Listopad 2013.

Filozofija vremena danas

Posted in FILOZOFIJA, Metafizika (M. J. Loux) tagged , , , u 9:47 am autora/ice Magičar

Michael J. Loux: METAFIZIKA / Narav vremena

Recite, jeste li u ovom prekrasnom početku jeseni raspoloženi za jednu filozofiju vremena? Tko bi kazao, od nas neupućenih u suvremene filozofske tokove, da u preostaloj šupljikavoj bačvi filozofske metafizike jednu od glavnih riječi danas vodi i filozofija vremena…

Knjigu Metafizika Michaela J. Louxa kupio sam na prošlom Interliberu za nevjerojatnih 10 kuna. Ta činjenica najbolje oslikava situaciju u kojoj se danas nalazi metafizika i sve ‘metafizičko’ u svijetu. Zanimljivo, ne bih je čak ni za tu cijenu kupio da mi u posljednji tren pažnju nije privuklo poglavlje čiji naslov i doslovno glasi: ‘Narav vremena’. I kako sam ubrzo otkrio: i krajem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća, u svijetu postoje filozofi koje muči isto, prastaro pitanje – što je to vrijeme. Da čovjek ne povjeruje, pomislim u svom silnom uzbuđenju. Premda skeptičan prema bilo kakvom metafizičkom mišljenju danas, u srcu sam ostao čovjek izrazito naklonjen apstraktnom mišljenju u svojoj biti. A vrijeme… to neuhvatljivo, apstraktno čedo filozofske metafizike… i mistike… oduvijek je navodilo moje misli na osobit, spekulativni način razmišljanja. Pritom, sa sjetom sam se prisjetio Svetog Augustina, Heideggera, Nietzschea… svih onih filozofa koji su lomili glavu tim pitanjem i pritom doista proizveli  grandiozne misli o svekolikoj stvarnosti a kojima sam se znao opijati mjesecima…

Sve u svemu, ‘tamo neki’ J. M. E. McTaggart (premda za većinu filozofa on to svakako nije) još početkom dvadesetog stoljeća, nastojao je dokazati da je vrijeme nestvarno preko jedne, doista zanimljive ideje. Ali ono što je moju pažnju privuklo nije bila McTaggartova konkluzija, već način na koji ju je postulirao. U igru razotkrivanja biti vremena uveo je dva, naoko, sasvim nova igrača  – A i B vremenski niz. Pritom, oba su se odnosila na naš, ljudski osjećaj vremena. A-niz, kazao je, odnosi se na naše osjećanje vremena kada vrijeme doživljavamo kroz prošlost, sadašnjost i budućnost, dok B-niz zahvaća u naš osjećaj vremena kada kažemo da se nešto dogodilo prije ili poslije nečega; tu se uglavnom misli na neki događaj. Premda McTaggart nije naveo ništa što nam otprije nije bilo poznato u vezi našeg osjećaja vremena, ipak valja uočiti da je stvorio dva nova izraza koja lingvistički, semantički, kako god, ista lakše dovode u vezu. Zahvaljujući tomu, McTaggart će, bez dlake na jeziku, u filozofskoj tradiciji visokoapstraktnog stila, postulirati da je vrijeme nestvarno na osnovi tvrdnji da B-niz pretpostavlja A-niz, a da je A-niz u svojoj biti proturječan. Naravno, svoje tvrdnje potkrijepit će nizom dokaza, razloga, uvida, čega sve ne, a što već spada u čistu filozofiju te vas, u tom smislu, upućujem na knjigu Michael J. Louxa u kojem su svi oni eksplicite iskazani.

Ono što mene, kao i svakog ‘zločestog’ književnika, više zanima nije čuti još jedan od milijuna odgovora na jedno poslovično ‘neodgovorljivo’ filozofsko pitanje, nego što se dalje događalo na filozofskoj pozornici toga vremena? U tipično filozofskom duhu, ostali filozofi, uzjogunjeni McTaggartovim misaonim ‘upadom’, svim svojim umnim naporima nastojali su osporiti jednu od dvije MacTaggartove teze! Stvorene su nove generacije filozofa! Naime, oni koji su osporavali tvrdnju da B-niz pretpostavlja A-niz priskrbili su sebi naziv B-teoretičara, a oni kojima nije bila mila tvrdnja da je A-niz u sebi proturječan – A-teoretičarima! Osim obaranja na McTaggartove argumente A- i B-teoretičari stigli su započeti i raspravu između sebe.

(Dakako da se ova rasprava ‘prelila’ i na ovo naše vrijeme; primjerice, jedan Brian Greene, na ovom blogu često spominjani fizičar, kozmolog, zagovaratelj teorije struna, deklarirani je B-teoretičar; uvjerenja je da prošlost, sadašnjost i budućnost – svi ‘istovremeno’ postoje; pravo uzevši, ako vjerujete u istinitost teorije relativnosti onda nužno spadate u tor B-teoretičara; o aspektima A- i B teorije ipak pisat ću nekom drugom prilikom)

Iskreno, meni je nevažno što iz navedenog MacTaggart ili bilo koji A i B-teoretičar zaključuje… koliko to da je stvorena nova ‘tapiserija’ ljudskog mišljenja na kojoj će se misli nove generacije filozofa po pitanju biti vremena odražavati na sebi svojstven način. Što je visoka misao ako ne ona koja stvara pozornicu za druga mišljenja, koja je i u filozofiji samo pitanje, i koja, makar to paradoksalno zvučalo, uspješno i zasvagda prikriva istinu. Takva je, po mom mišljenju i MacTaggartova misao… ali i svaka druga vrijedna ljudska misao.

Filozofima svaki komentar na ovaj post strogo zabranjujem! 🙂

Srpanj 2011.

“Postoji” li vrijeme?

Posted in Bitak i vrijeme, FILOZOFIJA, HEIDEGGER, KANT, Kritika čistog uma tagged , , , u 2:24 pm autora/ice Magičar

Immanuel Kant: KRITIKA ČISTOG UMA
Martin Heidegger: BITAK I VRIJEME

"Postoji" li vrijeme?Ah, ta moja tetka! Stanovali smo neko vrijeme skupa prije nego je otišla u Venezuelu, a ja se vratio u Indiju. Voljela je jutrom pjevati kroz otvoren prozor i način na koji spravljam kavu. Ipak, s vremena na vrijeme, ispod svojih dugih trepavica promatrala je tu čudnu stvarnost oko sebe neprestano zapitkujući. Jednom tako, dotakli smo se i vremena.
– Postoji li vrijeme? – upitala me je iznenada.
Na trenutak, odložio sam žličicu kojom sam upravo kavom do vrha napunio staru džezvu i prije nego li ću smjesu zamiješati i vratiti je na štednjak, pogledao je ravno u oči.
– Postoji li vrijeme? Kakvo je to pitanje? Postoji se u vremenu, a Vrijeme bivstvuje samo na sebi svojstven način.
Htio sam reći da vrijeme zapravo vremeni ili ovremenjuje, a onda sam se otrijeznio. Razgovaram s četrdesetgodišnjakinjom koja vrijeme doživljava isključivo kroz vlastitu dosadu. Koliko je, zapravo, ta tema zanima?
Živimo u postmodernom dobu, svakoga zanima sve, ali trenutačno, ne dulje od trideset sekundi. Tako je bilo i s mojom tetkom. Nakon trideset sekundi dograbila je novi Klik magazin sa sofe i utonula u uobičajeno isprazno bivstvovanje.

Tu noć, ipak, dao sam si truda i otišao na stranice Foruma. Pokrenuo sam temu na način kao da je pokreće moja tetka, umislio sam da sam ona i postavio nepretenciozno pitanje, u stilu, između lakiranja dva nokta, postoji li vrijeme. Uskoro, na moju udicu počeše trzati prekaljeni „forumaši“. Sa svih strana započeše dolaziti postovi u kojima jedni tvrde da postoji, a drugi ne. A svi redom podastiru neke svoje dokaze. Tako vam je na forumu. Lako vam je s Vremenom, pomislim, o njemu baš svatko može pričati što god hoće. Ali u tom trenutku prođe me blaga jeza, od najvišeg do najnižeg leđnog kralješka. To pitanje o vremenu nije nimalo bezazleno. Zapravo, ključno je za jednu duhovno svjesnu egzistenciju. Način na koji se odnosimo prema jednom takvom pitanju puno govori o nama. Mnogi koji su živjeli prije nas, na puno ozbiljniji način, mislili su o njemu. Recimo, Kant. Taj moralni čistunac i getoist (nikada nije otišao izvan svog Königsberga) smislio je fantastičan koncept prostora i vremena. Kazao je da su oni, zapravo u našim glavama, da ih osjećamo kao što se osjećaju naočale na nosu. Stručnim filozofskim diskursom:

“Vrijeme nije ništa drugo do forma unutarnjeg čula, to jest opažanja nas samih i našeg unutarnjeg stanja… ono određuje odnos predstava u našem unutarnjem stanju.”

A malo dalje, u cijelu priču uključuje i prostor:

“Uzeti oboje zajedno, prostor i vrijeme, naime, jesu čiste forme svega čulnog opažanja i time oni omogućuju sintetične stavove a priori. Ali ovi izvori saznanja upravo time (što su samo uslovi čulnosti) postavljaju sebi granice, naime da se odnose na predmete samo ukoliko se oni smatraju za pojave, a ne ukoliko predstavljaju stvari po sebi.”

Najpoznatija izjava o vremenu, pak, seže od Sv. Augustina. Na prvu, čini se da je kazao kao da ništa nije kazao, ali kada se malo bolje razmisli, iznenađujuće je intuitivno točno pogodio prirodu vremena. Pitali su ga što je to vrijeme a on odgovorio:

Kad me ne pitaju, znam; kad me pitaju, ne znam.“

Jedno vrijeme svog života, uz tajnu vremena sav sam bio prionuo. Iščitavao sam čudesnog Plotina, Pascalove intrigantne misli, nezaobilaznog Nietzschea (vječni povratak jednakog) i mnoge druge, u potrazi za ako ne već odgovorom što je to vrijeme, barem bogobojažljivim odnosom prema tom pitanju. Drugim riječima, nisam nimalo sumnjao da vrijeme „postoji“. Na kraju, najuzvišenije misli o vremenu pronašao sam analogno kod najvećeg filozofa 20. stoljeća – Martina Heideggera – istinskog magičara od formata. Među čudesnim rečenicama njegova Bitka i vremena izvukao sam njih nekoliko i postavio na forum na isti topic ali ovoga puta pod svojim pravim imenom:

“Odlučnost ličnosti nasuprot nestalnosti raspršenosti u samoj je sebi protegnuta stalnost, u kojoj tubitak kao sudbina drži „uključene“ u svoju egzistenciju rođenje i smrt i njihovo „Između“, i to tako, što je tubitak u takvoj stalnosti za Svjetski-povijesno svake svoje situacije trenutačan … … Stalnost se ne oblikuje tek putem, i iz, uzastopnog dodavanja „trenutaka“, nego ovi iz već protegnute vremenosti budućnosno bijućeg ponavljanja.”

“Protegnuta stalnost” odgovara toj našoj svijesti u vječnoj sadašnjosti, koja se za vrijeme našeg života pomiče po liniji vremena i prostora i predstavlja osjećaj vremena. Uzbudljivo je to što Heidegger tvrdi da se ona zapravo ne mijenja, da je zapravo uvijek ista, da smo isti po pitanju svjesnosti na dan našeg polaska u školu kao i danas dok pišemo ovaj post. Ono što se mijenja je izvan nas i mi se u tom izvan “gubimo” prema zagonetnom zakonu vlastitog bitka.

“Pitanje ne može glasiti: posredstvom čega tubitak polučuje jedinstvo slijeda za neki naknadni čvrsti lanac niza „doživljaja“ što su uslijedili i slijede, nego: u kojoj se vrsti svojeg vlastitog bitka on gubi tako, da mora sebe tako reći tek naknadno skupljati iz raspršenosti i za svoje Skupa izmišljati neko obuhvaćajuće jedinstvo?”

Tetka je prešla na gledanje nove turske sapunice na televiziji dok drhtavom rukom posežem na polici za Bitkom i vremenom, malom zdepastom debelom knjigom u kojoj se na jednom mjestu našlo toliko magičnih misli/riječi kao ni u jednom djelu prije ni poslije njega. Pitam se hoću li opet osjetiti istu jezu koju sam osjetio i prvi put iščitavajući nesumjerljive misli njemačkog doktora filozofije. Pronalazim stranicu s danim rečenicama i osjećam upravo isto. Riječi i dalje imaju magičnu moć, barem za mene. Čitav odlomak završava neobično pomirljivom rečenicom od koje bi se svakom čestitom filozofu grašcima znoja trebalo orosit čelo:

Tmine se daju raspršiti to manje što nisu razmršene već ni moguće dimenzije primjerenog zapitivanja, a u svima njima tjera svoje tajna bitka i, kao što je sada postalo jasno, tajna kretanja.

– Šta to čitaš? – evo ti tetke – Daj ovamo! – I svojim ručerdama zgrabi knjigu.
Započe naglas čitati rečenice s nasumično otvorene strane (svetu stranicu sam u zadnji tren stigao zaklopiti).
– Ma znaš šta? Meni ovo izgleda kao da se netko vrhunski zajebava…
Nije li, naprosto, neodoljiva, ta moja tetka? Toliko o percepciji Heideggera s početka 21. stoljeća… A gdje smo mi ono stali? No, „postoji“ li vrijeme? Jeste li barem zauzeli stav prema tom pitanju?

%d bloggers like this: