Srpanj 2012.
Propast materijalnog realizma
Amit Goswami: SVEMIR SVJESTAN SEBE
Ako živimo u svijetu u kojem možda ništa nije stvarno, zašto umjetnost nije na pijedestalu naših najviših vrijednosti; zašto su se tamo smjestili novac, moć i seksualna požuda? Moram priznati da nisam iznašao nijedan zadovoljavajući odgovor na to pitanje i bolje mi je možda što prije utrnuti „kepeca i krticu“ koji uokolo viču: „Zašto? Zašto?“. Pogotovo na ovo pitanje teško je dati neki suvisao odgovor a koji se neće pozvati na Charlesa Darwina i galapagoske kornjače, selekciju, slobodnu volju, snažnije spram slabijih i volju za moć. Ali eto, upravo ovih dana saznali smo da je posljednji predak galapagoskih kornjača završio sa svojim životom, pa sam zlurado pomislio da će se možda jednom isto dogoditi i s teorijom koja se utemeljila na njihovu proučavanju. Ne zaboravimo, svaka misao je iluzija. I nakon pet stoljeća razvoja moderne znanosti još uvijek nismo sigurni što je stvarnost. Ne samo to, nismo sigurni ni jesmo li dobro postavili pitanje, niti je li uopće u redu postavljati takva pitanja.
I onda bi na ovom mjestu trebala uletjeti umjetnost kao „spasonosna čarobnica vična liječenju“ kako ne bismo propali zbog, ne više toliko nedopuštenog koliko izlišnog, branja plodova s drveta znanja. No, nastojati izgraditi neku afirmativnu poziciju za umjetnost u ovom dobu jednako se čini jalovim poslom. Ona će izbijati ili neće izbijati iz nas svejedno koliko jastuka za nju pripremili u dnevnom boravku naše duše.
Najgore što se čovjeku može dogoditi jest “furati se” na umjetnost, raditi nešto bez unutarnje potrebe, recimo, pisati romane zbog konkuriranja za kakvu književnu nagradu ili režirati drame kako bi se uzburkala javnost. Umjetnost kao dodatak životu mnogo je više od slikarstva, glazbe ili čak književnosti, u onom smislu u kojem ih danas poimamo. I naravno da se ona danas kao takva ne prepoznaje. Sam čovjek je, ma koliko to paradoksalno zvučalo, prirodna umjetnost za sebe ako je svoj, ako nije tip i ne slijedi zadane obrasce društvenog mišljenja.
Postoji zanimljiva poveznica između vremena i umjetnosti. Kao što o vremenu ne možemo izreći nijedan suvisao iskaz nakon Augustina, tako nam i pravi smisao umjetnosti uvijek izmiče… Umjetnost treba živjeti, možemo samo tiho protisnuti, više za sebe, i moliti boga da nam taj novi slogan ne preuzme neka od namnoženih reklamnih agencija i ne upotrijebi ga, recimo, u reklami novih super povoljnih tarifa mobilne komunikacije vašeg mobilnog operatera.
Ali ne možemo stajati postrani, ako smo magičari, ako znamo da vrijednost životu jedino može podariti umjetnost. Stoga treba ponovno krenuti u dijalog sa znanošću zapetljanom u kvantnim mrežama. Mora nas zagolicati ta uvrnuta kvantna postavka da ništa na ovom svijetu nije stvarno dok to ne pogledamo i na neki način ovjekovječimo u našoj svijesti. Pitanje stvarnosti ponovno je postalo in.
Zato sam se posljednjih dana prihvatio zanimljive knjige pomalo nadobudnog naslova: SVEMIR SVJESTAN SEBE Amita Goswamija. Možete osjetiti moje raspoloženje. I ja bih krenuo u istom smjeru kud i ovaj luckasti kvantni fizičar indijskih korijena, jedino što imam problem, čak i u ovom po znanost skliskom terenu, s prihvaćanjem jedne znanstvene istine koja tupavo treba vrijediti za sve, pa makar bila i neupitno dokaziva.
U knjizi o kojoj govorimo, autor me uvjerava da smo svi mi uronjeni u beskrajni ocean svijesti, zapravo, postoji samo jedna svijest, a osjećaj odvojenosti samo je iluzija. Na čudesan način, zbog backgrounda znanstvenika koji se specijalizirao u području kvantne fizike, Amit Goswami spojit će neobjašnjive kvantne fenomene s fenomenima svijesti, u vama uliti osjećaj da on misli onu misao koju ste vi tek trebali misliti u dalekoj budućnosti, na koncu sve lijepo objasniti, jedino što vam na kraju baš to ‘lijepo objašnjenje’ nekako prisjedne. Shvatite da je najveću tajnu postojanja pokušao iznijeti suhoparnim znanstvenim jezikom. Drugim riječima, osjećate kao da vas je žedna preveo preko vode.
Zašto jednostavno ne napisati: samo pomoću simbola i metafora možemo doseći „stvarnost kakva jest“ u najdubljem ‘bitkovnom’ smislu. Zato što mnogi to neće razumjeti. Današnji svijet je svijet materijalnog realizma, ali baš zato mi se i sviđaju poruke koje indijski znanstvenik odašilje svojom knjigom. Znanstvenim sredstvima potkopati samu znanost, pogotovo pogled materijalnih realista koji uporno i zagriženo osluškuju vijesti iz CERN-a. Kao da je svijest, pardon, svijet sastavljen od čestica…
Srpanj 2011.
“Postoji” li vrijeme?
Immanuel Kant: KRITIKA ČISTOG UMA
Martin Heidegger: BITAK I VRIJEME
Ah, ta moja tetka! Stanovali smo neko vrijeme skupa prije nego je otišla u Venezuelu, a ja se vratio u Indiju. Voljela je jutrom pjevati kroz otvoren prozor i način na koji spravljam kavu. Ipak, s vremena na vrijeme, ispod svojih dugih trepavica promatrala je tu čudnu stvarnost oko sebe neprestano zapitkujući. Jednom tako, dotakli smo se i vremena.
– Postoji li vrijeme? – upitala me je iznenada.
Na trenutak, odložio sam žličicu kojom sam upravo kavom do vrha napunio staru džezvu i prije nego li ću smjesu zamiješati i vratiti je na štednjak, pogledao je ravno u oči.
– Postoji li vrijeme? Kakvo je to pitanje? Postoji se u vremenu, a Vrijeme bivstvuje samo na sebi svojstven način.
Htio sam reći da vrijeme zapravo vremeni ili ovremenjuje, a onda sam se otrijeznio. Razgovaram s četrdesetgodišnjakinjom koja vrijeme doživljava isključivo kroz vlastitu dosadu. Koliko je, zapravo, ta tema zanima?
Živimo u postmodernom dobu, svakoga zanima sve, ali trenutačno, ne dulje od trideset sekundi. Tako je bilo i s mojom tetkom. Nakon trideset sekundi dograbila je novi Klik magazin sa sofe i utonula u uobičajeno isprazno bivstvovanje.
Tu noć, ipak, dao sam si truda i otišao na stranice Foruma. Pokrenuo sam temu na način kao da je pokreće moja tetka, umislio sam da sam ona i postavio nepretenciozno pitanje, u stilu, između lakiranja dva nokta, postoji li vrijeme. Uskoro, na moju udicu počeše trzati prekaljeni „forumaši“. Sa svih strana započeše dolaziti postovi u kojima jedni tvrde da postoji, a drugi ne. Pritom, svi redom podastiru neke svoje dokaze. Tako vam je na forumu. Lako vam je s “vremenom”, pomislim, o njemu baš svatko može pričati što god hoće. Ali u tom trenutku prođe me blaga jeza, od najvišeg do najnižeg leđnog kralješka. To pitanje o vremenu nije nimalo bezazleno. Zapravo, ključno je za jednu, duhovno svjesnu egzistenciju. Način na koji se odnosimo prema jednom takvom pitanju puno govori o nama. Mnogi ljudi koji su živjeli prije nas, na puno ozbiljniji način, mislili su o njemu. Recimo, Kant. Taj moralni čistunac i getoist (nikada nije otišao izvan svog Königsberga) smislio je fantastičan koncept prostora i vremena. Kazao je da se oni “nalaze”, zapravo, u našim glavama, da ih osjećamo kao što se osjećaju naočale na nosu. Stručnim filozofskim diskursom:
“Vrijeme nije ništa drugo do forma unutarnjeg čula, to jest opažanja nas samih i našeg unutarnjeg stanja… ono određuje odnos predstava u našem unutarnjem stanju.”
A malo dalje, u cijelu priču uključuje i prostor:
“Uzeti oboje zajedno, prostor i vrijeme, naime, jesu čiste forme svega čulnog opažanja i time oni omogućuju sintetične stavove a priori. Ali ovi izvori saznanja upravo time (što su samo uslovi čulnosti) postavljaju sebi granice, naime da se odnose na predmete samo ukoliko se oni smatraju za pojave, a ne ukoliko predstavljaju stvari po sebi.”
Najpoznatija izjava o vremenu, pak, seže od Sv. Augustina. Na prvu, čini se da je kazao kao da ništa nije kazao, ali kada se malo bolje razmisli, iznenađujuće je intuitivno točno pogodio prirodu vremena. Pitali su ga što je to vrijeme a on odgovorio:
„Kad me ne pitaju, znam; kad me pitaju, ne znam.“
Jedno vrijeme svog života, uz tajnu vremena sav sam bio prionuo. Iščitavao sam čudesnog Plotina, Pascalove intrigantne misli, nezaobilaznog Nietzschea (Vječni Povratak Jednakog) i mnoge druge, u potrazi za, ako ne već odgovorom što je to vrijeme, barem bogobojažljivim odnosom prema tom pitanju. Drugim riječima, nisam nimalo sumnjao da vrijeme „postoji“. Na kraju, najuzvišenije misli o vremenu pronašao sam, analogno, kod najvećeg filozofa 20. stoljeća – Martina Heideggera. Među čudesnim rečenicama njegova Bitka i vremena izvukao sam njih nekoliko te ih postavio na forum na isti topic, ali ovoga puta pod svojim pravim imenom:
“Odlučnost ličnosti nasuprot nestalnosti raspršenosti u samoj je sebi protegnuta stalnost, u kojoj tubitak kao sudbina drži „uključene“ u svoju egzistenciju rođenje i smrt i njihovo „Između“, i to tako, što je tubitak u takvoj stalnosti za Svjetski-povijesno svake svoje situacije trenutačan … … Stalnost se ne oblikuje tek putem, i iz, uzastopnog dodavanja „trenutaka“, nego ovi iz već protegnute vremenosti budućnosno bijućeg ponavljanja.”
“Protegnuta stalnost” odgovara toj našoj svijesti u vječnoj sadašnjosti, koja se za vrijeme našeg života pomiče po liniji vremena i prostora predstavljajući osjećaj vremena. Uzbudljivo je to što Heidegger tvrdi da se ona zapravo ne mijenja, da se zapravo uvijek radi o jednoj te istoj “protegnutoj stalnosti”, odnosno da u svijesti nosimo potpuno jednak osjećaj i na dan polaska u školu i danas dok pišemo ovaj post. Ono što se mijenja je izvan nas i mi se u tom izvan “gubimo” prema zagonetnom zakonu vlastitog bitka.
“Pitanje ne može glasiti: posredstvom čega tubitak polučuje jedinstvo slijeda za neki naknadni čvrsti lanac niza „doživljaja“ što su uslijedili i slijede, nego: u kojoj se vrsti svojeg vlastitog bitka on gubi tako, da mora sebe tako reći tek naknadno skupljati iz raspršenosti i za svoje Skupa izmišljati neko obuhvaćajuće jedinstvo?”
Tetka je prešla na gledanje nove turske sapunice na televiziji dok drhtavom rukom posežem za Bitkom i vremenom na polici, malom zdepastom debelom knjigom u kojoj se na jednom mjestu našlo toliko magičnih misli/riječi kao ni u jednom djelu prije ni poslije njega. Pitam se hoću li opet osjetiti istu jezu koju sam osjetio i prvi put iščitavajući nesumjerljive misli njemačkog doktora filozofije. Pronalazim stranicu s danim rečenicama i osjećam upravo isto. Riječi i dalje imaju za mene magičnu moć. Čitav odlomak završava neobično pomirljivom rečenicom od koje bi se svakom čestitom filozofu trebalo grašcima znoja orosit čelo:
Tmine se daju raspršiti to manje što nisu razmršene već ni moguće dimenzije primjerenog zapitivanja, a u svima njima tjera svoje tajna bitka i, kao što je sada postalo jasno, tajna kretanja.
– Šta to čitaš? – evo ti tetke – Daj ovamo! – I svojim ručerdama zgrabi knjigu.
Započe naglas čitati rečenice s nasumično otvorene strane (“svetu stranicu” sam u zadnji tren stigao zaklopiti).
– Ma znaš šta? Meni ovo izgleda kao da se netko vrhunski zajebava…
Nije li, naprosto, neodoljiva, ta moja tetka? Toliko o percepciji Heideggera s početka 21. stoljeća… A gdje smo mi ono stali? No, „postoji“ li vrijeme? Jeste li barem zauzeli stav prema tom pitanju?
O Duhu i njegovim Moćima 