Ožujak 2019.

Proći kroz ovaj svijet bez “ogrebotine”

Posted in Knjiga o spoznaji, OSHO, RELIGIOZNOST tagged , , , , u 8:01 pm autora/ice Magičar

Osho: KNJIGA O SPOZNAJI

Dogodilo se da sam toliko toga pročitao o new ageu a da nisam uočio možda centralnu figuru cijelog pokreta – Bhagwana Shree Rajneesha, karizmatičnoga duhovnog vođu, danas poznatijeg pod imenom Osho, koji se sa svojom “verzijom” new agea revolucionarno istakao u drugoj polovici 20. stoljeća. No, sve čemu je Osho poučavao ljude – osvještavanju našeg postojanja, samospoznaji, truly happiness – već sam (bio) pročitao u knjizi Buđenje svijesti kršćanskog isusovca Anthony de Mella prije nekih desetak godina. Postavlja se pitanje, je li, onda, De Mello bio pod utjecajem Osha ili Osho – De Mella? Osim toga, takvim knjigama dugo vremena sam se žestoko “opirao”. Naime, koji ozbiljan slobodni duh bi čitao o tome kako si pomoći?! Koji ozbiljan duh bi u svom pisanju i čitanju – ako imalo stoji do umjetnosti, filozofije i znanosti, tim “svetim” “igrama Uma” ili “moćima Duha” kako im najčešće tepam na ovom blogu – navodio jedinice selfhelp literature, te prečesto puta besprizorne knjige samopomoći, kako ih uostalom nazivaju i njihovi pobornici? No danas sam manje ohol u svom stavu spram njih. Pa i meni pisanje i čitanje pomažu, kao što to čine i jedinice selfhelp literature milijunima ljudi. I knjige samopomoći su svojevrsne “čarobnice vične liječenju” samo, čini mi se, za manje zahtjevnu i sujetnu populaciju! Možda je razlika samo u “stupnju čistoće”, kako bi kazao Nietzsche; jednostavno, ne mogu se valjati u blatu u kojem se svi valjaju, moram se valjati u nekom svom “blatu”. Eto u čemu je jedina razlika! Drugim riječima, i ja si želim na neki svoj način “pomoći u postojanju”, i to je nit koja nas povezuje.

Na svjestan život koji predlažu i poučavaju i De Mello i Osho, gledam kao na još jedan od načina za izdržavanje patnje ovoga svijeta – pored Isusovog dobrovoljnog prepuštanja patnji ili Lao Tseovog negiranja patnje i sl. Uvjerio sam se da svijesti, putem tzv. “viših”, meditativnih stanja, doista polazi za rukom ignorirati patnju. Uostalom, kako drugačije objasniti spektakularno prelaženje preko žeravice bosih nogu indijskih jogija?! I ne samo to, polazi joj za rukom preobraziti čovjeka. Dovoljno je da neko vrijeme provedete svjesni svega oko sebe i vaše raspoloženje će se podići. Međutim, za samu meditaciju pomoću koje se “duhom dolazi” u ta “viša” stanja svijesti, nikada nisam iskazivao neko posebno zanimanje. Bilo je nekoliko nemuštih pokušaja u mom životu s ležanjem na krevetu i osjećajem težine ruke, njene topline… no ništa posebno nisam doživio u tome, pa sam sve napustio. Nisam tip koji bi se prepustio prostom “nerazmišljanju” i promatranju. Umu ostajem vjeran poput nekog starog, umornog zapadnjaka. No Osho na meditaciju ne gleda kao na nešto što bi trebalo biti zahtjevno običnom umu, za njega meditacija nije nekakvo mističko iskustvo dostupno samo odabranima. Meditacija je naprosto stanje svijesti koje se može prakticirati u svakom životnom trenutku a počinje prostim “pomnim promatranjem” zbilje koja nas okružuje… i ničim više.

Promatrate li nešto pomno, iskusit ćete malo prosvijetljenosti… ne u potpunosti, već samo malo… Promatrate li pomno svoj gnjev, gnjev će nestati… Budite u trenutku. Unesite cijelo svoje biće u trenutak.

Lošim stvarima već čisto promatranje oduzet će snagu a dobrima je podariti.

Sve što ne valja nestaje samo od sebe jer se ne može suprotstaviti svijesti. I sve što je dobro pojavljuje se samo od sebe jer mu je svijest hrana.

Drugim riječima, “pažnja je energija“, kaže Osho, i zbog toga:

Naučite sjediti – postanite ogledalo! Vašu svijest spokoj pretvara u ogledalo i tada funkcionirate iz trenutka u trenutak. Odražavate život. [Svjedočite životu]… To je autentično življenje… Činitelj nestaje, ali radnja se nastavlja!

No iako je “činitelj” nestao, “svijest sebstva” ostaje, jer na drugom mjestu Osho kaže da nikada ne trebate sumnjati u sebe i svoje postojanje, kao što je to, recimo, prvotno činio Descartes (pa naknadno došao do uvida: “Mislim, dakle, jesam!”).

Nema potrebe vjerovati da postojite. Zapravo, čak i ako to želite, ne možete nijekati sebe. I samo nijekanje je dokaz vaše egzistencije. To je jedina stvar koja se ne može zanijekati. Sve se drugo može nijekati. Možda je to samo fatamorgana u pustinji, možda je samo san, možda halucinirate, možda ste hipnotizirani i vidite stvari kojih tu nema. Sve na svijetu se može negirati osim vas. Vi ste najosnovnija stvarnost – neporeciva, nesumnjiva. A njezino pronalaženje je znanstveno iskustvo.

*

S druge strane, ono što me najviše muči u svezi Oshove knjige tiče se njenog naslova. Zašto Knjiga o spoznaji? Je li to znači da je nekakva krajnja spoznaja… ipak moguća? Nikada nisam bio pobornik “krajnje spoznaje”, štoviše, u većini prilika bih je u najvećem luku zaobilazio. Ili ako ću se izraziti Oshovim riječima – nekako znam (a ne da vjerujem!) da krajnja spoznaja ne postoji, odnosno, da je spoznavanje samo jedan od načina čovjekovog bivstvovanja na zemlji; dakako, Nietzsche bi me tu jetko ispravio – radi se o načinu bivstvovanja životinje koja je naučila “kapitalizirati svoje iskustvo”. Ali ne, uvjerava me Osho i poznanik iz “digitalnog svijeta” s kojim sam razmijenio nekoliko mailova i komentara na blogu na ovu temu; radi se, zapravo, o samospoznaji u kojoj svijest zauzima centralno mjesto. Kako je to moguće? Ali na to pitanje ne može se odgovoriti riječima, kaže Osho i moj poznanik: samospoznaja je iskustvo koje je neprenosivo, svaki pojedinac ju mora sâm za sebe doživjeti.

Ja sam savršeno dobro znao razliku u trenutku prije prosvjetljenja i u trenutku nakon toga. Bio sam potpuno siguran, znao sam da se probudilo nešto u mom umu i da je počelo funkcioniratinešto za što nisam znao ni da postoji… Otada živim bez [ikakvih problema], bez brige, bez bilo kakve napetosti.

A mi bismo dodali – i bez patnje, odnosno, čini nam se da je od tog trenutka naučio ignorirati patnju. Za većinu pitanja koja si je Um stigao postaviti kroz tu čudovišnu, višestoljetnu, filozofsko-znanstvenu tradiciju, Osho kaže da su suvišna. Na mnoga od njih nema odgovora i to treba prihvatiti. Primjerice, pitanje koje možda predstavlja najviše pitanje koje si čovjek može postaviti – što je Život? – također nema odgovora.

Život je misterij. Mogli bismo živjeti bolje, mogli bismo živjeti dulje, mogli bismo živjeti ugodnije – ali ne možemo znati što je život. To pitanje će sve do samog kraja ostati neodgovoreno.

No ovo “do samog kraja” ostalo je “visjeti u zraku”. Znači li to da ćemo na samom kraju ipak dobiti odgovor? Ali ovim smo samo postavili novo pitanje te se nastavljamo vrtjeti u krugu…

A što reći tek za jednu ovakvu, spekulativnu tvrdnju:

Možete uništiti mozak, tada će s umom biti gotovo, ali svijest ne možete uništiti jer ona ne ovisi o mozgu ni moždanom sustavu. Možete uništiti tijelo, možete uništiti mozak, ali ako ste uspjeli i od jednog i od drugog osloboditi svoju svijest, bit ćete netaknuti, ne dirnuti. U vama neće ostati čak ni ogrebotina.

Ovu izjavu pak nekako sam uspio sebi “prevesti” u razumijevanje da i pored sve patnje, patnje tijela, patnje uma, pa čak i one koja se osjeća pred samu smrt – čovjek može biti i samo svjestan. Čak se i vlastitu smrt može samo promatrati. No da će svijest preživjeti i nadživjeti našu smrt, ako je to bilo značenje prethodnog citata, to mi se čini neprihvatljivim. Po meni, oduvijek se radi(lo) samo o životu i njegovim mogućnostima. A biti svjestan života kojeg živiš možda je trenutno njegova najviša mogućnost. Zbog toga, na ovom mjestu, navodim jednu od najljepših Oshovih misli koja se tiče prethodno iznesenog značenja vezanog uz samrtnu postelju:

Cvijet lotosa je simbol Istoka, jer na Istoku kažu da moraš živjeti u svijetu, ali ne dopustiti da utječe na tebe. Trebate ostati u svijetu, ali svijet ne bi trebao ostati u vama. Trebali biste proći kroz ovaj svijet bez ikakva utjecaja, otiska, ogrebotine. Možete li na samrti reći da je vaša svijest jednako čista i nedužna kao i ona s kojom ste došli na ovaj svijet, znači da ste proživjeli religiozni život, duhovni život. Zbog toga je cvijet lotosa simbol duhovnog načina života. Izrasta iz blata, a ipak ostaje neuprljan. On je simbol preobrazbe.

*

Kao pasionirani kritičar svih religija – kršćanske, muslimanske, hinduističke itd. – Osho ne preže ni pred kim/čim. No, ono što on kod drugih religija napada prečesto se odnosi samo na njihov, stoljećima prilagođavan, izvještačen oblik namijenjen masama. I tu kao da previđa činjenicu da se obraća populaciji daleko ispod 1 % ljudi na ovom svijetu koji zapravo jedini duhovno promišljaju svoju egzistenciju na ovoj planeti, a da ne znaju zašto su na to ponukani. Većina ljudi, a tu doista mislim na onih 99% i vjerojatno još nešto više stanovništva, nikada ne razmišlja o tim stvarima. Njima je samo stalo do toga da u postojanju pomognu sebi i donekle svojim bližnjima. Drugim riječima, misle isključivo na svoje dupe, kako je to sjajno opisao imam iz filma Drvo divlje kruške turskog redatelja Nurija Bilgea Ceylona. Ako nemaš ništa za reći po tom pitanju, duhovno me nikada nećeš utješiti. Tako rezonira običan čovjek i na neki “svoj” način je u pravu.

S druge strane, Život je suviše stvaran, “suviše istinit”, da bi ga bilo što moglo zasjeniti, a tu mislim da spada i sama Svijest. Svijest može Život – i ono što on jest, samo uspješno ignorirati. Svijest može ponuditi i ekskluzivnu pozornicu za ekstatičko promatranje tog istog Života… ekskluzivno “neokrznuto” promatranje, kako veli Osho, ali ga ne može u cijelosti nadomjestiti. Drugim riječima, Život sa sobom (do)nosi i Svijest, ali se ne može svesti na Svijest.

*

Dojmljiv dokumentarac koji sam progutao u pet dana – Wild, wild country – dramatično je svjedočanstvo “primjene” Oshova nauka na ljude. Na početku, sve je divno i krasno. Komuna koja prakticira Oshovo učenje živi u unutarnjem miru, članovi izgrađuju svoje nastambe, meditiraju, plešu, slave život. Na momente podsjećaju na mlade ljude koji su u Jugoslaviji 1960-ih i 1970-ih sudjelovali u radnim akcijama i gradili pruge Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo. Sreća na njihovim licima ostajala je i pri najvećim fizičkim naporima. Pejo, majstor na održavanju s kojim sam nekoć radio u tvornici, u želji da mi dočara atmosferu s tih radnih akcija prepričao mi je jednu scenu s gradilišta.

– Kiša lijeva k’o iz kabla, a jedan viče: “Jel’ pada?” a mi: “Ne pada!” A on će opet: “Jel’ pada?” A mi još glasnije: “Ne pada!”. “Ma, jel’ pada?”, on će najjače, a mi još jače “Ne pada!” i netko započne pjevat a mi mu se pridružimo… Kiša pljušti, ne možemo si vidjeti ni lica, a mi radimo i pjevamo! Nikada nam ništa nije smetalo. Radili smo kao stoka, ali smo iznutra osjećali da radimo za pravu stvar!

Nešto slično događalo se i sa tim ljudima u Rajneeshprumu, u komuni koja je živjela na jednom ranču u Oregonu, na negostoljubivom američkom sjeverozapadu. Na licima im se ocrtavala samo sreća, ništa im nije bilo teško. Bili su duhovno sretne osobe zahvaljujući upravo Oshu. No, nisu bili sami i tu je nastao problem. Lokalno stanovništvo koje je počivalo na jednoj drugoj duhovnoj tradiciji od one koju je poučavao Osho, od samog početka iskazivalo je netrpeljivost. U Sannyasinsima ili “narančastim ljudima” vidjelo je samo opasnost. Nakon niza peripetija – insinuacija, tužbi, pritisaka, naposljetku i bombaškog napada, a malo zatim i unutarnjeg razdora – komuna se raspala. Tužno je bilo gledati Osha, tog dobroćudnog gurua, kako odjednom, putem medijskih sredstava priopćavanja, napada svoje bivše suradnike koji su ga napustili nazivajući ih najpogrdnijim imenima. Što se dogodilo čovjeku koji je zagovarao samo unutarnji mir, ne-osuđivanje, svjesni život koji sâm zna koji je pravi put…? Nije li na njega “udario stvarni život”? Čini se da jest. Svjesni život u borbi s nesvjesnim mora izgubiti.

Kada bismo bili sami na svijetu možda bi se mogli u potpunosti posvetiti Oshovu nauku. Ne bismo se razlikovali od drveta, žabe i vode. No nismo, i teško da ćemo ikada biti sami na ovom svijetu. Okruženi ljudima, različitih duhovnih usmjerenja, afiniteta, potreba, uvijek će nam to teže polaziti za rukom. Drugim riječima, na svijetu će uvijek biti puno religija. No to nije nikakva izlika vama, slobodnim duhovima, kojima se ovdje obraćam, da vlastitu svijest povremeno ipak ne učinite ogledalom vlastita života!

Za kraj donosim još nekoliko Oshovih misli iz Knjige o spoznaji koje potpisujem cijelim svojim – ali ipak samo – Umom…

Ne postoji smisao u životu. Čovjek ga mora stvoriti.

…egzistencija prethodi biti… esenciji… [to je drugi način da se kaže:] ne postoji ljudska priroda. Čovjek sâm stvara ono što jest, stvara samoga sebe.

Neka vaša svijest odluči o vašem načinu života [i smislu vašeg života]. Ne dopustite da to odluči netko drugi [a pogotovo ne vaš um, odnosno vaše razmišljanje].

…kad funkcionira cijeli um, a vi ste izvan njega, onda ste gospodar. Um je najbolji sluga i najgori gospodar na svijetu.

Svatko želi biti neobičan. To je potraga ega: biti netko tko je poseban… To je sasvim obična želja… A kad postanete obični, postajete neobični [jer ste bez obzira na sve – jedinstveni]. Zapravo je svatko jedinstven.

Seks je jedina energija koju imate, [ali najniža vrsta energije koja se može i mora preobraziti u više vrste energije]

Ne možete osjećati da nešto vrijedite ako niste [bili] voljeni… Pokazalo se da djeca koja žive bez ljubavi postaju veoma opasni ljudi.

Svaki pojedinac mora imati veoma kristaliziran ego, jedino će ga tako moći odbaciti, drukčije neće!

Živite opasno. Kad kažem “živite opasno” mislim na to da živite u skladu sa samim sobom, pod svaku cijenu… Kad bježite od problema, bježite i od njegova rješenja. Kad se ne želite suočiti s nekom situacijom, osakaćujete vlastiti život.

Odgovor-nost jednostavno znači spontani odgovor.

Zbog čega ljudi žele moć? Zbog toga što nitko ne poštuje [ne voli] ono što radi.

Prosinac 2018.

Metafizika patnje

Posted in Biblija, HOUELLEBECQ, NIETZSCHE, Ostati živ, RELIGIOZNOST, S onu stranu dobra i zla tagged , , , , , , , u 3:55 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV
Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA
BIBLIJA

Možemo li zamisliti život koji ne živi na račun drugog života (i sveg drugog oko sebe) nego samim svojim postojanjem okolini čini dobro i samo dobro? Možemo li zamisliti život koji za svoj rast traži dopuštenje drugih bića, a zauzvrat dariva one koji mu to omoguće? Napokon, možemo li zamisliti egzistenciju bez inherentnog nasilja koje je upisano u njenu bit, kao i u bit danoga prostorno-vremenskog okvira u kojem se svi mi odreda rađamo i umiremo i nazivamo “svijetom”? Dakako da je možemo zamisliti, ali, čini se, samo to… Kada bi u danom prostorno-vremenskom okviru sva bića bila svjesna i kada bi razmišljala kao mi možda bi se naša zamišljena, nenasilna egzistencija mogla doista pretočiti u djelo. Ali kao što znamo, to nije slučaj. To je (bio i ostao) samo ideal.

No zadržimo se barem na zamisli života koji daje koliko i uzima? Nije li nam takav život već pred očima… i ne vidimo li da već manje pati…? Kao fauna planeta, nije li on – sâm život – gotovo pa postao podnošljiv? Biljka preko dana proizvede kisik nakon što je noću iz atmosfere uzela ugljični dioksid. Još malo sunca i vode i nije joj potrebno više. Zauzima uvijek isti prostor, širi se polako i bojažljivo, a sve svoje nasilnosti, ako ih ima, provodi isključivo na mikro razini… Da li bi to, onda, značilo da stupanj nasilnosti jedne egzistencije dovodimo u vezu sa intenzitetom patnje koju ona osjeća u svom postojanju? Da, značilo bi; zbog toga smo i nedavno napisali da ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život

Je li stvar u “materijalnosti” svijeta u cjelini, prostoru i vremenu, ili svemu pomalo, no, stječe se dojam da je ovaj svijet svemu što postoji u njemu odista dan kao ‘rasprostrta patnja’. Patnja je bitak postojanja u prostorvremenu. Svijet je ostvaren tako da se u njemu pati, sve što postoji na svijetu pati, jer ono što je rođeno ili stvoreno, rođeno je ili stvoreno kao pojedinačno pored drugoga, rođenog ili stvorenog, pojedinačnog do sebe. I premda jedno drugo u vremenu mogu zavoljeti, najprije moraju patiti, boriti se za svijet koji im je dan. “Rat je otac svih stvari!” – ne zvuči li vam to poznato?

Bili mi i najpravedniji na svijetu, puni ljubavi za sva bića, ovu neugodu svijeta ne možemo otkloniti.

*

*  *

Svijet je rasprostrta patnja. U njegovom ishodištu postoji čvor patnje. Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje.

napisao je i francuski pisac Michel Houellebecq na početku svog eseja Ostati živ koji je presudno oblikovao moj spisateljski duh. No dugo vremena nisam razumio zašto bi patnja bila u ishodištu svega. Zašto u ishodištu svega ne bi kraljevala ugoda a ne neugoda? Zašto postojanje, u svom čistom, neskrivenom obliku, kako bi kazao Heidegger, ne bi moglo biti sretno? Tek kada sam naišao na filmove Larsa von Triera u dvadeset i prvom stoljeću shvatio sam zašto to ne može biti tako.

Postojanje može postati sretno samo ako se čovjek prepusti zaboravu – zaboravu patnje kao osnove života, odajući se varljivim iluzijama svoga Duha koje ga jamačno opčinjavaju na svakom koraku. Nekima od nas, na koncu, teško je to priznati, ali Duh imamo samo kako bismo djelomično ublažili, a u nekim prilikama i u potpunosti otklonili svoje misli od patnje kao osnove postojanja. Tu bih čak na sâm Duh mogao primijeniti one Heideggerove kategorije pravosti i nepravosti i reći da pravi Duh shvaća da jedino što može učiniti je naučiti se s patnjom nositi, dok nepravi Duh vjeruje da se ona ipak može otkloniti (ali uvijek putem ove ili one iluzije)…

K tomu, kad je čovjek mlad, i ako je poput nas, upravo tom porivu traganja za osnovom postojanja nikako neće moći umaći. I zamišljat će sve drugo kao osnovu postojanja samo ne patnju. To je i razumljivo. U tim godinama njegovo tijelo je zdravo, boleštinama je rijetko izložen, kako bi mu onda moglo pasti na pamet da je temelj sveg postojanja, ali i svijeta u cjelini, neugoda, a ne ugoda – patnja, a ne sreća?

Svi inteligentni pojedinci (pa čak i oni koji su u značajnoj mjeri religiozni) kad tad dođu do uvida da je život besmislen s obzirom na svoju krajnju svrhu. Nje, jednostavno, nema. No to je i prva patnja s kojom se suočavaju u duhu. Jedini mogući smisao života onda mora biti sadržan u prostom življenju, reći će sebi, u trajanju bez krajnje svrhe, i to može čak biti i podnošljivo s obzirom na strasti, volju i nagone koje posjeduju… A upravo potonji su ti koji će im najprije odvratiti pogled od grozote stvarnosti jedne egzistencije – patnje… Prepustit će im se u poslovičnom zaboravu i u tom zaboravu uglavnom provesti svoj život. No pitanja Čemu? i Zašto? i dalje će se njihati iznad njihovih glava, i tek povremeno proizvoditi onu nesnosnu “buku besmisla” u njihovim mislima zbog koje će uvijek iznova patiti.

Ali svejedno; i pored svega iznesenog, mi ne možemo znati je li Bog, na kraju krajeva, postoji. Zbog toga nikada nećemo oduzeti dostojanstvo jednom kršćanskom vjerniku koji je uvjeren u njegovo postojanje, kao što ga nećemo oduzeti ni jednom ateisti koji to poriče. Uvijek ćemo ostati stajati pod tom skeptičkom nišom iz koje nas neće moći istjerati. Tako “naša istina” ne može biti istinitija od kršćanske a ni od ateističke istine, ali i obrnuto. Radije ćemo se vladati poput onih Nietzscheovih “filozofa budućnosti” koje on veselo spominje u S onu stranu dobra i zla – koji su puni ljubavi za istine do kojih su sami došli, ali koje upravo zbog toga ljubomorno čuvaju samo za sebe, jer ne žele da one budu istine za svakoga!

*

*  *

Prije samog oblikovanja “moje istine” o patnji kao bitku postojanja, nešto se dogodilo u mom životu… tog osamnaestog studenog dvije tisuće osamnaeste… a što mu je, po svemu sudeći, bilo okidač… Ne mogu reći da je to bio događaj sličan onomu koji je doživio Pascal u svojoj prosvjetiteljskoj noći dvadeset trećega istog mjeseca samo davne tisuću šesto pedeset i četvrte. I nikako ne mogu reći da sam nakon tog događaja kao Pascal postao istinskim kršćanskim vjernikom… Jedino sam u strahovitom proplamsaju uvida shvatio u čemu je sadržana stvarna veličina tog mučenika nad mučenicima iz kršćanske tradicije. I ovaj uvid opalio me kao i svi drugi koje sam imao u životu, iz nekakvog neuhvatljivog središta u meni samom. Ukratko, došapnuo mi je da je prava Kristova veličina sadržana, ne toliko u moći iskupljenja grijeha, koliko u spektakularnome, i potpuno neočekivanom, dobrovoljnom pristanku na patnju… Naime, Isus je među prvima pokazao kako se suočiti i živjeti s patnjom na ovom svijetu. Patnji se, pokazao je On, treba dobrovoljno prepustiti, a ne ju nastojati ublažiti ili otkloniti… Patnja oblikuje čovjeka, nadodat će stoljećima kasnije Nietzsche. Sve što je iz njega dobro i loše izraslo on ima zahvaliti patnji kojoj je izložen

I Buddha je, kao što znamo, spoznao da je patnja osnov svijeta, međutim, samo je Isus osmislio učinkovitu praksu življenja s tim groznim uvidom.

U sakramentu euharistije ili svete pričesti, koji je danas sastavni dio svete mise kršćanske Crkve, sadržana je spomen na ovaj Isusov čin. Ali baš taj najvažniji od svih sakramenata najmanje sam mogao razumjeti. Ideja vjere u Boga u ovom besmislenom svijetu racionalno mi je bila shvatljiva od samog početka, ali konsekracija odnosno misterij pretvorbe običnog kruha u tijelo Kristovo u meni je mogla izazvati samo najveću nevjericu. Osim toga, kako bi “tijelo Kristovo” uopće bilo u stanju iskupiti grijeh vjernika ako ga on pojede?! Na kraju krajeva, čemu uopće tako kompliciran, kanibalistički ritual stran svakom ratiu…? Bio sam dojma da ga ni najdublji teolozi sebi ne mogu racionalno objasniti. No sakrament svete pričesti stoljećima je ugrađen u obred svete mise, i što je najvažnije, kao takav, začuđujuće dobro funkcionira! Zašto bi ga mijenjali, ako je u stanju učiniti da se čovjek nakon njega osjeća iskupljeno i pročišćeno? To što se racionalni osnov vremenom izgubio, to ne treba nikoga plašiti, ionako smo ga naslijedili od svojih predaka, koji su ga pak naslijedili od svojih predaka i tako dalje… Sakrament svete pričesti dio je jedne duge tradicije i zato ga možda i ne treba dovoditi u pitanje. Tako otprilike o euharistijskom slavlju moraju razmišljati današnji kršćanski teolozi.

No, u isto vrijeme, čini se da nisu svjesni da je upravo njegova iracionalnost element koji će odbiti mnoge pojedince današnjeg društva, dovoljno inteligentne da u tom činu, neobjašnjivom za njihov um, vide samo primitivni akt, ravan molitvi, koji upravo dokazuje suprotno – zašto se u Boga ne treba vjerovati. Hej, jedem kruh i trebam misliti da je to tijelo Kristovo! No way, neću to činiti! Pa tako, samo egoistični pojedinci kojima je tek do toga da iskupe svoje osobne, i s ovog stanovišta, beznačajne grijehe, taj čin neće dovoditi u pitanje. Njima nimalo nije važna njegova pozadina, smislena utemeljenost, stalo im je samo do toga da u svojim očima ponovno postanu čisti. Zbog svih tih razloga, tužno je to reći, Crkva je danas više mjesto okupljanja egoističnih pojedinaca, nego istinskih ljudi duha.

I na ovom mjestu više vam ne mogu tajiti; a vjerojatno ste me već i prozreli. Tog osamnaestog studenog nazočio sam svetoj misi u jednoj crkvi. Ja, polubezbožnik, sjedio sam u klupi, i u polulaičkoj i polusvetačkoj šutnji nazočio svetom kršćanskom obredu, mozgajući o prirodi euharistijskog slavlja koji me započeo kopkati odmah nakon što sam dovršio čitanje Pascalovih Misli… A uskoro je red došao i na njega. Tik prije same (ipak to moram reći – samo simboličke) pretvorbe kruha u tijelo Kristovo, nastupa nesvakidašnji trenutak, crkvom se prolomi zatomljeni zvuk pričesnika koji ničice padaju na svoja koljena, a potom uslijedi neobična tišina za prostor ispunjen ljudima, tišina one “božje prisutnosti”, samo s glasom svećenika u pozadini, koju povremeno prekida mukli zvuk turobnog zvona. Svaki put osjetim tu tišinu, i čini se kao da je u tim trenucima svaki vjernik u Crkvi suspregnuo svoj dah… Žena mi je poslije rekla da su neki svećenici mogli vidjeti pravo tijelo i pravu krv u peharu, ali u to nisam sklon povjerovati. Sudim po razumu, a Pascal me je poučio da se i putem razuma može stići do vjere. Nisam trebao odlaziti do oltara da bih se uvjerio kako se ništa natprirodno nije dogodilo, a to nije bilo ni važno. Simbolički naboj oduvijek mi je bio dovoljan, jer se “čitav” odigrava u duhu. Pozorno sam stao pratiti svećenika dok je prenosio Isusove riječi:

“Uzmite i jedite od ovoga svi. Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati!”

a zatim:

” Uzmite i pijte od ovoga svi, ovo je moja krv, Novoga i Vječnog saveza, koja će se za vas proliti i sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen!”

Što bi ove zagonetne riječi mogle značiti? Zašto Isus ne govori o svom duhu, a ne tijelu? Zašto dopušta da se apostoli (svećenici) napiju njegove krvi, a narod najede njegova tijela? Vjerojatno postoje knjige, teološke i ne-teološke provenijencije, u kojima se nadugačko i naširoko raspravlja o ovim riječima koje je Isus izgovorio u odsutnim trenucima Posljednje večere i koje ja, bezbožnik, nisam čitao. Možda već postoji napisano ono što ću sada iznijeti, u to ne ulazim, ali time se ne smatram većim ili manjim laikom u kršćanskom smislu. Patnja, prema mom mišljenju, dolazi prije kršćanstva, prije svake religije, štoviše, ona je njihov povod, a ne posljedica, a iz razloga što je osjećam više nego ikada u životu, uzimam si pravo govoriti samo o Njoj i isticati veličinu Isusa kao čovjeka samo po Njoj, a ne prema biblijskoj činjenici da je on i Božji sin. Stvari kršćanstva ostavljam po strani i neka mi na tome kršćani oproste. S druge strane, to me ne sprečava da same kršćane, kao i vjernike drugih religija, po pitanju njihova odnosa prema patnji ne doživljavam svojom braćom!

*

*  *

I ono što na kraju ovog teksta slijedi postulati su jedne nove metafizike – metafizike patnje. Možda se radi i o postulatima neke “nove religije u rukama filozofa”, koju je u S onu stranu dobra i zla zazivao Nietzsche…? Ipak, ne želimo biti pretenciozni. Neka ovo učenje bude i ostane samo naša istina.

Nitko nije patio kao Isus Krist. Njegova patnja na križu nesumjerljiva s bilo kojim drugim oblikom patnje. Iako se u fizičkom smislu mogu navesti gori oblici patnje od patnje na križu, recimo, komadanje tijela, ili nabijanje na kolac, nećemo cjepidlačiti: Isusova patnja je za sve ljude, ako ništa drugo, a ono barem simbol najveće moguće patnje koju čovjek može iskusiti. I onda, što nam je Isus svojim dobrovoljnim pristankom na Nju, želio poručiti?

Prvo, ako patimo zbog nasilne prirode života samoga (kako smo to pokazali u prvom odjeljku), krivi smo već i samom činjenicom što smo živi. Ta je krivnja istinski “praotački grijeh” koji spominje i Pascal. Stoga da bismo krivnju (samog života) otkupili, patnju moramo dobrovoljno prihvatiti, a ne je izbjegavati.

Drugo, kako patnju izdržati? Na ovom mjestu dolazi do izražaja pravo značenje sakramenta svete pričesti u svom arhetipskom, i rekao bih, potisnutom, a možda i u potpunosti, zaboravljenom obliku. Stavljam ga u vlastitoj interpretaciji u misli ili riječi samog Spasitelja upućene učenicima na Posljednjoj večeri:

“Ako će moje tijelo biti izvrgnuto najvećoj patnji na ovom svijetu i ako sam ja na tu patnju dobrovoljno pristao, neće li svatko, tko se bude sjećao moje muke, u (ipak samo) simboličkom jedenju moga tijela i pijenju moje krvi, osnažiti i svoj duh i svoje tijelo; duh – za odluku da se dobrovoljno prepusti patnji, a tijelo – kako bi tu istu patnju mogao izdržati. Drugim riječima, neće li i mali komadić moga tijela pridodan vašem tijelu, pa i na simboličkoj razini, učiniti vaše tijelo poput moga, te će ono biti u stanju izdržati patnju na koju je vaš duh dobrovoljno pristao. Tu patnju ću ja sutra na križu prvi izdržati, patnju koju prije toga nitko nije bio u stanju izdržati. Iza toga to ćete činiti i vi – meni na spomen!”

I konačno, treće:

“Sjećanjem na moju patnju vaša patnja, kakva god bila, ne može se usporediti s mojom. I to će vam znanje uliti dodatnu snagu da svoju patnju izdržite. Patnja je križ života. A ja pokazujem kako taj križ nositi.

Jasno je po čemu je onda Krist – Spasitelj: po pokazivanju načina kako se treba nositi s patnjom života! U kontekstu izloženih postulata jedne nove i osobite metafizike patnje postavlja se i pitanje uloge Boga u cijeloj priči. Ne ulazeći u druge religiozne aspekte i Božje uloge (stvaratelja i sličnih), uloga Boga u kontekstu metafizike patnje svodi se na ulogu “javnog bilježnika” odnosno jamca istinitosti Isusova nauka. Za obične ljude to je nužno u onom istom smislu koji je spominjao i Pascal govoreći o nužnosti vjerovanja običnih ljudi u pravednost zakona (iako su svi redom oni po sebi nepravedni). Za ljude višeg ukusa ili duha nije nužno da Bog postoji kao jamac Isusova nauka. Isusov nauk vezan uz dobrovoljno prepuštanje patnji, kao takav, samodovoljan je pred razumom. No problem je razuma u tome što do te istine može doći samo zaobilaznim putom, odnosno tek nakon što se otklonio od svih svojih pojmova u koje je bezrezervno vjerovao, poput istine, pravde i sličnih. Tek nakon toga razum ostaje oči u oči samo s jednim pojmom, za koji nije siguran je li ga prvog stvorio, ili je taj “prapojam” stvorio njega – patnjom. Ne bi ga bilo da nema patnje! Ne bi ga čovjek imao da ne pokušava čitavo vrijeme otkloniti patnju iz svoje egzistencije… Ali sada razum tu duboku spoznaju može dohvatiti i… postati religiozan.

Poučeni “učenjima” Larsa Von Triera, Blaise Pascala, Friedricha Nietzschea i konačno, Isusa Krista možemo iscrtati konture nečega čemu smo dali jedan, možda i pomalo pretenciozan naziv – Metafizika Patnje, svojevrsni “patnjizam”. Jer, sve što kažemo, kažemo u Duhu, i dovoljno je daleko od Života i fizike, ali zato blizu Duha i metafizike…

Svijet kao prostorno-vremensko-materijalni okvir, za sva bića koja obitavaju u njemu, rasprostrta je patnja. Patnja je sadržana u samom načinu postojanja upojedinačenog bića u cjelini i ne može se otkloniti. No Duh se rađa kako bi nas poučio kako se s patnjom nositi. Na ovaj način i pomalo neočekivano, on našem životu (i u posljednji tren) ipak uspijeva uliti smisao.

Prosinac 2015.

‘Najvažnija stvar koja je to u ovom trenutku’

Posted in Gdje se fizika susreće s metafizikom, HELLER tagged , , , u 12:29 pm autora/ice Magičar

MICHAŁ HELLER: Gdje se fizika susreće s metafizikom // O prostoru i vremenu

*
*  *

Ovih dana u posjet mi je stigao neobičan gost. Predstavivši se kao ‘moj Zloduh’u par riječi objasnio mi je kob moje sudbine.

„Bolestan si od nečovještva“, kazao je.
„Sve što si činio u životu, činio si zbog bolesti nečovještva u sebi!“
O tome kad sam je ‘zaradio’ i kako sam se razbolio – ni riječi.
„Ljudska sreća ti je nedostižna! Prijateljstvo i Ljubav, jedine ljudske vrednote, nedohvatljive…“, nastavio je „…i to samo zato…“ – …jer moj Ego… znam već – nije ljudski Ego!
U redu je, Zloduše, ne moraš mi više stajati na muku… Znam, ponekad sam i sâm sebi neshvatljiv.

„I što ćeš učiniti?“, upitao me je.
Za trenutak zastadoh…
„Neka me onda ispuni Duh!“, zavapio sam.
U istom trenu moj se Zloduh pretvori u Dobroduha.
„To mi je već draže čuti!“ prozbori, „Ali samo još par natuknica…“
Bio sam spreman.
„Ne smiješ dopustiti da ti oholost zahvati dušu!“
„Kako mi oholost može zahvatit dušu?!“, upitao sam.
„O može, može; pristup stvarima duha uvijek dušu učini oholom!“, tu se Dobroduh počeša po bradi. „Recimo, Sokrat je bio ohol; dijelom i Nietzsche…“
„Onda reci: kako da spriječim da mi duša postane ohola?“
„Tako što ćeš dopustiti da tvoj Ego, koji je sada u službi Duha, istinski trpi od života… jer znaš, život je sam po sebi egoističan…“

Tim zagonetnim riječima Dobroduh je završio svoju objavu, ostavivši me u premišljanju…

*
*  *

Ponekad, a u posljednje vrijeme sve češće, zahvati me osjećaj da se nalazim na kraju svog života i da odvajanje moje sudbine od tipične ljudske sudbine postaje potpuno. Sada još činim samo ono što sam oduvijek želio činiti. Čak sam i onu, Nietzscheu dragu, osobinu učtivosti spram Drugoga pospremio pod tepih. Preostalo mi je još samo baviti se ‘tim stvarima’, ‘stvarima duha’ koje su možda i najveća prijevara u historiji ljudske duše, ali zato, sve sam uvjereniji – nužna prijevara. Odatle sve više vjerujem da su one moj pravi dom, a ne nekakav uobličen i zdrav Ego! Sve dane do svoje smrti u ovom kvazi-ljudskom obličju (jer moj Ego nije ljudski Ego!) posvetit ću tom zadatku.

*
*  *

Michał Heller, poljski teolog i filozof, zaposlen na Sveučilištu u Krakowu napisao je sjajan, subliman tekst o fizici i metafizici, posredno i o fizici i teologiji… a vidite, mene još stignu zanimati samo takvi tipovi! Oni koji su spremni iskoračiti iz ‘svog dvorišta’, ‘svoje’ znanosti i filozofije – ‘svoje dogme’, i hrabro se suočiti se s istinom Drugog, često suprotnom od njegove. Boljeg primjera od Michała Hellera u ovom trenutku nema! On je bio uzrokom što sam se na ovogodišnjem Interliberu iznenađujuće dugo zadržao na štandu Kršćanske sadašnjosti u rukama mjerkajući knjige neobičnih naziva: „Fizika i teologija“ Simonea Morandinija, ‘Znanost i religija’ Alistera E. McGratha, ‘Prirodne znanosti i religija’ Marija Crvenke, da bih naposljetku onu prvu – i kupio.

Prema vlastitom priznanju, Michał Heller bio je vrlo ambiciozan mladić; želio je učiniti ‘najvažniju stvar koja je to bila u tom trenutku’.

„Znanost nam daje znanje, a religija značenje. Znanost bez religije nije besmislena, ali je hroma, a religija bez znanosti vodi u fundamentalizam.“

Dakle, kada, Michał Heller, bez dlake na jeziku, napiše kako su kršćanski vjernici u napasti da u Velikom Prasku, jednom čistom fenomenu znanosti, vide čin Božjeg stvaranja svemira (a što se, po njemu, čini ishitrenim), ili kako je ideja Velikog praska (a ovo ‘ideja’ posebno je znakovito) samo ‘pokrivač za prazninu u našem znanju’ jer skriva neugodnu činjenicu da ‘ispod Planckova praga’ u znanstvenom smislu ne možemo doprijeti – onda mu, ako ništa, barem morate stisnuti ruku na čestitosti i upućenosti u problem te priupitati kakav je njegov stav prema tom pitanju.

Njegov odgovor iznenađujuće je kratak i jezgrovit; zahvati vas osjećaj da je vašim mislima doista moguće sve dohvatiti:

Stvaranje svijeta nije vremenski čin. Svijet nije stvoren u vremenu, svijet je stvoren s vremenom.

Dakako, to je odgovor koji se oslanja na odgovor velikog kršćanskog teologa Tome Akvinskog:

Ključ njegove [Tomine] analize je razlika između promjene koja je sadržana u vremenu, i stvaranja koje je u biti atemporalno. Stvaranje nema ništa s [prouzrokovanjem] promjene u nečemu (što bi pretpostavljalo ‘predpostojeći materijal’) [recimo, nekakvu kuglicu poput ping-pong loptice koja bi se u Velikom prasku rasprsnula u današnji svemir] nego je [stvaranje] korijen koji uzrokuje postojanje… [te se]… uvijek zbiva (s točke gledišta tvorevinskih tvari).

Većina ljudi na ovom planetu živi bez razmišljanja o ovim stvarima. Uglavnom, okrenuti su jedni drugima, pa se usudim reći da su i najveći neprijatelji bliži jedan drugome, nego što im je blizak čovjek koji ovakva pitanja pretura po svojoj glavi. Ipak, imamo sreće, i običnom čovjeku potreban je transcendentni osnov. Neprihvatljivo im je objašnjenje da kad umru da ih jednostavno više nema, da se njihov ego naprosto rasplinuo. Toliko su se srodili s njim da im bilo kakvo poimanje izvan njegova (poimanja) liči na nedokučivu dimenziju stvarnosti. U sebi ne mogu osjetiti druge identitete, pa ni svijet kao takav. Zbog toga je svakom čovjeku bliska ideja Boga-čovjeka, slike i prilike njega samog, koju mu u najvećem broju slučajeva drugi utuvljuju u glavu kako bi njime mogli manipulirati.

Međutim, što je um prosvjećeniji to mu je ovu ideju lakše prilagoditi sebi ili je u potpunosti napustiti. Svemir je ‘dovoljno čudesan’ i bez Boga, uobičajeno je rezoniranje prosvjetiteljskog uma koji svoju nadu oslanja na uistinu čudesne uvide i razvoj znanosti. Međutim, u postmoderni i toj je bajci došao kraj, a naš je obični čovjek, samo zahvaljujući ostavljenom glasno upaljenom televizoru i jarkim svjetlima šopingholova još na životu bez novog ili usklađenog transcendentnog osnova. K tomu, postoji bojazan da takva situacija neće dugo potrajati. Zato su se kršćanski teolozi bacili na posao. Pod hitno im je potreban novi transcendentni osnov koji bi mnogim ljudima, ponajviše ateistima, ponovno ulio nadu. Zbog toga, odlučili su baciti sve karte na posljednje tajne svemira, ali ovoga puta, rame uz rame sa znanstvenim uvidima. Čini se da žele pokazati kako je bez religioznog osjećaja u njemu nemoguće živjeti…

I onda, je li vam išta znače vrijednosti 10-33 cm i 10-43 s koje predstavljaju prostornovremenske granice ‘Planckova svijeta’ – ili pak pojmovi poput tamne materije i tamne energije? Ako ne, običan ste čovjek, bacite se na čitanje knjiga o ljubavima i ratovima, pohlepi i (ne)pravdi, knjiga o ljudima, knjiga o vama samima, i klonite se ovakvih štiva; sačekajte da novi transcendentni temelj bude izgrađen. Nas nekolicina, eto, iz još neutvrđenih razloga, ali po svemu sudeći, po pozivu rijetke, nerazjašnjenje bolesti ili mutacije u organizmu, natjerani smo njima se baviti, a možda i samo zbog toga kako bismo vaše snove učinili lijepim, kako bismo VAS motivirali na postojanje… Možda ću u cijelom poslu ostati samo promatrač… ali to je nevažno, PISANJE JE ISTO ŠTO I ČITANJE i svi smo mi na svoj način uključeni na izgradnji istog ‘tijela duha’.

Kolovoz 2014.

Književno-filozofski ljetni intermezzo: o Sokratovoj ženi

Posted in FILOZOFIJA, HAMVAS, Scientia Sacra tagged , , u 5:49 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Izmišljena anegdota razotkriva zašto je pojam ‘entelehije‘ (ili možda neki drugi?) u Sokratovu promišljanju ostao nedorečen. Kažu da je toga dana na Agoru stigao dosta kasno, zadržan poslom koji mu  njegova žena bijaše naložila: da zgnječi sto glavica kupusa u kadi od smokvina pruća. Tako se dogodilo da je ondašnje besposličare i skitnice koji su se motali po atenskom glavnom trgu, a koje mi danas znamo pod otmjenim imenom filozofa – ljubitelja mudrosti – zatekao mrak a da nisu do kraja promislili temu o kojoj su tog popodneva ‘razbijali glave’. Između ostalih, pojam ‘entelehije’ koji se bio stidljivo pojavio u jednoj raspravi, za sva stoljeća koja su uslijedila, u zapadnom krugu mišljenja, osta kao onaj – najnepromišljeniji, najnerasvjetljeniji. I za tu čudnu situaciju, sada to vidimo jasno, kriva je Sokratova žena.

Međutim, isto tako, uvjeren sam, kad bi je znanstvenici budućnosti jednoga dana ponovno sastavili i probudili – iz jedne jedine stanice DNK pronađene u naramku ljudskih kostiju ispod nekog kamena, na jednom od mnogobrojnih atenskih čudesnih arheoloških nalazišta – i optužili za neprimjereno ponašanje prema svom mužu-misliocu, prema kojemu se čitava Europa danas osjeća dužnikom, zbog vehemetnih misli koje je izrekao i ostavio u amanet na korištenje, da bi spremno odgovorila:

– A zato se na Trgu zadržava’ toliko dugo! A ja sama morala obavljati popodnevne i predvečernje poslove. Da sam to znala, bogme, ta vaša Europa ostala bi ne samo bez ‘dostatne rasvijetljenosti nekog pojma’ nego i čitave filozofije!
Tako bi, uvjeren sam, zborila Sokratova žena! (A možda tako zbori, duboko u svojoj nutrini, i moja žena, svaka žena?)

Nije ‘zalud Bela Hamvas u svojoj knjizi Scientia Sacra muškaraca definirao kao ‘materijaliziran duh’, a ženu kao ‘produhovljenu materiju’! Pa ipak, stigao je napisati i ovo:

Tijekom cijelog svog života nisam imao potresnijeg iskustva. Nisam to shvatio odjednom i naglo. Moj me daimon štedio jer je znao da to ne bih bio u stanju podnijeti. Žena mi je bila beskrajno važnija od mene samog, a to je posve prirodno i to odmah shvaćaju svi muškarci. Polako, tijekom godina, svake godine samo kap. Konačno sam morao uvidjeti, ali tek kada sam, da bih to izdržao, već imao snagu i nadmoćnost [ja naglasio].

Postavlja se pitanje, je li nešto slično mislio i osjećao i ‘naš’ Sokrat…? Moguće je… a da mi, koji sebe nazivamo slobodnim duhovima, tako mislimo i osjećamo – to pogotovo… 🙂

Studeni 2013.

Presveta krivnja

Posted in BULGAKOV, KNJIŽEVNOST - PROZA, Majstor & Margarita, RELIGIOZNOST tagged , , , u 10:54 am autora/ice Magičar

Mikhail A. Bulgakov: MAJSTOR & MARGARITA

U romanu Majstor & Margarita nalazi se možda i najljepša rečenica svjetske književnosti. Ne znamo zašto nas pogađa, ali nas pogađa, duboko, u samu našu prirodu, možda i u samo dno naših bića gdje stoluje taj naš stalni, uzvišeni i presveti osjećaj krivnje zahvaljujući kojemu smo razboriti, savjesni, puni duha, i suprotni svakom drugom živom biću:

U bijelom plaštu s purpurnom podstavom, hodom konjanika, u rano jutro četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana, u natkritu kolonadu između dva krila dvorca Heroda Velikog, ušao je prokurator Judeje Poncije Pilat.

Kada je upišete u internetsku tražilicu iznenadit će vas broj stranica na kojima se pojavljuje, u svom bezvremenom i duboko ljudskom obliku i mimo moćne tehnologije koja s njom bezosjećajno barata kao i sa svakom drugom rečenicom, neosjetljiva na njezinu semantiku, jedino na sintaksu. Što je tako  moćno u ovoj rečenici i ovom romanu? Teško da se odgovor može ponuditi kroz jedan do dva posta. Svatko ga, na kraju krajeva, pronalazi sâm za sebe. Ono što se čini najljepšim jest da se odgovoru čovjek čini najbližim samo onda kada knjigu uzme u ruke i započne s ponovnim čitanjem…

Moja sestra voljela je ovu rečenicu (kao i cijeli odlomak koji navodim u nastavku). Čitala mi ju je dok sam bio školarac, i govorila da od nje, u književnom smislu, nema ništa savršenije. S četrnaest godina nisam mogao shvatiti zašto je to tako, a ni ona mi nije mogla to objasniti. Krivnja i sudac, pa zatim grijeh i otkup tog istog grijeha koji zbog neprestanog osjećaja krivnje kao da doista negdje u svijetu postoji, sve to stoji u pozadini ove estetski savršene rečenice/odlomka. Kad bih po tome sada kopao, pomislim, ja, intuitivno nadaren za psihologiju, možda bih i na nešto mnogo ‘veće’ naišao…

Više od svega na svijetu prokurator je mrzio miris ružina ulja i sada je sve predskazivalo loš dan jer je taj miris počeo proganjati prokuratora još od zore. Prokuratoru se činilo da na ruže mirišu čempresi i palme u vrtu, da se u vonj kožne opreme i znoja stražara miješa mirisna struja prokletih ruža. Od stražnjih krila dvorca, gdje se smjestila prva kohorta Dvanaeste munjevite legije koja je u Jeršalajim došla s prokuratorom, dopirao je dim preko gornje terase u kolonadu, i u gorkasti dim koji je svjedočio da su kuhari u centurijama počeli kuhati ručak umiješao se isti taj masni ružin miris. O bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate?

Taj “miris ružina ulja” koji posvuda prodire, ne možemo li ga shvatiti simbolom krivnje – sveopćega, uzvišenog osjećaja ljudskosti koji nas bezdanim ponorom odvaja od ostatka svijeta? Kada jedan Poncije Pilat, kršćanskom predajom sudac, zajadikuje “Bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate!” nije li to vapaj onoga koji se osjeća krivim samo zato što je prisiljen na tu ulogu sudca, vrednovatelja ljudskih vrijednosti i života, zbog koje se nelagodno osjeća posebnim, i zauvijek odvojenim od svijeta? Pitanje, dakako, postaje sve više filozofske prirode, ali ja se sada, barem ne u ovom postu, ne želim udaljiti od književnosti, kao ni od ove knjige.

Definitivno, Majstor & Margarita roman je o krivnji, odatle nužno i o optužbi. Na Wikipedijinoj stranici o Mikhailu Bulgakovu naći ćete informaciju da su mu zadnje riječi prije smrti bile “Da znaju… da znaju!” navodno upućene ruskoj boljševičkoj vlasti. Propitivanje čovjekove savjesti vuče se čitavim romanom. Kad malo bolje razmislim, na prvu ruku, Nietzsche vjerojatno ne bi volio ovaj roman… podsjećao bi ga na kršćanstvo, međutim, nekako mislim da bi mu se vremenom strašno svidio jer, nije li upravo on svoja “prevrednovanja svih vrijednosti” također naslonio na tu ogradu “ljudskiju od svih ograda” – i svoju filozofiju pokušao izgraditi na činjenici ‘imanja savjesti’ baš kao što je to učinilo kršćanstvo?

Sve što pišem, pišem još uvijek jako zaobilazno, jer dvojim čvrsto pritisnuti na ranu koja ostaje skrivena negdje ispod… Ali, tko zna, možda se na to odvažim u u jednom od tekstova koji dolaze…

U svakom slučaju, mislim da se nikada neću zasititi Majstora i Margarite, književnog kritičara Berlioza i pjesnika Bezdomnog, Wolanda, Azzazela, Korovjeva, Hele, naposljetku i Mačka Behemota, nikada tog načina pisanja za koji vjerujem, i pored nekih suprotnih naznaka, da će uvijek biti u stanju suprotstaviti se struji vremena…

Siječanj 2013.

Odbrana od poniženja svakodnevice

Posted in (čitati) EUROPSKI GLASNIK, Povijest Boga (ARMSTRONG) tagged , , u 12:06 am autora/ice Magičar

Karen Armstrong: POVIJEST BOGA
Anne-Marie Delcambre: MUHAMMED

(čitati) EUROPSKI GLASNIK

eglasnikDepresija je opet tu, ali barem sam ovoga puta siguran da nema nikakve veze s uobičajeno tmurnim osječkim nebom zimi. Oblačno, sumagličasto vrijeme zasigurno ne može biti razlog za depresiju u mojem slučaju, slučaju čovjeka koji često razmišlja. Međutim, to očigledno može postati u povremenim javljanjima radijskih voditeljica, milozvučnih glasova, koje će depresiju poslovično povezati s tmurnim vremenom ne bi li svako loše raspoloženje svojih slušateljica/slušatelja učinile, pa barem, utješno profinjenim.

Depresija nastupa isključivo iz jednog razloga: gađenje spram svakodnevice i malograđanštine iz svoje okoline promiče se u gađenje spram samoga sebe zbog osjećaja istog; dakle, riječ je o gađenju na koje čovjek nema odgovora, od kojeg se ne zna i ne može obraniti. Ali budimo iskreni – i nema obrane od takve vrste gađenja. To je jednostavno tako čim predugo ‘pijemo vodu iz istih cisterni’. Depresija nastupa kad ste za svoje loše raspoloženje i neizdržavanje stvarnosti optužili sebe, a ne bezduhovnu okolinu kojoj ste očigledno bili pretjerano izloženi. To je normalan stav svakog stvaratelja, jer kako prihvatiti da nam se ljudi ponekad gade, osim na način da s nama nešto nije u redu.

Zato je važno, dok ste u depresiji, povući se od ljudi i slušati glazbu, neplanirano čitati, ili bilo što drugo (po mogućnosti također neplanirano) raditi. Sve vas to može, brže-bolje, udaljiti od bolne svakodnevice koja je, zapravo, pravi uzročnik vašeg stanja.

Razumijete, čitav život borit ćete se protiv ove nemani, jer od svakodnevice nikada nećete u potpunosti moći pobjeći. Tako je zapisano u natalnoj karti svakoga stvaratelja. Pozitivno je to, što depresija, u paru sa svojom neizdrživom prazninom u osjećajima, obično prethodi stvaralački izuzetno bogatom periodu vašeg života. Nakon noći uvijek grane sunce. I u depresiji se zbog toga ne trebate prestati nadati, neka vam bude nešto kao pustinja ili Gazimestanski vrt Isusu, ili brdo Hira i Mekka Muhammedu (naročito u onih prvih trinaest godina Objave kada mu je bilo najteže).

A upravo me u danima depresije – neplanirano – privukao tekst o islamskom proroku. Odista, nisam ga planirao pročitati, jednostavno, ruka mi je sama krenula prema polici na kojoj su se natiskali svi ti debeli Europski glasnici, dohvatila plavičasto izdanje iz 2007 i otvorila ga na dotičnom tekstu.

Prema Anne-Marie Delcambre, autorici eseja jednostavnog naziva Muhammed, on, Muhammed, čitav se život, na račun objave jednoga Boga, morao boriti s uvredama Arapa mnogobožaca kojima je bio okružen. U ismijavanju i pogrdama prednjačili su pripadnici plemena Kurejšija – oni, koji su u to doba bili najbogatiji i najugledniji članovi ‘nomadskog društva’. Ipak, Muhammed se uporno molio pokraj Ćabe, recitirajući ajete jedan za drugim, ali i svima obznanjujući kako to ne recitira on, već da to kroz njega čini Bog.

Što je to a što nas kod Muhammeda neobično privlači u izvan-religioznom smislu? Upravo to što je bio angažirani umjetnik per se, koji je svoje djelo, za nas uzgred, prožeo blistavim božanskim sjajem priskrbljujući mu u kasnijem periodu i neviđenu političku moć. Ta umjetnička upornost u ‘formiranju svoga djela’ kod Muhammeda je fascinantna i dolazi do izražaja više nego kod ijednoga drugog proroka. Zacijelo, on nije bio svjestan da osim religiozne objave gradi i egzemplarno umjetničko djelo sui generis. Ili kako Karen Amstrong piše u Povijesti Boga:

Nije čudno što su Muhammedu otkrivenja predstavljala tako golem napor: on ne samo da se probijao k jednom potpuno novom političkom rješenju za svoj narod, već je stvarao i jedno od najvećih duhovnih i literarnih djela klasične književnosti svih vremena.

Zahvaljujući čitavoj vojsci povjesničara i kroničara njegova života u sjeni kuranske predaje, islamske i neislamske provenijencije, Muhammed nam se danas čini puno bližim, kao stvaran ljudski lik, nego svi ostali proroci zajedno, uključujući tu i one najveće iz židovske i kršćanske tradicije poput Izaije, Mojsija ili samog Isusa. Tako smo u prilici saznati, primjerice, kako prema moralnim skrupulama, blago rečeno, nije imao nikakav stav, a što je za jednoga kršćanina čisti eufemizam. Jer, osim mnogoženstva, on je, kad god bi za to dobio priliku, uzvraćao udarce onima koji su ga ponižavali. Prorokova ratobornost izvor je inspiracije mnogih dobronamjernih, ali i nedobronamjernih napisa i umjetničkih djela, općenito, o islamu. (Spomenimo samo izvrstan, dobronamjeran, filmski uradak iz 2009 Jacques Audiarda Prorok). Što se tiče sklonosti nasilnog rješavanja problema, prema Anne-Marie Delcambre, Muhammed nikada to nije činio neposredno, sâm se vrlo rijetko laćao oružja, ali bio je spreman, po Božjoj volji, a o tome svjedoči i Kuran, potaknuti i poprilično krvave vojne sukobe. Dobro je poznato da je zahvaljujući pribjegavanju tako drastičnim rješenjima, na koncu, i postao vođa ujedinjenih Arapa u političkom smislu.

Možda u svome eseju Anne-Marie Delcambre i malčice pretjeruje izgrađujući poprilično prozaičnu sliku oko Muhammedovih ljudskih odlika, međutim, definitivno je u pravu kada kaže da se islamska biografija proroka čini uljepšanijom za razliku od one neislamske koja je, i po njoj, puno bliža stvarnosti. Postavlja se, međutim, pitanje koliko je to uopće važno kada se razmatra duh jedne religiozne tradicije? Dakle, nas, u ovome slučaju, ne zanima na koji je način Muhammed reagirao u stvarnom životu na poniženja i uvrede s kojima se svakodnevno susretao, već isključivo kako je na njih ‘odreagirao’ u vlastitome, zasigurno odveć burnom, prostoru uma. Konkretno, želimo se pitati o prirodi njegova prostora uma koja je, kako se pokazalo, bila u stanju ‘odreagirati’ čitavu jednu religioznu Objavu? Što mu se cijelo vrijeme vrzmalo po glavi? Možda, kad se to pitamo, ulazimo u slijepu ulicu, jer na takva pitanja nećemo nikada biti u prilici dati u potpunosti točan odgovor, jedno je, pak, sigurno, ne možemo opovrći da u njegovu umnom prostoru nisu kraljevali osjećaji ljudske poniženosti i duhovnog izbavljenja. U stvarnome svijetu bio je ponižen (barem većinu života), u duhovnom izbavljen. A nije li upravo to put svakog stvaratelja o kojem na vrlo lijep način piše i Nietzsche u svojemu Zarathustri? Zamislimo Muhammeda kako se približava Ćabi i kako krišom promatra ne bi li u blizini ugledao Kurejšiju kojemu je toga dana suđeno isporučiti alvu uvreda na njegov račun. Zamislimo i da potom o tome neprestano razgovara sa svojom Hatidžom i ostalim ‘ukućanima’. To pitanje, kako se odnositi prema poniženjima, o tome on neprestano misli, a kad se stišaju utvare stvarnosti slijedi Objava, misao o Bogu, i sav je u uznesenju. Iz njega Božja riječ progovara i on je recitira… Stoga, da bismo ‘ušli’ u umni prostor proroka na stranu trebamo ostaviti njegovu ljudskost, njegove čini, i govoriti isključivo o Muhammedu kao umjetniku.

Način na koji mu dolazi djelo posebno je intrigantan. Bog govori kroz njega, a ne on sam. Ne događa li se slično s mnogim umjetnicima? Govori Drugi, bolji od onih kojima smo okruženi. Karen Armstrong izlaže Muhammedov stvaralački čin na sljedeći način:

Rani biografi iz klasičnog razdoblja često ga prikazuju kako pažljivo sluša ono što bi možda trebalo nazvati podsvijest, nešto kao kad pjesnik opisuje proces „slušanja“ pjesme koja iz skrivenih dubina njegova bića postepeno izvire površinu, najavljujući se autoritetom i integritetom koji izgledaju tajanstveno odvojeni od njega.

dok se Anne-Marie Delcambre ne libi dramatičnoga govora:

[Muhammed] ne vidi onoga koji ga nadahnjuje. On ga čuje. Strašan glas mu naređuje da kazuje ono što mu on diktira … Prema tradiciji, Muhammed je prestravljen … Ono što Muhammed čuje glas je divovskoga bića koje prebiva između neba i zemlje, visoko na nebu, pričvršćeno za ‘spušteno’ uže.

Razmišljam, što kad Plavi noj (naočit protagonist moga romana) ne bi bio ‘moj’, što kad bi ‘pripadao’ ili ‘dolazio’ od nekoga drugog? Zapravo, u tom smislu, pogrešno bi bilo govoriti da Plavi noj ikome ‘pripada’. On se tek događa, objavljuje kroz mene, kao inherentna mogućnost svijeta kao takvog. Kao tvorac ili samo medij, ne trebam biti ponosan na ‘svoga’ Plavog noja, jedino što trebam učiniti jest da za potrebe njegove ‘objave’ pročistim kanal kroz koji dopire na svijet.

Jedno vrijeme, čudio sam se izjavi svojega prijatelja, glazbenika, koji mi je priznao da je stvarajući svoja najbolja glazbena djela (poveznicu na jedno donosim na kraju posta), to izgledalo kao da mu Bog govori što da odsvira. To mi je kazao nakon što sam ga zamolio da preda mnom uživo odsvira jednu svoju kompoziciju koju sam posebice mnogo cijenio.
– Ja to ne mogu učiniti. – kazao je skrušeno – Taj dan kada mi je ‘došla’, odsvirao sam je, snimio i to je bilo to. Čak, mislim da je nikada više nisam ponovio.
Očito, glazbena djela nailazila su mu kao kuranske sure Muhammedu. Njegova osobnost nije imala ništa s tim.

Na koji način dolazi na svijet ono što stvorimo? Jednoga, potpunog i točnog odgovora, naravno, nema, ali iščitavajući biografije na svoj način  više ili manje poznatih umjetnika, možda možemo doći do onog ‘odgovora za sebe’ s kojime bi u krajnjoj liniji bili zadovoljni. U iščitavanju svakako moramo lučiti ljudsku stranu umjetnika od duhovne, a koja nas, zapravo, jedino i zanima. Što se tiče prirode ljudske strane stvaratelja, nekada pomislim da bi ista možda mogla doslovno vrijediti za sve. S jedne strane, on je neprilagođen i neurotičan, a s druge, blag i pravedan; tomu opisu mogli bismo pridodati i one, po Nietzscheu, obvezne atribute svakoga stvaratelja: gordost, nijemost, sposobnost odolijevanja svemu i određenu bljedoću lica – i možda bi u njemu tada prepoznali sebe; a možda i ne bi. U svakom slučaju, u ljudskom obličju izmjenjuju nam se osjećaji poniženosti nekad i gadljivosti danas, a u duhovnom, posvećeni smo samo jednom – formiranju svoga djela…

Prosinac 2012.

Sa selfhelpom u rukavicama

Posted in CHOPRA, Put čarobnjaka, RELIGIOZNOST tagged , , u 3:13 pm autora/ice Magičar

Deepack Chopra: PUT ČAROBNJAKA

merlinKada se mimoilazite s prolaznikom na ulici, naoko, ništa se ne događa. On vas se ne tiče, mislite u sebi i zauzimate onaj toliko odurni i s ovim vremenom neizbježno skopčan gangnam style. Ali, zapravo, ne trebate tako misliti. Kada se mimoilazite s prolaznikom na ulici za vas je to jedinstven događaj, u pukotini vremena otvorena mogućnost da s njim razmijenite malu količinu energije za koju je nebitno koji oblik zauzima. Možda će se prenijeti kratkim pogledom, možda osjećajem njegova tijela u blizini vašeg, možda će u vašu percepciju on ući zato što proizvodi pomalo nesnosnu buku, jer visokim petama udara po pločniku; to bi bio slučaj ukoliko biste se mimoilazili sa ženskim bićem u štiklama, s tamnim naočalama na licu koje nosi čak i po oblačnom vremenu i koja vam ima namjeru jedino privući pažnju; od sebe ništa ne dati, od vas ništa ne primiti.

Zbog toga, kada se mimoilazite s nepoznatim prolaznikom na ulici dosad, u najvećem broju slučajeva osjećate nelagodu, ali odsad, to više ne mora biti tako. Ono što vam, dakle, unatoč tomu, želim savjetovati je sljedeće: svakome budite spremni uputiti blag i otvoren pogled, svakome trebate naznačiti da ste svjesni njegove posebnosti, njegove jedinstvenosti, čak i u slučaju ženskog bića koje nosi tamne naočale po oblačnu vremenu. Neka potraje samo djelić sekunde, dovoljno je! I znate što! Starim ljudima koje susretnete trebate pružiti ruku i čestitati što su sve nedaće života preživjeli i dospjeli u starost! Ne stidite se toga, čak i ako vam ne uzvrate ljubaznošću.

Zamišljam performans u kojem jedna djevojka i jedan momak, obučeni u jednostavnu trenerku, s krabuljom na licu koja je otvorena jedino u prostoru usana živahno trčkaraju izuzetno prometnom ulicom i ljube prolaznike. Ljube sve, kako gangnam ženu s tamnim naočalama, tako i baku koja malaksalo kaska za njom, ljube stasitog muškaraca koji je uvjeren da je uspio u životu (jer je na čelu tvrtke koja nekoliko godina unatrag posluje s dobitkom), ali i studenta koji je sa slušalicama na ušima duboko uronjen u svoj svijet, vanjski uopće ne primjećujući. Zašto nose masku na licu? Zato što su postvarenje moje ideje o blagome, pitkome, poštujućem stavu spram jedinstvenosti nepoznatih ljudi koje svakodnevno susrećemo na ulici.

Jeste li svjesni o čemu govorim? Govorim o muci života, o različitim načinima da se ona skine i odbaci, ili najčešće tek prikrije, a što se nerijetko nespretno čini i poprima nakaradne civilizacijske oblike (upadljivi, topotav hod, tamne naočale, slušalice na ušima i sl.). Ne trebamo druge impresionirati dok se s njima mimoilazimo, ne trebamo odražavati postvarenu dominaciju ili objekt žudnje. Trebate samo biti biće koje je uvijek spremno nešto dati i primiti. Kada na koncu uronite u stvarnost, a tu ne mislim na propagiranu ‘stvarnost’ vladajućeg društvenog sustava ili bilo kojeg drugog pogleda na svijet, već onu o kojoj piše, primjerice Anthony de Mello, shvatit ćete da je to tako; da to i jedino može biti tako ukoliko ste zainteresirani od života dobiti najviše. Razlike među osobnostima ljudi uglavnom se temelje na različitim stupnjevima uskraćivanja prvotne mogućnosti naše prirode – davanja i primanja. Nakon ovog saznanja, može se dogoditi da neki od vas počnu sažaljivo gledati na ljude, ali nemojte u tome pretjerati, jer i to je pogrešno. Može dovesti do pogubnog umišljanja i udaljavanja od onog što vam želim prenijeti.

Osim toga, nemojte misliti da sam to stanje sâm postigao! Nažalost, samo pišem o tome. Kad biste pitali druge selfhelp pisce da li prakticiraju ono o čemu pišu otkrili biste kako su mnogi od njih u svojim odgovorima neiskreni, jer će vam, velika većina, tvrditi da to neprestano čine; jer, kako bi o tome mogli pisati? Ali vjerujte mi, oni o tome samo znaju lijepo pisati i u tome je poanta svih selfhelp tektova. Samo pisanje, kao i čitanje, već pomažu, a do stvarno uspješnog prakticiranja napisanog, uvjeren sam, samo rijetki dolaze ili možda nitko. Anthony de Mello je napisao da je nakon prosvjetljenja (otkrića da može pisati, a zapravo držati terapije samopomoći) nastavio, s vremena na vrijeme, biti depresivan. Koji će vam drugi lik selfhelp provenijencije to priznati? I zašto vam to uopće govorim?

Naime, očigledno je da se i ovaj moj tekst bez problema može dovesti u vezu s pregršt selfhelp tekstova, premda i ako me svrstate u tu branšu, nemam ništa protiv, to je vaša stvar. Ipak, moram napomenuti da moja inicijalna namjera nije pomoći vam, nego osvijetliti, po mom sudu, neosvijetljenu, a meni vidljivu, stranu bitka, naših mogućnosti bivanja… Ne mora značiti da ćete vi vidjeti svijet na isti način kako ga ja vidim, ili da ćete se sa mnom uopće složiti. Možda ćete se za gangnam ženom upadljivo okrenuti i zazviždati, a staroj ženi iza nje viknuti „Miči se s puta, babetino!“. Zašto? Jer, možda ste upravo taj gangnam momak koji vjeruje da je ‘skroz na skroz’ uronjen u vrijeme u kojem živi i da je svemu ovdje napisanom spreman uputiti prezriv pogled. Nema veze. Imate na to pravo.

Druga stvar na koju bih želio ukazati tiče se činjenice da neki vrlo dobri pisci, htjeli ne htjeli, završavaju u toru selfhelp literature premda im pisanje daleko prevazilazi tu, po svemu, ograničavajuću i preusku odrednicu. Pazite, njihove knjige mogu se i ‘tako’ čitati, kao knjige koje isključivo vama kao pojedincu pomažu da prebrodite krize psihičkog predznaka i generalno, osjećate se dobro u životu. Ali u njima postoji i onaj manje vidljiv dio koji se odnosi na neki segment osjećaja stvarnosti, ono isto osvjetljavanje mogućnosti bitka, naših mogućnosti bivanja, koji seže dalje od svakog selfhelp motiva.

Jedan takav pisac je i Deepak Chopra. Hej, odmah ćete se drznuti, pa on je baš pravi selfhelp pisac, čak se i u javnosti reprezentira kao takav! Iza sebe ima brdo ‘takvih’ knjiga i nastupa uživo! U redu, imate pravo. Ako sam i pokušao nešto reći u njegovu i svoju obranu, povlačim. Jedino što još mogu učiniti jest podastrijeti vam njegove riječi iz knjige Put čarobnjaka koju sam pročitao dovoljno mlad da bih je mogao uzeti za ozbiljno, pa da onda pokušate dati svoj konačni sud. Činjenica je da čak i danas njegove citate iz navedene knjige znam prelistati u bilježnici u koju sam ih prepisao.

Čarobnjaci ne žale za izgubljenim jer jedino što se može izgubiti je nestvarnost. Ako izgubiš sve, stvarnost će ti ipak ostati. Ispod krša uništenja i katastrofa zakopano je skriveno blago. Kad gledaš u pepeo, gledaj pozorno!

Najčišća ljubav nalazi se tamo gdje je najmanje očekujete – u nevezivanju… Kad kažeš da si zaljubljen, zapravo govoriš o tome da je zadovoljena slika ljubavi koju nosiš u sebi. Na taj način počinje vezivanje: vezivanjem za sliku… Kad nemaš dovoljno ljubavi prema sebi, stvaraš sliku koja pokriva tu prazninu… Čarobnjacima je ljubav kad su potpuno nevezani, kad nema posjedovanja…

Sada ste, pretpostavljam, dokučili odakle sam crpio inspiraciju za svoj performans s djevojkom i momkom. Osim toga, aluzije između čarobnjaka u knjizi, zapravo Merlina, arturijanskog mitološkog lika i moga pseudonima, dakako, neizmjerne su. Deepak Chopra u svojoj knjizi koristi se njegovim likom kako bi poučio (samopomoći, a čemu drugom?) mladog Arthura, budućeg kralja Engleske, a zapravo nas. Duhovno Vrelo koje sam pronašao u knjizi činilo se neiscrpno:

Zamisli za trenutak svoju vlastitu verziju savršene budućnosti… Sada ‘sjećanje’ na tu budućnost donesi u sadašnjost. Dozvoli joj da utječe na tvoje ponašanje od ovog trenutka. Pokušaj je živjeti [već] sada. Kad god se iz prošlosti pojave impulsi bijesa ili straha, ukloni ih i umjesto toga ponašaj se prema svojim ‘budućim sjećanjima’. Odbaci teret prošlosti i neka te vodi vizija ispunjene budućnosti… Počeo si živjeti unatrag u vremenu, baš kao što žive čarobnjaci [ili magičari, :)]…

I ja sam tada zamislio svoju budućnost, da negdje na moru, povremeno zagledan u nj – sjedim i pišem… I što više reći… Prožima me osjećanje da sam barem pola od toga zamišljenog života ostvario već danas…

Listopad 2012.

Sam svoj prorok

Posted in RELIGIOZNOST, UPANIŠADE tagged , , , u 8:07 am autora/ice Magičar

UPANIŠADE

Raspoloženje kroz koje u posljednje vrijeme prolazim umnogome nalikuje onom religioznom. U umu dugo vremena bezuspješno rješavan spor trebam li ili ne trebam prosjaku na ulici udijeliti milodar, sada je riješen naglom i silovitom mišlju koja više ne ostavlja nikakve dileme: ne samo da trebam, nego i moram, to mi je dužnost. Premda ne znam ni po čemu, ni po komu. Odjednom, pozvan sam da siromasima udjeljujem milostinju i gotovo. Zbog toga već nekoliko dana u džepu mojih hlača zvecka sitan novac, premda, od siromaha na putu do mog posla zasada ni traga. Najčudnije od svega, to je rješenje, poput presijecanja gordijskog čvora, došlo mimo svakog svjesnog razmišljanja. Došlo je poput poziva kao što dolaze pozivi, recimo, od Boga. Čak se i moje svjesno razmišljanje još tomu protivi, ali participiranju u toj odluci više ne može umaknuti.

Druga čudna stvar dogodila se neku večer kada sam ne razmišljajući, svjesno ili nesvjesno, nagazio pauka na kuhinjskim pločicama. U trenutku, isto osjećanje cijeloga me je proželo. Nisam to trebao učiniti. Trebao sam mu poštedjeti život makar on bio odvratni kukac dugih tankih nogu. I ponovno moje svjesno razmišljanje s tom odlukom nije imalo ništa. U budućnosti morat ćeš se pridržavati toga da ne ubijaš sićušne životinje. Muhe ćeš hvatati za krilca i puštati van kuće na slobodu, paukove isto tako; ili ćeš ih jednostavno ostavljati da žive svoj život u nekom kutku sobe dok ćeš mrave zaobilaziti u najvećem luku. Pa ipak, ne mogu reći da me je zgrozila pomisao na činjenicu da je moja žena ovaj tjedan imala veliko pospremanje i da je većina žohara koja je boravila u našem stanu vjerojatno završila sa svojim životom. Na tu činjenicu unutarnji glas ostao je tajnovito ravnodušan. Ono što se dogodilo – dogodilo se – tu se više ništa nije moglo učiniti. Do prije dva tjedna i sam sam usisivačem rogobatio po dnevnom boravku i nikom pa ništa. Tada sam bio još uvijek u drugom, razumnijem stanju, i tu se doista nije moglo ništa učiniti.

Sada sjedim na kanapeu u dnevnom boravku i pitam se što se to sa mnom događa. Razmišljam o hrani. Hoće li se i tu dogoditi uvid? Hoću li čak i meso prestati konzumirati u stilu pravog proroka? Na svu sreću, u pogledu mesne ishrane glas zasada šuti. Izgleda mi nezamislivo da to mogu učiniti, pa opet – nikad se ne zna. Najbolja stvar u cijeloj priči je što o tome uopće ne moram razbijati glavu. Dogodit će se ili se neće dogoditi, neovisno o mom mozganju. Znam jedino da glas moram poslušati. Zasada mi je u glavu utuvio dva naputka: davati siromasima milostinju i ne ubijati sićušne životinje. Na daljnje naputke glasa, ako ih bude, potpuno sam spreman. On je nešto zbog čega bih svoje svjesno razmišljanje davno bacio u bunar.

Vrijeme je za čitanje. Upanišade, kao kakvo čudo, u mojim su rukama. U trenutku Prostorija s Kolom se rasvijetli. Uvijek je okrjepa napiti se s religiozna izvora. Čitam Išu Upanišadu:

Promatraj svemir sav u slavi Boga: i sve što živi i kreće se na zemlji. Napustivši prolazno, u Vječnom radost nađi: neka ti srce drugih strasti nema. Čineći tako poželi život od stotinu godina. Samo djela za Boga učinjena ne okivaju dušu čovjekovu…

Malo kasnije:

Tko sva bića u svome ja sagleda i svoje ja u svim bićima, oslobađa se straha.

I:

Duh obliva sve zračenjem svojim.

Nadovezuje se Kena Upanišada:

Pomoću Jastva snagu zadobiti možemo a pomoću vizije Vječnost.

Maitri Upanišada dovršava:

Postoji duh koji je među svim stvarima ovog svijeta a iznad svih stvari je na ovom svijetu. On je jasan i čist, u miru praznine beskraja. On je izvan života tijela i uma, nikad-rođen, nikad-umirući, vječan, uvijek jedno u svojoj sopstvenoj veličini. On je duh čija moć svijest daruje tijelu: on upravlja kočijama… Dijelom beskrajne svijesti postaje naša dovršena svijest.

Čitanje Upanišada savršeno se slaže s napucima unutarnjeg glasa koje sam danas primio. A onda je na red došao uvid, jasan kao jutro, uvid u novi pogled na svijet. Uzeo sam svoju malu bilježnicu koju uvijek nosim sa sobom (istinabog, kao i laptop) otvorio je i tamo se lijepo raspisao. Pisao sam o svojoj vlastitoj umotvorini – Prostoru Uma. Pisao sam i pisao, sve do jutra. Kad je svjetlo zore poput blaga duha hinduističkog učenja oblilo moje lice, pogledao sam se u ogledalo. U trenutku, učinilo mi se da sam postao sam svojim prorokom.

Rujan 2012.

Mali tihi bog

Posted in Buđenje svijesti, DE MELLO, RELIGIOZNOST tagged u 12:47 pm autora/ice Magičar

Anthony de Mello: BUĐENJE SVIJESTI

Ovih dana, na trenutke, osjećam kao da je ušao bog u mene. Ne neki konkretni, pravi bog koji bi se pisao velikim slovom i kojeg bi svojatala neka od religija koje se nude na ‘duhovnom tržištu’. Ne; u mene je ušao onaj mali tihi bog, kakav mislim da oduvijek jest, čineći stvari onakvima kakve oduvijek jesu. Napokon, vidim stvarnost kakva jest i ne zanosim se. Napokon, vidim stvarnost i ne očajavam. To hoću reći kad vam već spominjem malog, tihog boga.

Niste sigurni o čemu pričam? Ne vjerujete u malog tihog boga? Pogotovo, teško ga primjećujete? Jasno, jasno… Pokušat ću vam objasniti kako ćete provjeriti je li on u vama postoji. Najprije, prepoznajte trenutak kad vam je možebitno najbliži. Obično je to trenutak kada ste, ne najnesigurniji, nego najsigurniji u sebe, još i više – kada ste sigurni u to što trebate činiti na ovom svijetu. U tim trenucima on stoji onkraj stvari kojima se bavite i smiješi vam se. Dakle, trebate samo postati svjesni situacija kada ste puni samopouzdanja, prizvati ih u svijest, i na taj način ćete ostvariti svoj prvi kontakt s malim tihim bogom. On u vas uvijek ulazi na stražnja vrata uma. Čim se skoncentrirate, čarolija nestaje. Njegov glas je nedvosmislen. Premda se rijetko uobliči u riječi, najčešće dolazi u vidu snažne misli ili samo intuicije ili osjećaja što trebate činiti. Slobodno mu prepustite kontrolu. On je sada dio vas, a vi više niste rob svoga razuma.

U vrlo sličnom, ako ne i istom tonu, Anthony de Mello piše o svjesnosti ljudskog bića, svjesnosti koja se budi i postaje svjesna onoga čega jedino može postati svjesna – stvarnosti oko sebe. Tihi mali bog, moja književna metafora, odnosi se na svjesnost moga bića, ali što bi, onda, bila stvarnost koja se provlači opusom ovog jezuitskog svećenika indijskih korijena? U svakom slučaju, nešto što prevazilazi i samu svjesnost našeg uma.

Stvarnost se ne uklapa ni u jednu ideologiju…Stvarnost je nemoguće pretočiti u formulu… Život nema smisla jer smisao je formula, smisao je nešto što odgovara logici uma … koncept… Život ima smisla jedino ako ga shvaćate kao misterij koji nema baš nikakvog smisla našem konceptualnom umu.

Na stvarnost gotovo da počinjem gledati kao na još jedno biće kojem se još ne usudim izgovoriti njegovo ime. Stvarnost je nešto što je bilo sa mnom kad sam se rađao i bit će sa mnom kada budem umirao. Lagano lelujanje brezinog lišća na vjetru, nepomičnost tornja Katedrale, narančasto nebo u zalasku sunca, miran i tihi zrak, šutljivi prostor, neprimjetno vrijeme, pa opet nebo – stvarnost? Kao da se nijednog trenutka u mojoj percepciji nije mijenjala, a to što sam ja bio lud i nisam je primjećivao – to je bio samo moj problem. Jedina ona će mi na kraju ostati, nitko drugi, ni moja žena, ni moja djeca, niti jedan dragi prijatelj ili prijateljica, nitko. Sam sam u svom iskonu, kao kapljica vode što se otpušta s nekog lista nakon kiše i razvali pločnik ispod sebe. Što znači biti sam? Znači biti budan, svjestan, biti sa Stvarnošću. Eto, usudio sam se napisati je velikim slovom. Moj mali tihi bog i ja ćemo joj odsad služiti premda to ne traži od nas. Mi ćemo je štovati i unatoč tomu što molitve o njoj još nisu izmišljene.

Ipak, u jednom trenutku, mali tihi bog se okrene i kaže:
– A znaš li da je i stvarnost o kojoj sada drobiš i dalje samo koncept u tvom umu, da sam čak i ja samo koncept u tvom umu dok nas ovako vucaraš po svojoj književnoj pustopoljini? Mislim, stvarni postajemo tek kad smo izvan dosega tvojih riječi…u čistom osjećaju, doživljaju… mislim da ti je to htio poručiti onaj de Mello.

Ako se sve vaše iskustvo sastoji od različitih koncepata, vi ne doživljavate stvarnost jer stvarnost je konkretna… Riječi ti ne mogu dati stvarnost…
Magarac kojeg jašeš i na čijim leđima putuješ da bi stigao do kuće, nije sredstvo kojim ćeš ući u kuću. Koncept koristiš da dođeš pred cilj; onda ga ostaviš i prođeš kroz cilj. Ne trebate čak biti ni mistik da biste razumjeli kako stvarnost ne možete obuhvatiti riječima i konceptima.

– Znam, znam, mali tihi bože – tiho kažem – Ali u ovom trenutku i ja samo prenosim poruku. Vašu istinu prisiljen sam kodirati riječima.
– I misliš da će poruka biti shvaćena?
– Ne mislim – već sam postao nervozan – To nije u mojoj ingerenciji, kao što nije bilo ni u de Mellovoj. Svatko iz riječi može izvesti ono što mu se prohtje; recimo, ti mali tihi bog, u nekom drugom možeš postati nešto drugo, on te može drugačije nazvati, čak i osjećati; ali mislim da ćeš i u njemu obnašati barem sličnu ulogu – ulogu katalizatora u postizanju najvećeg mogućeg samopouzdanja jednog bića…

Na te moje riječi mali tihi bog samo duboko uzdahnu. Najgore ili možda najbolje što vam se može dogoditi s mislima je da postanu svjesne same sebe, da shvate da su samo misli, koncepti. To se na kraju dogodilo i s mojim malim tihim bogom. Ali tako je to danas;  ne možete izbjeći taj postmodernistički svršetak u bilo čemu. Dalje nastavljam bez riječi (barem do idućeg posta) … a i vi možete sa mnom…

Lipanj 2012.

Posvećene riječi za posvećenu prazninu

Posted in HAMVAS, RELIGIOZNOST, Scientia Sacra tagged , , , u 11:19 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Napokon jedno posvećeno štivo, s religioznošću upravo prema mome ukusu, kazao bih u intelektualnoj maniri, religioznošću koju sam kao jednu od moći duha nepravedno zanemario na ovim stranicama. Kao da mi je namjera podsjetiti intelektualce da ipak nisu sami. Da se njihova proračunata analitičko-sintaktička, kakva god, svijest ipak može ograničiti (mogao sam napisati i induktivno-deduktivna, svejedno). Pa nije li upravo osjećaj ono nešto što ne treba poimati ili griješim? I nije li osjećaj ono nešto što je, zapravo, u istoj ravni s poimanjem, što se s njim nadopunjuje, tamo gdje ne može jedno stiže drugo i obrnuto? I što je osjećaj, recite mi, vi, intelektualci? Hoćete li na to pitanje nastojati odgovoriti samo putem refleksije, mišljenja  ili uporabom riječi ili ćete jednostavno svijet pokušati osjetiti i na taj način „pojmiti“ osjećaj. Idemo pogledati što o tome kaže Bela Hamvas u svojoj knjizi:

Najviši stupanj bitka nije znanje nego osjetljivost.

A-ha. Ulaznica za kontemplaciju intelektualca i njegovo dovršenje u racionalnom misticizmu, kako je možda želio Peter Sloterdijk. Ta me tema uvijek kopka. Uvijek pišem o istom, uvijek se vraćam istom jer za moje biće postoje i nadaju se samo one teme koje ono osjeća kao svoje. Nadalje, Hamvas piše da čovjekova osjetljivost svoj najviši stupanj doseže u svojevrsnoj Budnosti. Ali kakvoj to Budnosti, uskliknuo bi moj Magičar. Dalje je potrebno vrlo pažljivo čitati filozofa vina.

Budnost je čovjekova metafizička osjetljivost.

Ah, dragi Bela, ali zar metafizika nije već odavna mrtva? Što nam želiš još poručiti njome? Želio sam razgovarati, nedostajala mi je ta osjetljivost moga bića na čistu stvarnost, doći do izraza bez ijedne upotrijebljene riječi.

I u tom trenutku, kod tih misli, starac rijetke sijede kose, s buteljom vina u ruci, osvanu u Prostoriji s Kolom. Malo je uplašio tetku koja je sjedila na stolcu i ispunjavala križaljku.
– Oh, vi… – samo je stigla promrmljati. Potom se ustala i ležerno, gegajući se u hodu, odvukla do fotelje.
– Možda imate pravo, možda ‘metafizika’ više nije prikladna riječ – poče starac bez pozdrava.
– Pa da; mogli ste samo napisati da je Budnost jednostavno čovjekova osjetljivost. – kazao sam. – Danas više ne dijelimo svijet na ‘ovostran’ i ‘onostran’.
– Slažem se…

Znak raspoznavanja u bitku jest: Svijet je Jedno. Hen Panta Einai, kako kaže Heraklit… Onda, neka Budnost bude intenzitet bitka i to njegov najviši intenzitet“. – zamlatarao je rukama po zraku – Isto tako, potrebno je „Budnost razgraničiti od Svijesti.

– Što? Zar ne smatrate Budnošću ‘buđenje svijesti’ o kojem je pisao i govorio Anthony de Mello? To je vrlo zanimljivo. – kazao sam.
– Slušajte,

Povijest je… osuđenost koju čovječanstvo, ispalo iz Zlatnog Doba, mora otpatiti… U budnom stanju povijesni čovjek nije osjetljiv nego nervozan… To zatvorenu i potonulu budnost psihologija u najnovije doba zove podsviješću. A podsvijest je upravo organ budnosti ljudske duše.

–  Samo malo, previše je novih pojmova u igri… – zadržao sam starca – Spominjete nekakvo Zlatno Doba… O čemu se, zapravo, radi?

Zlatno je Doba ono vrijeme kada je život otvoren prema bitku… Carstvo Ver čini Zlatnim Dobom to da su Nebo i Zemlja povezani s devet mostova… od devet mostova osam ih je srušeno…

– Pa što će se onda dogoditi s čovječanstvom? – upitao sam.
„Apokaliptički karakter čovječanstva nakon Zlatnog Doba jest da stoji pod presudom…“ – apokaliptično je i dovršio svoje izlaganje moj gost.

Smješkajući se slušao sam ovog starca i njegov uzavreli arhaični jezik. Tko još ovako piše, tko još ovakva štiva čita? Dakako, radi se samo o jeziku koji se rabio u dobu u kojem se vjerovalo da riječi zaprimaju stvarnu moć. Danas to više nije tako. Iako se čak i danas napisane ili izgovorene riječi nastoje rabiti za manipulaciju vama, u sve češćem broju slučajeva one se koriste tek za upražnjavanje običnog egzibicionizma, dok u rjeđim slučajevima, među koje se, nadam se, može ubrojiti i pisanija s ovog bloga, proglašavaju čistim ludostima. Jedan Derrida već se odavno posrao po riječima. I kako se onda ne smješkati na ovog apologetu istih kojeg smo sada ugostili u našoj Prostoriji s Kolom.

Pa ipak, jezik Bele Hamvasa mi je i dalje drag, makar bio onkraj svakog značenja. Njegove posvećene riječi, iako samo metafore, diraju me, diraju moju posvećenu prazninu koju sam udomio u sebi. A ta se praznina, baš poput vakuuma, sada komeša i kao da time želi poručiti da nije u potpunosti prazna, da ipak fluktuira nekim tananim religioznim osjećajem pa makar se on pod supermodernim mikroskopom, kojeg će izumiti oko 2075. za potrebe provjere valjanosti teorije struna, prepoznao kao beznadni vapaj za običnim, osobnim bogom. Tako stoji i sa Scientiom Sacrom kojoj ću se ovdje vjerojatno vraćati.

Popodnevno svjetlo probija se kroz napola spuštene škure prozora u Prostoriji s Kolom stvarajući pruge svjetlosti na sagu pored naših nogu. Neodređeno, kimnuo sam glavom.

– Hoćete čašu vina? – upita me starac nakon poduže šutnje.
– Kakvo imate?
– Bijelo… iz mađarskih vinograda iz 1959.
– Dajte!

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: