Ožujak 2013.

Roman o biti tehnike

Posted in K, KNJIŽEVNOST - PROZA, McCARTHY tagged , u 8:50 pm autora/ice Magičar

Tom McCarthy: K

U životu postoje knjige koje kao po nekoj dužnosti morate pročitati. Obvezni ste to učiniti kao što je roditelj obvezan pobrinuti za svoje dijete. Jednostavno osjećate da se ta knjiga tiče svega, vašeg bitka, bitka drugih, svijeta u cjelini… Ukoliko je ne pročitate na svijet će pasti taman pokrov, zla kob, kojih ćete se teško riješiti. Jedna je takva knjiga roman Toma McCarthyja jednostavnoga, ali zato implicitnog naslova – K.

K.? Ne radi li se možda o Kafkinom K., prvo je što ćete pomisliti uzimajući u ruke tvrdoukoričeno izdanje knjige u rijetko dopadljivu ovitku: na bijeloj naslovnici slovo K prikazano je u spoju ravnih i valovitih linija koje tvore iste takve ravne i valovite oblike. (Slovo K autoru je trebalo vjerojatno poslužiti kao akronim riječi komunikacija premda i sve druge opcije ostaju otvorene.) Na stražnjoj strani ovitka, uobičajeno, nalaze se izvaci kritika MacCarthyjeva romana iz, što bi rekli, sve samih uglednih časopisa, s nezaobilaznom naljepnicom knjižnične signature, nepažljivo zalijepljenom u gornjem desnom kutu preko nekoliko riječi sažetka jednoga kritičarskoga osvrta. Čitate:

„Kao i u prethodnim knjigama, McCarthy je u romanu K pokušao probleme k… (dolazi naljepnica signature pa ste prisiljeni preći u novi red) …se bavila avangarda uobličiti u pripovijest – a rezultat je vrtoglava, hipnotičk (eto je ponovno – naljepnice signature) …prekrasno napisana itd.

Uočavate da je svaki red prekinut signaturom upravo na tom magičnom slovu iz naslova knjige. To naravno ne bi trebalo ništa značiti, više se ne nalazimo u dobu alkemije i čarobnjaka, pa ipak neobičnoj koincidenciji ne možemo oduzeti neki nejasni tračak ironije koja nam izaziva blag ali podrugljiv osmjeh.

Ali svi ti osvrti, iako pisani kako bi privukli čitatelje, prema mojemu sudu, ostavljaju dojam kako ih McCarthyevo djelo svojom istinskom porukom, biti, nadrasta u mnogo širem obimu nego što to njihovi autori mogu zamisliti. Ili ako ćemo baš biti bahato iskreni, osvrti na roman K ostavljaju dojam da ih njihovi autori možda uopće ne razumiju. Pravo značenje, smisao ili bit romana K, ako uopće još možemo govoriti u tim terminima, kao da su se skrili kako od književnih kritičara (autora osvrta) tako i od samoga autora koji ga nemušto objašnjava sljedećim riječima (citiram ih s unutarnje stranice ovitka knjige): „…spojiti razne priče, onu o telekomunikacijama, književnosti, duševnom i obiteljskom životu, povijesti Carstva, tako da svaka objašnjava ove drugu i time proizvede nova značenja…“ Da se razumijemo, i meni su oni skriveni, ali osjećaj strahopoštovanja koji čuči u mojoj intuiciji spram ovoga djela smatram puno rječitijim od pukih nabrajanja površnih motiva koji se redom nalaze u većini osvrta koje sam pronašao na ovitku knjige. Netko će možda reći, „Što se ovaj zamara s osvrtima na ovicima knjiga, oni su i doista samo pisani da privuku čitatelje“ tako da ova moja sitničavost zadugo možda više neće imati uporište. Ali nekad i sitničavost može učiti profinjenosti.

Osvrte književnih kritičara na djelo koje nisu u potpunosti razumjeli ili im se iz nekog razloga nije svidjelo, prepoznat ćete po beskrajnom nabrajanju motiva koji se u njemu spominju. Tako K vrvi ‘zujanjem električnih signala’, kukcima, strujnim krugovima, tunelima, oružju, ‘razvoju radija’, zemljovidima, crijevima i tunelima… i sustavima za otkrivanje predmeta (vjerojatno se misli na radar), a ja bih tome slobodno mogao dodati i za nijansu profinjenije motive, recimo, umjetnički ukorijenjeno zanemarivanje uloge roditeljstva ili bizarni istraživački zanos i na sprovodu vlastite kćeri, govorim o motivima na koje sam naišao na prvih sto stranica romana.

A što se tiče samih autora, jasno je i da se ne trebamo osvrtati na njihove naknadne pokušaje objašnjavanja onoga što su napisali, a u kojima koriste više od nekoliko riječi. Ako su to pak u stanju učiniti, onda su vjerojatno napisali slab roman, ili im je tek sada sinulo kako je cijela stvar trebala ispasti. (To znači: ako se ikada odlučite za čitanje mojega romana nikada me nemojte pitati što je u konačnici trebala predstavljati uvodna scena dolaska Ki.-a na pusti otok; o romanu sam dovoljno kazao kad sam napisao da mu je tema ‘odumiranje duha u svijetu’). Po meni, autor nikada ne bi trebao imati potrebu objašnjavati svoj roman, osim dodati neku nemuštu pikanteriju u svezi samog procesa pisanja kao što je to učinio Gabriel Garcia Markes svojedobno davši simpatičnu izjavu o tome kako bi njegovo remek djelo, roman Sto godina samoće, barem za sto stranica bilo dulje da je za njegovo pisanje na raspolaganju imao računalo a ne pisaći stroj.

Ali što bi bio glavni motiv, tema romana K? To je ono što biste trebali ispaliti i nakon pročitanih tek dvadesetak ili tridesetak strana svakog književnog djela… Kad sam ga po prvi put naslutio? Možda već na trećoj stranici…

Približavajući se prolazu, iznenada je začuo nekakvo zujanje. Zastao je i počeo osluškivati. Isprekidani zvuk zujanja nekog stroja kao da je dolazio iz staje. Learmontu je palo na um da uđe i ljude koji upravljaju tim strojem upita za glavnu zgradu, ali pomislivši da bi stroj mogao raditi sâm, ipak se odlučio nastaviti stazom.

Kao da je čitava ‘buduća povijest’ tehnike stala u ovome malom odlomku. Sva pitanja koja će nas u budućnosti u vezi nje mučiti, u načelu, u njemu su postavljena. U nekoliko književnih rečenica kao da se može ogledati čitava računalna znanost. Primjerice, iza mogućnosti ‘da bi stroj mogao raditi sâm’ ne samo da se aludira na budući razvoj umjetne inteligencije, nego se u čitavu priču uvodi i čovjekova sumnja, čini li dobro time što je anorgansku materiju u obličju tehnike odlučio probuditi u okrilju prirode.

Tom McCarthy napisao je ‘neupitno briljantan’ roman kako stoji u Timesovoj kritici na ovitku knjige, ali to ‘neupitno briljantno’ kao da je manje briljantno od onoga što ovaj roman doista može ponuditi…

Srpanj 2011.

Ovo stoljeće će biti stoljeće književnosti

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, McCARTHY, Ostatak tagged , u 12:18 pm autora/ice Magičar

Tom McCarthy: OSTATAK

Misao da će ovo stoljeće biti stoljeće književnosti zahvatila me je prije neki dan. Učinila je to nenadano kako i dolikuje jednoj misli, možda u trenutku dok sam ubrzano prelazio cestu kako bih se sklonio ispred jurećeg tramvaja, ne znam. Bit će da sam ovako mozgao u glavi: ‘ozbiljno’ slikarstvo započinje s renesansom, zatim se proteže po prosvjetiteljskim stoljećima (šesnaesto, sedamnaesto i osamnaesto), u devetnaestom napokon doživljava kulminaciju, dok u dvadesetom polako zastranjuje i napokon se gasi. S glazbom, kao umjetničkom formom, dogodila se manje-više ista stvar, jedino što je sa svojim razvojem, čini mi se, krenula nešto kasnije. O smrti glazbe pisao je i Milan Kundera pa iako i danas možemo uživati u Novogodišnjem koncertu a ‘ozbiljni’ glazbenici poput Philipa Glassa i danas žive i stvaraju u svijetu, ipak, ne možemo se oteti utisku da je riječ o pokušaju oživljavanja starih tema, prežvakavanju već poznatog, kao što se to već dulje vremena događa u slikarstvu. K tomu, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, u sve se to se još umiješala i postmoderna kojoj je pošlo za rukom, na svoj opće poznat „plitak“ način, iskoristiti glazbu za stvaranje samo sebi svojstvenih glazbenih formi poput rocka, popa, rapa ili takovog glazbenog smeća poput dancea, a u slikarstvu slikarskih pokreta poput pop arta, umjetnosti stripa i sl. Ovdje shvaćeno glazbeno zastranjivanje bi bila glazba John Cagea, dok je rock samo postmoderni glazbeni izraz koji s istinskom (a koju nazivamo ‘ozbiljnom’) glazbom i nema prevelike veze. (No, druga je stvar što u rijetkim slučajevima glazbenim izrazima postmoderne, ipak pođe za rukom dočarati muku vremena u kojem živimo te zasluže epitet umjetnosti svoga doba, kao što je to slučaj s grupom Radiohead).

Ali s pravom književnošću stoji drugačije: s njom se krenulo puno kasnije. Ako ćemo pravo, ne mogu ozbiljno uzeti književnost napisanu prije 19. stoljeća. Gargantuu i Pantagruela, Don Kihota, pa čak i Eseje Micheale de Montaigna ne mogu svrstati u književnost u pravom smislu riječi, u onaj svima znani oblik koji je poprimila tek u devetnaestom stoljeću u romanima Dostojevskog. Tek romani ovog vizionarskog ruskog pisca su pioniri one književnosti koju cijenim. I onda dolazi književnošću prebogato dvadeseto stoljeće s piscima poput Franza Kafke, Thomasa Manna ili Williama Falknera. U 20. stoljeću žive i pišu James Joyce, Jean-Paul Sartr i Albert Camus. Iza drugog svjetskog rata književna scena se nije smirila, naprotiv, pojavili su se novi žanrovi, primjerice – znanstvena fantastika. U drugoj polovini dvadesetog stoljeća pod pseudonimom piše i od kritičara izuzetno hvaljen – Thomas Pynchon, a tek 1990-ih, u posljednjim godinama svog života, svoje najbolje stranice stvara i Charles Bukowski; pisac kojem se dotad osporavalo pravo svrstavanja među velike pisce uglavnom zbog svojih ranijih romana koji su se uglavnom svodili na pisanje o seksu. Naravno, mnoge druge izvrsne pisce sam preskočio i kada bi ih htio samo poimence navesti za to bi mi trebalo vjerojatno daleko više prostora od prostora predviđenog za ovaj prikaz.

A onda u dvadeset prvom stoljeću dolaze na red pisci poput Michaela Houellbecquea ili Harukija Murakamija (počeli pisati još u dvadesetom) koji svakom svojom napisanom riječi, prema mojem mišljenju, bez problema mogu stajati uz bok sa svojim slavnim prethodnicima. Definitivno, i dvadeset prvo stoljeće će biti stoljeće književnosti. Iako se čini da knjige izlaze iz mode, to se neće dogoditi i s književnošću. Već sada se piše više nego ikad. Zapravo, svi pišu, blogerska zajednica je u neprestanom porastu. Dogodit će se samo profinjenije filtriranje koje sada možda izostaje i kvalitetni pisci će biti u mogućnosti lakše isplivati na površinu.

Jedan od nadarenih pisaca novije generacije je i Tom McCarthy koji predstavlja primjer pisca koji je jedno kratko vrijeme trpio posljedice izostanka „filtracije dobrog pisanja“. Svoj prvi roman Ostatak objavio je kod nezavisnog pariškog izdavača. Tek kad su kritičari i publika rekli svoju riječ započeo se tiskati i u domovini, a potom i diljem svijeta.

Roman je to o čovjeku koji uslijed vrlo neobične i zagonetne nesreće u kojoj ga je nešto doslovno „pogodilo s neba“, slično krhotinama, dobije nezamislivu novčanu odštetu – osam i pol milijuna funti. Zaplet nam se čini jasnim već nakon čitanja prvog odlomka romana koji svi provedemo onako, oslonjeni na jednu nogu, dok stojimo u knjižarama pored štandova s knjigama. I ako smo neupućeni, pomislimo da će stranice koje slijede uglavnom se baviti uzrokom zagonetne nesreće odnosno mozganjem glavnog lika na način „tko mu je i zašto mu je netko napravio to što mu je napravio“ kako i dolikuje svakom dobrom, dosadnom krimiću. Međutim, ovaj roman nas odvodi u drugom smjeru, a što predstavlja posebnu zanimljivost – pojašnjenja uzroka nesreće se više ne dotiče nijednim slovom! Zašto smo dopali u stanje u koje smo dopali, time se Tom McCarthy ne želi baviti, ali ono što je uslijedilo na stranicama ovog romana predstavlja autentičan opis zbilje postmodernog čovjeka o kojem su nadugačko i naširoko razglabali i mnogi kritičari u pohvalama ovog djela.

Najprije shvatimo da s neimenovanim glavnim likom romana koji proživi nesreću nešto nije u redu. Njegovo fanatično fotografsko bilježenje zbilje kao da je izuzeto nečeg važnog i inherentnog ljudskoj prirodi, a što je najlakše opisati gubitkom određene vrste osjećaja koji su vezani uz uobičajeno osjećanje zbilje oko sebe, a zbog kojih se glavni lik romana više ne osjeća stvarnim. Te izgubljene osjećaje koje možemo samo iz daljine pretpostaviti (a radi se o osjećajima koji naše postojanje mahom čine podnošljivim poput ljubavi, duhovitosti i sl.), kao ni uzrok njihovom gubljenju, Tom McCarthy uopće ne želi tematizirati. On samo dopušta da mu junak shvati kako mu život nakon nesreće nije više isti, da u njemu nešto bitno nedostaje te mu nameće osjećaj u kojem se zbog tog gubitka osjeća manje stvarnim.

Jedna od najdubljih scena nekog romana koju sam ikad pročitao i zbog koje su me prošli trnci od glave do pete bavi se osjećajem glavnog lika na platou ispred postaje podzemne željeznice kada ga na stotine ljudi mimoilazi a on, de facto bogat čovjek s osam i pol milijuna u džepu, dobiva nezaustavljiv poriv da prosi. To na koncu i čini, pruža ruke i zapomaže „Pomozite…pomozite… pomozite…“, ali rijeka ljudi oko njega nastavlja teći ne primjećujući ga. On samo osjeća da želi „biti na točno tom mjestu, u točno to vrijeme i činiti točno tu radnju“. To ga čini koliko smirenim toliko napetim da se osjeća gotovo stvarnim! Glavni lik romana, zapravo, zapomaže da mu udjele „ono nešto“ što modernom čovjeku nedostaje, što je usput, tijekom povijesti, nekako izgubio (dakle, novac je najmanji problem!), a što naravno Tom McCarthy nikada eksplicitno ne dovodi u svijest svog junaka. Sebi sam to preveo na način, ne prejudicirajući neku pompoznu interpretaciju djela, da je moderni čovjek usprkos ostvarenog materijalnog bogatstva, postao, s druge strane, sirotinja duha.

Ne mogu a da se ovdje ne referiram na jedno drugo djelo koje me podsjeća na McCarthijev uradak a riječ je o britanskoj seriji Život na Marsu (Life on Mars) koja je nedavno završila s prikazivanjem na jednoj od naših televizija i u kojoj se policijski inspektor Sam Tyler nakon komatoznog stanja kojeg, na opće čuđenje, proživi na istom poslu u 1973. godini i koji vjerno uprizoruju epizode serije, u posljednjoj epizodi ponovno vraća u svoj stvarni život. Indikativno, u sjećanje mu se urezao odgovor barmena lokala u koji je često zalazio iz te famozne 1973. na njegovo pitanje koji si je često postavljao u ektaplazmičnoj stvarnosti – „Kako znam da sam živ?“. Barmenov odgovor je glasio: „Ako ništa ne osjećaš, onda nisi ni živ.“ Ono što se dogodilo Samu Tyleru kada se napokon probudio iz kome i dospio natrag u svoj stvarni život bilo je upravo to – više se nije osjećao živim. Za vrijeme sastanka s kolegama s posla porezao se a da to nije ni primijetio. Ovaj metaforični doživljaj ga ubrzo dovodi do čudovišne odluke da svoj život policijskog inspektora u Manchesteru u 2000-im koji se iz dana u dan sastoji od bezosjećajnih etičkih dvojbi oko postupanja s pritvorenicima prema raznoraznim uredbama i pravilnicima, dosadnim forenzičkim detaljiziranjima u istragama i sl. prekine ili ga nastavi jedino u svom svijetu koji je izgradio u svojoj glavi.


Završna scena serije Život na Marsu

Za razliku od serije Život na Marsu, zaplet Ostatka realizira sličnu ideju samo na neki svoj način. Zapravo, briljantnost McCarthyijevog spisateljskog dara dolazi do izražaja upravo u realizaciji te ideje. Glavni lik romana se iznenada dosjeti na koji način će povratiti izgubljene osjećaje stvarnosti. U nevjerojatno bizarnoj odluci odluči pare potrošiti na rekonstrukciju događaja iz njegove pretpostavljene prošlosti a koji, nekim čudom, nisu još izgubili aromu izvornih osjećaja. Nakon što mu se u mislima javi nekoliko slika njegova pretpostavljenog života iz prošlosti u nekakvoj zgradi (tko zna, možda je riječ o scenama filmova koje je nekad gledao ili njegovim čistim izmišljotinama), ali koje su popratili stvarni osjećaji, odluči ih doslovno uprizoriti kako bi te iste osjećaje mogao uvijek iznova iz sebe izvući van. Uz pomoć iznimno sposobnog menadžera angažira gomilu ljudi, glumaca, glazbenika, građevinskih radnika i drugog osoblja da za njega priređuju i uprizoruju scene prema njegovu sjećanju, a u kojima bi se on, moderni čovjek, sirotan duha, mogao osjetiti, pa barem za trenutak, stvarnim. Ovdje se možemo zapitati, nismo li s gubitkom osjećaja zapravo izgubili izvorni pristup stvarnosti…

Zašto je roman dobio naziv Ostatak – još nisam odgonetnuo iako odgovor možda i naslućujem. Odgovor na to pitanje radosno ostavljam za drugo čitanje u doglednoj budućnosti…

>>> približno sličan tekst izvorno je objavljen na Lupiga.com.

%d bloggers like this: