Travanj 2012.

Staro krležijanstvo protiv duha provincijalizma

Posted in BAUDELAIRE, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , , , u 11:06 pm autora/ice Magičar

Charles Baudleire: JADNA BELGIJA

Charles Baudelaire razoružava me kratkim bilješkama koje je kanio iskoristiti za pisanje putopisa iz Belgije. Osupnut sam načinom na koji se jedan književni tekst porađa. Ogoljene natuknice, natruhe misli, nekad sastavljene i od samo dvije riječi, u meni izazivaju euforiju. Čak i samim nabrajanjem natuknica Baudelaire je stvorio stil. Pročitajte samo ovu jezično rapsodičnu, stilski savršenu, uvodnu bilješku o Bruxellesu, (i doslovno) – „jednoj prijestolnici majmuna“:

Kažu da svaki grad, svaka zemlja ima svoj miris. Kažu da Paris ima, ili je imao, miris kupusa. Capetown ima miris ovce. Neki tropski otoci mirišu na ružu, mošus ili kokosovo ulje. Rusija ima miris kože. Lyon ima miris ugljena. Istok obično ima miris mošusa i strvine. Bruxelles ima miris crnog sapuna. Hotelske sobe imaju miris crnog sapuna. Ubrusi imaju miris crnog sapuna. Pločnici imaju miris crnog sapuna. Pročelja i pločnike peru i kad pljušti kiša. Nacionalno, opće ludilo. Sav je život bljutav. Cigare, povrće, cvijeće, voće, kuhinja, oči, kosa, sve je bljutavo, sve je otužno, neukusno, uspavano… Jedino su psi živahni; psi su belgijski robovi.

Nesuđeni putopis trebao je nositi naslov Jadna Belgija; bilo kako bilo, barem ga nose sačuvani pabirci u formi zabilješki objavljeni u izdanju Europskog glasnika br. 9. iz kojeg je navedeni citat i preuzet. Osim što se Belgijci i njihova država u zabilješkama svode na narod kokošara i život u kokošinjcu, Baudelaire nas slobodom pisanja, formiranja zabilješki, igrom riječima, krasnim i dubokim poredbama, ipak čini iznenađujuće ravnodušnim na činjenicu da je ovim tekstom izrečen moralni sud o narodu i državi smještenoj sjeverno od Francuske – vrlo negativan.

Je li treba glasno ili šaptom reći, kao što to čini stidljivi re-izdavač Baudelairovog teksta, kako je „Jadnu Belgiju“ moguće danas čitati i kao „Jadnu Europu“, i kako je Baudelaire, zapravo, vizionar koji nam je u amanet ostavio futuristički pamflet o samoj Europi odnosno o onome u što se sama vremenom pretvorila? Ja ću biti stroži i u geografskom smislu ograničeniji. Nikad dovršeni putopis „Jadna Belgija“ može se odnositi, manje-više, na sve male državice koje u svom duhu njeguju duh provincijalizma a koji Baudelaire, na samo sebi svojstven način, poetskim majstorstvom napada iz svih smjerova. Pritom uz nj veže najgore moguće izraze kojih se može dosjetiti poput prostaštva, neuljudnosti, konformizma i sveopće bljutavosti; a tu su i oni nešto ‘profinjeniji’ poput “prijeteća tupost”, “čudovišna pretilost” i „močvarna nabreklost“. Neki možda naslućuju da se približavam samoj srži onoga što želim reći. Da, drage moje sugrađanke i sugrađani, manite me hrvatske kulture, progovara iz mene staro krležijanstvo kao gorak usud; duh provincijalizma odavna je zavladao i našim, hrvatskim društvom, putopis „Jadna Belgija“ odavno se može čitati i kao „Jadna Hrvatska“, ali da me ne bi proglasili vječitim nezadovoljnikom pridodat ću da ne smatram da je to oduvijek bilo tako.

Postojalo je doba na ovim prostorima, u ovoj državi, kojih se u znanstvenom i kulturnom smislu nikada nećemo postidjeti. Doba, koje je u različitim poljima djelovanja čovjekova duha ostavilo neizbrisive tragove i dalo naslutiti da se u njemu provincijalizam nikako nije mogao ukorijeniti. Pokušat ću navesti tek nekoliko meni poznatih primjera po granama djelatnosti čovjekova duha s mišlju da ostajem nepravedan prema onima koje neću spomenuti, a koji su u njemu također bili izrazito plodni. U slikarstvu je, primjerice, to doba iznjedrilo jednu Gorgonu, umjetničku avangardnu skupinu koja je, na neko vrijeme, uspjela okupiti velika umjetnička imena na hrvatskoj umjetničkoj sceni i doslovno, u svom okrilju, stvarati izrazito visoku umjetnost. O Gorgoni, o kojoj zasada na Wikipediji postoji zapis jedino na engleskom jeziku, i u koju su bili uključeni umjetnici poput Ivana Kožarića, Julija Knifera, Đure Sedera i dr. moj prijatelj slikar Zlatko mogao bi, vjerujem, danima pričati. U filozofiji, recimo, to je doba oblikovalo mislioce poput Branka Bošnjaka, Milana Kangrge, Danka Grlića i dr., okupljenih u tzv. praxisovačkoj školi, kojima je pošlo za rukom afirmirati, usudio bih se reći, filozofsku poziciju s koje se odsad moglo izricati začuđujuće nepristrano mišljenje o prijeporu uvijek zavađenih mišljenja, onog Istoka i Zapada. Na koji je samo dubok i očaravajući način Danko Grlić napisao knjigu o Friedrichu Nietzscheu to će i piscu ovih redaka ostati zadivljujuće i uznemirujuće nejasno; dovoljno je reći da se upravo sada po drugi put spremam istu knjigu uzeti u ruke… U znanosti, to se doba, između ostalog, očitovalo i kroz izgradnju i potom strelovit razvoj Instituta Ruđer Bošković pod vodstvom, a što reći, našeg genija – Ivana Supeka; i tako dalje i tako dalje…

A eto, danas, možemo se pronaći tek u čitanju „Jadne Belgije“ i pisanju sličnih putopisa iz vlastite zemlje dok smo, istovremeno, i sami dio te jadnosti. Ako se nekome ovaj post učinio angažiranim u bilo kojem smislu – ne poričem.

%d bloggers like this: