko dogurali. Zapravo, na život bilo kojega stvaratelja ne bismo se trebali pretjerano osvrtati. Kao što se ne bi trebali pretjerano osvrtati na život Franza Kafke (bez obzira na sav utjecaj koji je proizveo na njegovu umjetnost) ili Karl Ovea Knausgaarda, (što u slučaju stasitog Norvežanina nekome može izgledati paradoksalno, jer on upravo piše o njemu, ali ipak ne!), tako se ne trebamo osvrtati ni na život Geralda Murnanea. A tu ponajviše ciljam na isticanje neke njegove ‘luckaste’ osobine, poput tog spektakularnoga ‘negledanja televizije’, i zatim to ‘negledanje televizije’ uzdizati u nebesa, kao da je ono pouzdan znak prepoznavanja pravog umjetnika. Hej, pa taj isti umjetnik koji ne gleda televiziju, zna napamet sve pobjednike Melbourne konjičkog kupa! ‘Negledanje televizije’ nije posljedica nikakvog odmjerenoga uvida u štetno djelovanje buljenja pojedinca u televizijski ekran, nego običan hir u ravnini s hirom obožavanja konjskih utrka. Gerald Murnane kao osoba je hiroviti ekscentrik no kao ‘umjetnički kanal’… gotovo pa da je savršen; s jednim, uistinu rijetko viđenim književnim darom koji me dovodi do toga da svoju očaranost njegovim pisanjem, evo, ni nakon nekoliko odlomaka ovog posta ne mogu lako obuzdati.

Nitko u ovom okrugu ne zna tko sam ja ili što ovdje namjeravam učiniti. Neobična je pomisao da nitko od ljudi s ravnica koji sada spavaju (u velikim kućama s bijelim daskama, crvenim željeznim krovovima i prostranim suhim vrtovima kojima vladaju stabla lažnog papra, kurrajonga i redovi tamarisa) ne poznaje pogled na ravnice koji ću ja uskoro otkriti.

Uočite samo tu svečanu drskost kojom odišu uvodne rečenice Ravnica u kojima se momentalno razotkriva i namjera glavnog lika, alter-ega samog pisca, na početku njegove avanture. On nas obavještava da napušta Australiju, ali samo kako bi stigao u njenu unutrašnjost; taj oksimoron poduzete radnje dominira i drugim motivima koje nalazimo u romanu. I umjesto da u unutrašnjosti, u ‘stvarnoj stvarnosti’ jedne Australije, naiđe na pustinje i, sve u svemu, jedan beživotan kraj, on tamo zatiče ljude ravnica koji žive u vlastitim ravničarskim gradovima, vlastitim ravničarskim životom a koji se čini ni najmanje nalik na živote običnih ljudi s australske obale. Naime, kako ubrzo saznajemo ljudi ravnica svoje slobodno vrijeme ne provode na uobičajen način, na aktivnosti dodatnog stjecanja i uvećanja materijalne dobiti, nego su većinu vremena uronjeni u nešto što bi se, pomalo  nezgrapno, ali u najkraćim crtama moglo opisati kao ‘duhovna strana života’. Glavni događaj u gradu u koji se smjestio glavni junak, po tom pitanju je dolazak zemljoposjednika ravnica u gradski hotel, kojim započinje višednevna ‘duhovna sjedeljka’, ili svečanost, uopće nemam riječi kako bih to opisao, posvećena razmjeni misli i promišljanju duha Ravnica i esencije ovoga začudnog podneblja. Posebno vrijeme na tim ‘duhovnim seansama’ ostavljeno je za ‘primanje običnih građana’ zainteresiranih za pokroviteljstvo zemljoposjednika, koji bi onda pred njima izložili neku svoju ideju vezanu uz duh Ravnica ili obiteljski grb nekog zemljoposjednika ili bilo koju drugu stvar iz koje bi se trebalo iščitati tko su oni zapravo bili, što su bile ravnice, i na koncu, na koji način se to dvoje moglo ispreplesti u jednu cjelinu. Zemljoposjednici su bili spremni, nekada i čitavu noć, saslušavati različita izlaganja građana, zainteresirani da u njima iznađu načine koji bi njihovim postupcima podarili smisao, a ne kako bi ostvarili zaradu. Drugim riječima, svi razgovori  svodili su se na, u romanu nikad izgovorenu, ali možebitno postojeću, nekakvu vrhunaravnu tajnu ravnica i ljudi koji su je nastanjivali. Dakako, moje riječi putem kojih nastojim opisati ovaj, kako rekoše na Trećem programu hrvatskog radija, nekonvencionalan roman, nedostatne su i bijedne u svakom pogledu. Stoga, evo dijela izvornika s dijelom onoga što sam prethodno samo pokušao opisati…

Jednog sam popodneva u kafiću koji mi je postao najdraži primijetio nejasnu napetost. Neki su gosti govorili potiho. Drugi su pak govorili nesigurno i prodorno, kao da se nadaju da će ih čuti netko u nekoj udaljenoj prostoriji. Shvatio sam da je došao dan da provjerim jesam li jedan od ljudi s ravnica. Neki od velikih zemljoposjednika došli su u grad, a nekolicina njih tada je bila u hotelu.

Nastojao sam ne izgledati uznemireno, a pritom sam pomno promatrao ostale goste. Većina njih je također nestrpljivo čekala na poziv u udaljeni unutrašnji salon i kratki razgovor s ljudima čije su pokroviteljstvo priželjkivali. No, znali su da će u vrijeme zalaska sunca ili čak u ponoć možda i dalje čekati. Vlasnici posjeda, koji su inače rijetko dolazili, nisu marili za raspored kojeg su se stanovnici grada pridržavali. Voljeli su riješiti svoje poslove u rano jutro, a zatim se prije ručka skloniti u svoja omiljena hotelska predvorja. Ostajali su tamo koliko su željeli, mnogo pili i naručivali grickalice ili cijele objede u nepredvidljivim razmacima. Mnogi su od njih ostajali do jutra ili čak popodneva sljedećeg dana, pri čemu bi u isto vrijeme samo jedan član skupine drijemao u stolcu dok bi ostali u privatnosti razgovarali ili intervjuirali građane koji su podnosili molbe.

U jednom trenutku pomislio sam da bi Istočna Slavonija – u duhovnom, materijalnom i bilo kojem drugom pogledu, jedan zaostao kraj u odnosu na europski prosjek – mogla poslužiti kao motiv za hrvatsku verziju Ravnica. Danas područje koje filozofi, umjetnici, i intelektualci zaobilaze u najvećem luku, u romanu bi moglo postati ekskluzivno mjesto njihova okupljanja. Ne bi li upravo Istočnu Slavoniju, i grad Vukovar prije svih, trebalo umjetnički preoblikovati u Murnaneovskom stilu, pomislio sam; barem ih u tekstu učiniti duhovnom oazom, nečim od čega su u praktičnom smislu i stvarnom životu bili najdalje. Eto što mi se čini da sam ‘naučio’ od Murnaneovih Ravnica.

U iščekivanju objave ovog romana na hrvatskom jeziku dao sam se na pisanje. U jednom dahu napisao sam kraći tekst, jedva dulji od stranice, koji sada nastojim uklopiti u svoju priču (ili roman) – o zatvaranju zgrade Filozofskog fakulteta. Veselilo me je što sam besramno oponašajući stil Geralda Murnanea, ostavljao dojam najveće originalnosti. Noseći ga u mislima, njega i njegov stil Ravnica, stvorio sam vlastitu prozu koju sam najviše želio stvoriti. Je li sličnosti stvarno postoje više me nije zanimalo. Dospio sam tamo gdje sam htio, u srce same književnosti! Prosudite i sami!

Dok sam stajao pred caffe aparatom u iščekivanju željenoga crnog napitka, u dugačkom hodniku na drugom katu zgrade Filozofskog fakulteta, znao bi me zahvatiti neobičan osjećaj da je vrijeme stalo, i da sam se, ne svojom voljom, našao u doticaju sa samom bezvremenošću, koja se, neznano kako, baš na tom mjestu ulijevala u svijet koji sam poznavao. Ne bih mogao reći jesam li ja tome bio zaslužan ili je to bio prostor u kojemu se sve događalo. Je li susret s bezvremenošću nastajao na osnovi mog pogleda ili okolnog prostora, to nisam mogao dokučiti, ali osjećaj je uvijek bio isti.

Takav je bio i kada sam ga prvi put osjetio, prije dvanaest godina, pripremajući se za instalaciju programa Greenstone na jednom od računala u potkrovlju zgrade. Bilo je kasno poslijepodne i u zgradi nije bilo mnogo ljudi. Mnogo poslije shvatio sam da je za potrebe javljanja tog osjećaja, zgrada upravo morala biti ispražnjena od ljudi… tek onda bi se (taj) osjećaj pojavio. U takvim okolnostima i tada sam dospio u hodnik i nemarno pogledao uzduž. Savršena, ali i sasvim uobičajena simetrija prostora hodnika, ravnajući se prema svim poznatim matematičkim zakonima, otvorila se mom pogledu. Neprimjetni zidovi sa obješenim i u oku stanjenim slikama uokvirivali su je, dok se između nalazio prostor u svom iskonskom obliku, zauzevši pritom, najprostodušnije što je mogao, oblik puta. Hodnik je završavao stubištem i prozorom na svom dnu. I tek tada i na tom mjestu, u cijelu priču mogao sam uvesti i eshatološku simboliku; recimo, da je stubište moglo poslužiti kao simbol mogućnosti čovjeka da dospije na druge razine postojanja iste stvarnosti, a prozor simbol njegova pogleda na paralelne svjetove… No to nije bilo toliko važno. Snaga slike koju sam stvarao svojim pogledom nije bila primarno simbolička. To je bila sama slika, kojoj je, dok se materijalizirala u prostoru, neznano kako, pošlo za rukom zaustaviti vrijeme…

Ne mogu reći na koji način je prostor bio povezan s tim uvidom u nepostojanje vremena. Je li to bio znak da čak ni sâm prostor nije postojao? Kad bismo to tvrdili otišli bismo predaleko. Oduvijek sam osjećao da stvaram prostor oko sebe, kako svojom sviješću, tako i fizičkom pojavom, i s tim nikada nisam imao problema. No drugačije je stajalo s vremenom. Vrijeme nisam mogao (sebi) objasniti. I najvjerojatnije će tako i ostati. Istina, možda ću, kako budem bivao sve stariji, klonuti, kao što se to ljudima događa, i pomisliti da sam pronašao prikladnu teoriju koja objašnjava narav vremena, ali to, dakako, neće odgovarati istini. Više će to govoriti o mojoj senilnosti i mom umoru, kao i o onoj nestrpljivosti kojoj su osobito skloni ljudi duha, u nastojanju da za vrijeme jednoga, u načelu, vrlo kratkog životnog vijeka pronađu odgovore na sva pitanja kojih su se mogli dosjetiti. Uvjeravam vas, to je nemoguće.

Uvijek će nam se činiti da su odgovori na dohvat ruke, jer smo svijet unaprijed prekrili silnim značenjima, uvjereni kako jedno od njih na kraju mora upaliti. No, u isto vrijeme skloni smo zaboravu da smo ta ista značenja mi stvorili i da je svijet u načelu jedno od-značenja-izuzeto mjesto… Podižući pregradu caffe aparata kako bih dohvatio šalicu željenog crnog napitka, još jedan trenutak razmišljam o tome. Može li se reći da običan čovjek oduvijek živi u svijetu jednostavnih značenja, kojih ne mora biti ni svjestan, a za razliku od nas, zatvorenih po ovakvim zgradama, koji neprestano proizvodimo i ‘konzumiramo’ značenja? Da, može. Ako je tomu tako, onda, nismo li mi upravo ti koji se značenja ne možemo zasititi?!

Lipanj 2018.

Nekonformizam življenja i konformizam ‘umjetnikovanja’

Posted in Dnevnik jednog nomada, KNJIŽEVNOST - PROZA, SEJRANOVIĆ tagged , , , u 10:59 pm autora/ice Magičar

Bekim Sejranović: DNEVNIK JEDNOG NOMADA

Bekim Sejranović, bosanskohercegovački, hrvatski, norveški, i u tom kontekstu, ponajprije europski autor, jedna je nadasve simpatična ‘književna skitnica’ koju ovi prostori nisu zabilježili još od početaka spisateljske karijere Damira Karakaša 2000-ih, kada je ovaj ličko ‘kneževstvo’ odlučio zamijeniti spektakularnim pariškim ‘beskućništvom’. Kako se iz naslova samog romana može zaključiti, Bekim je neprestano na putu, najčešće između Osla, Zagreba i Ljubljane i upravo o tome piše. U jednom trenutku nije više siguran je li došao ili se vraća u jedan od tih gradova, ali gdje god dođe čeka ga jednak osjećaj: da je stranac.

Tako vam je to do dana današnjeg, odlazim u Oslo i dolazim iz Osla u Zagreb, a da ne znam što je povratak, a što odlazak, kamo odlazim, a kamo dolazim, gdje sam gost, a gdje stranac. Doma nisam bio nigdje, toliko sam uspio i sam skontat.

Bilo kako bilo, sav taj život predan skitnji, na rubu egzistencije, i ako se k tomu radi i o načitanoj skitnici, nekada se zvalo boemskim životom, te uživalo ugled među mladim piscima i općenito mladim ljudima. No danas ti isti boemi, a među koje Bekim spada i dušom i tijelom, osjetit će nelagodu ako ih se na taj način etiketira. Jer, tko bi se danas nazivao boemom, ili namjerno vodio boemski život? U kasnom kapitalizmu, a koji neki nazivaju neofeudalizmom (Rastko Močnik, slovenski sociolog i književni teoretičar) ili ‘feudalizmom s mobilnim aparatima’ (Rambo Amadeus, crnogorski teoretičar svih oblika gluposti s ovih prostora), opravdano ili neopravdano, boemština se srozala na niske grane. Ako je neki i prakticiraju, onda zasigurno o tome nikome ne pričaju. Boem je tako postao ono što je svim srcem oduvijek želio – pravim izopćenikom društva. Međutim, problem je u tome što se nekada na izopćenike iz društva – iz samog društva – gledalo s ljubomorom, na njih i njihovu nepatvorenu slobodu da čine i rade što hoće, s velikim mudima, odvažno i neumjereno. Nekada je gotovo svaki čovjek, sklon duhu, knjigama i tim ‘sranjima’, barem u svojoj mladosti, potajno želio postati boemom. No danas se situacija izmijenila. Naime, nekako se u neoliberalizmu brzo razotkrilo da boemština ničim ne pomaže u laktarenju na društvenoj ljestvici uspjeha. Nećeš postati većim piscem, ako si se potucao po bijelom svijetu, spavao pod mostovima Seine i u takvim okolnostima stvorio nešto autentično, kao što je to učinio Damir Karakaš, nego ako se, brate, upoznaš, zapiješ i što više zbližiš s kakvim utjecajnim urednikom.

Današnju nelagodu romanopisaca i pjesnika, kad im se spomene boemština, lako je osjetiti. To je čak i za njih nešto prevladano, iz “starih vremena”, i što možda graniči s infantilnošću. Gdje god da danas pokucaju, pravim boemima zatvorit će vrata. Ako želiš postati umjetnikom, onda se, molim lijepo, najprije obrazuj za umjetnost, prijavi se na umjetničku akademiju ili radionicu za pisce, a kojih, hvala bogu, ima koliko ti srce želi; ali ako želiš živjeti pod mostovima Seine izvan dosega društveno-korisnog rada u okviru tvog umjetničkog polja, recimo, nakladničke industrije, onda se, bajo, prijavi u beskućnike, jedi grah iz narodne kuhinje i utopi se u beznačajnost. Institucionalizacija umjetnosti bila je i ostala jedan od najvećih udaraca umjetničkoj slobodi.

U 21. stoljeću pisac je stjeran u ćošak ako ne opravdava svoje postojanje nekakvim društveno-korisnim radom, a što uključuje i njegovo pisanje. Visoki stupanj razvijenosti književne kritike doveo je do toga da je pisac unaprijed prisiljen ‘utoriti’ se u određeni ‘književni tor’ koji su za njega ‘pripremili’ književni teoretičari. Postoji čak i ‘tor’ za tzv. novu književnost, koji se nekada zvao avangarda, međutim, čak i ona danas mora slijediti neka pravila, ako želi biti priznata kao književnost. Drugim riječima, generalni naputak za mlade pisce mogao bi se svesti na sljedeću maksimu: piši kako se od tebe očekuje, a ne onako kako ti hoćeš. A o čemu danas pisati, ako se želi biti ozbiljnim autorom, ako ne o stradanjima Židova u 2. svjetskom ratu, i općenito – svim vrstama stradanja, obespravljenima i potlačenima, nacionalnim manjinama, LGBT zajednicama, pedofiliji, pogotovo među svećenicima, i svemu onome što je iskočilo kao bizarni izuzetak iz društva, a koje je uglavnom ukalupljeno u osnovni model kontrole iz kojeg, dakako, nisu izuzeti ni ti izuzeci. A da ne spominjem pisanje o nečemu povijesnome, komemoriranome, u startu mrtvome, i nadasve iritantnom za svakog onoga tko u pisanju vidi samo umjetničku potrebu (i slobodu) i ništa više.

Zato će Bekim na stranicama svog Dnevnika jednog nomada, nesmiljeno ponavljati kako ga je na potucanje svijetom natjerala sila prilika, a ne njegova ćud ili ne daj bože, nekakva boemština u njemu samome. I ne samo to; čitajući Dnevnik čovjek stekne dojam da se on neprestano opravdava što vodi takav život. U sâm njegov stil pisanja kao da je utkana ta neprestana potreba za ispričavanjem zbog vođenja takva života… Na stranu to, što ga život, kako se ono kaže, nije mazio. Odgojen, praktički, bez roditeljske ljubavi, različit po nacionalnoj, jezičnoj i svakoj drugoj kulturnoj osnovi u okolinama u kojima je živio (Rijeka, Oslo, Ljubljana, Zagreb), otvoreno će priznat da je razvio kompleks niže vrijednosti i općenito, kako mu psiha i nije najzdravija…

Imam osjećaj kako svi zure u mene, kako me sputavaju, nemam slobode, ne mogu disati, vidim ljude kako poput robota ulaze i izlaze u podzemnu, svi bulje u smartphone, nitko ne priča, svi su smrknuti, u dućanu žena pogleda nepovjerljivo u mene, onda rukom skriva aparat dok ukucava šifru svoje Visa kartice, u vlaku u podzemnoj snimljeni glas kaže: “Čuvajte se džepara” (kao što kaže “Sljedeća stanica je Majorstuen” ili “Pazite na razmak”) i onda ako nema Roma koji inače sviraju harmoniku i pjevaju pa traže love ili jednostavno samo prose, ako njih nema, svi pogledaju u mene.

Pa iako troši ‘na tone’ tableta za smirenje i spavanje – što reći – seksualni život mu je uredan, prijatelja ‘brdo’, uvijek se nađe netko kod koga može prespavati, slava pisca mu je umjerena, mnogi ga već znaju, nastupio je čak i u emisiji Nedjeljom u 2 (čime se i pohvalio), a među ženama ga bije glas zavodnika. On je, zapravo, sve ono što bi nekadašnji mladi pisac poželio biti, a tu ne izuzimam ni sebe. Bekim je u neku ruku ‘odživio’ i još uvijek živi život koji sam sâm oduvijek želio ‘odživjeti’, ali nikada za njega nisam skupio hrabrosti. Ono što sam ja doživio ‘na ženskom planu’ za cijeli život on je možda doživio kroz nekoliko tjedana partijanja po riječkim klubovima 1980-ih. Što je najgore, a što već pišem s neskrivenom ljubomorom, i u četrdesetima se zna bestijalno opijati i partijati po norveškim klubovima. Iako to ne želi istaknuti kao nešto osobito zanimljivo, većini muškaraca upravo je takav život ‘u krvi’. Drugim riječima, Bekim mi otkriva koliko je moj život zapravo kukavan, i konformistički, za razliku od njegovoga.

Osim toga, on kao da prepoznaje opasnosti koje donosi današnji spisateljski život, pa se čini da vješto izbjegava obvezu pisanja o nabrojanim društvenim problemima. Ako o njima i piše, čini to najčešće kroz osvrt na roman nekog drugog autora koji su svi redom predani tom poslu. Tu se dotakao i norveško-danskog autora, nekog Aksela Sandemosea koji je živio i djelovao u prvoj polovici 20. stoljeća, i koji se hrabro usprotivio licemjerju oba društva u kojima je živio, norveškog i danskog, i koji su ga, zbog toga, u pravom smislu riječi za života književno izopćili, da bi se nakon njegove smrti oko njega otimali s obzirom na njegovu neprocjenjivu književnu ostavštinu. Nekim piscima je zbog njihova nesalomljiva, nepoćudna karaktera, čini se, jedino suđena posthumna slava. Tek kao mrtvi oni mogu biti slavljeni od prozvanog društva…

Nerijetko, na stranicama svog Dnevnika Bekim spominje te ‘književne anarhiste’ s kojima se bezmalo poistovjećuje, u jednom trenutku to je Filip Latinovicz (pretpostavljeni alter-ego Miroslava Krleže), u drugom Thomas Bernhard. Ipak, posebnu ljubav, jasno je k’o dan, gaji spram Janka Polića Kamova, s kojim osjeća najveću povezanost, kako zbog dijeljenja životnog prostora odrastanja (riječko podneblje), tako i zbog činjenice da je o njemu napisao posebnu književnu studiju, ali ponajviše zbog stila životnog puta sklonog putovanjima i bježanju, kako to najradije voli istaknuti… No, tu nastaju problemi.

Na trenutke, Bekim piše sjajno (vidi VII. dio romana i pričice “Maksimir” i “Zagorje” na samom kraju knjige), ali u najvećoj mjeri – dopadljivo. Nema tu nekakvih nezaboravnih pasusa, teško mi je čak i jedan izdvojiti, ali zato piše iskreno i spontano, čista srca. Na papir baca ono što mu prvo padne na pamet, a što opet posjeduje svoju strukturu, i što je najvažnije predstavlja zaokruženu cjelinu. Pogotovo se to odnosi na spomenuti VII. dio romana iz kojega sam na kraju odlučio donijeti isječke koji možda nisu reprezentativni za cijelu knjigu, ali su sasvim po mom ukusu.

Isto tako, rijetko me je neka knjiga toliko usrećivala s pomisli da se približava slobodno vrijeme u kojem ću je moći uzeti u ruke. Međutim, uskoro sam otkrio zašto je to bilo tako. Kao što sam to već spomenuo, njegovo pisanje zadovoljavalo je moje komplekse, otkrivao mi je kako bi to moj život izgledao da sam u životu pokazao više odvažnosti kao što nisam; s druge strane, možda i kako bi moj život izgledao da sam kojim slučajem i ja u književnosti uspio kao on. Čitajući Sejranovićevo štivo, na svoju sramotu, književno sam onanirao, utapajući se u priče o ovoj, pa onoj promociji romana, susretima i pijanstvima s ovom ili onom poznatom književnom osobom i sličnom…

No na kraju sam shvatio da koliko god se Bekim nekonformistički ponašao u svom životu, koliko god njegov život bio nepatvoren i boemski u srži, i tim istinski uzvišen nad ovom bljutavošću života u kapitalizmu koji mi ostali smrtnici živimo, toliko je, čini se, i neoprostivog konformizma u njegovu stvaralaštvu. A tu u prvom redu mislim na nepotrebno povlađivanje pojedinim kolegama, piscima i urednicima, u osvrtima na njihova djela. Teško je to objasniti. S jedne strane, on će u stilu Aksela Sandemosea beskrupulozno napasti svog norveškog urednika zbog zarađivanja na otkupu njegove knjige od strane norveškog Ministarstva i kašnjenja isplate, a s druge, citirat pjesmu hrvatskog urednika njegova romana, koji mu je, zanimljivo, i osobni prijatelj. Je li mu hrvatski urednik najprije bio urednik ili prijatelj? I je li moguće da njegov urednik ne zarađuje na njegovom romanu na isti način na koji to čini i njegov norveški kolega? Na svojoj koži sam osjetio da je to i te kako slučaj i u Hrvatskoj i svom uredniku to već oprostio.

Drugim riječima, klijentelizam hrvatske književne scene nemoguće je izbjeći (kao i vjerojatno svake druge ‘male’ književne scene). Pisci se druže s drugim piscima, urednici s drugim urednicima, a onda se pisci započnu družiti s urednicima, i na kraju, nerijetko, urednici postanu piscima, a pisci urednicima… Bekimova osobnost je takva, i u to smo se mogli uvjeriti na stranicama Nomada, da lako sklapa i održava prijateljstva, ostvaruje i razvrgava veze sa ženama, i dakako, zapija se i partija s drugim piscima i urednicima. A ako si u stanju zapiti se s nekim urednikom to sigurno znači da imaš i veće šanse objaviti roman u njegovoj izdavačkoj kući. Ali kao što rekoh, to je nemoguće izbjeći i neopravdano bi bilo nešto takvo uopće spočitavati piscima i urednicima. Situacija nije ništa bolja ni u mojoj branši. Ako je urednica časopisa iz mog stručnog područja moj kućni prijatelj, daleko je veća šansa da ću u tom časopisu moći objaviti članak, ako nigdje drugdje to ne mogu učiniti. To je naša klijentelistička noć, kako bi kazao Karl Ove.

No, pogledajmo jesu li se Janko Polič Kamov i Aksel Sandemose zapijali s drugim piscima i urednicima. Je li se Kamov zapijao s Matošem kako bi izgladio nesporazume? Ni u ludilu. Oni, Kamov, Sandemose pa čak i jedan Henry Miller, zapravo, nikada nisu stajali do toga da uspiju, njihova pisana riječ bila je namijenjena jedino njima samima, kao i pojedincima poput njih, prožeta nesmiljenom, nekonformističkom kritikom licemjernog društva koje ih je okruživalo, i što je najvažnije – u svom pisanju oni na svoj uspjeh u društvu nisu gledali – možda su se jedino pritajeno nadali da će društvo u cjelini, između ostaloga, i zahvaljujući njihovu pisanju, ozdraviti…  druga stvar je što mi današnji znamo da ono ne može ozdraviti… I zato, Bekime, tvoj nomadski život ipak ne nalikuje Kamovljevu, ni Sandemoseovu, i znam da ćeš zbog svog bosanskog poštenja kojeg duboko korijeniš u sebi, to, htio-ne-htio, na kraju morati sebi priznati. U njemu ti gledaš samo kako da svoju književnost proguraš, jer kad bi se stvarno ponašao kao Kamov – davno bi se utopio u beznačajnost. Baš kao što se i riječki buntovnik u nju utopio za života u vrletima Barcelonette

Najžalosnija je činjenica u svemu tome što velika većina današnjih pisaca, za razliku od Kamova, Sandemosea, Hamsuna i sličnih, zaista danas isključivo ‘gledaju sebe’, i nastoje pod svaku cijenu uspjeti na književnoj sceni; pritom, da bi ostvarili zacrtani cilj služe se vrlo neknjiževnim sredstvima. (Baš kao što je i Nietzsche uočio da se svaki moral u startu želio nametnuti nemoralnim sredstvima). Prema nekom mom sudu, Bekim nam je nenamjerno na stranicama svog Dnevnika razotkrio tu poražavajuću istinu. Progovorio je o jadnoj poziciji književnika u današnjem društvu, koji se danas s drugim književnicima bori još samo za mrvice ‘starog položaja’ i ‘stare društvene slave’, prije nego što u potpunosti ne nestane ili se ne utopi u rastuće more onih koji, po Coelhovskom receptu, pišu zbog čitatelja, a ne zbog sebe.

Primjerice, ne bismo li za Miljenka Jergovića mogli reći da se njegov književni talent više-manje troši na “dobivanje Nobelove nagrade za književnost”; da njegov cjelokupni spisateljski dar odlazi na zadovoljavanje ukusa, te, svi to znamo, pomalo snobovske švedske gospode; da sva ta njegova, često prozivana skribomanija – ili ako ćemo to ljepše nazvati – književna produkcija, na kojoj su mu zavidni mnogi pisci, pati od tog kompleksa. No Jergovića to ne može zaustaviti; on će u međuvremenu ispisati na tisuće stranica sasvim solidne književnosti i čovjek se s pravom pita kako mu to uspijeva? Ipak nikada više nije, i najvjerojatnije neće, napisati onaj jedan Sarajevski Marlboro, koji je možda sâm vrijedan ‘Nobela’, ako do njega stojimo.

Naravno da se i Kamov protiv društvenog licemjerja i društvene laži danas ne bi borio kao što se borio nekada, možda se čak uopće ne bi borio, ali ako bi imao istu potrebu za pisanjem, isti talent, zasigurno bi ga trošio na jedan od nekonformističkih načina. No, ne bi li bilo lijepo danas pročitati kako to danas jedan pisac uspijeva, i dobiva javno priznanje, i koliko govana pritom mora progutati? Možda je takav roman već napisan, a ja ga ne znam, ali ako nije, nekako sam uvjeren da bi ga baš Bekim Sejranović jednoga dana mogao napisati…

Početak je ljeta i ja se napokon selim iz Osla u Zagreb. Nadam se potajno kako će to biti selidba za stalno. Prava istina je kako ne znam ni koliko dugo ću ostati, … od čega živjeti, ali imam mnoštvo ideja, planova, kao i uvijek kad me, istina sve rjeđe, zahvati val optimizma pred novim iskustvom, zemljom, gradom ili ženom.

Zrakoplov je upravo preletio preko posljednjih alpskih šiljaka koji na suncu blješte kao da ih je netko posuo šećernim prahom i sada već lagano počinje ponirati u Panonsku nizinu na čijem sam jugoistočnom rubu rođen i tamo proveo djetinjstvo. Knjige kažu kako je tu nekad bilo Panonsko more, a onda se jednog dana zbog velikog potresa Đerdap rascijepio, a more isteklo kao iz razbijene zemljane činije i iza sebe ostavilo nizinu kroz koju danas prema Crnom moru teku velike moćne i spore rijeke. Nekoliko milijuna godina poslije Dorđe Balašević će s tugom pjevati o ovom nestalom moru koje ga nije dočekalo, dok će ga njegov stari tješiti kako “ni Dunav nije loš”. A nije loša ni Sava, ako mene pitaš, rijeka uz koju sam odrastao i po kojoj sam još kao dječak plovio na brodu, svog oca, kapetana riječne plovidbe, i po kojoj i dan-danas plovim Savskom bubom, brodicom od sedam i pol metara čiji sam kapetan ja…

Dok nestrpljivo čekam u redu na kontrolu putovnica, razmišljam koliko bi mi dana trebalo uzvodno od Brčkog do Zagreba. Vidjet ćemo, kažem sebi, i već počinjem zamišljati novu riječnu pustolovinu: plovim od ranog jutra do mraka sjedeći za kormilom Savske bube, a svježe noći provodim ležeći na gornjoj palubi i promatram zavodničko namigivanje dalekih zvijezda, ne obazirem se na zujanje krvoločnih komaraca, osluškujem udaljeni lavež pasa. U rana, maglovita jutra vidim sive čaplje kako gacaju blatom u potrazi za doručkom, čujem rode kako klepeću kljunovima dok gutaju žapce, a poslije, kad zaplovim, divim se crnim kormoranima koji stoje nepomično na trulim deblima i šire krila kako bi ih sunce i vjetar što prije osušili. Po nebu jedre savski galebovi bez suvišnog mahanja krilima, a iz rijeke bljeskaju ribe dok se izbacuju loveći kukce. Majušna glava bjelouške predvečer para kao zrcalo mirnu vodenu površinu, a vilini konjici troše svoj jedini dan u životu odmarajući se na mom ramenu. Iznad svih nas po nebu lagano klizi užareno sunce koje kad počne padati u beskrajnu ravnicu zapali nebo purpurno narančastom vatrom koja nakon što umine, iza sebe ostavi samo rumenilo. A kad se na nebu pojavi oštri, žuti mjesec, ja zavijam poput usamljenog, gladnog vuka.

Svibanj 2018.

Živjeti automatski, a svijest ostaviti za nešto drugo (ili posveta apstraktnom životu)

Posted in Fitzcarraldo, Minus Sapiens, ROŠKO, UMJETNOST - FILM, WERNER HERZOG tagged , , , u 11:15 am autora/ice Magičar

ZORAN ROŠKO: Minus Sapiens
WERNER HERZOG: Fitzcarraldo

Dvorana u kojoj se trebalo održati predavanje bila je čisti užas. Zbog stupa smještenog u sredini čak je dobila i nadimak. Jedan od gostiju knjižnice – a ako me sjećanje ne vara, bio je to Kićo Slabinac – nazvao ju je dvoranom ‘na razdjeljak’. Popularni pjevač tamburaške glazbe primijetio je da taj stup direktno diktira razmještaj stolica u dvorani pod tupim kutom, te mu je valjda zbog toga izgledala kao da je ‘počešljana na razdjeljak’.

Ovoga puta gost knjižnice je Zoran Roško, romanopisac i bivši urednik Zareza, Quoruma, Tvrđe i Libra Libere. Čini se da knjižnica napreduje u dobrom smjeru. Zauzevši mjesto za dugačkim, neuglednim stolom, podsjetio me je na Lorena Passerinea, aukcionara iz romana Dražba predmeta br. 49 Thomasa Pynchona koji u završnoj sceni lebdeći “…iznad dvorane poput lutkara, sjajnih očiju, s osmijehom uvježbanim i nemilosrdnim” lamentira prodajne cijene dragocjenog predmeta. Svilenkastim pogledom preko naočala, Zoran Roško dugo vremena posvećuje samo ispitivanju pridošlica. Vidim da se radi o petnaestak dušica od kojih sam neke zasigurno pridobio ingenioznim postom na Facebooku najavljujući predavanje možda najvećega skrivenog intelektualca u Hrvata.

Odmah se dalo primijetiti kako njegovi ‘dobro istrenirani morski konjici koji su znali izvesti neke od najuspješnijih scena iz ranih američkih mjuzikala’ nisu bili nazočni. Ni Gilgame, ni Kinski, pa ni, ako baš hoćete, šatro-roda. Uvrnuti likovi njegovih romana počivali su, pogađate, samo u njegovim romanima.

– Hvala vam na pozivu da održim predavanje u vašoj knjižnici u Noći knjige, nadajući se da za knjigu nije nastupila stvarna noć kako to naslov povoda našem druženju ne sugerira… – kazao je na početku.

Na tu vrhunsku šalu, međutim, nitko nije ni trepnuo osim možda Alternativca-Provincijalca koji ju je, sjedeći na mom mjestu, popratio jedva primjetnim smiješkom. U isto vrijeme, iza sebe sam mogao čuti prvi od tri duboka uzdaha jednog od mojih prijatelja, koje sam nagovorio da dođu na predavanje vjerujući da neće požaliti. Kako sam bio suorganizator predavanja, naravno da mi je bilo u interesu predavanje učiniti što posjećenijim, a pritajeno sam se nadao da ću privući i neke utjecajne intelektualce našeg grada. Osvrnuo sam se oko sebe i sa zadovoljstvom primijetio Veljka Lukića koji je mirno sjedio na prvoj stolici s druge strane ‘razdjeljka’ dvorane. Nažalost, bračnog para Gojković nije bilo, kao ni onog PEN-ovca Schvendemanna, ali što sam mogao? Okrećući se prema naprijed, namignuh ravnateljici knjižnice koja je sjedila pored mene, pripravan da čujem, zasigurno, jedno vrlo zanimljivo izlaganje…

Zoran Roško nema bijelo odijelo, kao Klaus Kinski u Fitzcarraldu, ali uhvatih sebe kako zamišljam da ga ima. Nekako sam uvjeren da ga želi imati, i da nije one, tako prirodne, ali i opterećujuće, želje intelektualca da ne privlači pozornost – zasigurno bi ga obukao. U poznatom filmu Wernera Herzoga jedna scena posebno mi se urezala u sjećanje. U kadru je Fitzcarraldov parobrod koji klizi rijekom i promičuće raslinje južnoameričke prašume; zatim se kamera fokusira na pramac broda na kojemu se nalazi starinski gramofon. Iz gramofona se razliježe glas Fitzcarraldova omiljenoga opernog pjevača Enrica Carusa. Kamera se, zatim, lagano ‘premješta’ dok u kadar ne dospije robusni dimnjak parobroda iz kojega suklja crni dim. Stari gramofon iz kojega se razliježe operna arija – u srcu džungle – i dimnjak iz kojeg suklja crni dim – kao da se Umjetnost i Kapitalizam, ruku pod ruku, kreću kroz svijet. Za sve to vrijeme raznoliko raslinje i dalje promiče pokraj njih i svih stvari na brodu, manifestirajući se ovom ili onom prijetećom ‘pokretnom’ granom, tako da gledatelj na kraju ima dojam da se samo raslinje kreće a ne brodska starudija! Na koncu, kadar se uvećava i ponovno vidimo cijeli brod kako klizi rijekom. No, to ne potraje dugo; malo-pomalo, priroda ‘zaogrće’ parobrod florom sve dok ga na koncu u potpunosti ne prekrije. Slavna scena prenošenja parobroda preko brda na mene nije ostavila toliki dojam kao ova, naizgled banalna, u kojoj se simbolički očituje čovjekov način življenja na ovoj planeti. Iza lijepoga uvijek slijedi ono ružno; iza svake estetike – ljudska korist. U konačnici, razvoj tehnike potakla je korist, a ne umjetnost.

Iz misli vraćam se predavanju. Sukus cijelog izlaganja Zorana Roška u Gradskoj knjižnici te travanjske večeri mogao bi se sažeti u osamnaest riječi: budućnost knjige ne može se predvidjeti, kao što se ne može predvidjeti budućnost bilo koje druge stvari. Recimo, umjetne inteligencije. Čuli ste za ‘umjetnu’, tu ‘ženu koja radi u polju i koja se ponekad dimi iz same sebe’? Ako jednoga dana nastupi, kazao je Roško ili Sebaldova sablast kroz njega, neće to biti umjetna inteligencija koja će nas plašiti kao što nas danas plaše pojedini ljudi na mjestima predsjednika utjecajnih država, koja će udomljavati zlo na isti način na koji je ono uobičajeno udomljeno u ljudima. S njom nećete razgovarati na način da je pitate “Kako se osjeća?” a ona vam odgovori da se radi o jednom sasvim novom iskustvu. Ona će biti notorna ekonomska umjetna inteligencija, koja svoju bit nikada neće pronalaziti izvan sebičnih, ekonomskih interesa njezinih tvoraca.

“Dobro jutro, Zorane! Primijetila sam da vam je deterdžent za pranje posuđa na izmaku. Novi možete kupiti za superpovoljnu cijenu (na akciji!) u marketu X na lokaciji Y.”

Na to će se otprilike svesti naša komunikacija s umjetnom inteligencijom kada jednoga dana položi Turingov test i stvarno zaživi (ako već nije!). No, ovo posljednje nije bila misao Zorana Roška nego pametnog Alternativca-Provincijalca, koji, naravno, nije smatrao da je toliko pametan.

Jednim okom zamijetivši da šatro-roda još uvijek nije stigla, autor romana Minus Sapiens sada se raspričao o kapitalizmu i liberterijancima, kao o ‘malima iz kužine’, koje je vrlo dobro poznavao dok je radio u restoranu svoga djeda. A malo potom – i o nezaobilaznoj virtualnoj stvarnosti.

– Kada se Internet pojavio pomislili smo: evo nam, napokon, žuđenog prostora slobode u kojemu ćemo biti slobodni od kapitalizma, potreba, kontrole… No ta se sloboda pokazala varljivom. Već 2004 svi veliki kapitalistički igrači bili su na internetskoj sceni, uključujući Facebook koji se samo posljednji pojavio… I svi oni sada su htjeli svoj komadić kolača, po starom receptu. Google, Amazon, Microsoft, Facebook… Internet se više nije razlikovao od bilo koje druge vrste tržišta ‘roba i usluga’…

Nakon što je predavanje završilo odlazimo u birtiju u centru grada popiti prigodno piće. Prije nego što ćemo sjesti za stol Zoran maše rukama baš poput pravog Fitzcarralda tražeći da mu objasnimo veličinu središta grada kojim dominira… valjda, secesijska arhitektura? Je li se radi o ovoj ili još jednoj ili dvije ulice koje imaju secesijske građevine? To nam je bilo zabavno, pa smo mu ispričali ono što ne bismo nikome drugome. Drugoga, svakako, to ne bi zanimalo. Pritom, nisam mogao odagnati osjećaj da se prema njemu ponašamo baš kao domoroci prema Klausu Kinskom u Fitzcarraldu. Kad smo napokon sjeli u lokal završili smo na temi Bitcoina, aktualne kriptovalute nekog genijalca čiji identitet nije bilo moguće otkriti.

– Sigurno bi ga ubili kada bi saznali tko je – ustvrdio je netko od nas, ali se više ne sjećam tko.
– Zašto?
Bitcoin je prijetnja – kako bankama tako i državama. Zamisli da ne plaćaš sam svoje dugove nego i da štancaš novac kojim ćeš to učiniti…!
John Oliver snimio je sjajnu emisiju na tu temu.
– Pošalješ nam na e-mail?

Zakratko, ponovno zadobih glitch ili samo dojam da nas autor romana, koji je istinski pomaknuo granice mogućnosti ljudskog postojanja, kao i granice samog romana, promatra kao Fitzcarraldo domoroce nastojeći zadobiti sliku prosječnog stanovnika provincijskog gradića ‘slavonske prašume’. Ali mi nismo bili prosječni! Stoga odlučih skrenuti mu pažnju na našu alternativnu crtu, pa sam se raspričao o underground časopisu koji smo objavljivali u mladosti boreći se protiv ustajalog duha provincije. Međutim, nije ostavljao dojam da ga ta priča zanima, kao što nije ostavljao dojam ni da ga zanima bilo što čemu on sam nije poklanjao pažnju, uključujući tu i naše insistiranje na točnom postotku onih znanstvenika koji podržavaju teoriju globalnog zatopljenja…

Na autobusnoj stanici opraštamo se kao veliki prijatelji. Napokon pričamo o vlastitoj književnosti. Navodim ga da priča o tome kako piše, kako mu uspijeva uroniti u taj svoj ‘uvrnuti’, snoviti svijet… Ispravlja li naknadno tekst? Kazao je nešto znakovito, što sam vrlo brzo zaboravio, ali je u meni ostavilo neizbrisiv trag. Znao sam da smo u tih desetak minuta koje smo proveli sami dotakli samu bit… čega, nije bilo važno. Možda je to bilo desetak najvažnijih minuta mog života… Tako sam se barem tada osjećao, u tim trenucima… a u životu nema ništa važnije od trenutka! Na kraju, pružili smo si ruke i Zoran Roško je nestao u tami autobusa za Zagreb. Vratio se u svoj grad, a sve što je ovdje doživio, ubrzo, mislit će da je bio samo san.

Što je Minus Sapiens, ako ne proglas čovjeka posvećenoga apstraktnom životu. Za kraj ovog teksta donosim, po meni, najvažniji dio romana u kojemu se izvodi logika tog, recimo, novoga, nikad prije viđenog, čovjeka koji se čini kao otjelovljenje krajnjeg individualizma:

…ono što sam vidio izgledalo mi je jednako strano poput moje vlastite svijesti. Nisam znao ni što je svijet ni što sam ja, no to nije bila nikakva prepreka, stvari su se događale same od sebe, jednako one oko mene kao i one u meni kao, uostalom, i ja sâm. Kao što se cijeli svijet vrti, iako nitko i ništa u njemu ne zna kako, tako sam i ja, čini se besprijekorno postojao, potpuno neovisno o vlastitom znanju o onome što činim. Mogao sam oko sebe vidjeti milijardu životinjica koje izrastaju iz glava milijarda drugih životinjica, no ako je trebalo uzeti vrč s vinom ili isukati sablju, uzeo bih vrč i isukao sablju te općenito, kao i u svakoj traženoj pojedinosti, učinio točno ono što je bilo potrebno. Što sam ja pritom vidio i čuo, i o svemu tom mislio, kao da nikoga pod milim bogom nije bilo briga.

No zapravo mi se sviđa što ne moram zaista vidjeti to što vidim, sviđa mi se što ne moram obraćati pozornost na to što činim, sviđa mi se što nisam svjestan svega onoga što govorim ljudima, sviđa mi se što uopće ne znam što mislim i osjećam. Sviđa mi se što je sve to autsorsano tako da mogu u miru gledati kako se umnažaju [šatro-rode i] kopije Sebaldovih, ponekad pernatih, ponekad jednookih sablasti koje su poput prethodećeg traga budućeg mrtvaca u meni, zapravo moj najživlji i najintimniji sastojak. Sviđa mi se slušati što one tvrde da čujem i gledati što one tvrde da vidim, i prisjećati se filmova koje sam gledao, ili uživo gledati njihove prerade i varijacije. Sviđa mi se što se ja sam odvijam gotovo automatski, bez potrebe da i u svijesti budem ono što ionako jesam, da zaista činim ono što sam ionako učinio, da vidim ono što ionako vidim. Zar to podvostručavanje ionako nije gubljenje vremena? Jer ako se moj život odvija automatski, ako mu ja sâm, na neki način, i nisam potreban, za to vrijeme ja mogu biti nešto sasvim drugo. Čitav svoj život trošiti na to da budeš svjestan tog života, zar to nije rastrošnost, pijano trošenje resursa, i, što je najvažnije, gubljenje vremena? Zar nije bolje odživjeti život automatski, jer će to ionako biti isti život, bili ga mi svjesni ili ne, a samu svijest sačuvati za nešto drugo, potrošiti je na nešto zaista zanimljivo.

Travanj 2018.

Psi, sapiensi i sileni (pisanje o stvarnom životu ili knausgaardancije ii.)

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, Minus Sapiens, ROŠKO tagged , , u 5:38 pm autora/ice Magičar

ZORAN ROŠKO: Minus sapiens

Dva psa u polju čine mi se kao Cigani. Jedan je moj, a drugi susjedov, ali o kojem nitko ne brine. Svejedno, kada idemo u šetnju, izgleda kao da su oba moja. I baš taj susjedov pas, kad se onako molećivo prisagne ne bi li izmamio moje sažaljenje, i neki keksić iz moje ruke, upravo u tom trenutku, učini mi se poput romskog svirača koji pruža ruku za svoju napojnicu… Ne znam zašto sam napisao da mi se psi čine kao Cigani u polju, jer, kad bolje razmislim, samo susjedov pas čini se poput Ciganina…

Štoviše, moj pas definitivno ne podsjeća na Ciganina. Jedno oko mu je plavo, a drugo smeđe, pa ljudi odmah pomisle na haskija. Postoji jedna zanimljivost u vezi mog psa. Nekako, oštenio se u vrijeme smrti Davida Bowieja, pa sam jedno vrijeme zamišljao da me kroz to jedno plavo, a jedno smeđe oko gleda reinkarnirana duša tog rock umjetnika… no u slučaju glazbenika radilo se o nečemu sasvim drugom (anizokorija uslijed ozljede oka u tučnjavi u djetinjstvu)… Bilo kako bilo, dominantnu crtu vukao je od majke, vučjaka. S “Ciganinom” se sada počeo hrvati pred mojim očima… Vječita pseća borba, pozicioniranje u psećoj hijerarhiji, ni oni ne mogu bez nje – kao i ljudi. Mora se znati tko je jebeno gore, a tko dolje, tko gospodar, tko rob… Iako znam da se radi o igri, to me vrlo brzo počne živcirati te ih pokušavam razdvojiti. Ono što sam ovoga puta dobio zauzvrat bio je snijeg po licu; da, stigla su me poprskati ta dvojica psećih pretendenata za moju naklonost.

Dižem ruke i bacam pogled u daljinu. Zvonik crkve na Budainci nestvarno se izdiže u nebo, kao kakva ideja u apstraktnom prostoru. Polje prekriveno snijegom drijema u obamrlosti sivih oblaka koji ga pritišću nevidljivom snagom. U jednom trenutku učini mi se da je i priroda samo kulisa, da iza nje postoji puno toga što se ne vidi. Ne bih mogao izdržati bez te misli. Da barem u mislima dočaram sebi vječni, nepostojeći smisao svijeta.

Pod mojim čizmama snijeg škripi. “Ciganin” mi je za petama. Njuši moju ruku u kojoj znam držati keksiće. Gladan je kao vuk, a slobodan…. A ovaj moj sit, ali… neslobodan, po cijele dane zatvoren u boksu… Dovoljno razloga da jedan drugoga prikriveno mrze. Ipak, psi su psi. Kažu da kada dva pseća mužjaka zajedno odrastu, nikada ne mogu postati neprijatelji. U ovu postavku imam silno povjerenje.

Vraćamo se. Sada je vrijeme da im dam pravu hranu. Tu nastaju problemi. Moj pas naskakuje na moju ruku, želi da mu dam sve. “Ciganin” iz prikrajka čeka, zna da neću biti prznica i da ću nešto hrane ostaviti i za njega. Tako je i bilo.

– Kući Jerry, sve si dobio! – vičem na uho “Ciganinu”.

Jerry me tužno gleda. Na koncu, odlazi; on i Ciganin u njemu, dok ja svog, pomalo frustriranog, psa odvodim u boks.

*
*  *

To poslijepodne, zavaljen u fotelju ispred kamina, u rukama držim knjigu. Radi se o romanu za koji čovjek ne može povjerovati da je izvorno napisan na hrvatskom jeziku, s obzirom na koji je način napisan – Minus sapiens Zorana Roška. Hipnotičko, nad-postmoderno štivo koje kao da dolazi s kraja postojanja čovječanstva. Rečenice – stilski savršene, samosvojne, duboko dvosmislene, na koncu, kao da doista izriču nešto o ovome besmislenom i onome smislenom, ali nepostojećem svijetu.

U ovom slučaju, pitanje za milijun kuna glasi: o čemu se u romanu radi? Moguće je da roman govori i o temeljitoj ravnodušnosti, pa i o određenoj vrsti beznađa koje je zahvatilo današnjeg čovjeka, njegovu stanju uma koje više nijedna ideologija ne može zavesti, lagano pomirljivog u odnosu na sve ekonomsko i pragmatično koje harači u njegovoj blizini, a u isto vrijeme spremnog za sve uzvišene dosege i pizdarije umjetne inteligencije; na kraju krajeva, možda je to roman koji govori i o čovjekovoj pomirenosti sa smrću, sa svime, pa i vlastitim izumiranjem kao vrste… međutim – to mu sigurno nije bila glavna namjera. Prije se radi, kao što se uvijek radi u slučaju vrhunskih djela, o osobitoj, uzvišenoj umjetničkoj igri, kakvu već znaju, s vremena na vrijeme, igrati s nama ti vehementni harlekini stvarnosti, satirski umjetnici. I kada se kotač ljudskog duhovnog razvoja 2000-ih slomio, oni su nastavili stvarati… Bilo kako bilo, umjetnost je umjetnost; svaki umjetnik zna da je dovoljno istinu izreći na glas – ali na svoj način. A Zoran Roško ju izriče, nekako baš po mom ukusu. Zavirimo, stoga, u prostor uma ovoga Silena, iz skradinskog zaleđa! Vjerujte mi, unutra nas čeka, s ovih prostora rijetko viđena – vrhunska književnost!

Ako neke ljude rađaju djedovi, a ne majke, moj grandiozni djed, najveća operna figura naše obitelji, sigurno bi bio sposoban za takav podvig. Sve je za njega bilo istovremeno uzvišeno i želučano. Dok su drugi ljudi tragali za autentičnom sudbinom, on je svoj život prepisivao od drugih, boljih od sebe, kako je govorio. Bio je avanturist, terorist, ptičar, žigolo, ljubitelj Rilkea, plavih planina, vina, škampa, tučnjava i pištolja, no u svemu je tome bio lažan i uživao je u tome. Plaćeni serijski ubojica i ubojica iz gušta, nije vjerovao u nasilje, mislio je da su strasti i nagoni samo najuporniji izrazi samoljublja, a ubojstva rutinski oblik akumulacije kapitala prečacem…

Iskreno je, poput obožavatelja, vjerovao u profinjene i kompleksne osjećaje pa je uvijek radije oponašao ono što osjećaju drugi ljudi; vlastitim osjećajima nije pridavao važnost jer nije vidio čime bi mogli zaslužiti njegovo poštovanje. Za njih je, kada bi bio baš naročito dobro raspoložen, mogao gajiti tek neku općenitu, lažnu, gotovo kršćanski okrutnu sućut. Ponosio se time što mu se u životu ne događa ništa jedinstveno i što nema nijednu originalnu zamisao, nikakav neusporediv doživljaj; svoju karijeru gradio je na krađi, krivotvorinama, preradama i prilagodbama. Kada slijediš tuđu veliku ideju, nije toliko važno jesi li je u svakoj pojedinosti dostojan, veličina koncepta nadjačava sve tvoje pojedinačne promašaje čak je i tu svoju glavnu životnu misao preuzeo od nekoga drugog. Kada bi “oponašao” ono što mu se činilo da primjerice proživio neki filmski lik, djed bi se ponekad pitao je li krađa osjećaja prava stvar, a odgovor je uvijek bio isti: naravno da jest. On sâm, mislio je, nikada neće doživjeti ne samo ništa bolje, nego čak i ništa donekle gore od toga. Zanositi se, potpuno neosnovano, očekivanjem da bi se i njemu moglo dogoditi nešto zanimljivo posebno, tvrdio je, bio bi, premda lijep, samo ekstremno slijep egoizam…

Nije želio biti izniman i samosvojan, nego duboko i u svakoj pojavnoj pojedinosti određen onime što ga je okruživalo i determiniralo. Granice iskustva drugih ljudi granice su moga svijeta, govorio je. Dok su svi gotovo religijski vjerovali žudnjama, koje su za njih bile valjda suvremeno utjelovljenje anđela, moj ih je djed ismijavao, tvrdeći da su samo seljačka zabava, da su ograničena dosega, monotone, pijane, promiskuitetne, dementne i tragično neinteligentne. Predati se vlastitim žudnjama najbolji je način da se nikada ne makneš iz svog sela, govorio je. No djed svejedno nije htio biti ništa bolji od drugih, a uvid da su drugi idioti nije htio pretvoriti u dokaz svoje nadmoćnosti, nego u još snažniju izliku da i sâm bude još gluplji. Želio je biti savršen promašaj svojega vremena, prema načelu Oslobodi svoj um za tuđa iskustva a guzica će naći opravdanje. Kvragu, jastvo je tumor svijesti, govorio je djed, ne želim biti autor, nego turist svoga života. Kroz život trebaš prošetati i izići, ne misliš valjda u nešto od toga povjerovati.

Ožujak 2018.

Ledenica (pisanje o stvarnom životu ili knausgaardancije i.)

Posted in KNAUSGAARD, KNJIŽEVNOST - PROZA, Moja borba tagged , , u 7:53 pm autora/ice Magičar

Karl Ove Knausgaard: MOJA BORBA (DRUGA KNJIGA)

Često tijekom dana svrnem pogled na veliku ledenicu koja se stvorila pored prozora u dnevnom boravku. Noću na odsjaju uličnih lampi učini mi se da svjetluca poput živog bića kojemu kao da je sama svjetlost krv. U nekoliko dana narasla je do neugodne veličine i započela prijetiti slučajnim prolaznicima ispod mog stana.

Jesam li odgovoran za tu ledenicu, počeo sam se ubrzo pitati. Što ako se dogodi najgore i u jednom trenutku ledena se neman odlomi i surva na glavu slučajnom prolazniku? Može ga probosti, a možda čak i ubiti. Je li ona u tom smislu moja, kao što su stan i prozor moji, i neću li odgovarati za posljedice mogućeg nesretnog slučaja…? Žena me umiruje riječima da ledenice ne otpadaju tek tako. One se jednostavno ‘istope’. Danima se sa njih cijedi, i vremenom postaju sve manje i manje, na kraju nestanu kao što su se pojavile; nema i ne može biti nikakvog iznenadnog loma. Ali što ako temperatura naglo poraste, protestiram u sebi, kao što se najavljuje sljedećih dana, i ledenica se ‘osjeti’ teškom pod vlastitim teretom, neće li, u tom slučaju, gornje spone, kojima se drži za krov, popustiti…? Ako ništa, natjerat ću se mislit da je moja žena ipak u pravu.

Grandiozni ‘pipci’ u ovom trenutku sežu joj čak do prozora ispod moga i još ‘rastu’. Preko dana s ledenice kaplje sve u šesnaest, na momente i curi, ali noću ni traga kakvom pokretu. Kao da sam Sjeverni pol ugostio pored prozora. I to me na neki čudan način umiruje.

Naime, u glavi mi je pravi “led razmišljanja”. U tom smislu, ledenica, o kojoj je riječ, kao da je izrasla iz mog razmišljanja. Kako sam je samo uspio ‘stvoriti’? Možda su joj uzrok one zagonetne emocije koje znaju izbiti na površinu moga bića bez ikakve najave te me natjerati na plač bez ikakva razloga, a nakon čega se na isti, i neobjašnjiv način, u meni ‘stvrdnu’ i ‘ukoče’? Zašto čovjek očekuje od života više nego što mu on može ponuditi? Kad jedino što može dobiti je ovaj simbolički prostorno-vremenski okvir u kojemu se može iživljavati do mile volje, ali opet samo simbolički. I njegova svijest odatle je samo simbolička, i nikada, baš nikada, ne dolazi do pravog reda stvari, ako takav negdje postoji. Stoga, ni on sam nikada ne može biti siguran što zapravo osjeća i da li, uopće, osjeća… Sve loše i sve dobro kao da je izvedeno iz nekoga nepoznatoga, nedostupnog izvora, doma pra-osjećaja, koji je ostao nedokučiv.

Eto, o čemu razmišljam dok iz stana promatram tu ledenicu u prozoru; svoju ledenicu, simbol vlastite samoće. I tu se na petama okrenem, priđem polici s knjigama i uzmem Moju Borbu drugi tom Karl Ove Knausgaarda. Otvorim je i počnem čitati na mjestu na kojemu se govori o razlici između ‘duhovne noći’ devetnaestog i dvadesetog prvog stoljeća.

Više nas prema noći ne otvara napuštanje Boga, kako je to bilo u devetnaestom stoljeću, gdje je ono ljudsko što je preostalo preuzelo sve, kao što vidimo kod Dostojevskoga, Muncha i Freuda, gdje čovjek možda iz nužde, možda iz želje, postaje svoje vlastito nebo. Od toga pak ne treba napraviti više od jednog koraka unatrag prije nego što sav smisao nestane. Tada čovjek uvidi da postoji nebo iznad ljudskoga, i ne samo da je ono prazno, crno i hladno nego je i beskonačno. Koliko to ljudsko vrijedi u svemiru? Što je čovjek na zemlji nego insekt među drugim insektima, oblik života među drugim oblicima života, koji se manifestira jednako kao alge u moru ili gljive na šumskom tlu, ikra u utrobi ribe, štakori u gnijezdu ili skup školjaka na grebenu? Zašto bismo trebali raditi jedno, a ne drugo, kad ionako u životu ne postoji drugi cilj ili smjer osim da se držimo na okupu, živimo pa umremo? …

No u moje vrijeme smrt je oduzeta, više ne postoji, osim kao redoviti sadržaj svih novina, vijesti na televiziji i filmova, gdje ne obilježava svršetak vijeka, diskontinuitet, nego, upravo suprotno, zbog svakodnevnog pojavljivanja implicira produženje vijeka, kontinuitet, pa je tako, začudo, postala naša sigurnost i naše uporište. Pad zrakoplova je obred, događa se svako toliko, sadrži jedno te isto, a mi sami nikada nismo dio njega…

… Kako je do toga došlo, nije lako reći, ali rezultat je u svakom slučaju velika trivilizacija te silne problematike, dok je istovremeno kritička moć skrenula ulijevo, gdje su je progutale ideje o pravednosti i jednakosti, koje su pak isto ono što upravlja razvitkom društva i legitimira i njega i život bez provalija koji u tom društvu živimo. Razlika između nihilizma devetnaestog stoljeća i našeg razlika je između praznine i jednakosti. Godine 1949. njemački je pisac Ernst Junger napisao da ćemo se u budućnosti približiti svjetskoj državi. Sad, kad je liberalna demokracija gotovo univerzalan oblik društva, izgleda da je bio u pravu. Svi smo demokrati, svi smo liberalni, a razlike među državama, kulturama i ljudima posvuda se smanjuju. A kakva je to promjena u svojoj osnovi ako ne nihilistička? “Nihilistički svijet u svojoj je biti svijet koji se sve više i više reducira… Malo-pomalo sva se područja svode na zajednički nazivnik, čak i ono koje je od okvira kauzalnosti udaljeno koliko i san.” [pisao je Junger] Primjer takvog reduciranja jest… želja da se sve svede na brojke: i ljepota, i šume, i umjetnost, i tijela. Jer što je novac ako ne veličina koja uspoređuje najneusporedivije stvari tako da se mogu konvertirati? … U našem stoljeću čak su i snovi isti, čak i snove konvertiramo. Jednakovrijedan, to je samo još jedan način da se kaže ravnodušan.

Eto što je naša noć.

Nisam bio u stanu kad se ledenica uz gromoglasan štropot odlomila i treskom pala na pločnik ispod moga stana. Srećom, nitko nije nastradao. Žena mi je prenijela tu vijest nakon što sam s užasom u očima otkrio da je više nema, da je nestala iz mog života.

Veljača 2018.

Jesmo li paralizirani zbivanjima? (prilog viti contemplativi)

Posted in KNAUSGAARD, Moja borba tagged , , u 11:55 pm autora/ice Magičar

Karl Ove Knausgaard: MOJA BORBA (DRUGA KNJIGA)

Ne mogu više zamisliti da napišem roman koji neće biti knausgardovski ‘po sebi’. Došlo je dotle da mi se u ovom životnom dobu počela gaditi svaka laž, iako, budimo pošteni, to se ne čini pretjerano svrsishodnim. Svjestan sam i da se mnogima neće svidjeti ono što budem ‘stavio na papir’, jer neće li to onda biti još jedan roman o stvarnom životu…? Neće li se neki od mojih prijatelja osjetiti ‘prozvanim’ kao što se dogodilo s prijateljima i većinom rodbine stasitog, tankoćutnog Norvežanina? Bilo kako bilo, nemam ambicija kao Knausgaard, pa ću ga možda napisati samo za sebe… Dakle, možda i u najskorije vrijeme slijedi me ustajanje u 4:00, 4:30, pisanje do 6:00, 6:30, jer se, po norveškom piscu, jedino tada može pisati, ako se ima obitelj, kako bih mogao biti obasjan onim njegovim ‘hladnim svjetlom’, koje kao da predstavlja jedinu stvar na ovom svijetu koja zaprima objektivnu vrijednost…

…ono što je isprva bilo samo dugački esej polako, ali sigurno počelo je prerastati u roman, uskoro je dosegnulo točku u kojoj mi je to bilo sve i nisam mogao ništa osim pisati… Bio sam ispunjen jednim fantastičnim osjećajem, u meni je gorjelo nekakvo svjetlo, ne toplo i izjedajuće, nego hladno, jasno i sjajno.

Danas na putu do vrtića obuzeo me zanos čistog postojanja u prostorvremenu. Držeći za ruku svog, u kapu i šal, zakrabuljenog sinčića, pratio sam kosa koji se u jednom trenutku podigao s obližnjeg krova i poletio u pravcu istoka. Zatim se tu pojavio dim iz jednog dimnjaka, siv i proziran, vragolasto se miješajući s okolnim zrakom. Ovih stvari samo sam postao svjestan. Prostor i vrijeme ne traže više. Koliko smo svjesni toga da živimo samo jednom i da se sve što doživimo više nikada neće ponoviti? Koliko smo svjesni toga da se sve ovo u čemu se nalazimo, ničim ne da objasniti? Ono što jedino možemo učiniti je da budemo uvjereni u neko fingirajuće objašnjenje; bilo da je to Bog, krajnja spoznaja, vlastita vrijednost, zagrobni život, ponovljeni život i sl. Neki od nas koji i dalje potrebuju odgovore uvjereni su, kao naš Učitelj, u onaj neumitni vječni povratak jednakog, međutim, nama današnjima, to više nije potrebno. Ali u isto vrijeme, lako smetnemo s uma da je to samo naša duhovna djelatnost, nešto što nema direktne veze sa stvarnošću, kosom koji leti u pravcu sunca i vragolastim dimom koji se miješa s okolnim zrakom.

Ničim ne možemo pobiti nužno zavaravanje da smo netko – ja – a ne samo ‘oživotvorena energija’ (jedne točke prostorvremena) kojoj je omogućeno da nešto čini. Napokon, čovjek je samo ono što čini. A mi smo ljudi koji od sveg činjenja, eto baš, najviše volimo misliti, to je naša kob! Mi radije činimo refleksiju stvarnosti (vita contemplativa) nego da doista činimo nešto u stvarnosti (vita activa); radije mislimo o životu, nego ga prosto živimo… Uvijek će nas više privlačiti mozganje o njegovim mogućnostima, nego da spontano iskušavamo jednu po jednu mogućnost. Zbog toga, naš život može stati u dvije riječi – iskustvo misli!

U drugoj knjizi Moje Borbe Knausgaard sa svojim prijateljem Geirom raspravlja jesu li njih dvojica sudionici ili promatrači vlastita života. Obojica se slažu da su promatrači, pa ipak, onako neobavezno, Geir dometne: sudionici nikada ne mozgaju o tim stvarima; ova pitanja, čini se, muče samo promatrače. Što si manje svjestan to više sudjeluješ.

Osim toga, promatrač je pogrešna riječ u ovom kontekstu, to je svojevrstan eufemizam; pravo je pitanje je li čovjek paraliziran zbivanjima ili nije.

Možebitno je da smo paralizirani… možebitno je da smo ustrašeni stvarnim životom… Toliki je naš strah od stvarnosti da smo je sposobni prepoznati na svakom koraku – ali samo zato kako bi je u što većem luku zaobišli!

*

*  *

Iluzije su priče o čistom duhu, moralnom bogu, dobru i zlu. ‘Oživotvorena energija’ kad nešto čini, to može samo za drugu ‘oživotvorenu energiju’ biti dobro ili loše, samo po sebi to nikada nije… Ne postoji Bog, ali postoji vjerovanje u Boga. Ne postoji konačna spoznaja, ali postoji življenje na način spoznavanja (biolozi bi dometnuli – za potrebe preživljavanja). Ne postoji najvrjednije umjetničko djelo – sva su umjetnička djela jednako vrijedna. Uostalom, nešto je vrijedno jedino u odnosu na nešto drugo. I na koncu, ne postoje odgovori nego samo dobro postavljena pitanja (u filozofskom duhu). Religija, znanost, umjetnost i filozofija stoga nemaju cilja, kao duhovne moći one su samo način života i ništa više…

Ovime, kao da je i dugovječna borba iluzornih golijata – DUHA I EGA – u meni okončana. Ego nije ništa drugo doli ona razlika u mišljenju između onoga što mislimo o sebi i onoga što jesmo odnosno što činimo u stvarnosti. Najbolja motivacija za djelovanje je dobro mišljenje o sebi. Ne biti svjestan ničega osim dobrog mišljenja o sebi – to je ulaznica za sudjelovanje, ulaznica za stvarni život. Stvarno pomoći ljudima i za njih nešto učiniti, i stvarno im se moći suprotstaviti – i već smo u stvarnom životu, već ga živimo. Ali zašto su samo rijetki od nas na to spremni?

Ako ništa, barem pročistimo terminologiju! Jer, čini se kako su i ego i duh u mojim tekstovima ipak bili precijenjeni… Ne Ego, nego JASTVO je naziv za onu količinu ‘oživotvorene energije’ kojoj je omogućeno da iz jedne točke čini nešto u prostorvremenu. Između ostaloga, Jastvo može i misliti, a ako misli o sebi onda na svijet donosi Ego, a ako misli o drugim stvarima, samo ne o sebi, onda ‘oživotvoruje’ sam Duh… Iz ovoga je razvidno da netko može imati dobro mišljenje o sebi (čist, pozitivni ego, uobičajeni ego), ali i loše mišljenje (negativni ego koji rezultira niskim samopouzdanjem). Međutim, tu valja primijetiti da se Ego, kao samo jedna posebna vrsta mišljenja, nikako ne može odnositi na stvarni život, odnosno činjenje… U istom smislu, Duh je, onda, ona razlika u mišljenju o stvarima ovoga svijeta u odnosu na to što te stvari jesu, što za sebe čine u stvarnom svijetu. Iz ovakvoga duha, opet, bez problema mogu se izvesti sve četiri njegove sestre; od religije koja se prepoznaje kao mišljenje o Bogu koji stoji u pozadini svih stvari svijeta, do znanosti kao mišljenja koje razotkriva mogući potencijal stvari ovoga svijeta itd.

Koliko je ovaj tekst prilog viti contemplativi, iskreno, nisam siguran. Ali ako smo doista nerijetko paralizirani zbivanjima oko sebe – što nam drugo preostaje…?

Listopad 2017.

Damar književnosti

Posted in HOUELLEBECQ, KNJIŽEVNOST - PROZA, Lanzarote i drugi tekstovi, Ostati živ tagged , , u 12:42 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV

Svoj putopis po Italiji Marko Pogačar, jedan od naših najperspektivnijih književnika, odlučio je nasloviti Talijanske sveske. Izvadak putopisa dobio sam priliku poslušati u nedjeljno jutro u emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija, onako polubudan, u krevetu. Sve je na svom mjestu. Marko ne samo da vlada putopisnim žanrom, stilskim figurama, “radnjom putopisa”, nego je zadivljujuće i njegovo poznavanje korpusa hrvatskog jezika. Posjet nekom malom neuglednom seocetu u sjevernoj Italiji on opisuje s barem dvadesetak riječi čije značenje ne poznajem. Izbrušen je to tekst do najsitnijih detalja, i kad bih sebe uzimao kao nekog ozbiljnog pisca, bilo bi mi teško priznati da Marko piše bolje od mene… Talijanske sveske po svemu su vrhunsko putopisno štivo i tu nema nikakvog spora…

Međutim – ah to moje “međutim”, u kojemu nikako ne želim pronaći nekakav trag ‘naknadne’ ljubomore, a što je kod pisaca uobičajena stvar – ovoga puta odnosi se na nešto drugo. Ono me je već počelo golicati kod saznanja samog naslova putopisa Talijanske sveske. Naime, malo-pomalo, počelo mi se vrzmati glavom: ta, nije valjda otputovao u Italiju samo zato kako bi mogao pisati…? I znači li to da putopis nije proizišao spontano iz unaprijed planiranog (ili neplaniranog) putovanja…? Nekako, više nisam u stanju podnijeti pisce koji su “u potrazi za inspiracijom”. Ne kažem da je Marko takav pisac, ali čini mi se važnim to reći. Jednostavno, pisanje, kao i sve drugo na svijetu što je dodatak životu a ne sâm život, nikako se ne bi smjeli graditi toliko ozbiljnima, niti je pisac u tolikoj mjeri ozbiljan stvor, da bi se do te mjere uzimao ozbiljno i radio nešto drugo kako bi mogao pisati! Ako ćete ikada staviti nešto na papir, stavit ćete to isključivo iz duboke unutarnje potrebe, u bilo kojoj životnoj situaciji, imali ili ne imali vremena za to; ukratko, neovisno od toga što se trenutno događa u vašem životu… To je jedina legitimacija umjetnika, druge nema!

I sada vidim Marka u društvu etabliranih zvijezda hrvatskog književnog bunjišta, u kojemu pokorno prima savjete kako bi se trebala odvijati njegova književna karijera, o čemu bi on to zapravo trebao pisati… Nevjerojatno je to u kojem broju slučajeva danas mladi pisac pristaje na ovaj način ‘slavno propasti’, prihvaćajući savjete starijih kolega i urednika izdavačkih kuća te započeti pisati o temama koje nikada nisu bile i nikada neće biti njegove teme… Ne kažem da je tako i u Markovom slučaju, ali neka sjena mojih misli šapuće mi da su u njegovu slučaju te teme možda upravo njegovi putopisi… kao ‘službeno’ opravdanje za odgodu pisanja romana…

Žao mi je što je moja žaoka usmjerena prema kretanju na lokalnoj književnoj sceni ponovno oplela po onom do kojeg mi je zapravo stalo… Jer, čitajući još njegovu poeziju, u Marku Pogačaru vidio sam damar, onu životnu snagu koja je preostala u tijelu hrvatske književnosti prije njezine konačne smrti kao istinske književnosti; premda bi bilo ispravnije reći – prije njezinoga potpunog potonuća u Coelhovsku književnost podilaženja čitatelju… Ono što će se dogoditi s ostatkom, ili se već uvelike događa, možda bi se još moglo nazvati “stilskim vježbama” à la Milko Valent, ili pak “književnost radi književnosti” prema slavnijoj analogiji l’art pour l’art

Je li važna hrvatska književnost? Nije. Je li uopće važna bilo koja druga književnost? Nije! Je li, onda važno, što uopće pišemo? Jest, ali samo ako pisanjem zapravo izdržavamo život i svu patnju koju sa sobom nosi. Ako u tome što pišemo možemo pomoći drugima na isti način – onda se već možemo nazvati i piscima! Ali ako život ne osjećamo kao patnju, onda ne trebamo pisati, onda možemo i samo podilaziti čitatelju i ‘štancati’ detektivske romane, ljubiće, krimiće, sf-ove… drugim riječima proizvoditi kapitalistička dobra kao i svaka druga, uključiti se u borbu za čitalačku publiku na književnom tržištu, popularizirati se preko društvenih mreža i sl.

*

*  *

O tome kako stoje stvari na ovome svijetu, kao i o istinskom, ali danas zaboravljenom pozivu pisca u izloženomu smislu, ne mogu se zasititi čitajući kratki esej Ostati živ Michaela Houellebecqa podijeljen u četiri dijela, znakovitih naziva: Najprije patnja, Artikulirati, Preživjeti, Udariti gdje treba. Prema ovome eseju, Michael Houellebecq i rock zvijezda Iggy Pop, inače bliski prijatelji, snimili su film. To vam je to, dragi pisci, samo trebate slijediti ovaj naputak kako ostati živ, ako pišete da biste svladali patnju koju osjećate u svom postojanju…

Zašto najprije patnja? Zato što je…

…svijet… rasprostrta patnja… Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje… Svijet se sastoji od patnje, zato što je, po svojoj biti, slobodan. Patnja je nužna posljedica redovitog funkcioniranja sustava. To morate znati, i [to morate] reći!

Tako, dakle, stoje stvari na ovome svijetu. A kako onda artikulirati patnju? Jednostavno, stavite je u strukturu, savjetuje Houellebecq.

Vjerujte u strukturu. Osim toga, vjerujte u nekadašnje metrike. Versifikacija je snažno oruđe za oslobađanje unutrašnjeg života… Ne uspijevate li artikulirati svoju patnju u dobro definiranu strukturu, gotovi ste. Patnja će vas smazati sirove, iznutra, prije nego što budete imali vremena napisati bilo što… [I] nikada nemojte raditi; pisati pjesme nije posao; to je naboj.

Nakon što ste uspjeli (ili neuspjeli) artikulirati svoj izraz, kako preživjeti? Često će vam se održavanje na životu učiniti bolno beskorisnim i prestat ćete pisati…

Ako ne pišete više, možda je to uvod u promjenu forme. Ili promjenu teme… Ili je to možda doista uvod u vašu stvaralačku smrt. No o tome ne znate ništa. Nikada nećete točno upoznati taj dio sebe koji vas nagoni na pisanje… Možete odabrati …strategiju à la Pessoa: naći neku službicu, ništa ne objavljivati, mirno čekati smrt…

Trebat ćete se obilno koristiti mehanizmima društvene solidarnosti (naknada za nezaposlenost, itd.), kao i financijskom pomoći bolje stojećih prijatelja. Ne razvijajte pretjeranu krivicu u tom smjeru. Pjesnik je posvećeni parazit.

Ne morate se tući. Tuku se boksači; ne pjesnici. No, ipak, treba malo objavljivati, to je nužan uvjet da bi se moglo dogoditi posthumno priznavanje… Bili vi i najsavršeniji genij, neki ćete trag morati ostaviti; i imati povjerenja u literarne arheologe da iskopaju ostatak.

Nijednom nemojte misliti na sebe dok pišete, na sebe možete misliti u životu, s kojom ćete ženom/muškarcem završiti u krevetu, od koje(g) prijatelja/prijateljice ćete zatražiti financijsku pomoć, ali dok pišete usredotočite se samo na to kako da ovom svijetu izreknete svoju i njegovu istinu; samo to; to je i poruka zadnjeg dijela ovog iznimno motivirajućega, izvanrednog eseja.

Jer vaše je najdublje poslanje dupsti do Istine… Istina je sablažnjiva. No, bez nje, nema ničega što bi vrijedilo… Što se vas tiče, jednostavno recite istinu, ni više ni manje.

Daljnje riječi Michaela Houellebecqa moraju vas natjerati barem na drhtaj; ja ga svaki put osjetim:

Ne možete voljeti i istinu i svijet. Ali već se odabrali. Sada se problem sastoji u tome da se držite toga odabira. Pozivam vas da sačuvate hrabrost. Ne da biste se imali bilo čemu nadati. Naprotiv, znajte da ćete biti vrlo sami. Većina ljudi nagodi se sa životom, ili pak umru. Vi ste živi samoubojice.

Kako se približavate istini, tako raste samoća. Građevina je raskošna, ali pusta. Hodate praznim dvoranama, koje vraćaju jeku vaših koraka. Okružje je prozračno i nepromjenjivo; predmeti kao da su postali kipovi. Katkad zaplačete koliko je okrutna jasnoća vizije. Rado biste se vratili nazad, u magle neznanja; no zapravo znate da je već prekasno.

Nastavite. ne bojte se. Najgore je već prošlo. Dakako, život će vas još uvijek razdirati; ali vi, sa svoje strane, s njim više nemate toliko posla. Sjetite se: od vrha do dna, već ste mrtvi. Sada ste licem u lice s vječnošću.

Drugim riječima, dragi Marko, ako se sasvim dobro provodiš po tulumima, književnim susretima itd. i nekako ti polazi za rukom završiti u krevetu su curama s kojima to upravo želiš – što ti fali? Zašto trebaš još i pisati? Možda to činiš kako bi u krevet odveo još više cura. To je sasvim prihvatljiv odgovor za mladića. Ali kada te, jednoga dana, ta unutarnja, mahnita potreba ščepa za gušu, bez izuzetka, bez osvrtanja na sve tvoje prijatelje, i svo tvoje lijepo mišljenje o sebi, što ćeš učiniti? Hoćeš li joj se napokon prepustiti i otkazati sva književna okupljanja, susrete po Skandinavskim zemljama i predstavljanja po sajmovima knjiga…? To pitanje, na kraju krajeva, trebao bi sebi postaviti svaki čovjek koji u životu kani nešto ozbiljno napisati; dakle, neću još reći pisac. Kristian Novak vjerojatno si ga je postavio, pa otišao u Berlin i za nekoliko mjeseci napisao izvanrednu Črnu mati zemluRobert Perišić odgovor na to pitanje već dulje vremena živi; zamijenivši dan za noć, poput pravog vješca novije hrvatske književnosti, stvorio je besprijekorne romane koji se nažalost ne cijene u onoj mjeri u kojoj bi se, prema autoru ovih redaka, trebali cijeniti… Vjerojatno se nešto slično dogodilo i Damiru Karakašu dok je pisao Kino Liku… Ali već odavna znamo  da vrijednosti društva nisu naše vrijednosti, i ne moramo to sto puta ponavljati!

I ne zamjeri Marko, što sam tebe ‘uzeo za zub’ u ovoj osobitoj kritici coelhovske preobrazbe ne samo hrvatske, nego i svjetske književnosti… Ovo je samo dobronamjeran tekst upućen svim mladim ljudima koji uživaju u pisanju, da se ne daju navesti, kako to Paolo Coelho predlaže, na podilaženje čitatelju, osobitoj žanrovskoj izobrazbi, i općenito pisanju o temama koje nemaju nikakve veze s njima. Uživati pisati, to se samo tako kaže u početku, u kasnijim fazama života ono postaje naš lijek za stvarnost, a ako do kraja slijedimo naputke iz eseja Ostati živ, pisanje može postati i naša sudbina…

Kolovoz 2017.

Prilog konstruktivističkom načinu mišljenja

Posted in FILOZOFIJA, HEISENBERG, Kontakt, Kontakt, NIETZSCHE, Promjene u osnovama prirodne znanosti, ROBERT ZEMECKIS, SAGAN, UMJETNOST - FILM, Volja za moć, ZNANOST tagged , , , , u 11:00 am autora/ice Magičar

Carl Sagan: KONTAKT
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Werner Heisenberg: PROMJENE U OSNOVAMA PRIRODNIH ZNANOSTI

Zašto nam je konstruktivistički način razmišljanja danas potreban, a možda i nužan? Zato što jedino putem njega možemo prevladati ‘ovo’ u čemu smo se našli, nakon nezapamćenog doba nihilizma, u kojemu smo stigli obezvrijediti sve ono u što smo vjerovali. Čak i jedan poststruktuturalizam, na čelu s Derridom, iako je djelovao s najboljom namjerom, pokazalo se, bio je samo vrhunac, zadnji čavao u lijes ‘duhovnog čovjeka’. Zamislite da mrtvo-hladno kažete “Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.” Kamo to čovjeka može odvesti osim u kaljužu postmodernizma u kojoj se on, sada postmoderni čovjek, može samo iznova ‘spaljivati’ putem vjere u pravilnu ishranu, redovitu proizvodnju selfija i održavanje profila na Instagramu (kako nam to na izvanredan način dočarava ‘kralj sarkazma’ – JP Sears). Drugim riječima, ovaj postmoderni čovjek nikada neće umrijeti, a ni izumrijeti…

U najkraćim crtama, konstruktivističko stajalište vezano je uz nazor po kojemu sve što znamo o svijetu koji nas okružuje predstavlja neku vrst projekcije našeg uma. Stol za kojim sjedimo, laptop na kojemu tipkamo, čak i te naše odlučne ruke koje smo položili na tipkovnicu laptopa, samo su konstrukcije našeg uma koje nastaju na osnovi prilično složenog rada našeg kognitivnog aparata.

Da bismo dočarali konstruktivistički stav spram percepcije ‘vanjskog svijeta’, navest ćemo sljedeći primjer. Kad prstom dotaknemo stol na kojemu sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola, zapravo, predstavlja rezultat (outcomes) interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, nećemo reći da je stol ‘tvrd’, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem tvrdoće. Ova pedanterija u izražavanju upravo je karakteristika konstruktivističkog mislioca, i razotkriva samu bit konstruktivizma. Ono što primamo iz ‘vanjskog svijeta’ nije odraz predmeta ili nekakva ‘opipljiva’ sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji samo reprezentira ono što se dogodilo u susretu između naših ‘dijelova tijela’ (poput prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Čak ni udarac u naše tijelo ne možemo osjetiti direktno, kažu konstruktivisti, nego samo kao ‘elektrokemijsku oluju’ koja nas, kognitivno to zapažamo, obara na tlo. Naš mozak je okružen elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.

Tko je prethodno shvatio, vjerojatno je odmah prešao na konstruktivizam. A oni koji to nisu učinili, vjerojatno su na jedvite jade dočekali da izreknu i tu svoju jednu, jedinu, ali, po njihovu mišljenju, teško opovrgljivu optužbu na račun konstruktivizma: nije li konstruktivizam samo druga riječ za solipsizam? Podsjetimo, solipsizam je uvjerenje bez ikakva temelja nastalo u prostorima jednoga odveć egoističnog uma po kojemu sve što se događa i doslovno se događa samo u tom egoističnom umu. Ali valjda je i s ovim dosada rečenim očito da konstruktivisti nisu i nikada neće negirati mogućnost postojanja ‘vanjskog svijeta’! Oni samo tvrde da slika toga ‘vanjskog svijeta’ nije njegov odraz, nego naša konstrukcija.

Tu smo došli do über priloga konstruktivističkom načinu mišljenja. Naime, kako, ‘na konstruktivistički način’, objasniti postojanje drugih ljudi oko nas. Ne razmišljaju li oni na isti način kao i mi, i ne padaju li i njima na pamet takve bedastoće poput one, upravo izrečene, da je njihov um možda jedina stvarnost? Ovdje nam u pomoć priskače jedna druga, a pokazat će se ključna sposobnost našeg uma odnosno kognitivnog sustava, zahvaljujući kojoj upravo vidimo i iskušavamo svijet kakav vidimo i iskušavamo – to je naša moć apstraktnog izvođenja (dočaravanja) postojanja svijeta koji nam je pred očima. Ona, a ne neposredno iskustvo, zaključuje da doista postoje drugi pojedinci poput nas i na taj način od raspoznatljive i iskusive ‘grupice elektrokemijskih signala’ stvara privid postojanja ‘drugih ljudi’ poput nas kao i svih drugih stvari ‘vanjskog svijeta’. Ako ‘vani’ nešto postoji, to mogu biti samo elektromagnetski valovi, procesi, a ne Borisi, Aleksandre, Darke i Dragane… postojanje bilo kojega makroskopskog entiteta poput stola za kojim sjedimo ili poput vas koji ovo čitate, samo je logički izvedeno i dočarano našim osjećajem za boje i oblik. Čak je i observer, promatrač koji sve to promatra (spoznaje), umjesto da se pomiri s činjenicom da je samo kognitivni proces, uz sebe vezao nekakvo ‘ja’ koje u ‘stvarnosti’ ne postoji.

Ako vam prija slušati ovakvu obranu konstruktivističkog viewpointa, koja se sve više pretvara u rugalicu na ovo doba bolesnih egoizama, hajdemo još malo agitirati za njega, preko misli drugih magičara uma. Poslušajmo, zagovornika Kopenhagenske interpretacije kvantne teorije, kojeg smo nedavno ugostili ovdje u Pustopoljini, Wernera Heisenberga; pitajmo ga što on misli o našem znanju ‘vanjskog svijeta’.

Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [ah, ne čujem li to Derridu u prirodoznanstvenom ruhu!], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao…

A kad ga priupitamo za temeljno obilježje atoma, osnovnog gradivnog bloka svekolike materije, i elektrona, najmanjeg gradivnog bloka iste, već će nas otvoreno zavlačiti svojim odgovorom u kojem se naziru prve nijanse konstruktivističkog razmišljanja:

Kvantna je teorija, naime, dovela do rezultata da jedan atom nije tvorba dostupna našoj zornoj predodžbi u istom smislu kao neki predmet dnevnog iskustva. Atomu ili, točnije, najmanjoj gradivnoj čestici suvremene fizike, elektronu, prema ovoj teoriji, ne pripadaju više ‘po sebi’ čak ni najjednostavnije geometrijske ili mehaničke osobine, već ih on ima samo u onoj mjeri u kojoj su dostupne pomoću vanjskih zahvata promatranja.

U filmu Kontakt, snimljenom prema istoimenoj knjizi nezaboravnog Carla Sagana, u jednoj od njegovih posljednjih sekvenci, imamo na djelu umjetničku imaginaciju konstruktivističkog pogleda na svijet odnosno kognitivne domene promatrača… Kada u stroju za prevaljivanje ogromnih udaljenosti napokon dospije u zvjezdani sustav Vege, glavna junakinja filma, Ellie, spušta se na planet neočekivano poznatog krajolika. Nalazi se u prostoru u kojemu može disati, kretati se i misliti, ali ubrzo otkriva da on zapravo nalikuje svojevrsnoj ‘prozirnoj kupoli’. Kada prstom dotakne stjenke kupole, granice svoga kognitivnog sustava, oni pod njenom rukom zadrhte, zaljuljaju se, uključujući i sve slike na njima! Stvari izvan kupole su nejasne, ‘valovite’, pa je i osoba koja joj se približava i koju može vidjeti kroz samu kupolu – nejasna, i na neki način, baš ‘valovita’. Tek kad stupi u samu kupolu, Ellie ju prepoznaje – to je njezin otac, bolje reći, pojava njenog oca koju je izvanzemaljac odabrao, na osnovi najizraženijih emocija koje je očitovao njen um, kako bi stupio s njom u kontakt. Postaje očito da izmjenom prozirnosti kupole upravljamo i vrstom konstruktivizma koji je na djelu! Potpuno prozirna kupola simbolizirala bi najtvrđi, tzv. dogmatski realizam, a potpuno neprozirna radikalni konstruktivizam. Režiser filma, čini se, odabrao je sredinu, neku vrst strukturalnog realizma ili umjerenog konstruktivizma, kojima se i mi, sa svojom neprikosnovenom lucidnošću, priklanjamo.

Zašto? Pitate me zašto, sad bi se požalio Nietzsche… Zato što nas je maloprije spomenuta kvantna teorija, više od svih, poučila da sve stvari na ovom svijetu imaju dvojnu prirodu: mogu se tretirati i kao čestice i kao valovi. Tako stoji sa svjetlošću (Einstein), tako stoji i s materijom (De Broglie). Princip/dokaz o jedinstvu materije jedan je od najdubljih nalaza kvantne teorije o prirodi koja nas okružuje (iako će Derrida iz prikrajka protestirati da čak i ona, priroda, ne postoji). Prema ovom principu, bilo koja čestica može se pretvoriti u bilo koju česticu; kada tomu dodamo i Heisenbergovu tvrdnju da čestica kao čestica sva svoja svojstva zadobiva isključivo u činu promatranja, nismo li na najbolji mogući način potvrdili konstruktivistički stav.

Ovako zamišljam da stoje stvari. Stvari su čestice samo za naš kognitivni sustav koji ga putem svoje ‘prostornovremenske mreže’ upravo takve vidi. ‘Prava zbilja’, ako se o njoj uopće može govoriti, su valovi (a ne čestice!), po svemu sudeći, slični elektromagnetskim valovima koje još uvijek uspijevamo opaziti, u vječnom procesu koji ostaje neuhvatljiv našem promatranju i izvan dosega našeg iskustva… Tako je razmišljao i kibernetičar i neuroznanstvenik Heinz von Foerster, jedan od predvodnika konstruktivističkog načina razmišljanja, od kojega sam preuzeo još nekoliko misli u ovom postu. Mogu spomenuti i druge konstruktivističke mislioce poput pedagoga Jean Piageta, sociologa Niklasa Luhmanna, psihologa Erica von Glasersfelda te neprikosnovene biologe Humberta Maturanu i Franciska Varelu, koji su svojom premisom “živjeti znači spoznavati” utrli put konstruktivizmu i u mnogim drugim znanostima…

Malo-pomalo, shvatio sam da mi je konstruktivistički način razmišljanja bio suđen. Na koncu, postao mi je prirodan poput realizma za mnoge druge ljude. Čak se i naš Učitelj, i ne znajući, deklarirao kao preteča ovog načina razmišljanja. U nastavku donosim i neke konstruktivističke note iz simfonije njegovih misli (iz nikada, za njegova života, objavljene knjige Volje za moć) koje me i dan danas ostavljaju bez daha:

Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).

Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje [to je i glavna premisa H. Maturane i F. Varele], oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.

Apriorne “istine” u koje se najviše vjeruje za mene su – mnijenja prihvaćena do daljnjeg, na primjer zakon uzročnosti, veoma dobro uvježbane navike vjerovanja, utjelovljen je toliko da bi nevjerovanje u nj upropastilo rod. Ali jesu li to istine? Kakva li zaključka! Kao da se istina dokazuje time što opstaje čovjek… Nužno je… da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.

Ista jednadžbena i uređujuća snaga što vlada u idioplazmi vlada i za prisvajanje vanjskog svijeta… Uz nastanak logike: sklonost izjednačavanju, taj proces posve odgovara onom izvanjskom, mehaničkom (koji mu je simbol), po kojemu plazma trajno sve što prisvaja čini sebi jednakim te ga uvrštava u svoje oblike i redove… Poimati možemo samo svijet što smo ga sami sazdali.

Za sam kraj pak citirat ću i završni paragraf diplomskog rada moje studentice, napisan, kao i ovaj cijeli post, pod utjecajem, već spomenutog, konstruktivističkog mislioca Heinza von Foerstera:

…konstruktivistički način razmišljanja je i oslobađajući, jer odbija vjerovanje u jedan odgovor i nijekanje svih drugih. Bogatstvo izbora je oznaka prilagodljivog i zdravog sustava. Etički imperativ konstruktivizma ističe kako se uvijek treba ponašati tako da se poveća broj mogućnosti odabira. U neku ruku, s etičkog stajališta, to znači da je cijena takvog pogleda, pored odbacivanja objektivnosti, i prihvaćanje odgovornosti za svijet u kojem živimo.

Ima li potrebe ovome išta dodati? Svima zainteresiranima: prijelaz na konstruktivistički način razmišljanja obavlja se bez ikakve papirologije svakim danom između 0 i 24 sata u vlastitom prostoru uma. 🙂

Siječanj 2017.

Misliti da je ljudska svijest prolazna je nemoguće! (ili o Nietzscheovoj najreligioznijoj misli)

Posted in FILOZOFIJA, KNJIŽEVNOST - PROZA, KUNDERA, Nepodnošljiva lakoća postojanja, NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra tagged , , u 12:51 am autora/ice Magičar

Milan Kundera: NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA

Nietzscheova misao o “vječnom vraćanju” jedna je od njegovih najzagonetnijih, a možda i najreligioznijih misli. Kako to, kad znamo da se radi o filozofu koji je svijetu objavio da je Bog mrtav? Evo kako!

Ljudska svijest, što god racionalno o njoj zaključili– u njoj ili putem nje (primjerice, odakle dolazi i kamo ide) – teško prihvaća vlastitu prolaznost. Najmanje što o njoj možemo reći, a da nam se čini da nećemo pogriješiti, odnosi se na naše vjerovanje da je ustrojena tako da sve oko sebe doživljava po smislu… U bilo čemu, ona će ponajprije tražiti i ‘vidjeti smisao’; očiti ili prikriveni, a u mnogim prilikama, čak i onaj izostajući… Pa tako, sâm pojam besmislenosti u ljudskom jeziku odiše jednom zasebnom vrstom smislenosti. Dovoljno je znati što se pod ovim pojmom misli (najčešće je to izostanak smisla), pa da se on tumači kao smislen. Prava besmislenost, koja praktički nema nikakve veze sa smislom, i o kojoj i ne možemo ništa reći, očito, ne nalazi se samo izvan jezika, nego i najvjerojatnije dohvata ljudskog intelekta.

Iz izrečenoga izbija i šire značenje smisla koje želimo ovdje istaknuti; ono se odnosi na mogućnost uspostavljenja bilo kakvih veza između uočenih ‘razlika u svijetu’ (da ne kažemo ‘stvari’). Za našu svijest, apsolutno sve mora posjedovati smisao (ili besmisao, u smislu ‘izostanka smisla’), a to znači da mu u startu prilazimo s predrasudom koja glasi: stvari u svijetu posjeduju mogućnost međusobnog povezivanja. Ali zašto, onda, jedna prolaznost – ovoga sada i ovdje – koja kao takva također posjeduje smisao, za jednu svijest mora postati neodrživa? Zato što nije stvar u tome što mi doista prolazimo i nestajemo, nego u tome što postaje jako teško objasniti, odnosno učiniti smislenim, odgovor na pitanje zašto smo se, onda, uopće pojavili.

Ljudska svijest teško se može nositi s razlogom svog postojanja, ako prihvati vlastitu prolaznost. I nije Nietzsche prvi koji je to shvatio, shvatili su to davno prije njega i utemeljivači velikih religija. Uvijek nam valja igrati na kartu vječnosti. Čak i znanstvenici igraju na nju! Pomislimo samo na pojam beskonačnosti koji se svako malo pojavljuje u izračunima matematike i fizike na njihovim ‘krajevima’… Nietzsche se dosjetio i vječnost vratio na scenu kroz zagonetnu misao o vječnom vraćanju. U nekim svojim pabircima čak ju je pravdao znanstvenim razlozima: ako se svemir sastoji od konstantne količine energije/sile u kretanju – kao što to tvrdi I. zakon termodinamike  – onda se svako stanje te količine energije/sile jednom mora ponoviti… napisao je trezvene, znanstvene glave. Neizbježan je dojam da su ljudi-filozofi poput Nietzschea, putem ovakvog načina rezoniranja, oduvijek pokušavali zaobići vlastitu smrt u pravom smislu te riječi.

Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.

Za Nietzschea je, prema tome, utjeha da se ‘sve vraća’, ali i moralni imperativ. Na osnovi ove misli, on je ubrzo mogao izvesti svoj poznati ‘zakon’ ravnanja volje za moći koji je stavio u usta svog Zarathustre: čini onako kako si oduvijek želio i kako ćeš oduvijek željeti činiti. Nema kajanja, nema osvete! Postavi se u životu onako kako bi ga želio vječno živjeti… Nepostojanje je zapravo nemoguća nemogućnost za jednu svijest. Važan je kozmički ritam i pripadnost Cjelini.

Na misao o vječnom vraćanju nailazim i na početku romana Milana Kundere Nepodnošljiva lakoća postojanja, ali u sasvim ‘drugom ruhu’. Kundera se ovoj misli opire svim sredstvima, a što je, izgleda, bilo jedino moguće u onim drsko-ateističkim 80-im godinama 20. stoljeća. Naziva ju ‘smušenim mitom’, i za filozofe suviše zbunjujućom… K tomu, sjećam se, stigao me je i samoga zbuniti. Početak njegova romana morao sam pročitati nekoliko puta kako bih shvatio što je htio poručiti; uostalom, donosim ga i u nastavku:

 Misao o vječnom vraćanju je tajanstvena i Nietzsche je njome prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj! Što treba da nam kaže taj smušeni mit?

Mit o vječnom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek nestane, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota — ako je bio strašan, lijep ili uzvišen — ne znače pod milim Bogom ništa.

Kunderine dojmljive, svečarske rečenice, savršene u svojoj književnoj ljepoti, međutim, kao da izriču protuslovlje. Ta mit o vječnom vraćanju ne govori o lakoći postojanja, životu bez težine, nego baš obrnuto! Treba nam neko vrijeme da shvatimo kako je lakoću postojanja, kakva se osjećala u drsko-ateističkim 1980-im i samo tad, Kundera zapravo izveo iz mita o vječnom vraćanju!

Možemo… reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja određenu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile — pojavljuju se lišene olakotne okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakotna okolnost nam, naime, onemogućava da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi o nečemu što je prolazno?

Ako se svaka sekunda našega života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom.

Očito, Kunderin svijet je svijet bez Boga, bez odgovornosti; u njemu se o ničemu ne može suditi, jer se u njemu ništa pod milim bogom ne ponavlja, ‘ne vraća’. I već zbog te činjenice u Nietzscheovoj misli o vječnom vraćanju valja nam slutiti tu crtu njezine religioznosti.

A sad se poigrajmo! Postoji nekoliko opcija ‘vječnog vraćanja’. Pored Nietzscheove, po kojoj se naš život vraća točno u onom obliku u kakvom je bio proživljen, lako si možemo dočarati i ‘druga vraćanja’; primjerice, ono u kojoj se vraćamo mi kao mi – odnosno naše ‘unutarnje ja’ (a ne ‘uslovljeno ja’ ili-ti ego), ali da se, pritom, naš život uvijek ravna prema nekom drugom scenariju; prema jednom, bili bismo uspješni u onome što volimo raditi, prema drugom nesretni, u jednom životu ostvarili bi većinu svojih želja, a u drugom se od njih razboljeli itd. Ali i dalje, u svim mogućim životima, mi bismo bili mi kao mi, zadržali bismo ono jedno, nepromjenjivo, ‘unutarnje jastvo’… Postoji i pozicija na koju se poziva budizam i po kojoj naše ‘unutarnje jastvo‘ u budućim životima ne mora zadržati ljudsku prirodu. Može prijeći u oblik gusjenice ili stabla, pa čak i kamena obraslog mahovinom pored žuborećeg potoka! Ali i u tim životima odnosno postojanju, na djelu bi bilo vječno vraćanje

Ako budemo te sreće, pred samu smrt, vjerojatno ćemo dobiti priliku pomisliti na naše najbliže, i (na) ono što ostavljamo iza sebe. Ali, isto tako, pomislit ćemo i na tu svetu, nikada do kraja opovrgnutu mogućnost, da se negdje (pa čak i na istom mjestu) ponovno rodimo… Hoće li to biti na Nebu, u ‘budističkom stilu’ reinkarniranom životu na Zemlji ili naprosto u ponovljenom životu u vlastitoj koži, nakon što se beskraj svih mogućnosti svijeta u međuvremenu okrene za puni krug (i sve se bude moralo ponoviti)… svejedno je. Čak i ne tvrdim da se to stvarno događa, samo držim da je čovjek ustrojen upravo tako misliti…

A sada, jednom osobitom mističkom intuicijom, kojom je vjerojatno bio prožet i Nietzsche, probajmo pojmiti kako odvijanje svih drugih mogućnosti u beskraju vremena, dok smo mrtvi, i dok ne postojimo, za našu svijest, zapravo, ne znači ništa. Iz perspektive naše svijesti, čim svršimo s našim starim životom, već u ‘sljedećem trenutku’ probudit ćemo se u novom… To je zato što cijelo to vrijeme dok nismo postojali, nismo bili ni prisutni u vremenu i prostoru, pa nismo ni mogli osjetiti protjecanje vremena. Naš ‘sljedeći trenutak’ u vremenu odnosit će se na prvi trenutak ponovljenog života… Između njega i ‘posljednjeg trenutka’ starog života, naša svijest neće moći ‘staviti’ ništa. Nepostojanje, jednostavno, neće moći osjetiti, a odatle  – ni vlastitu prolaznost. Držim da je to pravi smisao misli o vječnom vraćanju (pa čak i svekolikog Ništavila), ali za koji, naravno, ne tvrdim da je i nužno istinit…

Kao i Kundera, ni ja nisam siguran u postojanje tog ‘unutarnjeg jastva’ čijom spoznajom se diče velike svjetske religije. Više sam sklon vjerovati da je ‘ja’ samo drugi naziv za sadržaj sjećanja. Međutim, ono što sam (ovim tekstom) valjda htio pokazati odnosi se na činjenicu da je ta izvjesnost današnjoj ljudskoj svijesti, dodatno napumpanog ega, jedno izuzetno strano stajalište.

Kunderin doprinos interpretaciji Nietzscheove misli vidim u njegovu majstorskom objašnjenju zašto ju je Nietzsche smatrao ‘najtežim teretom’, ali i u tome što mi je ukazao da ovu misao ‘ugledam’ odnosno prepoznam kao najreligiozniju Nietzscheovu misao. Ako vjerujete u ‘ja’ nužno morate biti skloni ‘pripitomljavanju’ vječnosti, jer ‘ja’ ne može sebe objasniti sebi, ako nešto u cijeloj stvari nije vječno. A odatle, priznajete li vi to ili ne, postajete malo-pomalo i religiozni…

S druge strane, čak kad bi i prihvatili tu ‘nepodnošljivu lakoću’ svekolike prolaznosti (koja se barem u Kunderino vrijeme nije doživljavala tako groznom), u času iznuđene šutnje, naša bi svijest živošću svojih misli nastavila dokazivati da joj nepostojanje nije prirođeno, i da se s njim, u konačnici, nikada neće pomiriti. Na kraju krajeva, ne znam zašto je tako, ali je tako. Dakako, iz mene ovoga puta progovara intuicija, a ne ratio, jača nego ikad, i koju volim dovesti u vezu s intuicijom koja je opsjedala starogrčke filozofe – predsokratovce – Talesa, Anaksimandra, Heraklita, Parmenida i Anaksagoru… (Možda je došlo vrijeme da i njima posvetim koji post!) I valjda baš zbog njenih korijena, i utjecaja, barem u ovom trenutku, ne dopuštam da ono što joj je na umu ikakvi racionalni proturazlozi pobiju.

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: