Srpanj 2016.

Smanjiti zanimanje za samoga sebe

Posted in FILOZOFIJA, Osvajanje sreće, RUSSELL tagged , , u 3:30 pm autora/ice Magičar

BERTRAND RUSSELL: Osvajanje sreće

Ime Bertranda Russella zasigurno vam je poznato: engleski matematičar i logičar, a u nekim prilikama filozof i povjesničar, u knjigama povijesti filozofije i znanosti najčešće se spominje uz pravac logičkog pozitivizma. Sve to nije ga spriječilo da osmisli jedan od najneobičnijih paradoksa logičkog mišljenja koji je i danas poznat pod njegovim imenom. S druge strane, imao je zdravu namjeru utemeljiti matematiku na logici. U suradnji s Alfredom Northom Whiteheadom napisao je znamenitu Principia Mathematicu, a svakako mu treba odati i priznanje za sazrijevanje mladog Wittgensteina. Turbulentan život vodio ga je kroz četiri braka, pomalo pretjeranog političkog aktivizma, a čak je dobio i Nobelovu nagradu za književnost (što mi i danas zvuči nevjerojatnim, jer, prema vlastitom priznanju, nije bio umjetnik). U svemu tome, ne mogu se oteti dojmu da je bio i pod utjecajem one duhovne prisile koju osjećaju takvi – ‘veliki ljudi’, a koja se ogleda u tome da čovječanstvo pokušaju učiniti sretnim. U tom duhu, napisao je, po mom ukusu, vrlo površnu Povijest Zapadne filozofije, koju danas na svakom buvljaku možete kupiti za 20-30 kuna, ali i meni, vrlo dragu, knjižicu Osvajanje sreće iz koje (u Minervinom izdanju) u nastavku donosim citate. Čini se da je Bertrand Russell pošto-poto htio ukazati na to da je sreća pojedinca, a ne društva, ono čemu treba težiti. Njegova formula izrazito je jednostavna – smanjiti zanimanje za samoga sebe. I ovo što ćete sada pročitati gotovo da ne sliči Bertrandu Russellu:

U mladićkom dobu mrzio sam život i stalno bio na ivici samoubistva i jedino me od toga uzdržala želja za znanjem što više matematike. Sad naprotiv, ja uživam u životu; čak bih smeo da tvrdim da svakom godinom sve više uživam u njemu. Dijelom je to došlo otuda što sam otkrio koje su stvari koje najviše želim i postepeno sam i došao do mnogo njih. Dijelom je to došlo otuda što sam uspješno odbacio predmete svojih želja – kao što je postizanje nepobitnog znanja o ovom ili onom – kao u osnovi neostvarljive. Ali velikim dijelom došlo je to uslijed smanjenja zanimanja za samoga sebe. Kao i drugi koji su dobili puritansko vaspitanje, ja sam imao običaj da razmišljam o svojim grijesima, ludostima i slabostima. U vlastitim očima izgledao sam – bez sumnje s pravom – kao primjer bijednika. Postepeno sam postajao ravnodušan prema sebi i svojim slabostima; svoju pažnju sve više sam usmjeravao na vanjske stvari: stanje svijeta, razne grane znanja, na pojedince prema kojima sam osjetio naklonost. (…) Zanimanje za sebe, naprotiv, ne vodi djelatnosti naprednog karaktera.

Nekad pomislim da je doista pogrešno razmišljati o duhu kao o nečemu ‘opipljivom’, nečemu što stvarno postoji na ovom svijetu. Možda je značenje sintagme ‘biti duhovan’ samo u tome da se misli otklone od Ega i njegovih stremljenja u životu. Biti duhovan, da zapravo znači – biti sposoban promatrati prirodu oko sebe bez upliva interesa svog Ega – samo to. Umjetnik se tako posvećuje svome djelu, filozof – nekom pitanju, znanstvenik – znanstvenom predmetu, a ‘religiozni otac’, više od svih, a čemu drugom doli – obuzdavanju razmišljanja o sebi! A što može više obuzdati jednu egoističnu prirodu, jedan Ego, od misli da na svijetu postoji netko važniji od njega, naime, Bog… Sva duhovnost religija možda leži samo u tome…

Moram priznati i da mi se stil pisanja Bertranda Russella u knjižici Osvajanje sreće nekoć jako dopao. Nepretenciozno, iznenađujuće iskreno, Bertrand Russell piše o fobijama svoje mladosti. I bez obzira što većinu savjeta koje je u njoj udijelio nisam primijenio na svoj život, i danas volim zaviriti u tu knjigu. Najviše pogrešaka u životu učinio sam jer nisam mogao podnijeti dosadu, a što o dosadi kaže ovaj matematičar i filozof?

Izgleda da je dosadno izrazito ljudska emocija. (…) Za moralistu dosada je životno pitanje, jer je barem polovina grijeha čovječanstva izvršena iz straha od nje (ratovi, pogromi i sl). (…) Ima dvije vrste dosade od kojih je jedna plodonosna. Plodonosna nastaje iz odsustva opojnih pića «iliti» uzbuđenja, a zaglupljujuća iz odsustva životne aktivnosti… Život pun uzbuđenja iznuruje i nama su potrebni sve jači poticaji da bi došlo do podrhtavanja koje se smatra osnovnim dijelom zadovoljstva… Za sretan život neophodno je podnijeti izvjesnu mjeru dosade… Ritam života Zemlje je spor…

Koliko god vam trubio o ufanju Duhu a ne Egu, iz svoje kože ne možete izići! Uvijek ćete ‘samo s tom glavom’ promatrati i razmišljati o svijetu koji vas okružuje. Stoga, ne čini se suvišnim ukazati na par savjeta Bertranda Russela o tom aspektu našeg upojedinačenja, pogotovo jer ste još uvijek mladi (ili se barem u duši takvim osjećate) jer…

Za mnoge mlade ljude izuzetnih odlika mlado doba je doba velike nesreće… Pogotovo ako žive u malim mjestima gdje nemaju prilike upoznati zanimljive ljude i voditi srodne razgovore. Inteligentan čovjek koji živi u velikom gradu već je u drugačijoj poziciji… Ako neki čovjek pođe putem prave karijere i u pravoj sredini, on u najviše slučajeva može da izbjegne društveno gonjenje, ali dok je mlad i njegove vrijednosti nisu ispitane, podložan je da bude na milost i nemilosti neznalica koje sebe smatraju pozvanim da donose sud o stvarima o kojima ništa ne znaju, i koje se razbjesne na pomisao da tako mlado lice zna nešto bolje od njih, s tolikim iskustvom. Mnogi koji su konačno izbjegli despotstvo neznanja, preživjeli su tako tešku borbu i toliko dugotrajan pritisak da su na kraju ogorčeni i oslabljeni u svojoj energiji. Postoji podesna teorija da će genije uvijek da se probije i, pozivajući se na tu teoriju, mnogi smatraju da gonjenje mladih talenata ne može da napravi veliku štetu. Nema nikakvog osnova da se prihvati ta teorija… ima ih i koji su propali u mladosti. I tu nije u pitanju samo da se nekako probiju, nego da se probiju bez ogorčenja i s neokrnjenom energijom… Sve više se ukazuje mogućnost da biramo društvo na osnovu srodnosti duša nego prostog susjedstva. Sreća se uvećava druženjem s licima sličnih ukusa i sličnih mišljenja.

Ovo mi se čini najvažnijom porukom Bertranda Russella. Kopirao sam je drhtavom rukom, jer se ovaj slučaj, vjerujem, umnogome odnosi i na moju muku. Genij, dakako, nisam, ali da sam nakupio ogorčenja u sebi, jer se u mladosti nisam imao prilike družiti “s licima sličnih ukusa i sličnih mišljenja” – to je i sada moj dojam. Međutim, kad malo dublje zavirim u sebe, vrlo brzo razaberem i razlog koji je doveo do toga i koji mi se neće svidjeti. Sve je to, i opet, zbog mog kukavičluka. Nikada nisam bio spreman otići, napustiti sredinu koja me je gušila i početi živjeti iznova, po svom ukusu. Možda, mi duhovni, nikada nismo u potpunosti spremni prepustiti se životu. I zbog toga nikada u životu ne dolazimo do stvari koje želimo… Ali, iako nam je ‘karta zanimljivija od teritorija’, ne smijemo smetnuti s uma da se u životu i za ‘kartu’ valja boriti…

%d bloggers like this: