Travanj 2017.
Vodič mudrosti (književna crtica)
Johann Sebastian Bach: 2. BRANDENBURŠKI KONCERT
Nekada nas Priroda nekom svojom mogućnošću iznenadi do te mjere da smo spremni pomisliti da je cijelo vrijeme (bila) svjesna svega, i prostora i vremena i vlastitog postojanja, te da s nama samo zbija šale, mizernim ljudskim rodom, koji se u njezinu fantastičnu okrilju – pod zvijezdama, pojavio možda i greškom, kao samo jedna od njenih neizmjernih mogućnosti… A ako ćemo biti pošteni do kraja, ne radi li se tek o jednoj iznimno bahatoj mogućnosti koja je u svom postojanju uglavnom uvjerena da se svijet i doslovno vrti oko nje!
U priči koja slijedi, uzeo sam si za pravo da budem Priroda, i ako je potrebno, njen apeiron – ono iz čega (ona) proizlazi ili izvire. Svi pisci su ono nevidljivo i neiskazivo za svoje junake, a moj glavni junak neka bude čovječanstvo. U ovoj priči odlučio sam ga izložiti jednoj bizarnoj mogućnosti koja je – a to će postati očito – inspirirana jednim segmentom njegova razvoja koji se događa danas…
U skladu s tim, odlučio sam se otisnuti u svemir i dostići jednu od letjelica Voyager… a radi se o letjelicama NASA-ina programa (pokrenutog davnih 1970-ih) koje trenutačno predstavljaju najdalje objekte od Zemlje koje su nastale čovjekovom rukom… i sve to, kako bih vam postavio sljedeće pitanje: kolika je vjerojatnost da Voyagere, koji se tminom svemirskog prostranstva kreću brzinom između 15 i 30 km/s slučajno pronađe i dostigne glazbeni broj u ‘Wi-Fi obliku’ jedne internetske postaje odaslane sa Zemlje prije nekoliko dana? Dakako, vjerojatnost je vrlo mala… Jedino, ako niste sama Priroda, apeiron priče i u mogućnosti stvari posložiti na takav način, da se to doista dogodi… a što sam upravo učinio!
Poznato je što na svom putovanju prema rubu Sunčeva sustava nose Voyageri, osim tone senzora i osjetljivih instrumenata, koje su rabili za snimanje i mjerenje koječega zanimljivoga i nezanimljivoga na tzv. vanjskim planetima Sunčevog sustava i njihovim mjesecima – nose Golden Record, zlatnu ploču sa snimljenim zvukovima i slikama sa Zemlje, svojevrsnu vremensku kapsulu povijesnog razvoja čovječanstva u danom trenutku, koja je stidljivo namijenjena nekoj drugoj inteligentnoj vrsti u svemiru ili možda, prema riječima samog Carla Sagana, idejnog tvorca Ploče, nama samima u budućnosti, na nekom možebitno višem stupnju razvoja … Stoga je i popis glazbenih kompozicija na ploči pomno odabran. Osim klasičnih majstora Bacha, Mozarta, Beethovena, Stravinskog, u toj svojevrsnoj ‘boci u kozmičkom oceanu’ nalaze se i azerbejdžanska i peruanska tradicijska glazba; melankolični blues Louisa Armstronga, a kao poseban predstavnik Sjedinjenih Američkih Država svoje mjesto je zauzela i “Johnny B. Good” Chucka Berryja… Valja napomenuti da je molba Carla Sagana da se na ploču uvrsti i pjesma Here comes the sun grupe The Beatles, od EMI glazbene kuće, iz nama danas nerazumljivih pobuda, glatko odbijena… Pa ipak, čast da se pri kontaktu s vanzemaljskom inteligentnom civilizacijom prva pokrene pripala je 1. stavku 2. Brandenburškog koncerta Johanna Sebastiana Bacha, i to nakon duge i zamorne rasprave Odbora kojim je presjedao sâm Carl Sagan… Ništa se nije željelo prepustiti slučaju, premda će se jedan takav, prema mojoj zamisli, upravo dogoditi…
Naime, malo je poznato da su nesretni NASA-ini inženjeri s pločom nesretno integrirali i mehanizam za snimanje koji se neočekivano aktivirao u trenutku kada je jedan zalutali kamenčić iz Kuiperovog pojasa naletio na jednu od letjelica… Da nesreća i slučajnost budu veći, baš u tom trenutku elektromagnetski valovi glazbenog broja emitiranog sa Zemlje prije tjedan dana mimoilazili su se s letjelicom. U sljedećem trenutku, već ih je nesretni mehanizam za snimanje snimio na ploču. A da stvar bude najgora moguća, jedan drugi mehanizam, mehanizam za kontrolu redoslijeda kompozicija, upravo snimljene zvukove stavio je na prvo mjesto…
I sigurno si postavljate pitanje o kojem se glazbenom broju radi… Kojoj je to kompoziciji pripala čast da se u dalekoj budućnosti začuje iz unutrašnjosti Voyagera, kada dođe do možebitnog susreta s pripadnicima inteligentne vanzemaljske vrste…? A koja bi, istodobno, u njihovim očima, trebala uputiti na najbliže nam stanje našeg uma i naše svijesti, humanost na djelu i u duši, želju za kontaktom i utjehom u samoći svemirskog bezdana…? To je kompozicija koja počinje sljedećim stihovima:
Volim piti
Volim piti
Volim piti i ljubiti!
Takvoga me majka rodi
Takav ću i ostariti!
A sada zamislite da ovi stihovi (dočaravajući možda i smjer kojim je u međuvremenu krenulo čovječanstvo u svom ‘razvoju’…) uključujući prateću glazbu, odjekuju međuzvjezdanom tišinom… To bi se dogodilo onda kada bi neki kamenčić iz Kuiperovog pojasa, recimo, svakih tisuću godina, pogodio Voyager u prolazu. Jer – da završimo s nesretnim slučajevima – u međuvremenu se stigao pokvariti i uređaj za kontrolu reprodukcije same ploče, pa bi ju, u nekim, ali ipak rijetkim, slučajevima, pokrenuo čak i zalutali solarni vjetar… Ali dakako, to već ne možete zamisliti, jer poznato je da se zvuk u svemiru ne širi… 🙂
40 000 godina poslije, na Sveučilištu XXYYZZ na planeti pogodnoj za život zvjezdanog sustava Gliese 445, jedan znanstvenik će konačno dešifrirati stoljećima nerazumljivu poruku pristiglu s otrcane letjelice neke, pretpostavka je, super razvijene civilizacije u svemirskom susjedstvu… Poruka će uskoro postati vodič mudrosti za sva bića, mahom ženskog roda, na toj planeti, izgubljenoj, kao i Zemlja, u tmini svemirskog bezdana… “Ta bića gotovo da su dosegnula savršenstvo…”, reći će znanstvenik, dešifrator poruke, okupljenima na skupu na kojem će mu dodijeliti nagradu za životno djelo “…u jednoj pjesmi pošlo im je za rukom povezati sve ključne pojmove vezane uz život.”
Kada će mnogo, mnogo godina kasnije ljudska civilizacija, u nebrojeno puta ponovljenom, i iz ovog kuta gledanja, nezamislivom stupnju svog razvoja, naići na, u to doba, beživotni planet zvjezdanog sustava Gliese 445, na njegovoj pustoj površini, prkoseći melankoliji vremena, urezane u kamen, pronaći će sljedeće, šokantno razumljive, riječi: piti, ljubiti, roditi, ostariti.
Ožujak 2017.
Stvarnost duha
MARTIN GECK: Johann Sebastian Bach
Prijelom u mom životu dogodio se prije neki dan. Započeo sam vjerovati u jednu osobitu stvarnost koja je prisutna pored ove neposredne, “materijalne stvarnosti”… O čemu se radi? Nije riječ o nikakvoj božanskoj stvarnosti. Jednostavno sam stvarnosti naših tijela u prostoru i vremenu, koju sam, kako i priliči, nazvao ‘stvarnost ega’, suprotstavio suprotnu njoj – “stvarnost duha”.
Je li se ove dvije stvarnosti u nekom obliku dopunjuju i je li jedna iz druge proizlazi – tu prastaru filozofsku dilemu ovoga puta ću zaobići. Jedino o čemu sada želim kontemplirati je mogućnost da su čovjeku doista ponuđene dvije stvarnosti, a ne samo jedna, i da on, u praktičnom smislu, može odabrati u kojoj će živjeti…
Možda se u praktičnom smislu i radi o samo jednoj stvarnosti, što bi mnogi od vas odmah potpisali, ali zato o dvije perspektive gledanja na nju? Moguće je da ta jedina stvarnost sliči slavnim ilustracijama gestalt psihologije na kojima na jednom crtežu razlikujemo dva potpuno suprotna lika…?
U jednoj stvarnosti živite po svojoj prirodi, u drugoj – po duhu koji zaprimate. U jednoj stremite moći, u drugoj nečemu što bi se najlakše moglo podvesti pod riječ Bog. U jednoj vi živite u svijetu, u drugoj puštate da svijet i Bog žive kroz vas!
E sad, gdje se nalazi ta ‘stvarnost duha’? Pogledajte kako su živjeli proroci, mudraci, i askete svih vrsta… U svakom slučaju tamo gdje je šape Ega, našega urođenog koristoljublja, ne mogu dohvatiti…
*
* *
Svakog ožujka, u rukama mi je knjiga Martina Gecka o Johannu Sebastianu Bachu. Svakog početka proljeća uspijem pročitati barem jedno biografsko poglavlje ovoga slavnog glazbenika. Kad dođe 1. travnja prekidam s čitanjem i nastavljam ga narednog proljeća… Ovoga proljeća stigao sam do njegovog namještenja na sveučilištu u Leipzigu u Crkvi sv. Tome.
U Leipzigu, u to doba njemačkom “Malom Parizu”, piše Geck, Bach se nalazi pred stvaranjem svojih najvećih zborno-orkestralnih djela – Muke po Ivanu i Matiji… Pa opet, njegov doček obilježen je neobičnom podozrivošću apelacijskog savjetnika Abrahama Cristopha Platza koji ga pred Savjetom grada najavljuje glasovitom rečenicom (prema zapisniku):
…pako nie moguče najbolje dobiti, mora se osrednjeg primit…
Što nam to govori? Da se i u Bachovo vrijeme, a ne samo u ovo kukavno sadašnje, umjetnik morao boriti s vlastodršcima za svoje mjesto u društvu. Kroz Geckovu knjigu već sam se bio upoznao s Bachovim pismima-tužbalicama koja je pisao u svim mjestima u kojima je bio namješten… Mühlhausenu, Weimaru, Köthenu, i naposljetku, Leipzigu. Čak je negdje oko 1730. u dobi od 45 godina s trinaestero djece za vratom ponovno bio spreman na put u neki drugi grad prekoravajući sam sebe zbog zlosretne ambicije:
“…bar da nisam s perva tuliko žudil od kapelmeštra kantorjem postati…”
Dakako, ovaj smiješni prijevod Bachovih riječi posljedica je pomalo bizarne odluke prevodioca da staronjemački jezik prevodi nekom verzijom staroslavenskoga u što se “ne bih htel mešat”…
Iz Bachove mladosti donosimo pak simpatičnu crticu o prijeporu s crkvenim vlastima koja mu je zamjerila predugo sviranje za vrijeme mise. Pun humorističnog duha već i to doba, ali i definitivno karaktera prznice, Bach odgovara prekratkim sviranjem… 🙂
U Weimaru, kao da je bio nezadovoljan već od samog početka službe. Iako u prisnim odnosima s vojvodom Wilhelmom Ernstom, dvorske igre ga izluđuju i vrlo brzo traži novi posao. Dobiva ga u Köthenu u koji dolazi na službu ravno iz Weimarskog zatvora, koji ga nakon prerane smrti vojvode, očito nije želio svojevoljno pustiti … Međutim, ni u Köthenu za Bacha ruže ne cvjetaju… Umire mu prva žena, a druga, Ana Magdalena rađa mu nekoliko djece koja ili umiru na porođaju ili u ranom djetinjstvu…
Međutim sve te zavrzlame koje sa sobom nosi život ni u jednom trenutku ga ne ometaju u stvaranju svoga djela. Naprotiv; neka od svojih najvećih djela on stvara kako bi uznapredovao u svojoj karijeri. Primjerice, kako bi se dopao vojvodi od Brandenburga, kaneći se iz Köthena preseliti u Hamburg, svoje velebne koncerte naziva upravo po njemu. Da bi udovoljio ukusu probirljive i moralno osjetljive Lajpciške gospode sasvim neprimjereno ubacuje na kraj svoje preliminarne kantate “I sirotinja mora jesti” jedan koral kojim su uobičajeno u to doba završavale kantate, kako veli Geck, narušavajući njezine prvobitne proporcije…
Istodobno, Bach stvara svoje djelo i živi… Ne možete to izbjeći, kao umjetnici. Ali imam lijek za vas, živite za stvaranje djela, a život prepustite vašoj prirodi. Ako vaša priroda voli klađenje, pustite je da se kladi, ako voli žene, pustite ju da trči za ženama, ako je sklona alkoholu, ne obazirete se na njena suluda, prekomjerna pijanstva… Čak i to što će vas vaša priroda na kraju koštati života – zanemarite!
Jer, pogledajte Bacha. Od njegova patničkog života, od njegova karaktera prznice, na kraju nije ništa ostalo, ali zato ostala je glazba… i to ne bilo kakva glazba! Velebna, uzvišena, božanska glazba koja je po ukusu čak i jednog Emila Ciorana!
*
* *
Kada sam napisao da pored stvarnosti Ega postoji i stvarnost Duha – nisam se šalio. Nije li Bachova glazba tomu najveći dokaz? Kada sam prvi put čuo Bachovu glazbu, još kao dijete, našao sam se u čudu. Bilo je to malo, nejasno čuđenje u umu dvanaestogodišnjaka, polaznika trećeg razreda osnovne glazbene škole. Što me je toliko zbunjivalo u Bachovu Boureeu koji sam svirao na gitari na završnoj svečanosti za roditelje? Upravo to što nije imao jasnu melodijsku liniju, nego je samo matematičkom strogošću nizao taktove jedan za drugim, dok su se melodijske linije bezlično “spuštale i uzdizale”. Pa iako je sve to zvučalo skladno, bilo je i bezizražajno, zbog čega sam smatrao da je morala trpjeti melodija… S druge strane, Motzartova Mala noćna muzika ili Bethonevova Za Elizu ulazile su u uho slušatelja na prvu, jer je upravo melodija bila u prvom planu… Što je to bilo tako čudno s Bachovom glazbom?
Danas sam, čini mi se, iznašao odgovor na koji je to način Bachova glazba djelovala na slušatelje. Bachova glazba je glazba koja, u prvom redu, izražava tu ‘stvarnost duha’, mogućnosti zbilje kao takve… Ona je neprolazna, upravo iz razloga jer se ne obraća nikome i jer ne pada u zamke melodije koja je pandan našem egu. Kad bi se i naoko držala melodije, kao što to čini u nekim Brandenburškim koncertima, ta ista melodija ‘ne bi se osjećala’ vremenski… Lišena bilo kakve emocije, Bachova glazba zadobila je nešto neljudsko u sebi, nešto što se jedino još može pronaći (i osjetiti) u čistoći ranoproljetnog jutra u ožujku…
I daleko od toga da svi moraju imati ukus za “stvarnost duha” koju izražava Bachova glazba. Ipak moju stvarnost duha ona dira, i baš nju pogađa… i vjerojatno će to činiti do kraja mog života.
Veljača 2016.
Ostati sâm na svijetu: jedno umjesno pitanje duhu
IVAN FOCHT: Tajna umjetnosti
JOHANN SEBASTIAN BACH: Brandenburški koncerti
Što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu; čini mi se da je bolje da to pitanje postavim svom duhu. I što bi mi odgovorio? Vjerojatno… putovao; u svakom slučaju, ne bi me zadržavao na jednom mjestu. Uživao bi u svakom pogledu, a možda i kreirao tu top-listu ‘najljepših pogleda na svijetu’ koju je oduvijek želio u meni kreirati… Na njoj bi se možda našli i oni ‘slavni’ – na planine Kilimanjaro, Fuji ili Sainte-Victoire, ali ne dvoji da bi tu bilo mjesta i za pogled na Kvarnerski akvatorij i otok Cres… odnosno poglede s kojima smo – obojica – odrasli. Sve u svemu, osjećao bi se kao Matt Damon u filmu Marsovac, jedino, što bi on, moj duh, bio ‘Marsovac na Zemlji’, posljednji duh (u čovjeku) na Zemlji koji sada sve to promatra… Nekada me uhvati osjećaj da sam s tim njegovim čeznutljivim pogledom to već i postao…
Malo pomalo, kako to ide u životu, shvatio sam da mi je taština umalo uništila život. Umišljao sam da sam netko, a s druge strane, bio isti kao svi drugi; i nemate pojma koliko sam to umišljao! Priznavao sam samo mudrost koja je mogla dosegnuti priznanje drugih ljudi. Na kraju, postao sam žrtva onoga protiv čega sam se borio… Svaka moja riječ, misao, imali su i štogod od te bijedne umišljenosti… Jadna li života u kojem sanjamo da nas ljudi, te najjače i najbezobzirnije životinje na zemlji, slave zbog nečega.
Ali što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu? Vjerojatno ne bih dugo izdržao, ali moj duh valjda bi. Gledao bi oblake, kaže mi. U proljeće gledati oblake, jedna je od najljepših svetkovina duha koju nam priroda može ponuditi. Zapravo, puno toga on bi činio kad bi ostao sâm na svijetu. Napokon, to ga ne zabrinjava, govori mi. Kad čovjek ‘svuče’ taštinu sa sebe, prvo što osjeti je da nije tako strašno umrijeti… a onda, i da nije tako strašno biti na svijetu sâm. Tom čudu svijeta i života mi smo samo svjedoci. A ‘umrijeti’ je samo druga riječ za ‘ponovno postati, kamen, voda, oblak’… Kontemplacija mu je ponekad zamorno duga, ali nekako opet ima smisla…
I onda, što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu? Ako ništa, do u detalje popratio bih dolazak proljeća. Svo to iznenadno i naglo bujanje života, ogoljene grane načičkane pupoljcima koji se čine kao da će svaki tren prsnuti, pogled na mladu izniklu travu; da, mogao bih sjediti u miru i sve to promatrati.
Mogao bih, i napokon, uroniti u ona jutra na prijelazu zime i proljeća koja su me oduvijek fascinirala svojom… začudnom čistoćom. Ne znam bolji izraz. Toliko mi se ta jutra čine čistima da u njima mogu jedino još slušati baroknu glazbu, a tu opet isključivo mislim na glazbu Johanna Sebastiana Bacha, još preciznije, njegove Brandenburške koncerte. Što sam osjetio u njima, riječima ne mogu opisati. Na koji način Bachu polazi za rukom postići da se u mom osjećaju Brandenburški koncerti i ranoproljetna jutra izjednače i ostvare odnos, pojma nemam… Čak i nakon najdepresivnije noći, provedene s onim demonom užasnih misli, u vedro ranoproljetno jutro budim se okrijepljen i puštam 5. Brandenburški koncert, onaj za koji je Ivan Focht smiono tvrdio da u svom prvom stavku i doslovno transcendira u nekakve mistične sfere.
Prvi puta kad sam slušao Brandenburške koncerte, sjećam se, bio sam u potrazi za tim umjetničkim, bjesomučno ga tražeći na svakom koraku. Knjiga Ivana Fochta bila je prava svečanost; nosila je naziv Tajna umjetnosti. Kud sam trebao više? Pa iako je, na kraju krajeva, Ivan Focht tu tajnu ‘rasvijetlio’ samo jednim, i opet samo jednim jezičnim izrazom, to proljeće mogao sam osjetiti da se ‘prostor umjetnosti’ u meni otvorio.
Bachova glazba je u pojedinim svojim momentima potpuno i stravično neljudska.
napisao je Ivan Focht u svojoj knjizi Tajna umjetnosti od čega se i danas sav naježim.
Bachova glazba transcendira i iza religioznog iskaza dalje, u jednu mističnu i neprocjenjivu, od oluja nabitu gustu pozadinu… [A] bit glazbe poklapa se sa transcendencijom.
Drsko, otvoreno, bez puno osvrtanja na druge glazbene teoretičare, Ivan Focht redom navodi i u kojim je to Bachovim kompozicijama osjetio to ‘transcendiranje’:
…osobito je prisutno u Brandenburškim koncertima (najjače možda u prvom stavku 5. Brandenburškog koncerta), u Muci po Mateju, u dva-tri korala, nekoliko kantata, u Suiti iz h-mola za orkestar, u I. suiti za violinu solo, u mnogim koncertima (djelomično) i naročito u Bachovoj obradi Vivaldija (recimo, u koncertu za četiri klavira, i kao zrnca razasuto i po Wohltemperierte [klavier], Kunst der Fuge i Goldberškim varijacijama.
Nije li pred nama duh čovjeka koji itekako dobro poznaje onu ‘Wordsworthovu samoću’, o kojoj je tako potresno pisao i Bela Hamvas, a koja ima strahovitu želju za poniranjem u duhovno, koliko je to moguće, i koja to čini zbog samog tog poniranja, istovremeno ne mareći mnogo što će na to drugi reći. Ivan Focht, hrvatski i bosanskohercegovački filozof (kako stoji na Wikipedijinoj stranici, a o tome nisam imao pojma) danas je nepoznat široj javnosti; naš ‘Bela Hamvas’. Ni ja ga ovim tekstom nemam namjeru oživjeti, nego samo zajedno s njim ponirati… To je bitna razlika. Ako se želite u tom nekom svom duhovnom stremljenju pročistiti, a nema ništa duhovnije od toga, onda se prepustite tom drskom, neobuzdanom i oslobađajućem stilu pisanja i govora koji od vas traže da kažete samo svoju istinu, ono što u ovom trenutku osjećate i gotovo!
U knjizi Ivana Fochta pronalazim odgovore i na pitanja koja me danas muče u svezi taštine:
Uzdizanje pogleda iznad ljudske razine, koja Boga predočuje u analogiji sa svojim likom, moguća je samo na osnovi spoznaje o ljudskoj beznačajnosti u svemiru… Evolucija je takve naravi da čovjeka, radi samoodržanja, vodi do samo veće zaljubljenosti u čovječanstvo… i time ga još više udaljuje od mogućnosti da transcendira… Glazba predmet zaboravlja (ukida), “glazba zaboravlja” rekao bi Nietzsche, [pa su tako] i njena magijska faza i larpurlartistička, i starogrčka i srednjovjekovna, i renesansna i klasična i romantična, i ekspresionistička i dodekafonska – atematska… ostale bez transcendencije… […ali ne i Bachova glazba!] … Ispada da genija Bacha, moramo smatrati anomalijom društva kome je uređena ‘spoznaja izvana’…
Ako sam tip koji je, uz pomoć svog duha, uspio ‘skinuti’ sa sebe svoju taštinu, kako to umišljeno, ali iz jednog drugog aspekta ‘umišljenosti’, tvrdim, i ako je to razlog zbog kojeg se danas ‘odljubljujem od čovječanstva’ više nego ikad, očito je da ću, prema Fochtovoj zamisli, biti privučen Bachovoj glazbi kao magnetom. Nisam samo ja beznačajan u očima drugih ljudi, to je i čovječanstvo u okrilju prirode! Eto, kako se problem taštine dosjetio riješiti moj, ali više ne samo moj – Duh! Drugim riječima, duhovno je samo ono što pristaje biti beznačajno pred sobom i drugima, iako to po sebi nije!
Mi, duhovni, stoga, možemo ‘razgovarati’, voditi raspravu, jedino između sebe, i opet, kao takvi, ne moramo dijeliti ista mišljenja. Ja sam odabrao ovu ‘pukotinu’ za poniranje, a ti onu, i možemo tako duhovno ponirati u miru, odvojeni jedan od drugoga. Pa opet, možemo i jedan drugomu zaviriti u ‘pukotine’, možemo neko vrijeme i ponirati zajedno! U tom smislu, recimo, osobito mi je draga ‘pukotina’ Ivana Fochta… Ali ako primijetim da svoj pogled prečesto upravljaš gore, prema onima koji su ostali na površini i koji sada zazivaju tvoje ime, jer od tebe na prijevaru žele iskamčiti istinsko duhovno svjedočanstvo, u tom trenu, znaj, napustit ću te! Eto kako stoje stvari s duhom! (…imun na taštinu, zbog potrebe za inherentnom čistoćom, uvijek će u njemu preostati i nešto sujete…) 🙂
Veljača 2012.
Na deset Mjesečevih udaljenosti od Zemlje
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
Aram Khachaturian: SVITA IZ GAJANE BR. 3 (ADAGIO); J. S. Bach: 2. BRANDENBURŠKI KONCERT
Netko je zatvorio poklopac. Čuo se samo zvuk, tup udarac, ništa više. Kad sam otvorio oči već sam trčao. Trčao sam u prstenu svemirskog broda Discovery One s podešenim neznatnim bestežinskim stanjem, upravo kako bih mogao besciljno kružiti bez stajanja i okretanja. Povremeno bih rukama napravio pokoji boksački potez, zauzeo gard ili uputio udarac, tek toliko, da bih i ruke održao u kondiciji. Svemirski brod vodio me je na daleko putovanje. Klizio sam u ništavilo svemira, u prazninu, bez znanja o pravom smislu misije, i pritom, spokojno trčkarao. Tko zna što me može dočekati tamo, u tami bezdana. Morao sam biti spreman na svakojake iznimne napore, a tu sam ponajviše pretpostavljao upravo one – tjelesne.
U pozadini svira glazba, Aram Khachaturian, ledeni tonovi baletne Svite iz Gajane br. 3 prate me u stopu, onako kako se prati izdvojena i osamljena životinja. Dvije violine se blago isprepliću, svita se zahuktava; ako je itko uspio osamljenost pretvoriti u glazbene tonove, onda je to pošlo za rukom ovom armenskom kompozitoru. Neobično, nije jedna violina, već dvije, ali zato mi se osamljenost koju izražavaju čini tim veća, može ih biti i na stotine, tisuće, čak i sedam milijardi, jer ovo je ipak zapis o osamljenosti ljudske vrste…
U brodu je još jedan astronaut, možda si to ti koji ovo čitaš; moraš biti isto tako osamljen kao i ja u ovom trenutku da bi postao on. Pazi! Udaljeni smo od majčice Zemlje deset udaljenosti Mjeseca od Zemlje i krećemo se prema Jupiteru samo zato što je neki manijak, navodno, iz oblaka plinovitog gorostasa detektirao nekakav signal možebitno izvanzemaljskog porijekla. I što da se radi!?
O monolitu ne znam još ništa, o njemu ne smijemo pričati. Zna ga samo HAL, naš brodski kompjutor, koji mi upravo javlja da imam uspostavljen video link. Uzimam ručnik i brišem se, nehajno ga prebacujem oko vrata i pokrećem vezu. Na ekranu se pojavljuje tetkino lice.
– Pa jesi li ti lud!? Samo tako si nestao…
– Ne brini, tetka. Trenutno sam u sceni filma Odiseja u svemiru 2001. Zamolio bih te da me neko vrijeme ne prekidaš…
– Da te ne prekidam?! Znaš što ću ti reći? 2001. je davno prošla. Dosta te igrarije. U prostoriji je postalo hladno, moraš se vratiti i vidjeti što je s grijanjem…Budi malo muš…!
Ugasio sam video link. Nisam mogao prekidati ovu čaroliju pod ravnanjem Stanleya Kubricka u kojoj sam sam postao sudionikom. Tako će se, uostalom, jednog dana moći činiti u budućnosti. Moći će se odabrati knjigu, film ili čak neki stvarni povijesni događaj i sudjelovati u njemu. Moja Prostorija s Kolom mi je omogućila da to činim već danas i to je ta prednost imanja Prostorije s Kolom. Možda želite i vi jednu za sebe?
Opet sam na deset mjesečevih udaljenosti od Zemlje – od Zemlje. Igram se riječima, mogu raditi i činiti što god me volja. Krajičkom misli okrznem spravice za koje mi se čine da su u ovom trenutku jedine u moćnijem položaju od mene – Voyager-1 i 2 – svemirske letjelice, danas na rubu Sunčeva sustava, na gotovo sigurnoj udaljenosti od čovjeka, u prilici za dosezanjem nesagledivog stupnja slobode i pustoši. Nasreću ili nesreću Voyageri nisu ljudska bića, oni svoje prilike ne doživljavaju kao čovjek ili pak doživljavaju, samo što mi to ne znamo. Možda u društvu s Bachom, kojeg svako malo zavrte na svojim Zlatnim pločama, podosta nauče o čovjeku…
Zamišljam kako ogroman oblak radio-signala jednog dana zasipa zemlju. Na svim radio-frekvencijama odjednom čuju se taktovi Bachova 2. Brandenburškog koncerta. Negdje, u svemirskoj pustoši su se odbili, od nekakav ravan meteor ili čak planet, i ponovno završili na Zemlji. Međutim, ono što su donijeli na zemlju ovoga puta je, osim same glazebe, i taj osjećaj osamljenosti, „izvođenja za nikoga“ u svemirskoj pustoši…
Sve mi to pada na pamet dok se nalazim u jednoj sceni filma Odiseja u svemiru 2001., dopuštam si da mi to pada na pamet. Čak pomišljam da se na Voyageru-1 ili 2 baš u ovom trenutku uključila glazba, da 2. Brandenburški pokušava osvojiti pažnju prvih meteora i svemirskog kamenja unutarnjeg ruba Kuiperovog pojasa… Ali tu već svojim načinom razmišljanja dolazim u sukob s dobro poznatom teorijom relativnosti. Ona nalaže da ne mogu razmišljati na taj način, razmišljati o istodobnosti s događajem koji je od mene, kao motritelja, udaljen više od 300 000 km, a Voyager-1 ili 2, usamljene lutajuće mašine, to svakako jesu. Mi tek pomoću svjetlosti otkrivamo prostor i vrijeme, prostor i vrijeme nama otvara svjetlost, kaže mi tutorski teorija relativnosti, a svjetlost je u tom pogledu ograničena. Ograničena je upravo tom svojom fantomskom brzinom; svedena na tih, u svemirskim okvirima, mizernih 300 000 km/s.
Nakon problema s HAL-om koji su uspješno riješeni (kompjutor je ušutkan), iznad tvoje i moje glave pojavljuje se monolit, kvadrasta crna gromada koja kruži oko broda, a potom nas odvodi do ulaza zastrašujuće crne rupe. Propadamo u crvotočinu čiji oblik u SF filmovima godinama neće biti nadmašen. Vrtimo se u svemirskom kaleidoskopu kao da stvarno putujemo kroz vrijeme.
I evo me u poznatoj bijeloj sobi koja se javlja pred kraj filma. Ali, nisam li malo preuranio? Nitko nije zakuhao kavu. Nema više ni tebe u blizini. Sam sam. Iznenada otkrivam da čitavo vrijeme sjedim pred kompjutorom u svom stanu. Ista osamljenost, isti osjećaji, isti besmisao. Tipkam slova na svom kompjutoru i duboko udišem i izdišem kao što je to činio i Frank Poole dok je mijenjao onaj pokvareni dio na Discovery-ju. Kubrickova vizija je samo uljepšana stvarnost. Poslao nas je na put do Jupitera s bolesno narcisoidnim kompjutorom, naše odveć nejasno osjećanje Boga vizualizirao u crnu kvadrastu gromadu te nas, na koncu, ušuškao u krevet u čistoj bijeloj sobi nalik laboratoriju i još k tomu učinio da razmišljamo o smislu života; ali zašto? Samo zato da bi pojačali dojam ovih istih osjećaja koje imamo u našoj sobi u Nadstvarnosti dok sjedimo za računalom i dopisujemo se s poluznancima na Facebooku. Samo zato da bi se hvatao i grizao za rep, uvijek iznova; ali i samo zato da bi približio umjetnost stvarnom životu. Vječno vraćanje istog, kazao bi Nietzsche.
Osjetim nečije ruke na sebi. Tetkine su. Drmusala me je dok se u potpunosti nisam razbudio. Ali odmah razaznam da se još uvijek nalazim u čistoj bijeloj sobi s kraja filma Odiseja u svemiru 2001.
– Hej, što tu radiš? – upitam je.
– Ti ne razumiješ, jel’ da!? – podrugljivo prozbori tetka – Ti si u našoj prostoriji, samo što je ona sada postala to bijelo sranje iz tog tvog filma iz 2001… ili koje već godine…
– Ali što se dogodilo s Kolom…? – jedva sam stigao izustiti.
Na to se tetka samo okrenu prozoru, u čijem se okviru, mogao sam to sada dobro vidjeti, upravo na mjestu Kola, slavodobitno smjestila ta kvadrasta gromada – crni monolit.
Siječanj 2012.
Književno “fuganski” osjećaj
Johann Sebastian Bach: UMJETNOST FUGE, CONTRAPUNCTUS 1
Namćorast rumunjski filozof Emil Cioran tvrdio je da je Bachova glazba jedini argument u prilog tezi da se stvaranje svijeta ne može smatrati potpunim promašajem. Kako se, onda, dogodilo da još nisam stvorio zapis o ovom iznimnom glazbenom Magičaru? Zapravo, već jesam; o Bachovoj glazbi kontempliram i pišem na različite načine već dugi niz godina. Osim što Bachova djela redovito slušam, eto, ja i pišem o njima, a jedan osobit doživljaj Bachove glazbe kroz književnost donosim u nastavku. Naime, neznano kako, ali dogodilo se da je početnim tonovima njegove Umjetnosti fuge, točnije Contrapunctusa 1, pošlo za rukom dodirnuti predjele moje vlastite Pustopoljine…
Pa tako, jednog dana naiđem na Bachovu fugu gdje sjedi na modrom kamenu koje kao da se otkinulo od samog neba Pustopoljine s figuricom Naručitelja u svojim rukama. Pritom, zviždukala je početne tonove same sebe dok su se stare netaknute orgulje nalazile nedaleko od nje. Bachova Fuga u D-minor iz zbirke Die Kunst der Fuge u mom je svijetu, svijetu Pustopoljine, uzela lik žene pedesetih godina kojoj kao da je bilo svejedno za postojanje drugih ljudi na ovom svijetu. Svoju sijedu kosu svezala je u punđu u obliku male lopte.
– Da li želiš da te izvedem? – upitao sam je.
– Ne, nije potrebno. – suho je odgovorila. – Bojim se da je sa mnom sada stvarno svršeno. Već dulje vremena u Glazbenom svijetu nemam Izvoditelja. Kad bi se i pojavio izvodio bi me ili u nedovršenom ili potpuno bezosjećajnom obliku. Tek nedavno, dogodilo se da su moji prvi tonovi odsvirani s mjerom koju i iziskuju, ali pokazalo se da se radilo o Izvoditelju koji gotovo da pojma nije imao o glazbi. Njegova sobica u potkrovlju, i njegove orgulje koje nisu bile zapravo orgulje, i na kojima je pisalo nekakvo KX nešto, sve to me je u tolikoj mjeri šokiralo da nakon tog Izvođenja dugo nisam mogla doći sebi. A dugo vremena nije bilo tako. Kad bi me neki Izvoditelj izvodio u Nadstvarnost znala sam biti itekako uzbuđena. Od koje zidove ću se sada odbijati, u čije ušne školjke ulaziti, pitala sam se izvan sebe, maštajući. To je bilo tako slatko. Ne znam, gospodine, koliko uopće sebi možete dočarati razlijevanje tonova u izvođenju jedne fuge u Nadstvarnosti?
Ništa nisam odgovorio. Ipak, svojom šutljivošću potakao sam je da svoju priču ispriča do kraja.
– Možete li zamisliti samo taj osjećaj kad se susretnete s ljudskom emocijom tamo vani, s druge strane ovog svijeta, u Nadstvarnosti? Ubrzo sam shvatila što je moj smisao; oh, pa naravno, barem za trenutak, stopiti se s njom, biti Jedno. Kakav je to samo fuganski osjećaj…
Fuga u D-molu pritom je nesvjesno počela udarati svojom nogom o tlo. Naravno, Tlo se ubrzo pobunilo i učinilo da se njena stopala zalijepe za nj.
– Oh, oprostite, zaboravila sam kako ovdje stvari stoje… – odmah se ispričala Tlu i ja pomislim kako su glazbena djela sve same ucviljene i senzibilne dušice s kojima se treba ponašat kao da su od stakla.
– Gdje su ti djeca? – upitao sam. Radilo se o nekih petnaestak njenih nastavaka koje je Naručitelj skladao kao cjelinu i koje su označene zagonetnim brojem 1080…
– Tu su negdje. – pokazala je rukom neodređeno oko sebe – Znate, oni se još nadaju da će biti izvođeni… – i tu Fuga u D-molu opali plakati. Morao sam to nekako zaustaviti.
– Slušaj, Fugo, dosta je plakanja i žaljenja za starim poretkom stvari. I ja sam tako jedno vrijeme činio, i onda shvatio da čovjek od plakanja ne živi. Znaš kako se Stvarnost ovremenjuje? Svakim trenutkom iznova sve kreće ispočetka. Naše mogućnosti se svode da ili jednostavno ignoriramo cijeli proces ili da ostanemo očarani njime. Predlažem prvo. Osim toga, imam jedan zadatak za tebe. Vodim te sa sobom u jedan novi, vrli svijet. Hoće li se fugice moći jedno kratko vrijeme brinuti same o sebi?
Fuga u D-molu obrisa svoj ucviljeni nosić i potvrdnu kimnu glavom.
– Ne mogu ti obećat bog zna kakvu avanturu, ali ti si mi najbolji izbor s obzirom da želim ispitati glazbenost jednog novog svijeta koji se u međuvremenu ustoličio. Uostalom, s nama ide i jedan Brandenburški pa ti neće biti dosadno.
– Koji?
– Peti.
– Oh, onaj umišljeni. – duboko je uzdahnula – Misli da u svom izvođenju negdje transcendira. Još gore, za vrijeme jednog Izvođenja pročitao je u nekim novinama koje je slučajno dotakao svojim tonovima da se upravo on, pored, naravno, Drugog Brandenburškog, smatra savršenstvom glazbene produkcije našeg Naručitelja.
– Da, načuo sam nešto o tome… – rekoh.
– Nakon toga, Drugi i on postali su veliki pajdaši. Sada su nerazdvojni. Gdje se izvodi jedan, izvodi se i drugi…
– Ali sad mi ne treba Drugi Brandenburški, odlučio sam se za Peti i …tebe i gotovo. – pokušah otklonit nervozu koja me naglo zahvatila.
– U redu, obojica se nalaze na proplanku nedaleko odavde. – pokazala je rukom u jednom smjeru – Drugi po tko zna koji put priča svoju najnoviju dogodovštinu o svom nesvakidašnjem izvođenju u Nadstvarnosti, znate, onda kad se našao u onoj tami okružen zvijezdama…
I tako, sa slikom letjelice Voyager pred očima koja danas pluta po rubovima našeg Sunčeva sustava dovršavam ovaj neobičan doživljaj Bachove glazbe na književni način.
Poznato je da Voyager, kad ga opali kakav svemirski kamenčić, zasvira upravo Drugi Brandenburški koncert Johanna Sebastiana Bacha. Najdalji objekt od planeta Zemlja, ikad stvoren ljudskom rukom, tako, čini mi se, daje glazbeni obol kako osamljenosti ljudske vrste u okrilju prirode, tako i svom beznadnom lutanju bespućima negostoljubiva vakuuma.
– Kakav je to samo književno-fuganski osjećaj! – reče mi Fuga u D-molu kad je na kraju pročitala ovaj zapis.
Prosinac 2011.
Fratri
Arvo Pärt: FRATRES
Danas sam bio sa “svojima”. Kada to kažem ne mislim na svoje najbliže: djecu i suprugu ili sestru i mamu. Ovo „danas sam bio sa svojima“ ima namjeru konotirati arhaično. Da se veže uz prošla stoljeća i da privede u svijest moju nesuđenu „braću i sestre“ koji su u tom dobu živjeli na ovim prostorima. Dakako, riječ je o ljudima duha – fratrima i redovnicama. Zapravo, bio sam u društvu dvojice franjevaca, fra Mirka i fra Ilije, u novoizgrađenom, i rekao bih čak, postmodernom zdanju (arhitektonski osmislila su ga dva sarajevska umjetnika) plehanskog samostana u bespućima Sjeverne Bosne.
U prošla vremena za muške pripadnike jednog plemena, kasnije naroda, uvijek se nudio samo jedan izbor: postati ratnik ili svećenik. Zaređivanje je u tako surova vremena sigurno moralo biti privilegij jer je značilo ne sudjelovanje u ratovima. Međutim, u primitivnijim sredinama to i nije morao biti slučaj. Na početku razvoja svake civilizacije u rat su išli svi, bez izuzetka, naknadno su se osjetljivije prirode odlučivale za svećenički poziv jer im ništa drugo ne bi preostalo. Možda sam i sam jedna takva priroda. Da sam živio u stara vremena zaredio bi se i izbjegao odlazak u rat. Vjera u Boga tu je bila najmanje važna. U moderna vremena situacija se nužno izmijenila. Čovjek ne mora postati fratar da bi izbjegao rat.
Tako može zboriti samo čovjek kojem u djetinjstvu nisu usadili prirodnu vjeru u Boga. Pustoš i prazninu uslijed tog čina još uvijek osjećam u sebi i vjerojatno ću osjećati tijekom cijelog svog života. Međutim, narav svijeta je takva da je Boga zapravo teško nijekati, čak i u ovom, razumom preosvijetljenom, dobu u kojem cvjetaju znanost i tehnika. Neki tračak numinoznog uvijek mogu osjetiti u sebi. Sve se to sada izmiješalo, danas, u društvu dvojice franjevaca, i moja osjetljiva priroda, i (ne)suđena sudbina i čudno ateističko otvoreno simpatiziranje boga te je na koncu dovelo toga da sam se osjećao kao da sam ponovno na svom izvoru. Da, upravo tako sam osjećao danas, na maglovitom plehanskom brdu s malo meni poznatim fratrima. Kroz razgovor o restauraciji samostanske knjižnice strujao je zrak osobite prisnosti. Da je 17. stoljeće, sjedili bi tu na istom mjestu i uvježbavali španjolske korale. Ovako pričamo o u ratu oštećenim knjigama.
– Fra Ignacije iz samostana u Visokom je znao svaku knjigu, njemu ne trebaju kompjutori da bi ih popisao i organizirao. – kazao je fra Mirko.
Kimnuo sam s velikim uvažavanjem, a zatim sam se okrenuo fra Iliji. Zanimalo me je kako je samostan nastradao u ratu.
– Priča o kamionu eksploziva ne stoji. – reče fra Ilija – Da bi srušio crkvu eksploziv moraš polagati na same zidove. Stari crkveni zidovi poput plehanskog nemaju armaturu. Znači, dovoljno je bilo na njega postaviti samo protutenkovske mine i zid bi se „sam od sebe“ složio. To su vrlo dobro znali oni koji su samostan sravnili.
A onda se Fra Mirko prisjetio znamenitog fra Jukića koji življaše na ovim prostorima prije jednog stoljeća i koji je ostavio zapis o ljudima koje je susretao. Na jednom mjestu fra Jukić je zapisao:
– Najviše je bilo onih iz kotara Ljubuškog, obučenih u obično sukno koji s puškom na ramenu zemlju obrađivaše a koje lokalni Šokci ismijavaše zbog smiješnih riječi koje su upotrebljavali u običnom govoru poput „vidija“ i „’tija“.
To je bila uobičajena fratarska šala pa se glasno nasmijasmo.
I u tom trenutku, zazvoni mi mobitel. Tetkin uzrujani glas dopirao je s druge strane. U glavi mi se okrenu.
– Pa gdje si ti? Umakao si ranom zorom. Ovo tvoje Kolo kao da je poludjelo. Da si se smjesta vratio i urazumio ga!
– Što? Pa kako ću ga urazumit, tetka. Ono se ne može urazumit… Što mu se događa? – uspio sam izustiti.
– Opet je započelo neku svoju kompoziciju, po svemu sudeći liturgijske naravi…
– Pa možeš li je prepoznati?
– Naravno da ne mogu, nisam ti ja neka redovnica pa da je „mogu prepoznati“, iako se ponekad osjećam da me ovdje držiš zatvorenu baš kao u samostanu…
Mogao sam zamisliti tetku kako pritom popravlja svoju kratku suknju uzaludno je pokušavajući navući preko koljena.
– Čekaj, sad ću pogledati… – na kraju je promrmljala.
Začuo se zvuk energičnog pokreta ostavljanja telefonske slušalice, a potom do mene dopre čudan huk iz prostorije s drevnim Kolom, huk, zov, štogod, koji me je sada sve više svladavao. Klonem na stolici. Sva sreća, tetkin glas me prenu:
– Arvo Pärt, Fratres.
U sklupčanom položaju nisam mogao ništa izustiti. To Kolo, to čudesno Kolo bilo je na neki način skopčano sa mnom, ovdje, „vani“, u svijetu. Taj teško stvoreni bezvremeni prostor u meni stekao je moć promatrati moje kretnje u vremenu i prostoru, još dubljem „meni u meni“. Kako je samo saznao gdje sam…
Kompoziciju Fratres karakterizira verziranost kojoj se njen autor odao u petnaestogodišnjem razdoblju od nastanka prvih čistih sekvenci karakterističnih i dojmljivih akorda. Međutim, nijedna verzija Fratresa, za violinu, gudače i udaraljke, ili gudački kvartet, ili čelo i klavir itd. ne može se usporediti s prvom verzijom, neopterećenom od naknadnih dodavanja, u kojoj upečatljive akorde prekida samo periodična stanka potmulog i prigušenog udaranja u bubanj. Glazbenu temu Fratresa, otkad sam je prvi put čuo, iz neznanih razloga, odmah sam povezao s ljudskim životom. Na početku glazbenog komada ona se javlja u tihim i visokim tonovima simbolizirajući nevinost dječjeg doba, a što vrijeme kompozicije, a tako i samog života, odmiče, skala se premješta k dubljim tonalitetima, tema postaje sve glasnija, sve odrješitija. U jednom trenutku osjećate da je postigla svoju zrelost da je odsvirana u svom punom sjaju, da je karakter čovjeka u potpunosti formiran i da je čovjeka moguće vidjeti kakav doista jest, međutim, iza toga ponovno slijedi zlokobni bubanj i tema ponovno postaje sve tiša, sve nerazgovjetnija. Potpuno potonuvši u duboke tonove, glazbena tema Fratresa sada aludira na propadanje i starenje našeg organizma, da bi prije zadnjeg udarca zlokobnog bubnja svršila nečujno tiho i stravično duboko, a što bi bio, morate priznati, vrlo dirljiv opis načina kako to mi uistinu svršavamo sa svojim životom.
Pandan svojem opisu kompozicije Fratres pronalazim u rečenicama najnovijeg romana Michela Houellebecqa Karta i teritorij:
Starenje, osobito vidljivo starenje nipošto nije kontinuiran proces, život se prije može okarakterizirati kao niz katova, odvojenih naglim padovima… Katkada, [za nekog] imamo dojam da se nije promijenio. Varljiv dojam – propadanje si, najprije, potajno prokrči put kroz unutrašnjost organizma, prije nego što izbije na svjetlo dana.
U „katovima života“ koje spominje francuski pisac prepoznajem glazbenu temu Fratresa i izmjenu ljudskog bitka u vremenu, ne samo u fizičkom smislu kako to navodi pisac, već i u onom, iako za mnoge danas izlišnom – duhovnom. Drugim riječima, fizičko propadanje organizma, u najvećem broju slučajeva, prate prigodne sve tamnije i zlokobnije misli kao i pesimističniji stav o životu.
Potpuno iscrpljen snatrenjem osjetim nečiju ruku na ramenu. Vraćam se u svoju nutrinu, „nutrinu nutrine“, prostor i vrijeme, svijet pokreta i ponovno ispred sebe ugledam smirena i dostojanstvena lica franjevaca plehanskog samostana.
– Je li ti dobro…? – pitaju me ta „nesuđena braća“ a njihovo pitanje kao da dopire iz nekog od minulih stoljeća…
Studeni 2011.
Simfonija “svete tuge”
Hector Berlioz: FANTASTIČNA SIMFONIJA
Stajao sam, netremice očaran glazbom koja kao da je pronašla put kroz sve pore mog bića. Odnekud dotrča tetka pokrivajući uši rukama:
– Što se to čuje? – povika.
Kratko sam svrnuo pogled na tetku, a onda se ponovno prepustio očaravajućem zvuku. Doista, što se to čulo? Točno u 8 sati ujutro Kolo je nenadano započelo izvođenje jednog glazbenog komada. I to kakvog glazbenog komada! U jedno maglovito jutro, odabralo je prekrasnu i netipičnu simfoniju koju nisam stigao odmah prepoznati.
Početak izvođenja zatekao me u kuhinji. Taman sam s ringle šporeta uklonio gotovu kajganu kad sam začuo posvema tanašan zvuk violina koji je dopirao iz sobe. Nisam mogao pretpostaviti o čemu se radi pa sam, nesvjesno, s tavom u ruci, krenuo prema zvuku. Zvuk violina bio je tako umilan, tako se lijepio za uho da mu nisam mogao odoljeti. U sobu sam dospio baš u trenutku kad su violončela, koja su pratila violine, svojim snažnim i turobnim tonovima odrezale prolog prvog dijela simfonije, nakon kojeg je uslijedilo tako veselo tonsko uzdizanje violina da sam u glavi momentalno stvorio sliku jata ptica u pjevu koje se upravo vinulo k nebu. Uskoro moje ušne školjke zapljusnu kanonada svih ostalih instrumenata i već sam se nalazio, razoružan, u samom središtu ove prave glazbene svečanosti.
I u tom je trenutku dotrčala tetka.
Podigla je moju mlitavu ruku kako bi osmotrila ono što sam nesvjesno držao u rukama. Pokazalo se da je riječ o praznoj košuljici CD-a koju su krasila velika lijepa slova u Garamondu – Hector Berlioz: Symphonie Fantastique. Tetka samo odmahnu glavom i ispusti moju ruku.
– To Kolo te je potpuno obuzelo! – prosikta, namjeravajući se udaljiti.
Jedva je zaustavim, posjednem na stolicu i uspijem je nekako natjerati da posluša simfoniju u cijelosti.
Trebalo je neko vrijeme da se povratim i izreknem svoje dojmove o kompoziciji.
– Hector Berlioz je ovu simfoniju skladao očigledno povrijeđena srca. – kazao sam. – Melodijska linija koja se provlači kroz cijelu kompoziciju čini se da simbolizira njegovu misao koja zrcali lik njegove voljene supruge i koja se mijenja u skladu s promjenama njenog karaktera. Ako igdje i ikad jedna žena treba biti ponosna na izraz ljubavi svog muža onda je to u slučaju žene i supruge Hectora Berlioza jer je u zanosu ljubavi, ali i zagonetno ranjenog srca, u vrlo kratko vrijeme, skladao cijelu jednu simfoniju upravo za nju i po njoj. Jedino… – i tu sam zastao – … sve je ovo samo moja interpretacija…
– Da, ali pogledaj kako je nazvao peti stavak… – reče tetka zadržavajući svoj pogled na omotnici CD-a – Vještičje leglo!
– Hm, da…. Sam Berlioz sastavio je tekst koji, u romantičarskom stilu, objašnjava dramski tok radnje: sanjarenje, na balu, u polju, put na gubilište i to što si kazala – dospijeće u vještičje leglo nakon smrti…
– Da, ali nisi li malo prije rekao kako se radi o izmjenama karaktera odabranice njegova srca, a ne o nekakvom njegovom putu ili sudbini, što god?
– Da, kazao sam, ali sada sam ti kazao i to što je o samoj simfoniji kazao njen stvaralac…On ju je shvaćao kao izraz sudbine mladog umjetnika koji se nesretno zaljubljuje… A sam sam više dojma da je simfonija izraz njegove misli o ženi u koju se nesretno zaljubio i o kojoj je postepeno otkrivao sve najgore…
– Da je od slatkog nevinašceta na kraju postala prava vještica? – mrtvo hladno prozbori tetka gledajući me ravno u oči.
– Pa da, upravo tako… – s knedlom u grlu prozborim i ja.
– Ma znaš što ću ti reći! Prije bi se reklo da je ovaj tvoj frajer ovim komadom želio ocrnit žene i ništa više! Haj’mo samo slijedit tu melodijsku liniju u kojoj se, kako kažeš, ogleda djevojčin karakter. U prvom stavku njeni izrazi su prekrasni i nagrđeni samo upadima „tamnih dijelova“, tako ih nazivam, a tu mislim na one dijelove simfonije u kojima violončela završe u nemoguće niskim tonovima ili se odnekud pojave neslušljivi disonantni tonovi…
– Za te, kako kažeš, „niske tonove“ i disonancije, kazao bih da su samo glazbeni izrazi pozadinske svete tuge koju nužno mora osjećati svako misleće biće a o kojoj je pisao još i Dostojevski… Neka vrst slutnje da je ovaj svijet samo odsjaj oblaka o crno jezero žalosti i ništa više, kako je već negdje napisao Nietzsche. Ali bez sumnje, to su i najljepši dijelovi simfonije. – pridodah.
– U redu, ali onda imamo drugi stavak – na balu – u kojem kao da se povratila iz snatrenja, sva je lijepa i nasmijana, sve divno i krasno, točno uz nju mogu zamisliti i ženski lik kako pleše taj valcer, ali od trećeg stavka, melodijska linija za koju tvrdiš da zrcali njen karakter, sve se više deformira; u četvrtom stavku se čak na kraju stavka naprasno prekida; u petom stavku, u kojem ju izvode one nepodnošljive frule ona već doista simbolizira pravu vješticu, još k tomu imamo i one fanfare na kraju!
– Umjetnost previše uzimaš k srcu. Glazba treba biti izuzeta od svakog razmišljanja, svake interpretacije, i način na koji sam ja interpretirao simfoniju nema nikakve veze s njenom pravom vrijednošću… – pokušao sam zaustaviti bubrenje tetkinog razočarenja u ovaj izniman glazbeni komad.
Ali tetka kao da me nije htjela čuti te je nastavila svoju litaniju:
– Znaš li da sam nedavno na televiziji gledala film o bolesno ljubomornom tipu koji je svoju ženu držao u izolaciji u prekrasnoj kući na obali mora, daleko od očiju drugih ljudi. Sjećam se da je njihovo vođenje ljubavi izgledalo kao neki blaži oblik silovanja, a znaš li koji je glazbeni komad puštao taj manijak za to vrijeme? Ovaj tvoj peti stavak s fanfarama!
Bila je u potpunosti izbezumljena. Odlučio sam okončati cijelu stvar.
– I što misliš, jesu li žene upravo takve?
– Kakve?
– Pa takve, da se kad tad pretvore u vještice….
– Slušaj momčiću… – prosikta tetka – Ako te ja samo dohvatim…!
U tom trenutku Kolo se zaustavilo, a kompozicija završila. Žuto svjetlo iza Kola za malo se pojačalo primajući u sebe prve zrake narančastog sjaja. Trenutak je bio dojmljiv. Zapravo, u trenutku o kojem je riječ, stalo je samo vrijeme koje je bilo potrebno za izvođenje glazbenog komada. Opet smo bili svoji na svome, tetka i ja i čudesno Kolo, zaleđeni u sebi, u trenutku u kojem je naš duh pobijedio vrijeme…
O Duhu i njegovim Moćima 