Siječanj 2013.
Odbrana od poniženja svakodnevice
Karen Armstrong: POVIJEST BOGA
Anne-Marie Delcambre: MUHAMMED
(čitati) EUROPSKI GLASNIK
Depresija je opet tu, ali barem sam ovoga puta siguran da nema nikakve veze s uobičajeno tmurnim osječkim nebom zimi. Oblačno, sumagličasto vrijeme zasigurno ne može biti razlog za depresiju u mojem slučaju, slučaju čovjeka koji često razmišlja. Međutim, to očigledno može postati u povremenim javljanjima radijskih voditeljica, milozvučnih glasova, koje će depresiju poslovično povezati s tmurnim vremenom ne bi li svako loše raspoloženje svojih slušateljica/slušatelja učinile, pa barem, utješno profinjenim.
Depresija nastupa isključivo iz jednog razloga: gađenje spram svakodnevice i malograđanštine iz svoje okoline promiče se u gađenje spram samoga sebe zbog osjećaja istog; dakle, riječ je o gađenju na koje čovjek nema odgovora, od kojeg se ne zna i ne može obraniti. Ali budimo iskreni – i nema obrane od takve vrste gađenja. To je jednostavno tako čim predugo ‘pijemo vodu iz istih cisterni’. Depresija nastupa kad ste za svoje loše raspoloženje i neizdržavanje stvarnosti optužili sebe, a ne bezduhovnu okolinu kojoj ste očigledno bili pretjerano izloženi. To je normalan stav svakog stvaratelja, jer kako prihvatiti da nam se ljudi ponekad gade, osim na način da s nama nešto nije u redu.
Zato je važno, dok ste u depresiji, povući se od ljudi i slušati glazbu, neplanirano čitati, ili bilo što drugo (po mogućnosti također neplanirano) raditi. Sve vas to može, brže-bolje, udaljiti od bolne svakodnevice koja je, zapravo, pravi uzročnik vašeg stanja.
Razumijete, čitav život borit ćete se protiv ove nemani, jer od svakodnevice nikada nećete u potpunosti moći pobjeći. Tako je zapisano u natalnoj karti svakoga stvaratelja. Pozitivno je to, što depresija, u paru sa svojom neizdrživom prazninom u osjećajima, obično prethodi stvaralački izuzetno bogatom periodu vašeg života. Nakon noći uvijek grane sunce. I u depresiji se zbog toga ne trebate prestati nadati, neka vam bude nešto kao pustinja ili Gazimestanski vrt Isusu, ili brdo Hira i Mekka Muhammedu (naročito u onih prvih trinaest godina Objave kada mu je bilo najteže).
A upravo me u danima depresije – neplanirano – privukao tekst o islamskom proroku. Odista, nisam ga planirao pročitati, jednostavno, ruka mi je sama krenula prema polici na kojoj su se natiskali svi ti debeli Europski glasnici, dohvatila plavičasto izdanje iz 2007 i otvorila ga na dotičnom tekstu.
Prema Anne-Marie Delcambre, autorici eseja jednostavnog naziva Muhammed, on, Muhammed, čitav se život, na račun objave jednoga Boga, morao boriti s uvredama Arapa mnogobožaca kojima je bio okružen. U ismijavanju i pogrdama prednjačili su pripadnici plemena Kurejšija – oni, koji su u to doba bili najbogatiji i najugledniji članovi ‘nomadskog društva’. Ipak, Muhammed se uporno molio pokraj Ćabe, recitirajući ajete jedan za drugim, ali i svima obznanjujući kako to ne recitira on, već da to kroz njega čini Bog.
Što je to a što nas kod Muhammeda neobično privlači u izvan-religioznom smislu? Upravo to što je bio angažirani umjetnik per se, koji je svoje djelo, za nas uzgred, prožeo blistavim božanskim sjajem priskrbljujući mu u kasnijem periodu i neviđenu političku moć. Ta umjetnička upornost u ‘formiranju svoga djela’ kod Muhammeda je fascinantna i dolazi do izražaja više nego kod ijednoga drugog proroka. Zacijelo, on nije bio svjestan da osim religiozne objave gradi i egzemplarno umjetničko djelo sui generis. Ili kako Karen Amstrong piše u Povijesti Boga:
Nije čudno što su Muhammedu otkrivenja predstavljala tako golem napor: on ne samo da se probijao k jednom potpuno novom političkom rješenju za svoj narod, već je stvarao i jedno od najvećih duhovnih i literarnih djela klasične književnosti svih vremena.
Zahvaljujući čitavoj vojsci povjesničara i kroničara njegova života u sjeni kuranske predaje, islamske i neislamske provenijencije, Muhammed nam se danas čini puno bližim, kao stvaran ljudski lik, nego svi ostali proroci zajedno, uključujući tu i one najveće iz židovske i kršćanske tradicije poput Izaije, Mojsija ili samog Isusa. Tako smo u prilici saznati, primjerice, kako prema moralnim skrupulama, blago rečeno, nije imao nikakav stav, a što je za jednoga kršćanina čisti eufemizam. Jer, osim mnogoženstva, on je, kad god bi za to dobio priliku, uzvraćao udarce onima koji su ga ponižavali. Prorokova ratobornost izvor je inspiracije mnogih dobronamjernih, ali i nedobronamjernih napisa i umjetničkih djela, općenito, o islamu. (Spomenimo samo izvrstan, dobronamjeran, filmski uradak iz 2009 Jacques Audiarda Prorok). Što se tiče sklonosti nasilnog rješavanja problema, prema Anne-Marie Delcambre, Muhammed nikada to nije činio neposredno, sâm se vrlo rijetko laćao oružja, ali bio je spreman, po Božjoj volji, a o tome svjedoči i Kuran, potaknuti i poprilično krvave vojne sukobe. Dobro je poznato da je zahvaljujući pribjegavanju tako drastičnim rješenjima, na koncu, i postao vođa ujedinjenih Arapa u političkom smislu.
Možda u svome eseju Anne-Marie Delcambre i malčice pretjeruje izgrađujući poprilično prozaičnu sliku oko Muhammedovih ljudskih odlika, međutim, definitivno je u pravu kada kaže da se islamska biografija proroka čini uljepšanijom za razliku od one neislamske koja je, i po njoj, puno bliža stvarnosti. Postavlja se, međutim, pitanje koliko je to uopće važno kada se razmatra duh jedne religiozne tradicije? Dakle, nas, u ovome slučaju, ne zanima na koji je način Muhammed reagirao u stvarnom životu na poniženja i uvrede s kojima se svakodnevno susretao, već isključivo kako je na njih ‘odreagirao’ u vlastitome, zasigurno odveć burnom, prostoru uma. Konkretno, želimo se pitati o prirodi njegova prostora uma koja je, kako se pokazalo, bila u stanju ‘odreagirati’ čitavu jednu religioznu Objavu? Što mu se cijelo vrijeme vrzmalo po glavi? Možda, kad se to pitamo, ulazimo u slijepu ulicu, jer na takva pitanja nećemo nikada biti u prilici dati u potpunosti točan odgovor, jedno je, pak, sigurno, ne možemo opovrći da u njegovu umnom prostoru nisu kraljevali osjećaji ljudske poniženosti i duhovnog izbavljenja. U stvarnome svijetu bio je ponižen (barem većinu života), u duhovnom izbavljen. A nije li upravo to put svakog stvaratelja o kojem na vrlo lijep način piše i Nietzsche u svojemu Zarathustri? Zamislimo Muhammeda kako se približava Ćabi i kako krišom promatra ne bi li u blizini ugledao Kurejšiju kojemu je toga dana suđeno isporučiti alvu uvreda na njegov račun. Zamislimo i da potom o tome neprestano razgovara sa svojom Hatidžom i ostalim ‘ukućanima’. To pitanje, kako se odnositi prema poniženjima, o tome on neprestano misli, a kad se stišaju utvare stvarnosti slijedi Objava, misao o Bogu, i sav je u uznesenju. Iz njega Božja riječ progovara i on je recitira… Stoga, da bismo ‘ušli’ u umni prostor proroka na stranu trebamo ostaviti njegovu ljudskost, njegove čini, i govoriti isključivo o Muhammedu kao umjetniku.
Način na koji mu dolazi djelo posebno je intrigantan. Bog govori kroz njega, a ne on sam. Ne događa li se slično s mnogim umjetnicima? Govori Drugi, bolji od onih kojima smo okruženi. Karen Armstrong izlaže Muhammedov stvaralački čin na sljedeći način:
Rani biografi iz klasičnog razdoblja često ga prikazuju kako pažljivo sluša ono što bi možda trebalo nazvati podsvijest, nešto kao kad pjesnik opisuje proces „slušanja“ pjesme koja iz skrivenih dubina njegova bića postepeno izvire površinu, najavljujući se autoritetom i integritetom koji izgledaju tajanstveno odvojeni od njega.
dok se Anne-Marie Delcambre ne libi dramatičnoga govora:
[Muhammed] ne vidi onoga koji ga nadahnjuje. On ga čuje. Strašan glas mu naređuje da kazuje ono što mu on diktira … Prema tradiciji, Muhammed je prestravljen … Ono što Muhammed čuje glas je divovskoga bića koje prebiva između neba i zemlje, visoko na nebu, pričvršćeno za ‘spušteno’ uže.
Razmišljam, što kad Plavi noj (naočit protagonist moga romana) ne bi bio ‘moj’, što kad bi ‘pripadao’ ili ‘dolazio’ od nekoga drugog? Zapravo, u tom smislu, pogrešno bi bilo govoriti da Plavi noj ikome ‘pripada’. On se tek događa, objavljuje kroz mene, kao inherentna mogućnost svijeta kao takvog. Kao tvorac ili samo medij, ne trebam biti ponosan na ‘svoga’ Plavog noja, jedino što trebam učiniti jest da za potrebe njegove ‘objave’ pročistim kanal kroz koji dopire na svijet.
Jedno vrijeme, čudio sam se izjavi svojega prijatelja, glazbenika, koji mi je priznao da je stvarajući svoja najbolja glazbena djela (poveznicu na jedno donosim na kraju posta), to izgledalo kao da mu Bog govori što da odsvira. To mi je kazao nakon što sam ga zamolio da preda mnom uživo odsvira jednu svoju kompoziciju koju sam posebice mnogo cijenio.
– Ja to ne mogu učiniti. – kazao je skrušeno – Taj dan kada mi je ‘došla’, odsvirao sam je, snimio i to je bilo to. Čak, mislim da je nikada više nisam ponovio.
Očito, glazbena djela nailazila su mu kao kuranske sure Muhammedu. Njegova osobnost nije imala ništa s tim.
Na koji način dolazi na svijet ono što stvorimo? Jednoga, potpunog i točnog odgovora, naravno, nema, ali iščitavajući biografije na svoj način više ili manje poznatih umjetnika, možda možemo doći do onog ‘odgovora za sebe’ s kojime bi u krajnjoj liniji bili zadovoljni. U iščitavanju svakako moramo lučiti ljudsku stranu umjetnika od duhovne, a koja nas, zapravo, jedino i zanima. Što se tiče prirode ljudske strane stvaratelja, nekada pomislim da bi ista možda mogla doslovno vrijediti za sve. S jedne strane, on je neprilagođen i neurotičan, a s druge, blag i pravedan; tomu opisu mogli bismo pridodati i one, po Nietzscheu, obvezne atribute svakoga stvaratelja: gordost, nijemost, sposobnost odolijevanja svemu i određenu bljedoću lica – i možda bi u njemu tada prepoznali sebe; a možda i ne bi. U svakom slučaju, u ljudskom obličju izmjenjuju nam se osjećaji poniženosti nekad i gadljivosti danas, a u duhovnom, posvećeni smo samo jednom – formiranju svoga djela…
Kolovoz 2011.
Najvažnija realnost na svijetu… koja ne postoji!
Karen Armstrong: POVIJEST BOGA
Nastojim pošteno tragati za religioznim u svom biću. Nekad to osjećam potrebom, a nekad dužnošću. Međutim, teško je u tome ustrajati, pogotovo u današnjem svijetu u kojem se čini da je tog religioznog sve manje i manje. I premda se istinsko religiozno iskustvo danas čini posebno neuhvatljivim, možda ga jednog dana ipak doživim, kažem sebi, te s police dohvatim knjigu Povijest Boga britanske autorice Karen Armstrong. Ne znam zašto, ali čim sam je otvorio, intuitivno sam osjetio da je „pisana za mene“, da je Karen Armstrong upravo spisateljica po mom ukusu i da je predmet njenog pisanja u žiži interesa moje nutrine. Na neki svoj način, kao da je dotakla to upražnjeno ‘mjesto za Boga’ u mojoj nutrini, „rupu“ koja je preostala nakon njegove „smrti“, kako se jednom prilikom izrazio stari egzistencijalistički lisac Jean Paul Sartre.
I pored očekivane „intelektualne strukture poglavlja” koja Boga prate od njegova „rođenja“ do „smrti“, poneki put iznenadit će vas latentna autoričina strast koja, nekad više nekad manje, proplamsa iz samog teksta peckajući vas jezikom nekad davno proživljene patnje „po božjim pitanjima“. Autorica ne krije da je u bezuspješnoj potrazi za Bogom provela dobar dio svog života (jedno vrijeme čak i u samostanu) i da je tek na kraju (vjerojatno pred početak pisanja ove knjige) shvatila kako je čitavo vrijeme osjećaj Boga zapravo trebala „promišljeno stvarati u samoj sebi“. Iskustvo koje je stekla u razgovorima s uvaženim rabinima, svećenicima i sufijama opisuje ovim riječima:
Neki rabini, svećenici i sufije ukorili bi me zbog pretpostavke da je Bog – u bilo kojem smislu – realnost „tamo vani“; upozorili bi me da ne očekujem da ga iskusim kao objektivnu činjenicu koja se može otkriti običnim racionalnim mišljenjem. Rekli bi mi da je Bog velikim dijelom proizvod kreativne mašte, kao što su poezija i muzika koje nas toliko nadahnjuju. Neki visokopoštovani monoteisti rekli bi mi mirno i odlučno da Bog u stvari ne postoji – ali da je „on“ ipak najvažnija realnost na svijetu.
Ako ste čovjek kojega Bog više ne zanima, ova knjiga ipak vas može zanimati, jer vaš ateizam objašnjava kao logičan slijed razvoja svake religije, uključujući (tu) i kršćanstvo. Mislite da ste ateisti jer ne vjerujete u Boga na nagovor svog ‘znanstvenog savjetnika’ odnosno čistoj i nepatvorenoj vjeri u znanost, međutim, Karen Armstrong s tim se sudom neće složiti. Vjerovati već u nekog Boga je prirodno za čovjeka i vaš ateizam je samo rezultat neadekvatne religije koja se nije znala obračunati s izazovima prosvjetiteljskog doba. Vaš razum, a ne intuicija, bio je prisiljen donijeti odluku o Bogu, zanemarujući religioznu stranu vašeg bića. Paradoks je u tome, a tako daleko autorica ipak ne ide, da današnji, nazovimo ih – “kršćanski ateisti” (jer je ateizam u svojoj osnovi povezan isključivo s kršćanstvom) i dalje nalikuju istinskim vjernicima iako vjeru poriču. Pomislite samo na one sramežljive, kao „kruh dobre“ pojedince iz vaše okoline koji će vas ipak gorljivo uvjeravati kako Bog ne postoji.
Ono što je autoricu knjige Povijest Boga proslavilo u svijetu svakako je njen pozitivistički stav spram islama kao tolerantne religije sretnih i uspješnih naroda. Današnji islamski fundamentalizam autorica tumači kao posljedicu neprestane represije koju islam trpi u posljednja dva stoljeća zbog fizičkog i duhovnog pritiska Zapada. Umjesto da se drži svoga Boga, musliman je u ovo vrijeme u neprestanom preispitivanju sebe i svoje civilizacije u odnosu na Zapad. Kako se vlastita religija sve više potiskuje tako rastu i ekstremi koji kulminiraju u pojavama tipa bombaša-samoubojica i sl.
I upravo je povijest islama privukla moju pažnju. Do negdje 13. ili 14. stoljeća povijest islama je (prava) profinjena religijska poezija. Čistoća pristupa pitanju o Bogu muslimanskog fajlasifa, kasnije sufije, Al-Gazalija dirnut će i najokorjelije ateiste. Kako bi racionalno dokazao postojanje Boga, Al-Gazali je doživio takav slom bića da jedno vrijeme uopće nije mogao govoriti. Kao uzrok stanja u koje je dopao, doktori su dijagnosticirali duboki unutarnji sukob u njegovoj psihi. Nakon toga, samo će mu mistični osjećaj božanskog vratiti govor. Al-Gazali je među prvima shvatio da se Bog putem ratia ne može dosegnuti i da su za to potrebne mističke discipline. Za razliku od Boga filozofa koji predstavlja dalekog Nepokretnog Pokretača koji se više ne miješa u svijet, mistici svih religija svijeta Boga će vrlo neobično ‘zaštiti’ izjavama da je on Ništa, da ne postoji, sugerirajući da je on na potpuno drugoj razini poimanja od pukog postojanja.
Kako tekst ide svome kraju nižu se sve potresniji dijelovi. Borba zapadnog uma da racionalno dokaže božje postojanje na kraju će završiti njegovim opovrgavanjem. Sve veću nemoć da osjeti Boga čovječanstvo će kompenzirati sve većim religioznim ludilom. Antinomisti, šabatijanci, hasidi i sl. nastojat će ispričati tisuću puta ispričanu priču, međutim, ostaje utisak – na sve neprirodniji i umjetniji način.
Posebno snažan dojam ostavlja na prvi pogled uobičajena analiza prodaje jednog egipatskog časopisa posvećenog religioznim pitanjima u prvoj polovici 20. stoljeća a s obzirom na dramatičnu izmjenu uređivačke politike. Pa tako, dok je časopis uređivao Al-Kidr Husein, musliman okrenut tradicionalnim vrijednostima svoje vjere, ravnodušan na mišljenje Zapada, časopis se u najsvjetlijem duhu islama bavio tek „otkrivanjem božje prisutnosti u svijetu“. No, u to vrijeme, naklada časopisa je drastično opadala. Međutim, kad je na uredničko mjesto zasjeo Farid Vađdi, čovjek s mnogo više sluha za vrijeme u kojem živi, i kad se časopis okrenuo mukotrpnom uspoređivanju Zapada i arapskog svijeta, kršćanske i islamske tradicije, prožetom dubokom nereligioznošću – naklada časopisa se udvostručila! Što nam jedna naoko nevažna analiza prodaje jednog religioznog časopisa govori? Upravo o našoj sve manjoj potrebi za religioznošću. Primjer se bez većih problema može preslikati na ljudsku stvarnost u modernom društvu. Svi mi danas slijedimo neke druge vrijednosti a ne one, teškom mukom stečene, do kojih su tijekom stoljeća razvoja došle religija, umjetnost, filozofija i znanost. Društvo zaglupljuje, kotač duhovnog razvoja kao da se započeo okretati unatrag. U takvu svijetu kao da više nema mjesta za duhovne sestre znanosti – religiju, umjetnost i filozofiju. Ekonomija, politika i populizam polako preuzimaju njihova mjesta i preko njih će odsad čovječanstvo ostavljati svoj trag u pijesku vremena. A je li to uistinu ono čemu je oduvijek težio ljudski rod? Na ovom mjestu osjetio sam kao da se nalazim u procjepu između razmišljanja dvojice urednika spomenutog časopisa. S jedne strane nastojim živjeti u duhu vrijednosti koje je nastojao promovirati Al-Kidr Husein, ali koje su u modernom dobu postale anakrone i koje je možda doista „pojeo“ zub vremena; s druge, spreman sam se u burnoj polemici obrušiti na one vrijednosti koje ih dolaze smijeniti kao „neduhovnije“ i time nedostojnije zamjenice, u potpunosti u duhu Farid Vađdija. Ali što uopće mogu promijeniti? Ljudi su ti koji su, kao prema nekom još neotkrivenom prirodnom zakonu, promijenili ukus i koji umjesto istinske meditacije o Bogu traže točan broj molitvi od svećenika koje trebaju izmoliti ne bi li se „božjih pitanja“ zapravo što prije riješili i zatim u miru udubili u praćenje trenutno aktualne sapunice na svom televizoru. Sva sreća, pa me na tom mjestu uvijek poklopi moja žena:
– Narod je oduvijek takav. A tim tvojim konstrukcijama o „neduhovnijem vremenu” u odnosu na prošlo bavili su se uvijek isti ljenivci poput tebe!
O Bogu ni danas nije sve rečeno. Iako se naše osjećanje božje prisutnosti u svijetu gasi, o njemu se priča više nego ikad. Deklarativno vjerovanje u Boga uzima maha na svim razinama, od masovnog posjeta crkvama, džamijama i sinagogama samo na vjerske blagdane do zahvaljivanja bogu na nebesima zbog zabijenog gola na nogometnim utakmicama. Zapravo, daleko smo od Al-Gazalijevog – iz vlastite nutrine – tjeranog pristupa. Danas Bog izravno nikoga ne zanima. Iako autorica završava knjigu tobože optimističnim riječima kako „čovječanstvo ne može bez Boga“ te čak spominje mogućnost stvaranja nekakve „snažne vjere 21. stoljeća“ ostaje dojam da je Bogu, barem zasad, u ovakvom svijetu, osim u deklarativnom smislu – odzvonilo. Zbog toga je možda i bilo primjereno napisati barem njegovu povijest.
>>> tekst je izvorno objavljen na Lupiga.com.
O Duhu i njegovim Moćima 