Listopad 2012.
Sam svoj prorok
UPANIŠADE
Raspoloženje kroz koje u posljednje vrijeme prolazim umnogome nalikuje onom religioznom. U umu dugo vremena bezuspješno rješavan spor trebam li ili ne trebam prosjaku na ulici udijeliti milodar, sada je riješen naglom i silovitom mišlju koja više ne ostavlja nikakve dileme: ne samo da trebam, nego i moram, to mi je dužnost. Premda ne znam ni po čemu, ni po komu. Odjednom, pozvan sam da siromasima udjeljujem milostinju i gotovo. Zbog toga već nekoliko dana u džepu mojih hlača zvecka sitan novac, premda, od siromaha na putu do mog posla zasada ni traga. Najčudnije od svega, to je rješenje, poput presijecanja gordijskog čvora, došlo mimo svakog svjesnog razmišljanja. Došlo je poput poziva kao što dolaze pozivi, recimo, od Boga. Čak se i moje svjesno razmišljanje još tomu protivi, ali participiranju u toj odluci više ne može umaknuti.
Druga čudna stvar dogodila se neku večer kada sam ne razmišljajući, svjesno ili nesvjesno, nagazio pauka na kuhinjskim pločicama. U trenutku, isto osjećanje cijeloga me je proželo. Nisam to trebao učiniti. Trebao sam mu poštedjeti život makar on bio odvratni kukac dugih tankih nogu. I ponovno moje svjesno razmišljanje s tom odlukom nije imalo ništa. U budućnosti morat ćeš se pridržavati toga da ne ubijaš sićušne životinje. Muhe ćeš hvatati za krilca i puštati van kuće na slobodu, paukove isto tako; ili ćeš ih jednostavno ostavljati da žive svoj život u nekom kutku sobe dok ćeš mrave zaobilaziti u najvećem luku. Pa ipak, ne mogu reći da me je zgrozila pomisao na činjenicu da je moja žena ovaj tjedan imala veliko pospremanje i da je većina žohara koja je boravila u našem stanu vjerojatno završila sa svojim životom. Na tu činjenicu unutarnji glas ostao je tajnovito ravnodušan. Ono što se dogodilo – dogodilo se – tu se više ništa nije moglo učiniti. Do prije dva tjedna i sam sam usisivačem rogobatio po dnevnom boravku i nikom pa ništa. Tada sam bio još uvijek u drugom, razumnijem stanju, i tu se doista nije moglo ništa učiniti.
Sada sjedim na kanapeu u dnevnom boravku i pitam se što se to sa mnom događa. Razmišljam o hrani. Hoće li se i tu dogoditi uvid? Hoću li čak i meso prestati konzumirati u stilu pravog proroka? Na svu sreću, u pogledu mesne ishrane glas zasada šuti. Izgleda mi nezamislivo da to mogu učiniti, pa opet – nikad se ne zna. Najbolja stvar u cijeloj priči je što o tome uopće ne moram razbijati glavu. Dogodit će se ili se neće dogoditi, neovisno o mom mozganju. Znam jedino da glas moram poslušati. Zasada mi je u glavu utuvio dva naputka: davati siromasima milostinju i ne ubijati sićušne životinje. Na daljnje naputke glasa, ako ih bude, potpuno sam spreman. On je nešto zbog čega bih svoje svjesno razmišljanje davno bacio u bunar.
Vrijeme je za čitanje. Upanišade, kao kakvo čudo, u mojim su rukama. U trenutku Prostorija s Kolom se rasvijetli. Uvijek je okrjepa napiti se s religiozna izvora. Čitam Išu Upanišadu:
Promatraj svemir sav u slavi Boga: i sve što živi i kreće se na zemlji. Napustivši prolazno, u Vječnom radost nađi: neka ti srce drugih strasti nema. Čineći tako poželi život od stotinu godina. Samo djela za Boga učinjena ne okivaju dušu čovjekovu…
Malo kasnije:
Tko sva bića u svome ja sagleda i svoje ja u svim bićima, oslobađa se straha.
I:
Duh obliva sve zračenjem svojim.
Nadovezuje se Kena Upanišada:
Pomoću Jastva snagu zadobiti možemo a pomoću vizije Vječnost.
Maitri Upanišada dovršava:
Postoji duh koji je među svim stvarima ovog svijeta a iznad svih stvari je na ovom svijetu. On je jasan i čist, u miru praznine beskraja. On je izvan života tijela i uma, nikad-rođen, nikad-umirući, vječan, uvijek jedno u svojoj sopstvenoj veličini. On je duh čija moć svijest daruje tijelu: on upravlja kočijama… Dijelom beskrajne svijesti postaje naša dovršena svijest.
Čitanje Upanišada savršeno se slaže s napucima unutarnjeg glasa koje sam danas primio. A onda je na red došao uvid, jasan kao jutro, uvid u novi pogled na svijet. Uzeo sam svoju malu bilježnicu koju uvijek nosim sa sobom (istinabog, kao i laptop) otvorio je i tamo se lijepo raspisao. Pisao sam o svojoj vlastitoj umotvorini – Prostoru Uma. Pisao sam i pisao, sve do jutra. Kad je svjetlo zore poput blaga duha hinduističkog učenja oblilo moje lice, pogledao sam se u ogledalo. U trenutku, učinilo mi se da sam postao sam svojim prorokom.
O Duhu i njegovim Moćima 