Veljača 2014.

Moć nepriznatog

Posted in Diego Velázquez, UMJETNOST - SLIKARSTVO tagged , u 1:35 pm autora/ice Magičar

Diego  Velázquez: MALE DVORSKE DAME (Las Meninas)

Las_Meninas_(1656),_by_VelazquezPrije nekoliko dana, put me naveo u Madrid. Dobivši priliku zaviriti u slavni muzej Prado neko vrijeme ostao sam stajati ispred njegovog možda najslavnijeg relikta – slike ‘obitelji Filipa IV.’ Male dvorske dame (Las Meninas) španjolskog slikara Diega Velázqueza. Učinilo mi se da je djelo naslikano u onom trenutku kad je slikaru već svega bilo dosta. Nakupljena srdžba uslijed nedovoljno priznatog umijeća izlila se, pomalo neočekivano, u najveličanstvenije platno, po svoj prilici, najpoznatijeg dvorskog umjetnika ikad. Pomalo nezgrapno, premda neupadljivo, slikom prevladava tamnoća sobnog svoda i ružnoća slikarskog štafelaja gledanog odostraga… Stoga,  pitate se kako to da je ova slika ono najljepše što je Velázquez ikada naslikao…? Pa moguće je… I ne, nije to zbog one male djevojčice zlaćane kosice u sredini, infante Margaret Therese, čak ni one iznad nje, doñe Isabele de Velasco, čije lice u prekrasnoj dvojnosti svjetla-sjene predstavlja jedno od meni najdražih lica povijesti klasičnog slikarstva  … Odgovor je jednostavan i naravno mističan. Radi se o tajni umjetnosti. Nijedan umjetnik ne zna je li uspio ‘pogoditi’ bit dok svoje djelo ne dovrši. S ovom slikom, a tako misli većina povjesničara umjetnosti, Velázquez je uspio postići ono što mu nije pošlo za rukom ni s jednim ‘preizražajnim’, upadljivo ekstatičnim, portretom koje je za života naslikao po narudžbi . Zapravo, čudesno smiješnim nadaju mi se sada svi ti likovi na portretima koji okružuju sliku “obitelji Filipa IV.” u dvorani muzeja Prado, zategnuti u dvorskim svečarskim haljama, ukočenih tijela i nezgrapno podignutih ruku u kojima drže mač ili bilo što drugo, i koje je njihov tvorac, vjerojatno na njihov zahtjev, morao dodatno uljepšavati blistavim osmijesima i zlaćanim bojama…

Međutim, morate priznati, ne možete i ne znate riječima objasniti zašto vam je neko djelo zapelo za oko više od drugih. To je tako i točka. Naravno, nitko vas ne priječi da u istom tom djelu pronađete i filozofske, i književne, i opće društvene i svake druge vrste konotacije i o njima raspravljate, ali ono čisto umjetničko, nećete naći čak ni u ‘dobro posloženim’ bojama kako nam to često znaju natuknuti ‘slikari od zanata’. S odgovornošću izjavljujem da je umjetničko upravo ono neizrecivo u racionalnom i svakom jezičnom smislu. Ono nas spašava od našeg pada u civilizaciju, ali i podsjeća da u svijetu postoji nešto daleko suptilnije od našeg racionalnog umovanja.

Zatvaram oči i nakon toliko vremena evo me opet u Prostoriji s Kolom. Sumanuti sam 29-godišnjak koji se odlučio zatvoriti u prostor s brdom knjiga, poluludom Tetkom i čudesnim, neobjašnjivim Kolom koje se vrti u velikom prozoru. Tetkin povratak iz Ljetnjikovca očekujem svaki trenutak…  Las Meninas pomiče se pred mojim očima. Zapravo, pomiču se likovi na slici. Je li to dobro vidim? Diego Velázquez, oživljen u mojemu umu, doista portretira kraljicu i kralja. U pogledu mu je ona ista melankolična srdžba koju kraljica i kralj za života nikada neće primijetiti. Djevojka zlaćane kosice meškolji se povremeno pogledavajući dvorsku damu iznad sebe. Patuljasti ženski lik sa strane nešto šapuće… nekakav vic… ili što?
– Dok smo stvarni, toliko smo beznačajni! – naposljetku promrmlja patuljčica.
– Tiše tamo! – oglasi se slikar očito posvećen poslu.
– Ne mogu više ovako. Upiškit ću se! – reče lik.
Djevojčica zlaćane kosice se zakikota.
Napokon, slikar me pogleda svojim (s)umornim očima.
– Znam zašto ste nas oživjeli: želite me nešto pitati. Mislim, ne bih to znao da smo sada tamo, u mojemu vremenu, nego mi priroda ove prostorije omogućuje da pročitam vaše misli… Dakle, kako sam to mogao izdržati…? Slikati portrete svih tih taštih, oholih priroda…? Nije li tako, to me želite pitati?
– Pa, da… – odgovorih smušeno.
– U početku, bilo je zabavno, nisam se morao pretjerano truditi; znate, umjetnost je oduvijek boravila među mojim prstima, ali onda je nastupila faza dosade koja je ubrzo prerasla u srdžbu…
– I zato sam ja ispala tako ružna… – dobaci patuljasti lik.
– Da… oprosti, Maria, u stvarnosti nisi bila takva… moja srdžba, moj jed te je učinio takvom! – prizna majstor.
– Znači, svaki lik sa slike, ovoga puta nije bio u potpunosti on, nego je izražavao neki dio vaše osobnosti…? – rekoh, uključivši se živo u raspravu.
– Tako je! – uzvrati slikar – Pogledajte… – i prstom pokaza na djevojku anđeoskog lica koje je obitavalo u vlastitom svijetu svjetla i sjene – Doña Isabela de Velasco udomila je moju hipokratsku prirodu koju sam izrazio upravo kroz prikaz njenog lica… u svjetlu i sjeni…
– Zar? – nemarno reče prozvana ne pomaknuvši se pritom nimalo.
– Da, moram priznati da mi se na slici ona i najviše dopada… – uzvratih.
– Meni se sve čini da je to zato što u naše vrijeme slikarstvo u Španjolskoj nije bilo priznato kao umjetnost kao što je to bilo u Italiji… – kazao je, više za sebe, neidentificirani lik bodygarda sa slike.
– Eh, da… A zamisli samo onaj skandal u vezi naknadnog dodavanja crvenog križa… Ta bolesna potreba za priznanjem! To mu stvarno nije trebalo! – u razgovor se ubaci i lik princezine pratilje, doñe Marcelo de Ulloa.
– Nije se radilo o skandalu… i dosta više! – povika ozlojeđeni slikar. – Ali vidite, gospodine, s kojim smo se problemima morali nositi… mi, u našem dobu…
Htjedoh mu odgovoriti da se sa sličnim problemima nosimo svi mi, u svakom dobu, koji imamo tu neobjašnjivu, ludu, potrebu stvaranja…i priznanja za stvoreno… Ali, to ipak nisam učinio nego sam pustio da se slika ponovno zaustavi u ledenom miru stoljeća koja su preko nje prešla…

Možda ću u ovom trenutku izgubiti nekoliko sljedbenika bloga, ali ustrajan sam to ‘glasno’ kazati: naša racionalna spoznaja nije nešto najveće i najviše čime se čovjek može podičiti. Ona je zapravo, naša najniža, najslabija duhovna moć. Iznad nje su i filozofija, i umjetnosti, da ne spominjem neposredni religiozni osjećaj stvarnosti koji još nije orobila neka od religija…  Naravno, teško je to shvatiti, pogotovo, u ovom dobu osvijetljenom znanstvenim pogledom na stvari, ali za vas to naprosto trebaju biti neoborive činjenice. Mi imamo svoju ‘znanost o duhovnim moćima’ čovjeka i od nje ne možemo odustati. Ona nas izgrađuje, ona nas čini onim što jesmo. Što će drugi o tome misliti, na to ne možemo utjecati… Ostaje pitanje, je li nam to dovoljno? Ako pitate Velázqueza – nije! Znači, slobodni smo stvoriti djelo i iz čiste srdžbe kao što je to, po mom mišljenju, on učinio. I to kakvo djelo! Moć nepriznatog, stoga, uvijek je jača od one priznatog. I ne smetnimo to s uma!

%d bloggers like this: