Siječanj 2014.
Udomljavanje osobnosti (ili na što treba paziti prilikom upotrebe riječi dekonstrukcija)
Yasmina Reza: ART
Netko trguje ovim, netko onim, netko preprodaje svoje tijelo, netko dila drogu, a ja bih to, čini mi se, mogao sa svim svojim osobnostima… mogao bih trgovati sa svojim osobnostima! Nikada se sebi ne činim ja zato što sam to ja. Sa svakim čovjekom ponaosob drugačije se ponašam; osim toga, u sebi udomljujem nekoliko potpuno različitih ‘zanimanja’ – rockera, romanopisca, znanstvenika… kojima bih mirne duše mogao pridodati i filozofa, računalnog geeka, čak i zaljubljenika u društvene sportove (između ostalih, u nogomet i rukomet). Na stranu uobičajenih infantilnosti kojima je svaka stvaralačka duša pretila, ja se ozbiljno zanimam za sudbinu svemira, u potrazi sam za općom teorijom informacija, a od jezovite dragosti, u osobitom poststrukturalističkom raspoloženju, naježim se na spomen riječi dekonstrukcija. Sâm za sebe tvrdim da sam antirealist i konceptualist, poststrukturalist i pseudomodernist. Doista, ne znam gdje počinjem, gdje završavam. Jednoznačno, nikako se ne mogu definirati.
A onda naiđoh na ovu psihološku riječi francuske dramaturginje Yasmine Reze iz njene drame Art (1994):
“Ako sam ja ja zato što sam to ja, a ti jesi ti zato što si to ti, ja sam ja, ti si ti. Međutim, ako sam ja ja zato što si ti ti, a ti jesi ti zato što ja jesam ja, onda ja nisam onaj koji jesam i ti nisi onaj koji jesi…”
Jesam li ‘prepun’ svojih osobnosti zato što više “nisam onaj koji jesam”…? I tko je odgovoran za to što svoju osobnost isključivo definiramo u odnosu na osobnost drugoga…? Tko je izmakao ‘postojanu zemlju identiteta’ pod našim nogama? Bit će da iza toga stoji ona nezgodna riječ – dekonstrukcija…
Sposobnost udomljavanja različitih osobnosti jedna je od temeljnih karakternih crta čovjeka dvadeset prvog stoljeća. Nikome prije njega to nije pošlo za rukom, a možda i neće nikome poslije njega. Ni u jednom drugom djeliću ljudske historije neće biti toliko ostavštine na kojoj ćemo moći graditi svoje osobnosti, nikad više toliko predrasuda i mogućnosti. Zbog toga se valjda toliko prepoznajem u Yvanu, Rezinom junaku u drami Art, kojem je riječi iz epigrafa ovog teksta napisao njegov psiholog, i koje je on morao zapisati na ceduljicu jer su, po njemu, ‘prekomplicirane’! O samom Yvanu njegov prijatelj Marc na samom početku drame ovako rasuđuje:
…Yvan [je] tolerantan, a to je u ljudskim odnosima najveći nedostatak. Yvan je tolerantan zato što mu nije stalo.
Još jedna bolna crta udomljivača osobnosti! Mi smo ravnodušni, i zapravo hladni prema drugima, premda se za sve zanimamo. Što se tiče samog Yvana na jednom mjestu on se požali Marcu: “Da samo znaš kako meni predmeti idu na živce”, a na drugom, i Sergeu i Marcu, na svoju mamu, razgolićujući gotovo u potpunosti svoj plahi i nestalni karakter:
– Je li ti drago što ćeš se oženiti? – neki me dan glupo upitala majka. “Je li ti barem drago što se ženiš?”… Zašto mi ne bi bilo drago, mama?… Kakav je to odgovor, kaže ona, ili ti je drago ili ti nije drago, na pitanje se ne odgovara protupitanjem…
Dramsko djelo Art trebate pročitati. No, moja zabrinutost u ‘trajnu posuđenost’ jedinog primjerka knjige francuske dramaturginje pokazala se neopravdanom. Bez većih problema domogao sam se prljavo-sive-crvenkaste knjige na kojoj je pisalo Četiri drame. Sa sjetom ipak zamišljam da se u neko drugo vrijeme fakultetom ipak širi kult Yasmine Reze, i da se ovoj knjizi nakon beskrajnjih posudbi na koncu zameće trag, da knjiga još samo ritualnim posvećenjem prelazi iz jedne u drugu studentsku ruku, i da se javno čita po mansardama i suterenima zgrade na opskurnima, postmodernističkima pjesničkim večerima… Da; to bi se možda dogodilo u neko drugo vrijeme. U ovome Četiri drame tko zna koliko dugo stoje na polici s drugim dramama kupeći prašinu…
Pitanje koje Yasmina Reza postavlja u drami Art jedno je od najdubljih pitanja s kojim se danas suočava zapadnjačko mišljenje i kultura u cjelini… To se pitanje više tiče same suvremene umjetnosti, negoli malograđanštine (Yvan, Marc i Serge, definitivno, nisu malograđani). Vrijedi li za sliku na kojoj se ne nalazi ništa sem bijele boje, s nekoliko, istina, jedva zamjetnih poprečnih bijelih linija i debljom vodoravnom pri dnu, dati dvjesto tisuća franaka kao što je to učinio Serge? Ne čini li vam se da je ovdje potrebno imati umjetničke hrabrosti da bi se jedna ovakava tema obradila? Glasno govoriti o suvremenoj umjetnosti, tom opasnom i skliskom terenu, pred onima koji su u uobičajenom umjetničkom angažmanu skloni varanju…? U drami Art, osim toga, nailazimo i na onaj čudovišni, samo rijetkima razumljiv (ako i rijetkima!) pojam – dekonstrukcija – koji se pojavljuje u dojmljivim dramskim pasažima Marca koji njegovu upotrebu smatra krivom za sve negativno što se danas događa u ljudskim odnosima, a pogotovo između njega i njegova prijatelja Sergea. Osvrnimo se na Marcovo rezoniranje u vezi problematičnih odnosa sa Sergeom nakon što je ovaj kupio kontroverzno platno:
Problem je starijeg datuma…
Potječe, da budem precizan, od dana kad si bez trunke ironije, opisujući neko djelo, izgovorio riječ dekonstrukcija.
Nije me toliko oneraspoložio sam termin dekonstrukcija, koliko ozbiljnost kojom si ga izgovorio.
Upotrijebio si ozbiljno, bez distance, bez trunka ironije, riječ dekonstrukcija, kume moj.
Ne znajući kako da se postavim u toj situaciji, bubnuo sam kako se pretvaram u mizantropa, a ti si mi odbrusio: Tko si ti, molim te lijepo? S kojim pravom to govoriš?
“Odakle ti pravo da se izdvojiš od ostalih ljudi?” napao me Serge, vrlo podlo. I vrlo neočekivano…
“Tko si ti, mali moj Marc, da sebe smatraš važnijim od drugih?”…
Tog sam mu dana trebao razbiti zube. I reći mu, kad padne na pod, izubijan, a ti, mali moj Serge, kakav si mi ti prijatelj kad ne misliš da ti je prijatelj važniji od drugih ljudi?
Na kraju, ne možete znati čiju je stranu zauzela Reza. Otuđenje čovjeka, premda potpuno, može ‘zahvaliti’ na postojanju kako suvremenoj umjetnosti koja ga tematizira i nastoji dokučiti, tako i ‘novim poklonicima tradicije’ koji su ‘zapanjujuće arogantni’ u njezinu preziranju. Bilo kako bilo, tako sam se ‘književno’ zaljubio u desetak godina stariju francusku spisateljicu koja je baš ovih dana objavila i svoj novi roman – Sretni sretnici. Ne samo da se radi o francuskoj književnoj zvijezdi koja se proslavila svojim dramskim djelima, nego i o književnom umu koji na zarazan način misli i piše o onome o čemu bih i ja cijelo vrijeme mislio i pisao, i koji opisuje svijet upravo na način na koji bih i ja to želio – ovdje tisuću puta ponovljenom frazom – da bi mu uzeo mjeru kroz svoju umjetnost…
O Duhu i njegovim Moćima 