Rujan 2017.

O vjerskom osjećaju (ničeancije xiv.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, RELIGIOZNOST, S onu stranu dobra i zla tagged , , at 10:16 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA

83.

Zanimljive misli čovjeku obično padnu na pamet u onim situacijama, za koje on sâm nikada ne bi pomislio da mogu izroditi zanimljivu misao. Nešto slično dogodilo se s još jednom mojom zanimljivom, a usudio bih se reći, i ‘velikom mišlju’: pala mi je na pamet prije neki dan nakon tuširanja, dok sam drhtureći, poput pravog goluždravca, izlazio iz tuš kabine… To je bila misao o Bogu, najvišem i najdubljem biću koje se uopće može zamisliti, pa bi se, slijedom toga, i ta misao morala svrstati u red najviših i najdubljih misli koje čovjeku mogu pasti na pamet u svezi tajne postojanja… Naime, odjednom, i bez ikakva povoda, sinulo mi je tko bi mogao biti taj koji za sebe, prema židovskoj tradiciji, tvrdi da samo jest (ja sam onaj koji jesam!), i kojega, mi blaženi i napaćeni ljudi ovog planeta, stoljećima doživljavamo kao uzrok sve naše sreće i patnje…

Međutim, dati tako jednostavan odgovor na ovo pitanje, dakako, da budi sumnju… jer, koliko je samo ljudi kroz povijest, učenih i neučenih, uključujući tu i velik broj filozofa, znanstvenika i crkvenih velikodostojnika, a da ne spominjemo duhovne askete i pustinjake svih vrsta, provelo vremena po najosamljenijim mjestima na zemaljskoj kugli, kako bi stiglo do njega…? U pravu ste, stoga nemojte ovu misao uzimati kao onu koja bi bila voljna ulaziti u polemike s drugim srodnim mislima postojećih religija, ona je možda samo umjetnička ‘po sebi’, i ako ste vjernik, kako ne biste s njom imali ‘problem’ – zamislite da samo čini srž sinopsisa nekog romana u nastajanju…

Dakle, Bog bi, prema toj osobitoj misli, bio naša krajnja mogućnost postojanja; jednostavno rečeno, to bismo bili mi u času naše smrti. Ona osoba pred kojom je sve ‘iza’, a ništa ‘ispred’, kojoj na dlanu leži naš proživljeni život i koja mu, zahvaljujući tomu, napokon, može uzeti mjeru i sagledati njegov pravi smisao. To bi napokon mogla učiniti, bez one pomalo dosadnjikave ‘sveprisutne’ nade koja svaki življeni život prati u stopu. Ne kaže se uzalud da u času svoje smrti saznamo tko smo zapravo bili… ‘Znanstveni dokaz’ koji bi potkrijepio ovu misao vjerojatno bi se pozivao na  činjenicu da se jedino ta ‘krajnja instanca’ naše osobe, iskliznuvši iz prostora i vremena, može ponovno ‘zalediti’ u apeironu, i na taj način, kao pra-tvar, povezati sa svim drugim stvarima, dušama i mogućnostima, koje apeiron nosi sa sobom, a time možda i s Bogovima velikih religija…

Mistični aspekt ove, nekome zanimljive, a nekome nezanimljive, ‘velike misli’ odnosi se na mogućnost stvarne komunikacije s tom našom ‘krajnjom mogućnošću postojanja’. A što ako ta naša osoba u času naše smrti, putem tajnovitih zavijutaka prostora i vremena, nusa ili apeirona, ipak posjeduje nekakvu moć djelovanja na naš današnji život…? Ne bismo li je mi, upravo zbog te činjenice, putem molitvi, neprestano gnjavili da nam otkrije jesmo li na pravom putu ili ne… Još mističnija mogućnost odnosi se na zamisao da se Bog u obliku naše umiruće osobe iz budućnosti mijenja u ovisnosti od toga što činimo danas… Zamislite, da našu krajnju mogućnost, i doslovno – našega Boga, izgrađujemo našim životnim postupcima! Ne sumnjam da bi apeiron mogao udovoljiti čak i jednom ovakvom ekshibicionističkom zahtjevu našega vjerskog osjećaja… ali zbog kojeg nam, u isto vrijeme, postaje jasnije zašto Bog može biti i čovjek. Bela Hamvas u Scientii Sacri tog je Boga-Čovjeka nazvao Adam Kadmon, eto, ni najmanje ne sluteći da je možda govorio o sebi u času svoje smrti…

84.

Ovim postom, eto, uzeo sam si za pravo da uvelike meditiram nad čovjekovim vjerskim osjećajem, koji strogo razlikujem od, meni puno dražeg, religioznog osjećaja… (Podsjetimo, religiozni osjećaj vezan je uz onu vrstu pra-osjećaja da smo dio ovoga svijeta, a ne pojedinci bačeni u njega). I, onda, što bi to bilo ‘vjersko’ po sebi? Nećete vjerovati, gurajući se s gomilom kršćana katolika u jednu lipanjsku subotu, u jednom od njihovih najvećih svetišta u srednjoj Bosni, a u koji sam bio prisiljen doputovati voljom svoje žene, ničim izazvan, shvatio sam bit ‘vjerskog’. I u tom smislu, kako bi kršćani kazali, doživio otkrivenje ‘iliti’ otkrovenje…

Bitna je vjera, ali ne toliko u nekog konkretnog Boga, koliko vjera da ti nešto ‘vanjsko, ‘izvan tebe’, koje se, na kraju krajeva, može i nazvati Bog, može pomoći u životu. Sâm po sebi, svaki život je težak i čovjeku je svaka pomoć dobrodošla. Ako se upravo Boga moli za pomoć, onda je to suštinski vjerski čin! U tom smislu, uspostavio sam i vlastito razumijevanje koncepata pravovjerja i krivovjerja. Na koji se način treba moliti? Naime, Božju volju nikada ne treba dovoditi u pitanje; zbog ove istine, uostalom, i ‘stoji’ ono čuveno “…i budi volja Tvoja!” u najvećoj kršćanskoj molitvi koju je jadni Job u svom očaju morao bezgranično i uzaludno ponavljati. Upravo Knjiga o Jobu, najveće je biblijsko svjedočanstvo, znamen i pouka, kako se Bogu treba moliti. Bogu se jedino može moliti na način da se od njega moli snaga kako bi se nedaće života odnosno njegova volja mogla izdržati. U tome je sadržana neka vrst mog razumijevanja pravovjerja. S druge strane, ako se Boga moli da nešto izmijeni u našim životima, npr. da neka osoba ozdravi od neke bolesti, onda se tim činom u pitanje dovodi Božja volja i na stvari je, prema ovom osobitom nauku, tipično krivovjerje.

E sad, nekima od vas, možda je ono što ja mislim pod ‘vjerskim’ ono ‘religiozno’ i obrnuto… Dopuštam i takva razmišljanja! Jedino insistiram na njihovu razlikovanju!

85.

Da bi moć vjerskog osjećaja čovjek u sebi oživio potrebno je da uspostavi i oživi svoje simbole, a poglavito se tu misli – da uspostavi svoje vlastito ‘svetište’. Nekome njegovo ‘svetište’ može biti određena crkva, manastir ili džamija, mjesto ukazanja ili planinska koliba; tek u rijetkim prilikama, kao meni, kao ‘svetište’ može poslužiti i jedan čitav otok!

Sred beskrajne i puste vode
Pružio se on – plav
Kao oko njega plavetno more…
…otok Cres!

Stoga, više nikoga ne može čuditi što je upravo otok Cres jedan od ‘junaka’ mog romana i što se ‘pojavljuje’ već u njegovom prvom poglavlju

86.

Za kraj, evo nam i Nietzschea, u pomalo iznenađujućoj obrani kršćanstva, a zapravo ‘vjerskog osjećaja’, na njegov tipičan način; tko je mislio da to nije moguće, očito, prevario se!

Način, na koji se – u cjelini uzev – do današnjeg dana u Europi održava strahopoštovanje prema Bibliji, možda je najbolji primjer discipline i pročišćenosti običaja, primjer za koji Europa ima da zahvali kršćanstvu: takvim knjigama dubine i posljednje značajnosti – za njihovu zaštitu – potrebna je spoljašnja tiranija autoriteta, kako bi stekla ona milenija trajanja, koja su nužna za iscrpljivanje i dokučivanje njihova smisla. Mnogo je postignuto, kad je – najposle – u masama (među plitkoumnicima i brzovarećim crijevima svake vrste) odgojeno osjećanje da se ne mogu svega doticati; da postoje sveti doživljaji pred kojim treba da izuju cipele i da im se ne primiču svojim prljavim rukama – to je bezmalo najviši nivo humanosti, do kojeg su one kadre da se uzdignu. Nasuprot tome, kod obrazovanih ljudi, vernika ‘modernih ideja’, možda ništa nije toliko odvratno kao njihov nedostatak stida, njihova ugodna drskost oka i ruke kojom sve dotiču, glase i opipavaju; mogućno je da se u narodu, njegovim nižim slojevima, još uvijek nađe relativno više otmjenosti u ukusu i takta u strahopoštovanju, nego među obrazovanima i čitačima novina, koji pripadaju polusvetu duha.

87.

Zagonetka ove upojedinačene svijesti ostaje… Što se s njom događa na kraju…? Ako ‘ništa’, to ‘ništa’ najviše i začuđuje… Ali i ako smo ‘samo svjedočanstvo’ tražit ćemo pomoć kako bismo bili u stanju izdržati sve ovo… I stoga, kao dobri vjernici, nećemo se libiti ni molitve, pa makar ona bila upućena i samo našoj ‘krajnjoj mogućnosti postojanja’… Ave Maria!

Travanj 2016.

Crtice iz ‘nadreligioznog’ i ‘nadznanstvenog’ (ne bojte se! sve ste to vi!)

Posted in HAMVAS, RELIGIOZNOST, Scientia Sacra tagged , , at 12:08 am autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Kada bih bio istinski religiozan molio bih ovako: Molim te, Bože, ti koji, kad otvorim oči, kroz mene svijet stvoriš, poštedi me moga ja i njegove potrebe da bude značajan u tvome svijetu. Ako mi ne bi uslišio želju, pokušao bih s drugom molitvom: Molim te Bože, ti koji, kad otvorim oči, kroz mene svijet stvoriš, učini da moje Ja bude u tvojoj službi dok smo živi – ja u tebi ili ti u meni. Možda bih, a možda i ne bih, uspio otkloniti patnju koju zbog Ega osjećam. Podsjećam, naš Ego nije ništa drugo doli najizravniji osjećaj upojedinačenja u okrilju prirode. Svijet/zbilju ne doživljavamo u svojoj sveukupnosti, iz takoreći više njegovih točaka, nego iz jedne jedine točke, a prema mom mišljenju, činimo to pomoću osobitih ‘umnih valova’ – ‘valova prostorvremena’, koje smo, na još nepoznat način, stvorili iz te točke. U najvećoj mjeri, dakle, uvjeren sam da smo mi ti – stvaratelji svijeta. I zbog toga na jednom drugom mjestu tvrdim – istina je uvijek subjektivna! Ipak, kada bih bio istinski religiozan, kao što nisam (jer u meni oduvijek ćubi jedno dobro odgojeno socijalističko dijete!), to stvaranje svijeta ‘kroz moje tijelo’ prepustio bih Bogu. Ipak, da u svemu tome ‘ima neke (religiozne) vatre’ navješćuje mi moj stari poznanik, usamljenik ‘naše vrste’, Bela Hamvas:

Nije važan temelj na kojem [čovjek] stoji nego duhovna nit o koju visi.

I dalje:

Duša u otvorenom bitku… doznaje da su i slike bogova bile opsjene… U nečuvenoj budnosti preko vremena i prostora, u vječnoj svjetlosti, u tišini, u skrovištu šutljivog srca kaže: “Ja sam jučer, ja sam danas, ja sam sutra, imam moć da se drugi put rodim. Ja sam skrivena božanska duša koja je stvorila bogove”… [I] već zna da postoji samo jedna zbilja: DUŠA.

Kada čini posljednji korak, inicirani, prepoznaje da je pod bogovima podrazumijevao najviše snage vlastite duše, njezine sposobnosti, najsjajnije zrake svoga duha i blistave slike svoje opsjene. Stigao je u nadreligijsko stanje, u Jedinstvo Bitka.

Iz znanstvene perspektive, s primjesama spekulacije, to izgleda malčice drugačije. Ovdje smo ograničeni, u krajnjem slučaju možemo biti samo stvaratelji značenja, a ostatak otpada na informaciju, taj začudni fenomen koji se razaznaje kao dihotomijski znamen objektivnosti i subjektivnosti svijeta koji nas okružuje. S obzirom na moje pozadinsko znanje, informacija može biti samo subjektivna. Ispada da među sve te silne subjektivne aspekte stvarnosti, kao što su bol, osjećaj i nada – moramo, eto, ugurati i informaciju. Ali ako je išta na svijetu objektivno, onda je to opet informacija. Ako išta potvrđuje postojanje sličnih duša poput moje na ovom svijetu, onda je to informacija. One – duše drugih ljudi, kao i svaka druga stvar – prilaze mi u mom prostorvremenu, ali njihovo prostorvrijeme dolazi mi samo kao informacija, čak i u onom ekstremnom slučaju ‘susreta prostornih točaka’ preko kojih je Einstein dokazivao objektivnost svijeta. Čak i u tom slučaju, u kojem se moje tijelo dotiče drugo tijelo na stvari je samo ‘taktilna informacija’… Ako ću do kraja biti lud, usudit ću se reći da je prostor druge duše za moju vrijeme, a vrijeme druge duše za moju dušu – informacija. Sve što, u neku ruku, nije moje je informacija…

*

*  *

– Opet si zajozio… de malo stani na loptu; tko će to čitati? – oglasi se Tetka iz svog kutka Prostorije s Kolom.

– Tetka… zar si budna?

– Budna / nebudna, svejedno, ionako više nisam čovjek… iliti žena; u međuvremenu, dok ti tako trabunjaš, postala sam Gledatelj Televizije! Sapunica u šest, kviz u sedam… I pazi ovo: i Dnevnik je u sedam, a htjedoh reći ‘Dnevnik u pola osam’… i kako ću sad gledati i kviz i Dnevnik u isto vrijeme…?

– Da, moj Magičaru, jednoga dana, i to vrlo brzo, čovječanstvo će biti prisiljeno podijeliti se na dvije vrste ljudi: Nadljude i Gledatelje Televizije… one koji u životu više neće htjeti dalje sudjelovati… I ti ćeš biti Gledatelj Televizije! Nemoj se nadati ničemu drugomu. Ta te sudbina čeka… jer, eto, nemaš zubi… Gdje su ti zubi? – derala se Tetka dok sam napuštao Prostoriju s Kolom kako bih dovršio ovaj tekst… Što sam drugo mogao učiniti? Uskoro me čeka povratak u stvarnost, i Tetka je bila u pravu… Doista, muče me zubi… Uh, kako je život težak!

*

*  *

Zašto se u ovom svijetu danas osjećam tako osamljeno? Recimo, da jedan dio odgovora odlazi na priznanje da se zapravo u njemu osjećam beznačajan… Sve moje, da tako kažem, kompetencije – gotovo pa da nikome nisu potrebne. Osim što ‘nemam zube’, truli sam mudrac čije istine, ne samo da nisu za svačije uši, nego su i današnjim ljudima potpunoma bespotrebne. Oni su se zaputili u drugom pravcu, i napadni i ambiciozni kakvi već jesu, zainteresirani su isključivo da ukrase sebe, svoju točku, jer oni svoj život žive baš kao točke, bačene na pozornicu apsolutnog prostora i vremena, s drugim točkama… Polako shvaćam zašto mi sve odbojnijim postaju Newton i Heidegger… Newton zbog onog svog ‘apsolutnog prostora’ i istog takvog vremena, a Heidegger zbog one svoje nesretne ‘bačenosti u svijet’… Kako netko, istinski religiozan, može trubiti o nekakvoj ‘bačenosti u svijet’…? Zar ga ja ovakav, podozriv, strašljiv, apriori areligiozan (ili nadreligiozan), i uvučen u sebe, trebam podsjećati da smo svi mi dio ove zbilje, dio svijeta, i da se na osnovi tog pogleda sasvim lijepo može izgraditi jedna prekrasna religija u kojoj bi mogli participirati, uvjeren sam, svi homo sapiensi uključujući tu čak i one koji se osjećaju kao ‘dobro odgojena socijalistička djeca’… Ne bi nam bio potreban ni kreacionizam ni judaizam, ni islam, ni kršćanstvo, pa čak ni hinduizam ni budizam; nikakva temporalna istina, koja bi se oslanjala na točan vremenski slijed događaja religiozne predaje… Bila bi potrebna samo vjera da nismo bitni mi nego zbilja koja nas okružuje, Duh-Bog, koji nas okružuje, i koji ulazi u nas da bi nam omogućio vidjeti i doživjeti tu ‘čaroliju svijeta’…

Međutim, ovakav pogled na svijet, kad bi kojim slučajem zaživio, momentalno bi mnogim ljudima svijet učinio dosadnim mjestom. To je zato što mnoge ljude na djelovanje pokreće ideja ‘volje za moć’, prema mom mišljenju – samo ideja, i to iz arsenala našeg dragog učitelja, ‘engadinskog delije’… Poznato je da je Nietzsche tvrdio kako svi mi dolazimo na svijet sa stanovitim ‘eksplozivnim materijalom’ koji obitava u nama kao određena psihička energija ili predispozicija, drugim riječima, da nismo ‘tabule rase’ u svojim htjenjima! Sanjam o danu kad ću se uspeti na južne Alpe i posjetit mjesto u kojem je stvarao svoja najveća djela, kako bih njegovom zamišljenom duhu, na onim stazicama, uz koje i danas pasu dobroćudne kravice sa zvončićima oko vrata, prišapnuo, obznanio, kako god hoćete, tu novu mogućnost svijeta. Ne, dragi, i ‘utjelovljeni Dionise’, tvoja ‘volja za moć’ samo je ideja koja se razvila iz nagona za preživljavanjem! To ću mu reći i onda se spustiti do danas preuređenog ljetnikovca kako bih dospio u njegovu sobicu u kojoj je ‘zapisivao svoju samoću’.

Pokušat ću biti posve jasan: znanje i samo znanje bilo koje vrste razgrađuje psihičke ‘eksplozivne materijale’ u nama. I što više budemo tonuli u zbilju koja nas okružuje, to ćemo manje biti ratoborni i nepovjerljivi, manje ćemo se odavati kultu ličnosti, predsjednika države, slavnog nogometaša, pop zvijezde ili samog Boga. Ali ono što je možda najvažnije odnosi se na činjenicu da pritom nećemo morati biti manje religiozni… manje dostojanstveni u svom ‘točkastom postojanju’. Ne moramo isključiti religiju iz naših života ako se odamo nagonu (ili možda također samo ideji) za saznanjem. Drvo spoznaje može nastaviti rasti u Rajskom vrtu, samo nam valja otjerati zmiju, onu primordijalnu ideju u nama koja znanost proglašava svemoćnom i svemogućom. Osim u ‘nadreligiozno’, dospjet ćemo i u ‘nadznanstveno’… I zato vam kažem: niti je svemoćna i svemoguća religija, niti je to znanost, ni filozofija, ni umjetnost. Sve su to samo oblici ljudskog duhovnog postojanja… Sve izvan toga je bezduhovno, sâm život, životinjska vrsta, ‘stvarnost’, o kojima nam ne valja trošiti riječi, jer riječi ni ne trebaju… u takvoj okolini prije će nam trebati zubi, ali ne oni ‘volje za moći’, nego ‘obični zubi’ za puko preživljavanje…

Prosinac 2015.

‘Najvažnija stvar koja je to u ovom trenutku’

Posted in Gdje se fizika susreće s metafizikom, HELLER tagged , , , at 12:29 pm autora/ice Magičar

MICHAŁ HELLER: Gdje se fizika susreće s metafizikom // O prostoru i vremenu

*
*  *

Ovih dana u posjet mi je stigao neobičan gost. Predstavivši se kao ‘moj Zloduh’u par riječi objasnio mi je kob moje sudbine.

„Bolestan si od nečovještva“, kazao je.
„Sve što si činio u životu, činio si zbog bolesti nečovještva u sebi!“
O tome kad sam je ‘zaradio’ i kako sam se razbolio – ni riječi.
„Ljudska sreća ti je nedostižna! Prijateljstvo i Ljubav, jedine ljudske vrednote, nedohvatljive…“, nastavio je „…i to samo zato…“ – …jer moj Ego… znam već – nije ljudski Ego!
U redu je, Zloduše, ne moraš mi više stajati na muku… Znam, ponekad sam i sâm sebi neshvatljiv.

„I što ćeš učiniti?“, upitao me je.
Za trenutak zastadoh…
„Neka me onda ispuni Duh!“, zavapio sam.
U istom trenu moj se Zloduh pretvori u Dobroduha.
„To mi je već draže čuti!“ prozbori, „Ali samo još par natuknica…“
Bio sam spreman.
„Ne smiješ dopustiti da ti oholost zahvati dušu!“
„Kako mi oholost može zahvatit dušu?!“, upitao sam.
„O može, može; pristup stvarima duha uvijek dušu učini oholom!“, tu se Dobroduh počeša po bradi. „Recimo, Sokrat je bio ohol; dijelom i Nietzsche…“
„Onda reci: kako da spriječim da mi duša postane ohola?“
„Tako što ćeš dopustiti da tvoj Ego, koji je sada u službi Duha, istinski trpi od života… jer znaš, život je sam po sebi egoističan…“

Tim zagonetnim riječima Dobroduh je završio svoju objavu, ostavivši me u premišljanju…

*
*  *

Ponekad, a u posljednje vrijeme sve češće, zahvati me osjećaj da se nalazim na kraju svog života i da odvajanje moje sudbine od tipične ljudske sudbine postaje potpuno. Sada još činim samo ono što sam oduvijek želio činiti. Čak sam i onu, Nietzscheu dragu, osobinu učtivosti spram Drugoga pospremio pod tepih. Preostalo mi je još samo baviti se ‘tim stvarima’, ‘stvarima duha’ koje su možda i najveća prijevara u historiji ljudske duše, ali zato, sve sam uvjereniji – nužna prijevara. Odatle sve više vjerujem da su one moj pravi dom, a ne nekakav uobličen i zdrav Ego! Sve dane do svoje smrti u ovom kvazi-ljudskom obličju (jer moj Ego nije ljudski Ego!) posvetit ću tom zadatku.

*
*  *

Michał Heller, poljski teolog i filozof, zaposlen na Sveučilištu u Krakowu napisao je sjajan, subliman tekst o fizici i metafizici, posredno i o fizici i teologiji… a vidite, mene još stignu zanimati samo takvi tipovi! Oni koji su spremni iskoračiti iz ‘svog dvorišta’, ‘svoje’ znanosti i filozofije – ‘svoje dogme’, i hrabro se suočiti se s istinom Drugog, često suprotnom od njegove. Boljeg primjera od Michała Hellera u ovom trenutku nema! On je bio uzrokom što sam se na ovogodišnjem Interliberu iznenađujuće dugo zadržao na štandu Kršćanske sadašnjosti u rukama mjerkajući knjige neobičnih naziva: „Fizika i teologija“ Simonea Morandinija, ‘Znanost i religija’ Alistera E. McGratha, ‘Prirodne znanosti i religija’ Marija Crvenke, da bih naposljetku onu prvu – i kupio.

Prema vlastitom priznanju, Michał Heller bio je vrlo ambiciozan mladić; želio je učiniti ‘najvažniju stvar koja je to bila u tom trenutku’.

„Znanost nam daje znanje, a religija značenje. Znanost bez religije nije besmislena, ali je hroma, a religija bez znanosti vodi u fundamentalizam.“

Dakle, kada, Michał Heller, bez dlake na jeziku, napiše kako su kršćanski vjernici u napasti da u Velikom Prasku, jednom čistom fenomenu znanosti, vide čin Božjeg stvaranja svemira (a što se, po njemu, čini ishitrenim), ili kako je ideja Velikog praska (a ovo ‘ideja’ posebno je znakovito) samo ‘pokrivač za prazninu u našem znanju’ jer skriva neugodnu činjenicu da ‘ispod Planckova praga’ u znanstvenom smislu ne možemo doprijeti – onda mu, ako ništa, barem morate stisnuti ruku na čestitosti i upućenosti u problem te priupitati kakav je njegov stav prema tom pitanju.

Njegov odgovor iznenađujuće je kratak i jezgrovit; zahvati vas osjećaj da je vašim mislima doista moguće sve dohvatiti:

Stvaranje svijeta nije vremenski čin. Svijet nije stvoren u vremenu, svijet je stvoren s vremenom.

Dakako, to je odgovor koji se oslanja na odgovor velikog kršćanskog teologa Tome Akvinskog:

Ključ njegove [Tomine] analize je razlika između promjene koja je sadržana u vremenu, i stvaranja koje je u biti atemporalno. Stvaranje nema ništa s [prouzrokovanjem] promjene u nečemu (što bi pretpostavljalo ‘predpostojeći materijal’) [recimo, nekakvu kuglicu poput ping-pong loptice koja bi se u Velikom prasku rasprsnula u današnji svemir] nego je [stvaranje] korijen koji uzrokuje postojanje… [te se]… uvijek zbiva (s točke gledišta tvorevinskih tvari).

Većina ljudi na ovom planetu živi bez razmišljanja o ovim stvarima. Uglavnom, okrenuti su jedni drugima, pa se usudim reći da su i najveći neprijatelji bliži jedan drugome, nego što im je blizak čovjek koji ovakva pitanja pretura po svojoj glavi. Ipak, imamo sreće, i običnom čovjeku potreban je transcendentni osnov. Neprihvatljivo im je objašnjenje da kad umru da ih jednostavno više nema, da se njihov ego naprosto rasplinuo. Toliko su se srodili s njim da im bilo kakvo poimanje izvan njegova (poimanja) liči na nedokučivu dimenziju stvarnosti. U sebi ne mogu osjetiti druge identitete, pa ni svijet kao takav. Zbog toga je svakom čovjeku bliska ideja Boga-čovjeka, slike i prilike njega samog, koju mu u najvećem broju slučajeva drugi utuvljuju u glavu kako bi njime mogli manipulirati.

Međutim, što je um prosvjećeniji to mu je ovu ideju lakše prilagoditi sebi ili je u potpunosti napustiti. Svemir je ‘dovoljno čudesan’ i bez Boga, uobičajeno je rezoniranje prosvjetiteljskog uma koji svoju nadu oslanja na uistinu čudesne uvide i razvoj znanosti. Međutim, u postmoderni i toj je bajci došao kraj, a naš je obični čovjek, samo zahvaljujući ostavljenom glasno upaljenom televizoru i jarkim svjetlima šopingholova još na životu bez novog ili usklađenog transcendentnog osnova. K tomu, postoji bojazan da takva situacija neće dugo potrajati. Zato su se kršćanski teolozi bacili na posao. Pod hitno im je potreban novi transcendentni osnov koji bi mnogim ljudima, ponajviše ateistima, ponovno ulio nadu. Zbog toga, odlučili su baciti sve karte na posljednje tajne svemira, ali ovoga puta, rame uz rame sa znanstvenim uvidima. Čini se da žele pokazati kako je bez religioznog osjećaja u njemu nemoguće živjeti…

I onda, je li vam išta znače vrijednosti 10-33 cm i 10-43 s koje predstavljaju prostornovremenske granice ‘Planckova svijeta’ – ili pak pojmovi poput tamne materije i tamne energije? Ako ne, običan ste čovjek, bacite se na čitanje knjiga o ljubavima i ratovima, pohlepi i (ne)pravdi, knjiga o ljudima, knjiga o vama samima, i klonite se ovakvih štiva; sačekajte da novi transcendentni temelj bude izgrađen. Nas nekolicina, eto, iz još neutvrđenih razloga, ali po svemu sudeći, po pozivu rijetke, nerazjašnjenje bolesti ili mutacije u organizmu, natjerani smo njima se baviti, a možda i samo zbog toga kako bismo vaše snove učinili lijepim, kako bismo VAS motivirali na postojanje… Možda ću u cijelom poslu ostati samo promatrač… ali to je nevažno, PISANJE JE ISTO ŠTO I ČITANJE i svi smo mi na svoj način uključeni na izgradnji istog ‘tijela duha’.

Listopad 2014.

Neuzaludna uzaludnost (o tri slučaja pisca/stvaratelja)

Posted in HAMVAS, Mađarski Hiperion, RELIGIOZNOST tagged , , at 11:33 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: MAĐARSKI HIPERION

Razbolio sam se… osjećam se bolesnijim nego ikad prije… pa opet, ne mogu reći koja me to bolest točno muči. Možda samo ulazim u ono što nazivaju starost…?

Kad malo bolje razmislim, u ovom životnom dobu, svi duhovi do kojih mi je stalo bili su već mrtvi ili ludi (Kafka, Nietzsche…) U praznini sam onih Nietzscheovih godina u kojima je on potonuo u svom umu. To mi zvuči tako nestvarno da s vremena na vrijeme moram otići do kupaonice i ispljuskati se vodom. Što se to, pobogu, sa mnom događa?

Pisanje mi je postalo sve. Ma i da riječima samo ubijam ili povećavam prazninu oko sebe, ne mogu više odsustati. Ne mogu ne pisati.

Razlikujem tri slučaja pisca/stvaratelja. Najsretniji slučaj je onaj u kojem je on od šire javnosti prepoznat kao stvaratelj, te se legitimirao u poslu pisca u smislu da ga društvo u kojem živi cijeni zbog njegove književnosti. Odatle, on ne samo da se ima vremena baviti onim za što je rođen nego mu njegova književnost osigurava i krov nad glavom, egzistenciju. U pravilu, ovaj slučaj pisaca/stvaratelja je privilegij pisaca koji žive u velikim državama (pritom, englesko govorno područje je poželjno, ali ne nužno). Taj putuje svijetom, nastupa u televizijskim emisijama, održava predavanja po svjetskim sveučilištima, daje intervjue. U nekim slučajevima živi i samo od tih honorara. Iako je u svijetu sve manji broj takvih pisaca, i dalje je lako navesti primjer. Michel Houellebecq je, po mom sudu, jedan takav pisac. Premda za sebe osobno vjerojatno nikada ne bi rekao da je sretan, predstavlja umjetnika/književnika koji se u potpunosti poklapa sa slikom ‘najsretnijeg slučaja stvaratelja’ danas.

Manje sretan slučaj stvaratelja je onaj u kojem on dobar dio života provede u nametanju svoje umjetnosti drugima. U ovom, mnogo češćem slučaju, pisac se bori za svoju književnost kao što se neki vlastodržac bori za svoje interese. Vjeruje da mu samo dobra promocija može donijeti uspjeh. Često je razočaran i zlovoljan. Nema motiva za rad ako nema za koga raditi. Često radi poslove usko vezane uz umjetnost/stvaralaštvo – urednik je časopisa, urednik u nakladničkoj kući, novinar, voditelj radio ili televizijske emisije vezane uz neki oblik pisanja i umjetnosti itd. Mislim da neću pogriješiti ako u drugi slučaj pisca/stvaratelja uvrstim sve živuće, relativno priznate hrvatske pisce. Svi objavljuju književna djela i… pored toga, rade nešto drugo da bi preživjeli. Imaju tu nesreću da žive u maloj zemlji u kojoj književnost ne privlači pretjeranu pozornost. To znači da im bilo koja vrsta uspjeha ne donosi mnogo na materijalnom planu, kao i na planu slobodnog vremena za pisanje. Nikada neće preći u kategoriju najsretnijeg slučaja umjetnika. Možda je posljednji slučaj ‘najsretnijeg slučaja pisca/stvaratelja’ u našoj zemlji bio slučaj Miroslava Krleže? Teško nam je zamisliti da netko poput  Miljenka Jergovića živi od prodaje svojih romana; i više smo nego uvjereni da on zapravo živi od pisanja kolumni…

Posljednji slučaj pisca/stvaratelja (koji se može odnositi i na bilo koju drugu vrstu umjetnika) odnosi se na slučaj stvaratelja koji živi u svom, vlastitom svijetu. Bio prihvaćen od drugih ili ne, njegov SVIJET mu je dovoljan (“Iz svog sela vidim sve zvijezde na nebu.”, zapisao je nešto slično Pessoa). Obično za život zarađuje poslom koji nema veze s umjetnošću. Pisanje prakticira u slobodno vrijeme. Nije li treći slučaj pisca/stvaratelja – upravo naš slučaj! Mi smo pisci/stvaratelji koji za života ništa neće dobiti od svog pisanja, poput (nam dragih) Fernanda Pessoe i Franza Kafke, ili ‘još bolje’ …Bele Hamvasa. Na početku Mađarskog Hiperiona, potresnog epitafa svog stvaralačkog opusa, on turobno i neutješno rezimira svoju sudbinu, sudbinu pisca koji je živio u vlastitu svijetu [u prijevodu Save Babića]:

Evo me u ovom narodu, u ovoj zemlji, svaka mi je namera bezuspešna, svaka reč uzaludna beše, svi planovi su mi se razbili, propao sam, neprimetno, suvišno i nepoznato. Ne gledam more na čijim obalama sam želeo da umrem, ne osećam miris smokava i obalskih borova, koji maestral donosi iz zaliva, i ne čujem romor talasa na hridinama. Čak i ovde poraz. Moj dajmon me ne pušta. I nemam nikakve utehe. Znam da neće biti potomstva koje će me poštovati. Ono što sam ja radio tako je nečovečno da se prema tome neće prodobriti nikakvo potomstvo. Nisam naklonjen nikome, čak ni njemu. U meni niko neće naći opravdanje. Nigda ovde nije bilo čoveka koji je manje bio umiljat. Ali i inače, potomstvo! Neće ono imati ni želje da se muči hartijama. Dolaze vremena koja će zaboraviti svaku prošlost. Sadašnjost će nagnati ljude da zaborave prošlost – ne zato što će biti veoma srećni, nego upravo veoma nesrećni, toliko čak da niko neće umeti da im ublaži patnje. Zašto bi baš iščeprkali mene koji nemam nikakvo saosećanje prema njima? Vreme slova je i inače već minulo. Pisanje je nesavremena strast, i sve više će to biti. Biće zaboravljen svako ko je pisao, čak i ja [ja naglasio]. Postoji u meni jasnovidost da to kažem, ma koliko je sud težak, naročito za mene sama, u čijem životu postoji tako užasna nesrazmera između onoga što sam ostvario i onoga što se u meni primećivalo. I tako, ono što sam činio, zauvek je izgubljeno. Čak i ovo. Jer ostali? Ko sme sebe da postavi uz mene. I kada to pitam, ne govori li iz mene oholost. Toliko sam sâm da ne samo što jedino ja umem to učiniti, nego sam ja i jedini koji zna šta sam uradio.

Fernando Pessoa na svoj je način također bio ojađen na svoje suvremenike, svoje sugrađane, njihov teško podnošljiv provincijski duh. Zatvorio se u sebe poput školjke i riješio problem. Što se tiče vas, nekada ćete to moći učiniti, a nekada ne. Niste opterećeni time da ste doista netko tko će biti tek naknadno otkriven. Takvih pisaca zapravo više neće biti. Stoga, mišljenja sam da ćete ekvilibrirati  između drugog i trećeg slučaja umjetnika. Možda vam pođe za rukom objaviti knjigu pa ćete privremeno uskočiti u vlak pisaca/stvaratelja koji su uvjereni da je došao njihov čas. Ali kad-tad, eto vas natrag u tamu vaše sobice u kojoj pišete. Nikada nećete moći sebi objasniti zašto to činite kad je sve uzalud; zašto, do vraga, pišete? Sva slava i svo odbijanje koje ste za života doživjeli i koje ćete doživjeti, ako ste iskren pisac, na kraju će u vama izazivati istu gadljivost, ali nećete moći stati, i dalje ćete pisati… ali sada potpunoma sami; u to doba, možda ćete svoj život u cijelosti provoditi u izolaciji, na nekom otoku… možda ćete se za potrebe pisanja zarediti, završiti u nekom samostanu, manastiru ili tekiji, i doslovno ostati samo na kruhu i vodi i dalje samo pisati… bespoštedno, manijakalno i posvemašnje uzaludno…

Zadnjeg dana vašeg života ruka će vam klonuti, papir više neće izdržati, zadnju misao koju ćete imati potrebu zapisati – ostat će vam u glavi. I umalo da umrete u mukama s pomisli na tu činjenicu. Međutim, sjetit ćete se ovog trenutka… i da ste uzaludnost svakog vašeg književnog napora shvatili puno prije… u trenutku kad ste prvi puta pročitali ovaj tekst… Stoga, umrijet ćete pomireni; vaša vas je književnost čitavo vrijeme pripremala za taj trenutak… ta uzaludnost… koju se na kraju otkriva da nije bila uzaludna… Od književnosti nam doista ne valja više tražiti!

Kolovoz 2014.

Književno-filozofski ljetni intermezzo: o Sokratovoj ženi

Posted in FILOZOFIJA, HAMVAS, Scientia Sacra tagged , , at 5:49 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Izmišljena anegdota razotkriva zašto je pojam ‘entelehije‘ (ili možda neki drugi?) u Sokratovu promišljanju ostao nedorečen. Kažu da je toga dana na Agoru stigao dosta kasno, zadržan poslom koji mu  njegova žena bijaše naložila: da zgnječi sto glavica kupusa u kadi od smokvina pruća. Tako se dogodilo da je ondašnje besposličare i skitnice koji su se motali po atenskom glavnom trgu, a koje mi danas znamo pod otmjenim imenom filozofa – ljubitelja mudrosti – zatekao mrak a da nisu do kraja promislili temu o kojoj su tog popodneva ‘razbijali glave’. Između ostalih, pojam ‘entelehije’ koji se bio stidljivo pojavio u jednoj raspravi, za sva stoljeća koja su uslijedila, u zapadnom krugu mišljenja, osta kao onaj – najnepromišljeniji, najnerasvjetljeniji. I za tu čudnu situaciju, sada to vidimo jasno, kriva je Sokratova žena.

Međutim, isto tako, uvjeren sam, kad bi je znanstvenici budućnosti jednoga dana ponovno sastavili i probudili – iz jedne jedine stanice DNK pronađene u naramku ljudskih kostiju ispod nekog kamena, na jednom od mnogobrojnih atenskih čudesnih arheoloških nalazišta – i optužili za neprimjereno ponašanje prema svom mužu-misliocu, prema kojemu se čitava Europa danas osjeća dužnikom, zbog vehemetnih misli koje je izrekao i ostavio u amanet na korištenje, da bi spremno odgovorila:

– A zato se na Trgu zadržava’ toliko dugo! A ja sama morala obavljati popodnevne i predvečernje poslove. Da sam to znala, bogme, ta vaša Europa ostala bi ne samo bez ‘dostatne rasvijetljenosti nekog pojma’ nego i čitave filozofije!
Tako bi, uvjeren sam, zborila Sokratova žena! (A možda tako zbori, duboko u svojoj nutrini, i moja žena, svaka žena?)

Nije ‘zalud Bela Hamvas u svojoj knjizi Scientia Sacra muškaraca definirao kao ‘materijaliziran duh’, a ženu kao ‘produhovljenu materiju’! Pa ipak, stigao je napisati i ovo:

Tijekom cijelog svog života nisam imao potresnijeg iskustva. Nisam to shvatio odjednom i naglo. Moj me daimon štedio jer je znao da to ne bih bio u stanju podnijeti. Žena mi je bila beskrajno važnija od mene samog, a to je posve prirodno i to odmah shvaćaju svi muškarci. Polako, tijekom godina, svake godine samo kap. Konačno sam morao uvidjeti, ali tek kada sam, da bih to izdržao, već imao snagu i nadmoćnost [ja naglasio].

Postavlja se pitanje, je li nešto slično mislio i osjećao i ‘naš’ Sokrat…? Moguće je… a da mi, koji sebe nazivamo slobodnim duhovima, tako mislimo i osjećamo – to pogotovo… 🙂

Studeni 2013.

Presveta krivnja

Posted in BULGAKOV, KNJIŽEVNOST - PROZA, Majstor & Margarita, RELIGIOZNOST tagged , , , at 10:54 am autora/ice Magičar

Mikhail A. Bulgakov: MAJSTOR & MARGARITA

U romanu Majstor & Margarita nalazi se možda i najljepša rečenica svjetske književnosti. Ne znamo zašto nas pogađa, ali nas pogađa, duboko, u samu našu prirodu, možda i u samo dno naših bića gdje stoluje taj naš stalni, uzvišeni i presveti osjećaj krivnje zahvaljujući kojemu smo razboriti, savjesni, puni duha, i suprotni svakom drugom živom biću:

U bijelom plaštu s purpurnom podstavom, hodom konjanika, u rano jutro četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana, u natkritu kolonadu između dva krila dvorca Heroda Velikog, ušao je prokurator Judeje Poncije Pilat.

Kada je upišete u internetsku tražilicu iznenadit će vas broj stranica na kojima se pojavljuje, u svom bezvremenom i duboko ljudskom obliku i mimo moćne tehnologije koja s njom bezosjećajno barata kao i sa svakom drugom rečenicom, neosjetljiva na njezinu semantiku, jedino na sintaksu. Što je tako  moćno u ovoj rečenici i ovom romanu? Teško da se odgovor može ponuditi kroz jedan do dva posta. Svatko ga, na kraju krajeva, pronalazi sâm za sebe. Ono što se čini najljepšim jest da se odgovoru čovjek čini najbližim samo onda kada knjigu uzme u ruke i započne s ponovnim čitanjem…

Moja sestra voljela je ovu rečenicu (kao i cijeli odlomak koji navodim u nastavku). Čitala mi ju je dok sam bio školarac, i govorila da od nje, u književnom smislu, nema ništa savršenije. S četrnaest godina nisam mogao shvatiti zašto je to tako, a ni ona mi nije mogla to objasniti. Krivnja i sudac, pa zatim grijeh i otkup tog istog grijeha koji zbog neprestanog osjećaja krivnje kao da doista negdje u svijetu postoji, sve to stoji u pozadini ove estetski savršene rečenice/odlomka. Kad bih po tome sada kopao, pomislim, ja, intuitivno nadaren za psihologiju, možda bih i na nešto mnogo ‘veće’ naišao…

Više od svega na svijetu prokurator je mrzio miris ružina ulja i sada je sve predskazivalo loš dan jer je taj miris počeo proganjati prokuratora još od zore. Prokuratoru se činilo da na ruže mirišu čempresi i palme u vrtu, da se u vonj kožne opreme i znoja stražara miješa mirisna struja prokletih ruža. Od stražnjih krila dvorca, gdje se smjestila prva kohorta Dvanaeste munjevite legije koja je u Jeršalajim došla s prokuratorom, dopirao je dim preko gornje terase u kolonadu, i u gorkasti dim koji je svjedočio da su kuhari u centurijama počeli kuhati ručak umiješao se isti taj masni ružin miris. O bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate?

Taj “miris ružina ulja” koji posvuda prodire, ne možemo li ga shvatiti simbolom krivnje – sveopćega, uzvišenog osjećaja ljudskosti koji nas bezdanim ponorom odvaja od ostatka svijeta? Kada jedan Poncije Pilat, kršćanskom predajom sudac, zajadikuje “Bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate!” nije li to vapaj onoga koji se osjeća krivim samo zato što je prisiljen na tu ulogu sudca, vrednovatelja ljudskih vrijednosti i života, zbog koje se nelagodno osjeća posebnim, i zauvijek odvojenim od svijeta? Pitanje, dakako, postaje sve više filozofske prirode, ali ja se sada, barem ne u ovom postu, ne želim udaljiti od književnosti, kao ni od ove knjige.

Definitivno, Majstor & Margarita roman je o krivnji, odatle nužno i o optužbi. Na Wikipedijinoj stranici o Mikhailu Bulgakovu naći ćete informaciju da su mu zadnje riječi prije smrti bile “Da znaju… da znaju!” navodno upućene ruskoj boljševičkoj vlasti. Propitivanje čovjekove savjesti vuče se čitavim romanom. Kad malo bolje razmislim, na prvu ruku, Nietzsche vjerojatno ne bi volio ovaj roman… podsjećao bi ga na kršćanstvo, međutim, nekako mislim da bi mu se vremenom strašno svidio jer, nije li upravo on svoja “prevrednovanja svih vrijednosti” također naslonio na tu ogradu “ljudskiju od svih ograda” – i svoju filozofiju pokušao izgraditi na činjenici ‘imanja savjesti’ baš kao što je to učinilo kršćanstvo?

Sve što pišem, pišem još uvijek jako zaobilazno, jer dvojim čvrsto pritisnuti na ranu koja ostaje skrivena negdje ispod… Ali, tko zna, možda se na to odvažim u u jednom od tekstova koji dolaze…

U svakom slučaju, mislim da se nikada neću zasititi Majstora i Margarite, književnog kritičara Berlioza i pjesnika Bezdomnog, Wolanda, Azzazela, Korovjeva, Hele, naposljetku i Mačka Behemota, nikada tog načina pisanja za koji vjerujem, i pored nekih suprotnih naznaka, da će uvijek biti u stanju suprotstaviti se struji vremena…

Listopad 2013.

Što je religija?

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, MARTEL, Pijev život, RELIGIOZNOST tagged , at 10:51 am autora/ice Magičar

Yann Martel: PIJEV ŽIVOT

Roman je to koji na neobičan način leluja između zoologije, teologije i običnog avanturizma; ali nedvojbeno, predstavlja i onu jednu pisaniju koju kad jednom u životu napišete zadobijete permanentan osjećaj da za života ipak niste uzalud trošili toplu vodu. Kanadski pisac Yann Martel, definitivno, to je učinio i itekako može biti ponosan na svoje duhovno čedo.
Ipak, neko vrijeme razmišljam o tome zašto mu je bila potrebna uvodna bilješka autora. U njoj je, u već pomalo zaboravljenom stilu Dostojevskog, pokušao izložiti svu muku pisca. U jednom trenutku, čak je spremno priznao da je njegovo prethodno duhovno čedo bilo spisateljsko mrtvorođenče koje je morao odbaciti. Na kraju, da bi napisao stvarno dobar roman, pokazalo se, morao je napisati roman u romanu. Sebe je predstavio kao neplodna pisca kojemu su potrebne tuđe priče, ispovijesti, i kojemu se posrećilo upoznati nekog lika koji je pristao ispripovijedati mu svoju uzbudljivu životnu priču… koju je, eto, ipak uspio pretočiti u roman…

Skladna napetost između zoologije i teologije u prvom dijelu romana, njihovo začudno prožimanje, isprva može zbuniti čitatelja. Sjećam se, na izlazu iz kina po završetku filmske ekranizacije Pijevog života, mogao sam čuti primjedbu: “Samo da nije toliko spominjao tu religiju!” Pa u religiji i jest bît djela, htio sam povikati za površnim gledateljem koji je na svu sreću ubrzo nestao u gužvi trgovinskog centra.

Tako se djelo Yanna Martela (svejedno radi li se o filmskoj ekranizaciji ili pisanom izvorniku) može promatrati na dvije razine: avanturističkoj, za pojedince kojima je scena ‘s tigrom u čamcu na pučini Tihog oceana’ vrh vrhova avanturističkih scena uopće te duhovnoj, koja nam na sebi svojstven način razotkriva smion odgovor na pitanje – što je to religija. Naravno da se po prirodi ovog bloga nisam mogao ne osvrnuti na ovaj roman. Netko je, eto, u formi romana ponudio odgovor na pitanje što je po njemu jedna od moći duha o kojima ja ovdje zdušno, već više od dvije godine, razglabam i kako na njega ostati ravnodušan?

Početak romana, moram priznati – uistinu sjajan. Prikaz života troprstog ljenjivca u poluironičnom, znanstveno-popularnom ležernom tonu, kojemu je ‘dobroćudan osmjeh vječno na usnama’ i koji opstaje i usprkos bazičnoj nemotiviranosti da uopće pokreće svoje tijelo, daje naslutiti da je potka romana mnogo dublja od njegove gole teme koja se nadaje na naslovnici knjige u obliku slike tigra… Začudnu zapletenost spomenutih zoologije i teologije, Yann Martel divno dočarava sljedećim odlomkom:

Katkad bih [ih] pomiješao… Mnogi su me kolege na bogosloviji – smušeni agnostici koji ne znaju ni gdje im je glava, a robuju razumu, tom luđačkome zlatu bistroumnih – podsjećali na troprstog ljenivca, a troprsti ljenivac , predivan primjer životinjskog čuda, podsjećao na Boga.

Zatim na red iznenada dolaze bazeni, izrijekom riječ je o pariškim, opisi njihove nečistoće i čistoće, skopčani s dobivanjem imena glavnog junaka. Uživamo u točnom nabrajanju svih tih nevažnih informacija, jer nas nagone i na samo estetsko zadovoljstvo pročitanim. Nakon bazena ulazimo u problematiku života u zoološkim vrtovima s izvrsnom, rekli bi gratis, raspravom po pitanju zatvoreništva životinja u zoološkim vrtovima. Sve je to, zapravo, vrlo pažljivo sročeno, trsim se da sam shvatio poruku koju nam je pisac želio prenijeti. Zatvorenost životinje u kavezu trebala bi nas podsjetiti na ‘zatvorenost’ ljudske duše u kakvoj religiji. Ali dočim toga da životinja stvarno želi svoju slobodu, Yann nastoji pokazati kako su zoološki vrtovi mjesta u kojima su životinje riješile većinu svojih stvarnih potreba (imaju vlastiti teritorij i osiguranu hranu, nemaju neprijatelje u blizini) te da su u takvim okolnostima rijetko spremne na bijeg. Na isti način možemo gledati i na ljudsku dušu okovanu nekim svetim predanjem, kao da nam želi poručiti…

Otvorenost pogleda na religiju u romanu najbolje dočarava opčaranost glavnog junaka trima svjetskim religijama. On je i doslovno kršćanin, musliman i hindus u isto vrijeme! Ta fenomenalna dosjetka osim što zabavlja kao da otkriva i vrata nečeg dubokog u nama. Sve religiozne tradicije danas se nalaze u službi pojedinca čiju duhovnu potrebu više ne može zadovoljiti samo jedna od njih. Kao da roman govori u naše ime: mi smo i dalje prijemčivi za religije, ali na njih više ne gledamo iz svoje kulture, običaja, podneblja, tradicije, gledamo je iz kozmičkog kuta, a u nekim slučajevima čak i sa znanstvenih zasada…

Ipak, nakon pročitanoga dobrog dijela knjige (trenutno se s glavnim protagonistom romana i tigrom dosađujem u čamcu na Tihom oceanu) mogu samo reći da Yanna Martela ipak ne osjećam ‘svojim piscem’. Koliko god ponuđeni odgovor na spomenuto pitanje bio dubok, od kojeg ostajemo ganuti – na površini fantastična i lijepa priča, u dubini gorka i zastrašujuća istina – ipak se taj odgovor tiče samo jednog segmenta religioznog osjećaja u nama, onog koji religiozno dočarava u metaforama. Kompletna Biblija to čini, a da ne spominjemo Kuran, Vede ili neku drugu religioznu predaju. Religiozno, dočarano u metaforama, u jednom trenutku prisiljava nas na ‘osjećaj vjere’, da stvarno povjerujemo u ono što je samo metafora. Zato u religijama vjera zauzima prvo mjesto, dok sve drugo pada u drugi plan. Ovdje sam namjerno napisao ‘osjećaj vjere’ kako bih naglasio da osjećaj – a ne vjeru – smatram istinskim religioznim po sebi. Svaki umjetnik može potvrditi da se doista radi samo o osjećaju… ‘Običnom čovjeku’ u nama već su potrebne riječi, predaje, pripovijesti, molitve… Kada svojim osjetilima dopustimo neposredno osjetiti stvarnost oko sebe tek tada smo duboko religiozni… Prije neki dan, da bi mi dočarala jedan prekrasan dan svoga ljetovanja, jedna moja prijateljica i doslovno mi je kazala kako “nije radila ništa”, samo je gledala i osluškivala u morskom krajoliku oko sebe, osjećala vjetar u kosi i svim tim bila duboko zaokupljena i dirnuta. Naravno, o toj vrsti religije u romanu Yanna Martela nije bilo riječi.

Bez obzira na moje mušićave upadice na koje ste se valjda već navikli, pred vama je knjiga koju morate pročitati. Ne dajte da vas zbuni prilagodba izdanja dječjem uzrastu (knjigu ćete u mnogo slučajeva naći na dječjem odjelu knjižnica). Doduše, to jest lektira, ali ne za školarce, već za vas devetnaestogodišnjake pred kojima život tek počinje…

Svibanj 2013.

Fantastiku možemo pronaći i u stvarnosti

Posted in Jutro čarobnjaka, PAUWELS & BERGIER, RELIGIOZNOST tagged , at 3:01 pm autora/ice Magičar

Louis Pauwels & Jacques Bergier: JUTRO ČAROBNJAKA: UVOD U FANTASTIČNI REALIZAM

Jutro čarobnjaka jedna je od onih knjiga za koju se može dogoditi da je krivo procijenite; kako se s koje strane uzme. Ukoliko u vama prevladava intelektualni tip mogli biste se na kraju razočarati, ukoliko ste pak onaj umjetnički – na početku ćete biti podozrivi.
Saznavši za nju u jednom prošlih brojeva Zareza već sutradan, ‘usudio’ sam se podići je u knjižnici. Ma šta ti tamo, Louise i Jacques, pišu o nama čarobnjacima, magičarima, da ne kažem ‘vješcima duha’… A onda otkrijem da autore knjige slobodno mogu uzeti kao svoje preteče, jer zagovaraju nešto vrlo slično onomu što i ja zagovaram ovim svojim malim bijednim blogom. Čine to na svoj način, koji je, prema mom mišljenju, i kompetentniji i koncizniji od moga. I ne samo to; Jutro čarobnjaka knjiga je koja se čini ‘odgovornom’ za svu tu epidemiju ezoterije s kraja dvadesetog stoljeća kojoj je nesvjesno postmodernog pojedinca bilo izloženo, i koja stvari tumači mimo hladnog razuma i bijele puti njegovih misli.
Ali nisu li sve te misli o čaroliji koja nas okružuje evoluirale i u nešto što ih je djelomično kompromitiralo, bezbrojne selfhelp pomagalice i kontroverzno osjećanje new age doba? Mnogi kritičari u osvrtu na ovu knjigu napisat će kako je upravo ona ‘vjesnik novog doba’ i da su se mnoge stvari koje je knjiga predvidjela – i ostvarile. Ali kako razlikovati dobro što taj novi pogled nudi od onoga lošega, što samo zavodi i što se zatim beskrajno ponavlja? To je najteže, prijatelji, kazao bi Nietzsche. Kako istodobno vjerovati u fiziku i u taofiziku?

Fantastiku ne trebamo tražiti u mašti, poručuju autori, možemo je pronaći i u stvarnosti, to je više-manje njihova glavna teza oko koje raspredaju ostatak teksta.

…trebamo projicirati svoj um daleko unatrag i daleko unaprijed da bismo shvatili sadašnjost.

Autorski dvojac nakon petogodišnjeg razdoblja istraživanja izvještava da im se čini da su otkrili ‘novu točku gledišta,bogatu mogućnostima’. Ona je u srcu ‘ultrasvijesti i više budnosti’. Međutim, već vas ti pojmovi mogu odbiti. Stoga knjigu treba pažljivo čitati. Malo kasnije, prostodušno, s daleko prihvatljivijim rječnikom objašnjavaju što su zapravo mislili pod izrazima ‘ultrasvijesti’ i ‘više budnosti’:

Mislimo da u samom srcu stvarnosti um, ako je imalo nadaktiviran, otkriva fantastiku… Fantastiku, poput drugih dragocjenih materijala treba čupati iz utrobe zemlje, iz stvarnosti.

Na koncu, to je i ključna misao koju vam i ja, u nekom svom obliku, prevejano, uz intelektualnu nelagodu, nastojim prenijeti putem ovoga bloga pravdajući njome tako nadmeno i pretenciozno ime Magičara koje rabim.

Fantastiku općenito definiramo kao nasilje nad prirodnim zakonima, kao pojavu nemogućeg. Po našem mišljenju riječ uopće nije u tome. Fantastika je očitovanje prirodnih zakona, učinak kontakta sa stvarnošću kada je percipiramo izravno, a ne filtriranu kroz veo intelektualnog sna, navika, predrasuda i konformizama.

Osvrnuo sam se po Prostoriji s Kolom. Staro izlizano pokućstvo zinu na mene. Portreti najvećih Magičara ravnodušno su me promatrali. U kutu, u otvorenom prozoru Kolo se ravnomjerno okretalo. Svaka moja misao ili rečenica odgovarala je jednom okretu Kola, činilo mi se. I onda, je li ona, ta fantastična Prostorija s Kolom, samo ‘moja mašta’? Ne postoji li ona stvarno u mojim mislima? I od kada mislima oduzimamo pravo da budu stvarne? Prostorija s Kolom je stvarna koliko su to i moje misli. I nije li neka osobito pronicava hinduistička predaja pretpostavljala kako naš svijet – bog samo misli?

Knjigu sam tek počeo čitati. Hoću li se razočarati možda i neće ovisiti o tomu kojem tipu naginjem (umjetničkom ili intelektualnom), ali svejedno, volio bih da je upravo to slučaj… da svojim zamjedbama oblikujem stvarnost i preko čitanja jedne knjige otkrijem zapravo kakav sam…

Siječanj 2013.

Odbrana od poniženja svakodnevice

Posted in (čitati) EUROPSKI GLASNIK, Povijest Boga (ARMSTRONG) tagged , , at 12:06 am autora/ice Magičar

(čitati) EUROPSKI GLASNIK

eglasnikDepresija je opet tu, ali barem, siguran sam da nema nikakve veze s uobičajeno tmurnim osječkim nebom zimi. Oblačno, sumagličasto vrijeme zasigurno ne može biti razlog za depresiju u mojem slučaju, slučaju čovjeka koji često razmišlja. Međutim, to očigledno može postati u povremenim javljanjima radijskih voditeljica, milozvučnih glasova, koje će depresiju poslovično povezati s tmurnim vremenom ne bi li svako loše raspoloženje svojih slušateljica/slušatelja učinile, pa barem, utješno profinjenim.

Depresija nastupa isključivo iz jednog razloga: gađenje spram svakodnevice i malograđanštine iz svoje okoline promiče se u gađenje spram samoga sebe zbog osjećaja istog; dakle, riječ je o gađenju na koje čovjek nema odgovora, od kojeg se ne zna i ne može obraniti. Ali budimo iskreni – i nema obrane od takve vrste gađenja. To je jednostavno tako čim predugo ‘pijemo vodu iz istih cisterni’. Depresija nastupa kad ste za svoje loše raspoloženje i neizdržavanje stvarnosti optužili sebe, a ne bezduhovnu okolinu kojoj ste očigledno bili pretjerano izloženi. To je normalan stav svakog stvaratelja, jer kako prihvatiti da nam se ljudi ponekad gade, osim na način da s nama nešto nije u redu.

Zato je važno, dok ste u depresiji, povući se od ljudi i slušati glazbu, neplanirano čitati, ili bilo što drugo (po mogućnosti također neplanirano) raditi. Sve vas to može, brže-bolje, udaljiti od bolne svakodnevice koja je, zapravo, pravi uzročnik vašeg stanja.

Razumijete, čitav život borit ćete se protiv ove nemani, jer od svakodnevice nikada nećete u potpunosti moći pobjeći. Tako je zapisano u natalnoj karti svakoga stvaratelja. Pozitivno je to, što depresija, u paru sa svojom neizdrživom prazninom u osjećajima, obično prethodi stvaralački izuzetno bogatom periodu vašeg života. Nakon noći uvijek grane sunce. I u depresiji se zbog toga ne trebate prestati nadati, neka vam bude nešto kao pustinja ili Gazimestanski vrt Isusu, ili brdo Hira i Mekka Muhammedu (naročito u onih prvih trinaest godina Objave kada mu je bilo najteže).

A upravo me u danima depresije – neplanirano – privukao tekst o islamskom proroku. Odista, nisam ga planirao pročitati, jednostavno, ruka mi je sama krenula prema polici na kojoj su se natiskali svi ti debeli Europski glasnici, dohvatila plavičasto izdanje iz 2007 i otvorila ga na dotičnom tekstu.

Prema Anne-Marie Delcambre, autorici eseja jednostavnog naziva Muhammed, on, Muhammed, čitav se život, na račun objave jednoga Boga, morao boriti s uvredama Arapa mnogobožaca kojima je bio okružen. U ismijavanju i pogrdama prednjačili su pripadnici plemena Kurejšija – oni, koji su u to doba bili najbogatiji i najugledniji članovi ‘nomadskog društva’. Ipak, Muhammed se uporno molio pokraj Ćabe, recitirajući ajete jedan za drugim, ali i svima obznanjujući kako to ne recitira on, već da to kroz njega čini Bog.

Što je to a što nas kod Muhammeda neobično privlači u izvan-religioznom smislu? Upravo to što je bio angažirani umjetnik per se, koji je svoje djelo, za nas uzgred, prožeo blistavim božanskim sjajem priskrbljujući mu u kasnijem periodu i neviđenu političku moć. Ta umjetnička upornost u ‘formiranju svoga djela’ kod Muhammeda je fascinantna i dolazi do izražaja više nego kod ijednoga drugog proroka. Zacijelo, on nije bio svjestan da osim religiozne objave gradi i egzemplarno umjetničko djelo sui generis. Ili kako Karen Amstrong piše u Povijesti Boga:

Nije čudno što su Muhammedu otkrivenja predstavljala tako golem napor: on ne samo da se probijao k jednom potpuno novom političkom rješenju za svoj narod, već je stvarao i jedno od najvećih duhovnih i literarnih djela klasične književnosti svih vremena.

Zahvaljujući čitavoj vojsci povjesničara i kroničara njegova života u sjeni kuranske predaje, islamske i neislamske provenijencije, Muhammed nam se danas čini puno bližim, kao stvaran ljudski lik, nego svi ostali proroci zajedno, uključujući tu i one najveće iz židovske i kršćanske tradicije poput Izaije, Mojsija ili samog Isusa. Tako smo u prilici saznati, primjerice, kako prema moralnim skrupulama, blago rečeno, nije imao nikakav stav, a što je za jednoga kršćanina čisti eufemizam. Jer, osim mnogoženstva, on je, kad god bi za to dobio priliku, uzvraćao udarce onima koji su ga ponižavali. Prorokova ratobornost izvor je inspiracije mnogih dobronamjernih, ali i nedobronamjernih napisa i umjetničkih djela, općenito, o islamu. (Spomenimo samo izvrstan, dobronamjeran, filmski uradak iz 2009 Jacques Audiarda Prorok). Što se tiče sklonosti nasilnog rješavanja problema, prema Anne-Marie Delcambre, Muhammed nikada to nije činio neposredno, sâm se vrlo rijetko laćao oružja, ali bio je spreman, po Božjoj volji, a o tome svjedoči i Kuran, potaknuti i poprilično krvave vojne sukobe. Dobro je poznato da je zahvaljujući pribjegavanju tako drastičnim rješenjima, na koncu, i postao vođa ujedinjenih Arapa u političkom smislu.

Možda u svome eseju Anne-Marie Delcambre i malčice pretjeruje izgrađujući poprilično prozaičnu sliku oko Muhammedovih ljudskih odlika, međutim, definitivno je u pravu kada kaže da se islamska biografija proroka čini uljepšanijom za razliku od one neislamske koja je, i po njoj, puno bliža stvarnosti. Postavlja se, međutim, pitanje koliko je to uopće važno kada se razmatra duh jedne religiozne tradicije? Dakle, nas, u ovome slučaju, ne zanima na koji je način Muhammed reagirao u stvarnom životu na poniženja i uvrede s kojima se svakodnevno susretao, već isključivo kako je na njih ‘odreagirao’ u vlastitome, zasigurno odveć burnom, prostoru uma. Konkretno, želimo se pitati o prirodi njegova prostora uma koja je, kako se pokazalo, bila u stanju ‘odreagirati’ čitavu jednu religioznu Objavu? Što mu se cijelo vrijeme vrzmalo po glavi? Možda, kad se to pitamo, ulazimo u slijepu ulicu, jer na takva pitanja nećemo nikada biti u prilici dati u potpunosti točan odgovor, jedno je, pak, sigurno, ne možemo opovrći da u njegovu umnom prostoru nisu kraljevali osjećaji ljudske poniženosti i duhovnog izbavljenja. U stvarnome svijetu bio je ponižen (barem većinu života), u duhovnom izbavljen. A nije li upravo to put svakog stvaratelja o kojem na vrlo lijep način piše i Nietzsche u svojemu Zarathustri? Zamislimo Muhammeda kako se približava Ćabi i kako krišom promatra ne bi li u blizini ugledao Kurejšiju kojemu je toga dana suđeno isporučiti alvu uvreda na njegov račun. Zamislimo i da potom o tome neprestano razgovara sa svojom Hatidžom i ostalim ‘ukućanima’. To pitanje, kako se odnositi prema poniženjima, o tome on neprestano misli, a kad se stišaju utvare stvarnosti slijedi Objava, misao o Bogu, i sav je u uznesenju. Iz njega Božja riječ progovara i on je recitira… Stoga, da bismo ‘ušli’ u umni prostor proroka na stranu trebamo ostaviti njegovu ljudskost, njegove čini, i govoriti isključivo o Muhammedu kao umjetniku.

Način na koji mu dolazi djelo posebno je intrigantan. Bog govori kroz njega, a ne on sam. Ne događa li se slično s mnogim umjetnicima? Govori Drugi, bolji od onih kojima smo okruženi. Karen Armstrong izlaže Muhammedov stvaralački čin na sljedeći način:

Rani biografi iz klasičnog razdoblja često ga prikazuju kako pažljivo sluša ono što bi možda trebalo nazvati podsvijest, nešto kao kad pjesnik opisuje proces „slušanja“ pjesme koja iz skrivenih dubina njegova bića postepeno izvire površinu, najavljujući se autoritetom i integritetom koji izgledaju tajanstveno odvojeni od njega.

dok se Anne-Marie Delcambre ne libi dramatičnoga govora:

[Muhammed] ne vidi onoga koji ga nadahnjuje. On ga čuje. Strašan glas mu naređuje da kazuje ono što mu on diktira … Prema tradiciji, Muhammed je prestravljen … Ono što Muhammed čuje glas je divovskoga bića koje prebiva između neba i zemlje, visoko na nebu, pričvršćeno za ‘spušteno’ uže.

Razmišljam, što kad Plavi noj (naočit protagonist moga romana) ne bi bio ‘moj’, što kad bi ‘pripadao’ ili ‘dolazio’ od nekoga drugog? Zapravo, u tom smislu, pogrešno bi bilo govoriti da Plavi noj ikome ‘pripada’. On se tek događa, objavljuje kroz mene, kao inherentna mogućnost svijeta kao takvog. Kao tvorac ili samo medij, ne trebam biti ponosan na ‘svoga’ Plavog noja, jedino što trebam učiniti jest da za potrebe njegove ‘objave’ pročistim kanal kroz koji dopire na svijet.

Jedno vrijeme, čudio sam se izjavi svojega prijatelja, glazbenika, koji mi je priznao da je stvarajući svoja najbolja glazbena djela (poveznicu na jedno donosim na kraju posta), to izgledalo kao da mu Bog govori što da odsvira. To mi je kazao nakon što sam ga zamolio da preda mnom uživo odsvira jednu svoju kompoziciju koju sam posebice mnogo cijenio.
– Ja to ne mogu učiniti. – kazao je skrušeno – Taj dan kada mi je ‘došla’, odsvirao sam je, snimio i to je bilo to. Čak, mislim da je nikada više nisam ponovio.
Očito, glazbena djela nailazila su mu kao kuranske sure Muhammedu. Njegova osobnost nije imala ništa s tim.

Na koji način dolazi na svijet ono što stvorimo? Jednoga, potpunog i točnog odgovora, naravno, nema, ali iščitavajući biografije na svoj način  više ili manje poznatih umjetnika, možda možemo doći do onog ‘odgovora za sebe’ s kojime bi u krajnjoj liniji bili zadovoljni. U iščitavanju svakako moramo lučiti ljudsku stranu umjetnika od duhovne, a koja nas, zapravo, jedino i zanima. Što se tiče prirode ljudske strane stvaratelja, nekada pomislim da bi ista možda mogla doslovno vrijediti za sve. S jedne strane, on je neprilagođen i neurotičan, a s druge, blag i pravedan; tomu opisu mogli bismo pridodati i one, po Nietzscheu, obvezne atribute svakoga stvaratelja: gordost, nijemost, sposobnost odolijevanja svemu i određenu bljedoću lica – i možda bi u njemu tada prepoznali sebe; a možda i ne bi. U svakom slučaju, u ljudskom obličju izmjenjuju nam se osjećaji poniženosti nekad i gadljivosti danas, a u duhovnom, posvećeni smo samo jednom – formiranju svoga djela…

Karen Armstrong: POVIJEST BOGA
Anne-Marie Delcambre: MUHAMMED

Prosinac 2012.

Sa selfhelpom u rukavicama

Posted in CHOPRA, Put čarobnjaka, RELIGIOZNOST tagged , , at 3:13 pm autora/ice Magičar

Deepack Chopra: PUT ČAROBNJAKA

merlinKada se mimoilazite s prolaznikom na ulici, naoko, ništa se ne događa. On vas se ne tiče, mislite u sebi i zauzimate onaj toliko odurni i s ovim vremenom neizbježno skopčan gangnam style. Ali, zapravo, ne trebate tako misliti. Kada se mimoilazite s prolaznikom na ulici za vas je to jedinstven događaj, u pukotini vremena otvorena mogućnost da s njim razmijenite malu količinu energije za koju je nebitno koji oblik zauzima. Možda će se prenijeti kratkim pogledom, možda osjećajem njegova tijela u blizini vašeg, možda će u vašu percepciju on ući zato što proizvodi pomalo nesnosnu buku, jer visokim petama udara po pločniku; to bi bio slučaj ukoliko biste se mimoilazili sa ženskim bićem u štiklama, s tamnim naočalama na licu koje nosi čak i po oblačnom vremenu i koja vam ima namjeru jedino privući pažnju; od sebe ništa ne dati, od vas ništa ne primiti.

Zbog toga, kada se mimoilazite s nepoznatim prolaznikom na ulici dosad, u najvećem broju slučajeva osjećate nelagodu, ali odsad, to više ne mora biti tako. Ono što vam, dakle, unatoč tomu, želim savjetovati je sljedeće: svakome budite spremni uputiti blag i otvoren pogled, svakome trebate naznačiti da ste svjesni njegove posebnosti, njegove jedinstvenosti, čak i u slučaju ženskog bića koje nosi tamne naočale po oblačnu vremenu. Neka potraje samo djelić sekunde, dovoljno je! I znate što! Starim ljudima koje susretnete trebate pružiti ruku i čestitati što su sve nedaće života preživjeli i dospjeli u starost! Ne stidite se toga, čak i ako vam ne uzvrate ljubaznošću.

Zamišljam performans u kojem jedna djevojka i jedan momak, obučeni u jednostavnu trenerku, s krabuljom na licu koja je otvorena jedino u prostoru usana živahno trčkaraju izuzetno prometnom ulicom i ljube prolaznike. Ljube sve, kako gangnam ženu s tamnim naočalama, tako i baku koja malaksalo kaska za njom, ljube stasitog muškaraca koji je uvjeren da je uspio u životu (jer je na čelu tvrtke koja nekoliko godina unatrag posluje s dobitkom), ali i studenta koji je sa slušalicama na ušima duboko uronjen u svoj svijet, vanjski uopće ne primjećujući. Zašto nose masku na licu? Zato što su postvarenje moje ideje o blagome, pitkome, poštujućem stavu spram jedinstvenosti nepoznatih ljudi koje svakodnevno susrećemo na ulici.

Jeste li svjesni o čemu govorim? Govorim o muci života, o različitim načinima da se ona skine i odbaci, ili najčešće tek prikrije, a što se nerijetko nespretno čini i poprima nakaradne civilizacijske oblike (upadljivi, topotav hod, tamne naočale, slušalice na ušima i sl.). Ne trebamo druge impresionirati dok se s njima mimoilazimo, ne trebamo odražavati postvarenu dominaciju ili objekt žudnje. Trebate samo biti biće koje je uvijek spremno nešto dati i primiti. Kada na koncu uronite u stvarnost, a tu ne mislim na propagiranu ‘stvarnost’ vladajućeg društvenog sustava ili bilo kojeg drugog pogleda na svijet, već onu o kojoj piše, primjerice Anthony de Mello, shvatit ćete da je to tako; da to i jedino može biti tako ukoliko ste zainteresirani od života dobiti najviše. Razlike među osobnostima ljudi uglavnom se temelje na različitim stupnjevima uskraćivanja prvotne mogućnosti naše prirode – davanja i primanja. Nakon ovog saznanja, može se dogoditi da neki od vas počnu sažaljivo gledati na ljude, ali nemojte u tome pretjerati, jer i to je pogrešno. Može dovesti do pogubnog umišljanja i udaljavanja od onog što vam želim prenijeti.

Osim toga, nemojte misliti da sam to stanje sâm postigao! Nažalost, samo pišem o tome. Kad biste pitali druge selfhelp pisce da li prakticiraju ono o čemu pišu otkrili biste kako su mnogi od njih u svojim odgovorima neiskreni, jer će vam, velika većina, tvrditi da to neprestano čine; jer, kako bi o tome mogli pisati? Ali vjerujte mi, oni o tome samo znaju lijepo pisati i u tome je poanta svih selfhelp tektova. Samo pisanje, kao i čitanje, već pomažu, a do stvarno uspješnog prakticiranja napisanog, uvjeren sam, samo rijetki dolaze ili možda nitko. Anthony de Mello je napisao da je nakon prosvjetljenja (otkrića da može pisati, a zapravo držati terapije samopomoći) nastavio, s vremena na vrijeme, biti depresivan. Koji će vam drugi lik selfhelp provenijencije to priznati? I zašto vam to uopće govorim?

Naime, očigledno je da se i ovaj moj tekst bez problema može dovesti u vezu s pregršt selfhelp tekstova, premda i ako me svrstate u tu branšu, nemam ništa protiv, to je vaša stvar. Ipak, moram napomenuti da moja inicijalna namjera nije pomoći vam, nego osvijetliti, po mom sudu, neosvijetljenu, a meni vidljivu, stranu bitka, naših mogućnosti bivanja… Ne mora značiti da ćete vi vidjeti svijet na isti način kako ga ja vidim, ili da ćete se sa mnom uopće složiti. Možda ćete se za gangnam ženom upadljivo okrenuti i zazviždati, a staroj ženi iza nje viknuti „Miči se s puta, babetino!“. Zašto? Jer, možda ste upravo taj gangnam momak koji vjeruje da je ‘skroz na skroz’ uronjen u vrijeme u kojem živi i da je svemu ovdje napisanom spreman uputiti prezriv pogled. Nema veze. Imate na to pravo.

Druga stvar na koju bih želio ukazati tiče se činjenice da neki vrlo dobri pisci, htjeli ne htjeli, završavaju u toru selfhelp literature premda im pisanje daleko prevazilazi tu, po svemu, ograničavajuću i preusku odrednicu. Pazite, njihove knjige mogu se i ‘tako’ čitati, kao knjige koje isključivo vama kao pojedincu pomažu da prebrodite krize psihičkog predznaka i generalno, osjećate se dobro u životu. Ali u njima postoji i onaj manje vidljiv dio koji se odnosi na neki segment osjećaja stvarnosti, ono isto osvjetljavanje mogućnosti bitka, naših mogućnosti bivanja, koji seže dalje od svakog selfhelp motiva.

Jedan takav pisac je i Deepak Chopra. Hej, odmah ćete se drznuti, pa on je baš pravi selfhelp pisac, čak se i u javnosti reprezentira kao takav! Iza sebe ima brdo ‘takvih’ knjiga i nastupa uživo! U redu, imate pravo. Ako sam i pokušao nešto reći u njegovu i svoju obranu, povlačim. Jedino što još mogu učiniti jest podastrijeti vam njegove riječi iz knjige Put čarobnjaka koju sam pročitao dovoljno mlad da bih je mogao uzeti za ozbiljno, pa da onda pokušate dati svoj konačni sud. Činjenica je da čak i danas njegove citate iz navedene knjige znam prelistati u bilježnici u koju sam ih prepisao.

Čarobnjaci ne žale za izgubljenim jer jedino što se može izgubiti je nestvarnost. Ako izgubiš sve, stvarnost će ti ipak ostati. Ispod krša uništenja i katastrofa zakopano je skriveno blago. Kad gledaš u pepeo, gledaj pozorno!

Najčišća ljubav nalazi se tamo gdje je najmanje očekujete – u nevezivanju… Kad kažeš da si zaljubljen, zapravo govoriš o tome da je zadovoljena slika ljubavi koju nosiš u sebi. Na taj način počinje vezivanje: vezivanjem za sliku… Kad nemaš dovoljno ljubavi prema sebi, stvaraš sliku koja pokriva tu prazninu… Čarobnjacima je ljubav kad su potpuno nevezani, kad nema posjedovanja…

Sada ste, pretpostavljam, dokučili odakle sam crpio inspiraciju za svoj performans s djevojkom i momkom. Osim toga, aluzije između čarobnjaka u knjizi, zapravo Merlina, arturijanskog mitološkog lika i moga pseudonima, dakako, neizmjerne su. Deepak Chopra u svojoj knjizi koristi se njegovim likom kako bi poučio (samopomoći, a čemu drugom?) mladog Arthura, budućeg kralja Engleske, a zapravo nas. Duhovno Vrelo koje sam pronašao u knjizi činilo se neiscrpno:

Zamisli za trenutak svoju vlastitu verziju savršene budućnosti… Sada ‘sjećanje’ na tu budućnost donesi u sadašnjost. Dozvoli joj da utječe na tvoje ponašanje od ovog trenutka. Pokušaj je živjeti [već] sada. Kad god se iz prošlosti pojave impulsi bijesa ili straha, ukloni ih i umjesto toga ponašaj se prema svojim ‘budućim sjećanjima’. Odbaci teret prošlosti i neka te vodi vizija ispunjene budućnosti… Počeo si živjeti unatrag u vremenu, baš kao što žive čarobnjaci [ili magičari, :)]…

I ja sam tada zamislio svoju budućnost, da negdje na moru, povremeno zagledan u nj – sjedim i pišem… I što više reći… Prožima me osjećanje da sam barem pola od toga zamišljenog života ostvario već danas…

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: