Listopad 2013.
Filozofija vremena danas
Michael J. Loux: METAFIZIKA / Narav vremena
Recite mi, zar vas ovaj čarobni uvod u jesen ne inspirira da razmišljate o filozofiji vremena? Tko bi rekao, s naše strane, nesvjesni modernih filozofskih struja, da u ostatku porozne bačve filozofske metafizike danas glavnu ulogu ima filozofija vremena…
Knjigu “Metafizika” autora Michaela J. Louxa kupio sam na posljednjem sajmu Interliber za nevjerojatnih 10 kuna. Ta činjenica najbolje prikazuje trenutačni status metafizike i svega ‘metafizičkog’ u svijetu. Interesantno, ni po toj cijeni je ne bih kupio da mi poglavlje naslovljeno ‘Priroda vremena’ nije privuklo pažnju u posljednji tren. I brzo sam otkrio: krajem dvadesetog i na početku dvadeset i prvog stoljeća, postojali su filozofi koje je mučilo isto vječno pitanje – što je vrijeme. Nevjerojatno, pomislih u svom snažnom uzbuđenju. Iako sam skeptičan prema bilo kojoj vrsti metafizičkog razmišljanja danas, u srcu sam ostao čovjek koji je duboko sklon apstraktnom mišljenju. A vrijeme… to neuhvatljivo, apstraktno dijete filozofske metafizike… i mistike… uvijek je usmjeravalo moje misli prema jedinstvenom, spekulativnom načinu razmišljanja. U tom trenutku, s nostalgijom sam se sjetio Svetog Augustina, Heideggera, Nietzschea… svih onih filozofa koji su se bavili ovim pitanjem i usput stvarali grandiozne ideje o univerzalnoj stvarnosti, koje su me često opijale mjesecima…
Sve u svemu, filozof J. M. E. McTaggart, iako možda neznatan za neke (za većinu filozofa svakako nije), još na početku dvadesetog stoljeća nastojao je dokazati da je vrijeme neodređeno, koristeći pritom fascinantnu ideju. No, ono što mi je zaokupilo pažnju nije bila McTaggartova zaključna misao (o kojoj će riječi biti kasnije), već način na koji ju je formulirao. Uključio je dva, na prvi pogled, potpuno nova elementa u raspravu o suštini vremena – A i B vremenski niz. Oba se odnose na naš, ljudski doživljaj vremena. A-niz se odnosi na naše iskustvo vremena kada ga percipiramo kroz prošlost, sadašnjost i budućnost, dok B-niz uključuje naš doživljaj vremena kada izjavimo da se nešto dogodilo prije ili poslije nečega drugoga. Iako McTaggart nije rekao ništa što već nismo znali o našem doživljaju vremena, ipak je važno primijetiti da je kreirao dva nova izraza koja jezično, semantički, na koji god način, olakšavaju uspostavljanje poveznica među njima. Zahvaljujući tome, McTaggart će, bez oklijevanja, u tradiciji visoko apstraktnog filozofskog izričaja, utvrditi da je vrijeme definirano pretpostavkom da B-niz podrazumijeva A-niz, te da je A-niz u svojoj suštini proturječan. Naravno, svoje tvrdnje će potom poduprijeti nizom argumenata, razloga, uvida, i slično, što je uobičajeno za svaku filozofsku raspravu, ali premašuje opseg ovog teksta. U tom kontekstu, upućujem vas na knjigu Michaela J. Louxa gdje su svi ti aspekti eksplicitno izraženi.
Ono što mi, kao i svim drugim ‘neposlušnim’ književnicima, više od svega privlači pažnju nije slušati još jedan od milijuna odgovora na poslovično ‘neodgovorljivo’ filozofsko pitanje Što je vrijeme?, već razmišljanje o tome što se dalje razvijalo na filozofskoj sceni tog doba. U duhu tipičnoj za filozofiju, ostali su filozofi, izazvani McTaggartovom misaonom ‘provokacijom’ o najneodgovorljivijem filozofskom pitanju ikada, svim svojim mentalnim naporima pokušali opovrgnuti jednu od dvije McTaggartove teze. Tako su nastale nove generacije filozofa! Konkretno, oni filozofi koji su osporavali tvrdnju da B-niz podrazumijeva A-niz zaradili su sebi naziv B-teoretičara, a oni kojima nije bio prihvatljiv stav da je A-niz u svojoj suštini proturječan – postali su A-teoretičari! Osim što su se suprotstavljali McTaggartovim argumentima, A- i B-teoretičari uspjeli su započeti raspravu i među sobom.
(Naravno, ova rasprava se ‘prelila’ i u naše vrijeme; na primjer, Brian Greene, fizičar i kozmolog koji se često spominje na ovom blogu i zagovornik teorije struna, deklarirani je B-teoretičar; uvjeren je da prošlost, sadašnjost i budućnost – svi ‘istovremeno’ postoje; pravo uzevši, ako vjerujete u točnost teorije relativnosti, onda nužno pripadate B-teoretičarima; a o aspektima A- i B teorije svakako ću pisati nekom drugom prilikom.)
Iskreno, nevažno mi je što iz navedenog MacTaggart ili bilo koji A i B-teoretičar zaključuje… koliko to da je stvorena nova ‘tapiserija’ ljudskog mišljenja na kojoj će se misli nove generacije filozofa po pitanju biti vremena odražavati na sebi svojstven način. Što je visoka misao ako ne ona koja stvara pozornicu za druga mišljenja, koja je i u filozofiji samo pitanje, i koja, makar to paradoksalno zvučalo, uspješno i zasvagda prikriva istinu. Takva je, po mom mišljenju i MacTaggartova misao… ali i svaka druga vrijedna ljudska misao.
Filozofima svaki komentar na ovaj post strogo zabranjujem! 🙂
Srpanj 2011.
“Postoji” li vrijeme?
Immanuel Kant: KRITIKA ČISTOG UMA
Martin Heidegger: BITAK I VRIJEME
Ah, ta moja tetka! Stanovali smo neko vrijeme skupa prije nego je otišla u Venezuelu, a ja se vratio u Indiju. Voljela je jutrom pjevati kroz otvoren prozor i način na koji spravljam kavu. Ipak, s vremena na vrijeme, ispod svojih dugih trepavica promatrala je tu čudnu stvarnost oko sebe neprestano zapitkujući. Jednom tako, dotakli smo se i vremena.
– Postoji li vrijeme? – upitala me je iznenada.
Na trenutak, odložio sam žličicu kojom sam upravo kavom do vrha napunio staru džezvu i prije nego li ću smjesu zamiješati i vratiti je na štednjak, pogledao je ravno u oči.
– Postoji li vrijeme? Kakvo je to pitanje? Postoji se u vremenu, a Vrijeme bivstvuje samo na sebi svojstven način.
Htio sam reći da vrijeme zapravo vremeni ili ovremenjuje, a onda sam se otrijeznio. Razgovaram s četrdesetgodišnjakinjom koja vrijeme doživljava isključivo kroz vlastitu dosadu. Koliko je, zapravo, ta tema zanima?
Živimo u postmodernom dobu, svakoga zanima sve, ali trenutačno, ne dulje od trideset sekundi. Tako je bilo i s mojom tetkom. Nakon trideset sekundi dograbila je novi Klik magazin sa sofe i utonula u uobičajeno isprazno bivstvovanje.
Tu noć, ipak, dao sam si truda i otišao na stranice Foruma. Pokrenuo sam temu na način kao da je pokreće moja tetka, umislio sam da sam ona i postavio nepretenciozno pitanje, u stilu, između lakiranja dva nokta, postoji li vrijeme. Uskoro, na moju udicu počeše trzati prekaljeni „forumaši“. Sa svih strana započeše dolaziti postovi u kojima jedni tvrde da postoji, a drugi ne. Pritom, svi redom podastiru neke svoje dokaze. Tako vam je na forumu. Lako vam je s “vremenom”, pomislim, o njemu baš svatko može pričati što god hoće. Ali u tom trenutku prođe me blaga jeza, od najvišeg do najnižeg leđnog kralješka. To pitanje o vremenu nije nimalo bezazleno. Zapravo, ključno je za jednu, duhovno svjesnu egzistenciju. Način na koji se odnosimo prema jednom takvom pitanju puno govori o nama. Mnogi ljudi koji su živjeli prije nas, na puno ozbiljniji način, mislili su o njemu. Recimo, Kant. Taj moralni čistunac i getoist (nikada nije otišao izvan svog Königsberga) smislio je fantastičan koncept prostora i vremena. Kazao je da se oni “nalaze”, zapravo, u našim glavama, da ih osjećamo kao što se osjećaju naočale na nosu. Stručnim filozofskim diskursom:
“Vrijeme nije ništa drugo do forma unutarnjeg čula, to jest opažanja nas samih i našeg unutarnjeg stanja… ono određuje odnos predstava u našem unutarnjem stanju.”
A malo dalje, u cijelu priču uključuje i prostor:
“Uzeti oboje zajedno, prostor i vrijeme, naime, jesu čiste forme svega čulnog opažanja i time oni omogućuju sintetične stavove a priori. Ali ovi izvori saznanja upravo time (što su samo uslovi čulnosti) postavljaju sebi granice, naime da se odnose na predmete samo ukoliko se oni smatraju za pojave, a ne ukoliko predstavljaju stvari po sebi.”
Najpoznatija izjava o vremenu, pak, seže od Sv. Augustina. Na prvu, čini se da je kazao kao da ništa nije kazao, ali kada se malo bolje razmisli, iznenađujuće je intuitivno točno pogodio prirodu vremena. Pitali su ga što je to vrijeme a on odgovorio:
„Kad me ne pitaju, znam; kad me pitaju, ne znam.“
Jedno vrijeme svog života, uz tajnu vremena sav sam bio prionuo. Iščitavao sam čudesnog Plotina, Pascalove intrigantne misli, nezaobilaznog Nietzschea (Vječni Povratak Jednakog) i mnoge druge, u potrazi za, ako ne već odgovorom što je to vrijeme, barem bogobojažljivim odnosom prema tom pitanju. Drugim riječima, nisam nimalo sumnjao da vrijeme „postoji“. Na kraju, najuzvišenije misli o vremenu pronašao sam, analogno, kod najvećeg filozofa 20. stoljeća – Martina Heideggera. Među čudesnim rečenicama njegova Bitka i vremena izvukao sam njih nekoliko te ih postavio na forum na isti topic, ali ovoga puta pod svojim pravim imenom:
“Odlučnost ličnosti nasuprot nestalnosti raspršenosti u samoj je sebi protegnuta stalnost, u kojoj tubitak kao sudbina drži „uključene“ u svoju egzistenciju rođenje i smrt i njihovo „Između“, i to tako, što je tubitak u takvoj stalnosti za Svjetski-povijesno svake svoje situacije trenutačan … … Stalnost se ne oblikuje tek putem, i iz, uzastopnog dodavanja „trenutaka“, nego ovi iz već protegnute vremenosti budućnosno bijućeg ponavljanja.”
“Protegnuta stalnost” odgovara toj našoj svijesti u vječnoj sadašnjosti, koja se za vrijeme našeg života pomiče po liniji vremena i prostora predstavljajući osjećaj vremena. Uzbudljivo je to što Heidegger tvrdi da se ona zapravo ne mijenja, da se zapravo uvijek radi o jednoj te istoj “protegnutoj stalnosti”, odnosno da u svijesti nosimo potpuno jednak osjećaj i na dan polaska u školu i danas dok pišemo ovaj post. Ono što se mijenja je izvan nas i mi se u tom izvan “gubimo” prema zagonetnom zakonu vlastitog bitka.
“Pitanje ne može glasiti: posredstvom čega tubitak polučuje jedinstvo slijeda za neki naknadni čvrsti lanac niza „doživljaja“ što su uslijedili i slijede, nego: u kojoj se vrsti svojeg vlastitog bitka on gubi tako, da mora sebe tako reći tek naknadno skupljati iz raspršenosti i za svoje Skupa izmišljati neko obuhvaćajuće jedinstvo?”
Tetka je prešla na gledanje nove turske sapunice na televiziji dok drhtavom rukom posežem za Bitkom i vremenom na polici, malom zdepastom debelom knjigom u kojoj se na jednom mjestu našlo toliko magičnih misli/riječi kao ni u jednom djelu prije ni poslije njega. Pitam se hoću li opet osjetiti istu jezu koju sam osjetio i prvi put iščitavajući nesumjerljive misli njemačkog doktora filozofije. Pronalazim stranicu s danim rečenicama i osjećam upravo isto. Riječi i dalje imaju za mene magičnu moć. Čitav odlomak završava neobično pomirljivom rečenicom od koje bi se svakom čestitom filozofu trebalo grašcima znoja orosit čelo:
Tmine se daju raspršiti to manje što nisu razmršene već ni moguće dimenzije primjerenog zapitivanja, a u svima njima tjera svoje tajna bitka i, kao što je sada postalo jasno, tajna kretanja.
– Šta to čitaš? – evo ti tetke – Daj ovamo! – I svojim ručerdama zgrabi knjigu.
Započe naglas čitati rečenice s nasumično otvorene strane (“svetu stranicu” sam u zadnji tren stigao zaklopiti).
– Ma znaš šta? Meni ovo izgleda kao da se netko vrhunski zajebava…
Nije li, naprosto, neodoljiva, ta moja tetka? Toliko o percepciji Heideggera s početka 21. stoljeća… A gdje smo mi ono stali? No, „postoji“ li vrijeme? Jeste li barem zauzeli stav prema tom pitanju?
O Duhu i njegovim Moćima 