Listopad 2015.

Stvarni život vs. ideje (može li se osjećaj dekonstruirati?)

Posted in Bračni zaplet, EUGENIDES, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , , , u 12:24 pm autora/ice Magičar

JEFFREY EUGENIDES: Bračni zaplet

Derrida, Barthes, dekonstrukcija; dekonstrukcija dekonstrukcije, studentski život s početka 1980-ih u Americi… ali kakve to veze može imati s bračnim zapletom, pitate se dok sumnjičavo prevrćete knjigu Jeffreyja Eugenidesa na čiji ste prikaz onom, već posvećenom, ‘serendipidnošću’ nabasali na Trećem programu Hrvatskog radija…? Vjerojatno postoje i oni koji su pomislili upravo suprotno preturajući knjižnicu uzduž i poprijeko u potrazi za kakvim lakim štivom uz koje bi se samo opustili, pa im se ovaj roman, s obzirom na njegov naslov, učinio idealnim za takvo što. Posudivši ga s primisli da se radi o zgodnoj ljubavnoj sapunici, zasigurno su se morali razočarati. Jer, kako drugačije objasniti nedostupnost ovog romana u knjižnici moga grada? Derridinu knjigu Pisanje i razlika, jedinu u fondu knjižnice mog fakulteta, držim u svom uredu, evo, skoro pa već dvije godine (sada već i namjerno toliko dugo), samo kako bih se uvjerio da je nitko više nikada neće posuditi; istu stvar sada ću ponoviti i s knjigom O gramatologiji zbog dobrih knjižničnih veza s knjižnicom iz mog rodnog grada, pa opet Eugenidisova knjiga je u većini knjižnica razgrabljena i teško do nje možete doći, bez obzira što se u njoj citiraju rečenice upravo iz ‘Gramatologije’.

Bilo kako bilo, jasno je da se Jeffrey Eugenides u svom romanu na svoj način poigrao s poststukturalističkim teorijama Zapadnog kruga. Stavljajući ih u odnos sa stvarnim životom te na taj način izgrađujući svoju kritiku, međutim, mora se priznati da od njih nije ništa ni oduzeo, tako da čak i neupućen čitatelj može dobiti brzi uvid o čemu se tu radi.

Derrida govori da se moramo koristiti razumom jer, znate već, razum je jedino što postoji. Ali istodobno morate biti svjesni da je jezik sam po sebi nerazumski. Morate izrezonirati put iz [ne]razumnosti.

I, ako ćemo pravo, Jeffrey Eugenides nije učinio samo to; njegova dobrohotno-subverzivna namjera (koja krasi svakog dobrog književnika) ticala se pokušaja dekonstruiranja same ideje dekonstrukcije ukazivanjem na bjelodanu i samodovoljnu prozaičnu stranu svakog života koji izgleda nikada u tolikoj mjeri neće ovisiti o idejama koje čovjeku padnu na pamet. Svoju namjeru Eugenides je sproveo, između ostalog, i premještajući radnju romana u polje ženskog pogleda na život. Madelaine Hanna, dvadesetdvogodišnja studentica engleske književnosti, čija ljupka posebnost čitatelju odmah mora upasti u oči, poslužila mu je za tu priliku.

Prospekt Odsjeka za angloameričku književnost bio je za Madeleine isto što i katalog velike robne kuće za njezine cimerice.

Međutim, svojevrsno iznenađenje može predstavljati činjenica da je fokus romana doista na ‘bračnom zapletu’, omiljenoj temi slavnih prethodnika viktorijanskog doba; drugim riječima, starim dobrim ljubavnim jadima.

Madeleinini ljubavni jadi započeli su u vrijeme kad je francuska teorija koju je čitala dekonstruirala sam pojam ljubavi.

Dakle, baš u vrijeme njenog zaljubljivanja u naočitog, na dekonstrukciju činilo se otpornog, momka Leonarda Bankheada, Eugenides joj u ruke ‘daje’ čitati Fragmente ljubavnog diskursa, jednog drugog barda dekonstuktivizma, Roland Barthesa.

Bart. Tako se dakle izgovara. Madleine si to pribilježi, zahvalna što je pošteđena poniženja.

Kada bih u ovom trenutku imao dvadeset i dvije godine bio bih lud za Madeleine, kao što sam se nekoć, k’o od šale, zaljubljivao u ženske likove Dostojevskog (Nastasja Filipovna iz Idiota je u tom pogledu apsolutno neprikosnovena). Međutim, što je učinio Jeffrey Eugenides? Dvoje mladih ljudi u svom romanu posvađao je upravo zbog dekonstrukcije! U trenutku, u kojem Madeleine Leonardu izjavljuje ljubav, sričući mu na uho „Volim te!“, on poseže za Barthesovim štivom i u njemu nalazi rečenicu sljedećeg sadržaja:

Nakon prvog priznanja, „volim te“ ne znači više ništa.

Što je drugo preostalo jadnoj Madeleine nego da mu istog trena tu istu knjigu baci u glavu i prekine vezu. Osim toga, u trenutku u kojemu Leonard dekonstruira Madleininu ‘dekonstrukciju’ Barthesovog ljubavnog diskursa – jer kako drugačije nazvati njenu istinsku, uzavrelu ljubav u danom kontekstu, i koja je, jasno, stvar života, a ne teorije – i Eugenides izriče svoj blagoironični stav spram najnaprednije književne teorije koju je čovječanstvo ikad iznjedrilo:

Stabla magnolije… djelovala su kao u plamenu. Iz njih su strujali mirisi i ulazili kroz prozore Semiotike 211. Stabla magnolije nisu čitala Rolanda Barthesa. Ona nisu mislila da je ljubav mentalno stanje; magnolije su insistirale na tome da je ona prirodna, vječna.

Pa tako, i usprkos tomu što je (od Barthesa) saznala „da je ljubav kultuloroška konstrukcija“ i da su njeni „simptomi isključivo mentalne prirode“ i da je „biti zaljubljen“ tek ideja, Madeleine se nikako nije mogla „osloboditi njezine tiranije“. („Biti zaljubljen“ da je tek ideja, nisam li nešto slično donedavno pokušao s „voljom za moći“?) Ljudski život pleše po crti razuma i nerazuma, baš kao i magnolije. Ali očigledno da magnolijama to bolje ide.

I na ovom mjestu trebao bih upasti ja, kako bih nastavio ovu igru bez kraja i konca i pokušati dekonstruirati i samu Eugenidesovu ideju dekonstrukcije ‘dekonstrukcije’ dekonstrukcije, ako sam ih sve dobro prebrojao… No, ponovimo; na početku imamo Barthesovu dekonstrukciju ljubavnog diskursa koju Madeleine na svoj način ‘dekonstruira’ zaljubljujući se u Leonarda upravo u trenutku dok je uronjena u njeno čitanje (dajući joj potpuno drugo značenje), zatim Leonarda koji njenu ljubav (izjavu ljubavi u riječima ‘Volim te’) nepažljivo ponovno svodi na obične riječi, tekst (dekonstruira ju!)… i na kraju imamo Jeffreyja Eugenidesa koji kroz usta magnolija u cvatu ustvrđuje da je ljubav ipak prirodna i vječna i da nikako ne može biti podložna pogubnim teorijskim dosjetkama…

Ipak, ovoga puta to neću učiniti… neću stati u obranu dekonstrukcije. Jer, ma kako okrutan bio, životu ponekad ne treba oduzeti njegove stvarne mogućnosti, pogotovo ne njegovu moć da nas u danom trenutku otrijezni od ideja kojima smo možda i malo previše zaokupljeni. Zbog toga je ovaj roman važan. Budimo pošteni, Derridina filozofija, u danom trenutku, iako čista semiotika, počela je trijezniti čovjeka čak i od onoga što je doživljavao u svom stvarnom životu! A to je već malo previše! Ne moramo to nikako nazvati (pa ga nećemo moći ni dekonstruirati), to nadimanje u grudima, uzbuđenje i blagu izgubljenost kada se draga osoba pojavi u našoj blizini, i opet ćemo to isto osjećati… Osjećaj, prema Madeliene, ne možemo dekonstruirati. To što on jest kemijska reakcija u fizičkom, materijalnom pogledu, to je manje važno s obzirom na to da kao ljudska bića osjećamo. I na tim postavkama Eugenides je ‘raspeo jedra’ svog romana. Iako je zamislivo, da će se i na tim razinama situacija jednoga dana raspasti, jer sve se u krajnjoj liniji mora raspasti, jedna tanašna nada da to ipak neće uslijediti tako brzo, kao da se upalila nakon čitanja ovog romana, čak i u nutrini jednog derridijanca poput mene…

Svibanj 2014.

Pyramind vs. Speheremind – o razmiricama ‘piramidalnog’ i ‘sfernog’ uma

Posted in FILOZOFIJA, Sfere, SLOTERDIJK tagged , , , u 2:38 pm autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: SFERE

“Da sam samo tekst, slovno-pretočen tok misli, neobvezujući prema bilo čemu i bilo komu, ne pretendirajući na bilo što – ‘to je ono što se oduvijek provlačilo mojim spisima'”. uzvikivao bi Derrida da je htio sličiti Nietzscheu. Međutim, nije, a možda zato što je svoj nalaz, svoju misao, sama sebe, od početka želio uviti u celofan ‘pogrešnog’ ili barem ‘odgođenog’ razumijevanja, kao što je to žarko želio Nietzsche. Nijednom misliocu nije toliko stalo do  nečega koliko do toga da ga pogrešno razumiju, napisao je njemački filozof u vrletima talijanskih Alpi. Ali svejedno, i da tomu nije tako, a vjerojatno nije (Derrida se samo izražavao dostupnim, na tom stupnju, izrazito zahtjevnim i kompliciranim filozofskim diskursom), ostaje činjenica nemogućnosti življenja u njegovoj ‘dekonstruiranoj duhovnoj stvarnosti’. Duh čovječanstva nije ga mogao slijediti.

Postavlja se pitanje, koliko naša ‘duhovna stvarnost’ uopće utječe na naš život? Je li se ona danas, kako mnogi misle, svela na puku zabavu, opuštanje u dokolici, kako bi to žarko želio kapitalizam? Tog pitanja cijelo vrijeme itekako moramo biti svjesni. U konačnici, ono može postati (i ostati) pitanje bez odgovora, ali dok postoji – i filozofija opstaje u nama.

Nešto je pošlo krivo po zapadnoeuropsku misao koju mnogi, htjeli-ne htjeli, danas slijede. To čine čak i druge kulture mada se čine uronjenima u svoj vlastiti svijet. Ali ako negdje još ima duhovnog žara onda je to u zapadnoeuropskim gradovima koji se polako, jedan za drugim, razbaštinjuju, duhovno gase, pretvaraju, pogubno i zasvagda, u velike poslovne igraonice i ‘poželjne’ turističke destinacije.

‘Tetkin led’ još malo i doći će do svog kraja. Zaboravio sam reći da mi je došao u obliku piramide, podsjetivši me na Petera Sloterdijka koji je pak za samu piramidu kazao da mu sliči na “the cumbersome objects that cannot be taken along by the spirit on its return to itself“. Ako je Tetkin duh sada unutra, on je zaleđen. Ali činjenica jest da led nestaje, da se piramida smanjuje (iako piramida ostaje!) zahvaljujući toplini savršene klimatizacije Prostorije s Kolom, osobitog  ‘imunološkog sustava’ moje nutrine. I upravo taj koncept ‘imunološkog sustava’ Sloterdijk spominje i u svojim Sferama, trotomnom filozofskom ‘mastodontu’ ‘naputaka za življenje za 21. stoljeće’, koji kanim sada uvodno predstaviti…

Siguran sam da bi se Derrida ‘rastopio’ na Sfere (baš kao i ja), ali nisam siguran jesu li njih dvojica uopće komunicirali međusobno. Jedino što sam pronašao na internetu u vezi njihova odnosa jest Sloterdijkova knjiga posvećena Derridi – što, po mom mišljenju, predstavlja njegov pomalo sarkastičan, posthumni osvrt na Derridino djelo; zamislite, knjigu je nazvao – “Derrida, Egipćanin” (Derrida, an Egyptian). Ipak, prema autoru komentatora knjige, to se ne čini tako, nego Sloterdijk u njoj “makes a contribution of its own to the preservation and continuation of Derrida’s unique and powerful work.” Mogu samo pretpostaviti da se u knjizi, na neki način, Derridino djelo uspoređuje s egipatskim piramidama koje su za Sloterdijka osobite ‘cumbersome‘ građevine, štićenice faraonove nutrine (na ovaj izraz Sloterdijk kasnije ‘stavlja’ svoju ruku/misao), duha odnosno zagrobnog života, a koje se zapravo ne mogu dekonstruirati jer same izgledaju kao da su već doživjele kolaps, dekonstrukciju! Lijepo rečeno – iako dvosmisleno. Ili sam trebao napisati: iako dvosmisleno, lijepo rečeno! Nažalost, kako do knjige zasada nisam u prilici doći, tako vam jedino mogu prenijeti čudesnu insinuaciju moga uma, koja se oslanja na ovdje već više puta demonstriranu besmislenu ili pak smislenu intuiciju, što je zapravo Sloterdijk htio poručiti ovom knjigom. S jedne strane, doista se čini da je pohvalio Derridino učenje; ono samo – (učenje) – čini se poput piramide koju nitko više ne može razoriti jer se nalazi u obliku koji je ‘nerazoriv’ ‘nedekonstruktivan’ (undeconstructible), međutim, s druge strane, kao da nam je želio poručiti da postoje oblici, ili bilo što drugo, što ostaje imuno na njegovu metodu dekonstrukcije koju je inaugurirao u tokove zapadnog mišljenja. Piramida je jedan takav oblik, u koji se povlači faraonov duh, a koji krije ono ‘nutarnje’ u svakom čovjeku, naš unutarnji život, i na kojem će upravo on, Sloterdijk, i započeti graditi svoju teoriju sfera. (I previše digresija ovdje mi pada na pamet. Zbog toga, zaobilazim osvrt na aluziju usporedbe ‘nerazorivosti’ oblika piramide s ‘nerazorivošću’ judeo-kršćanske hijerarhije, ali moram spomenuti barem jednu mogućnost njezine dekonstrukcije: mogućnost da se piramida pravilnim i rezolutnim, poglavito tehničkim postupcima, sreže u visini i pretvori u mastabu. Moram priznati da mi se mastaba intimno čini najboljim simbolom mjesta u koje se danas smjestio čovjekov duh, a možda, ironično i upravo, zahvaljujući metodi dekonstrukcije). Jesam li u pravu, pokazat će mi upravo iščitavanje ovog trotomnoga, iznimnoga, filozofskog štiva!

Ima jedna zanimljiva stvar u vezi Petera Sloterdijka: on je još živ, i bez obzira na sve izrečeno o njemu prije i poslije na ovom blogu, i dalje ga držim najvećim živućim filozofom koji, za razliku od ostalih ‘portetlija’ Prostorije s Kolom, još uvijek može promišljati o ovome ‘danas i ovdje’, a čini se, kako nikada nije bilo teže promišljati današnjicu, to ‘danas i ovdje’! U vrijeme Hideggerova intervjua Spieglu (1966) također je bilo teško, ali danas je, vjerujte mi, daleko teže! Već nakon šezdesetak stranica Sfera, zadobivam uvjerenje da se Sloterdijk hrabro odlučio suprotstaviti toj kriptiranoj, neuhvatljivoj, do boli složenoj i kompliciranoj, stvarnosti kojom smo okruženi. ‘Tko tu više koga…’, nemoguće je proniknuti. Naravno, da u takvu ozračju najviše cvjetaju egocentrizmi, hedonizmi i ‘interesizmi’ svake vrste kao i sve ostale slične kvazi-emotivne i kvazi-razumske akrobacije uma (poput, recimo, teorija zavjere).

Ipak, dojma sam da Sloterdijkove Sfere ozbiljno nastoje pročitati kôd kojom je današnja stvarnost (navodno) kriptirana. Je li mu to pošlo za rukom, više-manje, ovisi o tome jeste li tip koji vjeruje da se stvarnost još može dešifrirati nekom teorijom. Naravno, ja nisam taj tip. Bez obzira na to, Sfere čitam s takvim guštom s kakvim sam čitao, recimo, Propast zapada ili Bitak i vrijeme, a pogotovo njegovo najpoznatije djelo Kritiku ciničkog uma (dao sam si truda te osvježio stranicu s novim citatima iz tog neprikosnovenoga filozofskog štiva; bacite pogled!), jer se i danas nalazim oči u oči s vrhunskom filozofskom prozom, možda i jedinom vrijednom napisanom (barem dijelom) u ovom stoljeću.

Stoga ozbiljno (premda sa zadrškom) pomišljam na ispriku velikom filozofu (kojeg sam kritički stigao ‘zahvatiti’ u prošlom i ovom postu) jer je našu stvarnost, ono naše ‘što danas znači živjeti’ već u uvodu svog djela, iz svoje perspektive, rekli bi, ‘spasonosnih sfera’ (premda to značenje tajnovito i zamagljeno odgađamo za buduća čitanja) u potpunosti razgolitio ovim riječima (citati preuzeti iz izdanja: Sfere / Mehurovi. Beograd: Fedon, 2010):

Sferno oslabljene privatne osobe život provode u samici koju su same napravile; neprotežno, slabo aktivno i, što se učestvovanja tiče, veoma siromašno Ja, provodi vreme posmatrajući, kroz medijske prozore, pejzaže pokretnih slika.

I dalje:

Nema institucije… a još manje pojedinca, i dalje hrabro udubljenog u čitanje, koji još mogu da umišljaju kako su dovoljno otvoreni za sve što prodire, oglašava se, nailazi… spoljašnost predstavlja, nužno i zauvek, ogromno mnoštvo individua, jezika, umetničkih dela, roba, galaksija, koji se nikada ne mogu asimilovati… osuđeni [ste] na svoju specifičnu ekskluzivnost; duh vremena… slavi to što, bez odgovornosti, poznaje mnogostruke spoljašnosti. Današnja istorija duha: završnica u igri koja je posvećena opažanju spoljašnjeg.

A kada kaže:

Virtuelni prostor kibernetičkih medija jeste modernizovana spoljašnost koja se ni na koji način više ne može zamisliti u formi božanskog enterijera; ona je dostupna kao tehnološki eksterijer – kao spoljašnost kojoj od samog početka ne odgovara nikakvo unutra. Kibernetskoj virtuelnosti prethodi filozofska virtuelnost koju je zasnovala platonska predstava o svetu ideja.

… on, po mom mišljenju, već u potpunosti piše jednu prolegomenu za nadolazeća pseudo-doba. Iz danog odlomka, u načelu, daju se iščitati barem dva zahtjeva za revitalizacijom, a radi se o zahtjevima za revitalizacijom dvije ‘sestre duha’ – ili majke i kćeri (kako vam više odgovara) – religijom i filozofijom. Doista, ono što je novo u ‘novom Sloterdijku‘ (iako su Mjehuri, prvi tom Sfera, prvi put objavljeni još 1998. što čini razliku od tek nekih petnaestak godina od objave Kritike ciničkog uma) jest povratak korijenima – ‘božanskom enterijeru’ i ‘filozofskoj žovijalnosti’. Iako se Kritika ciničkog uma dade iščitati kao ekskluzivna kritika prosvjetiteljstva, u njoj još nije bilo mjesta za bilo kakvu primisao na revitalizaciju religioznog prostora u čovjeku. Međutim, stjeran u ćorskokak, bezizlazje, slijedeći ideje prosvjetiteljstva, poput ‘ideje napretka’, i premda nas uvjeravajući da i dalje kroči ‘nekatoličkim stazama’, Sloterdijk nije mogao ne vratiti se unatrag. Jedna činjenica mi ipak bode oči: nije li to njegovo ‘šepurenje’ u narančastim mantijama u kojima je držao svoja predavanja 1980-ih, kako bi otvoreno naglasio svoju simpatiju spram ‘istočnjačke filozofije’, upravo skrenulo pogled s onih ključnih ‘događaja u jeziku’ koji su se netom prije odvijali na onoj pozornici zapadnoeuropske misli koju danas zovemo post-strukturalizmom? Ako i jest, definitivno, na takav razvoj događaja više ne smijemo gledati kao na propust. Nasuprot tomu, moramo reći: takav razvoj događaja bio je tipičan za Sloterdijka, bio je ‘sloterdijovski’, ‘donio’ nam je Sloterdijka u točno onom obliku u kojem ga imamo i čitamo danas. Međutim, to nas ne sprečava misliti kao netko drugi – bilo njemu suprotstavljen, bilo ‘ići mu niz vjetar’.

U jednom drugom postu već sam pisao o Pjeni, trećem tomu Sfera, u kojem je karlsrueski profesor na briljantan način (a i to samo slutim) ‘uzeo mjeru’ dobu u kojemu živimo. U Mjehurima, ‘doba pjene’ izlaže se tek u kratkim crtama:

…u peni su neophodne diskretne i polivalentne umske igre koje nas uče da živimo s mnoštvom zbunjujuće napadnih perspektiva i da se odreknemo lažne slike o tome da postoji tačka iz koje kreće vladarski pogled. Većina puteva ne vodi u Rim – stvari tako stoje, Evropljani, priznajte to.

Za što god da se tvrdi da je unutrašnje, to će se uvek, i svaki put sa sve više dokaza, razotkriti kao unutrašnjost neke spoljašnosti. Nijedna sreća nije bezbedna od endoskopije; oko svake blažene, intimne, vibrirajuće ćelije okuplja se mnoštvo profesionalnih deziluzionista, i mi sami smo među njima – među tim paparacima misli, dekonstruktivistima, poricateljima unutrašnjeg prostora, kognitivnim naučnicima, saučesnicima bez granica u pljačkanju na obalama Lete.

I tako dođosmo do već spomenutoga, otvorenog napada na Derridu i njegovu filozofsku baštinu (vidite da ga je izrijekom spomenuo!), a čiju obranu smo, ovim tekstom, već proveli. Blažene bile slatke insinuacije moga, bilo čijeg uma, samo ako se zadrže, ostanu u tekstu!

Siječanj 2014.

Udomljavanje osobnosti (ili na što treba paziti prilikom upotrebe riječi dekonstrukcija)

Posted in Art, KNJIŽEVNOST - DRAMA, REZA tagged , , u 4:38 pm autora/ice Magičar

Yasmina Reza: ART

“Ako sam ja ja zato što sam to ja, a ti jesi ti zato što si to ti, ja sam ja, ti si ti. Međutim, ako sam ja ja zato što si ti ti, a ti jesi ti zato što ja jesam ja, onda ja nisam onaj koji jesam i ti nisi onaj koji jesi…”

Ova fantastična, psihološka igra riječi potječe iz drame Art, prvi put objavljene 1994. koja je proslavila njezinu autoricu, francusku spisateljicu Yasminu Rezu, otada nezaobilaznu u redovitom podizanju prašine u kulturnom miljeu kako vlastite države, tako i izvan nje. Malo je reći da je ovom igrom riječi podigla ‘prašinu’ i moje nutrine. Doista, nije ‘bez vraga’ pitati se koliko mi ostajemo mi, dok se ulagujemo ili namećemo drugome u svakodnevnoj komunikaciji? Koliko je naša osobnost jedinstvena i ‘stvar karaktera’, a koliko proizvod popuštanja i utjecaja okoline? ‘Svojih’ osobnosti, čini mi se, imam bezbroj, a na tome mogu zahvaliti kako zanimljivim ljudima iz svoje okoline pod čijim sam utjecajem (pa ih nerijetko i oponašam) tako i svojim nevjerojatno disparatnim sklonostima…

Netko trguje ovim, netko onim, netko preprodaje svoje tijelo, netko dila drogu, a ja bih to, čini mi se, mogao sa svim svojim osobnostima… mogao bih trgovati sa svojim osobnostima! Nikada se sebi ne činim ja zato što sam to ja. Sa svakim čovjekom ponaosob drugačije se ponašam; osim toga, u sebi udomljujem nekoliko potpuno različitih ‘zanimanja’ – rockera, romanopisca, znanstvenika… kojima bih mirne duše mogao pridodati i filozofa, računalnog geeka, čak i zaljubljenika u društvene sportove (između ostalih, najviše u nogomet i rukomet). Na stranu uobičajenih infantilnosti kojima je svaka stvaralačka duša pretila, ja se ozbiljno zanimam za sudbinu svemira, u potrazi sam za općom teorijom informacija, a od jezovite dragosti, u osobitom poststrukturalističkom raspoloženju, naježim se na spomen riječi dekonstrukcija. Sâm za sebe tvrdim da sam antirealist i konceptualist, poststrukturalist i pseudomodernist. Doista, ne znam gdje počinjem, gdje završavam. Jednoznačno, nikako se ne mogu definirati.

Sposobnost udomljavanja različitih osobnosti jedna je od temeljnih karakternih crta čovjeka dvadeset prvog stoljeća. Nikome prije njega to nije pošlo za rukom, a možda i nikome poslije njega. Ni u jednom drugom djeliću ljudske historije neće biti toliko ostavštine na kojoj ćemo moći graditi svoje osobnosti, nikad više toliko predrasuda i mogućnosti. Zbog toga se valjda toliko prepoznajem u Yvanu, Rezinom junaku u drami Art, kojemu je riječi u epigrafu ovog teksta napisao njegov psiholog, i koje je on morao zapisati na ceduljicu jer su ‘prekomplicirane’! O samom Yvanu njegov prijatelj Marc na samom početku drame ovako rasuđuje:

…Yvan [je] tolerantan, a to je u ljudskim odnosima najveći nedostatak. Yvan je tolerantan zato što mu nije stalo.

Još jedna bolna crta udomljivača osobnosti! Mi smo ravnodušni, i zapravo hladni prema drugima, premda se za sve zanimamo. Što se tiče samog Yvana na jednom mjestu on će se pojadati Marcu “Da samo znaš kako meni predmeti idu na živce”, a na drugom, i Sergeu i Marcu, požalit će se na svoju mamu, razgolićujući gotovo u potpunosti svoj plahi i nestalni karakter:

– Je li ti drago što ćeš se oženiti? – neki me dan glupo upitala majka. “Je li ti barem drago što se ženiš?”… Zašto mi ne bi bilo drago, mama?… Kakav je to odgovor, kaže ona, ili ti je drago ili ti nije drago, na pitanje se ne odgovara protupitanjem…

Dramsko djelo Art jednostavno morate pročitati. Ono je za vas minimum minimuma čitanja francuske suvremene drame. Moja zabrinutost u ‘trajnu posuđenost’ jedinog primjerka prevedenih i objavljenih djela francuske dramaturginje raspršila se u trenu kad mi je knjižničarka, moja bivša studentica, nakon kratkog vremena od narudžbe, donijela prljavo-sivo-crvenkastu knjigu na kojoj je pisalo Četiri drame. Pored živih dvjestotinjak (ili tristotinjak) studenata croatistike osječkog Filozofskog fakulteta ja sam se, eto, bez većih problema domogao jednog takvog književnog bisera. Umjesto da mojim fakultetom već dulje vremena vlada kult Yasmine Reze, i da se ovoj knjizi u fakultetskim prostorima u potpunosti zametne trag, da ritualnim posvećenjem prelazi iz jedne u drugu ruku, čitajući se po mansardama i suterenima fakulteta na živahno-mističnim pjesničkim večerima, ja je eto bez ikakvih problema nalazim prašnjavu, možda i mjesecima ‘nepodizanu’, na polici fakultetske knjižnice…

Odmah na naslovnici, pogled mi privlači jedna informacija. Drama Art u RH prvi put je izvedena u Sisku 1998. u režiji nikog drugog doli Relje Bašića (našeg Fulira, pitat ćete? Pa da; upravo njega). Osim Relje, na pozornici su mu su pridružili i njegovi glumački pajdaši, također specijalisti za prikaz hrvatske malograđanštine, Boris Buzančić i pokojni Vanja Drach. Nemojte me krivo shvatiti ili me krivo shvatite, kako hoćete, ali ta me je informacija u početku ometala u čitanju ovog komada. Nikako nisam mogao zamisliti baš Relju Bašića, Vanju Dracha i Borisa Buzančića u tim ulogama, ulogama koje su ih, po mojem prvotnom mišljenju, nadrastale miljama… A onda sam iznenada promijenio mišljenje. Shvatio sam da glumci svakako moraju biti svjesni svojih uloga, ali da ne moraju biti svjesni i onoga što igraju; paradoksalno, da ne moraju razumjeti i sâmo dramsko djelo. Štoviše, u slučaju jednog ovakvog dramskog djela, poželjno je da ga ne razumiju, jer će ga takvog bolje odigrati! Naravno da sam pritom još uvijek sumnjičavo vrtio glavom zbog znanja da je Relja Bašić bio taj koji je dramu i režirao… I to je stajalo u popratnoj informaciji. I što onda? Pa režiser bi također komad morao razumjeti! To znači da možda i griješim i da zasigurno našeg Relju doživljavam s niz predrasuda….Ali pustimo sad na stranu izvedbu ove drame iz 1998. našeg glumačkog trojca, inače specijaliziranog za prikaz malograđanštine, i moju zamisao po kojoj bih ja u njezinoj izvedbi radije vidio glumce kalibra Zijaha Sokolovića i okrenimo se samoj drami…

Pitanje koje Yasmina Reza u njoj postavlja jedno je od najdubljih pitanja s kojim se, prema mom mišljenju, danas suočava zapadnjačko mišljenje i kultura u cjelini… Zanimljivo je da se ono upravo tiče suvremene umjetnosti a da se ne dotiče malograđanštine (Yvan, Marc i Serge, definitivno, nisu malograđani). Uostalom, kako biste se vi ponijeli u situaciji, koja čini zaplet ove drame, u kojoj netko vama blizak (recimo, prijateljica/prijatelj) za sliku, koja na sebi nema ništa drugo osim bijele boje i na kojoj, krajnjim naporom, uspijevate razlučiti tek nekoliko poprečnih bijelih linija i jednu vodoravnu, malo deblju, pri dnu, spreman dati ni manje ni više nego dvjesto tisuća kuna (u drami, naravno, franaka)? Ne čini li vam se da treba imati hrabrosti i obraditi upravo takvu temu. Svakako danas treba pričati o suvremenoj umjetnosti, opasnom i skliskom terenu, za sve one koji su u uobičajenom umjetničkom angažmanu skloni varanju… Pored toga, u drami Art nailazimo i na onaj čudovišni, samo rijetkima razumljiv (ako i rijetkima!) pojam – dekonstrukcija – koji se javlja u dojmljivim dramskim pasažima Marca, lika koji ga, istina, otvoreno ne optužuje, ali zapravo njegovu upotrebu smatra krivom za sve negativno što se danas događa u ljudskim odnosima (konkretno, između njegova prijatelja Sergea koji je sliku kupio i njega). Osvrnimo se na Marcovo rezoniranje u vezi problematičnih odnosa sa Sergeom nakon što je ovaj kupio ‘bijelu sliku’ za basnoslovan novac:

Problem je starijeg datuma…
Potječe, da budem precizan, od dana kad si bez trunke ironije, opisujući neko djelo, izgovorio riječ dekonstrukcija.
Nije me toliko oneraspoložio sam termin dekonstrukcija, koliko ozbiljnost kojom si ga izgovorio.
Upotrijebio si ozbiljno, bez distance, bez trunka ironije, riječ dekonstrukcija, kume moj.
Ne znajući kako da se postavim u toj situaciji, bubnuo sam kako se pretvaram u mizantropa, a ti si mi  odbrusio: Tko si ti, molim te lijepo? S kojim pravom to govoriš?
“Odakle ti pravo da se izdvojiš od ostalih ljudi?” napao me Serge, vrlo podlo. I vrlo neočekivano…
“Tko si ti, mali moj Marc, da sebe smatraš važnijim od drugih?”…
Tog sam mu dana trebao razbiti zube. I reći mu, kad padne na pod, izubijan, a ti, mali moj Serge, kakav si mi ti prijatelj kad ne misliš da ti je prijatelj važniji od drugih ljudi?

Zapanjujuće lakim čini se ove dubinske dvojbe iz okrilja uznapredovale zapadnjačke kulture prenijeti u naše, dakako, daleko primitivnije okruženje u kojem uobičajene ljudske vrijednosti poput prijateljstva lome zube, ako ne na umjetničkim pitanjima, a ono u susretu s onim referendumskim… Vjerovao ti ili ne, kume moj (da parafraziram Marca), kod nas prijateljstva padaju na tome jesi li zaokružio ZA ili PROTIV…

Ne možete znati čiju je stranu zauzela Reza. Otuđenje čovjeka, premda potpuno, istodobno tomu može ‘zahvaliti’ kako samo rijetkima razumljivoj teoriji i suvremenoj umjetnosti kojom se nastoji dokučiti i oponašati stvarnost, tako i ‘novim poklonicima tradicije’ koji su ‘zapanjujuće arogantni’ u preziranju tih istih teorija i suvremene umjetnosti u cjelini.

I tako sam se, dragi moji, ‘književno’ zaljubio u desetak godina stariju francusku spisateljicu kojoj je baš ovih dana objavljen i novi roman (Sretni sretnici). Ne samo da se radi o još uvijek privlačnoj pedeset trogodišnjakinji, francuskoj književnoj zvijezdi, koja se proslavila u prvom redu svojim dramskim djelima, nego i o osobi, književnom umu, koja na zarazan način misli o onome o čemu bih i ja čitavo vrijeme mislio, i koja opisuje svijet upravo na način na koji bih i ja to želio – ovdje tisuću puta ponovljenom frazom –  da bi mu kroz jedno iznimno književno ostvarenje uzela mjeru…

%d bloggers like this: