Listopad 2017.

Damar književnosti

Posted in HOUELLEBECQ, KNJIŽEVNOST - PROZA, Lanzarote i drugi tekstovi, Ostati živ tagged , , at 12:42 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV

Svoj putopis po Italiji Marko Pogačar, jedan od naših najperspektivnijih književnika, odlučio je nasloviti Talijanske sveske. Izvadak putopisa dobio sam priliku poslušati u nedjeljno jutro u emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija, onako polubudan, u krevetu. Sve je na svom mjestu. Marko ne samo da vlada putopisnim žanrom, stilskim figurama, “radnjom putopisa”, nego je zadivljujuće i njegovo poznavanje korpusa hrvatskog jezika. Posjet nekom malom neuglednom seocetu u sjevernoj Italiji on opisuje s barem dvadesetak riječi čije značenje ne poznajem. Izbrušen je to tekst do najsitnijih detalja, i kad bih sebe uzimao kao nekog ozbiljnog pisca, bilo bi mi teško priznati da Marko piše bolje od mene… Talijanske sveske po svemu su vrhunsko putopisno štivo i tu nema nikakvog spora…

Međutim – ah to moje “međutim”, u kojemu nikako ne želim pronaći nekakav trag ‘naknadne’ ljubomore, a što je kod pisaca uobičajena stvar – ovoga puta odnosi se na nešto drugo. Ono me je već počelo golicati kod saznanja samog naslova putopisa Talijanske sveske. Naime, malo-pomalo, počelo mi se vrzmati glavom: ta, nije valjda otputovao u Italiju samo zato kako bi mogao pisati…? I znači li to da putopis nije proizišao spontano iz unaprijed planiranog (ili neplaniranog) putovanja…? Nekako, više nisam u stanju podnijeti pisce koji su “u potrazi za inspiracijom”. Ne kažem da je Marko takav pisac, ali čini mi se važnim to reći. Jednostavno, pisanje, kao i sve drugo na svijetu što je dodatak životu a ne sâm život, nikako se ne bi smjeli graditi toliko ozbiljnima, niti je pisac u tolikoj mjeri ozbiljan stvor, da bi se do te mjere uzimao ozbiljno i radio nešto drugo kako bi mogao pisati! Ako ćete ikada staviti nešto na papir, stavit ćete to isključivo iz duboke unutarnje potrebe, u bilo kojoj životnoj situaciji, imali ili ne imali vremena za to; ukratko, neovisno od toga što se trenutno događa u vašem životu… To je jedina legitimacija umjetnika, druge nema!

I sada vidim Marka u društvu etabliranih zvijezda hrvatskog književnog bunjišta, u kojemu pokorno prima savjete kako bi se trebala odvijati njegova književna karijera, o čemu bi on to zapravo trebao pisati… Nevjerojatno je to u kojem broju slučajeva danas mladi pisac pristaje na ovaj način ‘slavno propasti’, prihvaćajući savjete starijih kolega i urednika izdavačkih kuća te započeti pisati o temama koje nikada nisu bile i nikada neće biti njegove teme… Ne kažem da je tako i u Markovom slučaju, ali neka sjena mojih misli šapuće mi da su u njegovu slučaju te teme možda upravo njegovi putopisi… kao ‘službeno’ opravdanje za odgodu pisanja romana…

Žao mi je što je moja žaoka usmjerena prema kretanju na lokalnoj književnoj sceni ponovno oplela po onom do kojeg mi je zapravo stalo… Jer, čitajući još njegovu poeziju, u Marku Pogačaru vidio sam damar, onu životnu snagu koja je preostala u tijelu hrvatske književnosti prije njezine konačne smrti kao istinske književnosti; premda bi bilo ispravnije reći – prije njezinoga potpunog potonuća u Coelhovsku književnost podilaženja čitatelju… Ono što će se dogoditi s ostatkom, ili se već uvelike događa, možda bi se još moglo nazvati “stilskim vježbama” à la Milko Valent, ili pak “književnost radi književnosti” prema slavnijoj analogiji l’art pour l’art

Je li važna hrvatska književnost? Nije. Je li uopće važna bilo koja druga književnost? Nije! Je li, onda važno, što uopće pišemo? Jest, ali samo ako pisanjem zapravo izdržavamo život i svu patnju koju sa sobom nosi. Ako u tome što pišemo možemo pomoći drugima na isti način – onda se već možemo nazvati i piscima! Ali ako život ne osjećamo kao patnju, onda ne trebamo pisati, onda možemo i samo podilaziti čitatelju i ‘štancati’ detektivske romane, ljubiće, krimiće, sf-ove… drugim riječima proizvoditi kapitalistička dobra kao i svaka druga, uključiti se u borbu za čitalačku publiku na književnom tržištu, popularizirati se preko društvenih mreža i sl.

*

*  *

O tome kako stoje stvari na ovome svijetu, kao i o istinskom, ali danas zaboravljenom pozivu pisca u izloženomu smislu, ne mogu se zasititi čitajući kratki esej Ostati živ Michaela Houellebecqa podijeljen u četiri dijela, znakovitih naziva: Najprije patnja, Artikulirati, Preživjeti, Udariti gdje treba. Prema ovome eseju, Michael Houellebecq i rock zvijezda Iggy Pop, inače bliski prijatelji, snimili su film. To vam je to, dragi pisci, samo trebate slijediti ovaj naputak kako ostati živ, ako pišete da biste svladali patnju koju osjećate u svom postojanju…

Zašto najprije patnja? Zato što je…

…svijet… rasprostrta patnja… Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje… Svijet se sastoji od patnje, zato što je, po svojoj biti, slobodan. Patnja je nužna posljedica redovitog funkcioniranja sustava. To morate znati, i [to morate] reći!

Tako, dakle, stoje stvari na ovome svijetu. A kako onda artikulirati patnju? Jednostavno, stavite je u strukturu, savjetuje Houellebecq.

Vjerujte u strukturu. Osim toga, vjerujte u nekadašnje metrike. Versifikacija je snažno oruđe za oslobađanje unutrašnjeg života… Ne uspijevate li artikulirati svoju patnju u dobro definiranu strukturu, gotovi ste. Patnja će vas smazati sirove, iznutra, prije nego što budete imali vremena napisati bilo što… [I] nikada nemojte raditi; pisati pjesme nije posao; to je naboj.

Nakon što ste uspjeli (ili neuspjeli) artikulirati svoj izraz, kako preživjeti? Često će vam se održavanje na životu učiniti bolno beskorisnim i prestat ćete pisati…

Ako ne pišete više, možda je to uvod u promjenu forme. Ili promjenu teme… Ili je to možda doista uvod u vašu stvaralačku smrt. No o tome ne znate ništa. Nikada nećete točno upoznati taj dio sebe koji vas nagoni na pisanje… Možete odabrati …strategiju à la Pessoa: naći neku službicu, ništa ne objavljivati, mirno čekati smrt…

Trebat ćete se obilno koristiti mehanizmima društvene solidarnosti (naknada za nezaposlenost, itd.), kao i financijskom pomoći bolje stojećih prijatelja. Ne razvijajte pretjeranu krivicu u tom smjeru. Pjesnik je posvećeni parazit.

Ne morate se tući. Tuku se boksači; ne pjesnici. No, ipak, treba malo objavljivati, to je nužan uvjet da bi se moglo dogoditi posthumno priznavanje… Bili vi i najsavršeniji genij, neki ćete trag morati ostaviti; i imati povjerenja u literarne arheologe da iskopaju ostatak.

Nijednom nemojte misliti na sebe dok pišete, na sebe možete misliti u životu, s kojom ćete ženom/muškarcem završiti u krevetu, od koje(g) prijatelja/prijateljice ćete zatražiti financijsku pomoć, ali dok pišete usredotočite se samo na to kako da ovom svijetu izreknete svoju i njegovu istinu; samo to; to je i poruka zadnjeg dijela ovog iznimno motivirajućega, izvanrednog eseja.

Jer vaše je najdublje poslanje dupsti do Istine… Istina je sablažnjiva. No, bez nje, nema ničega što bi vrijedilo… Što se vas tiče, jednostavno recite istinu, ni više ni manje.

Daljnje riječi Michaela Houellebecqa moraju vas natjerati barem na drhtaj; ja ga svaki put osjetim:

Ne možete voljeti i istinu i svijet. Ali već se odabrali. Sada se problem sastoji u tome da se držite toga odabira. Pozivam vas da sačuvate hrabrost. Ne da biste se imali bilo čemu nadati. Naprotiv, znajte da ćete biti vrlo sami. Većina ljudi nagodi se sa životom, ili pak umru. Vi ste živi samoubojice.

Kako se približavate istini, tako raste samoća. Građevina je raskošna, ali pusta. Hodate praznim dvoranama, koje vraćaju jeku vaših koraka. Okružje je prozračno i nepromjenjivo; predmeti kao da su postali kipovi. Katkad zaplačete koliko je okrutna jasnoća vizije. Rado biste se vratili nazad, u magle neznanja; no zapravo znate da je već prekasno.

Nastavite. ne bojte se. Najgore je već prošlo. Dakako, život će vas još uvijek razdirati; ali vi, sa svoje strane, s njim više nemate toliko posla. Sjetite se: od vrha do dna, već ste mrtvi. Sada ste licem u lice s vječnošću.

Drugim riječima, dragi Marko, ako se sasvim dobro provodiš po tulumima, književnim susretima itd. i nekako ti polazi za rukom završiti u krevetu su curama s kojima to upravo želiš – što ti fali? Zašto trebaš još i pisati? Možda to činiš kako bi u krevet odveo još više cura. To je sasvim prihvatljiv odgovor za mladića. Ali kada te, jednoga dana, ta unutarnja, mahnita potreba ščepa za gušu, bez izuzetka, bez osvrtanja na sve tvoje prijatelje, i svo tvoje lijepo mišljenje o sebi, što ćeš učiniti? Hoćeš li joj se napokon prepustiti i otkazati sva književna okupljanja, susrete po Skandinavskim zemljama i predstavljanja po sajmovima knjiga…? To pitanje, na kraju krajeva, trebao bi sebi postaviti svaki čovjek koji u životu kani nešto ozbiljno napisati; dakle, neću još reći pisac. Kristian Novak vjerojatno si ga je postavio, pa otišao u Berlin i za nekoliko mjeseci napisao izvanrednu Črnu mati zemluRobert Perišić odgovor na to pitanje već dulje vremena živi; zamijenivši dan za noć, poput pravog vješca novije hrvatske književnosti, stvorio je besprijekorne romane koji se nažalost ne cijene u onoj mjeri u kojoj bi se, prema autoru ovih redaka, trebali cijeniti… Vjerojatno se nešto slično dogodilo i Damiru Karakašu dok je pisao Kino Liku… Ali već odavna znamo  da vrijednosti društva nisu naše vrijednosti, i ne moramo to sto puta ponavljati!

I ne zamjeri Marko, što sam tebe ‘uzeo za zub’ u ovoj osobitoj kritici coelhovske preobrazbe ne samo hrvatske, nego i svjetske književnosti… Ovo je samo dobronamjeran tekst upućen svim mladim ljudima koji uživaju u pisanju, da se ne daju navesti, kako to Paolo Coelho predlaže, na podilaženje čitatelju, osobitoj žanrovskoj izobrazbi, i općenito pisanju o temama koje nemaju nikakve veze s njima. Uživati pisati, to se samo tako kaže u početku, u kasnijim fazama života ono postaje naš lijek za stvarnost, a ako do kraja slijedimo naputke iz eseja Ostati živ, pisanje može postati i naša sudbina…

Kolovoz 2017.

Prilog konstruktivističkom načinu mišljenja

Posted in FILOZOFIJA, HEISENBERG, Kontakt, Kontakt, NIETZSCHE, Promjene u osnovama prirodne znanosti, ROBERT ZEMECKIS, SAGAN, UMJETNOST - FILM, Volja za moć, ZNANOST tagged , , , , at 11:00 am autora/ice Magičar

Carl Sagan: KONTAKT
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Werner Heisenberg: PROMJENE U OSNOVAMA PRIRODNIH ZNANOSTI

Zašto nam je konstruktivistički način razmišljanja danas potreban, a možda i nužan? Zato što jedino putem njega možemo prevladati ‘ovo’ u čemu smo se našli, nakon nezapamćenog doba nihilizma, u kojemu smo stigli obezvrijediti sve ono u što smo vjerovali. Čak i jedan poststruktuturalizam, na čelu s Derridom, iako je djelovao s najboljom namjerom, pokazalo se, bio je samo vrhunac, zadnji čavao u lijes ‘duhovnog čovjeka’. Zamislite da mrtvo-hladno kažete “Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.” Kamo to čovjeka može odvesti osim u kaljužu postmodernizma u kojoj se on, sada postmoderni čovjek, može samo iznova ‘spaljivati’ putem vjere u pravilnu ishranu, redovitu proizvodnju selfija i održavanje profila na Instagramu (kako nam to na izvanredan način dočarava ‘kralj sarkazma’ – JP Sears). Drugim riječima, ovaj postmoderni čovjek nikada neće umrijeti, a ni izumrijeti…

U najkraćim crtama, konstruktivističko stajalište vezano je uz nazor po kojemu sve što znamo o svijetu koji nas okružuje predstavlja neku vrst projekcije našeg uma. Stol za kojim sjedimo, laptop na kojemu tipkamo, čak i te naše odlučne ruke koje smo položili na tipkovnicu laptopa, samo su konstrukcije našeg uma koje nastaju na osnovi prilično složenog rada našeg kognitivnog aparata.

Da bismo dočarali konstruktivistički stav spram percepcije ‘vanjskog svijeta’, navest ćemo sljedeći primjer. Kad prstom dotaknemo stol na kojemu sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola, zapravo, predstavlja rezultat (outcomes) interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, nećemo reći da je stol ‘tvrd’, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem tvrdoće. Ova pedanterija u izražavanju upravo je karakteristika konstruktivističkog mislioca, i razotkriva samu bit konstruktivizma. Ono što primamo iz ‘vanjskog svijeta’ nije odraz predmeta ili nekakva ‘opipljiva’ sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji samo reprezentira ono što se dogodilo u susretu između naših ‘dijelova tijela’ (poput prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Čak ni udarac u naše tijelo ne možemo osjetiti direktno, kažu konstruktivisti, nego samo kao ‘elektrokemijsku oluju’ koja nas, kognitivno to zapažamo, obara na tlo. Naš mozak je okružen elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.

Tko je prethodno shvatio, vjerojatno je odmah prešao na konstruktivizam. A oni koji to nisu učinili, vjerojatno su na jedvite jade dočekali da izreknu i tu svoju jednu, jedinu, ali, po njihovu mišljenju, teško opovrgljivu optužbu na račun konstruktivizma: nije li konstruktivizam samo druga riječ za solipsizam? Podsjetimo, solipsizam je uvjerenje bez ikakva temelja nastalo u prostorima jednoga odveć egoističnog uma po kojemu sve što se događa i doslovno se događa samo u tom egoističnom umu. Ali valjda je i s ovim dosada rečenim očito da konstruktivisti nisu i nikada neće negirati mogućnost postojanja ‘vanjskog svijeta’! Oni samo tvrde da slika toga ‘vanjskog svijeta’ nije njegov odraz, nego naša konstrukcija.

Tu smo došli do über priloga konstruktivističkom načinu mišljenja. Naime, kako, ‘na konstruktivistički način’, objasniti postojanje drugih ljudi oko nas. Ne razmišljaju li oni na isti način kao i mi, i ne padaju li i njima na pamet takve bedastoće poput one, upravo izrečene, da je njihov um možda jedina stvarnost? Ovdje nam u pomoć priskače jedna druga, a pokazat će se ključna sposobnost našeg uma odnosno kognitivnog sustava, zahvaljujući kojoj upravo vidimo i iskušavamo svijet kakav vidimo i iskušavamo – to je naša moć apstraktnog izvođenja (dočaravanja) postojanja svijeta koji nam je pred očima. Ona, a ne neposredno iskustvo, zaključuje da doista postoje drugi pojedinci poput nas i na taj način od raspoznatljive i iskusive ‘grupice elektrokemijskih signala’ stvara privid postojanja ‘drugih ljudi’ poput nas kao i svih drugih stvari ‘vanjskog svijeta’. Ako ‘vani’ nešto postoji, to mogu biti samo elektromagnetski valovi, procesi, a ne Borisi, Aleksandre, Darke i Dragane… postojanje bilo kojega makroskopskog entiteta poput stola za kojim sjedimo ili poput vas koji ovo čitate, samo je logički izvedeno i dočarano našim osjećajem za boje i oblik. Čak je i observer, promatrač koji sve to promatra (spoznaje), umjesto da se pomiri s činjenicom da je samo kognitivni proces, uz sebe vezao nekakvo ‘ja’ koje u ‘stvarnosti’ ne postoji.

Ako vam prija slušati ovakvu obranu konstruktivističkog viewpointa, koja se sve više pretvara u rugalicu na ovo doba bolesnih egoizama, hajdemo još malo agitirati za njega, preko misli drugih magičara uma. Poslušajmo, zagovornika Kopenhagenske interpretacije kvantne teorije, kojeg smo nedavno ugostili ovdje u Pustopoljini, Wernera Heisenberga; pitajmo ga što on misli o našem znanju ‘vanjskog svijeta’.

Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [ah, ne čujem li to Derridu u prirodoznanstvenom ruhu!], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao…

A kad ga priupitamo za temeljno obilježje atoma, osnovnog gradivnog bloka svekolike materije, i elektrona, najmanjeg gradivnog bloka iste, već će nas otvoreno zavlačiti svojim odgovorom u kojem se naziru prve nijanse konstruktivističkog razmišljanja:

Kvantna je teorija, naime, dovela do rezultata da jedan atom nije tvorba dostupna našoj zornoj predodžbi u istom smislu kao neki predmet dnevnog iskustva. Atomu ili, točnije, najmanjoj gradivnoj čestici suvremene fizike, elektronu, prema ovoj teoriji, ne pripadaju više ‘po sebi’ čak ni najjednostavnije geometrijske ili mehaničke osobine, već ih on ima samo u onoj mjeri u kojoj su dostupne pomoću vanjskih zahvata promatranja.

U filmu Kontakt, snimljenom prema istoimenoj knjizi nezaboravnog Carla Sagana, u jednoj od njegovih posljednjih sekvenci, imamo na djelu umjetničku imaginaciju konstruktivističkog pogleda na svijet odnosno kognitivne domene promatrača… Kada u stroju za prevaljivanje ogromnih udaljenosti napokon dospije u zvjezdani sustav Vege, glavna junakinja filma, Ellie, spušta se na planet neočekivano poznatog krajolika. Nalazi se u prostoru u kojemu može disati, kretati se i misliti, ali ubrzo otkriva da on zapravo nalikuje svojevrsnoj ‘prozirnoj kupoli’. Kada prstom dotakne stjenke kupole, granice svoga kognitivnog sustava, oni pod njenom rukom zadrhte, zaljuljaju se, uključujući i sve slike na njima! Stvari izvan kupole su nejasne, ‘valovite’, pa je i osoba koja joj se približava i koju može vidjeti kroz samu kupolu – nejasna, i na neki način, baš ‘valovita’. Tek kad stupi u samu kupolu, Ellie ju prepoznaje – to je njezin otac, bolje reći, pojava njenog oca koju je izvanzemaljac odabrao, na osnovi najizraženijih emocija koje je očitovao njen um, kako bi stupio s njom u kontakt. Postaje očito da izmjenom prozirnosti kupole upravljamo i vrstom konstruktivizma koji je na djelu! Potpuno prozirna kupola simbolizirala bi najtvrđi, tzv. dogmatski realizam, a potpuno neprozirna radikalni konstruktivizam. Režiser filma, čini se, odabrao je sredinu, neku vrst strukturalnog realizma ili umjerenog konstruktivizma, kojima se i mi, sa svojom neprikosnovenom lucidnošću, priklanjamo.

Zašto? Pitate me zašto, sad bi se požalio Nietzsche… Zato što nas je maloprije spomenuta kvantna teorija, više od svih, poučila da sve stvari na ovom svijetu imaju dvojnu prirodu: mogu se tretirati i kao čestice i kao valovi. Tako stoji sa svjetlošću (Einstein), tako stoji i s materijom (De Broglie). Princip/dokaz o jedinstvu materije jedan je od najdubljih nalaza kvantne teorije o prirodi koja nas okružuje (iako će Derrida iz prikrajka protestirati da čak i ona, priroda, ne postoji). Prema ovom principu, bilo koja čestica može se pretvoriti u bilo koju česticu; kada tomu dodamo i Heisenbergovu tvrdnju da čestica kao čestica sva svoja svojstva zadobiva isključivo u činu promatranja, nismo li na najbolji mogući način potvrdili konstruktivistički stav.

Ovako zamišljam da stoje stvari. Stvari su čestice samo za naš kognitivni sustav koji ga putem svoje ‘prostornovremenske mreže’ upravo takve vidi. ‘Prava zbilja’, ako se o njoj uopće može govoriti, su valovi (a ne čestice!), po svemu sudeći, slični elektromagnetskim valovima koje još uvijek uspijevamo opaziti, u vječnom procesu koji ostaje neuhvatljiv našem promatranju i izvan dosega našeg iskustva… Tako je razmišljao i kibernetičar i neuroznanstvenik Heinz von Foerster, jedan od predvodnika konstruktivističkog načina razmišljanja, od kojega sam preuzeo još nekoliko misli u ovom postu. Mogu spomenuti i druge konstruktivističke mislioce poput pedagoga Jean Piageta, sociologa Niklasa Luhmanna, psihologa Erica von Glasersfelda te neprikosnovene biologe Humberta Maturanu i Franciska Varelu, koji su svojom premisom “živjeti znači spoznavati” utrli put konstruktivizmu i u mnogim drugim znanostima…

Malo-pomalo, shvatio sam da mi je konstruktivistički način razmišljanja bio suđen. Na koncu, postao mi je prirodan poput realizma za mnoge druge ljude. Čak se i naš Učitelj, i ne znajući, deklarirao kao preteča ovog načina razmišljanja. U nastavku donosim i neke konstruktivističke note iz simfonije njegovih misli (iz nikada, za njegova života, objavljene knjige Volje za moć) koje me i dan danas ostavljaju bez daha:

Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).

Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje [to je i glavna premisa H. Maturane i F. Varele], oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.

Apriorne “istine” u koje se najviše vjeruje za mene su – mnijenja prihvaćena do daljnjeg, na primjer zakon uzročnosti, veoma dobro uvježbane navike vjerovanja, utjelovljen je toliko da bi nevjerovanje u nj upropastilo rod. Ali jesu li to istine? Kakva li zaključka! Kao da se istina dokazuje time što opstaje čovjek… Nužno je… da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.

Ista jednadžbena i uređujuća snaga što vlada u idioplazmi vlada i za prisvajanje vanjskog svijeta… Uz nastanak logike: sklonost izjednačavanju, taj proces posve odgovara onom izvanjskom, mehaničkom (koji mu je simbol), po kojemu plazma trajno sve što prisvaja čini sebi jednakim te ga uvrštava u svoje oblike i redove… Poimati možemo samo svijet što smo ga sami sazdali.

Za sam kraj pak citirat ću i završni paragraf diplomskog rada moje studentice, napisan, kao i ovaj cijeli post, pod utjecajem, već spomenutog, konstruktivističkog mislioca Heinza von Foerstera:

…konstruktivistički način razmišljanja je i oslobađajući, jer odbija vjerovanje u jedan odgovor i nijekanje svih drugih. Bogatstvo izbora je oznaka prilagodljivog i zdravog sustava. Etički imperativ konstruktivizma ističe kako se uvijek treba ponašati tako da se poveća broj mogućnosti odabira. U neku ruku, s etičkog stajališta, to znači da je cijena takvog pogleda, pored odbacivanja objektivnosti, i prihvaćanje odgovornosti za svijet u kojem živimo.

Ima li potrebe ovome išta dodati? Svima zainteresiranima: prijelaz na konstruktivistički način razmišljanja obavlja se bez ikakve papirologije svakim danom između 0 i 24 sata u vlastitom prostoru uma. 🙂

Siječanj 2017.

Misliti da je ljudska svijest prolazna je nemoguće! (ili o Nietzscheovoj najreligioznijoj misli)

Posted in FILOZOFIJA, KNJIŽEVNOST - PROZA, KUNDERA, Nepodnošljiva lakoća postojanja, NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra tagged , , at 12:51 am autora/ice Magičar

Milan Kundera: NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA

Nietzscheova misao o “vječnom vraćanju” jedna je od njegovih najzagonetnijih, a možda i najreligioznijih misli. Kako to, kad znamo da se radi o filozofu koji je svijetu objavio da je Bog mrtav? Evo kako!

Ljudska svijest, što god racionalno o njoj zaključili– u njoj ili putem nje (primjerice, odakle dolazi i kamo ide) – teško prihvaća vlastitu prolaznost. Najmanje što o njoj možemo reći, a da nam se čini da nećemo pogriješiti, odnosi se na naše vjerovanje da je ustrojena tako da sve oko sebe doživljava po smislu… U bilo čemu, ona će ponajprije tražiti i ‘vidjeti smisao’; očiti ili prikriveni, a u mnogim prilikama, čak i onaj izostajući… Pa tako, sâm pojam besmislenosti u ljudskom jeziku odiše jednom zasebnom vrstom smislenosti. Dovoljno je znati što se pod ovim pojmom misli (najčešće je to izostanak smisla), pa da se on tumači kao smislen. Prava besmislenost, koja praktički nema nikakve veze sa smislom, i o kojoj i ne možemo ništa reći, očito, ne nalazi se samo izvan jezika, nego i najvjerojatnije dohvata ljudskog intelekta.

Iz izrečenoga izbija i šire značenje smisla koje želimo ovdje istaknuti; ono se odnosi na mogućnost uspostavljenja bilo kakvih veza između uočenih ‘razlika u svijetu’ (da ne kažemo ‘stvari’). Za našu svijest, apsolutno sve mora posjedovati smisao (ili besmisao, u smislu ‘izostanka smisla’), a to znači da mu u startu prilazimo s predrasudom koja glasi: stvari u svijetu posjeduju mogućnost međusobnog povezivanja. Ali zašto, onda, jedna prolaznost – ovoga sada i ovdje – koja kao takva također posjeduje smisao, za jednu svijest mora postati neodrživa? Zato što nije stvar u tome što mi doista prolazimo i nestajemo, nego u tome što postaje jako teško objasniti, odnosno učiniti smislenim, odgovor na pitanje zašto smo se, onda, uopće pojavili.

Ljudska svijest teško se može nositi s razlogom svog postojanja, ako prihvati vlastitu prolaznost. I nije Nietzsche prvi koji je to shvatio, shvatili su to davno prije njega i utemeljivači velikih religija. Uvijek nam valja igrati na kartu vječnosti. Čak i znanstvenici igraju na nju! Pomislimo samo na pojam beskonačnosti koji se svako malo pojavljuje u izračunima matematike i fizike na njihovim ‘krajevima’… Nietzsche se dosjetio i vječnost vratio na scenu kroz zagonetnu misao o vječnom vraćanju. U nekim svojim pabircima čak ju je pravdao znanstvenim razlozima: ako se svemir sastoji od konstantne količine energije/sile u kretanju – kao što to tvrdi I. zakon termodinamike  – onda se svako stanje te količine energije/sile jednom mora ponoviti… napisao je trezvene, znanstvene glave. Neizbježan je dojam da su ljudi-filozofi poput Nietzschea, putem ovakvog načina rezoniranja, oduvijek pokušavali zaobići vlastitu smrt u pravom smislu te riječi.

Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.

Za Nietzschea je, prema tome, utjeha da se ‘sve vraća’, ali i moralni imperativ. Na osnovi ove misli, on je ubrzo mogao izvesti svoj poznati ‘zakon’ ravnanja volje za moći koji je stavio u usta svog Zarathustre: čini onako kako si oduvijek želio i kako ćeš oduvijek željeti činiti. Nema kajanja, nema osvete! Postavi se u životu onako kako bi ga želio vječno živjeti… Nepostojanje je zapravo nemoguća nemogućnost za jednu svijest. Važan je kozmički ritam i pripadnost Cjelini.

Na misao o vječnom vraćanju nailazim i na početku romana Milana Kundere Nepodnošljiva lakoća postojanja, ali u sasvim ‘drugom ruhu’. Kundera se ovoj misli opire svim sredstvima, a što je, izgleda, bilo jedino moguće u onim drsko-ateističkim 80-im godinama 20. stoljeća. Naziva ju ‘smušenim mitom’, i za filozofe suviše zbunjujućom… K tomu, sjećam se, stigao me je i samoga zbuniti. Početak njegova romana morao sam pročitati nekoliko puta kako bih shvatio što je htio poručiti; uostalom, donosim ga i u nastavku:

 Misao o vječnom vraćanju je tajanstvena i Nietzsche je njome prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj! Što treba da nam kaže taj smušeni mit?

Mit o vječnom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek nestane, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota — ako je bio strašan, lijep ili uzvišen — ne znače pod milim Bogom ništa.

Kunderine dojmljive, svečarske rečenice, savršene u svojoj književnoj ljepoti, međutim, kao da izriču protuslovlje. Ta mit o vječnom vraćanju ne govori o lakoći postojanja, životu bez težine, nego baš obrnuto! Treba nam neko vrijeme da shvatimo kako je lakoću postojanja, kakva se osjećala u drsko-ateističkim 1980-im i samo tad, Kundera zapravo izveo iz mita o vječnom vraćanju!

Možemo… reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja određenu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile — pojavljuju se lišene olakotne okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakotna okolnost nam, naime, onemogućava da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi o nečemu što je prolazno?

Ako se svaka sekunda našega života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom.

Očito, Kunderin svijet je svijet bez Boga, bez odgovornosti; u njemu se o ničemu ne može suditi, jer se u njemu ništa pod milim bogom ne ponavlja, ‘ne vraća’. I već zbog te činjenice u Nietzscheovoj misli o vječnom vraćanju valja nam slutiti tu crtu njezine religioznosti.

A sad se poigrajmo! Postoji nekoliko opcija ‘vječnog vraćanja’. Pored Nietzscheove, po kojoj se naš život vraća točno u onom obliku u kakvom je bio proživljen, lako si možemo dočarati i ‘druga vraćanja’; primjerice, ono u kojoj se vraćamo mi kao mi – odnosno naše ‘unutarnje ja’ (a ne ‘uslovljeno ja’ ili-ti ego), ali da se, pritom, naš život uvijek ravna prema nekom drugom scenariju; prema jednom, bili bismo uspješni u onome što volimo raditi, prema drugom nesretni, u jednom životu ostvarili bi većinu svojih želja, a u drugom se od njih razboljeli itd. Ali i dalje, u svim mogućim životima, mi bismo bili mi kao mi, zadržali bismo ono jedno, nepromjenjivo, ‘unutarnje jastvo’… Postoji i pozicija na koju se poziva budizam i po kojoj naše ‘unutarnje jastvo‘ u budućim životima ne mora zadržati ljudsku prirodu. Može prijeći u oblik gusjenice ili stabla, pa čak i kamena obraslog mahovinom pored žuborećeg potoka! Ali i u tim životima odnosno postojanju, na djelu bi bilo vječno vraćanje

Ako budemo te sreće, pred samu smrt, vjerojatno ćemo dobiti priliku pomisliti na naše najbliže, i (na) ono što ostavljamo iza sebe. Ali, isto tako, pomislit ćemo i na tu svetu, nikada do kraja opovrgnutu mogućnost, da se negdje (pa čak i na istom mjestu) ponovno rodimo… Hoće li to biti na Nebu, u ‘budističkom stilu’ reinkarniranom životu na Zemlji ili naprosto u ponovljenom životu u vlastitoj koži, nakon što se beskraj svih mogućnosti svijeta u međuvremenu okrene za puni krug (i sve se bude moralo ponoviti)… svejedno je. Čak i ne tvrdim da se to stvarno događa, samo držim da je čovjek ustrojen upravo tako misliti…

A sada, jednom osobitom mističkom intuicijom, kojom je vjerojatno bio prožet i Nietzsche, probajmo pojmiti kako odvijanje svih drugih mogućnosti u beskraju vremena, dok smo mrtvi, i dok ne postojimo, za našu svijest, zapravo, ne znači ništa. Iz perspektive naše svijesti, čim svršimo s našim starim životom, već u ‘sljedećem trenutku’ probudit ćemo se u novom… To je zato što cijelo to vrijeme dok nismo postojali, nismo bili ni prisutni u vremenu i prostoru, pa nismo ni mogli osjetiti protjecanje vremena. Naš ‘sljedeći trenutak’ u vremenu odnosit će se na prvi trenutak ponovljenog života… Između njega i ‘posljednjeg trenutka’ starog života, naša svijest neće moći ‘staviti’ ništa. Nepostojanje, jednostavno, neće moći osjetiti, a odatle  – ni vlastitu prolaznost. Držim da je to pravi smisao misli o vječnom vraćanju (pa čak i svekolikog Ništavila), ali za koji, naravno, ne tvrdim da je i nužno istinit…

Kao i Kundera, ni ja nisam siguran u postojanje tog ‘unutarnjeg jastva’ čijom spoznajom se diče velike svjetske religije. Više sam sklon vjerovati da je ‘ja’ samo drugi naziv za sadržaj sjećanja. Međutim, ono što sam (ovim tekstom) valjda htio pokazati odnosi se na činjenicu da je ta izvjesnost današnjoj ljudskoj svijesti, dodatno napumpanog ega, jedno izuzetno strano stajalište.

Kunderin doprinos interpretaciji Nietzscheove misli vidim u njegovu majstorskom objašnjenju zašto ju je Nietzsche smatrao ‘najtežim teretom’, ali i u tome što mi je ukazao da ovu misao ‘ugledam’ odnosno prepoznam kao najreligiozniju Nietzscheovu misao. Ako vjerujete u ‘ja’ nužno morate biti skloni ‘pripitomljavanju’ vječnosti, jer ‘ja’ ne može sebe objasniti sebi, ako nešto u cijeloj stvari nije vječno. A odatle, priznajete li vi to ili ne, postajete malo-pomalo i religiozni…

S druge strane, čak kad bi i prihvatili tu ‘nepodnošljivu lakoću’ svekolike prolaznosti (koja se barem u Kunderino vrijeme nije doživljavala tako groznom), u času iznuđene šutnje, naša bi svijest živošću svojih misli nastavila dokazivati da joj nepostojanje nije prirođeno, i da se s njim, u konačnici, nikada neće pomiriti. Na kraju krajeva, ne znam zašto je tako, ali je tako. Dakako, iz mene ovoga puta progovara intuicija, a ne ratio, jača nego ikad, i koju volim dovesti u vezu s intuicijom koja je opsjedala starogrčke filozofe – predsokratovce – Talesa, Anaksimandra, Heraklita, Parmenida i Anaksagoru… (Možda je došlo vrijeme da i njima posvetim koji post!) I valjda baš zbog njenih korijena, i utjecaja, barem u ovom trenutku, ne dopuštam da ono što joj je na umu ikakvi racionalni proturazlozi pobiju.

Studeni 2016.

‘Dobra samoća’ (uz kratki naputak kako prevladati osjećaj bačenosti u svijet)

Posted in Bitak i vrijeme, Dnevnik, FILOZOFIJA, HEIDEGGER, KAFKA, Knjiga nemira, KNJIŽEVNOST - PROZA, PESSOA tagged , , at 2:00 pm autora/ice Magičar

Franz Kafka: DNEVNIK
Fernando Pessoa: KNJIGA NEMIRA
Martin Heidegger: BITAK I VRIJEME

kafka_pessoa‘Dobra samoća’ samoća je čovjeka posvećenog stvarima Duha. U njoj, čovjek nikada nije sâm, iako se neprestano osamljuje. Okružen knjigama, on je u isto vrijeme okružen mislima drugih duhova od kojih su mnogi već odavno završili sa svojim fizičkim postojanjem. Upijajući knjige koje su napisali, njegov Duh postaje pripravan započeti razgovor s njima. A kad ga započne, paradoksalno, počinje se očitovati duhovima od kojih mnogi još nisu ni rođeni. Kako je to moguće?

Potreba duha je očitovati se, zbog koje nikada ne može biti sâm. Ali kako mu polazi za rukom jedne Duhove slušati, a drugima Pisati/Govoriti i kazati da je to dijalog, dakle, jedan uzajaman razgovor? Odgovor na ovo pitanje proizlazi iz mog dubokog uvjerenja da svi duhovi dijele istu srodnost, isto porijeklo, pa odatle, i ista pitanja i iste odgovore, izražene na različite načine, jer nisu pokidali vezu s Cjelinom iz koje su proizišli, kao što je to bolno i nepromišljeno učinilo ‘Ja’.

Stoga mi danas ne predstavlja veći problem poistovjetiti se sa životima jednog Franza Kafke ili Fernanda Pessoe. Upravo njihovi dnevnički zapisi – Kafkini u formalnom (izraženi u Dnevniku), a Pessoini u neformalnom obliku (kroz Knjigu nemira) – dovoljna su mi potvrda da vodim svoj život sličan njihovom, i da vjerojatno nisam jedini u tome. Ima nas mnogo koji vodimo svoj život na način na koji su ga vodila ova dva književnika, ali u prvom redu samo čovjeka sklona Duhu; u tom smislu, važna je naša srodnost s njima, a ne usporedba. Iza mene je na desetke ispisanih džepnih notesa koji se redovito vuku neurednim ladicama u prostorima u kojima sam nekoć živio ili danas živim, nekoliko dnevnika koje sam započinjao u različitim periodima svog života; sve to činio sam samo iz jedne potrebe: da očitujem Duh koji nosim u sebi.

Druga stvar je što sam prema toj radnji često pristupao nepošteno, kukavički, hineći da na papir stavim stvarnu istinu koju je Duh osjećao kroz moje tijelo. Ni sad nisam siguran jesam li stigao dotle da se ne libim prenijeti na papir ono što mi on redovito došaptava, jer to što mi došaptava nekad je suviše mračno, suviše tjeskobno, u svakom slučaju, ‘suviše nešto’ što i nije za objavu… Uostalom, može se i postaviti pitanje, zašto bih baš ‘Ja’ (tijelo i duh koji ga zaprima) morao izreći istinu naglas? Zašto to netko drugi ne učini umjesto ‘mene’? Ali i to ‘moje’ ‘Ja’, danas polako blijedi, nužno blijedi kako se udaljavam od godina mladosti, nestaje u ponoru neudovoljenih želja kao i svako ‘Ja’, držeći se za ruku s bratom Egom, jednoj samo personificiranoj želji za dopadanjem kojoj smo na ovom mjestu, čini mi se, posvetili i previše prostora. Kad njih dvojica u potpunosti nestanu sa scene, tko preostaje? Očigledno, Duh, gordiji nego ikad, odlučan da me natjera da se očitujem pod svaku cijenu i ostatak životne energije posvetim jedino tome poslu!

Napokon, čovjeku postaje jasno da nije važno koliko živi na Zemlji nego kako.

Moguće je da sam to već negdje napisao, ali opet ću, ako ni zbog čeg drugog a ono zbog delikatnosti situacije u kojoj smo se našli: duh ne stremi ničemu. Samo tijelo, ego ima želja! Duh je tu samo kako bi se očitovao, izrekao istinu tog istog tijela. Štoviše, duh je prisiljen očitovati se o svemu, ali pošto nužno rabi znakove za tu zadaću on je uvijek i najprije umjetnički… Zagonetka jednoga Duha: smije li se pozvati na nešto iznad sebe…? Jer, kakva je to sposobnost, kakvo umijeće, koje proizlazi iz samoga sebe, nigdje ne vodi, i k tomu se urušava u sama sebe …

Stoga, na vlastito tijelo, pojavu u prostorvremenu, nikada nisam gledao kao na nešto što ne pripada samoj Prirodi kao takvoj, Pra-Jednom, Bogu. Naš izgled, naše misli, boja naše kože i boja naših misli, “na diku su i sramotu” isključivo tih istih Prirode, Pra-Jednog ili Boga; odnosno onoga tko je inicirao njihovo “buđenje”. Ne možemo se osjećati stranci u onome iz čega smo proizišli, i što nas je oblikovalo. Po meni, to je možda jedini ‘predreligiozan’ osjećaj na kojemu se pošteno mogu podizati religije. A zanimljivo, Martin Heidegger je baš na tom problemu, prema mojemu mišljenju, počinio jednu od svojih najvećih intuitivnih pogrešaka! Kao početnu točku razmatranja uzeo je svijest, dakle, u startu nešto “mislivo po sebi”, a ne razliku između mislivog i nemislivog (odnosno razliku između onoga što misli i onoga ili nečega što ne misli). ‘Onaj koji misli’ u tom smislu ne bi bio poseban u odnosu na ‘nešto što ne misli’ da to jezik neoprezno i zavodnički ne prenaglašava. Nesvjesni jezičnog uplitanja odnosno gramatike, ‘onaj’ će nam se uvijek činiti vrjednijim, posebnijim u odnosu na ‘nešto’. Pritom, zaboravlja se da smo slobodno mogli govoriti ‘onaj koji misli’ i ‘onaj koji ne misli’ ili pak ‘nešto što misli’ i ‘nešto što ne misli’, ali da, eto, nismo, kako bi “gramatobojazni” lektori i korektori pronašli svoj kruh lektorirajući i korigirajući naše tekstove… Drugim riječima, razlika između pojmova ‘onaj’ i ‘onoga’ i ‘nešto’ ili ‘nečega’ samo je stvar naše gramatike.

Na osjećaju vlastite svijesti koja misli, osjeća, pamti, predviđa i šta sve ne, dakle, ‘onoga koje misli’, Martin Heidegger nastojao je izgraditi vlastitu filozofiju, slijedeći u tome svog prethodnika i, usudio bih se reći, prediktora René Descartesa. To ga je, na koncu, odvelo do fenomenologije, a ova napose i do toga pogubnog osjećaja ili ideje o pogubnoj bačenosti u svijet… (Izvedena tjeskoba je nešto drugo i dijelove u Bitku i vremenu posvećene njoj i dalje držim jednim od najljepših filozofskih tekstova uopće!)

Po ovom naputku, a mnogo prije Heideggera, porušili su se i (oni) Zlatni mostovi prema mogućnostima pravoga, istinskog postojanja kojih se s otvorenom empatijom u Scientii Sacri prisjeća Béla Hamvas.

S pozicija poststrukturalizma i nastajućeg postidealizma moga misaonog svijeta, na osjećaj bačenosti u svijet ne gledam drugačije osim kao na još jedan znak u duhu gramatologije našeg francuskog učitelja, pored mnogih. ‘Nešto što misli’ našlo se u okruženju ‘nečega što ne misli’. To je činjenica; ali ona nikako ne može voditi zaključku da je ‘(neš)to što misli’  – protivno svojoj volji, a upravo takav se dojam zadobiva čitanjem izvorna Heideggerova teksta  – bilo bačeno u svijet ‘nečega što ne misli’! Po mom sudu, ono je to moglo tek naknadno domisliti! U suprotnom, to prejudicira da je ‘nešto što misli’ ‘prije’ samog postojanja i nezgodne bačenosti u svijet obitavalo u nekom obliku negdje drugdje, predmnijevamo, u nekoj vrsti limba, što bi nam vjerojatno dobacio kakav teolog u prolazu. Ali to jednostavno ne možemo znati. Zašto, onda, takve stvari izmišljati? Ono, dok nije počelo misliti, bilo je samo ‘ono koje ne misli‘. Ali samim time što je počelo misliti i što sada misli, ne odjeljuje ga nužno i dramatično od svoje nemisleće okoline, a pogotovo ga ne sprječava da ne misli i u ime ‘onoga što ne misli’, odnosno da preuzme odgovornost za svijet u kojemu živi, i postane neka vrst mislećeg zastupnika cjeline koja ga okružuje (ovo je vrlo važno shvatiti zbog ekološke katastrofe koja nam se možebitno, ali ne i nužno, približava). Upravo ovakvo mišljenje, mišljenja sam, njeguje izvorni Duh kroz nas.

‘Ja’ je samo nusprodukt razvoja materije. Izgubljeni osjećaj pripadnosti cjelini iz koje smo proizišli koji vodi lošem ateizmu i cinizmu. Ovim tekstom valjda sam htio pokazati da je ‘Ja’ u nama uzelo toliko maha da su ga morale prigrliti i pod njim, na kraju, pokleknuti i najotmjenije filozofije!

Siječanj 2016.

Književnost kao duhovna svakodnevica

Posted in KNAUSGAARD, KNJIŽEVNOST - PROZA, Moja borba tagged at 10:44 am autora/ice Magičar

KARL OVE KNAUSGÅRD: Moja borba

Jedno vrijeme, moram priznati, bio sam blizak ideji o pisanju nekoliko romana-autobiografija u kojima bih, poput Knausgaarda, izložio svoj život, a ako mi to pođe za rukom, i duh epohe u kojoj sam živio. Dakako, radilo se o jednoj poštenoj ideji pisaca na početku svoje spisateljske karijere. Međutim, kad sam se, onako stidljiv u to vrijeme, bacio na posao, shvatio sam da to nije bilo nimalo lako učiniti. Staviti na papir nešto ‘svoje’, bez ikakvih uljepšavanja; bio sam jednostavno premlad za takvo što.

Ali danas, više nego ikad prije, to me ponovno počelo vući… to da na papir napokon započnem stavljati nešto ‘svoje’…Od Starog Magičara koji vas je uvodio u najdublje tajne duha, vucarao po svoj toj Pustopoljini Uma, razglabao o Egu i njegovoj protivnosti spram Duha, na kraju, kao da nije ostalo ništa. U ovim trenucima, a Knausgaard bi dopisao, 25. siječnja 2016. u 9:21 sati ujutro, nakon što sam jedno dijete odvezao u vrtić a drugo u školu, potpuno sam prepušten sažimanju te svoje čežnje, kao što je on sažima u svom romanu. Jedino još to me zanima. Sve ostalo postalo mi je dužnost, opet – kao i u njegovom slučaju. Sve što činim u vlastitoj svakodnevici, sve je to samo dužnost, i malo je tu neke stvarne životne sreće. Ali da se dalje ne bih sâm razotkrivao, prepuštam riječ svom ‘duhovnom mentoru’, čiji se život, kao po nekom zadanom obrascu, može preslikati na moj:

Uvijek sam imao veliku potrebu biti sam, trebaju mi velika prostranstva samoće, a kad to ne dobijem, kao što je slučaj u zadnjih pet godina, frustracija zna prijeći u paniku ili agresivnost. Pa kad je tako ono što me pokretalo cijelog mog odraslog života, ambicija da napišem nešto izuzetno, ugroženo, moja jedina pomisao, koja me glođe iznutra poput štakora, jest da se moram maknuti. Da mi vrijeme izmiče, nestaje poput pijeska između prstiju dok ja… radim, što točno? Perem pod, perem odjeću, kuham ručak, perem posuđe, idem u trgovinu, igram se s djecom na igralištu, vodim ih kući i svlačim, kupam, čuvam dok ne odu u krevet, spremam ih u krevet, vješam rublje, suho slažem i spremam u ormar, pospremam, čistim stol, stolice, ormare. Borba je to i premda nije junačka, protivnik mi je ipak viša sila…

U nedavnom intervjuu za Paris Review Knausgaard nekoliko puta ponavlja da će ga uvijek zanimati taj primarni raskorak u čovjeku odnosno njemu samome između onoga što bi trebao misliti i onoga što stvarno misli, onoga što bi trebao osjećati i što stvarno osjeća, naposljetku, i između onoga kako nam svijet izgleda i kakav on jest u stvarnosti. Za njega, to je razlika između ideologije i stvarnosti, politike i književnosti.

Netko bi kazao da sam preko noći postao ljubitelj tzv. ‘stvarnosne proze’, iste one ‘stvarnosne proze’ koja poput stigme prati noviju hrvatsku književnost. No, ne bih se složio. U pisanju romana-autobiografije naglasak je na perspektivi, ona zahtjeva iznošenje vlastitih stavova, onoga što se doista osjeća, i onoga što se doista misli, a u slučajevima stvarno dobrih pisaca, čak i onoga što se drugima i sebi prešućuje. Dom takvog pisanja nije stvarnost nego čovjek. Možda i za potrebe vježbanja ove vrste pisanja, Knausgaard nam na početku Moje borbe izlaže svoj vlastiti život koji živi u trenutku pisanja romana:

Nekoliko je minuta iza osam ujutro. Četvrti je ožujka 2008. Sjedim u radnoj sobi, okružen knjigama od poda do stropa, i slušam švedski bend Dungen dok razmišljam o ovome što sam napisao i o tome kamo to vodi. Linda i John spavaju u susjednoj sobi, Vanja i Heidi su u vrtiću, gdje sam ih ostavio prije pola sata…

I Linda i ja živimo na rubu kaosa, ili osjećaja kaosa, sve se može u bilo kojem trenutku raspasti, a sve što život s malom djecom zahtijeva, nešto je s čime se moramo pomiriti…

Sva su djeca puna života i prirodno streme sreći, pa vam to daje dodatnu energiju i dobri ste prema njima, a ona u tren oka zaborave svoj prkos i bijes. Ubija me, naravno, što mi spoznaja da samo treba biti dobar prema njima ni najmanje ne pomaže kad se nađem usred toga (dječjeg bijesa), nekako uvučen u močvaru suza i frustracije. A jednom kad sam u močvari, svaki me novi događaj povlači sve dublje. I barem jednako ubojita jest svijest da je o djeci riječ. Da me to djeca vuku dolje. Nešto je u tome silno sramotno. U takvim sam situacijama od osobe koja želim biti toliko daleko da dalje ne mogu biti. Ništa od toga nisam znao prije nego što sam dobio djecu. Tada sam mislio da će sve biti u redu ako samo budem dobar prema njima.

(O odgoju djece, toj bolnoj temi u današnjem društvu koje se Knausgaard usputno dotiče, na ovom mjestu ipak nekom drugom prilikom.)

Može li se postaviti pitanje je li Karl Ove Knausgaard svojom književnošću općenito priveo književnost svojoj krajnjoj mogućnosti? Moram priznati da mi se nekako započela sviđati pomisao da je upravo to učinio. Pokazao je način kako pisati o svom životu, a to mi se sada počelo činiti kao krajnja vrijednost svake književnosti u nekom post- dobu. U post- dobu, poput našeg, književnost može biti još samo takva – intimna, okrenuta pojedincu, dostupna svima, ali i na nekoj globalnoj razini – neprijemčiva. Neprijemčiva? Da, jer postaje i više nego očito da se ne možemo poistovjetiti baš sa svakom književnošću-autobiografijom! “Bez književnih zvijezda dalje, molim, barem ne u ovom području!”, kao da nam daju uputu. Možemo imati književne zvijezde u žanrovima ljubića i krimića, ali ne u onoj stvarnoj, autentičnoj književnosti. Nekome Uliks ‘paše’, nekome ne. Ne treba ga nametati većini koja knjige dovodi u vezu s ljubićima i krimićima, ali ne treba mu ni oduzimati stvarnu umjetničku vrijednost, kao što je to Uliksu pokušao učiniti jedan pisac kojeg svi vrlo dobro poznajemo…

Književnost nam mora postati ‘duhovna svakodnevica’, naša ‘blogerska prćija’, nešto poput one ‘zmije svakodnevice’ naših bolnih rutina – s kojom će se odsad boriti za ‘mjesto pod suncem’. Ta ‘zmija svakodnevice’ naših bolnih rutina, u našem slučaju, može se jedino izdržati ako je naša vlastita sposobnost da se izrazimo uspije poraziti.

*

*  *

Sada se ponovno vraćam na svoj život. U ovom trenutku ne čini mi se da je naš JA više od sjećanja. JA su samo sjećanja. Preslikavši Knausgaardovu metodu pisanja na svoj život odnosno svoja sjećanja razotkrio sam nekoliko bolnih istina o sebi. Ali zanimljivo, čini se da ih Knausgaardova metoda pisanja opravdava, a to se, iz perspektive današnjeg Magičara u meni, odnosi čak i na moju najveću sramotu koja se manifestirala općim nečitanjem u adolescentskom dobu. Zašto nisam čitao? Dječaci ne čitaju! Navodno je, kaže Knausgaard, postojao taj pritisak društva koji mi je uskraćivao knjige, koji je od mene želio napraviti tough gaya, big boya i slično. Moja istina je, međutim, da nikada nisam osjećao da se nešto takvo stvarno događalo. Knjige me jednostavno nisu zanimale. Imao sam tu jebenu gitaru u rukama kojom sam mislio osvojiti što više cura s kojima sam dolazio u kontakt i to je bila ta jednostavna istina mog adolescentskog doba.

Iako, moram priznati, već u to vrijeme, a što se iz ove perspektive može činiti čudnim, Magičar je bio začet u meni. Dakle, već u doba puberteta, ja sam bio ovaj koji jesam (i danas), samo što to nisam znao. Dečki iz mog boy-banda s kojim sam svirao u jednom dječjem odmaralištu, znali su zbijati šale na moj račun dozivajući me u mom prisustvu, aludirajući na moju odsutnost duhom u njihovu društvu.

– Boris opet traži sebe! Borise! Borise! Javi se! – sa šalama je naročito prednjačio naš pjevač Safet.

Bio sam poznat po tome što sam bjesomučno znao sjediti na klupi, potpunoma sâm, okrenut moru, zamišljen. Nisam znao zbog čega sam to činio. Samo bih zapalio cigaretu i tako sjedio i vjerojatno snatrio o tko zna čemu. Dakle, nisam čitao. To sjedenje kao da je bilo zamjena za čitanje. Moguće je da sam se već tad vraćao u prošlost čemu sam postao poslovično sklon od svoje petnaeste godine. Nekad bi mi se pridružio netko od mojih prijatelja iz banda, ali čini mi se da nitko osim mene nije mogao toliko dugo izdržati sjediti na klupi i ništa drugo ne činiti osim promatrati more…

Nisam bio gimnazijalac, išao sam u tehničku školu u razred s dvadeset i sedmoricom muškaraca i tri cure. I dok je Karl Ove svoju ‘osobnost’ izgrađivao u društvu s dvadeset i sedam djevojaka, ja sam uglavnom bio okružen muškom površnošću i bezobzirnošću. S ono malo cura što smo imali nismo znali što bismo činili, da li se za njih boriti ili ih ignorirati. Glumili smo male frajere, a one su se samo smješkale. U nekim prilikama, činilo mi se, kao da mi je uspijevalo poći za rukom biti mali frajer. Na stručnu ekskurziju u Ljubljanu ponio sam osim gitare i kazetofon, pa sam u svojim očima ispao mali frajer. Noćni vlak i jedino svjetlo u našem kupeu, glasna glazba moje gitare i mog kazetofona, razočarano lice mog prijatelja Nidže kad me je vidio da pušim, svemu tome valja pridodati i spavanje po klupama Ljubljanskih parkova i iste one gadljive poglede sredovječnih Ljubljančana kojim su nas promatrali kao što ja danas promatram osječke srednjoškolce…

Danas, kad na ulici sretnem tu ‘srednjoškolsku rulju’ jednostavno mi se smuči, i nastojim je zaobići u velikom luku, pa opet, ako se nešto zanimljivo događalo u mom životu i što je možda još gore, o čemu bih stvarno želio pisati, događalo se, eto, baš u vrijeme mojih srednjoškolskih dana. Svi ti frajerčići i našminkane curice koji očito žele privući pažnju prolaznika, neprestana dovikivanja na tramvajskoj stanici, urnebesno i ničim izazvano cerekanje, naguravanje kod pješačkog prijelaza… sve te bedastoće iz perspektive ovog umornog pogleda, zbog godina koje su se naredale na njega, nimalo se ne čine zanimljivim, ali iz perspektive tih mladih razuzdanih umova, zasigurno, život je i dalje morao biti nešto fantastično; što i jest, sâm po sebi. Život bi i nama, koje godine ‘uzmu pod svoje’, trebao i dalje biti nešto fantastično, ali nije… Možda nas pogled na srednjoškolce ipak nečemu može naučiti… Iz naše perspektive, svaka nova srednjoškolska generacija mora nam biti mučaljivija i neshvatljivija, ali to jednostavno mora biti tako, ali svem u tom naguravanju, cerekanju i dovikivanju, moramo toga postati svjesni, nalazi se građa za nekog novog Knausgaarda… ili Magičara… U životu jedino tvoje srednjoškolsko doba može ti biti zanimljivo, ali u romanima to može postati svako… a čini mi se da ću se u budućnosti okrenuti čitanju upravo takvih romana…

Siječanj 2016.

‘Metoda’ za pisanje romana-autobiografije

Posted in KNAUSGAARD, KNJIŽEVNOST - PROZA, Moja borba tagged , , at 7:56 pm autora/ice Magičar

KARL OVE KNAUSGÅRD: Moja borba

Karl Ove Knausgård danas je jedan od najvažnijih pisaca na svijetu. Njegovi romani-autobiografije svrstali su ga u sâm vrh svjetske književnosti. Romaneskno izlagati svoj život… uh, pa za to stvarno treba imati hrabrosti! Piscu kojemu sve propadne, koji iznevjeri sebe u poslu pisanja, ili ga njegovo doba ne prepozna kao ‘svog’ (pisca), svejedno na kraju preostane to – ‘Knausgårdovo rješenje’. Sam prizvuk njegova prezimena, gord i težak, kao da dodatno daje težinu čitavoj stvari. Na kraju, uvijek možete pokušati pisati kao Knausgård – s dna svoje duše, ‘reći sve’, i opravdati sebe kao pisca – barem pred sobom. Ali naravno, takvo rješenje ne može proći bez posljedica. Svi ljudi, kojih se dotakao u romanu, zasigurno su morali osjetiti nelagodu saznavši da su postali likovi njegovih romana, a pogotovo se to odnosi na njegova oca koji je u romanu dodatno ‘prokazan’ kao glavni uzročnik neuroze mladog Karl Ovea.

Bekim Sejranović, bosanskohercegovačko-norveško-hrvatski pisac, napisao je prije par godina dopadljiv osvrt na ovo djelo, a o tom zastrašujućem aspektu romana autobiografije, u kontekstu odnosa glavnih protagonista Moje borbe – oca i sina – napisao je sljedeće:

Bilo kako bilo, njegovom ocu se i nije baš svidjelo to što je pročitao o sebi pa je pokrenuo sudsku parnicu protiv vlastita sina zbog duševne boli, ali je istu glatko izgubio. Nije to prvi put da ljudi tuže autore autobiografskih romana zbog nezadovoljstva kako su bili prikazani u nekom djelu, ali norveški sudovi tradicionalno, tradicionalno priklonjeni anglosaksonskoj sudskoj praksi, redom oslobađaju autore svake odgovornosti i odbijaju dati bilo kakvu zadovoljštinu ljudima čija je jedina nesreća da su im sinovi, kćerke, članovi obitelji ili prijatelji postali pisci.

Kako je i sâm dobro upućen u pitanja norveškog duha, mentaliteta i sličnog – živio je skoro dvadeset godina u Norveškoj, a čak dvije u Kristiansandu, gradu u kojem je živio i Knausgård – a k tomu je pisac neobično dopadljivog, blago-ironičnog stila, odlučio sam, eto, ‘dopustiti mu’ da se, za početak, kratko objavi na mojemu blogu po pitanju ovog nesalomljivog norveškog književnika, a za dalje ćemo vidjeti. I Sejranović priznaje da je ‘kao i velika većina norveških i inih čitatelja’ pročitao tek prvi tom Moje borbe, te drži da je samo rijetkima uspjelo pročitati svih tri tisuće stranica ovog monumentalnog djela. Tako me je podsjetio i na moj pokušaj iščitavanja one Proustove ‘pisanije’ U potrazi za izgubljenim vremenom, u srednjim dvadesetim, koji je, ‘da se ne lažemo’, okončan sveopćim zamorom na petom tomu.

Međutim, u pogledu Knausgårda osjećam drugačije. Iako sam u ovom trenutku pročitao tek stotinjak stranica prvog toma Moje borbe, nekako sam uvjeren da će mi poći za rukom iščitati svih šest tomova, naravno, ako bude i izdašne upornosti hrvatskog izdavača da djelo u cijelosti prevede na naš jezik. Ako vam otkrijem da sam u neobičnu ushićenju, koje zaista nisam dugo doživio, prvih stotinjak stranica romana pročitao dvaput, možda ćete mi više vjerovati na riječ…

Sjetite se naputka koji sam vam dao prije nekog vremena: ČITANJE JE ISTO ŠTO I PISANJE. Ako naiđete na djelo pisca koje vam se toliko dopadne da ga poželite i sami napisati, pokušajte se osjećati kao da ste to već napravili. Po meni, Knausgård je napisao roman koji sam i sâm pritajeno oduvijek želio napisati; a polako ga čitajući, sve više osjećam kao da sam u tome stvarno uspio! Iako se radi o romanu o njegovu životu, lako mi je zamisliti kako bi on izgledao da se radi o mojemu životu. I odatle mi taj osjećaj! Drugim riječima, Knausgård kao da mi je isporučio metodu kojom bih se mogao poslužiti ako bih ikada odlučio napisati roman o svom životu. Kao da se radi o znanosti a ne književnosti, poslužio bih se načinom njegova pristupa svom životu da bih vlastitom životu udahnuo romanesknu narav. Mogao bih, primjerice, njegov jalov band bez pjevača zamijeniti sa svojim, mnogo perspektivnijim (i arogantnijim), a njegova iskustva s curama u četrnaestoj godini života zamijeniti za svojim istodobnim iskustvima izlaska u kino s parovima djevojaka zajedno sa svojim kumom. Neka me optuže za plagiranje, sve ću priznati, samo da mi pođe za rukom staviti na papir taj osjećaj koji me neprestano proganja, pa evo čitav život, vezan uz ta ubitačna sjećanja događaja iz moje, iz ove perspektive, bezazlene i sretne mladosti. Oni kao da se još uvijek događaju u meni, dovoljno mi je na njih samo pomisliti i već bih se ‘našao’ u atmosferi čitavog tog vremena koje je na čudnovat način isparilo iz sadašnjosti. O tom momentu, za mene izuzetno važnom, Knausgård piše na sljedeći način:

Jedino što sam naučio u životu jest da ga trebam izdržati i nikad život dovoditi u pitanje, a čežnju koja se tako stvara sažeći pisanjem. Otkud mi taj ideal, ne znam, a sad kad ga vidim crno na bijelo pred sobom, izgleda mi gotovo perverzno: zašto dužnost prije sreće?

Bekimu Sejranoviću zahvalan sam i za razjašnjenje fraze naziva prvog Knausgårdovog romana Ute av verden za koji on kaže da se prevodi kao ‘Izvan svijeta’; s jedne strane, to može značiti da je nekakav problem riješen, a s druge, da je ono što je u knjizi opisano danas isparilo. Naravno da i u tom romanu Knausgård bolno iskreno i neugodno po druge izlaže svoj život.

S druge strane, Zoran Malkoč, novogradiški pisac koji je iznenada privukao moju pažnju, podsjeća me da samo trebam doći do te neke ‘svoje rečenice’, kao što je on došao do ‘svoje’, i da će mi nakon toga biti lako pisati o bilo čemu, pa i o svom životu. Ako je pravu, onda se mogu nadati da u mom tekstu nitko neće prepoznati Knausgårda… Ali o čemu pisati? Što može biti zanimljivo u jednom životu? Bit je u tome što Knausgårdova ‘metoda’ pisanja čini svaki život dostatno zanimljivim. Umjetnička je to forma paar excellance koja iz ‘najobičnijeg’ izvlači ‘najumjetničkije’. I u tome leži Knausgårdova tajna uspjeha.

Silno sam se iznenadio kad sam otkrio da je Knausgårdovo iskustvo s djevojkama na početku puberteta bilo slično mojemu. Na isti način na koji se on sa svojim prijateljem Janom Vidarom nalazio s djevojkama, nalazili smo se i mi – moj kum i ja. Kako je to izgledalo u Knausgårdovom slučaju?

Već prvog dana škole bacio sam oko na jednu curu, zvala se Inger, imala je lijepe uske oči… no djelovala je distancirano… Umjesto toga spetljao sam se njezinom sestričnom Sussane… S njom sam mogao manje toga izgubiti, manje se bojati, ali i manje dobiti. Imao sam četrnaest godina, ona petnaest i u nekoliko dana smo se spetljali, kako to često ide u toj dobi. Ubrzo nakon toga Jan Vidar prohodao je s njezinom prijateljicom Margrethe. Naše su veze bile nešto poput veza između dječjeg svijeta i svijeta mladih, a granica između tog dvoga je bila skliska.

Jedino, po pitanju ‘stvari poljupca’, oni su se činili puno naprednijim; ono što se njima događalo, recimo, u četrnaestoj godini života, nama se događalo godinu dana poslije. Međutim, čini se da nam Karl Ove i Jan nisu bili ni do koljena po pitanju dječjih ljubavnih intriga! Ni s punih četrnaest, bili smo u stanju istodobno održavati ljubavnu vezu s dva para djevojaka-prijateljica, a o čemu svjedoči i moj dnevnik koji sam začuđujuće iskreno vodio u to doba uspjevši ga nekako sačuvati. Kako su ‘veze između dječjeg svijeta i svijeta mladih’ izgledale u mom slučaju, ali upravo iz te perspektive, a ne s trideset godina odmaka? Donosim jedan izvadak:

U prosincu 1983. na red dolazi Anđelka (prezime ne znam) s još nekim curama. Ipak malo više ću govoriti o Anđelki. Upoznali smo se na jednoj od proba uoči nastupa za Novu godinu. Primio sam pismo od svog kuma koji kaže da je od neke male koja se potpisala s Anđelka. Nije bila baš dobra, imala je kovrdže koje su mi izgledale kao bodlje, ipak sve u svemu vrijedilo je pokušati [Kako se na ovom mjestu sjajno uklapa Knausgårdova rečenica: “S njom sam mogao manje toga izgubiti, manje se bojati, ali i manje dobiti”]. U tom pismu navodi kako je zaljubljena u mene i tako te cake. Sutradan uoči nastupa dao sam joj pozitivan odgovor, zato jer sam htio imati malo iskustva u tim stvarima. Ipak, nisam bio baš mnogo u njenom društvu, samo sam otplesao 2-3 plesa, tek reda radi. Pošto je cura mog kuma Ceca bila i njezina prijateljica naša veza je imala uslove za razvijanje.

Najveća pikanterija dječje ljubavne intrige u našem slučaju ogledala se u epistolarnoj komunikaciji pored one uobičajene verbalne. Naime, s vremena na vrijeme, među sobom smo razmjenjivali pisma. Događalo se, primjerice, da Igor i ja s dvije 14-godišnjakinje iziđemo u kino, a da po povratku kući razmijenimo pisma – nekad i zajednička – u kojima bi otvoreno pisali o svojim osjećajima. Jedno takvo pismo (koje spominjem u dnevničkom izvatku) uspio sam nekako sačuvati te me i danas takne svojom neobičnom dubinom dječje zaljubljenosti. Primio sam ga, dakle, od stanovite Anđelke. Nadam se da me neće tužiti, kao što je Knausgårda tužio njegov otac, što ću ga ovdje objaviti:

Zdravo Borise!

Pažljivo sam pročitala tvoje pismo. Mnogo ti se zbog toga zahvaljujem. Ali ja hoću nešto da znam. Kao prvo budi iskren. Ja ne mogu da budem u neizvjesnosti. Ja te volim to moraš shvatiti, ali hoću da znam da li ti mene voliš. Tvoje pismo sam pročitala sto puta. Nijedan tren ne mogu da budem a da ne mislim na tebe. Nova godina mi je bila nikakva, jer ti nisi bio tu. Stalno sam mislila na tebe. Možeš misliti da sam luda ili još nešto gore od toga, ali samo ja to mogu da znam. To mi je ležalo na duši, željela sam da ti to sve znaš. Mnogo te voli Anđelka.

Izvini zbog rukopisa.

Nakon primitka njenog pisma, ja sam, poput pravog bijednika, zabilježio u svoj dnevnik:

Dakle, ona hoće onu, pravu vezu, ali eto, iako se nisam zaljubio, ja ću joj predati pismo u kojem će stajati da ja nju “volim” iako to uopće nije istina. Mislio sam da će je to brzo proći i da ću ju nakon februara odbaciti (reći “zbogom”) i još sam mislio da će ona to izvrsno podnijeti.

Tim dječjim ljubavima, u Knausgårdovom i mom slučaju, kao da nije bilo kraja! Ali u svemu tome, postoji još nešto. Čini se da se, i Karl Ove i ja, u tom periodu svog života nismo puno razlikovali od svojih vršnjaka… Vrlo brzo, u mom životu nastupila je promjena; došao sam do granice koju, kad sam jednom prešao, više nije bilo povratka. Nakon nje odrastao sam u ‘ovo’, što sam danas. Nije tu bilo puno izbora, i ne žalim što se sve tako dogodilo. Međutim, bezazlenosti tih godina kao da se nikada neću zasititi. Pogledajte samo ovu dječačku ‘bezobzirnost’!

Dana 3.I sreo sam Džanu i Violetu. To naše slučajno prijateljstvo se nastavilo i sutra kad sam od njih dobio pismo u kojem one predlažu da s njima krenemo u ljubavne vode, ali da u društvu ostanemo samo prijatelji… i tako smo se nas dvojica upustili u dvije veze istovremeno. Međutim, znali smo da to neće dugo ostati tajna.

Na kraju, sjećam se i pisma koje smo moj kum i ja dobili upravo od dotičnih – Džane i Violete, adresirano na obojicu, u kojem nas optužuju da održavamo veze i s drugim djevojkama. Sve u svemu, to je bilo toliko drago vrijeme da mi i danas dođe da se nad njim isplačem, ali i da čežnju koju izaziva u meni sažmem upravo pisanjem, kako mi savjetuje i Knausgård. Hoću li to na kraju učiniti, ostaje za vidjeti…

Očito je da sam u ovom postu ostao dužan obrazložiti zašto držim da je Knausgård toliko važan pisac, gotovo prevažan u ovom trenutku za cjelokupnu svjetsku književnost. Iz nekih, samo meni znanih, razloga dotakao sam se samo površine njegova djela koja se opet, u mom slučaju, pokazala kao neizmjerna dubina, jer me je privela mojim najdražim uspomenama iz doba odrastanja. Zasada, osim nekoliko rečenica, prilično nevažnih i vezanih uz odrastanje, a koje su me dirnule u nekom mom privatnom smislu podsjetivši me na sretne dane kraja mog djetinjstva, još uvijek nisam naveo nijednu rečenicu koja bi potvrdila značaj njegove književnosti, pa nastavak postovske sage o ovom Norvežaninu uskoro slijedi…

Listopad 2015.

Stvarni život vs. ideje (može li se osjećaj dekonstruirati?)

Posted in Bračni zaplet, EUGENIDES, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , , , at 12:24 pm autora/ice Magičar

JEFFREY EUGENIDES: Bračni zaplet

Derrida, Barthes, dekonstrukcija; dekonstrukcija dekonstrukcije, studentski život s početka 1980-ih u Americi… ali kakve to veze može imati s bračnim zapletom, pitate se dok sumnjičavo prevrćete knjigu Jeffreyja Eugenidesa na čiji ste prikaz onom, već posvećenom, ‘serendipidnošću’ nabasali na Trećem programu Hrvatskog radija…? Vjerojatno postoje i oni koji su pomislili upravo suprotno preturajući knjižnicu uzduž i poprijeko u potrazi za kakvim lakim štivom uz koje bi se samo opustili, pa im se ovaj roman, s obzirom na njegov naslov, učinio idealnim za takvo što. Posudivši ga s primisli da se radi o zgodnoj ljubavnoj sapunici, zasigurno su se morali razočarati. Jer, kako drugačije objasniti nedostupnost ovog romana u knjižnici moga grada? Derridinu knjigu Pisanje i razlika, jedinu u fondu knjižnice mog fakulteta, držim u svom uredu, evo, skoro pa već dvije godine (sada već i namjerno toliko dugo), samo kako bih se uvjerio da je nitko više nikada neće posuditi; istu stvar sada ću ponoviti i s knjigom O gramatologiji zbog dobrih knjižničnih veza s knjižnicom iz mog rodnog grada, pa opet Eugenidisova knjiga je u većini knjižnica razgrabljena i teško do nje možete doći, bez obzira što se u njoj citiraju rečenice upravo iz ‘Gramatologije’.

Bilo kako bilo, jasno je da se Jeffrey Eugenides u svom romanu na svoj način poigrao s poststukturalističkim teorijama Zapadnog kruga. Stavljajući ih u odnos sa stvarnim životom te na taj način izgrađujući svoju kritiku, međutim, mora se priznati da od njih nije ništa ni oduzeo, tako da čak i neupućen čitatelj može dobiti brzi uvid o čemu se tu radi.

Derrida govori da se moramo koristiti razumom jer, znate već, razum je jedino što postoji. Ali istodobno morate biti svjesni da je jezik sam po sebi nerazumski. Morate izrezonirati put iz [ne]razumnosti.

I, ako ćemo pravo, Jeffrey Eugenides nije učinio samo to; njegova dobrohotno-subverzivna namjera (koja krasi svakog dobrog književnika) ticala se pokušaja dekonstruiranja same ideje dekonstrukcije ukazivanjem na bjelodanu i samodovoljnu prozaičnu stranu svakog života koji izgleda nikada u tolikoj mjeri neće ovisiti o idejama koje čovjeku padnu na pamet. Svoju namjeru Eugenides je sproveo, između ostalog, i premještajući radnju romana u polje ženskog pogleda na život. Madelaine Hanna, dvadesetdvogodišnja studentica engleske književnosti, čija ljupka posebnost čitatelju odmah mora upasti u oči, poslužila mu je za tu priliku.

Prospekt Odsjeka za angloameričku književnost bio je za Madeleine isto što i katalog velike robne kuće za njezine cimerice.

Međutim, svojevrsno iznenađenje može predstavljati činjenica da je fokus romana doista na ‘bračnom zapletu’, omiljenoj temi slavnih prethodnika viktorijanskog doba; drugim riječima, starim dobrim ljubavnim jadima.

Madeleinini ljubavni jadi započeli su u vrijeme kad je francuska teorija koju je čitala dekonstruirala sam pojam ljubavi.

Dakle, baš u vrijeme njenog zaljubljivanja u naočitog, na dekonstrukciju činilo se otpornog, momka Leonarda Bankheada, Eugenides joj u ruke ‘daje’ čitati Fragmente ljubavnog diskursa, jednog drugog barda dekonstuktivizma, Roland Barthesa.

Bart. Tako se dakle izgovara. Madleine si to pribilježi, zahvalna što je pošteđena poniženja.

Kada bih u ovom trenutku imao dvadeset i dvije godine bio bih lud za Madeleine, kao što sam se nekoć, k’o od šale, zaljubljivao u ženske likove Dostojevskog (Nastasja Filipovna iz Idiota je u tom pogledu apsolutno neprikosnovena). Međutim, što je učinio Jeffrey Eugenides? Dvoje mladih ljudi u svom romanu posvađao je upravo zbog dekonstrukcije! U trenutku, u kojem Madeleine Leonardu izjavljuje ljubav, sričući mu na uho „Volim te!“, on poseže za Barthesovim štivom i u njemu nalazi rečenicu sljedećeg sadržaja:

Nakon prvog priznanja, „volim te“ ne znači više ništa.

Što je drugo preostalo jadnoj Madeleine nego da mu istog trena tu istu knjigu baci u glavu i prekine vezu. Osim toga, u trenutku u kojemu Leonard dekonstruira Madleininu ‘dekonstrukciju’ Barthesovog ljubavnog diskursa – jer kako drugačije nazvati njenu istinsku, uzavrelu ljubav u danom kontekstu, i koja je, jasno, stvar života, a ne teorije – i Eugenides izriče svoj blagoironični stav spram najnaprednije književne teorije koju je čovječanstvo ikad iznjedrilo:

Stabla magnolije… djelovala su kao u plamenu. Iz njih su strujali mirisi i ulazili kroz prozore Semiotike 211. Stabla magnolije nisu čitala Rolanda Barthesa. Ona nisu mislila da je ljubav mentalno stanje; magnolije su insistirale na tome da je ona prirodna, vječna.

Pa tako, i usprkos tomu što je (od Barthesa) saznala „da je ljubav kultuloroška konstrukcija“ i da su njeni „simptomi isključivo mentalne prirode“ i da je „biti zaljubljen“ tek ideja, Madeleine se nikako nije mogla „osloboditi njezine tiranije“. („Biti zaljubljen“ da je tek ideja, nisam li nešto slično donedavno pokušao s „voljom za moći“?) Ljudski život pleše po crti razuma i nerazuma, baš kao i magnolije. Ali očigledno da magnolijama to bolje ide.

I na ovom mjestu trebao bih upasti ja, kako bih nastavio ovu igru bez kraja i konca i pokušati dekonstruirati i samu Eugenidesovu ideju dekonstrukcije ‘dekonstrukcije’ dekonstrukcije, ako sam ih sve dobro prebrojao… No, ponovimo; na početku imamo Barthesovu dekonstrukciju ljubavnog diskursa koju Madeleine na svoj način ‘dekonstruira’ zaljubljujući se u Leonarda upravo u trenutku dok je uronjena u njeno čitanje (dajući joj potpuno drugo značenje), zatim Leonarda koji njenu ljubav (izjavu ljubavi u riječima ‘Volim te’) nepažljivo ponovno svodi na obične riječi, tekst (dekonstruira ju!)… i na kraju imamo Jeffreyja Eugenidesa koji kroz usta magnolija u cvatu ustvrđuje da je ljubav ipak prirodna i vječna i da nikako ne može biti podložna pogubnim teorijskim dosjetkama…

Ipak, ovoga puta to neću učiniti… neću stati u obranu dekonstrukcije. Jer, ma kako okrutan bio, životu ponekad ne treba oduzeti njegove stvarne mogućnosti, pogotovo ne njegovu moć da nas u danom trenutku otrijezni od ideja kojima smo možda i malo previše zaokupljeni. Zbog toga je ovaj roman važan. Budimo pošteni, Derridina filozofija, u danom trenutku, iako čista semiotika, počela je trijezniti čovjeka čak i od onoga što je doživljavao u svom stvarnom životu! A to je već malo previše! Ne moramo to nikako nazvati (pa ga nećemo moći ni dekonstruirati), to nadimanje u grudima, uzbuđenje i blagu izgubljenost kada se draga osoba pojavi u našoj blizini, i opet ćemo to isto osjećati… Osjećaj, prema Madeliene, ne možemo dekonstruirati. To što on jest kemijska reakcija u fizičkom, materijalnom pogledu, to je manje važno s obzirom na to da kao ljudska bića osjećamo. I na tim postavkama Eugenides je ‘raspeo jedra’ svog romana. Iako je zamislivo, da će se i na tim razinama situacija jednoga dana raspasti, jer sve se u krajnjoj liniji mora raspasti, jedna tanašna nada da to ipak neće uslijediti tako brzo, kao da se upalila nakon čitanja ovog romana, čak i u nutrini jednog derridijanca poput mene…

Rujan 2015.

‘Naš čovjek’ u ‘području bez signala’ III.

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, PERIŠIĆ, Područje bez signala tagged , , , at 12:22 pm autora/ice Magičar

Robert Perišić: PODRUČJE BEZ SIGNALA

gradicNAko još niste primijetili, dani su Roberta Perišića na ovom blogu! Ja, pasionirani izbjegavatelj hrvatske književnosti, ‘zaljubio sam se do ušiju’ u novi roman jednog hrvatskog pisca… I naravno, ta je činjenica u meni probudila sjećanja na dane kad sam i sâm u svom mozgu pretumbavao mogućnosti da jednom postanem pravim piscem i započnem se družiti s tipovima poput Roberta Perišića. Ah, ti slatki snovi moje mladosti! Evo kako su izgledali!

U glavi sam zamišljao sliku osobitoga književnog kruga, sastavljenog od  likova poput ‘mojega’ Roberta, poput Sibile Petlevski ili Damira Karakaša, i čak jedno vrijeme, nećete vjerovati, Ante Tomića i Miljenka Jergovića… Bilo je to krajem 1990-ih, Robert Perišić uređivao je časopis Godine Nove, a relativno mladi, Ante i Miljenko u njemu kalili svoja pera… Svaku noć, zamišljao sam, sjedili bi u nekakvoj zagrebačkoj birtiji, družili se i preturali hrvatsku i regionalnu zbilju ‘uzduž i poprijeko’. Držali bi se, naravno, ‘malo iznad’; jer, do vraga, ako bi nekome bilo dopušteno držati se ‘malo iznad’, onda bi to nama, književnicima, trebalo biti dopušteno, tako sam u to vrijeme razmišljao, jer mi smo bili ti koji smo ‘znali s istinom’, pa bi hrvatsko društvo, svaki put kad bi netko od nas trebao objaviti roman, drhturilo puno strepnje … Mi smo trebali biti ti koji bi mu svaki put znali uzeti mjeru na svoj način, i u našim romanima, zamišljao sam, ono bi se moglo ogledati do mile volje, i potom odlučiti kojim smjerom u svom razvoju krenuti… Drugim riječima, u svojim mladalačkim snovima mislio sam da književnost može utjecati na stvarni život. U međuvremenu, osim što sam saznao da je to daleko od istine i da se zapravo nikada i nisu pretjerano cijenili oni koji su ‘znali s istinom’, već isključivo oni koji su ‘znali s ljudima’, a što je posebno došlo do izražaja u ovo današnje vrijeme, raspao sam se i u svom književnom biću, tako da nikada nisam postao piscem u pravom smislu te riječi. Uvidjevši i da nema nikakvog utjecajnog književnog kruga, u onom obimu u kojem sam ga ja zamišljao (pritom, složimo se da je jedan FaK, na kraju krajeva, imao utjecaja tek na pisce i urednike), cijelu situaciju bilo mi je lakše izdržati… Malo pomalo, zahvatio me osjećaj i da nisam ništa propustio. Premda bi, tu i tamo, naišao pokoji ‘incident’ koji bi narušio taj moj spokoj ‘dizanja ruku od književnosti bez grižnje savjesti’, poput, primjerice, romana Vrijeme laži Sibile Petlevski ili zbirke priča Kino Lika Damira Karakaša – a u takve se ‘incidente’ svakako može ubrojiti i Perišićev prvijenac (Naš čovjek na terenu) – sve to nije bilo dovoljno da me se probudi iz mog beznadnog drijemeža opće nezainteresiranosti za događanja na hrvatskoj književnoj sceni…

A onda, sve se promijenilo izlaskom ‘Područja bez signala’… Upravo ovaj roman, a da to još ne mogu jasno razlučiti, kao da posjeduje snagu koju je crpio iz tog mog zamišljenog književnog kruga… snagu da društvu, i onom socijalističkom i ovom kapitalističkom, uzme mjeru na pravi način, tako duboko i odrješito, da se, kad bi se književnost u ovom vremenu još ozbiljno uzimala, zadugo ne bi moglo oporaviti… Još više, počelo me je zanimati odakle je Robert Perišić crpio tu snagu …? S kim se svih ovih godina družio, ako već nije sa mnom? Vjerojatno je nekakav književni krug ipak postojao, ali duboko skriven od očiju javnosti, subverzivan na sebi svojstven, danas još, neopisiv način, sastavljen od pisaca koji ne pišu da bi preživjeli u materijalnom smislu, nego u duhovnom… i koji mi je, eto, nekako promaknuo…

Ali tako mi i treba, tko mi je kriv što zbog vlastite strašljivosti i zabrinutosti za svoj ego, nikada nisam stigao do Zagreba i to ispitao… I recimo, uvjerio se kako je Robert Perišić doista eksperimentirao s lakim drogama u svom pisanju, kako to tvrdi njegov kompanjon Borivoj Radaković (a ako stvarno jest, to se, onda, definitivno odnosi na one fantastične dijelove romana u kojima Nedra, Slavkova kći, postaje njegov autor)

Dok na mrežnim stranicama Sandorfa, izdavačke kuće koja je objavila Perišićev roman, promatram duboke zanesenjačke oči Bekima Sejranovića, prisjećajući se i beskompromisnog Faruka Šehića i njegove izvanredne Knjige o Uni, dolazi mi u glavu da je tih ljudi, koji bi sačinjavali taj moj književni krug iz misli uvijek bilo i da će ih uvijek biti… Sâm sam si kriv što sam potonuo u nevjerovanje i postao tek neka vrst ‘književnika u sebi’ koji se ne otkriva svijetu izvan sebe…

Drugim riječima, gotovo da sam spao na Slavka, još jednog izvanrednog lika iz Područja bez signala, koji uredno šeta svog psa prepušten svom ubitačnom solilokviju. U još jednom izvatku teksta Perišećevog romana koji dajem u nastavku, u duhu izloženog, možete slobodno Sobotku zamijeniti Robertom, a Slavka, koji je njegov ‘autor’, mojom malenkošću i čitati:

Sobotka [Roberte], nema ničega. Ostali su samo brojevi. Koji se zovemo mi. I ja. Ja postoji i ne postoji. Što se mene tiče, ja jedino postoji, ali time i ne postoji… onda kažem naše ja, jer svatko je ja, Sobotka, to je osnova za Boga, jer svi smo ja… znači da smo svi isto biće, samo razbacano, ali isto, isti osjećaj, ista zabluda, ista laž sebe…Moj plan je, Sobotka, bio da iziđem iz ja. To je moj plan, politički. To je moj naum otkako mi je dozlogrdilo, brate, biti ja… Trošenje vremena na doživljaj jezika. Tebe volim jer si pokušao živjeti sa svojim ja, gombati se s njime, s vjerom da postojiš. Mi smo skroz suprotni, Sobotka. Ali između su ovi ostali koji otvoreno lažu. Tebe poštujem, ali ovi koji govore ja, a nema nikoga, i opet govore ja, i opet nema nikoga, i opet govore ja, i opet nema nikoga, pa to je, Sobotka, nepodnošljivo…Mene, ko što si shvatio, nije briga za smisao, jer smisao je ja. Ja je to koje stvara priče i hoće se održati. Meni je samo do kozmičkog toka, do slobode, budući da mi ništa drugo nije ostalo.

I baš kao i Slavku, i meni su, na kraju, preostali ti besmisleni ‘kozmički tok’ i ‘sloboda’ kojima sam prepušten na neki svoj način…  zatvoren u samoću svoje vlastite književnosti.

Rujan 2015.

‘Naš čovjek’ u ‘području bez signala’ II.

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, PERIŠIĆ, Područje bez signala tagged at 9:23 am autora/ice Magičar

Robert Perišić: PODRUČJE BEZ SIGNALA

perisicOno što vam u novom romanu Roberta Perišića odmah mora upasti u oči odnosi se na činjenicu da je većina njegovih likova, stanovnika stanovitog gradića N. prošla kataklizmu vlastite duše, koju je sa sobom donio rat koji je poharao ova područja. To više nisu ti ljudi. Imaju pravo poludjeti, šetati psa, ili samo ćubiti u obližnjoj kavani, u potpunosti zaboravivši svoj prijeratni identitet… Prisilno rastavljeni od svojih žena i muževa, ljubavnica i ljubavnika, nastoje ostvariti sreću s onim što im pružaju okolnosti…

Onih ljudi više nema. Ovaj današnji čovjek više nije iste vrste kao onaj. Onaj čovjek je dobio batine, po glavi i ušima… Odjednom mu padne na pamet ono kad je prvi put čuo za snajperiste… Da netko gađa nepoznate ljude na ulici, nije to mogao pojmiti. Netko je ipak gađao, svinja, a onaj tko mu je dao taj zadatak, pomisli, stvarao je ovog čovjeka danas.

Roman je to sastavljen od kratkih priča, sudbina neobičnih i zavodljivih likova, Sobotke („otvoreno poput Sobotke gledali su još samo poštenjaci i ubojice“), Šejle, Erola…, pored dvojice glavnih ‘faca’: besprizornoga Olega i romantičnog Nikole.

Nikola: Što je romantično u mom životu?
Oleg: Nisam tvrdio da se romantičnost ostvaruje.

Nikola je nama, definitivno, najzanimljiviji lik. Dugo vremena posvećen radu na kvaliteti onoga čime se bavio (nešto vezano uz filmsku produkciju, na tragu zanimanja njegova oca) dosegao je onaj stupanj spoznaje kada se u funkcioniranje slobodnog tržišta jedino još mogao razočarati.

Je li to moja nesposobnost, pitao se, ili je neka greška u karakteru koja mu nije dopuštala da odigra igru kako treba… da bi nakraju otvorio tu svoju firmicu za TV-produkciju na klasičan način, kreditirao se stavivši hipoteku na naslijeđeni stan, onda je još vodeći tu svoju firmicu zanemarivao obavezna ulizivanja, umrežavanja i dilove prema kojima se odnosio s aristokratskim prezirom, zaboravivši da ipak nema grofovski dvorac u pričuvi, nego je mislio na tržištu pobijediti kvalitetom… samo što se tržište u njegovu poslu pokazalo kao iluzija, a priča o kvaliteti koja će sama isplivati – tek još jedna priča o pravednosti.

To, tzv. slobodno tržište, dakle, uvijek je počivalo na ulizivanju i dilovima, a ne nekakvoj kvaliteti onoga što se tamo nudi. Nikada u sklopu slobodnog tržišta, nije uspjevao najkvalitetniji proizvod, pa što god to bilo, nego samo onaj izlobiran raznoraznim legitimnim i nelegitimnim dilovima. Slobodno tržište, kako automobila, tako i umjetničkih djela, bilo je oduvijek uređeno interesnim odnosima…

A da ne spominjemo poslovnu komunikaciju… Ono što se danas ‘poslovno iskomunicira’ u neoliberalnom društvu, definitivno, nije za objavu u udžbenicima Poslovne komunikacije, kolegija koji čak postoji i na mom fakultetu. Nitko vas ne može naučiti poslovno uspjeti, ako to nemate pod vlastitom kožom. Jedino treba znati s ljudima, a besprizorni Oleg, Nikolin bratić, to je znao od samog početka…

Međutim, Olegov slučaj je, premda se čini ‘životno uspješnijim’, puno teži od Nikolinog. On, koji je bio „naopak kao ovaj svijet, a ipak je stvarao neku radost“, zapravo ne zna tko je gradeći baš oko te činjenice svoju upečatljivu besprizornost. To saznajemo u razgovoru s ujakom Martinom (Nikolinim ocem), slavom ovjenčanim filmašem iz doba stare Juge kojeg Olegovi sumnjivi kompanjoni ni najmanje ne zanimaju. Iako nikad nije bio komunist, zbog umjetničke moći zavirivanja u istinu, priljepili su mu etiketu ‘stare komunjare’…

– Daj, ne uživljavaj se… – govorio je Olegu – …nema davno kako si cmoljio ‘tko su bili moji’ (Kozaci), a sad si već nacionalist… Takvi su ti bili i otac i djed, samo da se nekome priključe… U to što si ušao [šverc oružjem] [to te je] život natjerao… Ti se sad držiš kao da si po svojoj volji u to krenuo, ali ti nisi imao izbora, ja to dobro znam. Ej, pa ti si mogao čak bit na drugoj strani, da si ostao u svom gradiću… ti bi se prilagodio jer ne bi imao izbora, a takav si da ćeš se snaći. I tamo bi valjda lupetao da se tako osjećaš… Tebe istina ne zanima, u tome je problem. Stvar je u tome što bi se ti i tamo uživio, i što bi i tamo srao, kao neki glumac koji je zaboravio da je glumac. Vidiš, bez brige za istinu ne može postojati ličnost. Hej, ti si trebao nešto skroz drugo postati, što i sam znaš… [a] ne se uživljavati u ulogu koju su ti redatelji dali. S filmašem starim pričaš. Sve sam ja to vidio.

Svakako pročitajte novi roman Roberta Perišića, bez obzira jeste li se rodili u ovom (pa vas kao ne zanima) ili onom društvu (jer ste naprosto nostalgični). Na neki način, za shvaćanje biti današnjeg društva potreban vam je uvid u bit ondašnjeg, drugim riječima – ‘bit se bitom kuje’, a svojim romanom, Robert Perišić upravo to čini.

Rujan 2015.

‘Naš čovjek’ u ‘području bez signala’

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, PERIŠIĆ, Područje bez signala tagged at 11:07 pm autora/ice Magičar

Robert Perišić: PODRUČJE BEZ SIGNALA

Robert Perišić napisao je ponovno dobar roman. Ali to više i ne čudi. I ovoga puta, čini se, radio je na njemu godinama. Od njegova zadnjeg romana, i od kritike i od publike hvaljenog prvijenca ‘Naš čovjek na terenu’, prošlo je osam godina.

Bez da ulazim u sam zaplet romana i dajem nekakav zaokružen osvrt, odlučio sam izložiti tek nekoliko njegovih zadivljujućih fragmenata i dati neki svoj komentar.

Naime, zanimalo me je hoće li me i ovoga puta zahvatiti osjećaj da je Robert Perišić u izricanju one poznate ‘umjetničke istine’ nekako stao na pola puta? Ako je u svom prvom romanu (Naš čovjek na terenu), po nekakvom mom sudu ili samo osjećaju, izrekao tek polovičnu istinu o hrvatskim i općenito svjetskim medijima (jer to je za mene, u prvom redu, bio i ostao roman o medijima), sada sam se pitao, hoće li u istom tom omjeru izreći i istinu o društvu bivše države kojeg se posredno dotakao i u svom novom romanu… Odmah na početku lucidno zamijetivši da je na neobičan način odgojila likove s nekakvom urođenom dobrotom u svom karakteru (Nikola), je li propustio reći ono što se stvarno događalo u Jugoslaviji u ono vrijeme njenog već započetog raspada, kada od takve Jugoslavije više nitko ništa nije očekivao?

Podsjetimo, vrijeme je to izvanredne, ničim usporedive, kulturne ekspanzije svih oblika stvaralaštva, počev od, nešto ranije, slikarstva preko književnoga, dramskoga, pa sve do filmskog stvaralaštva koje se na koncu i okitilo slavom tipičnog ‘jugoslavenskog filma’. Jugoslavija je u svojoj posljednjoj dobi postala nenamjerni eksperiment življenja u isključivo kulturnoj državi. Ako se njezina politika još negdje odvijala onda je to bilo u neslavnom ‘dejstvu’ njene ‘bezbednosno-obavještajne službe’ (ime joj nećemo spominjati), i to uglavnom u stranim državama. Ali da se razumijemo, Jugoslavija onog doba, a govorimo o 1980-im, u društvenom smislu gotovo da nije imala više ništa sa svojom političkom idejom. Državni vrh ondašnje države i nije imao namjeru stvoriti kulturnu državu, ona se njima naprosto dogodila. Kad se iz života jugoslavenskog građanina negdje već krajem 1970-ih politika naglo povukla, na sceni je ostala još samo kultura…

Zašto danas ne možemo nazočiti nečemu doista novom u kulturnom smislu, poput slikarskog pokreta Gorgone ili glazbenog Novog Vala? Zašto naši filozofi ne mogu ostvariti utjecaj u društvu ravan onome zagrebačke praksisovačke škole? Zašto više u tolikoj mjeri ne možemo biti ponosni na rad Instituta Ruđer Bošković kojeg je u ondašnje doba utemeljio i vodio neprikosnoveni Ivan Supek? Zato što je i kod nas danas istinsko stvaralaštvo postalo dijelom one iste ‘kulturne logike kasnog kapitalizma’ (podsjetnik na neizbrisive riječi Frederica Jamesona), koja već dulje vrijeme pod jarmom drži kulturni milje Zapada. Ali eto, moj dojam je da u jugoslavenskoj državi tijekom 1980-ih to još nije bio slučaj. Nažalost, kulturna država bila je i ostala samo nusprodukt jednoga pada, pada jedne države, sustava i nikada se zapravo jednom narodu (ili više njih) nije dogodila kao ostvarenje. Jedino što je svaki put iznova bolno ukazivala na jednu te istu činjenicu koja budi neopisivu nadu: kada čovjeku ispred nosa ukloniš politiku, on postaje sretnijim.

I eto, htio sam provjeriti je li tu istinu, koju sam izložio na svoj način, Robert Perišić prikazao na svoj…

Odgovor na svoje pitanje napokon dobio sam u poglavlju u kojem dijalog vode dva relativno sporedna lika, glavni inženjer i bivši direktor tvornice, nekomunist i komunist, o prošlim vremenima… Upravo u riječima bivšeg direktora, ‘golog čovjeka iz bivše epohe’, ‘bez one sjene u pogledu koju je nekad imao, sjene svega onoga što je predstavljao’ nazrijeo sam tu istinu, iako se ona i nije toliko ticala utjecaja kulture, ali to je upravo bila istina o društvu bivše države za kojom sam, duboko u sebi, godinama bjesomučno tragao:

Čovjek bi živio puno drukčije kad bi znao budućnost. Naročito kad bi znao da budućnosti nema. U godinama kad sam imao zašto, nisam se veselio… Ja, zamisli, nekih dvadeset godina nisam ni pio. Ni kapi. Dvadeset godina, ej! Trijezan ko vrag! … Mrk sam bio, zabrinut da stvari ne krenu krivo, ha-ha… kao da ću to ozbiljnim licem spriječiti… Bio sam vojnik života… [A ovo sad] …ah, nije ovo politika, ovo je samo rasulo… Niste imali politiku. Onda je došla nacija i vjera, ali nije… to politika, brate. Kakva je to politika koju rođenjem dobiješ? To ti je biologija…

Mi smo industrijalizirali ovu zemlju, ovo je bila pustara. I opet će biti…

Jebajiga, nismo znali drukčije. Mi smo dali nešto slobode, više nego bilo koji socijalizam, ali imaš pravo, ja ne znam ni danas što je trebalo napraviti, ali nešto je drukčije moralo biti. Ovako, vi ste bili ko djeca naivni. Ko pod staklenim zvonom da ste bili. I onda izađeš van i svakoj barabi povjeruješ. Naguze te ko budalu!

Sve sam dobio u ovim riječima… Ali, to opet nije sve. Robert Perišić, dotakao se i drugih pitanja koja su me, više-manje, mučila svih ovih godina nakon što su na ove prostore ‘došli nacija i vjera’… i koja bi trebala, po mojim kriterijima, mučiti svaku dušicu koja je odrasla pod ‘staklenim zvonom’ socijalizma… Zbog toga ću i neke od narednih postova posvetiti ovom iznimnom romanu u svakom pogledu…

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: