Svibanj 2013.

Versificiranje stvarnosti

Posted in IVANKOVAC, KNJIŽEVNOST - POEZIJA tagged , u 12:50 pm autora/ice Magičar

Davor Ivankovac: FREUD NA FACEBOOKU

freud001Pisanje je ograda. Ograda kojom se štite od stvarnosti. Da biste punim plućima živjeli trebate prestati pisati. Tako sam otprilike mozgao dohvaćajući knjižuljak, plav poput safira ili zaglavlja stranice Facebooka, otkrivši da se u naslovu doista pojavljuje riječ Facebook. ‘Freud na Facebooku’ pisalo je na nebu plavom poput boje sučelja danas najpopularnijeg softvera društvene mreže.

Zanimljivo, zbirka je to pjesama jednoga od rijetkih magičara kojega je moj Naručitelj imao prilike upoznati u Nadstvarnosti. Definitivno, neće imati potrebu svraćati u ovu melankoličnu Prostoriju s Kolom koja je smještena u nepreglednoj ektaplazmičkoj pustoši Naručiteljevog uma i koju od milja nazivam pustopoljinom.

Njegova pustopoljina (ili Prostorija s Kolom, kako god hoćete) premda oblika i funkcije jednaka mojoj, tek neznatno sliče jedna drugoj. Moja, ispunjena teškim riječima, glomaznim rečenicama, predugačkim odlomcima te pravopisnim nedosljednostima i dvoumljenjima, stoji nasuprot njegovoj, preplavljenoj lakim i jednostavnim izričajem, zaraznom spontanošću i bolnom dubinom, tom uzvišenom igri riječi – poezijom. Drugim riječima, pustopoljina pjesnika kojega je moj Naručitelj imao prilike upoznati u Nadstvarnosti bila je ispunjena onime što je nedostajalo mojoj. Njegova pustopoljina podsjeća da je svijet u svojoj srži poezija. Želite li izreći istinu o svijetu, možete to učiniti samo ako napišete pjesmu. Ako vam ne to ne polazi za rukom, a pjesnika je danas u svijetu odista malo, znači da živite u laži vlastite spoznaje svijeta – osobitoj ‘kvazispoznaji’, povezanoj uz ovo doba više nego i uz jedno drugo. Mnogi žive u vlastitoj ‘kvazispoznaji’ svijeta. Misle da nam se svijet nadaje preko čula, a ne shvaćaju da svijet tek kroz nas uopće postaje svijetom. Možda i vjeruju da je kapitalizam najljepša poezija, istina ovoga svijeta. Kažem, mnogi su u to uvjereni, premda griješe. Samo se poezijom može doseći istina svijeta. Pjesnici jednostavno poznaju stvari.

Jutros mi je rekla dok smo prali zube
zaljubljen si u svoju jebenu sintaksu i glagole
ne u mene, i sve ono
što ja jesam

Uočavate već malo naziranje istine; ‘tipa’ (parafraziram naredne stihove) kako pjesnik može „pokraj nje ovakve“ više voljeti pravopis i gramatiku, primjerice, „pravilnu uporabu genitiva“, a ne nju. Ako niste tip sklon poeziji, potrebna vam je mala pomoć. Pjesnik, na sebi svojstven način (ne pada mi na pamet bolji izraz) kazuje što ljudi misle o poeziji. Odgovor pjesnika je tu od iznimne važnosti. Njegov odgovor otkriva pravu narav svijeta.

Htio sam joj reći da su i njene sise samo
Pitanje sintakse, stvar jezika i pravilne uporabe

Ali eto, nije znao kako, nije imao ideje jer ga je „napustila inspiracija“. Kasnije on kaže kako je ona još nešto rekla, ali da je on nije čuo jer je već bio zaokupljen „pitanjima sintakse i pravilne uporabe svega“ (moj kurziv). Vidite kako je versificirajući stvarnost lako doći do istine.

Samo u odnosu na dobru poeziju piše se dobra proza riječi su Michela Houellebecqa. Tu sa stidom moram ukloniti pogled. Zašto sam prije nekog vremena prestao pisati poeziju odgovora nema. Premda je curila na kapaljku i bila intrinzično filozofska, dakle, loša poezija, na kraju se potpuno obustavila. Neko vrijeme bio sam pravi metrofob. Naznake moga oporavka pojavile su se kada sam započeo redovito posjećivati nekoliko pjesničkih blogova ( među njima ističem bornaijin blog). Na koncu shvatih da je poezija (osim što je jezik za izricanje istine svijeta) i ključ za vlastitu dubinu, prolaz kojim dolazimo do samih sebe. Kako moje pisanje izdržava bez nje čak i danas – ni sâm ne znam. Vjerojatno je to onda loše pisanje, ali svejedno, to ništa ne mijenja na stvari u pogledu potrebe za pisanjem koja ne jenjava. Vaša umjetnost može biti promašaj, i često je promašaj, kako veli naš dragi Michel, ali to nikako ne može predstavljati razlog da se prestanete baviti njome!

Vraćam se na poeziju. Dakle, tu se ne radi više o tome da se ovjenčate slavom ili kakvom financijski izdašnom književnom nagradom (premda je ovaj pjesnik dobi – ovjenčao se Goranovim vijencem za najboljeg mladog pjesnika u 2012) . Radi se o tome da produbite svoj jezik, da se upoznate s pravom naravi svijeta, a samo u poeziji ona biva dosegnuta. Kada pjesnik kaže da su sise njegove djevojke ‘samo stvar jezika i pravilne uporabe’ shvaćate da na mjesto sisa može doći bilo što drugo u što nepokolebljivo vjerujete: recimo, kapitalizam ili nužnost društvene hijerarhije. I tu, ovoga puta na neki meni svojstven način, mogu reći da sam došao do semiotike… i onih „sustava značenja koji nisu jezik“, kojima je poezija magični, inherentno-neprevladivi metajezik…

Nakon svega, vjerojatno je preostalo još samo to – da se napokon vratim versificiranju stvarnosti, započnem pisati pjesme – pa makar one u prozi…

%d bloggers like this: