Ožujak 2019.

Proći kroz ovaj svijet bez “ogrebotine”

Posted in Knjiga o spoznaji, OSHO, RELIGIOZNOST tagged , , , , u 8:01 pm autora/ice Magičar

Osho: KNJIGA O SPOZNAJI

Dogodilo se da sam toliko toga pročitao o new ageu a da nisam uočio možda centralnu figuru cijelog pokreta – Bhagwana Shree Rajneesha, karizmatičnoga duhovnog vođu, danas poznatijeg pod imenom Osho, koji se sa svojom “verzijom” new agea revolucionarno istakao u drugoj polovici 20. stoljeća. No, sve čemu je Osho poučavao ljude – osvještavanju našeg postojanja, samospoznaji, truly happiness – već sam (bio) pročitao u knjizi Buđenje svijesti kršćanskog isusovca Anthony de Mella prije nekih desetak godina. Postavlja se pitanje, je li, onda, De Mello bio pod utjecajem Osha ili Osho – De Mella? Osim toga, takvim knjigama dugo vremena sam se žestoko “opirao”. Naime, koji ozbiljan slobodni duh bi čitao o tome kako si pomoći?! Koji ozbiljan duh bi u svom pisanju i čitanju – ako imalo stoji do umjetnosti, filozofije i znanosti, tim “svetim” “igrama Uma” ili “moćima Duha” kako im najčešće tepam na ovom blogu – navodio jedinice selfhelp literature, te prečesto puta besprizorne knjige samopomoći, kako ih uostalom nazivaju i njihovi pobornici? No danas sam manje ohol u svom stavu spram njih. Pa i meni pisanje i čitanje pomažu, kao što to čine i jedinice selfhelp literature milijunima ljudi. I knjige samopomoći su svojevrsne “čarobnice vične liječenju” samo, čini mi se, za manje zahtjevnu i sujetnu populaciju! Možda je razlika samo u “stupnju čistoće”, kako bi kazao Nietzsche; jednostavno, ne mogu se valjati u blatu u kojem se svi valjaju, moram se valjati u nekom svom “blatu”. Eto u čemu je jedina razlika! Drugim riječima, i ja si želim na neki svoj način “pomoći u postojanju”, i to je nit koja nas povezuje.

Na svjestan život koji predlažu i poučavaju i De Mello i Osho, gledam kao na još jedan od načina za izdržavanje patnje ovoga svijeta – pored Isusovog dobrovoljnog prepuštanja patnji ili Lao Tseovog negiranja patnje i sl. Uvjerio sam se da svijesti, putem tzv. “viših”, meditativnih stanja, doista polazi za rukom ignorirati patnju. Uostalom, kako drugačije objasniti spektakularno prelaženje preko žeravice bosih nogu indijskih jogija?! I ne samo to, polazi joj za rukom preobraziti čovjeka. Dovoljno je da neko vrijeme provedete svjesni svega oko sebe i vaše raspoloženje će se podići. Međutim, za samu meditaciju pomoću koje se “duhom dolazi” u ta “viša” stanja svijesti, nikada nisam iskazivao neko posebno zanimanje. Bilo je nekoliko nemuštih pokušaja u mom životu s ležanjem na krevetu i osjećajem težine ruke, njene topline… no ništa posebno nisam doživio u tome, pa sam sve napustio. Nisam tip koji bi se prepustio prostom “nerazmišljanju” i promatranju. Umu ostajem vjeran poput nekog starog, umornog zapadnjaka. No Osho na meditaciju ne gleda kao na nešto što bi trebalo biti zahtjevno običnom umu, za njega meditacija nije nekakvo mističko iskustvo dostupno samo odabranima. Meditacija je naprosto stanje svijesti koje se može prakticirati u svakom životnom trenutku a počinje prostim “pomnim promatranjem” zbilje koja nas okružuje… i ničim više.

Promatrate li nešto pomno, iskusit ćete malo prosvijetljenosti… ne u potpunosti, već samo malo… Promatrate li pomno svoj gnjev, gnjev će nestati… Budite u trenutku. Unesite cijelo svoje biće u trenutak.

Lošim stvarima već čisto promatranje oduzet će snagu a dobrima je podariti.

Sve što ne valja nestaje samo od sebe jer se ne može suprotstaviti svijesti. I sve što je dobro pojavljuje se samo od sebe jer mu je svijest hrana.

Drugim riječima, “pažnja je energija“, kaže Osho, i zbog toga:

Naučite sjediti – postanite ogledalo! Vašu svijest spokoj pretvara u ogledalo i tada funkcionirate iz trenutka u trenutak. Odražavate život. [Svjedočite životu]… To je autentično življenje… Činitelj nestaje, ali radnja se nastavlja!

No iako je “činitelj” nestao, “svijest sebstva” ostaje, jer na drugom mjestu Osho kaže da nikada ne trebate sumnjati u sebe i svoje postojanje, kao što je to, recimo, prvotno činio Descartes (pa naknadno došao do uvida: “Mislim, dakle, jesam!”).

Nema potrebe vjerovati da postojite. Zapravo, čak i ako to želite, ne možete nijekati sebe. I samo nijekanje je dokaz vaše egzistencije. To je jedina stvar koja se ne može zanijekati. Sve se drugo može nijekati. Možda je to samo fatamorgana u pustinji, možda je samo san, možda halucinirate, možda ste hipnotizirani i vidite stvari kojih tu nema. Sve na svijetu se može negirati osim vas. Vi ste najosnovnija stvarnost – neporeciva, nesumnjiva. A njezino pronalaženje je znanstveno iskustvo.

*

S druge strane, ono što me najviše muči u svezi Oshove knjige tiče se njenog naslova. Zašto Knjiga o spoznaji? Je li to znači da je nekakva krajnja spoznaja… ipak moguća? Nikada nisam bio pobornik “krajnje spoznaje”, štoviše, u većini prilika bih je u najvećem luku zaobilazio. Ili ako ću se izraziti Oshovim riječima – nekako znam (a ne da vjerujem!) da krajnja spoznaja ne postoji, odnosno, da je spoznavanje samo jedan od načina čovjekovog bivstvovanja na zemlji; dakako, Nietzsche bi me tu jetko ispravio – radi se o načinu bivstvovanja životinje koja je naučila “kapitalizirati svoje iskustvo”. Ali ne, uvjerava me Osho i poznanik iz “digitalnog svijeta” s kojim sam razmijenio nekoliko mailova i komentara na blogu na ovu temu; radi se, zapravo, o samospoznaji u kojoj svijest zauzima centralno mjesto. Kako je to moguće? Ali na to pitanje ne može se odgovoriti riječima, kaže Osho i moj poznanik: samospoznaja je iskustvo koje je neprenosivo, svaki pojedinac ju mora sâm za sebe doživjeti.

Ja sam savršeno dobro znao razliku u trenutku prije prosvjetljenja i u trenutku nakon toga. Bio sam potpuno siguran, znao sam da se probudilo nešto u mom umu i da je počelo funkcioniratinešto za što nisam znao ni da postoji… Otada živim bez [ikakvih problema], bez brige, bez bilo kakve napetosti.

A mi bismo dodali – i bez patnje, odnosno, čini nam se da je od tog trenutka naučio ignorirati patnju. Za većinu pitanja koja si je Um stigao postaviti kroz tu čudovišnu, višestoljetnu, filozofsko-znanstvenu tradiciju, Osho kaže da su suvišna. Na mnoga od njih nema odgovora i to treba prihvatiti. Primjerice, pitanje koje možda predstavlja najviše pitanje koje si čovjek može postaviti – što je Život? – također nema odgovora.

Život je misterij. Mogli bismo živjeti bolje, mogli bismo živjeti dulje, mogli bismo živjeti ugodnije – ali ne možemo znati što je život. To pitanje će sve do samog kraja ostati neodgovoreno.

No ovo “do samog kraja” ostalo je “visjeti u zraku”. Znači li to da ćemo na samom kraju ipak dobiti odgovor? Ali ovim smo samo postavili novo pitanje te se nastavljamo vrtjeti u krugu…

A što reći tek za jednu ovakvu, spekulativnu tvrdnju:

Možete uništiti mozak, tada će s umom biti gotovo, ali svijest ne možete uništiti jer ona ne ovisi o mozgu ni moždanom sustavu. Možete uništiti tijelo, možete uništiti mozak, ali ako ste uspjeli i od jednog i od drugog osloboditi svoju svijest, bit ćete netaknuti, ne dirnuti. U vama neće ostati čak ni ogrebotina.

Ovu izjavu pak nekako sam uspio sebi “prevesti” u razumijevanje da i pored sve patnje, patnje tijela, patnje uma, pa čak i one koja se osjeća pred samu smrt – čovjek može biti i samo svjestan. Čak se i vlastitu smrt može samo promatrati. No da će svijest preživjeti i nadživjeti našu smrt, ako je to bilo značenje prethodnog citata, to mi se čini neprihvatljivim. Po meni, oduvijek se radi(lo) samo o životu i njegovim mogućnostima. A biti svjestan života kojeg živiš možda je trenutno njegova najviša mogućnost. Zbog toga, na ovom mjestu, navodim jednu od najljepših Oshovih misli koja se tiče prethodno iznesenog značenja vezanog uz samrtnu postelju:

Cvijet lotosa je simbol Istoka, jer na Istoku kažu da moraš živjeti u svijetu, ali ne dopustiti da utječe na tebe. Trebate ostati u svijetu, ali svijet ne bi trebao ostati u vama. Trebali biste proći kroz ovaj svijet bez ikakva utjecaja, otiska, ogrebotine. Možete li na samrti reći da je vaša svijest jednako čista i nedužna kao i ona s kojom ste došli na ovaj svijet, znači da ste proživjeli religiozni život, duhovni život. Zbog toga je cvijet lotosa simbol duhovnog načina života. Izrasta iz blata, a ipak ostaje neuprljan. On je simbol preobrazbe.

*

Kao pasionirani kritičar svih religija – kršćanske, muslimanske, hinduističke itd. – Osho ne preže ni pred kim/čim. No, ono što on kod drugih religija napada prečesto se odnosi samo na njihov, stoljećima prilagođavan, izvještačen oblik namijenjen masama. I tu kao da previđa činjenicu da se obraća populaciji daleko ispod 1 % ljudi na ovom svijetu koji zapravo jedini duhovno promišljaju svoju egzistenciju na ovoj planeti, a da ne znaju zašto su na to ponukani. Većina ljudi, a tu doista mislim na onih 99% i vjerojatno još nešto više stanovništva, nikada ne razmišlja o tim stvarima. Njima je samo stalo do toga da u postojanju pomognu sebi i donekle svojim bližnjima. Drugim riječima, misle isključivo na svoje dupe, kako je to sjajno opisao imam iz filma Drvo divlje kruške turskog redatelja Nurija Bilgea Ceylona. Ako nemaš ništa za reći po tom pitanju, duhovno me nikada nećeš utješiti. Tako rezonira običan čovjek i na neki “svoj” način je u pravu.

S druge strane, Život je suviše stvaran, “suviše istinit”, da bi ga bilo što moglo zasjeniti, a tu mislim da spada i sama Svijest. Svijest može Život – i ono što on jest, samo uspješno ignorirati. Svijest može ponuditi i ekskluzivnu pozornicu za ekstatičko promatranje tog istog Života… ekskluzivno “neokrznuto” promatranje, kako veli Osho, ali ga ne može u cijelosti nadomjestiti. Drugim riječima, Život sa sobom (do)nosi i Svijest, ali se ne može svesti na Svijest.

*

Dojmljiv dokumentarac koji sam progutao u pet dana – Wild, wild country – dramatično je svjedočanstvo “primjene” Oshova nauka na ljude. Na početku, sve je divno i krasno. Komuna koja prakticira Oshovo učenje živi u unutarnjem miru, članovi izgrađuju svoje nastambe, meditiraju, plešu, slave život. Na momente podsjećaju na mlade ljude koji su u Jugoslaviji 1960-ih i 1970-ih sudjelovali u radnim akcijama i gradili pruge Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo. Sreća na njihovim licima ostajala je i pri najvećim fizičkim naporima. Pejo, majstor na održavanju s kojim sam nekoć radio u tvornici, u želji da mi dočara atmosferu s tih radnih akcija prepričao mi je jednu scenu s gradilišta.

– Kiša lijeva k’o iz kabla, a jedan viče: “Jel’ pada?” a mi: “Ne pada!” A on će opet: “Jel’ pada?” A mi još glasnije: “Ne pada!”. “Ma, jel’ pada?”, on će najjače, a mi još jače “Ne pada!” i netko započne pjevat a mi mu se pridružimo… Kiša pljušti, ne možemo si vidjeti ni lica, a mi radimo i pjevamo! Nikada nam ništa nije smetalo. Radili smo kao stoka, ali smo iznutra osjećali da radimo za pravu stvar!

Nešto slično događalo se i sa tim ljudima u Rajneeshprumu, u komuni koja je živjela na jednom ranču u Oregonu, na negostoljubivom američkom sjeverozapadu. Na licima im se ocrtavala samo sreća, ništa im nije bilo teško. Bili su duhovno sretne osobe zahvaljujući upravo Oshu. No, nisu bili sami i tu je nastao problem. Lokalno stanovništvo koje je počivalo na jednoj drugoj duhovnoj tradiciji od one koju je poučavao Osho, od samog početka iskazivalo je netrpeljivost. U Sannyasinsima ili “narančastim ljudima” vidjelo je samo opasnost. Nakon niza peripetija – insinuacija, tužbi, pritisaka, naposljetku i bombaškog napada, a malo zatim i unutarnjeg razdora – komuna se raspala. Tužno je bilo gledati Osha, tog dobroćudnog gurua, kako odjednom, putem medijskih sredstava priopćavanja, napada svoje bivše suradnike koji su ga napustili nazivajući ih najpogrdnijim imenima. Što se dogodilo čovjeku koji je zagovarao samo unutarnji mir, ne-osuđivanje, svjesni život koji sâm zna koji je pravi put…? Nije li na njega “udario stvarni život”? Čini se da jest. Svjesni život u borbi s nesvjesnim mora izgubiti.

Kada bismo bili sami na svijetu možda bi se mogli u potpunosti posvetiti Oshovu nauku. Ne bismo se razlikovali od drveta, žabe i vode. No nismo, i teško da ćemo ikada biti sami na ovom svijetu. Okruženi ljudima, različitih duhovnih usmjerenja, afiniteta, potreba, uvijek će nam to teže polaziti za rukom. Drugim riječima, na svijetu će uvijek biti puno religija. No to nije nikakva izlika vama, slobodnim duhovima, kojima se ovdje obraćam, da vlastitu svijest povremeno ipak ne učinite ogledalom vlastita života!

Za kraj donosim još nekoliko Oshovih misli iz Knjige o spoznaji koje potpisujem cijelim svojim – ali ipak samo – Umom…

Ne postoji smisao u životu. Čovjek ga mora stvoriti.

…egzistencija prethodi biti… esenciji… [to je drugi način da se kaže:] ne postoji ljudska priroda. Čovjek sâm stvara ono što jest, stvara samoga sebe.

Neka vaša svijest odluči o vašem načinu života [i smislu vašeg života]. Ne dopustite da to odluči netko drugi [a pogotovo ne vaš um, odnosno vaše razmišljanje].

…kad funkcionira cijeli um, a vi ste izvan njega, onda ste gospodar. Um je najbolji sluga i najgori gospodar na svijetu.

Svatko želi biti neobičan. To je potraga ega: biti netko tko je poseban… To je sasvim obična želja… A kad postanete obični, postajete neobični [jer ste bez obzira na sve – jedinstveni]. Zapravo je svatko jedinstven.

Seks je jedina energija koju imate, [ali najniža vrsta energije koja se može i mora preobraziti u više vrste energije]

Ne možete osjećati da nešto vrijedite ako niste [bili] voljeni… Pokazalo se da djeca koja žive bez ljubavi postaju veoma opasni ljudi.

Svaki pojedinac mora imati veoma kristaliziran ego, jedino će ga tako moći odbaciti, drukčije neće!

Živite opasno. Kad kažem “živite opasno” mislim na to da živite u skladu sa samim sobom, pod svaku cijenu… Kad bježite od problema, bježite i od njegova rješenja. Kad se ne želite suočiti s nekom situacijom, osakaćujete vlastiti život.

Odgovor-nost jednostavno znači spontani odgovor.

Zbog čega ljudi žele moć? Zbog toga što nitko ne poštuje [ne voli] ono što radi.

Prosinac 2018.

Metafizika patnje

Posted in Biblija, HOUELLEBECQ, NIETZSCHE, Ostati živ, RELIGIOZNOST, S onu stranu dobra i zla tagged , , , , , , , u 3:55 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV
Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA
BIBLIJA

Možemo li zamisliti život koji ne živi na račun drugog života (i sveg drugog oko sebe) nego samim svojim postojanjem okolini čini dobro i samo dobro? Možemo li zamisliti život koji za svoj rast traži dopuštenje drugih bića, a zauzvrat dariva one koji mu to omoguće? Napokon, možemo li zamisliti egzistenciju bez inherentnog nasilja koje je upisano u njenu bit, kao i u bit danoga prostorno-vremenskog okvira u kojem se svi mi odreda rađamo i umiremo i nazivamo “svijetom”? Dakako da je možemo zamisliti, ali, čini se, samo to… Kada bi u danom prostorno-vremenskom okviru sva bića bila svjesna i kada bi razmišljala kao mi možda bi se naša zamišljena, nenasilna egzistencija mogla doista pretočiti u djelo. Ali kao što znamo, to nije slučaj. To je (bio i ostao) samo ideal.

No zadržimo se barem na zamisli života koji daje koliko i uzima? Nije li nam takav život već pred očima… i ne vidimo li da već manje pati…? Kao fauna planeta, nije li on – sâm život – gotovo pa postao podnošljiv? Biljka preko dana proizvede kisik nakon što je noću iz atmosfere uzela ugljični dioksid. Još malo sunca i vode i nije joj potrebno više. Zauzima uvijek isti prostor, širi se polako i bojažljivo, a sve svoje nasilnosti, ako ih ima, provodi isključivo na mikro razini… Da li bi to, onda, značilo da stupanj nasilnosti jedne egzistencije dovodimo u vezu sa intenzitetom patnje koju ona osjeća u svom postojanju? Da, značilo bi; zbog toga smo i nedavno napisali da ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život

Je li stvar u “materijalnosti” svijeta u cjelini, prostoru i vremenu, ili svemu pomalo, no, stječe se dojam da je ovaj svijet svemu što postoji u njemu odista dan kao ‘rasprostrta patnja’. Patnja je bitak postojanja u prostorvremenu. Svijet je ostvaren tako da se u njemu pati, sve što postoji na svijetu pati, jer ono što je rođeno ili stvoreno, rođeno je ili stvoreno kao pojedinačno pored drugoga, rođenog ili stvorenog, pojedinačnog do sebe. I premda jedno drugo u vremenu mogu zavoljeti, najprije moraju patiti, boriti se za svijet koji im je dan. “Rat je otac svih stvari!” – ne zvuči li vam to poznato?

Bili mi i najpravedniji na svijetu, puni ljubavi za sva bića, ovu neugodu svijeta ne možemo otkloniti.

*

*  *

Svijet je rasprostrta patnja. U njegovom ishodištu postoji čvor patnje. Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje.

napisao je i francuski pisac Michel Houellebecq na početku svog eseja Ostati živ koji je presudno oblikovao moj spisateljski duh. No dugo vremena nisam razumio zašto bi patnja bila u ishodištu svega. Zašto u ishodištu svega ne bi kraljevala ugoda a ne neugoda? Zašto postojanje, u svom čistom, neskrivenom obliku, kako bi kazao Heidegger, ne bi moglo biti sretno? Tek kada sam naišao na filmove Larsa von Triera u dvadeset i prvom stoljeću shvatio sam zašto to ne može biti tako.

Postojanje može postati sretno samo ako se čovjek prepusti zaboravu – zaboravu patnje kao osnove života, odajući se varljivim iluzijama svoga Duha koje ga jamačno opčinjavaju na svakom koraku. Nekima od nas, na koncu, teško je to priznati, ali Duh imamo samo kako bismo djelomično ublažili, a u nekim prilikama i u potpunosti otklonili svoje misli od patnje kao osnove postojanja. Tu bih čak na sâm Duh mogao primijeniti one Heideggerove kategorije pravosti i nepravosti i reći da pravi Duh shvaća da jedino što može učiniti je naučiti se s patnjom nositi, dok nepravi Duh vjeruje da se ona ipak može otkloniti (ali uvijek putem ove ili one iluzije)…

K tomu, kad je čovjek mlad, i ako je poput nas, upravo tom porivu traganja za osnovom postojanja nikako neće moći umaći. I zamišljat će sve drugo kao osnovu postojanja samo ne patnju. To je i razumljivo. U tim godinama njegovo tijelo je zdravo, boleštinama je rijetko izložen, kako bi mu onda moglo pasti na pamet da je temelj sveg postojanja, ali i svijeta u cjelini, neugoda, a ne ugoda – patnja, a ne sreća?

Svi inteligentni pojedinci (pa čak i oni koji su u značajnoj mjeri religiozni) kad tad dođu do uvida da je život besmislen s obzirom na svoju krajnju svrhu. Nje, jednostavno, nema. No to je i prva patnja s kojom se suočavaju u duhu. Jedini mogući smisao života onda mora biti sadržan u prostom življenju, reći će sebi, u trajanju bez krajnje svrhe, i to može čak biti i podnošljivo s obzirom na strasti, volju i nagone koje posjeduju… A upravo potonji su ti koji će im najprije odvratiti pogled od grozote stvarnosti jedne egzistencije – patnje… Prepustit će im se u poslovičnom zaboravu i u tom zaboravu uglavnom provesti svoj život. No pitanja Čemu? i Zašto? i dalje će se njihati iznad njihovih glava, i tek povremeno proizvoditi onu nesnosnu “buku besmisla” u njihovim mislima zbog koje će uvijek iznova patiti.

Ali svejedno; i pored svega iznesenog, mi ne možemo znati je li Bog, na kraju krajeva, postoji. Zbog toga nikada nećemo oduzeti dostojanstvo jednom kršćanskom vjerniku koji je uvjeren u njegovo postojanje, kao što ga nećemo oduzeti ni jednom ateisti koji to poriče. Uvijek ćemo ostati stajati pod tom skeptičkom nišom iz koje nas neće moći istjerati. Tako “naša istina” ne može biti istinitija od kršćanske a ni od ateističke istine, ali i obrnuto. Radije ćemo se vladati poput onih Nietzscheovih “filozofa budućnosti” koje on veselo spominje u S onu stranu dobra i zla – koji su puni ljubavi za istine do kojih su sami došli, ali koje upravo zbog toga ljubomorno čuvaju samo za sebe, jer ne žele da one budu istine za svakoga!

*

*  *

Prije samog oblikovanja “moje istine” o patnji kao bitku postojanja, nešto se dogodilo u mom životu… tog osamnaestog studenog dvije tisuće osamnaeste… a što mu je, po svemu sudeći, bilo okidač… Ne mogu reći da je to bio događaj sličan onomu koji je doživio Pascal u svojoj prosvjetiteljskoj noći dvadeset trećega istog mjeseca samo davne tisuću šesto pedeset i četvrte. I nikako ne mogu reći da sam nakon tog događaja kao Pascal postao istinskim kršćanskim vjernikom… Jedino sam u strahovitom proplamsaju uvida shvatio u čemu je sadržana stvarna veličina tog mučenika nad mučenicima iz kršćanske tradicije. I ovaj uvid opalio me kao i svi drugi koje sam imao u životu, iz nekakvog neuhvatljivog središta u meni samom. Ukratko, došapnuo mi je da je prava Kristova veličina sadržana, ne toliko u moći iskupljenja grijeha, koliko u spektakularnome, i potpuno neočekivanom, dobrovoljnom pristanku na patnju… Naime, Isus je među prvima pokazao kako se suočiti i živjeti s patnjom na ovom svijetu. Patnji se, pokazao je On, treba dobrovoljno prepustiti, a ne ju nastojati ublažiti ili otkloniti… Patnja oblikuje čovjeka, nadodat će stoljećima kasnije Nietzsche. Sve što je iz njega dobro i loše izraslo on ima zahvaliti patnji kojoj je izložen

I Buddha je, kao što znamo, spoznao da je patnja osnov svijeta, međutim, samo je Isus osmislio učinkovitu praksu življenja s tim groznim uvidom.

U sakramentu euharistije ili svete pričesti, koji je danas sastavni dio svete mise kršćanske Crkve, sadržana je spomen na ovaj Isusov čin. Ali baš taj najvažniji od svih sakramenata najmanje sam mogao razumjeti. Ideja vjere u Boga u ovom besmislenom svijetu racionalno mi je bila shvatljiva od samog početka, ali konsekracija odnosno misterij pretvorbe običnog kruha u tijelo Kristovo u meni je mogla izazvati samo najveću nevjericu. Osim toga, kako bi “tijelo Kristovo” uopće bilo u stanju iskupiti grijeh vjernika ako ga on pojede?! Na kraju krajeva, čemu uopće tako kompliciran, kanibalistički ritual stran svakom ratiu…? Bio sam dojma da ga ni najdublji teolozi sebi ne mogu racionalno objasniti. No sakrament svete pričesti stoljećima je ugrađen u obred svete mise, i što je najvažnije, kao takav, začuđujuće dobro funkcionira! Zašto bi ga mijenjali, ako je u stanju učiniti da se čovjek nakon njega osjeća iskupljeno i pročišćeno? To što se racionalni osnov vremenom izgubio, to ne treba nikoga plašiti, ionako smo ga naslijedili od svojih predaka, koji su ga pak naslijedili od svojih predaka i tako dalje… Sakrament svete pričesti dio je jedne duge tradicije i zato ga možda i ne treba dovoditi u pitanje. Tako otprilike o euharistijskom slavlju moraju razmišljati današnji kršćanski teolozi.

No, u isto vrijeme, čini se da nisu svjesni da je upravo njegova iracionalnost element koji će odbiti mnoge pojedince današnjeg društva, dovoljno inteligentne da u tom činu, neobjašnjivom za njihov um, vide samo primitivni akt, ravan molitvi, koji upravo dokazuje suprotno – zašto se u Boga ne treba vjerovati. Hej, jedem kruh i trebam misliti da je to tijelo Kristovo! No way, neću to činiti! Pa tako, samo egoistični pojedinci kojima je tek do toga da iskupe svoje osobne, i s ovog stanovišta, beznačajne grijehe, taj čin neće dovoditi u pitanje. Njima nimalo nije važna njegova pozadina, smislena utemeljenost, stalo im je samo do toga da u svojim očima ponovno postanu čisti. Zbog svih tih razloga, tužno je to reći, Crkva je danas više mjesto okupljanja egoističnih pojedinaca, nego istinskih ljudi duha.

I na ovom mjestu više vam ne mogu tajiti; a vjerojatno ste me već i prozreli. Tog osamnaestog studenog nazočio sam svetoj misi u jednoj crkvi. Ja, polubezbožnik, sjedio sam u klupi, i u polulaičkoj i polusvetačkoj šutnji nazočio svetom kršćanskom obredu, mozgajući o prirodi euharistijskog slavlja koji me započeo kopkati odmah nakon što sam dovršio čitanje Pascalovih Misli… A uskoro je red došao i na njega. Tik prije same (ipak to moram reći – samo simboličke) pretvorbe kruha u tijelo Kristovo, nastupa nesvakidašnji trenutak, crkvom se prolomi zatomljeni zvuk pričesnika koji ničice padaju na svoja koljena, a potom uslijedi neobična tišina za prostor ispunjen ljudima, tišina one “božje prisutnosti”, samo s glasom svećenika u pozadini, koju povremeno prekida mukli zvuk turobnog zvona. Svaki put osjetim tu tišinu, i čini se kao da je u tim trenucima svaki vjernik u Crkvi suspregnuo svoj dah… Žena mi je poslije rekla da su neki svećenici mogli vidjeti pravo tijelo i pravu krv u peharu, ali u to nisam sklon povjerovati. Sudim po razumu, a Pascal me je poučio da se i putem razuma može stići do vjere. Nisam trebao odlaziti do oltara da bih se uvjerio kako se ništa natprirodno nije dogodilo, a to nije bilo ni važno. Simbolički naboj oduvijek mi je bio dovoljan, jer se “čitav” odigrava u duhu. Pozorno sam stao pratiti svećenika dok je prenosio Isusove riječi:

“Uzmite i jedite od ovoga svi. Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati!”

a zatim:

” Uzmite i pijte od ovoga svi, ovo je moja krv, Novoga i Vječnog saveza, koja će se za vas proliti i sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen!”

Što bi ove zagonetne riječi mogle značiti? Zašto Isus ne govori o svom duhu, a ne tijelu? Zašto dopušta da se apostoli (svećenici) napiju njegove krvi, a narod najede njegova tijela? Vjerojatno postoje knjige, teološke i ne-teološke provenijencije, u kojima se nadugačko i naširoko raspravlja o ovim riječima koje je Isus izgovorio u odsutnim trenucima Posljednje večere i koje ja, bezbožnik, nisam čitao. Možda već postoji napisano ono što ću sada iznijeti, u to ne ulazim, ali time se ne smatram većim ili manjim laikom u kršćanskom smislu. Patnja, prema mom mišljenju, dolazi prije kršćanstva, prije svake religije, štoviše, ona je njihov povod, a ne posljedica, a iz razloga što je osjećam više nego ikada u životu, uzimam si pravo govoriti samo o Njoj i isticati veličinu Isusa kao čovjeka samo po Njoj, a ne prema biblijskoj činjenici da je on i Božji sin. Stvari kršćanstva ostavljam po strani i neka mi na tome kršćani oproste. S druge strane, to me ne sprečava da same kršćane, kao i vjernike drugih religija, po pitanju njihova odnosa prema patnji ne doživljavam svojom braćom!

*

*  *

I ono što na kraju ovog teksta slijedi postulati su jedne nove metafizike – metafizike patnje. Možda se radi i o postulatima neke “nove religije u rukama filozofa”, koju je u S onu stranu dobra i zla zazivao Nietzsche…? Ipak, ne želimo biti pretenciozni. Neka ovo učenje bude i ostane samo naša istina.

Nitko nije patio kao Isus Krist. Njegova patnja na križu nesumjerljiva s bilo kojim drugim oblikom patnje. Iako se u fizičkom smislu mogu navesti gori oblici patnje od patnje na križu, recimo, komadanje tijela, ili nabijanje na kolac, nećemo cjepidlačiti: Isusova patnja je za sve ljude, ako ništa drugo, a ono barem simbol najveće moguće patnje koju čovjek može iskusiti. I onda, što nam je Isus svojim dobrovoljnim pristankom na Nju, želio poručiti?

Prvo, ako patimo zbog nasilne prirode života samoga (kako smo to pokazali u prvom odjeljku), krivi smo već i samom činjenicom što smo živi. Ta je krivnja istinski “praotački grijeh” koji spominje i Pascal. Stoga da bismo krivnju (samog života) otkupili, patnju moramo dobrovoljno prihvatiti, a ne je izbjegavati.

Drugo, kako patnju izdržati? Na ovom mjestu dolazi do izražaja pravo značenje sakramenta svete pričesti u svom arhetipskom, i rekao bih, potisnutom, a možda i u potpunosti, zaboravljenom obliku. Stavljam ga u vlastitoj interpretaciji u misli ili riječi samog Spasitelja upućene učenicima na Posljednjoj večeri:

“Ako će moje tijelo biti izvrgnuto najvećoj patnji na ovom svijetu i ako sam ja na tu patnju dobrovoljno pristao, neće li svatko, tko se bude sjećao moje muke, u (ipak samo) simboličkom jedenju moga tijela i pijenju moje krvi, osnažiti i svoj duh i svoje tijelo; duh – za odluku da se dobrovoljno prepusti patnji, a tijelo – kako bi tu istu patnju mogao izdržati. Drugim riječima, neće li i mali komadić moga tijela pridodan vašem tijelu, pa i na simboličkoj razini, učiniti vaše tijelo poput moga, te će ono biti u stanju izdržati patnju na koju je vaš duh dobrovoljno pristao. Tu patnju ću ja sutra na križu prvi izdržati, patnju koju prije toga nitko nije bio u stanju izdržati. Iza toga to ćete činiti i vi – meni na spomen!”

I konačno, treće:

“Sjećanjem na moju patnju vaša patnja, kakva god bila, ne može se usporediti s mojom. I to će vam znanje uliti dodatnu snagu da svoju patnju izdržite. Patnja je križ života. A ja pokazujem kako taj križ nositi.

Jasno je po čemu je onda Krist – Spasitelj: po pokazivanju načina kako se treba nositi s patnjom života! U kontekstu izloženih postulata jedne nove i osobite metafizike patnje postavlja se i pitanje uloge Boga u cijeloj priči. Ne ulazeći u druge religiozne aspekte i Božje uloge (stvaratelja i sličnih), uloga Boga u kontekstu metafizike patnje svodi se na ulogu “javnog bilježnika” odnosno jamca istinitosti Isusova nauka. Za obične ljude to je nužno u onom istom smislu koji je spominjao i Pascal govoreći o nužnosti vjerovanja običnih ljudi u pravednost zakona (iako su svi redom oni po sebi nepravedni). Za ljude višeg ukusa ili duha nije nužno da Bog postoji kao jamac Isusova nauka. Isusov nauk vezan uz dobrovoljno prepuštanje patnji, kao takav, samodovoljan je pred razumom. No problem je razuma u tome što do te istine može doći samo zaobilaznim putom, odnosno tek nakon što se otklonio od svih svojih pojmova u koje je bezrezervno vjerovao, poput istine, pravde i sličnih. Tek nakon toga razum ostaje oči u oči samo s jednim pojmom, za koji nije siguran je li ga prvog stvorio, ili je taj “prapojam” stvorio njega – patnjom. Ne bi ga bilo da nema patnje! Ne bi ga čovjek imao da ne pokušava čitavo vrijeme otkloniti patnju iz svoje egzistencije… Ali sada razum tu duboku spoznaju može dohvatiti i… postati religiozan.

Poučeni “učenjima” Larsa Von Triera, Blaise Pascala, Friedricha Nietzschea i konačno, Isusa Krista možemo iscrtati konture nečega čemu smo dali jedan, možda i pomalo pretenciozan naziv – Metafizika Patnje, svojevrsni “patnjizam”. Jer, sve što kažemo, kažemo u Duhu, i dovoljno je daleko od Života i fizike, ali zato blizu Duha i metafizike…

Svijet kao prostorno-vremensko-materijalni okvir, za sva bića koja obitavaju u njemu, rasprostrta je patnja. Patnja je sadržana u samom načinu postojanja upojedinačenog bića u cjelini i ne može se otkloniti. No Duh se rađa kako bi nas poučio kako se s patnjom nositi. Na ovaj način i pomalo neočekivano, on našem životu (i u posljednji tren) ipak uspijeva uliti smisao.

Studeni 2018.

O Duhu i Životu (ničeancije xx.)

Posted in FILOZOFIJA, Misli, PASCAL, RELIGIOZNOST tagged , , , u 9:09 am autora/ice Magičar

Blaise Pascal: MISLI

124.

Čitam Pascala posvećeno, kako to i dolikuje jednom Duhu u ovu toplu jesen. Njegove misli su i moje! Njegovo dostojanstvo sadržano u njima je i moje dostojanstvo. Kako se ne raznježiti nad jednom ovako odrješitom i dubokom mišlju uz koju prianjam cijelim svojim čeznutljivim bićem:

“Ništa ne ističe više krajnju maloumnost nego ne uviđati kolika je to nesreća kad je čovjek bez Boga…”

No ta krajnja ljudska, duboka misao danas nailazi samo na podsmijeh. “Čitaš Pascala! Da, dobar je, samo pretjeruje s onom svojom religijom…”. Kako danas jednom technomanageru objasniti potrebu imanja Boga u svijetu novca u kojem on živi? Kako danas jednom djetetu objasniti potrebu imanja Boga u svijetu YouTubea i videoigara u kojem on živi? Kako danas bilo kome, učiteljici, doktoru, krovopokrivaču, glazbeniku, objasniti potrebu imanja Boga u svijetu u kojem oni žive?

No, čini se da mom Duhu nedostaje trenutak prosvjetljenja (koji je imao Pascal)… a možda ga, u mom slučaju, i ne može biti. Kao ‘sopstvenost cjeline’ ne mogu osjetiti tog “Pascalovog” Boga kako kroz mene gleda na svijet, gledajući samog sebe…

125.

Bog, kao Cjelina, besmislen je Bog. Bog, kao Cjelina, ne zna da je Bog. A možda je upravo to njegova gorka istina?

126.

Istinu Cjeline, Boga, nemoguće nam je izreći. Izričemo samo iluziju i te činjenice samo najdublji duhovi poput Pascala i Goethea bili su svjesni. Istina je mnogolika; druga riječ za – neizreciva. Nije istina Cjeline “Sve je jedno!” – to je samo smislena, razumljiva iluzija za koju mislimo da je najbliža Istini. Isto tako možemo tvrditi da je Cjelina razlomljena… I što ako je njena istina “Sve je razlomljeno!”? A kad to kažemo, čak se i bolje osjećamo, jer je takva Istina bliža našem iskustvu; no u načelu, Istinu Cjeline ne možemo (sa)znati zbog njene inherentne neizrecivosti.

127.

Istina Cjeline je jedna, ali se može izreći na bezbroj načina… Probajmo ići tim putem! Izricanje istine jedne ‘sopstvenosti cjeline’ – to bi onda bio Duh u čovjeku! Kao što postoje ‘sopstvenosti cjeline’ postoje i ‘sopstvenosti istine’ one jedne – Apsolutne Istine!

128.

Duh uvijek nastoji doprijeti do Apsolutne Istine. Samo Apsolutna Istina zanima naš Duh. Samo nju naš Duh kroz nas želi izreći… Ali Istina koju na kraju izriče samo je subjektivna Istina jednog bijednog Života. Svaki put kada se očituje, naš Duh promaši po Duhu, ali pogodi po Životu, jer stvori Iluziju koja Životu pomaže preživjeti…

129.

Međutim, sâm pojam Apsolutne Istine također mora biti jedna iluzija, jer je umotvorina Duha, premda objektivnost “toga” na što ukazuje ne mora biti opovrgnuta. Zagledani u jednu te istu sliku, u jednom trenutku vidjet ćemo portret mlade žene, a u drugom starice. Međutim, objektivno vidimo samo linije za koje se ne može reći što su po sebi… différance – to je onaj Derridain “trag” po kojem razlikujemo i odgađamo značenje

130.

Apsolutna Istina ne postoji. Ono što postoji je Istina Cjeline, svega danog, i koju bi mogla izreći samo Cjelina – taj naš skriveni, šutljivi Bog. Ali kad bi ju izrekao, to bi opet bila samo njegova subjektivna Istina koja ne bi morala “vrijediti” za nas.

131.

Kako je uopće nastao pojam Istine u Duhu? “Želim vidjeti stvari kakve jesu kako bih izbjegao Neugodu!”, morala je na početku kazati prva iskrica Duha u Životu, u tim trenucima neodvojiva od njega samog. No, vremenom, razvijeni Duh u Životu shvaća da je do Istine nemoguće doprijeti, da je ona njegova umotvorina, iluzija koja je samo trebala pomoći prevladavanju Neugode, odnosno patnje koju Život neprestano osjeća… Međutim, u osnovi Života kao takvog je patnja; patnja koju Život izaziva samim svojim načinom bivstvovanja, svojom prolaznošću i življenjem na račun drugog Života i svega drugog… Stoga se Neugoda ne može ukloniti!

132.

Ali tako smo barem došli do određenja Duha: Život koji misli – to je Duh! Život se samo ne živi, o njemu se (i u njemu) misli! Da je Životu dovoljno samo življenje, Život ne bi mislio, ali ipak misli, u početku samo kako bi prevladao, a kada je shvatio da to nije u stanju, onda barem iskupio patnju jednog Života… Što je logos ako ne druga riječ za Duh – za jednu začuđujuću mogućnost i sposobnost mišljenja o svijetu.

Itekako mogu pojmiti čovjeka bez ruku, nogu, glave. Ali ne mogu pojmiti čovjeka bez mišljenja: to bi bio kamen ili sirova živina.

Veličina čovjeka je u mišljenju.

133.

Ideja Volje za moći najveća je Iluzija Života. Ideja objektivne, Apsolutne Istine najveća je Iluzija Duha. Odatle, Život stremi Iluziji, a Duh Istini. No Život ne zna da je Volja za moć iluzija, dok Duh zna da do Istine ne može doprijeti, a to je ipak velika razlika.

134.

…ne treba da se varamo o sebi samima: mi smo automat [Život] koliko i duh [Duh]… Treba, dakle, uliti vjeru u obadva naša dijela: u duh [Duh] razlozima, koje je dovoljno da smo jednom u životu zapazili; i u automat [Život], navikom, i ne dopuštajući mu da posegne za suprotnu stranu…
(Prema Léonu Brunschvicgu pojam “automata” za Pascala predstavlja Život, pa su Pascalovi problemi i naši problemi!)

Dakle, ne treba se varati oko ljudskog života. Dvije najveće muke njegova Duha su uvid u njegovu prolaznost i uvid u njegovu inherentnu zloćudnost (življenje na račun drugog Života i svega drugog). No kada ljudski život ne bi imao Duha, imao bi samo jednu muku – neugodu odnosno patnju – i bio bi sveden na životinjski.

Rujan 2017.

O vjerskom osjećaju (ničeancije xiv.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, RELIGIOZNOST, S onu stranu dobra i zla tagged , , u 10:16 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA

83.

Zanimljive misli čovjeku obično padnu na pamet u onim situacijama, za koje on sâm nikada ne bi pomislio da mogu izroditi zanimljivu misao. Nešto slično dogodilo se s još jednom mojom zanimljivom, a usudio bih se reći, i ‘velikom mišlju’: pala mi je na pamet prije neki dan nakon tuširanja, dok sam drhtureći, poput pravog goluždravca, izlazio iz tuš kabine… To je bila misao o Bogu, najvišem i najdubljem biću koje se uopće može zamisliti, pa bi se, slijedom toga, i ta misao morala svrstati u red najviših i najdubljih misli koje čovjeku mogu pasti na pamet u svezi tajne postojanja… Naime, odjednom, i bez ikakva povoda, sinulo mi je tko bi mogao biti taj koji za sebe, prema židovskoj tradiciji, tvrdi da samo jest (ja sam onaj koji jesam!), i kojega, mi blaženi i napaćeni ljudi ovog planeta, stoljećima doživljavamo kao uzrok sve naše sreće i patnje…

Međutim, dati tako jednostavan odgovor na ovo pitanje, dakako, da budi sumnju… jer, koliko je samo ljudi kroz povijest, učenih i neučenih, uključujući tu i velik broj filozofa, znanstvenika i crkvenih velikodostojnika, a da ne spominjemo duhovne askete i pustinjake svih vrsta, provelo vremena po najosamljenijim mjestima na zemaljskoj kugli, kako bi stiglo do njega…? U pravu ste, stoga nemojte ovu misao uzimati kao onu koja bi bila voljna ulaziti u polemike s drugim srodnim mislima postojećih religija, ona je možda samo umjetnička ‘po sebi’, i ako ste vjernik, kako ne biste s njom imali ‘problem’ – zamislite da samo čini srž sinopsisa nekog romana u nastajanju…

Dakle, Bog bi, prema toj osobitoj misli, bio naša krajnja mogućnost postojanja; jednostavno rečeno, to bismo bili mi u času naše smrti. Ona osoba pred kojom je sve ‘iza’, a ništa ‘ispred’, kojoj na dlanu leži naš proživljeni život i koja mu, zahvaljujući tomu, napokon, može uzeti mjeru i sagledati njegov pravi smisao. To bi napokon mogla učiniti, bez one pomalo dosadnjikave ‘sveprisutne’ nade koja svaki življeni život prati u stopu. Ne kaže se uzalud da u času svoje smrti saznamo tko smo zapravo bili… ‘Znanstveni dokaz’ koji bi potkrijepio ovu misao vjerojatno bi se pozivao na  činjenicu da se jedino ta ‘krajnja instanca’ naše osobe, iskliznuvši iz prostora i vremena, može ponovno ‘zalediti’ u apeironu, i na taj način, kao pra-tvar, povezati sa svim drugim stvarima, dušama i mogućnostima, koje apeiron nosi sa sobom, a time možda i s Bogovima velikih religija…

Mistični aspekt ove, nekome zanimljive, a nekome nezanimljive, ‘velike misli’ odnosi se na mogućnost stvarne komunikacije s tom našom ‘krajnjom mogućnošću postojanja’. A što ako ta naša osoba u času naše smrti, putem tajnovitih zavijutaka prostora i vremena, nusa ili apeirona, ipak posjeduje nekakvu moć djelovanja na naš današnji život…? Ne bismo li je mi, upravo zbog te činjenice, putem molitvi, neprestano gnjavili da nam otkrije jesmo li na pravom putu ili ne… Još mističnija mogućnost odnosi se na zamisao da se Bog u obliku naše umiruće osobe iz budućnosti mijenja u ovisnosti od toga što činimo danas… Zamislite, da našu krajnju mogućnost, i doslovno – našega Boga, izgrađujemo našim životnim postupcima! Ne sumnjam da bi apeiron mogao udovoljiti čak i jednom ovakvom ekshibicionističkom zahtjevu našega vjerskog osjećaja… ali zbog kojeg nam, u isto vrijeme, postaje jasnije zašto Bog može biti i čovjek. Bela Hamvas u Scientii Sacri tog je Boga-Čovjeka nazvao Adam Kadmon, eto, ni najmanje ne sluteći da je možda govorio o sebi u času svoje smrti…

84.

Ovim postom, eto, uzeo sam si za pravo da uvelike meditiram nad čovjekovim vjerskim osjećajem, koji strogo razlikujem od, meni puno dražeg, religioznog osjećaja… (Podsjetimo, religiozni osjećaj vezan je uz onu vrstu pra-osjećaja da smo dio ovoga svijeta, a ne pojedinci bačeni u njega). I, onda, što bi to bilo ‘vjersko’ po sebi? Nećete vjerovati, gurajući se s gomilom kršćana katolika u jednu lipanjsku subotu, u jednom od njihovih najvećih svetišta u srednjoj Bosni, a u koji sam bio prisiljen doputovati voljom svoje žene, ničim izazvan, shvatio sam bit ‘vjerskog’. I u tom smislu, kako bi kršćani kazali, doživio otkrivenje ‘iliti’ otkrovenje…

Bitna je vjera, ali ne toliko u nekog konkretnog Boga, koliko vjera da ti nešto ‘vanjsko, ‘izvan tebe’, koje se, na kraju krajeva, može i nazvati Bog, može pomoći u životu. Sâm po sebi, svaki život je težak i čovjeku je svaka pomoć dobrodošla. Ako se upravo Boga moli za pomoć, onda je to suštinski vjerski čin! U tom smislu, uspostavio sam i vlastito razumijevanje koncepata pravovjerja i krivovjerja. Na koji se način treba moliti? Naime, Božju volju nikada ne treba dovoditi u pitanje; zbog ove istine, uostalom, i ‘stoji’ ono čuveno “…i budi volja Tvoja!” u najvećoj kršćanskoj molitvi koju je jadni Job u svom očaju morao bezgranično i uzaludno ponavljati. Upravo Knjiga o Jobu, najveće je biblijsko svjedočanstvo, znamen i pouka, kako se Bogu treba moliti. Bogu se jedino može moliti na način da se od njega moli snaga kako bi se nedaće života odnosno njegova volja mogla izdržati. U tome je sadržana neka vrst mog razumijevanja pravovjerja. S druge strane, ako se Boga moli da nešto izmijeni u našim životima, npr. da neka osoba ozdravi od neke bolesti, onda se tim činom u pitanje dovodi Božja volja i na stvari je, prema ovom osobitom nauku, tipično krivovjerje.

E sad, nekima od vas, možda je ono što ja mislim pod ‘vjerskim’ ono ‘religiozno’ i obrnuto… Dopuštam i takva razmišljanja! Jedino insistiram na njihovu razlikovanju!

85.

Da bi moć vjerskog osjećaja čovjek u sebi oživio potrebno je da uspostavi i oživi svoje simbole, a poglavito se tu misli – da uspostavi svoje vlastito ‘svetište’. Nekome njegovo ‘svetište’ može biti određena crkva, manastir ili džamija, mjesto ukazanja ili planinska koliba; tek u rijetkim prilikama, kao meni, kao ‘svetište’ može poslužiti i jedan čitav otok!

Sred beskrajne i puste vode
Pružio se on – plav
Kao oko njega plavetno more…
…otok Cres!

Stoga, više nikoga ne može čuditi što je upravo otok Cres jedan od ‘junaka’ mog romana i što se ‘pojavljuje’ već u njegovom prvom poglavlju

86.

Za kraj, evo nam i Nietzschea, u pomalo iznenađujućoj obrani kršćanstva, a zapravo ‘vjerskog osjećaja’, na njegov tipičan način; tko je mislio da to nije moguće, očito, prevario se!

Način, na koji se – u cjelini uzev – do današnjeg dana u Europi održava strahopoštovanje prema Bibliji, možda je najbolji primjer discipline i pročišćenosti običaja, primjer za koji Europa ima da zahvali kršćanstvu: takvim knjigama dubine i posljednje značajnosti – za njihovu zaštitu – potrebna je spoljašnja tiranija autoriteta, kako bi stekla ona milenija trajanja, koja su nužna za iscrpljivanje i dokučivanje njihova smisla. Mnogo je postignuto, kad je – najposle – u masama (među plitkoumnicima i brzovarećim crijevima svake vrste) odgojeno osjećanje da se ne mogu svega doticati; da postoje sveti doživljaji pred kojim treba da izuju cipele i da im se ne primiču svojim prljavim rukama – to je bezmalo najviši nivo humanosti, do kojeg su one kadre da se uzdignu. Nasuprot tome, kod obrazovanih ljudi, vernika ‘modernih ideja’, možda ništa nije toliko odvratno kao njihov nedostatak stida, njihova ugodna drskost oka i ruke kojom sve dotiču, glase i opipavaju; mogućno je da se u narodu, njegovim nižim slojevima, još uvijek nađe relativno više otmjenosti u ukusu i takta u strahopoštovanju, nego među obrazovanima i čitačima novina, koji pripadaju polusvetu duha.

87.

Zagonetka ove upojedinačene svijesti ostaje… Što se s njom događa na kraju…? Ako ‘ništa’, to ‘ništa’ najviše i začuđuje… Ali i ako smo ‘samo svjedočanstvo’ tražit ćemo pomoć kako bismo bili u stanju izdržati sve ovo… I stoga, kao dobri vjernici, nećemo se libiti ni molitve, pa makar ona bila upućena i samo našoj ‘krajnjoj mogućnosti postojanja’… Ave Maria!

Prosinac 2015.

‘Najvažnija stvar koja je to u ovom trenutku’

Posted in Gdje se fizika susreće s metafizikom, HELLER tagged , , , u 12:29 pm autora/ice Magičar

MICHAŁ HELLER: Gdje se fizika susreće s metafizikom // O prostoru i vremenu

*
*  *

Ovih dana u posjet mi je stigao neobičan gost. Predstavivši se kao ‘moj Zloduh’u par riječi objasnio mi je kob moje sudbine.

„Bolestan si od nečovještva“, kazao je.
„Sve što si činio u životu, činio si zbog bolesti nečovještva u sebi!“
O tome kad sam je ‘zaradio’ i kako sam se razbolio – ni riječi.
„Ljudska sreća ti je nedostižna! Prijateljstvo i Ljubav, jedine ljudske vrednote, nedohvatljive…“, nastavio je „…i to samo zato…“ – …jer moj Ego… znam već – nije ljudski Ego!
U redu je, Zloduše, ne moraš mi više stajati na muku… Znam, ponekad sam i sâm sebi neshvatljiv.

„I što ćeš učiniti?“, upitao me je.
Za trenutak zastadoh…
„Neka me onda ispuni Duh!“, zavapio sam.
U istom trenu moj se Zloduh pretvori u Dobroduha.
„To mi je već draže čuti!“ prozbori, „Ali samo još par natuknica…“
Bio sam spreman.
„Ne smiješ dopustiti da ti oholost zahvati dušu!“
„Kako mi oholost može zahvatit dušu?!“, upitao sam.
„O može, može; pristup stvarima duha uvijek dušu učini oholom!“, tu se Dobroduh počeša po bradi. „Recimo, Sokrat je bio ohol; dijelom i Nietzsche…“
„Onda reci: kako da spriječim da mi duša postane ohola?“
„Tako što ćeš dopustiti da tvoj Ego, koji je sada u službi Duha, istinski trpi od života… jer znaš, život je sam po sebi egoističan…“

Tim zagonetnim riječima Dobroduh je završio svoju objavu, ostavivši me u premišljanju…

*
*  *

Ponekad, a u posljednje vrijeme sve češće, zahvati me osjećaj da se nalazim na kraju svog života i da odvajanje moje sudbine od tipične ljudske sudbine postaje potpuno. Sada još činim samo ono što sam oduvijek želio činiti. Čak sam i onu, Nietzscheu dragu, osobinu učtivosti spram Drugoga pospremio pod tepih. Preostalo mi je još samo baviti se ‘tim stvarima’, ‘stvarima duha’ koje su možda i najveća prijevara u historiji ljudske duše, ali zato, sve sam uvjereniji – nužna prijevara. Odatle sve više vjerujem da su one moj pravi dom, a ne nekakav uobličen i zdrav Ego! Sve dane do svoje smrti u ovom kvazi-ljudskom obličju (jer moj Ego nije ljudski Ego!) posvetit ću tom zadatku.

*
*  *

Michał Heller, poljski teolog i filozof, zaposlen na Sveučilištu u Krakowu napisao je sjajan, subliman tekst o fizici i metafizici, posredno i o fizici i teologiji… a vidite, mene još stignu zanimati samo takvi tipovi! Oni koji su spremni iskoračiti iz ‘svog dvorišta’, ‘svoje’ znanosti i filozofije – ‘svoje dogme’, i hrabro se suočiti se s istinom Drugog, često suprotnom od njegove. Boljeg primjera od Michała Hellera u ovom trenutku nema! On je bio uzrokom što sam se na ovogodišnjem Interliberu iznenađujuće dugo zadržao na štandu Kršćanske sadašnjosti u rukama mjerkajući knjige neobičnih naziva: „Fizika i teologija“ Simonea Morandinija, ‘Znanost i religija’ Alistera E. McGratha, ‘Prirodne znanosti i religija’ Marija Crvenke, da bih naposljetku onu prvu – i kupio.

Prema vlastitom priznanju, Michał Heller bio je vrlo ambiciozan mladić; želio je učiniti ‘najvažniju stvar koja je to bila u tom trenutku’.

„Znanost nam daje znanje, a religija značenje. Znanost bez religije nije besmislena, ali je hroma, a religija bez znanosti vodi u fundamentalizam.“

Dakle, kada, Michał Heller, bez dlake na jeziku, napiše kako su kršćanski vjernici u napasti da u Velikom Prasku, jednom čistom fenomenu znanosti, vide čin Božjeg stvaranja svemira (a što se, po njemu, čini ishitrenim), ili kako je ideja Velikog praska (a ovo ‘ideja’ posebno je znakovito) samo ‘pokrivač za prazninu u našem znanju’ jer skriva neugodnu činjenicu da ‘ispod Planckova praga’ u znanstvenom smislu ne možemo doprijeti – onda mu, ako ništa, barem morate stisnuti ruku na čestitosti i upućenosti u problem te priupitati kakav je njegov stav prema tom pitanju.

Njegov odgovor iznenađujuće je kratak i jezgrovit; zahvati vas osjećaj da je vašim mislima doista moguće sve dohvatiti:

Stvaranje svijeta nije vremenski čin. Svijet nije stvoren u vremenu, svijet je stvoren s vremenom.

Dakako, to je odgovor koji se oslanja na odgovor velikog kršćanskog teologa Tome Akvinskog:

Ključ njegove [Tomine] analize je razlika između promjene koja je sadržana u vremenu, i stvaranja koje je u biti atemporalno. Stvaranje nema ništa s [prouzrokovanjem] promjene u nečemu (što bi pretpostavljalo ‘predpostojeći materijal’) [recimo, nekakvu kuglicu poput ping-pong loptice koja bi se u Velikom prasku rasprsnula u današnji svemir] nego je [stvaranje] korijen koji uzrokuje postojanje… [te se]… uvijek zbiva (s točke gledišta tvorevinskih tvari).

Većina ljudi na ovom planetu živi bez razmišljanja o ovim stvarima. Uglavnom, okrenuti su jedni drugima, pa se usudim reći da su i najveći neprijatelji bliži jedan drugome, nego što im je blizak čovjek koji ovakva pitanja pretura po svojoj glavi. Ipak, imamo sreće, i običnom čovjeku potreban je transcendentni osnov. Neprihvatljivo im je objašnjenje da kad umru da ih jednostavno više nema, da se njihov ego naprosto rasplinuo. Toliko su se srodili s njim da im bilo kakvo poimanje izvan njegova (poimanja) liči na nedokučivu dimenziju stvarnosti. U sebi ne mogu osjetiti druge identitete, pa ni svijet kao takav. Zbog toga je svakom čovjeku bliska ideja Boga-čovjeka, slike i prilike njega samog, koju mu u najvećem broju slučajeva drugi utuvljuju u glavu kako bi njime mogli manipulirati.

Međutim, što je um prosvjećeniji to mu je ovu ideju lakše prilagoditi sebi ili je u potpunosti napustiti. Svemir je ‘dovoljno čudesan’ i bez Boga, uobičajeno je rezoniranje prosvjetiteljskog uma koji svoju nadu oslanja na uistinu čudesne uvide i razvoj znanosti. Međutim, u postmoderni i toj je bajci došao kraj, a naš je obični čovjek, samo zahvaljujući ostavljenom glasno upaljenom televizoru i jarkim svjetlima šopingholova još na životu bez novog ili usklađenog transcendentnog osnova. K tomu, postoji bojazan da takva situacija neće dugo potrajati. Zato su se kršćanski teolozi bacili na posao. Pod hitno im je potreban novi transcendentni osnov koji bi mnogim ljudima, ponajviše ateistima, ponovno ulio nadu. Zbog toga, odlučili su baciti sve karte na posljednje tajne svemira, ali ovoga puta, rame uz rame sa znanstvenim uvidima. Čini se da žele pokazati kako je bez religioznog osjećaja u njemu nemoguće živjeti…

I onda, je li vam išta znače vrijednosti 10-33 cm i 10-43 s koje predstavljaju prostornovremenske granice ‘Planckova svijeta’ – ili pak pojmovi poput tamne materije i tamne energije? Ako ne, običan ste čovjek, bacite se na čitanje knjiga o ljubavima i ratovima, pohlepi i (ne)pravdi, knjiga o ljudima, knjiga o vama samima, i klonite se ovakvih štiva; sačekajte da novi transcendentni temelj bude izgrađen. Nas nekolicina, eto, iz još neutvrđenih razloga, ali po svemu sudeći, po pozivu rijetke, nerazjašnjenje bolesti ili mutacije u organizmu, natjerani smo njima se baviti, a možda i samo zbog toga kako bismo vaše snove učinili lijepim, kako bismo VAS motivirali na postojanje… Možda ću u cijelom poslu ostati samo promatrač… ali to je nevažno, PISANJE JE ISTO ŠTO I ČITANJE i svi smo mi na svoj način uključeni na izgradnji istog ‘tijela duha’.

Listopad 2014.

Neuzaludna uzaludnost (o tri slučaja pisca/stvaratelja)

Posted in HAMVAS, Mađarski Hiperion, RELIGIOZNOST tagged , , u 11:33 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: MAĐARSKI HIPERION

Razbolio sam se… osjećam se bolesnijim nego ikad prije… pa opet, ne mogu reći koja me to bolest točno muči. Možda samo ulazim u ono što nazivaju starost…?

Kad malo bolje razmislim, u ovom životnom dobu, svi duhovi do kojih mi je stalo bili su već mrtvi ili ludi (Kafka, Nietzsche…) U praznini sam onih Nietzscheovih godina u kojima je on potonuo u svom umu. To mi zvuči tako nestvarno da s vremena na vrijeme moram otići do kupaonice i ispljuskati se vodom. Što se to, pobogu, sa mnom događa?

Pisanje mi je postalo sve. Ma i da riječima samo ubijam ili povećavam prazninu oko sebe, ne mogu više odustati. Ne mogu ne pisati.

Postoje tri slučaja pisca/stvaratelja. Najsretniji je onaj u kojem je on od šire javnosti prepoznat kao stvaratelj, te se legitimirao u poslu pisca u smislu da ga društvo u kojem živi cijeni zbog njegove književnosti. Odatle, on ne samo da se ima vremena baviti onim za što je rođen nego mu njegova književnost osigurava i krov nad glavom, egzistenciju. U pravilu, ovaj slučaj pisaca/stvaratelja je privilegij pisaca koji žive u velikim državama (pogotovo engleskog govornog područja). Taj putuje svijetom, nastupa u televizijskim emisijama, održava predavanja po svjetskim sveučilištima. U nekim slučajevima živi i samo od tih honorara. Iako je u svijetu sve manji broj takvih pisaca, i dalje je lako navesti primjer. Michel Houellebecq je, po mom sudu, jedan takav pisac. Premda za sebe osobno vjerojatno nikada ne bi rekao da je sretan, predstavlja umjetnika/književnika koji se u potpunosti poklapa sa slikom ‘najsretnijeg slučaja stvaratelja’ danas.

Manje sretan slučaj stvaratelja je onaj u kojem on dobar dio života provede u nametanju svoje umjetnosti drugima. U ovom, mnogo češćem, slučaju pisac se bori za svoju književnost kao što se neki vlastodržac bori za svoje interese. Vjeruje da mu samo dobra promocija može donijeti uspjeh. Često je razočaran i zlovoljan. Nema motiva za rad ako nema za koga raditi. Često radi poslove usko vezane uz umjetnost/stvaralaštvo – urednik je časopisa, urednik je u nakladničkoj kući, novinar, voditelj radio ili televizijskih emisija povezanih uz neki oblik pisanja i umjetnosti itd. Mislim da neću pogriješiti ako u drugi slučaj pisca/stvaratelja uvrstim sve živuće, relativno priznate hrvatske pisce. Svi objavljuju književna djela i… pored toga, rade nešto drugo da bi preživjeli. Imaju tu nesreću da žive u maloj zemlji u kojoj književnost ne privlači pretjeranu pozornost. To znači da im bilo koja vrsta uspjeha ne donosi mnogo na materijalnom planu, kao i na planu slobodnog vremena za pisanje. Nikada neće preći u kategoriju “najsretnijeg slučaja umjetnika”. Možda je posljednji slučaj ‘najsretnijeg slučaja pisca/stvaratelja’ u našoj zemlji bio slučaj Miroslava Krleže? Teško nam je zamisliti da netko poput Miljenka Jergovića živi od prodaje svojih romana; i više smo nego uvjereni da on zapravo živi od pisanja kolumni po mrežnim portalima…

Posljednji slučaj pisca/stvaratelja (a koji se može odnositi i na bilo koju drugu vrstu umjetnika) odnosi se na slučaj stvaratelja koji živi u svom, vlastitom svijetu. Bio prihvaćen od drugih ili ne, njegov SVIJET mu je dovoljan (“Iz svog sela vidim sve zvijezde na nebu.”, zapisao je nešto slično i Fernando Pessoa). Obično za život zarađuje poslom koji nema veze s umjetnošću. Pisanje prakticira u slobodno vrijeme. Nije li treći slučaj pisca/stvaratelja – upravo naš slučaj?! Mi smo pisci/stvaratelji koji za života ništa neće dobiti od svog pisanja, poput Fernanda Pessoe i Franza Kafke, ili ‘još bolje’ …Bele Hamvasa. Na početku Mađarskog Hiperiona, potresnog epitafa svog stvaralačkog opusa, on turobno i neutješno rezimira svoju sudbinu, sudbinu pisca koji je živio u vlastitu svijetu [u prijevodu Save Babića]:

Evo me u ovom narodu, u ovoj zemlji, svaka mi je namera bezuspešna, svaka reč uzaludna beše, svi planovi su mi se razbili, propao sam, neprimetno, suvišno i nepoznato. Ne gledam more na čijim obalama sam želeo da umrem, ne osećam miris smokava i obalskih borova, koji maestral donosi iz zaliva, i ne čujem romor talasa na hridinama. Čak i ovde poraz. Moj dajmon me ne pušta. I nemam nikakve utehe. Znam da neće biti potomstva koje će me poštovati. Ono što sam ja radio tako je nečovečno da se prema tome neće prodobriti nikakvo potomstvo. Nisam naklonjen nikome, čak ni njemu. U meni niko neće naći opravdanje. Nigda ovde nije bilo čoveka koji je manje bio umiljat. Ali i inače, potomstvo! Neće ono imati ni želje da se muči hartijama. Dolaze vremena koja će zaboraviti svaku prošlost. Sadašnjost će nagnati ljude da zaborave prošlost – ne zato što će biti veoma srećni, nego upravo veoma nesrećni, toliko čak da niko neće umeti da im ublaži patnje. Zašto bi baš iščeprkali mene koji nemam nikakvo saosećanje prema njima? Vreme slova je i inače već minulo. Pisanje je nesavremena strast, i sve više će to biti. Biće zaboravljen svako ko je pisao, čak i ja [ja naglasio]. Postoji u meni jasnovidost da to kažem, ma koliko je sud težak, naročito za mene sama, u čijem životu postoji tako užasna nesrazmera između onoga što sam ostvario i onoga što se u meni primećivalo. I tako, ono što sam činio, zauvek je izgubljeno. Čak i ovo. Jer ostali? Ko sme sebe da postavi uz mene. I kada to pitam, ne govori li iz mene oholost. Toliko sam sâm da ne samo što jedino ja umem to učiniti, nego sam ja i jedini koji zna šta sam uradio.

Fernando Pessoa na svoj je način također bio ojađen na svoje suvremenike, svoje sugrađane, njihov teško podnošljiv provincijski duh. Zatvorio se u sebe poput školjke i riješio problem. Što se tiče vas, nekada ćete to moći učiniti, a nekada ne. Niste opterećeni time da ste doista netko tko će biti tek naknadno otkriven. Takvih pisaca zapravo više neće biti. Stoga, mišljenja sam da ćete ekvilibrirati  između drugog i trećeg slučaja umjetnika. Možda vam pođe za rukom objaviti knjigu pa ćete privremeno uskočiti u vlak pisaca/stvaratelja koji su uvjereni da je došao njihov čas. Ali kad-tad, eto vas natrag u tamu vaše sobice u kojoj pišete. Nikada nećete moći sebi objasniti zašto to činite kad je sve uzalud; zašto, do vraga, pišete? Sva slava i svo odbijanje koje ste za života doživjeli i koje ćete doživjeti, ako ste iskren pisac, na kraju će u vama izazivati istu gadljivost, ali nećete moći stati, i dalje ćete pisati… ali sada potpunoma sami; u to doba, možda ćete svoj život u cijelosti provoditi u izolaciji, na nekom otoku… možda ćete se za potrebe pisanja zarediti, završiti u nekom samostanu, manastiru ili tekiji, i doslovno ostati samo na kruhu i vodi i dalje samo pisati… bespoštedno, manijakalno i posvemašnje uzaludno…

Zadnjeg dana vašeg života ruka će vam klonuti, papir više neće izdržati, zadnju misao koju ćete imati potrebu zapisati – ostat će vam u glavi. I umalo da umrete u mukama s pomisli na tu činjenicu. Međutim, sjetit ćete se ovog trenutka… i da ste uzaludnost svakog vašeg književnog napora shvatili puno prije… u trenutku kad ste prvi puta pročitali ovaj tekst… Stoga, umrijet ćete pomireni; vaša vas je književnost čitavo vrijeme pripremala za taj trenutak… ta uzaludnost… koju se na kraju otkriva da nije bila uzaludna… Od književnosti nam doista ne valja više tražiti!

Kolovoz 2014.

Književno-filozofski ljetni intermezzo: o Sokratovoj ženi

Posted in FILOZOFIJA, HAMVAS, Scientia Sacra tagged , , u 5:49 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Izmišljena anegdota razotkriva zašto je pojam ‘entelehije‘ (ili možda neki drugi?) u Sokratovu promišljanju ostao nedorečen. Kažu da je toga dana na Agoru stigao dosta kasno, zadržan poslom koji mu  njegova žena bijaše naložila: da zgnječi sto glavica kupusa u kadi od smokvina pruća. Tako se dogodilo da je ondašnje besposličare i skitnice koji su se motali po atenskom glavnom trgu, a koje mi danas znamo pod otmjenim imenom filozofa – ljubitelja mudrosti – zatekao mrak a da nisu do kraja promislili temu o kojoj su tog popodneva ‘razbijali glave’. Između ostalih, pojam ‘entelehije’ koji se bio stidljivo pojavio u jednoj raspravi, za sva stoljeća koja su uslijedila, u zapadnom krugu mišljenja, osta kao onaj – najnepromišljeniji, najnerasvjetljeniji. I za tu čudnu situaciju, sada to vidimo jasno, kriva je Sokratova žena.

Međutim, isto tako, uvjeren sam, kad bi je znanstvenici budućnosti jednoga dana ponovno sastavili i probudili – iz jedne jedine stanice DNK pronađene u naramku ljudskih kostiju ispod nekog kamena, na jednom od mnogobrojnih atenskih čudesnih arheoloških nalazišta – i optužili za neprimjereno ponašanje prema svom mužu-misliocu, prema kojemu se čitava Europa danas osjeća dužnikom, zbog vehemetnih misli koje je izrekao i ostavio u amanet na korištenje, da bi spremno odgovorila:

– A zato se na Trgu zadržava’ toliko dugo! A ja sama morala obavljati popodnevne i predvečernje poslove. Da sam to znala, bogme, ta vaša Europa ostala bi ne samo bez ‘dostatne rasvijetljenosti nekog pojma’ nego i čitave filozofije!
Tako bi, uvjeren sam, zborila Sokratova žena! (A možda tako zbori, duboko u svojoj nutrini, i moja žena, svaka žena?)

Nije ‘zalud Bela Hamvas u svojoj knjizi Scientia Sacra muškaraca definirao kao ‘materijaliziran duh’, a ženu kao ‘produhovljenu materiju’! Pa ipak, stigao je napisati i ovo:

Tijekom cijelog svog života nisam imao potresnijeg iskustva. Nisam to shvatio odjednom i naglo. Moj me daimon štedio jer je znao da to ne bih bio u stanju podnijeti. Žena mi je bila beskrajno važnija od mene samog, a to je posve prirodno i to odmah shvaćaju svi muškarci. Polako, tijekom godina, svake godine samo kap. Konačno sam morao uvidjeti, ali tek kada sam, da bih to izdržao, već imao snagu i nadmoćnost [ja naglasio].

Postavlja se pitanje, je li nešto slično mislio i osjećao i ‘naš’ Sokrat…? Moguće je… a da mi, koji sebe nazivamo slobodnim duhovima, tako mislimo i osjećamo – to pogotovo… 🙂

Studeni 2013.

Presveta krivnja

Posted in BULGAKOV, KNJIŽEVNOST - PROZA, Majstor & Margarita, RELIGIOZNOST tagged , , , u 10:54 am autora/ice Magičar

Mikhail A. Bulgakov: MAJSTOR & MARGARITA

U romanu Majstor & Margarita nalazi se možda i najljepša rečenica svjetske književnosti. Ne znamo zašto nas pogađa, ali nas pogađa, duboko, u samu našu prirodu, možda i u samo dno naših bića gdje stoluje taj naš stalni, uzvišeni i presveti osjećaj krivnje zahvaljujući kojemu smo razboriti, savjesni, puni duha, i suprotni svakom drugom živom biću:

U bijelom plaštu s purpurnom podstavom, hodom konjanika, u rano jutro četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana, u natkritu kolonadu između dva krila dvorca Heroda Velikog, ušao je prokurator Judeje Poncije Pilat.

Kada je upišete u internetsku tražilicu iznenadit će vas broj stranica na kojima se pojavljuje, u svom bezvremenom i duboko ljudskom obliku i mimo moćne tehnologije koja s njom bezosjećajno barata kao i sa svakom drugom rečenicom, neosjetljiva na njezinu semantiku, jedino na sintaksu. Što je tako  moćno u ovoj rečenici i ovom romanu? Teško da se odgovor može ponuditi kroz jedan do dva posta. Svatko ga, na kraju krajeva, pronalazi sâm za sebe. Ono što se čini najljepšim jest da se odgovoru čovjek čini najbližim samo onda kada knjigu uzme u ruke i započne s ponovnim čitanjem…

Moja sestra voljela je ovu rečenicu (kao i cijeli odlomak koji navodim u nastavku). Čitala mi ju je dok sam bio školarac, i govorila da od nje, u književnom smislu, nema ništa savršenije. S četrnaest godina nisam mogao shvatiti zašto je to tako, a ni ona mi nije mogla to objasniti. Krivnja i sudac, pa zatim grijeh i otkup tog istog grijeha koji zbog neprestanog osjećaja krivnje kao da doista negdje u svijetu postoji, sve to stoji u pozadini ove estetski savršene rečenice/odlomka. Kad bih po tome sada kopao, pomislim, ja, intuitivno nadaren za psihologiju, možda bih i na nešto mnogo ‘veće’ naišao…

Više od svega na svijetu prokurator je mrzio miris ružina ulja i sada je sve predskazivalo loš dan jer je taj miris počeo proganjati prokuratora još od zore. Prokuratoru se činilo da na ruže mirišu čempresi i palme u vrtu, da se u vonj kožne opreme i znoja stražara miješa mirisna struja prokletih ruža. Od stražnjih krila dvorca, gdje se smjestila prva kohorta Dvanaeste munjevite legije koja je u Jeršalajim došla s prokuratorom, dopirao je dim preko gornje terase u kolonadu, i u gorkasti dim koji je svjedočio da su kuhari u centurijama počeli kuhati ručak umiješao se isti taj masni ružin miris. O bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate?

Taj “miris ružina ulja” koji posvuda prodire, ne možemo li ga shvatiti simbolom krivnje – sveopćega, uzvišenog osjećaja ljudskosti koji nas bezdanim ponorom odvaja od ostatka svijeta? Kada jedan Poncije Pilat, kršćanskom predajom sudac, zajadikuje “Bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate!” nije li to vapaj onoga koji se osjeća krivim samo zato što je prisiljen na tu ulogu sudca, vrednovatelja ljudskih vrijednosti i života, zbog koje se nelagodno osjeća posebnim, i zauvijek odvojenim od svijeta? Pitanje, dakako, postaje sve više filozofske prirode, ali ja se sada, barem ne u ovom postu, ne želim udaljiti od književnosti, kao ni od ove knjige.

Definitivno, Majstor & Margarita roman je o krivnji, odatle nužno i o optužbi. Na Wikipedijinoj stranici o Mikhailu Bulgakovu naći ćete informaciju da su mu zadnje riječi prije smrti bile “Da znaju… da znaju!” navodno upućene ruskoj boljševičkoj vlasti. Propitivanje čovjekove savjesti vuče se čitavim romanom. Kad malo bolje razmislim, na prvu ruku, Nietzsche vjerojatno ne bi volio ovaj roman… podsjećao bi ga na kršćanstvo, međutim, nekako mislim da bi mu se vremenom strašno svidio jer, nije li upravo on svoja “prevrednovanja svih vrijednosti” također naslonio na tu ogradu “ljudskiju od svih ograda” – i svoju filozofiju pokušao izgraditi na činjenici ‘imanja savjesti’ baš kao što je to učinilo kršćanstvo?

Sve što pišem, pišem još uvijek jako zaobilazno, jer dvojim čvrsto pritisnuti na ranu koja ostaje skrivena negdje ispod… Ali, tko zna, možda se na to odvažim u u jednom od tekstova koji dolaze…

U svakom slučaju, mislim da se nikada neću zasititi Majstora i Margarite, književnog kritičara Berlioza i pjesnika Bezdomnog, Wolanda, Azzazela, Korovjeva, Hele, naposljetku i Mačka Behemota, nikada tog načina pisanja za koji vjerujem, i pored nekih suprotnih naznaka, da će uvijek biti u stanju suprotstaviti se struji vremena…

Listopad 2013.

Što je religija?

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, MARTEL, Pijev život, RELIGIOZNOST tagged , u 10:51 am autora/ice Magičar

Yann Martel: PIJEV ŽIVOT

Roman je to koji na neobičan način leluja između zoologije, teologije i običnog avanturizma; ali nedvojbeno, predstavlja i onu jednu pisaniju koju kad jednom u životu napišete zadobijete permanentan osjećaj da za života ipak niste uzalud trošili toplu vodu. Kanadski pisac Yann Martel, definitivno, to je učinio i itekako može biti ponosan na svoje duhovno čedo.
Ipak, neko vrijeme razmišljam o tome zašto mu je bila potrebna uvodna bilješka autora. U njoj je, u već pomalo zaboravljenom stilu Dostojevskog, pokušao izložiti svu muku pisca. U jednom trenutku, čak je spremno priznao da je njegovo prethodno duhovno čedo bilo spisateljsko mrtvorođenče koje je morao odbaciti. Na kraju, da bi napisao stvarno dobar roman, pokazalo se, morao je napisati roman u romanu. Sebe je predstavio kao neplodna pisca kojemu su potrebne tuđe priče, ispovijesti, i kojemu se posrećilo upoznati nekog lika koji je pristao ispripovijedati mu svoju uzbudljivu životnu priču… koju je, eto, ipak uspio pretočiti u roman…

Skladna napetost između zoologije i teologije u prvom dijelu romana, njihovo začudno prožimanje, isprva može zbuniti čitatelja. Sjećam se, na izlazu iz kina po završetku filmske ekranizacije Pijevog života, mogao sam čuti primjedbu: “Samo da nije toliko spominjao tu religiju!” Pa u religiji i jest bît djela, htio sam povikati za površnim gledateljem koji je na svu sreću ubrzo nestao u gužvi trgovinskog centra.

Tako se djelo Yanna Martela (svejedno radi li se o filmskoj ekranizaciji ili pisanom izvorniku) može promatrati na dvije razine: avanturističkoj, za pojedince kojima je scena ‘s tigrom u čamcu na pučini Tihog oceana’ vrh vrhova avanturističkih scena uopće te duhovnoj, koja nam na sebi svojstven način razotkriva smion odgovor na pitanje – što je to religija. Naravno da se po prirodi ovog bloga nisam mogao ne osvrnuti na ovaj roman. Netko je, eto, u formi romana ponudio odgovor na pitanje što je po njemu jedna od moći duha o kojima ja ovdje zdušno, već više od dvije godine, razglabam i kako na njega ostati ravnodušan?

Početak romana, moram priznati – uistinu sjajan. Prikaz života troprstog ljenjivca u poluironičnom, znanstveno-popularnom ležernom tonu, kojemu je ‘dobroćudan osmjeh vječno na usnama’ i koji opstaje i usprkos bazičnoj nemotiviranosti da uopće pokreće svoje tijelo, daje naslutiti da je potka romana mnogo dublja od njegove gole teme koja se nadaje na naslovnici knjige u obliku slike tigra… Začudnu zapletenost spomenutih zoologije i teologije, Yann Martel divno dočarava sljedećim odlomkom:

Katkad bih [ih] pomiješao… Mnogi su me kolege na bogosloviji – smušeni agnostici koji ne znaju ni gdje im je glava, a robuju razumu, tom luđačkome zlatu bistroumnih – podsjećali na troprstog ljenivca, a troprsti ljenivac , predivan primjer životinjskog čuda, podsjećao na Boga.

Zatim na red iznenada dolaze bazeni, izrijekom riječ je o pariškim, opisi njihove nečistoće i čistoće, skopčani s dobivanjem imena glavnog junaka. Uživamo u točnom nabrajanju svih tih nevažnih informacija, jer nas nagone i na samo estetsko zadovoljstvo pročitanim. Nakon bazena ulazimo u problematiku života u zoološkim vrtovima s izvrsnom, rekli bi gratis, raspravom po pitanju zatvoreništva životinja u zoološkim vrtovima. Sve je to, zapravo, vrlo pažljivo sročeno, trsim se da sam shvatio poruku koju nam je pisac želio prenijeti. Zatvorenost životinje u kavezu trebala bi nas podsjetiti na ‘zatvorenost’ ljudske duše u kakvoj religiji. Ali dočim toga da životinja stvarno želi svoju slobodu, Yann nastoji pokazati kako su zoološki vrtovi mjesta u kojima su životinje riješile većinu svojih stvarnih potreba (imaju vlastiti teritorij i osiguranu hranu, nemaju neprijatelje u blizini) te da su u takvim okolnostima rijetko spremne na bijeg. Na isti način možemo gledati i na ljudsku dušu okovanu nekim svetim predanjem, kao da nam želi poručiti…

Otvorenost pogleda na religiju u romanu najbolje dočarava opčaranost glavnog junaka trima svjetskim religijama. On je i doslovno kršćanin, musliman i hindus u isto vrijeme! Ta fenomenalna dosjetka osim što zabavlja kao da otkriva i vrata nečeg dubokog u nama. Sve religiozne tradicije danas se nalaze u službi pojedinca čiju duhovnu potrebu više ne može zadovoljiti samo jedna od njih. Kao da roman govori u naše ime: mi smo i dalje prijemčivi za religije, ali na njih više ne gledamo iz svoje kulture, običaja, podneblja, tradicije, gledamo je iz kozmičkog kuta, a u nekim slučajevima čak i sa znanstvenih zasada…

Ipak, nakon pročitanoga dobrog dijela knjige (trenutno se s glavnim protagonistom romana i tigrom dosađujem u čamcu na Tihom oceanu) mogu samo reći da Yanna Martela ipak ne osjećam ‘svojim piscem’. Koliko god ponuđeni odgovor na spomenuto pitanje bio dubok, od kojeg ostajemo ganuti – na površini fantastična i lijepa priča, u dubini gorka i zastrašujuća istina – ipak se taj odgovor tiče samo jednog segmenta religioznog osjećaja u nama, onog koji religiozno dočarava u metaforama. Kompletna Biblija to čini, a da ne spominjemo Kuran, Vede ili neku drugu religioznu predaju. Religiozno, dočarano u metaforama, u jednom trenutku prisiljava nas na ‘osjećaj vjere’, da stvarno povjerujemo u ono što je samo metafora. Zato u religijama vjera zauzima prvo mjesto, dok sve drugo pada u drugi plan. Ovdje sam namjerno napisao ‘osjećaj vjere’ kako bih naglasio da osjećaj – a ne vjeru – smatram istinskim religioznim po sebi. Svaki umjetnik može potvrditi da se doista radi samo o osjećaju… ‘Običnom čovjeku’ u nama već su potrebne riječi, predaje, pripovijesti, molitve… Kada svojim osjetilima dopustimo neposredno osjetiti stvarnost oko sebe tek tada smo duboko religiozni… Prije neki dan, da bi mi dočarala jedan prekrasan dan svoga ljetovanja, jedna moja prijateljica i doslovno mi je kazala kako “nije radila ništa”, samo je gledala i osluškivala u morskom krajoliku oko sebe, osjećala vjetar u kosi i svim tim bila duboko zaokupljena i dirnuta. Naravno, o toj vrsti religije u romanu Yanna Martela nije bilo riječi.

Bez obzira na moje mušićave upadice na koje ste se valjda već navikli, pred vama je knjiga koju morate pročitati. Ne dajte da vas zbuni prilagodba izdanja dječjem uzrastu (knjigu ćete u mnogo slučajeva naći na dječjem odjelu knjižnica). Doduše, to jest lektira, ali ne za školarce, već za vas devetnaestogodišnjake pred kojima život tek počinje…

Svibanj 2013.

Fantastiku možemo pronaći i u stvarnosti

Posted in Jutro čarobnjaka, PAUWELS & BERGIER, RELIGIOZNOST tagged , u 3:01 pm autora/ice Magičar

Louis Pauwels & Jacques Bergier: JUTRO ČAROBNJAKA: UVOD U FANTASTIČNI REALIZAM

Jutro čarobnjaka jedna je od onih knjiga za koju se može dogoditi da je krivo procijenite; kako se s koje strane uzme. Ukoliko u vama prevladava intelektualni tip mogli biste se na kraju razočarati, ukoliko ste pak onaj umjetnički – na početku ćete biti podozrivi.
Saznavši za nju u jednom prošlih brojeva Zareza već sutradan, ‘usudio’ sam se podići je u knjižnici. Ma šta ti tamo, Louise i Jacques, pišu o nama čarobnjacima, magičarima, da ne kažem ‘vješcima duha’… A onda otkrijem da autore knjige slobodno mogu uzeti kao svoje preteče, jer zagovaraju nešto vrlo slično onomu što i ja zagovaram ovim svojim malim bijednim blogom. Čine to na svoj način, koji je, prema mom mišljenju, i kompetentniji i koncizniji od moga. I ne samo to; Jutro čarobnjaka knjiga je koja se čini ‘odgovornom’ za svu tu epidemiju ezoterije s kraja dvadesetog stoljeća kojoj je nesvjesno postmodernog pojedinca bilo izloženo, i koja stvari tumači mimo hladnog razuma i bijele puti njegovih misli.
Ali nisu li sve te misli o čaroliji koja nas okružuje evoluirale i u nešto što ih je djelomično kompromitiralo, bezbrojne selfhelp pomagalice i kontroverzno osjećanje new age doba? Mnogi kritičari u osvrtu na ovu knjigu napisat će kako je upravo ona ‘vjesnik novog doba’ i da su se mnoge stvari koje je knjiga predvidjela – i ostvarile. Ali kako razlikovati dobro što taj novi pogled nudi od onoga lošega, što samo zavodi i što se zatim beskrajno ponavlja? To je najteže, prijatelji, kazao bi Nietzsche. Kako istodobno vjerovati u fiziku i u taofiziku?

Fantastiku ne trebamo tražiti u mašti, poručuju autori, možemo je pronaći i u stvarnosti, to je više-manje njihova glavna teza oko koje raspredaju ostatak teksta.

…trebamo projicirati svoj um daleko unatrag i daleko unaprijed da bismo shvatili sadašnjost.

Autorski dvojac nakon petogodišnjeg razdoblja istraživanja izvještava da im se čini da su otkrili ‘novu točku gledišta, bogatu mogućnostima’. Ona je u srcu ‘ultrasvijesti i više budnosti’. Međutim, već vas ti pojmovi mogu odbiti. Stoga knjigu treba pažljivo čitati. Malo kasnije, prostodušno, s daleko prihvatljivijim rječnikom objašnjavaju što su zapravo mislili pod izrazima ‘ultrasvijesti’ i ‘više budnosti’:

Mislimo da u samom srcu stvarnosti um, ako je imalo nadaktiviran, otkriva fantastiku… Fantastiku, poput drugih dragocjenih materijala treba čupati iz utrobe zemlje, iz stvarnosti.

Na koncu, to je i ključna misao koju vam i ja, u nekom svom obliku, prevejano, uz intelektualnu nelagodu, nastojim prenijeti putem ovoga bloga pravdajući njome tako nadmeno i pretenciozno ime Magičara koje rabim.

Fantastiku općenito definiramo kao nasilje nad prirodnim zakonima, kao pojavu nemogućeg. Po našem mišljenju riječ uopće nije u tome. Fantastika je očitovanje prirodnih zakona, učinak kontakta sa stvarnošću kada je percipiramo izravno, a ne filtriranu kroz veo intelektualnog sna, navika, predrasuda i konformizama.

Osvrnuo sam se po Prostoriji s Kolom. Staro izlizano pokućstvo zinu na mene. Portreti najvećih Magičara ravnodušno su me promatrali. U kutu, u otvorenom prozoru Kolo se ravnomjerno okretalo. Svaka moja misao ili rečenica odgovarala je jednom okretu Kola, činilo mi se. I onda, je li ona, ta fantastična Prostorija s Kolom, samo ‘moja mašta’? Ne postoji li ona stvarno u mojim mislima? I od kada mislima oduzimamo pravo da budu stvarne? Prostorija s Kolom je stvarna koliko su to i moje misli. I nije li neka osobito pronicava hinduistička predaja pretpostavljala kako naš svijet – bog samo misli?

Knjigu sam tek počeo čitati. Hoću li se razočarati možda i neće ovisiti o tomu kojem tipu naginjem (umjetničkom ili intelektualnom), ali svejedno, volio bih da je upravo to slučaj… da svojim zamjedbama oblikujem stvarnost i preko čitanja jedne knjige otkrijem zapravo kakav sam…

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: